SLOBOMIR P UNIVERZITET FILOLOKI FAKULTET ODSJEK ZA ANGLISTIKU

SEMINARSKI RAD

RONALD BART SMRT AUTORA

MENTOR: DR ALEKSANDRA JOVANOVI

STUDENT: SLOBODANKA GRMUA

DOBOJ, MAJ, 2012. GODINE

Bart zapoinje svoj esej Smrt autora reenicom iz Balzakova djela Sarasin, u kojem Balzak opisuje kastrata u liku ene, i kae: Bila je to samo ena, sa svojim nenadanim strepnjama, iracionalnim hirovima, instinktivnim brigama, naglom smionou, usplahirenou i sa finom osjeajnou.1 Zatim, za teoriju o smrti autora, postavlja kljuno pitanje: Ko to u ovoj reenici govori? Da li je to junak prie ili Balzak pojedinac, koji na osnovu svog sopstvenog iskustva poznaje filozofiju ene, ili je to Balzak autor, koji iznosi knjievne pojmove o enstvenosti? Da li je to univerzalna mudrost ili romantina psihologija? I odgovara da to nikada neemo saznati jer pisanje je onaj neutralni, sloeni, posredni prostor gdje na subjekt nestaje, ono negativno gdje je sav identitet izgubljen, poevi od samog identiteta pisanja kao takva.2 Na neki nain, to je uvijek tako; im se injenica ne iznosi da bi mijenjala realnost, glas gubi svoje porijeklo, autor ulazi u svoju vlastitu smrt, pisanje poinje. Ipak smisao ovog fenomena varira. U etnografskim drutvima, odgovornost za pripovjedanje nikad ne preuzima osoba, individualni stvaralac, nego posrednik, aman ili pripovjeda, ija vjetina pripovjedanja moe biti vrijedna divljenja, ali mu se ne moe pripisati genijalnost na nain na koji je to inila Moderna. Autor je moderna figura, proizvod naeg drutva u onoj mjeri u kojoj, izlazei iz srednjeg vijeka i engleskog empirizma, francuski racionalizam i lina vjera u reformaciju, otkriva presti pojedinca , ljudsku osobu. Stoga je logino da u knjievnosti treba ovaj pozitivizam kao neka vrsta kapitalistike ideologije, i da ona poklanja najveu panju linosti autora, koji predstavlja jednu figuru koju je mogue istraivati kroz porijeklo sredine, vremena, okolnosti ili njegove biografije. Autor jo uvijek vlada u istoriji knjievnosti, biografijama pisaca, intervjuima, asopisima i objanjenje knjievnog djela jo je uvijek usmjereno ka ovjeku ili eni koji su ga stvorili. Prema Bartu, jedan od prvih koji je uvidio da autor nije vlasnik jezika, ve da jezik posjeduje njega, je Malarme. Za njega je jezik koji govori, a ne autor. Pisati je stoga kroz unapred postavljenu impersonalnost dostii onu taku gdje samo jezik djeluje, a ne ja. Malarmeova cijela poetika sadrana je u potiskivanju autora u interesu teksta (i kako emo vidjeti, u vraanju itaoca). Valeri istie lingvistiku prirodu vlastite, sebi svojstvene djelatnosti i zalagao se za verbalnu zasnovanost knjievnosti, a svako upuivanje na autorovu subjektivnost inilo mu se istom predrasudom. Sam Prust mijenja odnos pisca i ulogu knjievnog djela pretvarajui naratora djela iz osobe koja vidi, osjea i pripovijeda u osobu koja e pisati. Umjesto pretvaranja svog ivota u djelo, Prust zapravo ureuje svoj ivot prema djelu. Neudaljavajui se od praistorije moderne, nadrealizam nije jeziku davao suvereno mjesto, jezik je smatran samo sistemom s kojim se poigrava. Povjeravajui zadatak ruci, da pie to bre moe o onome ega subjekt pisanja jo nije svjestan (automatsko pisanje), a ne razumu odgovornost pisanja i prihvatajui princip i iskustva kolektivnog pisanja, nadrealisti su autoru dali svjetovnu, a ne duhovnu, boansku ulogu. Lingvistiki, ostavljajui samu knjievnost po strani, autor nije nita nego ovjek koji pie, kao to ni Ja nije nita vie nego ovjek koji ga izgovara.
1

Milo Jovanovi, Smrt autora smrti autora: Pitanje o autorstvu u savremenim knjievnim teorijama i teorija cikline istorije knjievnosti, http://polja.eunet.rs./polja464/464-27.pdf
2

Isto.

Uklanjanje autora nije jedino istorijska injenica ili in pisanja. Dok je vjerovano u njega, posmatran je kao prolost vlastitog djela. Autor i knjiga stajali su automatski podijeljeni vremenskim odnosom prije i poslije. Autor je ivio za svoje djelo (hranio ga), to znai da je on postojao i prije njega, mislio, patio,... i na neki nain taj odnos se moe promatrati kao odnos oca i sina. Potpuno suprotno, moderni autor se raa istovremeno kad i njegovo djelo. On vie ne posmatra, prikazuje i opisuje (to je sluaj kod klasiara), jer ne postoji drugo vrijeme osim onog sad, i svaki tekst je u cjelosti napisan ovdje i sad. Autor onim to radi (pisanjem), i kako se ponaa, istovremeno i odreuje i stvara sebe, konstituira bit. On nije taj koji je govorei subjekat odreenog teksta, ve kroz njega progovara cjelina diskursa, preodreena ranijim djelima i idejama. Lingvistiki, izraaj nema drugi sadraj nego osim onog izreenog. Stoga, moderni autor ne moe kao njegovi prethodnici vjerovati da mu je ruka suvie spora da bi pratila tok njegovih misli ili njegovu strast, ve mora detaljno razraditi formu, jer nema drugog porijekla osim samog jezika, koji neprekidno dovodi u pitanje svoje porijeklo. Sad znamo da tekst nije skup rijei koji ostvaruje jedino teoloko znaenje (poruku autora Boga), ve je skup razliitih naina pisanja od kojih ni jedan nije originalan. Pisac ima mo samo da kombinuje razliite naine pisanja. Ako eli da izrazi svoje unutranje misli i poruke, trebalo bi da mu bude jasno da one same predstavljaju rjenik ije rijei mogu da se objasne drugim rijeima i tako u beskonanost. Nasljeujui autora, pisac vie ne posjeduje strast, humor, osjeanja, utiske, nego samo rjenik iz kog proizlazi pisanje koje ne poznaje kraj niti zaustavljanje: ivot je imitacija knjige, sama knjiga je materija znakova, imitacija koja je izgubljena, beskonano odloena. Jednom kad je autor uklonjen, tumaenje teksta postaje beznaajno. Iz toga proizilazi da i kritika, kojoj je glavni zadatak otkrivanje autora i objanjavanje teksta, treba da bude svrgnuta zajedno sa autorom. Vraajui se Balzakovoj reenici koju niko ne izgovara, i koja je unato tome sasvim jasna i itka, moemo zakljuiti da je itanje zapravo pravo mjesto pisanja. Najbolji primjer toga je grka tragedija, prepuna dvosmislenih rijei koje svaki junak shvata na svoj nain jednoznano (i to neprekidno nerazumijevanje je upravo tako tragino) , a koje jedna osoba razumije i shvata u svoj njihovoj vieznanosti, sada postaje precizan italac (ili ovdje slualac). Na taj nain pisanje predstavlja tekstove kao skup svih citata, izvuenih iz razliitih kultura i stavljenih u razliite uzajamne odnose dijaloga, parodije, ... i svega onoga od ega se knjievno djelo sastoji, i usmjereno je na itaoca, a ne kako je dosad reeno na autora . italac, ovjek bez porijekla, biografije, psiholokog profila ( koji nikada nije bio predmet kritike klasiara jer za njih u knjievnosti nije postojao niti jedan ovjek osim pisca), predstavlja prostor u kome se nalaze pisanjem nastali svi citati, on je jednostavno neko ko u sebi dri sve zapise koji tvore pisani tekst.Naputajui stare ideje i ponitavajui mit, tekstu dajemo njegovu budunost: roenje itaoca mora se dogoditi po cijenu smrti autora.

LITERATURA:

1. Ronald Bart, Smrt autora, u: Phiilip Rice and Patricia Waugh, Modern Literary Theory, A Reader, Fourth Edition, London, Arnold, 2001, str. 185-189. 2. Milo Jovanovi, Smrt autora smrti autora: Pitanje o autorstvu u savremenim knjievnim teorijama i teorija cikline istorije, knjievnosti, u: Polja asopis za knjievnost i teoriju, Novi Sad, Kulturni centar Novi Sad, godina LV/broj 464/jul-avgust 2010, str. 149-155. http://polja.eunet.rs./polja464/464-27.pdf 3. http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/21/RTS+2/1004312/Vidik.html