Biblioteka Jutarnjeg lista X X.

STO LJE E 23

THOMAS

MANN
Smrt u Veneciji

SMRT u VENECIJI Thomas

Mann Naslov originala: Der Tod in Venedig Prijevod: Zlatko Crnkovi " S. Fischer Verlag, Berlin 1913. Ali rights reserved by S, Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main. Zlatko Crnkovi 2004 Mediasat Group, S. A / Mediasat Rights Kft. za ovo izdanje Printed in Spain ISBN 84-9789-665-3 ISBN 953-7160-22-X D.L. B. 37 014-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb Knjiga se prodaje iskljuivo uz primjerak Jutarnjeg Hita. Sva prava pridrana.

Prijevod Zlatko Crnkovi

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

Prvo poglavlje

Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se Jubeno zvao otkako je navrio pedesetu, jednog se projetnog popodneva godine 19.., koja je naem kontinentu njesece i mjesece opasno prijetila, otputio iz svoga stana i Prinzregentenstrasse u Miinchenu sam na dulju etnju, ilazdraen tekim i osjetljivim poslom prije podne koji je ipravo sad iziskivao najveu pozornost, oprez, pronicavost preciznu volju, pisac nije mogao ni poslije objeda obuzlati u svojoj nutrini treperenje stvaralakog zanosa, onaj >motus animi continuus1, u emu i jest, prema Ciceronu, )it govornitva, pa se nije mogao utei snu koji bi ga okriepio, a koji mu je, otkako ga je snaga sve bre naputala, )io potreban bar jedanput dnevno. Stoga je uskoro nakon s 'aja otiao od kue nadajui se da e ga zrak i gibanje okri- ,, epiti i donijeti mu plodonosnu veer. Bijae poetak svibnja i, nakon hladnih i vlanih \ jedana, zapoele su preuranjene ljetne vruine. U Eng- , eskom perivoju, iako je tek bio ozelenio njenim liem, MJae sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo )d vozila i etaa. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele
Neprekidno gibanje due (lat.).

sve tie i tie staze, Aschenbach je neko vrijeme promatra bio bavarskog podrijetla: u najmanju ruku, likov eir mete u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajali koji mu je pokrivao glavu, irok i ravna oboda, pridavao nekoliko fijakera i ekipaa, a onda se zaputio, o zalaski mu je izgled tudinca iz daleka svijeta. Dodue, nosio je sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, kui, jer je bi tipinu bavarsku naprtnjau na leima, i bio u ukastu umoran a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te j suknenu odijelu s pojasom, preko lijeve ruke podboene o odluio pokraj Sjevernog groblja priekati tramvaj koji ga slabinu prebacio je sivu kinu kabanicu, a u desnoj drao odvesti ravno kui. tap sa eljeznim iljkom kojim se ukoso odupro o pod, Sluajno na stajalitu i oko njega nije bilo ni ive dui naslonivi se kukom na nj i prekriivi noge. Uzdignuvi Nije bilo vozila ni na poploenoj Ungererovoj ulici, po kc joj glavu tako da mu je iz iroke sportske koulje virio mrav su se prema Schwabingu protezale tranice ljeskajui s na vrat na kojem se isticala krupna i gola Adamova jabuica, osami, ni na cesti koja vodi u Fohring; pa ni iza ograd gledao je bezbojnim oima riih trepavica, izmeu kojih su klesarskih radionica, gdje je na prodaju bilo kriev; se okomito pruale dvije energine bore koje su udno nadgrobnih ploa i spomenika, kao da je tu neko druge odudarale od kratkog, prastog nosa, otro motrei neto u nenastanjeno groblje, nije se nita micalo, a mrtvanic daljini. Takav je a moda je tom dojmu pridonosilo i to graena u bizantskom stilu preko puta nijemo je stajala pi to je stajao na povienu mjestu to ga je povisivalo odsjaju dana na izmaku. Na proelju ukraenom grkir svojim dranjem odavao neto gospodski nadmono, krievima i hijeratskim motivima u svijetlim bojama bi snano, pa ak i divlje; jer, bilo da je, onako zasjenjen, jahu simetrino poredani natpisi zlatnim slovima, biran krivio lice spram sunca na zalasku, bilo da mu je to bila izreke o zagrobnom ivotu, primjerice: Oni odlaze u stai trajna fizionomijska nepravilnost, reklo bi se da su mu Boji, ili: Vjena svjetlost svijetlila im! ekajui tram usne prekratke i potpuno povuene sa zubi, tako da su vaj Aschenbach se nekoliko minuta ozbiljno zabavlja mu se zubi, ogoljeni do samih desni, jasno ocrtavali, bijeli i odgonetavajui te formule i zadubljujui se u tu prozirn dugaki. mistiku kadli se prene iz sanjarija ugledavi na trijemi Bit e da se Aschenbach svojim napol rastresenim, iznad dvije apokaliptine zvijeri to uvaju stube, ovjek napol radoznalim promatranjem tudinca ogrijeio o priskoji mu svojom pomalo neobinom pojavom usmjei tojnost, jer je iznenada opazio da mu onaj uzvraa pogledom, misli na posve drugu stranu. i to tako ratoborno, gledajui ga pravo u oi, s toliko oitom Nije bilo jasno je li izaao iz kapelice na bronan namjerom da stvar dotjera do krajnosti i prisili vrata ili je neopazice doao izvana i popeo se uza stubi znatieljnika na povlaenje, da se Aschenbach, neugodno Ne udubljujui se posebno u to pitanje, Aschenbac je dirnut, okrene na drugu stranu i pode uz ogradu te usput ipak bio skloniji prvoj pretpostavci. Srednje visin* odlui da vie nee pogledati tog ovjeka. U sljedeem ga je mrav, bez brade i napadno prastog nosa, ovjek je bi trenutku i zaboravio. Ipak, moda je neka lutalaka crta u ridokos i imao tipinu mlijenu i pjegavu put. Oito nij vanjtini tog stranca djelovala na njegovu matu, ili je

moda posrijedi bio kakav tjelesni ili duevni utjecaj; tek, Odvie zaokupljen zadaama koje su pred njega postavljali iznenada je osjetio neko udno irenje nutrine, neki nemir njegovo Ja i europska dua, odvie optereen obvezom da koji neto trai i luta, neku mladenaki arku udnju za stvara, odvie nesklon razonodi da uiva u arenilu vanjskog daljinama, osjeaj toliko iv, toliko svje ili toliko davno svijeta, potpuno se zadovoljio predodbom o Zem-Ijinoj zaboravljen i zapretan da je stao kao ukopan, s rukama na povrini kakvu moe svak stei a da se ne makne iz svoga leima i pogleda uprta u zemlju, ne bi li ispitao bit i svrhu kruga, i nikad nije bio u napasti da otputuje iz Europe. tog osjeanja. Pogotovo otkako mu se ivot polako bliio kraju, otkako ga je muila bojazan da nee dovriti svoje djelo ta briga da e Bila je to elja za putovanjem, nita drugo, ali se doista mu vrijeme moda istei prije nego obavi to ima obaviti i javila kao napadaj i prometnula se u strast, uzvila se do privienja. udnja mu je progledala, a mata, koja se jo potpuno se izrazi, nije vie bilo neto to je mogao odbaciti kao puki hir vanjski mu se ivot ograniio gotovo nije bila smirila od prijepodnevnog rada, uobliila je sva uda i strahote raznovrsne zemlje, koje je odjednom htjela iskljuivo na ovaj lijepi grad koji mu je postao zaviaj, i na obini ladanjski posjed to ga je podigao sebi u gorju, gdje je predoiti sebi: vidio je, zaista je vidio krajolik, tropski movarni kraj pod nebom punim gustih isparenja, vlaan, provodio kiovita ljeta. bujan i golem, neku iskonsku divljinu to se sastoji od Stoga je i ono to ga je netom tako kasno i nenadano otoka, barutina i glibovitih rijenih rukavaca vidio je obuzelo sveo na pravu mjeru razumom i samodisciplinom koju kako iz silnog spleta paprati, nabujalog i preobilno je bio stekao jo u mladim danima. Naumio je bio djelo za rascvjetanog bilja, stre nadaleko i nairoko kosmata stabla koje ivi dovesti do stanovite toke prije nego to ode na palma, vidio je udnovato oblikovano drvee kako puta ljetovanje, pa mu se pomisao da se proskita svijetom, to bi korijenje kroz zrak u zemlju, u ustajale vode to se ga na vie mjeseci udaljilo od posla, inila odvie neozbiljnom zelenkasto prelijevaju, a izmeu plutajueg cvijea, i neumjesnom da bi uope dolazila u obzir. Pa ipak je i te mlijenobijelog i velikog poput plitica, stoje u pliaku kako dobro znao iz kojeg se razloga tako neoekivano javila egzotine, visoke ptice neobinih kljunova i netremice ta napast. Morao je priznati sam sebi da je ta enja za gledaju u stranu, vidio je izmeu kvrgavih stabljika bamdaljinama, za neim novim, ta udnja za slobodom, busova iblja kako sijeva oima skutreni tigar i osjetio rastereenjem i zaboravom puki nagon za bjeanjem, kako mu srce lupa od strave i zagonetne enje. Tad se nagon da pobjegne od pisanja, od svakidanje scene svoje privienje raspline i Aschenbach zavrti glavom i nastavi hladne, krute i strastvene dunosti. Volio je dodue taj rad i hodati uz ograde klesarskih radionica. gotovo da je ve zavolio i zamornu borbu to se svakog dana Otkako je imao na raspolaganju sredstva da se po volji obnavlja izmeu njegove ilave 1 ponosne, viekratno slui prednostima meunarodnog prometa, smatrao je iskuane volje i ovog sve veeg umora, o kojem nitko ne putovanja higijenskom mjerom koju s vremena na vrijeme smije nita znati i koji se ni u samom djelu ne smije niim odati, nikakvim znakom treba poduzeti, pa makar i protiv svoje volje i sklonosti

nemoi i oputenosti. Ipak, inilo mu se razumnim da ne zatee previe luk i da ne ugui od svoje volje poriv koji je tako snano izbio u njemu. Razmiljao je o svom radu, razmiljao je o mjestu gdje ga je danas, kao i juer, prekinuo, o mjestu koje se kanda ne eli pokoriti ni strpljivoj skrbi ni naglu zahvatu. Iznova ga je sad ispitivao, pokuavao otkloniti ili razrijeiti tu smetnju, ali je odustao, najeen od gaenja. Nije bila posrijedi nikakva posebna potekoa, nego ga je sputavala pretjerana nevoljkost koja se ne eli zadovoljiti nesavrenou. To je nezadovoljstvo, naravno, bilo neto to mu se jo u mladim danima inilo da je bit i intimna narav talenta, i zbog njega je svladavao i hladio osjeaje znajui da su osjeaji skloni zadovoljiti se radosnom povrnou i polovinim savrenstvom. Ne osveuje li se to sad moda zasunjeno uvstvo naputajui ga, odbijajui da ubudue nosi njegovu umjetnost na svojim krilima i odnosei sa sobom sav zanos, svako ushienje formom i izrazom? Ne bi se moglo rei da loe pie: u tome je bar prednost njegovih poodmaklih godina to je u svako doba miran i uvjeren u svoje majstorstvo. Ali on sam, dok nacija slavi to majstorstvo, ne nalazi u njemu veselja, i sve mu se nekako ini da njegovu djelu nedostaje onih znaajki razigrane i vatrene udi koja, i sama proizvod radosti, prua svijetu veu radost nego bilo kakav unutarnji sadraj ili bilo kakva vana odlika. Pribojavao se ljeta na ladanju, samotnikog ivota u kuici sa sluavkom koja mu kuha, i sa slugom koji ga dvori; pribojavao se dobro poznatih obrisa gorskih vrhunaca i litica to e opet okruivati njegovu nezadovoljnu sporost. Nametnuo mu se tako prekid, improvizacija, danguba, dah daljina i priljev svjee krvi ne bi li mu ljeto postalo podnoljivije i plodnije. Pa dobro, onda otputovat e! Nee daleko 10

nee ba do tigrova. Jedna no u spavaim kolima i sijesta od tri-etiri tjedna u nekom omiljenom ljetovalitu, na ljupkom Jugu... Tako je razmiljao dok se pribliavala buka elektrinog tramvaja Ungererovom ulicom, a dok je ulazio u tramvaj, odlui veer posvetiti prouavanju zemljovida i voznog reda. Na platformi se tramvaja sjeti da pogleda gdje je onaj ovjek u likovu eiru, taj drug njegova kratkog zadravanja na stajalitu to ipak nee proi bez posljedica. Nije mu bilo jasno kud je taj ovjek nestao jer ga nije vie bilo na onom mjestu gdje je stajao niti bilo gdje drugdje u blizini, a nije ga bilo ni u tramvaju.

3*

.,tk

Drugo poglavlje

Pisac jasne i snane prozne epopeje o ivotu Fridrika Velikog, strpljivi umjetnik koji je dugim marom utkao mnogobrojne ljudske sudbine i likove u potku romana okupivi ih u sjeni jedne ideje pod naslovom Maja, tvorac one jedre pripovijetke naslovljene Bijednik koja je zaduila cijelu jednu mladu generaciju ukazujui joj na mogunost da stekne moralnu odlunost i s onu stranu najdublje spoznaje, autor, najposlije (ovim su ukratko naznaena djela njegove zrelosti), strastvene rasprave Duh i umjetnost koja je svojom sreivakom snagom i autentinom rjeitou navela ozbiljne kritiare da je stave uz bok Schillerovoj raspravi O naivnom i sentimentalnom pjesnitvu: Gustav Aschenbach roen je u L., okrunom gradu pokrajine Sleske, kao sin vieg sudskog slubenika. Preci mu bijahu asnici, suci, upravni dunosnici, ljudi koji su provodili discipliniran, pristojan i tur ivot u kraljevskoj i dravnoj slubi. Dublja duhovnost utjelovila se bila jednom medu njima u osobi jednog propovjednika; neto ivlja, ulnija krv dola je u obitelj u prethodnom narataju s pjesnikovom majkom, kerkom ekog kapelnika. Od nje je naslijedio znaajke strane rase. Iz braka slubene i trijezne savjesnosti s mranijim, vatrenijim
12

porivima ponikao je umjetnik, umjetnik o kojem je rije. Kako je svim svojim biem bio predodreen za slavu, pokazao je, ako ne ba preranu zrelost, a ono bar, zahvaljujui odlunosti i reskosti svoga naina govora, da je rano stekao zrelost i vjetinu u javnim nastupima. Prouo se tako rei jo u gimnaziji. Nakon deset godina nauio je obavljati za svojim pisaim stolom drutvene i administrativne dunosti koje mu je nametnula znamenitost; nauio je pisati pisma koja, ma koliko bila kratka (jer mnogo se trai od ovjeka koji je zadobio uspjeh i povjerenje), moraju uvijek biti dobrostiva i znaajna. S etrdeset godina, morao je, onako umoran od napora i promjenljive sree samog rada, odgovarati na potu koja je nosila marke iz svih krajeva svijeta Bojeg. Njegov talent, podjednako dalek od svake banalnosti i od svake ekscentrinosti, bio je kao stvoren da zadobije u isti mah povjerenje ireg opinstva i divljenje i bodrenje sladokusaca. Stoga su ve od mladih dana oekivali od njega dostignua i to izvanredna dostignua pa nikad nije ni upoznao dokolicu, nije znao to je bezbrian mladenaki nehaj. Kad se jednom, u svojoj trideset petoj godini, razbolio u Beu, jedan je dobar promatra napomenuo o njemu u drutvu: Aschenbach je, znate, oduvijek samo ovako ivio i tu je vrsto stisnuo lijevu aku a nikad ovako pa je nehajno spustio otvorenu aku s priruja stolice. I to je bilo tono; hrabrost Aschenbachova morala bila je u tome to njegova narav nipoto nije bila robusna, nije bila od roenja takva nego j je neprestano bila upregnuta u naporan rad. Lijenika skrb iskljuila je djeaka iz kole i nagnala ga , da se koluje kod kue. Odrastao je osamljen, bez drugova, je morao spoznati kako pripada soju u kojem tal13

ent nije nikakva rijetkost, ali je rijetkost tjelesna podlog koja je talentu potrebna da se razvije soju koji rari( daje svoja najbolja ostvarenja i koji malokad ouva svoji umijee do u pozne godine. Ali njemu je najdraa rijei bila izdrati u svom je romanu o Fridriku vidio sami apoteozu te zapovjedne rijei koja mu se inila da sadri sve vrline djelatnog trpljenja. Isto je tako arko elio ostat jeti jer je oduvijek drao da je doista velik, sveobuhvatan da je doista vrijedan samo onaj umjetniki opus kojem ji sueno da na svim stupnjevima ljudske egzistencije bud karakteristino plodan. Kako je dakle na njenim pleima morao nositi zadao koje mu je uprtio talent, i kako je elio daleko stii, bila mi je nadasve potrebna disciplina a disciplina mu je, sreom bila uroena batina s oeve strane. S etrdeset, s pedese godina, dakle u dobi kad drugi ve rasipaju svoje darove snatre i odgaaju ostvarenje velikih planova, on je dan rani zapoinjao mlazovima hladne vode po prsima i leima, d bi, s dvije visoke votanice u srebrnim svijenjacima ponai rukopisa, u dva-tri revna i savjesna jutarnja sata, rtvova umjetnosti svu snagu koju je bio prikupio u snu. Moglo mi se oprostiti, tovie, bila je to zapravo prava pobjeda njegov morala to su neupueni ljudi svijet u Maji, ili epske mas medu kojima je tekao Fridrikov junaki ivot, smatra proizvodom koncentrirane snage i duga daha, a zapravo s njihova veliina sastojala od niza nebrojenih pojedinani nadahnua, i sve je to bilo, u cjelini i u najmanjoj pc jedinosti, tako vrsno tivo samo zato to je njihov tvora godinama podnosio napetost tih djela s onom ustrajno i ilavou s kojima je osvojena njegova rodna pokrajifl leska, i zato to je na njihovo stvaranje utroio sve svoj najbolje i najvrednije sate. $&
14

Da bi neka znaajna duhovna tvorevina umah izvrila irok i dubok utjecaj, mora postojati stanovito tajno srodstvo, pa i suglasnost, izmeu osobne sudbine njezina autora i ope sudbine njegovih suvremenika. Ljudi ne znaju zato slave neko umjetniko djelo. Daleko od toga da budu pravi znalci, oni vjeruju da su otkrili stotinu odlika da bi opravdali svoje divljenje, ali je pravi razlog njihovu odobravanju neto nedokuivo, puka simpatija. Aschenbach je jednom, na prilino nezapaenu mjestu, izravno ustvrdio da je gotovo sve veliko to postoji nastalo neemu usprkos, usprkos alosti i patnji, siromatvu, naputenosti, tjelesnoj slabosti, poroku, strasti i tisuu drugih zapreka. Ali to je bilo neto vie od obine napomene, bilo je to iskustvo, bila je to formula njegova ivota i slave, klju njegova djela. Pa zar je onda udo to je to bio i moralni znaaj, vanjska gesta njegovih najkarakteristinijih likova? O novom tipu junaka koji se ponavljao u raznovrsnim individualnim pojavama i koji je bio prirastao srcu ovog pisca, napisao je ve prilino rano jedan mudri analitiar: da je on zapravo ideja jedne intelektualne i mladenake mukosti koja ponosito i stidljivo stee zube i mirno stoji dok joj maevi i sulice probadaju tijelo. Bijae to lijepo, duhovito i tono, iako naoko previe pasivno reeno. Jer sabrano dranje pod udarcima sudbine, ljupkost u patnji nije samo trpljenje; to je djelatno dostignue, pozitivni trijumf, a lik svetog Sebastijana najljepi je simbol, ako ne ba svekolike umjetnosti, a ono bar umjetnosti o kojoj je upravo rije. Zavirimo li u taj ispripovijedani svijet, vidimo elegantno svladavanje sama sebe, koje do posljednjeg asa krije pred oima svijeta unutarnje raspadanje, bioloko rastakanje; ukastu runou, osjetilno zane1 5

marenu, koja ipak moe rasplamsati priguenu putenost do ista plamena, pa i uzdii do vladanja u carstvu ljepote; blijedu nemo koja iz uarenih dubina duha crpe snagu da baci cijeli jedan uznositi narod pod noge kria, pod svoje noge; ljubazno dranje u pustom i strogom sluenju formi; laan, opasan ivot roena varalice, njegovu enju i vjetinu koja naglo dovodi do iscrpljenosti: promatramo li svu tu sudbinu i jo mnoge druge sline njoj, posum-njat emo ima li jo kakvog drugog herojstva do herojstva slabosti. A koje bi drugo junatvo bilo suvremenije od ovoga? Gustav Aschenbach bijae pjesnik svih onih koji rade na rubu iznemoglosti, pjesnik preoptereenih, ve iscrpljenih ljudi koji se jo dre uspravno, svih onih moralista dostignua koji, onako njene grade i oskudnih sredstava, ipak uspijevaju snanom voljom i mudrim gospodarenjem bar na neko vrijeme stei dojam veliine. Njih ima mnogo, oni su junaci naeg doba. I svi su se oni prepoznavali u njegovu djelu, nalazili potvrdu samih sebe, bili u njemu uzveliani i opjevani, te mu bili zahvalni i pronosili posvuda njegovo ime. Bio je mlad i surov kao i njegovo doba i, loe svjetovan od njega, posrnuo je pred javnou, zgrijeio je, razgolitio se, ogrijeio se o takt i obzirnost rijeju i djelom. Ali je stekao bio dostojanstvo prema kojem, kao to je tvrdio, svaki veliki talent osjea prirodni nagon i nagnue, moglo bi se pae rei da je sav njegov razvitak bio svjestan i prkosan uspon do dostojanstva preko svih smetnji, dvojbi i ironije. iva, duhovno neobavezna opipljivost likova zabavlja graanske mase, ali strastvenu i radikalnu mlade privlae samo problemi: a Aschenbach je bio problematski pisac, i radikalan kao da je ne znam koliko mlad. Bio je opinjen
16

duhom, nerazborito je iskoritavao do spoznaje, zaoravao sjemeno bilje, odavao tajne, sumnjiio talent, izdavao umjetnost uistinu, dok su njegovi slikoviti opisi zabavljali, uzdizali, krijepili njegove vjerne poklonike, on je, mladi umjetnik, drao dvadesetogodinjake u napetosti svojini cinizmom na raun upitne biti umjetnosti i samog umjetnika. Ali ini se da plemenit i vrijedan duh ne otupi ni prema emu tako brzo i temeljito kao to otupi prema otroj i gorkoj drai spoznaje; i sasvim je sigurno da je nevesela i savjesna temeljitost mladia plitka spram duboko promiljene odluke ovjeka koji je postao majstor da odbaci znanje, da ga zanijee, da prijee preko njega uzdignute glave, ukoliko mu ono i najmanje slabi volju, obeshrabruje djelatnost i oduzima osjeajima dostojanstvo. Kako bi se drukije mogla protumaiti glasovita pripovijetka Bijednik nego kao izljev gaenja spram nepristojnog psihologizma doba utjelovljena u liku onog mekoputnog i priglupog polulupea koji na nedoputen nain prisvaja sebi kakvutakvu sudbinu tako to svoju enu iz nemoi, iz poronosti, iz etike hirovitosti gura u naruje golobradu mlacu mislei da zbog svoje duhovne dubine smije initi podlosti? Snaga rijei kojom je izopaenost izopaena navijestila je pievo odstupanje od svakog moralnog skepticizma, od svakog suosjeanja s ponosom, navijestila je odbacivanje one olake sami-losne reenice da onaj tko sve razumije sve oprata, a no to se tu spremalo, pa ve i ostvarilo, bijae udo preporoene bezazlenosti, o kojem je malo kasnije pisac u jednom dijalogu progovorio izrijekom i s pomalo tajanstvenim naglaskom. udnih li asocijacija! Je li to bila duhovna posljedica tog preporoda, tog novog dos-

tojanstva i strogosti da se u isto vrijeme zapaalo gotovo prekomjerno jaanje njegova osjeaja za ljepotu, ona plemenita istota, jednostavnost i sklad oblikovanja, to je sve njegovim tvorevinama otada pridavalo tako bjelodan, pa i eljen peat majstorstva i klasinosti? Ali moralna odlunost s onu stranu znanja, spoznaje koja u isti mah oslobaa i sputava ne znai li ona opet nekakvo pojednostavnjivanje, moralnu simplifikaciju svijeta i due pa, prema tome, i jaanje zla, zabranjenog i moralno neprihvatljivog? I nema li forma dvojak lik? Nije li ona istodobno udoredna i neudoredna udoredna kao posljedica i izraz discipline, a neudoredna, pa ak i protivna svakom moralu, ukoliko u svojoj naravi nosi moralnu ravnodunost, pa ak i bitno nastoji podloiti moralnost pod svoje ponosito i neogranieno ezlo? Ma sad svejedno! Razvitak je sudbina, pa kako ne bi razvitak koji prati divljenje i golemo povjerenje iroke javnosti ilo drugim putem od onoga koji tee bez sjaja i obaveza to ih namee slava? Samo vjeito bohemstvo misli da je to dosadno te je sklono podrugivati se kad se velik talent iahuri iz libertinizma, kad se navikne izraavati dostojanstvo duha i preuzme dvorske ceremonije osamljenosti, koja je bez iijeg savjeta trpjela sama svoje boli i borila se pa na kraju postigla mo i ast medu ljudima. Uostalom, koliko igre, prkosa i uitka talent utroi da se sam razvije! Neto je slubeno-odgojno ulo s vremenom u opise Gustava Aschenbacha, stil mu je, to je bivao stariji, sve to vie gubio na neposrednosti i smionosti, na suptilnim i novim nijansama, pretvarao se u neto to stoji uzorno, izbrueno i starinsko, konzervativno i formalno, ak i formalistiko, te ba kao to predaja tvrdi da je Luj XIV. izbacio iz svoga rjenika svaku
18

nrostaku rije, tako je isto i on s godinama uinio. U to su vrijeme prosvjetne vlasti poele u itanke uvrtavati izabrane stranice iz njegovih djela. Bilo mu je to uistinu drago, pa nije odbio ponudu kad je jedan njemaki vladar, im je doao na prijestolje, piscu Fridrika za njegov pedeseti roendan podario plemiki naslov. Nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokuaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilino rano Miinchen za stalno boravite. Pripadao je u njemu visokom graanskom staleu kao to se katkad dogaa stanovitim intelektualcima. Brak, u koji je jo u mladim danima bio stupio s djevojkom iz akademske obitelji, zavren je nakon kratkog sretnog razdoblja eninom smru. Ostala mu je ki, sad ve udata. Sina nikad nije imao. Gustav von Aschenbach bijae neto nii od srednjeg rasta, crnomanjast i glatko obrijan. Glava mu bila nekako prevelika za prilino sitno tijelo. Kosa koju je unatrag eljao, na tjemenu prorijeena a na sljepoonicama gusta i dobrano sijeda, okruivala mu je visoko elo, izbrazdano i kanda puno oiljaka. Naoale u zlatnom okviru sa staklima bez obruba sjekle su mu korijen mesnatog i plemenito povijenog nosa. Usta mu bila velika, esto mlohava a esto i nenadano uska i napeta, obrazi mravi i naborani, lijepo oblikovana brada ovla raskoljena. Reklo bi se da su znaajne sudbine prele preko te glave, obino pomalo nagnute na stranu kao od boli, a ipak je umjetnost izgradila takvo oblije koje je inae posljedica tekog i burnog ivota. Iza tog ela rodili su se iskriavi dijalozi izmeu Voltairea i kralja o ratu; te ci, to umorno i duboko gledaju kroz stakla, vidjele su krvavi pakao lazareta u Sedmogodinjem ratu. Ako je i osobno shvatimo, umjetnost je ivot na viem stupnju.
19

Ona ovjeka dublje usreuje i bre izjeda. Ona urezuje u obraz svoga sluge tragove imaginarnih i duhovnih pustolovina, i stvara s vremenom, ak i u samostanskom miru vanjske opstojnosti, mekoputnost, profinjenost, nervozan umor i radoznalost kakve teko da bi mogao proizvesti i ivot pun razuzdanih strasti i uitaka.

Tree poglavlje

Kojekakvi poslovi drutvene i knjievne naravi zadrali su puta eljnog ovjeka jo oko dva tjedna nakon one etnje u Miinchenu. Napokon je izdao nalog da mu za etiri tjedna pripreme kuu za ladanje i otputovao jednog dana izmeu sredine i kraja mjeseca svibnja nonim vlakom u Trst, gdje je proboravio samo dvadeset i etiri sata i sutradan ujutro ukrcao se na brod za Pulu. Traio je neto osebujno i nasumino a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske

obale, koji se u posljednjih nekoliko godina prouo po svom areno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim hridinama okrenutim puini. Ali kia i teak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko drutvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog ( odnosa prema moru kakav moe pruiti jedino plaa i od meka pijeska, sve mu je to kvarilo raspoloenje i nije , mu prualo osjeaj da je naao ono to je traio. Nije mu ,, davala mira tenja da ode nekamo dalje, iako mu jo nije , Uo jasno kamo, prouavao je brodski vozni red, gledao 3ko sebe kao da sve neto trai, i odjednom je, u isti mah ij nenadano i razumljivo samo po sebi, ugledao pred sobom ,

20

21

cilj. Kamo da ide ovjek kad poeli preko noi nai neti neprispodobivo, neto bajkovito drukije? Pa to je bg jasno. Sto uope radi ovdje? Pogrijeio je. Tamo je trebali otii. Ne asei ni asa, otkazao je sobu. Tjedan i pol dan nakon dolaska na otok, nosio je brzi motorni amac njeg i njegovu prdjagu kroz jutarnju izmaglicu preko vod natrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se u drveni mosti popeo na vlanu palubu parobroda to s dimio, spreman da zaplovi u Veneciju. Bijae to neki stari talijanski brod, starinski, aa i sumoran. im je stupio na nj, Aschenbacha je jeda grbavi i neisti mornar, cerekajui se uljudno, odveo prostoriju nalik na pilju u nutrini parobroda, osvijetljen umjetnim svjetlom. Tu je za stolom sjedio ovjek s ko: jom bradicom, nalik na ravnatelja cirkusa, s kapom n; herenom na elu i s opukom u kutu usana, te s leernoi poslovnom grimasom na licu uzimao podatke od putnit i izdavao im karte. U Veneciju! ponovio je Aschet bachove rijei i umoio pero u kaaste ostatke tinte nakrivljenoj tintarnici. U Veneciju prvim razredon Izvolite, gospodine! I nadrljao mu neto na papiri posipao to plavim pijeskom iz kutije i stavio u zemljan posudu, te presavio papir ukastim i koatim prstirr i iznova neto na njemu napisao. Izabrali ste prav mjesto! naklapao je dotle. Ah, Venecija! Prediva grad! Grad neodoljivo privlaan za naobraena ovjek kako zbog svoje povijesti tako i zbog svojih dananjih ai Glatka hitrina njegovih pokreta i pusto naklapanje ki jima ih je pratio imali su u sebi neto opojno i odbojn1 kao da se brine da se putnik ne pokoleba u svom naum da posjeti Veneciju. Na brzinu je uzeo od njega novac uzvratio sitni spretno poput krupjea u kockarnici na u|
22

rljani stolnjak. elim vam dobru zabavu, gospodine! _ ree i teatralno se nakloni. ast mi je posluiti vas... Gospodo, izvolite! vikne umah i podigne uvis ruku kao da je posao u punom jeku, iako nije vie nikog bilo da zatrai kartu. Aschenbach se vrati na palubu. Naslonivi se jednom rukom na ogradu, promatrao je dokoni svijet koji je doao ispratiti brod i vrljao po keju, i putnike na palubi. Oni iz drugog razreda sjedili su, mukarci i ene, na prednjoj palubi, na svojim sanducima i zaveljajima. U prvom razredu bila je skupina mladih ljudi, trgovakih pomonika iz Pule, po svemu sudei, koji su se, dobro raspoloeni, udruili da podu na izlet u Italiju. Poprilino su se razmetali svojim pothvatom, brbljali, smijali se i samodopadno uivali u svojim gestama, a kolegama koji su, s torbama pod rukom, prolazili lukom ulicom i prijetili izletnicima tapovima, kojeta podrugljivo dobacivali naginjui se preko ograde. Jedan, u svijetloutom, po posljednjoj modi saivenom odijelu, s crvenom kravatom i kicoki naherenim panama eirom na glavi, ponajvie se isticao svojim kretavim glasom i raspojasanou. Ali im ga je Aschenbach malo bolje pogledao, pomalo se zgrozio primijetivi da to nije mladi. Nije bilo dvojbe o tome da je star. Bio je naboran oko oiju i usta. Rumenilo njegovih obraza bijae mutno i umjetno, smea kosa ispod slamnatog eira sa arenom vrpcom bijae vlasulja, vrat mu bio upao i ilav, nalijepljeni brii i bradica obojeni, ukasti zubi to ih je smijui se obnaivao bijahu tek jeftini nadomjestak, a ruke s peatnjacima na oba kaiprsta oito starake. Zgraajui se u sebi, Aschenbach je promatrao n e J ga i njegovo ponaanje s prijateljima. Zar oni ne znaju, zar ne primjeuju da je star, da nema prava nositi njihovu gizdelinsku i arenu odjeu, da nema prava izigravati pri23

padnost njima? inilo se da ga oni trpe kao da je to neto bradicom iz nutrine broda, prolazili su s neodreenim sasvim obino i razumljivo, da postupaju s njim kao s gestama i zbrkanim rijeima kao u snu kroz misli ovjeka vrnjakom, uzvraajui mu bez gaenja nestane udarce u koji je mirovao, te je tako i zaspao, rebra. Kako je to mogue? Aschenbach zakloni elo rukom U podne su ga pozvali da side na ruak u blagovaonicu i zatvori oi, koje su mu gorjele jer je bio premalo spavao, nalik na hodnik, na ijem su kraju bila vrata to su vodila inilo mu se da nekako nije sve kao i obino, da poinje u putnike kabine. Sjeo je naelo dugakog stola, na ijem nekakvo otuivanje kao u snu, da svijet oko njega postaje su suprotnom kraju blagovali trgovaki pomonici, pa i udnovat, ali da bi tome moda mogao stati na kraj kad bi onaj starac medu njima, to su od deset sati pili s veselim pokrio na neko vrijeme lice i onda ponovo pogledao oko kapetanom. Ruak je bio oskudan te je na brzinu poruao, sebe. Ipak ga je trenutno obuzimao osjeaj kao da pliva, Vukla gaje elja da izae i pogleda na nebo: moda se nad a kad je od nerazborita straha podigao pogled, opazio je Venecijom razvedrilo? kako se teki i tamni trup broda polako otiskuje od zidane NiJe se niem drugom ni nadao jer ga je taj grad oduobale. Centimetar po centimetar, dok se laa kretala as vijek doekivao u punom sjaju. Ali nebo i more ostali naprijed, as natrag, irio se sve vie pojas prljave i Ijeskave su tmurni i olovnosivi i na mahove je padala rosulja, pa vode izmeu pristanita i parobroda. Nakon tromihse pomirio s tim da e vodenim putem doi u drukiju manevara napokon se brod okrenuo pramcem puini, Veneciju od one u koju je stizao kopnenim putem. Stajao Aschenbach ode na desnu stranu gdje mu je grbavac bio Je PokraJ prednjeg jarbola i gledao u daljinu iekujui da rasklopio lealjku, a konobar u umrljanom fraku zapitao ^g1^ kopno. Sjetno se sjetio ushienog pjesnika pred ko ga to eli ^im SU neka^ davno kupole i zvonici njegova sna izronili Nebo je bilo sivo, vjetar vlaan. Luka i otoci ostali su za f ovih voda, i ponovio u sebi neto od one skladne glazbe njima i uskoro se kopno izgubilo sa zamagljenog vidika to Je bila nastala od strahopotovanja, sree i tuge. Bez Na opranu palubu, koja nikako da se osui, padale sunaPora' ponesen ve oblikovanim osjeajima u jeziku, ispahuljice ae nabrekle od vlage. Ve nakon sat vremen; Pltlvao Je svje ozbiljno i umorno srce pitajui se ne eka li razapeli su platneni krov jer je poela kia. ga mda kakav novi zanos i zaplet, ne oekuje li dokonog Umotan u ogrta, s knjigom u krilu, putnik je mi Putnika k^a pozna sentimentalna pustolovina, rovao a sati su neopazice protjecali. Kia je prestala p'' Uto zdeysna izroni ravna obala i ribarske brodice oivie su platneni krov opet skinuli. Obzor je bio na sve strani"j016' ukae se otok s kupalitem, ali ga parobrod ostavi otvoren. Pod tmurnim nebeskim svodom rasprostirala s ^ strane' ^hne usporenom brzinom kroz uski kanal uokrug nepregledna ploa pustog mora. Ali u praznom OJ1.Je P njen dobio ime, i zaustavi se napokon u la-neralanjenom prostoru nedostaje nam osjeaj za vrijem^1 lsPr?d arenih bijednih kua gdje je trebalo priekati pa smo zapravo u neizmjerivu polumraku. Neobine spo Ol amca sanitetske inspekcije, dobe poput sjena, onaj stari gizdelin, pa onaj s kozjotf rosl Je sat vremena dok se nije pojavio. Stigli su a opet
24 25

nisu stigli; iako se nikom nije urilo, svi su bili nestrpljivi. Mladi Puljani bili su doli na palubu, zacijelo privueni iz rodoljubnih razloga zvucima vojnike trube to su dopirali preko vode iz javnih parkova. Zagrijani vinom \i Astija, poeli su klicati bersaljerima koji su prijeko na obali vjebali. Ali bilo je odvratno gledati do ega je nagizdanoj> starca dovelo neumjesno druenje s mladei. Njegova ostarjela glava nije mogla podnijeti vino kao to su ga podnijeli krni mladii, pa se napio da ga je bilo alosno gledati Tupa pogleda, s cigaretom u drhtavim prstima, klatio se i jedva se drao na nogama, bacan pijanstvom amo-tamo Budui da bi se zacijelo pri prvom koraku sruio, nije st usuivao maknuti s mjesta, ali je i dalje pokazivao znak jadne obijesti, hvatao svakog tko bi naiao za puce na ka putu, mucao neto, namigivao, cerekao se, podizao uvi svoj naborani kaiprst ukraen prstenom i glupo zadirkivat svakoga oblizujui kutove usana na gnusan, dvosmislet nain. Aschenbach ga je gledao namrten i opet ga ji spopao osjeaj omamljenosti, kao da svijet pokazuje lagani ali nezadrivu sklonost da se pretvori u neto udnovato groteskno: osjeaj o kome trenutno, u ovim okolnostima nije, naravno, mogao razmiljati jer je stroj opet po damarati i brod nastavio plovidbu kanalom San Marco plovidbu koju je bio prekinuo tako blizu cilju. I tako je opet ugledao ono najudesnije pristanit na svijetu, onu blistavu kompoziciju od fantastinil graevina koju je Republika nudila zadivljenim pogledim moreplovaca koji su joj se pribliavali: prozranu divot Palae i Most uzdisaja, stupove s lavom i svecem na obali prekrasno izbeenu stranu bajoslovne bazilike, pogled t( puca na gradska vrata i toranj sa satom. Gledajui sve te razmiljao je kako onaj koji kopnom dolazi u Veneciju n
26

kolodvor ima osjeaj da ulazi u palau na stranji ulaz, i da valja nikako drukije dolaziti nego samo ovako kao on sada, brodom, samo puinom, u ovaj najnevjerojatniji od svih gradova. Stroj je prestao raditi i navalile su gondole, s broda su spustili pokretne stube, carinici se pqpeli na palubu i uzeli povrno obavljati svoj posao. Iskrcavanje je moglo zapoeti. Aschenbach je dao na znanje da eli gondolu koja e njega i njegovu prtljagu prevesti do postaje onog brodia to prometuje izmeu grada i otoka Lida, jer je bio nakanio odsjesti u hotelu uz samo more. Hvale tu njegovu nakanu i dovikuju onima dolje na moru, gdje se gondolijeri medu sobom svaaju na svom dijalektu. On jo ne moe sii s broda, ne moe zbog kovega koji upravo kojekako vuku i skidaju niza stube nalik na ljestve. Stoga nekoliko minuta ne moe izbjei nasrtljivosti onog jezovitog starca kojeg pijanstvo tjera da strancu iskae poast na rastanku. elimo vam ugodan boravak! mekee on i klanja se neznancu. Preporuujemo se dobrohotnom sjeanju! vi revoir, excusezi bonjour1, vaa ekscelencijo! Iz usta mu curi slina, zatvara oi i oblizuje kutove usana, a obojena mu se bradica ispod starake usne nakostrijeila. Nai pozdravi blebee on dalje i prinosi ustima vrkove dvaju prstiju pozdravi vaoj dragoj, vaoj najdraoj, vaoj najljepoj dragoj... Odjednom mu ispadne gornje umjetno zubalo iz eljusti na donju usnu. Aschenbach mu je napokon uspio umaknuti. Vaoj dragoj, vaoj finoj dragoj uo je gdje mu onaj za leima tepa dodvorljivim, potmulim i priguenim glasom dok silazi niza stube pridravajui se za ogradu od ueta.
0

vienja, oprostite i elim vam dobar dan (franc.ftK f

27

Koga ne bi naas podili srsi, potajna bojazan i strepnja smjje previe odmarati, da mora pripaziti kako se izvrava kad prvi put ili nakon dugog vremena stupi u veneci- n:egOVa volja. jansku gondolu? To neobino plovilo to je iz vremena _ Do stanice vaporeta! ree i okrene se napola gon-pukih balada posve neizmijenjeno dolo do naih dana dolijeru. Mrmorenje je umuknulo. Nije bilo odgovora, tako osebujne crne boje kakvu od svih stvari imaju jo Do stanice vaporeta! ponovi i potpuno se okrene samo lijesovi podsjea nas na beumne pustolovine te digne pogled na gondolijera, koji se, stojei iza njega na kad se uje samo pljuskanje vode, a jo nas vie podsjea povienu mjestu, isprijeio izmeu njega i blijedog neba. na smrt, na odar i sumorni pogreb i posljednje, nijemo Bijae to ovjek neprijazne, ak i brutalne fizionomije, putovanje. A jeste li primijetili da je sjedalo na takvoj odjeven po mornarsku u plavo, opasan utom trakom, barci, onaj naslonja presvuen lakiranom mutnom s bezoblinim, ve otrcanim, smiono naherenim slamna-tkaninom crnom poput lijesa, najmeke, najraskonije itim eirom na glavi. Na njegovu licu, kovravim plavim najzamamnije sjedalo na svijetu? Aschenbach je to zapazio brkovima ispod kratka prasta nosa, nije bilo niega tali-kad je sjeo do gondolijerovih nogu, nasuprot svojoj prtl-janskog. Iako je bio prilino njene grade tako da se ne bi jazi to je, uredno sloena, leala na kljunu. Veslai su sereklo da mu ba odgovara ovaj posao, vrlo je energino jo svaali, grubo, nerazumljivo, s prijeteim gestama. Aliveslao naginjui se svim svojim tijelom na veslo. Nekoliko inilo se da njihove glasove njeno upija posebna tiina uje puta od napora razvukao usne i obnaio bijele zube. tom gradu na vodi, da postaju bestjelesni i da se rasipajuNabravi crvenkaste obrve, zagledao se nekud iznad gosta po valovlju. Ovdje u luci bilo je toplo. Zapahnut dahomi odgovorio mu odlunim, gotovo osornim glasom: vjetra iroko, zavaljen na jastuk ponad podatnog elementa, Vi idete na Lido. putnik sklopi oi uivajui u slatkoj bezbrinosti na koju Aschenbach mu odvrati: nije bio navikao. Vonja nee dugo potrajati, pomisli; da Svakako. Ali ja sam uzeo gondolu samo da se bar nikad ne prestane! Polagano se njiui, osjeao je kakcprevezem do Trga San Marco. Dalje u vaporetom. izmie meteu i zbrci glasova. Ne moete vaporetom, gospodine. Kako je samo bivalo sve tie i tie oko njega! Ni glasa A zato ne bih mogao? nije bilo uti, samo pljuskanje vesala, potmulo udaranje Zato to ne moete na vaporeto s prtljagom. valova o kljun barke, to se dizao iz vode, okomit, crn i Aschenbach se prisjeti da je to istina. Uutio je. Ali oboruan na vrhu neim nalik na helebardu. I ulo se josisorno, naduto dranje tog ovjeka prema strancu bilo je neto, govor, mrmorenje apat gondolijera koji sarfllePdnoljivo i prilino neuobiajeno u ovoj zemlji. Stoga sa sobom razgovara, na mahove i kroza zube, a glasoveece: iz njega izvlai rad njegovih ruku. Aschenbach uzgleda To je moja stvar. Moda u pohraniti prtljagu. i pomalo zaueno zapazi da se laguna oko njega sve krenite natrag. vie iri i da plove prema puini. Bilo je oito da se rt ^vladao je muk. Veslo je bukalo, voda je potmulo
28 29

udarala o pramac. I opet zauje govorenje i mrmorenj j^ nije se dogodilo nita slino. ak su i drutvo gondolijer je mrmljao neto kroza zube. dobili, amac pun muzikalnih pirata, mukaraca i ena, to da radi? Sam na valovima s ovim neobino nepokt ^ su pjevalj uz gitaru i mandolinu plovei nametljivo uz rnim, nevjerojatno odlunim ovjekom, putnik nije zna samu njinovu gondolu i ispunjavajui tiinu nad vodom kako da provede svoju volju. A ba bi se mogao lijepo o( svojom koristoljubivom pjesmom za turiste. Aschenbach marati da nije ovako ogoren! Zar nije poelio da vozni im bacj nes-to novca u eir ispruen prema njemu. Tad dugo potraje, da joj ne bude kraja? Najpametnije e bi ju ^u^uli i odveslali dalje. Sve je jasnije opet uo kako da pusti neka stvari idu svojim tokom. Uostalom, ov<j gondolijer na mahove isprekidano apue razgovarajui mu je nadasve ugodno. ini mu se da nekakva tromo $a samim sobom. Tako su napokon stigli na odredite struji iz sjedala, iz ovog niskog naslonjaa presvueni n^m{ valovima vaporeta koji je odlazio u grad. Dva crnom tkaninom, dok se on blago njie od zavesla p0iicajca, s rukama na leima, okrenuti laguni, hodali su svojeglavoga gondolijera iza svojih leda. Naas mu proi gOre_dolje po obali. Aschenbach se iskrca na drveni most glavom pomisao da je pao u ruke kriminalcu, ali nije i uz pomo starca koji je sa svojom kukom spreman na svapio usredoiti misli na djelatnu obranu. Vie ga je smeti ^om pristanitu u Veneciji da pomogne putnicima. Kako mogunost da je taj ovjek sve ovo smislio samo da izvu nije imao sitnj^a) Aschenbach ode u hotel preko puta od njega to vie novca. Neka vrsta osjeaja dunosti pristanita da promijeni novac i plati gondolijeru koliko ponosa, tako rei sjeanje da treba neto poduzeti, natje bude smatrao za shodno. Poto su ga u predvorju hotela ga da se iznova trgne. Priupita gondolijera: usluili, vratio se i zatekao svoju prtljagu na keju nato Koliko traite za ovo? varenu na kolica, a od gondole i gondolijera ni traga. Gondolijer mu odgovori gledajui nekud iznad njeg _ Utekao je ree mu starac s kukom. Lo je Platit ete ve. to ovjek, milostivi gospodine, nema dozvole. To vam Bilo je jasno to treba odgovoriti pa Aschenbai je jedini gondolijer koji nema dozvole. Drugi su ve bili mehaniki ree: i telefonirali ovamo. Opazio je da ga ovdje ekaju. I zato je _ Neu ja vama nita platiti, ama ba nita, kad i utekao. vozite kamo ne elim. Aschenbach slegne ramenima. Vi elite na Lido. *' Gospodin se zabadava dovezao ree starac i ru Ali ne s vama. W P i mu eir. Aschenbach ubaci u nj nekoliko novia. Ja vas dobro vozim. Zapovjedi neka mu prtljagu odvezu u Hotel des Bains i To je istina, pomisli Aschenbach i opusti se. To je isti pode za kolicima alejom, onom alejom s procvjetanim da me dobro vozi. ak i ako ti je samo do mog novci bijelim cvijeem to vodi poprijeko preko otoka do plaa, ako me s lea udarcem vesla otpravi u Hadovo carsf obrubljena s obje strane krmama, barovima i ma. pansionisvejedno me dobro vozi.
30 31

Uao je u prostrani hotel odostraga, preko vrtne te- ^e ^e kako bi upotpunio svoju udobnost, i zamolio rase, i zaputio se kroz veliku dvoranu i predvorje u ured. ^jc^ca u zelenoj livreji koji je rukovao liftom da ga Budui da je bio rezervirao sobu, primljen je spremno \ Ojveze u prizemlje. usluno. Ravnatelj, onizak, tih i uljudan ovjek to se p0pio je aj na terasi okrenutoj moru, a onda je siao umiljato smjekao, s crnim briima i u redengotu fran- njza stube i prevalio dobar komad puta obalnim etalitem cuskog kroja, otpratio ga je do lifta i odvezao se s njim do prema hotelu Excelsior. Kad se vratio, uinilo mu se da je drugog kata, te mu pokazao sobu, udobnu, s pokustvon ye vrijeme za veeru. Odijevao se polako i savjesno, na od trenjeva drva, ukraenu cvijeem to je jako mirisalo svoj nain, jer je bio navikao raditi i kad se odijeva, ali je Visoki prozori gledali su na puinu. Poto se ravnatelj po svejedno doao malo prerano u predvorje, u kojem je za vukao, priao je prozoru. Dok su iza njega unosili prtljagu ^^ okupljen dobar dio gostiju koji su zajedniki ekali i smjetali je, gledao je kroz prozor popodnevnu pustu veeru, iako se nisu medu sobom poznavali pa su jedni plau i more koje nije bilo obasjano suncem. Plima je slali prema drugima hinili ravnodunost. Uzeo je sa stola noniske, duge valove na obalu, mirno i ravnomjerno. vine, sjeo u konat naslonja i poeo promatrati drutvo, Zapaanja i susreti utljiva samotnika rasplinutiji st koje se na ugodan nain razlikovalo od drutva u hotelu u i prodorniji u isti mah od zapaanja i susreta drutveni kojem je prethodno boravio. ovjeka, misli su mu tromije, neobinije i uvijek s primje p red njim se otvorio irok vidik koji je snoljivo som tuge. Slike i opaaji koji se mogu lako otpisati po obuhvaao mnogo toga. Prigueno su se mijeali glasovi gledom, smijekom, razmjenom misli, zaokupljaju takvi svjetskih jezika. Veernje odijelo, koje u cijelom svijetu ovjeka preko svake mjere, produbljuju se u utnji, svi vrijedi kao odora ugladenosti, pridavalo je izvana pristo-mu to postaje znaajno, postaje doivljaj, pustolovina jno jedinstvo razliitim ljudskim primjercima. Bijae tu uvstvo. U samoi sazrijeva ono to je originalno suhonjavo i dugo lice Amerikanca, pa neka velika ruska smiono i zaudno lijepo, pjesma. Ali u samoi sazrije^ obitelj, pa engleske dame, pa njemaka djeca s francuskim i neto suprotno tome, neto nerazmjerno, apsurdno guvernantama. Ipak, inilo se da prevladava slavenski ele-nedoputeno. Tako i sad putnikovoj dui nisu dav^ ment. U neposrednoj je blizini uo kako neki ljudi govore mira doivljaji s puta, onaj gnusni stari kico sa svoji poljski. blebetanjem o nekakvoj dragoj, ilegalni gondolijer koji j Bijae to skupina napola i jedva odraslih pod paskom ostao bez zarade. Ti su doivljaji, iako razumu nisu z odgojiteljice ili drubenice, okupljena oko pletenog davali potekoa niti ga nagonili na razmiljanje, bili ipal stolia: tri djevojice od svojih petnaest do sedamnaest kako mu se inilo, krajnje udne naravi, i uznemirivali s godina, kako se inilo, i dugokos djeak kojem je moga upravo tim . . az a e ea je Venecija tako dostupna ^eno lijep. Njegovo lice, blijedo i ljupko suzdrljivo, blizu. Naposljetku se okrenuo i umio, priopio sobafl1 krueno uvojcima boje meda, s pravilnim nosom i
32 33

proturjejem. Dotle je pozdravljao mol glo biti etrnaest. Aschenbach u udu zapazi da je djeak oima i radovao se to mu je Venecija tako dostupna eno lijep. Njegovo lice, bliedo i l u k o suzdrlivo,

draesnim ustima, s izrazom mile i boanske ozbiljnosti, podsjealo ga je na grke kipove iz najplemenitijeg razdoblja. Unato najistijem savrenstvu forme, posjedovalo je takvu jedinstvenu osobnu dra da je promatra pomislio kako takvo sretno ostvarenje nije nikad vidio ni u prirodi ni u likovnim umjetnostima. Ono to je zatim upadalo u oi bijae oigledan osnovni kontrast s odgojnog stanovita izmeu naina na koji su djeak i njegove sestre odjeveni i na koji se s njima openito postupa. Odjea triju djevojica, od kojih se najstarija mogla ve smatrati odraslom, bila je stroga i edna preko svake mjere. Sve su nosile gotovo jednake samostanske haljine boje kriljevca, poludugake, bez ukrasa i navlas loe skrojene, s bijelim uspravnim ovratnicima kao jedinom svijetlom tokom, haljine koje su priguivale i sputavale svaku ljepotu stasa, Glatka kosa, vrsto pripijena uz glavu, pridavala je njihovim licima prazninu i bezizraajnost kao u koludrica, Bilo je oito da o svemu tomu odluuje majka kojoj nije bilo ni na kraj pameti da na djeaka primijeni pedagoku strogost koja joj se inila primjerena djevojicama. Bilo je jasno da u njegovu ivotu prevladavaju mekoa i njenost Nitko se nije usuivao prinijeti kare njegovoj lijepoj kosi Kao u Djeaka koji vadi trn padali su mu uvojci na elo preko uiju i jo nie niz vrat. Englesko mornarske odijel' s nabuhlim rukavima koji su se pri dnu suavali i vrst' obavijali tanke zglobove jo djejih, uskih ruku, ukraen' vrpcama, manama i vezovima, razotkrivalo je net' bogato i razmaeno na tom njenom liku. Djeak je sjedi' okrenut poluprofilom promatrau, jednu je nogu u crni lakiranoj cipeli ispruio pred drugu, oslonjen laktom fl: priruje pletene stolice, obraz je priljubio uz stisnutu akf a dranje mu je, nemarno i dostojanstveno, bilo liefl'

gotovo svake podreene ukoenosti na koju su mu kanda sestre bile naviknute. Da ga to ne boli? Jer, put mu je bila bijela kao bjelokost odudarajui od tamne zlaanosti uvojaka to su je okruivali. Ili da to naprosto nije razmaen mezimac noen na krilima pristrane i hirovite ljubavi? Aschenbach je bio sklon tom miljenju. Gotovo je svakoj umjetnikoj naravi priroena bujna i izdajnika sklonost da se pokloni nepravdi koja stvara ljepotu, i da iskazuje naklonost i potovanje aristokratskom preferiranju pojedinca. Konobar je prolazio dvoranom i obavjetavao goste na engleskom da je veera spremna. Malo-pomalo je drutvo odlazilo kroz staklena vrata u blagovaonicu. Za njima su prolazili jo zakanjeli gosti to su pristizali iz vestibula i od liftova. U blagovaonici su poeli posluivati veeru, ali su mladi Poljaci jo ostali sjediti oko pletenog stolia, a s njima je ekao i Aschenbach, udobno zavaljen u dubok naslonja, uivajui uostalom u ljepoti pred sobom. Napokon je guvernanta, oniska i debela poludama crvena u licu, dala svima znak neka ustanu. Uzvijenih obrva, odmaknula je svoju stolicu i naklonila se kad je u dvoranu ula visoka gospoda u sivobijeloj kombinaciji, bogato okiena biserjem. Dranje je te gospode bilo hladno i odmjereno, frizura ovla napudrane kose i kroj haljine odavali su dojam one jednostavnosti koja uvijek odreuje ukus ondje gdje se smatra da je pobonost sastavni dio otmjenosti. Mogla je biti i ena nekog visokog njemakog inovnika. Jedino to je na njenoj pojavi pobuivalo dojam fantastinog luksuza bijae nakit, koji je doista bio gotovo neprocjenjive vrijednosti, i naunice koje su se sas-ojale od trostruke, vrlo duge niske bisera krupnih poput resnje to su se njeno prelijevali.

Djevojice i djeak bre-bolje ustanu. Naklone se \ poljube ruku majci koja je, sa suzdranim smijekom na odnjegovanom ali pomalo umornom i iljastom licu, pogledala iznad njihovih glava obraajui se odgojiteljici s nekoliko rijei na francuskome. Zatim se zaputila do staklenih vrata. Djeca su pola za njom: djevojice redon prema godinama, iza njih guvernanta, a na zaelju djeak. On se, tko zna zato, osvrne za sobom prije nego to Q prekoraiti prag, a kako u dvorani nije vie bilo nikog drugog, ukrste mu se osebujne, sutonski sive oi s oima Aschenbachovim, koji je, s novinama u krilu, sav zanesen promatranjem, gledao za njima. Ono to je vidio nije ni po emu bilo neto neobino, Djeca nisu bila pola na veeru prije majke, ekala su je, smjerno pozdravila i pri ulasku u blagovaonicu drala se uobiajenih propisa. Ipak su sve to obavili na tako izrazit nain, s tako strogo naglaenom stegom, osjeajem dunosti i samopotovanja, da je Aschenbach bio silno ganut. Skanjivao se jo nekoliko trenutaka, a onda je i on uao u blagovaonicu, gdje ga je konobar odveo do njegova stolia, koji je, kao to je, na svoju trenutanu alost, ubrzo ustanovio, bio vrlo daleko od stola poljske obitelji. Onako umoran a ipak razigrana duha, bio je za dugo i dosadnom veerom zaokupljen apstraktnim, pa cal i transcendentalnim stvarima. Razmiljao je o tajan stvenoj vezi u koju mora stupiti neto zakonomjerno individualnim da bi nastala ljudska ljepota, a odatle j1 preao na ope probleme forme i umjetnosti, te na kraj' zakljuio da njegove misli i spoznaje nalikuju na naok' sretna nadahnua u snu, koja nam se poslije, na javi ine potpuno plitkima i bezvrijednima. Nakon veere # zadrao neko vrijeme u perivoju ispunjenom veernji!1
36

irisima, puei, sjedei i etajui, a onda se rano povukao na poinak. No je proveo u neprekidno duboku snu proaranom ipak kojekakvim snovienjima. Hi sutradan se vrijeme nije popravilo. Puhao je vjetar s kopna. Ispod blijedog i oblanog neba poivalo je more, tromo i mirno, nekako ak i smeurano, obzor je bio dozlaboga blizu, a od obale se toliko odmaknuo da je otkrio vie redova dugakih pjeanih dina. Kad Aschenbach otvori prozor, uini mu se da je osjetio truo zadah lagune. Obuze ga neraspoloenje. Ve tada pomisli na odlazak. Jednom, prije vie godina, ovdje ga je nakon vedrih proljetnih tjedana zateklo isto ovakvo vrijeme i toliko mu nakodilo zdravlju daje morao napustiti Veneciju kao bjegunac. Ne vraa li se opet ona ista grozniava nevoljkost, pritisak u sljepoonicama, teina u vjedama? Ipak, bilo bi nesnosno jo jednom promijeniti boravite; ali ako se vjetar ne okrene, nee moi ovdje ostati. Za svaki sluaj, nije povadio sve stvari iz kovega. U devet sati je dorukovao u dorukovaonici izmeu dvorane i restorana. U toj je prostoriji vladala sveana tiina kakva dolikuje velikim hotelima. Posluga se sasvim neujno kretala. ulo se samo zveckanje ajnog posuda i gdjekoja poluaptom izreena rije. U jednom kutu, ukoso od ulaza i dva stola dalje od njega, opazio je Aschenbach poljske djevojice s njihovom odgojiteljicom. Sjedile su uspravne, pepeljastoplava kosa bijae im iznova glatko zaeljana, a oi crvene. u krutim haljinama od plavog lanenog platna, dodavale su jedna drugoj staklenku s pekmezom. Bile su ve pri kaju doruka. Djeaka nije bilo. Aschenbach se osmjehne. Vidi ti malog Feaanina! ~~~ Pornisli. Sve bih rekao da ti uiva povlasticu da spava uko te volja. Odjednom se razvedri i u sebi izusti stih:
37

esto mijenjah ruho i tople kupke odmaraju se. Dorukujui bez urbe, ugledao je portira, koji je uao u dorukovaonicu drei u ruci kapu s roj tama i donio mu potu naknadno poslanu za njim. Puei cigaretu, Aschenbach otvori nekoliko pisama. Tako se sluilo da je jo vidio kako dolazi pospanac kojeg ondje prijeko ekaju. Uao je na staklena vrata i zaputio se usred tiine ukoso kroz prostoriju do stola za kojim su mu sjedile sestre. Hod mu je bio, to se tie dranja trupa, pregibanja koljena i stupanja stopala u bijelim cipelama, izvanredno draestan, vrlo lagan, njean i ponosit u isti mah, i jo k tome uljepan djetinjom srameljivou s kojom je usput dva puta okrenuo glavu prema prostoriji, podigao pogled i oborio ga. Nasmijeen, sjeo je na svoje mjesto i poluglasno rekao neto na svom mekom i itkom jeziku. Posebice sad kad je promatrau bio okrenut profilom, ovaj se iznova zaudi, pa ak i uplai od uistinu boanstvene ljepote tog ljudskog bia. Djeak je danas imao na sebi lagano odijelo od tkanine s plavim i bijelim prugama, s vrpcom od crvene svile na prsima uokvirenom jednostavnim, bijelim uspravnim ovratnikom. Ali na tom ovratniku, koji ba i nije najbolje pristajao tom odijelu, poivala je glava nalik na cvijet s neprispodobivom Ijupkou glava Erosa sa ukastom caklinom parskog mramora, tankih i ozbiljnih obrva, sljepoonica i uiju obraslih tamnom i mekom kovravom kosom to je pod pravim kutom padala na njih. Dobro, dobro! pomislio je Aschenbach s onim hladnim profesionalnim odobravanjem kojim umjetnici gdjekad zaodijevaju svoj ushit i zanos pred remek-djelom. I doda u sebi: Zaista, da me ne ekaju more i plaa, ostao bih ovdje dok god si i ti ovdje! Ali ovako je ustao i poao pod

budnim okom posluge, siao niz veliku terasu i produio ravno drvenim mostom do ograene plae za hotelske goste. Bosonogi starac u platnenim hlaama, mornarskoj bluzi i slamnatom eiru nadzirao je kupalite i odveo ga do njegove rezervirane kuice, izvukao iz nje stol i stolicu i postavio ih na drvenu platformu pokrivenu pijeskom. Aschenbach je odvukao lealjku dalje prema moru, na votano uti pijesak, i udobno se zavalio na nju. Slika plae, taj prizor kulture to bezbrino uiva na rubu elementa, zabavljala ga je i radovala kao i uvijek. Sivo i plitko more bilo je ve oivjelo od djece to su gacala po njemu, plivaa i onih arenih prilika to lee na sprudovima s rukama podvijenim pod glavama. Drugi su veslali u malim amcima bez kobilica, obojenim crvenom i plavom bojom, i prevrtali se smijui se na sav glas. Pred dugakim nizom platnenih kabina, na ijim su platformama ljudi sjedili kao na malim verandama, bilo je ive igre ali i tromog, oputenog mirovanja, posjeta i brbljanja, briljive jutarnje elegancije i golotinje to kooperno i udobno uiva u slobodnim obiajima ovoga mjesta. Sprijeda su po vlanom i tvrdom pijesku etali amo-tamo pojedinci u bijelim kupaim ogrtaima i irokim kouljama nalik na kaftane. Zdesna se dizao vieslojni pjeani dvorac to su ga bila podigla djeca i okitila zastavicama svih moguih zemalja. Prodavai koljaka, kolaa i voa rasprostirati su kleei svoju robu. Slijeva, pred jednom od kuica koje su stajale poprijeko prema ostalima na samom kraju plae, utaborila se jedna ruska obitelj: bradati i zubati mukarci, mlohave i trome ene, baltika usidjelica koja je sjedila za stafelajem i slikala more uzvikujui s vremena na vrijeme Od oaja, dvoje dobroudne i rune djece, stara slukinja s rupcem na glavi koja se ponaala umiljato i posluno

poput robinje. Zahvalno su uivali u svemu oko sebe, neumorno izvikivali imena svoje neposlune djece to su se naganjala oko njih, dugo se alili uz pomo neto malo talijanskih rijei s veselim starcem od kojeg su kupovali slatkie, ljubili se u obraze na hajui ni najmanje promatra li tko tu njihovu zajednicu. Ostat u dakle, pomisli Aschenbach. Gdje bi mi bilo bolje? I ruku skrtenih u krilu, bludio je pogledom po dalekom moru, pogled mu je klizio, rasplinjavao se i gubio u jednolinoj izmaglici pustog prostranstva. Volio je more iz dubokih razloga: iz udnje za odmorom umjetnika koji naporno radi, koji se eli skloniti pred zahtjevnom raznolikou pojava u okrilje neega jednostavnog i golemog, iz zabranjene, njegovoj zadai suprotstavljene i upravo zato zavodljive sklonosti neemu neartikuliranom, neizmjernom, vjenom nitavilu. Otpoivati u savrenosti elja je onoga koji se trudi da stvori neto posebno, a zar i nitavilo nije oblik savrenosti? Ali dok je on tako snatrio o dubokoumnim stvarima, iznenada je vodoravnu crtu morske obale presjekla jedna ljudska spodoba, a kad je vratio pogled iz beskrajnog prostranstva i sabrao se, pokraj njega je, dolazei slijeva, prolazio po pijesku onaj lijepi djeak. Bio je bos, spreman gaziti pliakom, vitke noge bile mu gole do iznad koljena, hodao je polako ali tako lagano i ponosito kao da je vian kretati se bosonog, i gledao prema poprijeko postavljenim kuicama. Ali, im je spazio onu rusku obitelj to se ondje u zahvalnoj slozi bavila svojim poslovima, lice mu se smrkne od srditog prezira. elo mu se namrtilo, usne nakubile i ogoreno razvukle na jednu stranu, a obrve se tako grdno nabrale da su mu oi kanda upale od tog pritiska govorei mranim jezikom mrnje. Zagledavi se u zemlju, jo se jednom

prijetei osvrne, a onda prezirno i snano trgne ramenom, okrene se i ostavi neprijatelje za sobom. Neka vrsta tankoutnosti ili prestraenosti, neto poput potovanja i stida, nagne Aschenbacha da se okrene na drugu stranu kao da nita nije vidio; jer ozbiljnom i sluajnom promatrau te strastvene scene nije se mililo iskoristiti svoje zapaanje, ak ni pred samim sobom. Ali bio je razvedren i potresen u isti mah, to e rei: sretan. Taj djetinji fanatizam uperen protiv posve dobroudna djelia ivota pridavao je ljudsku dimenziju neemu boanski neizrecivom, zbog ega se inilo da je dragocjeno remekdjelo prirode, koje mu je do tada prualo samo nasladu oima, vrijedno dubljeg suosjeanja. Taj je fanatizam podario liku tog mlaca, znaajnom po samoj svojoj ljepoti, omota koji je doputao da se shvati ozbiljnije nego to zavreuju njegove godine. Jo uvijek okrenut na drugu stranu, Aschenbach je oslukivao djeakov glas, njegov visok, prilino slabaan glas kojim je ve izdaleka dovikivao drugovima u igri zabavljenim gradnjom dvorca od pijeska najavljujui im svoj dolazak. Odazivali su mu se izvikujui vieput njegovo ime ili moda samo nadimak, a Aschenbach je pomalo radoznalo sluao ali nije uspijevao nita jasnije razabrati do dva melodina sloga, neto kao Adio, ili jo ee Adu, sa zavrnim glasom u otegnutim u dozivanju. Uivao je u tom zvuku i osjeao da pristaje tom objektu, ponovio ga u sebi i zadovoljno se opet vratio svojim pismima i spisima. Drei malu putnu mapu za pisanje na koljenima, uzeo je naliv-perom odgovarati na pisma. Ali nakon etvrt sata Pomisli da je teta propustiti ovakvu prigodu, najvredniju uivanja za koju je znao, radi sasvim ravnoduna posla. Gurne u stranu pribor za pisanje i vrati se moru, te uskoro,

privuen mladenakim glasovima oko dvorca od pijeska, udobno nasloni glavu na naslon lealjke i pogleda nadesno da vidi to to radi i izvodi prekrasni Aio. Pronaao ga je ve prvim pogledom; nije mogao previdjeti crvenu vrpcu na njegovim prsima. S ostalima je upravo postavljao staru debelu dasku kao most preko vlanog rova oko dvorca, odreujui povicima i pokretima glave kako treba izvesti taj pothvat. S njim je bilo desetak drugova, djeaka i djevojica, njegovih godina i neto mladih, koji su avrljali svako svojim jezikom, poljskim, francuskim, pa i nekim balkanskim jezicima. Ali najee se ulo njegovo ime. Oito je bilo da ga trae i snube i da mu se dive. Napose je jedan od njih, Poljak kao i on, snaan djeak koga su zvali otprilike Jau, crne, napomaene kose, u platnenu odijelu s pojasom, izgledao da mu je najblii vazal i prijatelj. Kad su zavrili posao oko dvorca, njih su dvojica poli zajedno zagrljeni obalom, a onaj koga su zvali Jau poljubio je ljepotana. Aschenbach je bio u napasti da mu priprijeti prstom. A ti, Kritobulose, pomisli smjekajui se, otputuj na godinu dana! Jer najmanje ti toliko vremena treba da ozdravi. Zatim je pojeo krupne, zrele jagode to ih je bio kupio od nekog prodavaa. Postalo je vrue iako se sunce nije jo bilo uspjelo probiti kroz slojeve oblaka. Dok su osjetila uivala u silnom i opojnom govoru morske tiine, duh je obuzimala tromost. Tom ozbiljnom ovjeku inilo se da je potpuno prikladna zadaa koja ga je svega zaokupila da pogaa, istrauje kako zapravo glasi ime to zvui otprilike kao Adio. Uz pomo nekih poljskih uspomena, ustanovio je da je to ime zacijelo Tadzio, skraeno od Tadeusz, koje u vokativu glasi Tadziu. Tadzio se kupao. Aschenbach, koji ga je bio izgubio

iz vida, spazio mu je daleko u moru glavu i ruku kojom zarnahuje, jer je more oito bilo nadaleko plitko. Ipak, inilo se da su se ve zabrinuli za njega, ene su mu neto dovikivale od kuica, ponovo se razlijegalo to ime koje je ovdje na plai bilo tako rei lozinka, s onim njegovim mekim suglasnicima i otegnutim u na kraju, neto u isti mah slatko i divlje: Tadziu! Tadziu! Djeak se vratio i potrao zabaene glave kroz vodu to mu se pjenila oko nogu. Gledati taj ivi lik, Ijubak i opor u svojoj ranoj mukosti, mokrih uvojaka i lijep poput njena boga, kako izlazi iz dubina neba i mora, kako izranja iz elementa i izmie mu: taj je prizor izazivao mitske predodbe, bio kao neka pjesnika objava iz iskonskih vremena, objava porijekla forme i roenja bogova. Aschenbach je sluao sklopljenih oiju tu pjesmu to izvire iz njega, i ponovo pomislio kako je dobro ovdje i kako e ovdje ostati. Poslije je Tadzio, odmarajui se od kupanja na pijesku, zaogrnut bijelim kupaim ogrtaem to ga je bio podvukao ispod desnog pazuha, leao s glavom na goloj desnoj ruci. ak i kad ga nije gledao nego itao gdjekoju stranicu svoje knjige, Aschenbach nije ni na trenutak zaboravljao da djeak ondje lei i da treba samo malko okrenuti glavu nadesno pa da ugleda neto vrijedno svakog divljenja. Gotovo mu se inilo da sjedi tu radi toga da uva djeaka to se odmara zaokupljen svojim poslovima, ipak neprestano bdi nad onim plemenitim ljudskim stvorom na desnoj strani, nedaleko od sebe. I srce mu ispuni i gane nekakva oinska naklonost, njena skrb onoga koji se rtvuje da stvori u duhu ljepotu za onoga koji je ljepota sama. Popodne je otiao s plae, vratio se u hotel i odvezao liftom do svoje sobe. Tu je dulje vrijeme proveo pred zr-

calom promatrajui svoju sijedu kosu i umorno lice otrih crta. U tom je trenutku mislio na svoju slavu i na to kako ga mnogi na ulici promatraju i gledaju u strahopotovanju zbog njegovih vjeto odabranih i ljupko okrunjenih rijei prizvao je u sjeanje sve vanjske uspjehe svoga talenta kojih se uope mogao prisjetiti, spomenuo se ak i steene plemike titule. Zatim je siao u restoran na ruak i ruao za svojim stoliem. Kad je nakon toga uao u dizalo, nagrnula je za njim u visei sobiak mlade to se takoer vraala s ruka, medu njima i Tadzio. Stajao je sasvim blizu Aschenbacha, prvi put toliko blizu da ga ovaj vie nije gledao i prepoznavao kao sliku u daljini, nego ga je vidio do u tanine kao ljudsko bie. Djeaku se netko obratio, a jo dok mu je odgovarao s neopisivo ljupkim osmijehom na licu, izaao je na prvom katu natrake, oborenih oiju. Lijepi su ljudi srameljivi, pomisli Aschenbach i uze intenzivno razmiljati o tome zato je tome tako. Ipak je zamijetio da Tadziovi zubi nisu osobito privlani: da su poneto okrhnuti i blijedi, da ne blistaju od zdravlja i da su pomalo krhki i prozirni, kao to su gdjekad u slabokrvnih ljudi. Vrlo je njean, boleljiv, pomisli Aschenbach. Vjerojatno nee doivjeti starost. Nije se potrudio izvesti naistac osjeanje zadovoljstva i olakanja to ga je obuzelo pri toj pomisli. Ostao je dva sata u svojoj sobi, a popodne se vaporetom odvezao u Veneciju preko lagune to je zaudarala po trulei. Iskrcao se kod San Marca, popio aj na trgu i zatim poao u etnju po ulicama kao to se bio navikao ve initi. Ali upravo mu je ta etnja iz temelja promijenila raspoloenje i nakane. U uliicama je bilo neugodno sparno; zrak je bio toliko teak da su mirisi to su nadirali iz stanova, duana

i kuhinja, zadah ulja i oblaci parfema, bujali i lebdjeli u zraku te nikako da se raziu. Dim je cigarete ostajao na mjestu i sasvim se polako gubio. Guva u tijesnim uliicama nije zabavljala etaa nego ga jedila. Sto je dulje hodao, to ga je vie muilo ono odvratno stanje koje izaziva kadikad morski zrak udruen s vjetrom iroko, to u isti mah uzbuuje i umara ovjeka. Oblio ga je neugodan znoj. Oi mu otkazivale poslunost, u prsima je osjeao tjeskobu, bio je grozniav, krv mu damarala u glavi. Pobjegao je preko mostova iz te guve trgovakih uliica u sirotinjsku etvrt. Tu mu nisu davali mira prosjaci, a kuna isparenja iz kanala oteavala mu disanje. Na jednom je mirnom trgu, najednom od onih zaboravljenih i zaaranih mjesta u unutranjosti Venecije, otpoinuo na rubu fontane, obrisao znoj s ela i pojmio da mora otputovati. Po drugi put, ovaj put definitivno, pokazalo se da ovaj grad pri ovakvu vremenu krajnje tetno djeluje na njegovo zdravlje. inilo mu se da bi bilo nerazumno poto-poto ostati, a bilo je sasvim neizvjesno kad e se promijeniti vjetar. Valjalo se brzo odluiti. Ipak, ne moe se odmah vratiti kui. Ni njegovo ljetno ni zimsko boravite nije spremno da ga primi. Ali nema samo Venecija more i plau, ima ih i na drugim mjestima, bez pogubnog dodatka lagune i njena vonja to izaziva groznicu. Sjetio se jednog manjeg ljetovalita nedaleko od Trsta koje su mu hvalili. Zato ne bi otiao onamo? I to smjesta, da mu se isplati jo jednom mijenjati boravite. Pomislio je da se odluio, pa je ustao. Na prvom pristanitu sjeo je u gondolu i povezao se do San Marca kroz sumorni labirint kanala, ispod kienih mramornih balkona kojima na uglovima stoje isklesani lavovi, oko sluzavih uglova kua i pokraj alosnih proelja

palaa kojima se trgovaki natpisi zrcale u namrekanoj vodi punoj otpadaka. Nije bilo lako stii do San Marca jer je gondolijer, u dosluhu s radionicama ipaka i puhaima stakla, pokuavao nagovoriti ga da jo neto usput razgleda i kupi. Kad god bi ga poeo obuzimati ar bizarne vonje kroz Veneciju, javio bi se lupeki i trgovaki duh propale kraljice mora i neugodno ga otrijeznio. Vrativi se u hotel, obavijestio je jo prije veere upravu hotela da zbog nepredvienih okolnosti mora ve sutradan ujutro otputovati. Izrazili su mu aljenje i ispostavili raun. Poveerao je i proveo mlaku veer itajui asopis na stolici za ljuljanje na stranjoj terasi. Prije nego to e lei, pripremio je prtljagu za put. Nije ba najbolje spavao jer je bio uznemiren skoranjim putovanjem. Kad je ujutro otvorio prozor, bilo je oblano kao i juer, ali je zrak bio nekako svjeiji i... ve se poeo pomalo kajati. Da se ipak nije prenaglio i pogrijeio u svom trenutnom i neuraunljivom raspoloenju? Da je bar malo promislio, da nije onako brzopleto klonuo duhom, da se pokuao jo prilagoditi venecijanskom zraku i priekao da se popravi vrijeme, sad bi pred njim bilo, umjesto ove urbe i strke, prijepodne na plai kao i jueranje prijepodne. Ali sad je ve prekasno. Sad mora otputovati, mora eljeti ono to je juer poelio. Odjenuo se i spustio u osam sati liftom u prizemlje na zajutrak. Kad je uao u dorukovaonicu, nije jo bilo nikog od gostiju. Poneki su dolazili dok je sjedio i ekao da mu donesu ono to je naruio. Drei alicu aja na usnama, opazi kako ulaze poljske djevojice sa svojom pratiljom: ukoene i osvjeene snom, crvenih oiju, stupale su do svoga stola u kutu kraj prozora. Uto mu prie portir s kapom u ruci i upozori ga da treba poi. Automobil eka da

njega i ostale putnike preveze do hotela Excelsior, odakle e se gospoda odvesti kompanijinim privatnim kanalom do kolodvora. Valja pouriti. Aschenbach je drao da nije potrebna tolika urba. Preostalo mu je jo vie od sat vremena do polaska vlaka. Ljutio se na taj hotelski obiaj da putnika to prije otpreme iz hotela, pa ree portiru da eli jo na miru dorukovati. ovjek se neodluno povue, a onda nakon pet minuta opet doe. Kola vie ne mogu ekati. Neka onda idu i povezu njegov koveg, razdraljivo odgovori Aschenbach. On e sam otii vapo-retom kad bude vrijeme, neka njemu osobno prepuste brigu za njegov odlazak. Portir se nakloni. Aschenbachu je bilo drago to se oslobodio dosadnih opomena pa bez urbe pojede ostatak doruka; tovie, zamoli konobara da mu donese jo i novine. Kad je napokon ustao, ostalo mu je jo sasvim malo vremena. Sluilo se tako da se u istom trenutku i Tadzio pojavio na staklenim vratima. Idui prema svom stolu, presjekao je putniku put i edno oborio oi pred sijedim ovjekom visoka ela, a onda ih opet na svoj ljupki nain blago irom otvorio. Zbogom, Tadzio! pomisli Aschenbach. Nisam te se nagledao. I poto je, mimo svog obiaja, doista oblikovao te misli usnama i izgovorio ih za se, nadoda jo: Bog te blagoslovio! Zatim krene da ode, podijeli napojnice, oprosti se s niskim, tihim ravnateljem u francuskom redengotu i ode iz hotela pjeice kao to je bio i doao, te se zaputi, u pratnji hotelskog sluge koji mu je nosio prtljagu, bijelom rascvjetanom alejom to vodi preko otoka do pristanita vaporeta. Stigavi do njega, zauze mjesto a ono to je slijedilo bijae patniki, alostan put kroz sve dubine kajanja. Bijae to onaj poznati put kroz lagunu, pokraj San Marca,

Velikim kanalom. Aschenbach je sjedio na polukrunoj klupi na pramcu, oslonjen jednom rukom na ogradu a drugom zaklanjajui oi. Javni su parkovi ostali za njim, Piazzetta se jo jednom otvorila pred njim sa svom svojom kneevskom Ijupkou i opet nestala, slijedio je dugi niz palaa, a kad je vodeni put zavio, ukazao se pred putnikom prekrasno sveden mramorni luk Rialta. Gledajui ga, putniku se srce paralo. Svu tu atmosferu grada, taj ovla natruli zadah mora i movare koji je elio to prije napustiti udisao je sad dubokim, njenim i bolnim udisajima. Zar je mogue da nije znao, da nije pomislio koliko mu je sve to priraslo srcu? Ono to je jutros bilo tek stanovito aljenje, blaga sumnja je li uinio dobro, postalo je sad duboka alost, prava bol, duevna patnja, toliko ljuta da mu je u vie navrata natjerala suze na oi, neto za to je sam sebi govorio da nikako nije mogao predvidjeti. Ono to mu je bilo tako teko podnijeti, to mu je na mahove bilo posve nepodnoljivo, bijae pomisao da nikad vie nee vidjeti Veneciju, da je ovo rastanak s njom zauvijek. Jer, budui da se i po drugi put pokazalo da u ovom gradu ozbiljno pobolijeva, da je po drugi put prisiljen napustiti ga navrat-nanos, morat e ga ubudue smatrati nemoguim i zabranjenim mjestom za sebe, mjestom kojem nije dorastao i koje bi bilo besmisleno iznova posjeivati. Da, osjeao je, ako sad otputuje, da e ga stid i prkos prijeiti da ikad vie vidi ovaj voljeni grad, u kojem ga je dva puta izdala tjelesna snaga; ovaj spor izmeu duevne naklonosti i tjelesne nesposobnosti uini se ostarjelom ovjeku odjednom tako tekim i vanim, ovaj fiziki poraz tako sramotnim, toliko ga je poto-poto elio sprijeiti, da mu nije bilo jasno kako se mogao juer onako lakoumno predati, bez ozbiljne borbe, i priznati poraz. Doe se vaporeto pribliavao kolodvoru, a bol i nemo

zadobie razmjere rastrojstva. Odlazak se tom izmuenom ovjeku uini nemoguim, ba kao i ostanak. Tako razdrt, uao je u kolodvorsku zgradu. Ve je kasnio, ne smije ni asa asiti ako eli stii na vlak. eli i ne eli. Ali vrijeme ga tjera, goni ga naprijed; uri se izvaditi kartu i u meteu se obzire dvoranom nee li gdjegod ugledati predstavnika hotelske kompanije. Konano se ovjek pojavljuje i javlja mu da je veliki koveg ve ukrcan u vlak. Ve ukrcan? Da, svakako za Como. Za Como? Nakon uurbanog natezanja, niza srditih pitanja i zbunjenih odgovora, izbija na vidjelo da je dotini koveg ve u hotelu Excelsior nadleni slubenik uputio na sasvim pogrenu stranu, s ostalom, tuom prtljagom. Aschenbachu nije bilo lako zadrati izraz lica koji je u tim okolnostima mogao jedini biti razumljiv. Silna radost, nevjerojatna vedrina grevito mu je iz sama srca potresla grudi. Slubenik odjuri da moda jo zadri koveg, ali se vrati, kao to se i moglo oekivati, neobavljena posla. Tad Aschenbach obznani da ne eli putovati bez svoje prtljage, nego da se vraa u Hotel des Baines, gdje e priekati da mu se prtljaga vrati. Nije li moda tu na kolodvoru motorni amac hotelske kompanije? ovjek ga je uvjeravao daje jo tu. Talijanskom je rjeitou uspio nagovoriti blagajnika da primi ve prodanu kartu, kleo se pred gostom da e odmah brzojavki u Como, da nitko od njih nee aliti truda ni troka kako bi se koveg to prije vratio u Veneciju i... tako se sluilo neto neobino, da se putnik dvadesetak minuta nakon dolaska na kolodvor vraao Velikim kanalom na Lido. udesna i nevjerojatna, sramotna i smijena pustolovina kao u snu: u istom satu biti sudbinom vraen i ponovo vidjeti ona mjesta s kojima se putnik u najdubljoj

boli zauvijek oprostio! Zapjenjen na pramcu, provlaei se smijeno i spretno izmeu gondola i brodia, jurio je mali brzi amac prema svom cilju dok je njegov jedini putnik pod krinkom srdite rezignacije krio plaljivo i obijesne uzbuenje odbjegla djeaka. Jo su mu se s vremena na vrijeme nadimala prsa od smijeha zbog ove nezgode koja se nije mogla u bolji as dogoditi, kao to je sam sebi govorio, ni najveem ljubimcu sree. Morat e jo sve to objanjavati, suoavati se sa zaprepatenim licima a onda e opet, govorio je sam sebi, biti sve u redu; izbjegao je nesreu i ispravio teku zabludu, a sve ono to je mislio da je ostavio za sobom ponovo e biti pred njim, ponovo e biti njegovo dok god ga bude volja... Uostalom, dovodi li ga moda ova brza plovidba u bludnju ili je doista, kao kruna svega, zapuhao vjetar s mora? Valovi su udarali o betonske zidove uskog kanala to vodi kroz otok do hotela Excelsior. Tu je autobus doekao povratnika da ga odveze uz namrekano more ravno do Hotela des Bains. Mali brkati ravnatelj hotela u prugastu redengotu siao je niza stube da ga pozdravi. Tiho mu se umiljavajui alio je sluaj, nazvao ga krajnje neugodnim za sebe i kompaniju, ali je uvjerenim glasom pohvalio Aschenbachovu nakanu da ovdje doeka prtljagu. Dakako da je njegova soba ve izdana, ali odmah moe dobiti drugu, nimalo loiju. Pas de chance, monsieur1 ree mu smjekajui se voza lifta dok su se vozili na drugi kat. I tako su bjegunca smjestili u sobu koja je po poloaju i namjetaju bila gotovo potpuno istovjetna s onom prvom. Umoran, omamljen vrdogom tog neobinog prijepis:l. N em ate sree, gosp odine (franc.). (JfJK R '

odneva, sjeo je, poto je porazmjestio sadraj svoje torbe po sobi, u naslonja pokraj otvorena prozora. More je postalo nekako blijedozeleno, zrak nekako rjei i istiji, a plaa sa svojim kuicama i amcima slikovitija, iako je nebo bilo jo sivo. Aschenbach je gledao kroz prozor, ruku prekrienih u krilu, zadovoljan to je opet ovdje, ali je i nezadovoljno vrtio glavom zbog svoje neodlunosti i nepoznavanja vlastitih elja. Tako je sjedio valjda oko sat vremena mirujui i dokono snatrei. O podne opazi Tadzia, u prugastom platnenom odijelu, s crvenom vrpcom oko vrata, kako se vraa s mora preko brklje na plai i dolazi drvenim mostom do hotela. Aschenbach ga odmah prepozna sa svoje visine prije nego to ga je pravo i pogledao, i pomisli neto kao: Gle, Tadzio, opet si tu! Ali u istom asu osjeti kako je taj nehajni pozdrav klonuo i zanijemio pred istinom njegova srca osjeti zanos svoje krvi, radost i bol svoje due, i pojmi da mu je upravo zbog Tadzia bilo onako teko otii. Sjedio je posve mirno, potpuno nevidljiv pokraj svog visokog prozora i utonuo u svoje misli. Crte lica mu ivnule i uzvio je obrvama, a usne mu se razvukle od pozornog, radoznalog i produhovljenog smijeka. Tad pripodigne glavu i objema rukama to su mu labavo visjele preko priruja naslonjaa izvede kretnju koja se vrtjela i dizala, s dlanovima okrenutim naprijed, kao da e ispruiti i rairiti ruke. Bijae to gesta koja je zraila spremnom dobrodolicom i mirnim prihvaanjem.

etvrto poglavlje

Iz dana je u dan sada bog uarenih obraza nag tjerao svoj etveropreg vatrena daha nebeskim prostranstvima, a uti mu uvojci leprali na istonjaku to je istodobno s njim tutnjao. Svileni sjaj bijelio se na daljinama Ponta to se tromo valjao. Pijesak se ario. Ispod srebrnkastog svjetlucanja plavog etera bijahu razapeta jedrena platna boje hrde pred kuicama na plai, a u otro omeenoj mrlji sjene ljudi su provodili dopodnevne sate. Ali prekrasna je bila i veer kad bi bilje u perivoju zamirisalo poput bakama, kad je zvijee na nebu igralo kolo, a mrmorenje mora utonulog u no tiho nadolazilo i djelovalo na duu. Takva je veer nosila u sebi radostan zalog novog sunanog dana lako ostvarljive dokolice i bila okiena nebrojenim, gusto namirisanim mogunostima ugodna sluaja. Gostu, kojeg je dobro dola nezgoda zadrala ovdje, nije ni na um padalo da se nakon povratka svojih stvari ponovo otisne na put. Dva dana morao je trpjeti stanovita liavanja i dolaziti na objed i veeru u veliku blagovaonicu u putnom odijelu. A onda, kad su zalutali teret napokon opet unijeli u njegovu sobu, temeljito je povadio sve stvari i napunio njima ormar i sve ladice, odluan da zadugo ostane, i sretan to moe provoditi sate na plai u svilenoj

odjei i pojavljivati se na veeri za svojim stoliem u prikladnom veernjem odijelu. Ve ga je bila potpuno osvojila lagodna ravnomjernost takve egzistencije, brzo ga zanijela meka i sjajna blagost takva naina ivota. I doista, kako je bio ugodan taj boravak u kojem su drai ljetovanja na junoj plai bile udruene s poznatom blizinom udnovatog i udesnog grada! Aschenbach nije volio uitke. Kad god je i gdje god je trebalo neto slaviti, predati se odmoru, dangubiti, uskoro bi ga obuzeli a tako je napose bilo u mladim godinama nemir i nezadovoljstvo te bi poelio vratiti se svom uzvienom i mukotrpnom radu, svetoj i strogoj svakidanjici. Jedino gaje ovo mjesto zaaralo, otupilo mu volju, usreilo ga. Ponekad bi se prije podne, pod platnenim sjenilom svoje kuice, zanosei se plavetnilom junog mora, ili u mlakoj noi, zavaljen na jastuie u gondoli, kojom se vraao s Markova trga, gdje se dugo bio zadrao, pod velikim zvjezdanim nebom, kui na Lido a za njim ostaju arena svjetla i ganutljivi zvui serenade prisjetio svoga ljetnikovca u brdima, mjesta svoga ljetnog nadgorn-javanja, gdje bi oblaci plovili nad samim vrtom, a strahovito nevrijeme uveer gasilo svjetlo u kui, i gavranovi koje je hranio visoko uzlijetali na vrike smreka. Tad mu se inilo da je nekom arolijom prenesen u elizij, na kraj svijeta, gdje je ljudima podaren najlaki ivot, gdje nema snijega ni zime, nema oluja ni silnih kia, nego se vjeito osjea blagi i prohladni dah boga Okeana i dani teku u blaenoj dokolici, bez napora i bez borbe, posveeni samo Suncu i njegovim svetkovinama. Cesto, gotovo svakog asa, viao je Aschenbach djeaka Tadzia. Ogranieni prostor i svima jednako propisan dnevni program pridonosili su da mu je ljepotan

bio povazdan, s kratkim prekidima, u blizini. Viao ga je i susretao posvuda: u prizemlju hotela, na vonji po vodi u grad i natrag na svjeem povjetarcu, na samom raskonom trgu i poesto jo u uliicama i prolazima, kad bi i sluaj umijeao svoje prste. Ipak, ponajee, zahvaljujui sretnoj redovitosti, prualo mu je prijepodne obilje mogunosti da ga vidi na plai, da se posveti pobonom prouavanju njegove ljupke pojave. Da, taj splet sretnih okolnosti, to svakodnevno ravnomjerno ponavljanje povoljnih prigoda, bijae upravo ono to ga je ispunjalo zadovoljstvom i ivotnom radou, to mu je ovdanji boravak inilo dragim, to mu je tako usluno i milostivo omoguavalo da se jedan sunani dan nadovezuje na drugi. Rano je ustajao, kao i obino kad bi ga posao na to tjerao, pa bi prije veine ostalih stizao na plau dok je sunce bilo jo blago, a more ga u svojim jutarnjim snovima zasjenjivalo bjelinom. Prijazno je pozdravljao uvara plae, a isto tako prisno i bosog starca bijele brade koji mu je pripremao mjesto za odmor, razapinjao smeu tendu i iznosio iz kuice namjetaj na platformu, gdje bi se zatim gost udobno izvalio. Tada su tri-etiri sata bili njegovi, dok sunce ne bi odskoilo i zadobilo stranu vlast. More je sve vie tamnjelo, a za sve je to vrijeme mogao gledati Tadzia. Gledao ga je kako dolazi slijeva, uz sam rub mora, gledao ga je s leda kako se pojavljuje medu kuicama, a ponekad bi iznenada ustanovio, u pomalo radosnu strahu, da ga nije opazio kad je doao i da je ve tu, da je ve u pla-vobijelom kupaem kostimu koji mu je sad na plai bio jedina odjea, te da se ve prihvatio i svoga uobiajenog posla na suncu i pijesku da je uronio u onaj draesno nitavni, dokoni i nestalni ivot to se sastoji od igre i odmora, vrljanja, gacanja po vodi, kopanja po pijesku,

lovice, leanja i plivanja pod paskom ena na platformi kuice koje su grlenim glasom izvikivale njegovo ime: Tadziu! Tadziu! A on bi onda dotrao ustro maui rukama da im ispripovjedi to je doivio, da im pokae to je naao, ulovio: koljke, morske konjice, meduze i rakove koji se kreu porebarke. Aschenbach nije razumio ni rijei od onoga to je on govorio, pa makar to bile i posve obine stvari, bijae to sve skupa u njegovu uhu nejasno blagozvuje. Tako se djeakov strani govor uzdigao do glazbe, nestano sunce rasipalo je po njemu svoj raskoni sjaj, a uzviena perspektiva mora bijae vazda okrilje i pozadina njegove pojave. Uskoro je promatra upoznao svaku crtu i gestu tog plemenitog, tako slobodno izloenog tijela, radosno iznova pozdravljao svaku ve poznatu lijepu pojedinost, nikako ga se nije mogao nagledati i nauivati. Djeaka su pozvali da pozdravi gosta koji je doao enama u posjet; dotrao je, jo mokar od kupanja, zabacujui uvojke, a dok je pruao ruku, stajao je na jednoj nozi i pocupkivao na drugoj, draesno i okretno, izvijao tijelo, ljupko i napeto, nastojei ljubazno i stidljivo svidjeti se, jer mu je dobar odgoj to nalagao. Leao je potom s runikom za kupanje omotanim oko prsa, naslonjen na pijesak njeno oblikovanom rukom, s bradom na dlanu. Onaj koga su zvali Jau uao je uza nj i umiljavao mu se, a nita nije moglo biti arobnije od osmijeha oima i usnama s kojim je objekt umiljavanja gledao na podreenoga i niega od sebe. Ili je stajao na rubu mora, sam, po strani od svojih, uz sama Aschenbacha uspravan, ruku sklopljenih na iji, polako se njihao na vrcima prstiju i sneno zurio u plavetnilo dok su valii nadolazili i oplakivali mu prste na nogama. Kosa boje meda obavijala mu kovrama

sljepoonice i iju, sunce mu obasjavalo malje na gornjem dijelu hrptenjae, tanki obrisi rebara i skladno graena prsa isticali se kroz pripijenu tkaninu na trupu, pazuha mu bila jo glatka kao na kipu, blistali mu stranji dijelovi koljena, a zbog plaviastih ilica na njima reklo bi se da mu je tijelo sazdano od neke svjetlije grade. Kakva se disciplina, kakva preciznost misli ogledala u tom ispruenom i mladenaki savrenom tijelu! Ipak, stroga i ista volja koja se iza toga krila i uspjela iznijeti na vidjelo taj boanstveni kip nije li to neto poznato i blisko njemu, umjetniku? Ne djeluje li ta volja i u njemu kad, proet trijeznom strau, iz jezine mramorne mase oslobaa vitki lik koji je najprije vidio u duhu i koji doarava ljudima kao kip i zrcalo duhovne ljepote? Kip i zrcalo! Obuhvaao je pogledom plemenitu figuru ondje na rubu plavetnila i, pun zanosnog ushita, osjeao kako tim pogledom prima samu ljepotu, formu kao Boju misao, jedino i isto savrenstvo, to ivi u duhu, a tu pred njim stoji lako i ljupko ljudska slika i prilika tog savrenstva izloena njegovu oboavanju. Bio je opijen; i bez razmiljanja, upravo poudno, pozdravljao ga je ostarjeli umjetnik. Duh mu je bio u poroajnim bolovima, naobrazba mu se uskomeala, pamenje iznosilo na vidjelo prastare misli koje je usvojio u mladosti i koje nikad nije oivio vlastitim arom. Zar nije reeno da nam sunce skree pozornost s duhovnih pojava na osjetilne? Ono nam, kau, omamljuje i oarava razum i pamenje tako te dua od pukog uitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz najljepe suncem obasjane predmete: da, samo uz pomo tijela moe se dua vinuti do uzvienih razmatranja. Amor uistinu ini ono isto to ine matematiari kad priglupoj djeci pokazuju

opipljive slike istih oblika. Isto tako i Bog radi da nam duhovno uini vidljivim sluei se najradije likom i bojom ljudske mladosti koje pretvara u orue sjeanja i ukraava svim sjajem ljepote tako da se palimo pri pogledu na njih bolom i nadom. Tako je razmiljao taj zaneseni ovjek; takvi su ga osjeaji obuzimali. A iz mrmorenja mora i sunanog blijeska rodila se u njemu draesna slika. Bijae to stara platana nedaleko od atenskih zidina bijae to ono sjenovito i sveto mjesto proeto mirisom cvata drveta ednosti okieno posveenim i pobonim darovima u ast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podno iroko razgranatog stabla po glatkom ljunku; zrikavci su zrikali. A na tratini to se blago sputala tako da je ovjek mogao leati na njoj uzdignute glave, poivala su dvojica zaklonjena od dnevne ege: jedan postariji i jedan mladi, jedan runiji i jedan ljepi, mudrac uz milolikog. I pun ljubaznosti, duhovitih i privlanih ala, Sokrat je pouavao Fedra o udnji i vrlini. Govorio mu je o arkoj prepasti to obuzme onoga koji osjea kad mu oko ugleda olienje vjene ljepote; govorio mu je o pohoti neposveenog i loeg ovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, i koji nita ne potuje; govorio mu je o svetom strahu to spopada plemenita ovjeka kad mu se ukae boanstveno lice, savreno tijelo kako tada sav zatreperi i izbezumi se, i kako se jedva usuuje pogledati na tu stranu, i kako potuje onoga to posjeduje ljepotu, pae, prinio bi mu i rtvu kao kipu kad se ne bi bojao da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti mah vrijedna ljubavi i vidljiva: ona je, upamti to dobro! jedini oblik duhovnog svijeta koji moemo primiti svojim osjetilima, koji moemo podnijeti svojim osjetilima. Jer

to bi bilo od nas kad bi nam boansko, kad bi nam se razumno i vrlina i istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi, kao to je neko izgorio Semela pred Zeusom? Stoga je ljepota onome koji osjea put do duha samo put, samo sredstvo, mali moj Fedre... A onda je izgovorio ono najprofinjenije, taj prepredeni udvara: to da je onaj koji voli boanskiji od voljenoga, jer je u prvome bog a u drugome nije tu moda najistananiju, najpodrugljiviju misao koja je ikad izreena i iz koje izvire svekoliko vragolanstvo i najskrovitija slast udnje. Radost je piscu misao koja sva moe postati osjeaj, i osjeaj koji moe sav postati misao. Takva misao koja pulsira, takav toni osjeaj pripadali su tada i pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duh smjerno klanja pred ljepotom. Iznenada poeli pisati. Eros dodue, kau, voli dokolicu i samo je za nju stvoren. Ali na ovoj toci krize iskuenikovo je uzbuenje bilo usmjereno na stvaranje. Povod gotovo da i nije bio vaan. Upit, poziv da se ispovjedi i izjasni o jednom odreenom velikom i goruem problemu upuen je duhovnom svijetu i stigao je i do ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata, bliska njegovu iskustvu, a elja da je rasvijetli svojim rijeima odjednom je postala neodoljiva. I udio je za tim da to radi u Tadziovoj prisutnosti, da mu pri pisanju uzor bude stas djeakov, da mu stil slijedi linije tog tijela koji mu se ini boanskim, i da njegovu ljepotu prenese u duhovne sfere, kao to je neko orao odnio u eter trojanskog pastira. Nikad mu slast rijei nije bila slada, nikad nije tako dobro znao da Eros prebiva u rijei kao u tim opasnim i divnim trenucima, u kojima je, za svojim grubim stolom, u sjeni razapetog platna, pred svojim idolom i s glazbom njegova

glasa u uhu, pisao svoju malu raspravu po uzoru na Tadziovu ljepotu onu stranicu i pol birane proze ija e bistrina, plemenitost i treperava, napeta strast uskoro zadiviti mnoge itatelje. Jamano je dobro to svijet poznaje samo lijepo djelo, a ne i njegovo porijeklo, uvjete pod kojima je nastalo; jer poznavanje izvora iz kojih je poteklo umjetnikovo nadahnue esto bi svijet zbunilo, prepalo i tako dokinulo djelovanje vrsnog djela. Neobinih li sati! Neobina li napora kad malaku ivci! Neobina li openja i zaea izmeu duha i tijela! Kad je Aschenbach odloio svoje djelo i poao sa ala, bio je iscrpljen, pae rastrojen, i reklo bi se da ga savjest optuuje kao da je poinio kakvo sramno djelo. Sutradan ujutro, ba kad je odlazio iz hotela, spazio je s vanjskih stuba Tadzia kako ve ide prema moru i to sam kako se upravo pribliava brklji na plai. elja, jednostavna pomisao da iskoristi tu priliku, da se s onim koji mu je i ne znajui priredio toliko zanosa i uzbuenja upozna na lak i bezbrian nain, da mu se obrati, da se poraduje njegovu odgovoru, njegovu pogledu, ta mu je elja pala na pamet i nije mu davala mira. Ljepotan je vrljao, mogao ga je jo sustii, i Aschenbach ubrza korak. Sustie ga na drvenom mostu iza kuica, najradije bi ga pomilovao po glavi, po ramenima, ve mu je na jeziku neka rije, nekakva ljubazna francuska fraza: ali iznenada outi kako mu srce, moda od ubrzanog hoda, lupa kao eki, da je tako zadihan da bi mogao govoriti samo priguenim i drhtavim glasom; dvoumi se, nastoji se svladati, odjednom se uplai da ve malo predugo prati ljepotana u stopu, pribojava se da e on to primijetiti i upitno se obazreti, te jo jednom pohita, ali i opet zataji, odustane i proe mimo njega oborene glave.t^,

Prekasno! pomisli u tom trenutku. Prekasno! A je li doista bilo prekasno? Taj korak koji je propustio uiniti, moda bi taj korak okrenuo sve na dobro, lako i veselo, moda bi ga izlijeio i otrijeznio? Ali reklo bi se da se ostarjeli pisac ne eli otrijezniti, da mu je previe stalo do te opijenosti. Tko bi odgonetnuo tajnu umjetnike naravi i karaktera! Tko bi shvatio onu duboku, nagonsku stopljenost stege i neobuzdanosti na kojoj ona poiva! Jer ne htjeti se izlijeiti i otrijezniti prava je neobuzdanost. Aschenbach nije vie bio sklon samokritici; ukus, duhovni sklop njegovih godina, samopotovanje, zrelost i pozna jednostavnost, sve ga je to odvraalo od ralanjivanja vlastitih pobuda i od prosuivanja da li svoj naum nije izvrio iz savjesnosti ili iz porone slabosti. Bio je smeten, pribojavao se da je netko, pa makar to bio i uvar plae, zapazio njegov trk, njegov poraz, silno se bojao da nije ispao smijean. Dodue, alio se sam sa sobom na raun tog svog kominog i svetog straha. Pokunjen sam, pomisli, pokunjen sam kao pijevac koji je iz straha spustio krila u borbi. Doista nam tu sam Bog kri hrabrost i tako duboko ponizuje na ponosni duh kad ugledamo voljenoga... Poigravao se tom milju, snatrio i bio odvie uznosit da bi se bojao tih svojih osjeaja. Vie nije pazio kad e proi vrijeme dokolice koje je sam sebi bio odredio; nijednom nije pomislio na povratak kui. Pobrinuo se bio da mu ovdje ne ponestane novca. Jedino ga je zabrinjavala pomisao da bi poljska obitelj mogla otputovati; ipak, tajom je doznao, raspitujui se onako uzgred kod hotelskog brijaa, da su ta gospoda stigla bila malo prije njega. Sunce mu je opalilo lice i ruke, uzbudljivi i slani povjetarac krijepio mu osjeaje, a kako je bio navikao da svaku okrepu koju mu pruaju san, hrana ili

priroda umah utroi na svoje djelo, tako je i sad svu snagu koju su mu dnevice donosili sunce, dokolica i morski zrak, velikoduno i netedimice pretakao u opojnost i osjeaje. Spavao je lakim snom; divne, jednoline dane razdvajale su kratke noi pune sretnog nemira. Rano je dodue odlazio na poinak jer mu se oko devet sati, kad bi Tadzio nestao s poprita, uinilo da je dan zavren. Ali u samo praskozorje budio se od njene i otre strepnje, srce bi mu se prisjetilo svoje pustolovine, nije vie mogao ostati na jastucima pa bi ustao i, lako zaogrnut, da ne ozebe na jutarnjoj svjeini, sjeo uz otvoren prozor da doeka izlazak sunca. Taj mu je udesni dogaaj ispunjao pobonou duu posveenu snom. Nebo, zemlja i more bijahu jo zaodjeveni sablasnom, staklastom jutarnjom izmaglicom; jo je u praznini plutala i gasila se posljednja zvijezda. Ali dopro je lahor, krilata poruka iz nedostupnih prebivalita da Eos ustaje i naputa mua na logu, i javilo se ono prvo, slatko rumenilo na najdaljim rubovima neba i mora to najavljuje puteno otkrivanje stvaranja. Bliila se boica, otmiarka mladaca, koja je otela Kleita, Kefala i, prkosei zavisti svih bogova na Olimpu, naslaivala se ljubavlju lijepog Oriona. Ondje na rubu svijeta poelo je prosipanje rua, neizrecivo Ijubak sjaj i cvat, a djetinji oblaci, ozareni i prozrani, lebdjeli su poput anelaka u ruiastoj, plaviastoj izmaglici, rumeno je svjetlo padalo na more koje ga je kanda odnosilo valovljem prema obali, zlatna su koplja letjela odozdo u nebeske visine, sjaj se pretvorio u poar, bezglasno, boanski nadmono dizali su se uvis ar i oganj i razbuktani plamenovi, a sveti trkai grabili su kopitima i penjali se iznad kugle zemaljske. Obasjan sjajem bojim, sjedio je budni samotnik, sklopio oi i pustio da mu ta divota ljubi vjede. Negdanji osjeaji, rani, divni

jadi srca to su bili zamrli u strogoj slubi njegova ivota i sad se vratili neobino preobraeni prepoznao ih je sa zbunjenim, zauenim osmijehom na usnama. Premiljao je i snatrio, a usne su mu polako oblikovale jedno ime, i svejednako se smijeei, s nagore okrenutim licem, ruku sklopljenih u krilu, zadrijemao je jo jednom na svojoj stolici. Ali dan, koji je tako jarko i sveano zapoeo, bio je sav nekako neobino uzvien i mitski preobraen. Odakle je doao i potekao lahor koji mu je odjednom onako blago i znaajno, slian boanskom aptu, zastrujio oko sljepoonica i uiju? Na nebu su bili nebrojeni bijeli runasti oblaii u velikim skupinama nalik na stada koje su bogovi istjerali na pau. Podigao se neto jai vjetar i Posejdonovi su konji dojurili propinjui se, pa i bikovi to pripadaju tom bogu plavih uvojaka i to su riui nadirali sputenih rogova. Ali medu hridima na daleku alu valovi su poigravali kao koze kad skau. Neki sveti poremeeni svijet pun panskog ivota okruivao je zanesenjaka, a srce mu sanjalo njene bajke. Vieput je, kad bi sunce zalazilo za Veneciju, sjedio na klupi u parku da moe promatrati Tadzia, koji se, u bijeloj odjei sa arenim pojasom, igrao loptom na poravnatom ljunku, pa mu se inilo da gleda Hijacinta, koji je morao umrijeti jer su ga dva boga voljela. Da, osjeao je Zefirovu bolnu zavist na suparnika, koji je zaboravio na svoje proroanstvo, na luk i kitaru, kako bi se vjeito igrao s ljepotanom; vidio je disk kako, voden okrutnom ljubomorom, pogaa ljupku glavu te dohvaa, i on blijed, klonulo tijelo, a cvijet koji je niknuo iz slatke krvi nosi na sebi zapis njegove beskrajne alopojke. Nita nije udnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz vienja koji se svakog dana, pa i

svakog sata, susreu i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje udi, drati se toboe ravnoduno, ne pozdravljati se niti razgovarati meu sobom. Izmeu njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom misli, a nadasve neka vrsta suzdrana potovanja. Jer ovjek voli i potuje ovjeka dok ga god ne moe procijeniti, a udnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja. Bilo je nuno da se razvije nekakav odnos i poznanstvo izmeu Aschenbacha i mladog Tadzia, a stariji je od njih dvojice bio presretan kad je ustanovio da njegovo zani manje i panja nisu ostali potpuno neuzvraeni. to je, re cimo, tjeralo ljepotana da vie nikad, kad ujutro dolazi na plau, ne ide drvenim mostom, sa stranje strane kuica, nego uvijek samo prednjom stranom, po pijesku, pokraj Aschenbachove kuice, a kadikad i nepotrebno sasvim blizu njega, dotiui mu malne stol ili stolac, dok je iao do svojih? Je li posrijedi bila privlanost, fascinacija koju jedno nadmono osjeanje budi u njenog i bezbrinog objekta? Iako je Aschenbach svakog dana ekao da se Tadzio pojavi, ponekad se gradio da je neim zaokupljen kad bi on naiao, te je putao ljepotana da proe mimo njega toboe nezapaen. Ponekad bi pak uzgledao pa bi im se pogledi susreli. Kad bi se to dogodilo, obojica su bili vrlo ozbiljni. Kultivirani i dostojanstveni izraz lica starijega nije niim odavao unutarnje uzbuenje, ali se uTadziovim oima zrcalilo istraivanje, zamiljeno ispitivanje, hod bi mu postao neodluan, poniknuo bi pogledom pa bi ga iznova ljupko podigao, a kad bi proao, neto je u njegovu dranju kanda govorilo da ga samo dobar odgoj prijei da se okrene. <.
*& > **

Jednom je ipak, jedne veeri, bilo drukije. Mladi Poljaci nisu sa svojom guvernantom veerali u velikoj dvorani Aschenbach je to zabrinuto uoio. Uznemiren njihovim izostankom, ushodao se poslije veere pred hotelom, podno terase, u veernjem odijelu i sa slamnatim eirom na glavi, kadli iznenada spazi, pri svjetlu lune svjetiljke, sestre nalik na koludrice s odgojiteljicom, a etiri koraka za njima i Tadzia. Oito su dolazili od pristanita vaporeta nakon to su, tko zna zato, veerali u gradu. Na vodi je zacijelo bilo hladno jer je Tadzio nosio tamnoplavi mornarski kaput s dva reda zlatnih puceta, a na glavi mornarsku kapu. Nije bio opaljen suncem i morskim zrakom, put mu je ostala ukasto mramorne boje kakva je bila i na poetku; ipak, danas je bila jo nekako bijeda nego inae, zbog hladnoe ili zbog blijede svjetlosti svjetiljaka nalik na mjeseinu. Skladne obrve jasnije su mu se ocrtavale, a oi bile jo tamnije. Bio je neopisivo lijep, i Aschenbach osjeti, bolno kao i vie puta prije toga, da se rijeima moe samo hvaliti putena ljepota, ali se ne moe njima iskazati. Nije se bio nadao da e ugledati taj dragi lik, pojavio se pred njim neoekivano pa nije imao vremena namjestiti izraz spokojnosti i dostojanstva. Moda mu se na licu ogledala radost, iznenaenje i divljenje kad mu se pogled susreo s pogledom djeaka koji mu je nedostajao a u tom se trenu sluilo da se Tadzio nasmijei: njemu se nasmijeio, rjeito, prisno, umilno i neskriveno, usnama koje su se tek ovla razvukle u osmijeh. Bijae to smijeak Narcisa dok se saginje nad svoj odraz u vodi, onaj duboki, oarani, otegnuti smijeak s kojim pri pogledu na vlastitu ljepotu prua ruke tek malice iskrivljen smijeak, iskrivljen zbog bezizglednosti nastojanja da poljubi lju-

pke usne svoje sjene, koketno, radoznalo i malice uznemireno, oarano i arobno. Onaj koji je primio taj smijeak pohitao je s njim kao s kobnim darom. Bio je toliko ganut da je morao pobjei od svjetla na terasi i u vrtu pred hotelom, te urnim koracima potraiti tamu u parku iza hotela. S usana mu se oteli srditi i njeni prijekori: Ne smije se tako smjekati! uj, nitko se nikom ne smije tako smjekati! Svali se na klupu izbezumljeno udiui noni miris bilja. Onako naslonjen, sputenih ruku, skren i sav proet trncima, izusti uobiajenu formulu udnje ovdje nemoguu, apsurdnu, izopaenu, smijenu a opet svetu, jo i ovdje asnu: Volim te!

-*i ., ...0.; V

if!.;.

Peto poglavlje

,j

etvrtog tjedna svoga boravka na Lidu, Gustav von Aschenbach zapazio je neke neugodne stvari u vanjskom svijetu oko sebe. Prvo mu se uinilo da posjeenost hotela, iako je ljeto bilo tek na pragu, prije opada nego to raste, a napose mu se uinilo da njemaki jezik oko njega presahnjuje i gubi se tako da je u blagovaonici i na plai naposljetku mogao uti samo strane glasove. Zatim je jednog dana kod brijaa, kojeg je sve ee posjeivao, u razgovoru ulovio rije koja ga je zapanjila. ovjek je spomenuo neku njemaku obitelj koja je netom bila otputovala, a onda je dodao, onako usput i dodvorljivo: Ali vi ostajete, gospodine; vi se ne bojite boletine. Aschenbach ga pogleda i ponovi: Boletine? Brbljavac uuti gradei se da je zaokupljen poslom i da je preuo pitanje. A kad gost otrije ponovi upit, ree da nita ne zna, nastojei smetenom rjeitou skrenuti razgovor na drugu stranu. Bijae to oko podne. Po podne se Aschenbach, usred najvee ege i kad nije puhao vjetar, odvezao u Veneciju. Progonila ga je sumanuta elja da prati u stopu mlade Poljake koje je spazio kako odlaze s odgojiteljicom do pristanita vaporeta. Svog idola nije zatekao na San
66

Marcu. Ali dok je pio aj sjedei za eljeznim okruglim stoliem na trgu, iznenada osjeti u zraku neobian vonj i pomisli da ga osjea ve danima, iako ga nije bio potpuno svjestan slatkast, ljekarniki vonj koji podsjea na bijedu, rane i sumnjivu istou. Ispitivao ga je i zamiljeno prepoznavao. Popio je aj i otiao s trga stranom suprotnom bazilici. U uskim uliicama vonj se pojaao. Uglovi su kua bili oblijepljeni tiskanim obavijestima kojima su gradski oi dobrohotno upozoravali puanstvo na stanovita oboljenja probavnog trakta koja se javljaju pri ovakvu vremenu, savjetujui im da se klone kamenica, koljaka i kanalske vode. Bilo je jasno da nastoje uljepati stvar. Ljudi su u skupinama stajali utke na mostovima i trgovima, a stranac je stajao medu njima premiljajui i tragajui za istinom. Jednog trgovca, koji je stajao naslonjen na nadsvodena vrata svoga duana medu koralj nim ogrlicama i nakitom od imitacije ametista, zamoli da mu objasni otkud taj fatalni vonj. ovjek ga odmjeri tekim pogledom i ustro se prene. To vam je samo mjera opreza, gospodine! odgovori mu gestikulirajui. Policijska odredba koju treba pozdraviti. Ovo nas vrijeme sve pritie, iroko je tetan za zdravlje. Ukratko, razumijete... moda i malo pretjeran oprez... Aschenbach mu zahvali i ode dalje. ak je i na vaporetu kojim se vraao na Lido osjeao vonj baktericida. Vrativi se u hotel, odmah se zaputi do stola s novinama i uze ih razgledati. U stranim novinama nije naao nita. Njemake su spominjale glasine, navodile razliite cifre, prenosile slubene demantije i izraavale sumnju u njihovu istinitost. To je objanjavalo odlazak njemakih i austrijskih turista. Pripadnici drugih nacija nisu oito
67

nita znali ni slutili, pa se jo nisu ni uznemirili. O tome se uti! pomisli Aschenbach uznemireno bacajui novine na stol. To se preuuje! Ali istodobno mu se srce ispuni zadovoljstvom zbog pustolovine u koju upada vanjski svijet. Jer strasti nije, kao ni zloinu, po udi pouzdan red i dobrobit svakidanjice, i dobro joj je dolo svako slabljenje graanske strukture, svaka pomutnja i nedaa u svijetu, jer se nekako nada da e iz toga izbiti neku korist za sebe. Stoga je i Aschenbach osjetio mrano zadovoljstvo zbog onoga to se, slubeno zabaurivano, zbiva u venecijanskim neistim uliicama ta zla tajna ovoga grada to se poklapa s njegovom vlastitom tajnom, koju i on nastoji poto-poto prikriti. Jer zaljubljenika nije nita toliko brinulo koliko mogunost daTadzio otputuje, pa se pomalo i zgrozio spoznavi da vie ne bi mogao ivjeti kad bi se to dogodilo. U posljednje vrijeme nije se vie zadovoljavao time da ljepotana vida i bude u njegovoj blizini samo zahvaljujui dnevnom programu i pukoj srei; progonio ga je i vrebao. Nedjeljom, recimo, Poljaci nisu nikad dolazili na plau; dosjetio se da odlaze na misu u San Marco, pa je pohitao onamo. Poto je s uarenog trga stupio u zlaani polumrak svetita, zatekao je onoga koji mu je nedostajao kako sjedi sagnut nad klecalom pri slubi Bojoj. Zatim je Aschenbach stajao u pozadini, na popucanom podu od mozaika, medu vjernicima to su kleali, mrmljali i kriali se, a raskona sabijena divota istonjakog hrama poivala mu je na osjetilima. Sprijeda je amo-tamo hodao, bogosluio i pjevao teko okieni sveenik, tamjan je kuljao i obavijao nemone plamike na oltaru, te se inilo da se s tekim i slatkim rtvenikim mirisom polako mijea jedan drugi miris: vonj oboljelog grada. Ali kroz dim i treperenje
68

svijea opazi Aschenbach kako je ljepotan tamo sprijeda okrenuo glavu, potraio pogledom njega i spazio ga. Kad je zatim mnotvo nagrnulo van kroz otvorena vrata na blistavi trg to je vrvio od golubova, sklonio se opinjeni zaljubljenik u predvorje, sakrio se i vrebao. Gledao je Poljake kako izlaze iz crkve, kako se djeca na ceremonijalan nain oprataju s majkom i kako ova odlazi u hotel skreui nalijevo Piazzettom. Opazio je zatim kako ljepotan i njegove sestre nalik na koludrice s guvernantom odlaze nadesno kroz vrata tornja sa satom, put Mercerije. Poto ih je pustio da malo odmaknu, poao je za njima i potajno ih slijedio u njihovoj etnji kroz Veneciju. Morao je zastati im bi se oni gdjegod zaustavili, morao se sklanjati u prvarnice i dvorita da ih propusti kad bi se vraali; gubio ih je i traio sav zaaren, i umoran, po mostovima i prljavim slijepim ulicama. Pretrpio je trenutke grdne neugodnosti kad ih je iznenada ugledao kako mu dolaze u susret u uskom prolazu gdje im nije mogao izmaknuti. Ipak se ne bi moglo rei da je patio. Glava i srce bijahu mu opijeni, a koraci mu sluali naloge zloduha koji uiva u tome da ljudima gazi razum i dostojanstvo. Potom su se Tadzio i njegovi negdje ukrcali u gondolu. Aschenbach je, dok su se oni ukrcavali, stajao iza nekog zaklona ili fontane, a onda je i sam sjeo u gondolu. Govorio je brzoreicom i priguenim glasom gondolijeru, kojem je obeao masnu napojnicu, samo neka prati nenapadno, sa stanovite udaljenosti, onu gondolu to upravo zaokree za ugao. Najeio se kad ga je taj, s lupekom susredjivou svodnika, uzeo uvjeravati da e ga usluiti, da e ga savjesno usluiti. I tako je on klizio i njihao se zavaljen na meke, crne jastuke za onom drugom crnom, kljunastom barkom, za
69

koju je bio vezan strau. Pokatkad bi mu iezla iz oiju: tad bi ga obuzeli jad i nemir. Ali njegov vesla kao da je bio vian takvim zadacima, uvijek bi ga lukavim manevrima, skretanjem u poprene kanale i skraivanjem puta ponovo dovodio do eljenog cilja. Zrak je bio ustajao i smrdljiv, sunce je snano peklo kroz izmaglicu to je nebo bojilo bojom kriljevca. Voda je klokotala udarajui o drvo i kamen. Na gondolijerov povik, napol opomenu napol pozdrav, odazvao bi se iz daljine, iz tiine labirinta, drugi gondolijer, prema nekom udnom obiaju. Iz malih vrtova nad glavom, na tronim zidovima, visili su grozdovi cvijea, bijeli i purpurni, miriui na bademe. U mutnoj vodi zrcalili su se maurski prozori. Mramorne stube jedne crkve sputale su se do vode; na njima je sjedio prosjak upozoravajui na svoju bijedu i pruajui eir, te iskolaujui oi kao da je slijep; neki staretinar pozivao je ispred svoga bijednog duana dodvorljivim kretnjama prolaznike neka udu ne bi li ih prevario. To je sve bila Venecija, umiljata i sumnjiva ljepotica ovaj grad, napol bajka napol klopka za turiste, u ijem je gnjilom zraku neko raskono bujala umjetnost, i koja je glazbenike nadahnjivala na tonove to se njiu i zavodniki uspavljuju ovjeka. Zanesen svojom pustolovinom, putniku se inilo da mu oi upijaju svu tu rasko i da mu takve melodije snube ui; prisjetio se i da je grad bolestan a da to iz koristoljublja taji, pa je jo mahnitije gledao za onom gondolom kako lebdi pred njim. Taj smueni ovjek nije nita drugo znao ni elio nego da neprestano progoni objekt koji ga je zatravio, da snatri o njemu kad je odsutan, i da, onako kako to ine ljubavnici, apue njene rijei i samoj njegovoj sjeni. Samoa, tuina i radost pozne i duboke opijenosti hrabrile su ga i nagovarale da dopusti sebi, bez stida i rumenila na
70

obrazima, i ono najzaudnije, pa se tako sluilo da je, kad se kasno naveer vratio iz Venecije, zastao na prvom katu hotela ispred vrata Ijepotanove sobe i, potpuno opijen, prislonio elo na dovratak te se dugo nije mogao odvojiti od njega izvrgavajui se opasnosti da ga zateknu i ulove u tom suludom poloaju. Ipak je bilo trenutaka kad bi se prenuo i malne osvijestio. Kud sam ja ovo zabrazdio! mislio je tada preseneeno. Kud sam ja ovo zabrazdio! Kao i svaki ovjek koga prirodne zasluge navode na aristokratske zanimanje za svoje porijeklo, bio je navikao, kad god bi u ivotu neto uradio ili postigao neki uspjeh, prisjetiti se ivota svojih predaka i u duhu se uvjeriti da mu oni odobravaju, da su zadovoljni, da mu iskazuju duno potovanje. Pa i sad ih se ovdje prisjetio, upleten u neto tako zazorno, obuzet tako egzotinim i izopaenim osjeajima, prisjetio se njihova strogog dranja, njihove pristojne muevnosti, te se sjetno osmjehnuo. to bi mu oni rekli? Ali, dabome, to bi oni rekli o njegovu ivotu koji je odstupio od njihova do degeneriranosti, ivotu podlonom umjetnosti o kojem je jednom i on sam, u graanskom smislu svojih otaca, izrekao tako podrugljive mladenake primjedbe, a koji je ipak u biti tako slian njihovu! I on je sluio, i on je bio vojnik i ratnik, kao i mnogi od njih jer umjetnost je ratovanje, zamorna borba, za koju malo tko danas dugo ima snage. ivot pregaranja i prkosne upornosti, ivot opor, postojan i suzdrljiv, koji je on pretvorio u simbol suvremenog junatva pojedinaca njene grade smije ga valjda nazvati muevnim, smije ga valjda nazvati hrabrim? Sve mu se nekako inilo da je Eros, koji je zagospodario njime, takvu ivotu na neki nain primjeren i sklon. Nije li Eros i u najhrabrijih naroda uivao visok ugled, pae, nije
71

li reeno da je cvao u njihovim gradovima nadahnjujui ih na hrabra djela? Nebrojeni junaci iz davnine nosili su drage volje njegov jaram, jer nije bilo nikakvo ponienje ono to je taj bog nalagao, a djela koja bi bila proglaena kukavilukom da su poinjena iz nekih drugih pobuda: padanje na koljena, oajniko preklinjanje i ropsko ponaanje, sve to nije bila sramota za zaljubljenika, tovie, zbog toga su ga jo i slavili. Na taj je nain razmiljao zalueni, tako se pokuavao opravdati, ouvati dostojanstvo. Istodobno je neprestano svraao pozornost, ispitljivo i svojeglavo, na ona zazorna zbivanja u dubini Venecije, na onu pustolovinu vanjskog svijeta to se mrano izmijeala s pustolovinom njegova srca i pothranjivala mu strast neodreenim i nedopustivim nadama. Opsjednut eljom da dozna neto novo i pouzdano o stanju i napredovanju poasti, prelistavao je u gradskim kavanama njemake novine, koje su jo prije nekoliko dana bile nestale sa stola u predvorju njegova hotela. U njima su se smjenjivale tvrdnje i demantiji. Broj oboljelih i smrtnih sluajeva navodno se popeo na dvadeset, etrdeset, pa i na stotinu i vie, a odmah se zatim tvrdilo, iako se nije potpuno poricala pojava boletine, da je rije o pojedinanim sluajevima unesenima izvana. Sve skupa bijae proarano dvojbama i opomenama, prosvjedima protiv opasne igre talijanskih vlasti. Nikako se nije mogla saznati prava istina. Ipak je samotnik znao da ima posebno pravo podijeliti s drugima tu tajnu i, premda iskljuen iz svega toga, nalazio je udno zadovoljstvo u tome da postavlja nezgodna pitanja upuenima i da tako njih, koji su bili duni utjeti, natjera da mu lau u lice. Jednog dana za dorukom u velikoj blagovaonici pozvao je tako ravnatelja
72

na red, onog malia koji je neujno hodao u svom francuskom redengotu, nadzirui i pozdravljajui goste, pa je zastao i kod Aschenbachova stolia da i s njim prozbori koju. Zato se zapravo, priupita ga gost nehajno i vie onako uzgred, zato zaboga od nekog vremena raskuuju Veneciju? unjalo mu odgovori: Rije je o policijskoj mjeri kojoj je cilj da savjesno i na vrijeme sprijei svakojake nezgodne pojave ili smetnje koje bi zdravlju stanovnika moglo prouzroiti ovo sparno i neuobiajeno toplo vrijeme. Aschenbach pripomene: Zbilja hvale vrijedna mjera. Poto su razmijenili jo nekoliko meteorolokih zapaanja, ravnatelj ode dalje. Tog istog dana naveer, nakon veere, sluilo se da je mala skupina ulinih pjevala dola iz grada i zapjevala u vrtu ispred hotela. Dva mukarca i dvije ene stajali su pokraj eljeznog stupa lune svjetiljke okrenuti svojim bijelo obasjanim licima velikoj terasi, na kojoj su se hotelski gosti udostojili da uz kavu i osvjeavajue napitke prate tu puku priredbu. Hotelsko osoblje, posluitelji u liftu, konobari i uredski slubenici stajali su na vratima velike dvorane i sluali. Ruska obitelj, eljna da se sva preda svakom zadovoljstvu, zamolila je da joj iznesu u vrt pletene stolice da bude blie izvoaima, pa je sad zahvalno sjedila u polukrugu. Iza gospodina i gospode stajala je njihova robinja s rupcem na glavi nalik na turban. Sirotinjski virtuozi svirali su mandolinu, gitaru, harmoniku i piskavu violinu. Instrumentalna glazba smjenjivala se s pjevakim tokama kad je, primjerice, mlada ena, otra i kretava glasa, pjevala u poudnom ljubavnom duetu s tenorom to je pjevao u slatkom falsetu. Ali pravi talent i voda ove skupine bijae neprijeporno drugi mukarac, koji je svirao gitaru i po karakteru bio

neka vrsta bariton-buffa, gotovo bez glasa ali glumaki nadaren, pravi komiar. Vieput se, sa svojim velikim glaz, balom u naruju, odvojio od skupine sviraa i primaknuo se glumatajui terasi, na kojoj su njegove vragolije gledaoci nagraivali burnim smijehom. Osobito su Rusi, sjedei u svom parteru, bili oduevljeni njegovom junjakom ivahnou i bodrili ga odobravanjem i povicima tako da je on bivao sve kooperniji i sigurniji. Aschenbach je sjedio uz balustradu i s vremena na vrijeme hladio usne napitkom od ipkova soka sa sodom to ' se pred njim rumenio u ai poput rubina. ivci su mu poudno upijali dudukave zvukove, vulgarne i eznutljive melodije, jer strast paralizira sposobnost razlikovanja i preputa se sasvim ozbiljno arima koje bi u trijeznom stanju slualac tek u ali prihvaao ili nestrpljivo odbacivao. Zbog vratolomnih lakrdijakih skokova ukoile su mu se crte lica i ve ga boljele od smijeha. Sjedio je nehajno na stolici, ali je u sebi bio krajnje napet jer je na est koraka od njega Tadzio stajao naslonjen na kamenu ogradu. Bio je u onom svom bijelom odijelu s pojasom u kojem je katkad dolazio i na veeru odajui neizbjenu i uroenu ljupkost, oslonjen lijevom podlakticom na ogradu i prekrienih nogu, desnicu je drao na kuku noge na kojoj je stajao, i gledao uline pjevae s izrazom na licu koji jedva da je bio smijeak, tek moda neka suzdrana radoznalost i uljudno praenje programa. Kadikad bi se uspravio nadimljui prsa i lijepom kretnjom povukao objema rukama bijelu bluzu nadolje ispod konatog pojasa. Kadikad bi ostarjeli ovjek slavodobitno zapazio, a u glavi bi mu se zavrtjelo ali bi se i zgrozio, kad bi mladac, neodluno i oprezno, ili pak naglo i nenadano, ne bi li stekao prednost iznenaenja, okrenuo glavu preko lijevog ramena prema

mjestu gdje sjedi ovjek zaljubljen u njega. Ne bi mu ipak ulovio pogled jer je sramna zabrinutost silila grenika da u strahu vodi rauna o svojim pogledima. Iza njih na terasi sjedile su ene koje su uvale Tadzia, pa je ak dotle dolo da se zaljubljenik pribojavao da im ne upadne u oi i postane sumnjiv. Da, vieput se malne ukoio na plai, u hotelskom predvorju i na Piazzi San Marco, kad je opazio kako Tadzia dozivaju dok je on u njegovoj blizini, kako ga nastoje udaljiti od njega i premda mu se ponos grio od neznanih muka zbog strahovite uvrede koja mu je time nanesena, savjest mu nije doputala da porekne njezinu opravdanost. Dotle je gitarist zapoeo solo toku uz vlastitu pratnju, pjesmu od vie kitica koja je trenutno bila vrlo omiljena u cijeloj Italiji, a koju je on izvodio na plastian i dramatian nain. Svi su ostali pjevai svojim instrumentima izvodili s njim zajedno refren. Onako njeno graen, mrav i izmoden u licu, stajao je na ljunku odvojen od ostalih, s otrcanim pustenim eirom zabaenim na zatiljak tako da mu je ispod oboda ispao bu rie kose, drei se drzovito i kooperno, brenei icama na svom glazbalu i dobacujui ale ivahnim recitativom na terasu, a od napora mu nabrekle ile na elu. Reklo bi se da nije rodom iz Venecije nego da prije pripada napuljskom soju kemiara, da je na-pol svodnik a napol komedija, brutalan i smion, opasan i zabavan. Same rijei njegove pjesme bijahu priglupe, ali su u njegovu tumaenju, zahvaljujui mimici, pokretima tijela i znaajnom nainu na koji je namigivao i bestidno oblizivao kutove usana, postajale neto dvosmisleno, neodreeno i sablanjivo. Iz mekog ovratnika njegove sportske koulje, koju je inae nosio uz odijelo gradskoga kroja, virio mu je mrav vrat na kojem se isticala velika

Adamova jabuica to se doimala nekako golo. inilo se da mu je obrijano blijedo lice sa zatubastim nosom, lice po kojem bi teko bilo zakljuiti koliko mu je godina, izorano grimasama i porocima, a cerekanje pokretljivih usta nekako se udno slagalo s dvije bore to su mu se prkosno, gospodstveno, gotovo divlje, protezale izmeu crvenkastih obrva. Ono to je posebice snano privuklo samotnikovu pozornost bijae zapaanje da ta sumnjiva spodoba nosi sa sobom i svoju sumnjivu atmosferu. Svaki put, naime, kad bi zapjevao pripjev, pjeva bi groteskno obilazio terasu kreveljei se i pozdravljajui prisutne rukom, pa je tako prolazio i ispod mjesta na kojem je sjedio Aschenbach, a kad god bi se to dogodilo, promatraa bi zapahnuo iz njegove odjee, s njegova tijela, gore na terasu, snaan zadah karbola. Nakon zavrene rugalice, poeo je skupljati novac. Poeo je od Rusa, koji su ga bogato nagradili, a onda se popeo uza stube. Koliko je pri izvedbi bio drzak, toliko je sad ovdje gore bio ponizan. Duboko se klanjajui i struui nogama, uljao se izmeu stolova. Od podmuklog i pokornog smijeka obnaili mu se jaki zubi, ali su i dalje ostale prijetiti one dvije bore izmeu riih obrva. Ljudi su motrili to udnovato eljade, to skuplja zaradu od koje ivi, radoznalo i pomalo gadljivo, i vrcima prstiju ubacivali novac u eir uvajui se da ga ne dodirnu. Dokidanje tjelesnog razmaka izmeu komedijaa i pristojnih ljudi, ma koliko zadovoljstvo bilo veliko, uvijek dovodi do stanovite nelagode. On je to osjeao i nastojao se ispriati puzavim ponaanjem. Doao je i do Aschenbacha, a s njim i vonj koji nitko od nazonih kanda nije osjeao. uj! prozbori samotnik priguenim glasom, gotovo mehaniki. Veneciju raskuuju. Zato?

Lakrdija mu odgovori promuklim glasom: Zbog radi policije! Takvi su propisi, gospodine, pri ovakvoj vruini i irokom. iroko pritie. To nije dobro za zdravlje... Govorio je kao da se udi to ga netko takvo to pita pokazujui dlanom kako iroko pritie ljude. Nema dakle boletine u Veneciji? priupita ga Aschenbach tiho i kroza zube. Lakrdijaeve miiave crte lica razvukoe se u grimasu komine nemoi. Boletine? Ama, kakve boletine? Zar je iroko boletina? Zar je moda naa policija boletina? Vi se valjda alite! Boletina? Ni manje ni vie! To vam je samo mjera opreza, shvatite ve jednom! Policijska odredba protiv djelovanja ovog nesnosnog pritiska... Mahao je rukama. Dobro, dobro izusti Aschenbach opet kratko i tiho te mu ubaci u eir neprimjereno velik novi. Zatim namigne ovjeku neka produi dalje. On ga poslua cerei se i klanjajui. Ali nije doao ni do stuba kadli se na nj okome dva hotelska slubenika i ponu ga, unosei mu se u lice, aptom unakrsno neto ispitivati. On je slijegao ramenima, uvjeravao ih i kleo se da nije nita rekao; to se sasvim lijepo vidjelo. Kad su ga pustili, vratio se u vrt i, poto se jo nakratko dogovarao o neemu ispod lune svjetiljke sa svojima, zapjevao je jo jednu pjesmu u znak zahvalnosti na rastanku. Bijae to pjesma koju samotnik, koliko se sjeao, nikad nije uo; neka slobodna ulina pjesma na nerazumljivu dijalektu, s refrenom koji se sastojao od smijeha i kojem se cijela skupina redovito pridruivala iz svega glasa. Tad je prestajala i pjesma i glazbena pratnja i nije ostajalo nita drugo do ritmiki kako-tako usklaen smijeh koji je ipak vrlo prirodno zvuao. Naime, solist ga je izvodio vrlo uspjeno, uvjerljivo i ivo. Poto je ponovo uspostavio

umjetniki razmak izmeu sebe i prisutnih gostiju, iznova je zadobio onu svoju drskost pa je simulirani smijeh bezono upuen gore na terasu bio pravi pravcati podrugljivi grohot. Pred sam kraj artikuliranoga dijela svake kitice inilo se da se bori s neodoljivim kakljanjem u grlu. Jecao je, glas mu se kolebao, pritiskao je ruku na usta i krivio ramena, a u danom trenutku provaljivao je iz njega, praskao i razlijegao se neobuzdan smijeh, toliko uvjerljivo da je djelovao zarazno i prenosio se na sluaoce, tako te je i na terasi zavladalo bezrazlono veselje to je ivjelo od sama sebe. A to je opet kanda udvostruivalo pjevaevu razuzdanost. Savijao je koljena, udarao se po bedrima, hvatao se za slabine, samo to nije pukao, nije se vie ni smijao, vritao je; upirao je prstom tamo gore, kao da nema nieg smjenijeg od onog nasmijanog drutva tamo, pa se na kraju smijalo sve ivo u vrtu i na verandi, sve do konobara, liftbojeva i hotelskih slugu na vratima. Aschenbach nije vie mirovao na stolici, sjedio je uspravno kao da se eli od neega obraniti ili pobjei. Ali smijeh, bolniki vonj to je dopirao gore do njega i Ijepotano-va blizina isprepleli su se u njemu u opinjenost kao u snu, koja mu je neraskidivo i neizbjeno okovala glavu i sva osjetila. Usred opeg komeanja i veselja usudio se pogledati tamo gdje je stajao Tadzio, pa je opazio da je ljepotan, uzvraajui mu pogledom, takoer ostao ozbiljan kao i on, ba kao da prilagouje svoje dranje i izraz lica njegovima, kao da ope raspoloenje ne djeluje na njega kad ne djeluje na Aschenbacha. U toj djetinjoj i znaajnoj poslunosti bilo je neega to je toliko razoruavalo i osvajalo da se sijedi ovjek jedva svladavao da ne zakloni lice rukama. Isto mu se tako uinilo da Tadziovo povremeno uspravljanje i duboko disanje zapravo znae da uzdie i osjea tjeskobu

u prsima. Boleljiv je, vjerojatno nee doivjeti starost, pomisli opet trijezno, kao to se ponekad dogaa ovjeku obuzetom udnjom i opijenou, a srce mu istodobno ispuni ista skrb izmijeana s razuzdanim zadovoljstvom. Dotle su Venecijanci zavrili svoj nastup i odlazili. Ispraali su ih pljeskom, a njihov voda nije propustio priliku da zaini odlazak alama. Smijali su mu se kako im se klanja i rukom alje poljupce, pa je jo udvostruio pozdrave. Kad su njegovi ve bili izali iz vrta, pohitao je natrake za njima i udario se toboe bolno u stup lune svjetiljke tako da se poeo previjati od boli. Ali na samom izlazu odjednom zbaci sa sebe krinku smijenog nespretnjakovia, uspravi se, elastino poskoi uvis, drsko isplazi jezik gostima na terasi i mugne u tamu. Drutvo se poelo razilaziti; Tadzio nije vie stajao uz balustradu. Ali samotnik je jo dugo sjedio, na veliko udo konobara, uz ostatak ipkova soka na stoliu. No je bila poodmakla, vrijeme se osulo. U kui njegovih roditelja, prije mnogo godina, bila je jedna pjeana ura odjednom je ponovo ugledao tu krhku i vanu spravicu kao da stoji pred njim. Neujno i neosjetno sipio je pijesak boje hre kroz stakleni grljak, a kako ga je u gornjoj upljini bivalo sve manje, nastajao je u sredini mali brzi vir. Ve je sutradan popodne tvrdoglavac poduzeo jo jedan korak da iskua vanjski svijet, ali ovaj put je potpuno uspio. Stupio je naime u englesku putniku agenciju na Trgu San Marco i, poto je promijenio na blagajni neto novca, uputio je ono svoje fatalno pitanje slubeniku drei se kao nepovjerljiv stranac. Bijae to Britanac u odijelu od tvida, jo mlaahan, nablizu usaenih oiju, s razdjeljkom po sredini glave, odajui dranjem onu solidnu estitost i lojalnost koja na lupeki okretnom Jugu djeluje tako udno

i strano. Odgovori mu: Nema razloga za zabrinutost, Sir. Puka mjera opreza koja nita ozbiljno ne znai. Takve se odredbe ovdje esto donose ne bi li se sprijeili tetni utjecaji vruine i iroka... Ali kad je podigao pogled svojih plavih oiju i susreo se sa stranevim, umornim i poneto tunim pogledom uprtim pomalo prezirno u njegove usne, Englez iznenada pocrveni i nastavi poluglasno i pomalo uzbueno: Naime, tako glasi slubeno tumaenje na kojem ovdanje vlasti smatraju da treba inzistirati. Ali mogu vam rei da se iza toga jo neto krije. I tad mu na svom estitom i komotnom jeziku ree svu istinu. Indijska kolera ve godinama pokazuje izrazitu sklonost da se iri i rasprostranjuje. Potekla je iz toplih movara na delti Gangesa i porasla mefitskim dahom one bujne i beskorisne divljine prasvijeta i otoja koje se klone ljudi, a tigar vreba u njezinu bambusovu ipraju. Ta je poast neprekidno i neobino estoko harala svekolikim Hindustanom, na istoku je prela u Kinu a na zapadu u Afganistan i Perziju, te produila karavanskim putom i prenijela svoje grozote sve do Astrahana, pa i do same Moskve. Ali, dok je Europa strepjela da avet ne stigne do nje kopnenim putem, donijeli su je morem sirijski trgovci pa se gotovo istodobno pojavila u vie sredozemnih luka, digla glavu u Toulonu i Malagi, pokazala svoju krabulju u Palermu i Napulju, a ini se da vie i ne kani napustiti Kalabriju i Apuliju. Sjeverni dio poluotoka ostao je poteen, ali oko sredine mjeseca svibnja ove godine otkrili su istog dana u Veneciji uasne vibrione u izmodenim, pocrnjelim leinama jednog brodskog sluge i jedne piljarice. Te su sluajeve zabaurili, ali nakon tjedan dana bilo ih je ve desetak, dvadesetak, tridesetak u raznim gradskim

etvrtima. Jedan ovjek iz austrijske provincije, koji se kao turist zadrao nekoliko dana u Veneciji, umro je im se vratio u svoj gradi. Simptomi su bili vie nego jasni i tako su u njemake novine dospjeli prvi glasovi o poasti u gradu na lagunama. Venecijanske gradske vlasti odgovorile su da zdravstveno stanje grada nije bilo nikad bolje i poduzele najnunije mjere za suzbijanje bolesti. Meutim, vjerojatno su ivene namirnice bile zaraene, povre,; meso ili mlijeko, jer koliko god poglavarstvo poricalo i | zatakavalo stvar, smrtnost se sve vie poveavala u tijesnim uliicama, a pogodovale su joj prerane ljetne vruine od kojih je voda u kanalima bila mlaka. Da, reklo bi se ak da je boletina uzela jo vie maha, kao da se udvostruila ilavost i plodnost njezinih uzronika. Rijetki su bili sluajevi ozdravljenja. Od stotine njih umiralo ih je osamdesetak, i to u stranim mukama, jer se bolest oitovala na najuasniji nain i esto zadobivala onaj najopasniji oblik koji se zove suha bolest. Kad bi se to dogodilo, tijelo; nije moglo izluiti iz krvnih ila nakupljene koliine vode. Bolesnik bi se u nekoliko sati sasuio i uguio od krvi guste poput smole, uz greve i promukle vapaje. Sretan l je bio onaj, to se katkad dogaalo, koga bi bolest snala, nakon to bi mu pozlilo, u obliku duboke nesvjestice iz koje bi se jedva probudio, ili se uope ne bi probudio. Na l poetku lipnja napunile su se tajom barake za karantenu u l Ospedale civico. 7 oba sirotita ponestalo je mjesta i razvio l se jezovito iv promet izmeu Keja novih fundamenata i otoka s grobljem San Michele. Ali strahovanje od ope tete, skrb za nedavno otvorenu izlobu slika u javnim parkovima, zabrinutost zbog silnih gubitaka koji bi nas-| tali, uslijed panike i ozloglaenosti, u hotelima, trgovinama i u svekolikom turizmu, sve je to u gradu bilo jae

od ljubavi za istinu i potivanja meunarodnih ugovora. Sve je to skupa natjeralo gradske vlasti da se uporno dre politike preuivanja i opovrgavanja. Glavni medicinski inspektor Venecije, ovjek zasluan, odstupio je ogoreno sa svog poloaja, a na njegovo je mjesto potajno doao posluniji ovjek. Puk je za sve to znao. Korupcija visokih dunosnika, udruena s opom nesigurnou i izvanred-: nim stanjem u koje je prijeka smrt dovela grad, sve je to izazvalo stanovit pad morala medu niim drutvenim slojevima i ohrabrilo mrane i antisocijalne nagone, to se oitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala. Uveer se po ulicama vialo neuobiajeno mnogo pijanaca; prialo se da je nou opasno izlaziti na ulice zbog lopova i razbojnika; uestali su prepadi pa i ubojstva; ve dva puta se pokazalo da su ljude koji su navodno umrli od poasti zapravo otrovali njihovi najblii roaci; profesionalna poronost zadobila je nametljive i izopaene oblike koji ovdje ipak nisu bili uobiajeni, za razliku od juga zemlje i Orijenta. Sve je to Englez ispripovjedio Aschenbachu i na kraju jo dodao: Bilo bi dobro da radije jo danas nego sutra otputujete. Jo dan-dva pa e se morati uvesti karantena. Hvala vam ree mu Aschenbach i ode. Na trgu je bilo sparno a nije bilo sunca. Neupueni stranci sjedili su pred kavanama ili stajali naikani golubovima pred crkvom gledajui kako se ptice jate, mau krilima i otimaju se za kukuruzna zrna u ispruenim dlanovima. Grozniavo uzrujan, likujui to je saznao istinu, s okusom gaenja na jeziku i s fantastinom jezom u srcu, hodao je samotnik gore-dolje po poploanom trgu. Pomiljao je na estit postupak kojim bi oistio
82

savjest. Mogao bi jo veeras poslije veere pristupiti onoj eni okienoj biserjem i osloviti je rijeima koje je ve smislio: Dopustite, Madame, strancu da vam neto savjetuje, da vas upozori na neto to ovdje taje pred vama iz koristoljublja. Otputujte odmah s Tadziom i kerima! Venecija je okuena! Zatim bi jo na rastanku stavio ruku na tjeme oruu podrugljivog boanstva, okrenuo se od njega i pobjegao iz ove movare. Ali istodobno je slutio da je beskrajno daleko od toga da uistinu poeli poduzeti taj korak. To bi ga dovelo tamo gdje je neko bio, vratilo bi ga njemu samom; ali svakome tko je izvan sebe nita nije mrskije nego da doe opet k sebi. Sjeti se bijele graevine ukraene natpisima koji su se ljeskali na veernjem svjetlu i bili natopljeni prozirnom mistikom, u kojoj mu se izgu-< bio duhovni pogled; pa onog neobinog putnika koji je u ostarjelom ovjeku probudio mladenaku enju da* luta daljinama i tuinom; pomisao na povratak kui, na i sabranost, trijeznost, rad i umjetniki posao toliko mu se i zgadila da mu se lice iskrivilo od izraza fizike munine* i Moram utjeti! prozbori silovitim aptom. Zatim:, I utjet u! Opijala ga je spoznaja da je upuen u tajnu, da je sukrivac, ba kao to i neznatna koliina vina opije umornu glavu. Slika grada to tone u boletinu i zaputenost neobuzdano mu je lebdjela pred oima, ulijevala mu nepojmljive nade, koje su nadilazile razum i bile nevjerojatno slatke. Sto prema ovim oekivanjima znai ona njena srea o kojoj je jo prije trenutak-dva sanjario? to mu jo vrijede umjetnost i vrlina prema prednostima koje mu nudi kaos? utio je i ostao. Te je noi usnio grozan san ako se snom moe nazvati tjelesno-duhovni doivljaj to ga je dodue obuzeo dok je spavao kao zaklan, potpuno neovisno o
83

osjetilnoj sadanjosti, a da nije sam sebe vidio nazonog kako se kree u prostoru izvan samih zbivanja. Poprite je sna zapravo prije bila njegova dua a dogaaji su u nju navrli izvana silom svladavajui njegov otpor dubok i duhovan otpor proli su zatim kroz duu i opustoili mu opstojnost, unitili kulturu ivota. Na poetku je bio strah, strah i uitak i zgroena radoznalost to e dalje biti. Bila je no i osjetila su mu bila budna; jer izdaleka se bliilo komeanje, vreva, mjeavina zvukova: zveka, treskanje i potmula tutnjava, reski vapaji i odreeno urlikanje otegnutog glasa u sve to proarano i jezovito slatko zaglueno bezbono upornom svirkom frule, to je duboko gukala i bestidno mu nametljivo opinjavala nutrinu. Ali znao je jedan izraz, mutan izraz koji ipak oznaava ono to dolazi: strani bog! Rasplamsao se dimljiv ar, a u njemu je prepoznao gorski kraj nalik na onaj oko njegova ljetnikovca. Na rastrganom svjedu s poumljenih uzvisina, medu stablima i stijenjem obraslom mahovinom ruilo se neto i valjalo nizbrdo: ljudi, ivotinje, roj, pomahnitali opor sve je to preplavilo obronak tjelesima, plamenovima, meteom i pijanim kolom. ene, spotiui se o predugako krzno to im je visjelo o pasu, tresle su tamburinima iznad zabaenih glava i stenjale, vitlale prtavim bakljama i golim bodeima, drale nasred tijela zmije to su palucale jezikom, ili su nosile urlajui obje svoje dojke u akama. Mukarci, rogati, opasani krznom i kosmati, prigibali su iju i dizali ruke i bedra, udarali pomamno o metalne plitice i bubnjeve. Djeaci glatke koe podbadali su jarce tapovima ovjenanim liem, hvatali ih za rogove i klicali dok su ih jarci vukli naokolo skaui. Oduevljeni su sudionici izvikivali pokli to se sastojao od mekih suglasnika i otegnutog glasa u na

kraju, sladak i divalj u isti mah, pokli kakav nitko nikad nije uo ovdje je visoko odjeknuo i vinuo se u visine poput jelenske rike, a ondje su mu se vieglasno odzivali, divlje i slavodobitno, neprestano i neumorno, potiui na taj nain jedan drugoga na ples i razmahivanje udova. Ali sve je proela i nadjaala duboka, zamamna svirka frule. Ne vabi li ona i njega to se opire svemu tome, ne mami li ga bestidno uporno na slavlje i mahnitost posvemanje predaje? Veliko bijae njegovo gaenje, velik bijae njegov strah, asna bijae njegova volja da do kraja brani svoje od tudinca, od neprijatelja sabranog i dostojanstvenog duha. Ali buka, galama uviestruena gorskom jekom, rasla je, prevladavala i bujala do zanosnog ludila. Misli su potiskivali vonjevi, otro zaudaranje jaraca, smrad tjelesa to dau i zadah kao od ustajalih voda, i jo jedan, dobro poznati zadah rana i bolesti to se iri. Srce mu lupalo zajedno s bubnjevima, u glavi mu se vrtjelo, spopadao ga bijes, zaslijepljenost i opojna pouda, dua mu udjela da se uhvati u to kolo Boje. Otkrili su i podigli opsceni simbol, golem, drven: i jo su razuzdanije izvikivali pokli, lozinku. Divljali su dok im nije izbila pjena na usta, draili jedni druge bestidnim gestama i razbludnim rukama, smijali se i pocikivali, zabijali jedan drugome iljaste tapove u meso i lizali krv s udova. Ali sanja je sad bio s njima, u njima, pripadao je stranom bogu. Da, oni su bili on sam kad su se okomljivali na ivotinje derui ih i ubijajui, te prodirali otkinute komade mesa to su se puili, kad je na razrovanom tlu obraslom mahovinom zapoelo beskrajno parenje, rtvovanje tom bogu. I dua mu je outjela slast razvrata i mahnitanje rasapa. Iskuenik se iz tog sna probudio iznerviran, rastrojen i nemono izruen demonu. Nije vie zazirao od radoznalih
85

ljudskih pogleda; nije mario izlae li se njihovoj sumnji. Uostalom, bjeali su, odlazili iz hotela; mnoge su kuice na plai ostale prazne, u restoranu su zjapile sve vee praznine, a u gradu je bivalo sve manje turista. inilo se da je procurila istina i da se ne moe vie suzbiti panika, koliko god zainteresirani bili sloni i kompaktni. Ali gospoda okiena biserjem ostala je sa svojima, bilo da panini glasovi nisu doprli do nje, bilo da je bila odvie ponosna i neustraiva da bi ustuknula pred njima: ostao je Tadzio. Pomraenom samotniku na mahove se inilo da bi ope bjeanje i smrt mogli ukloniti sav nesnosni ivot oko njega i da bi jo mogao ostati sam s ljepotanom na ovom otoku jest, dok bi mu prije podne na moru pogled teko, neodgovorno, neprestano poivao na onome za kojim je udio, dok bi o zalasku sunca prolazio kroz ulice, u kojima je odvratna smrt potajice kosila svoje rtve a on nedostojno pratio u stopu ljepotana, sve mu se inilo da u toj strahoti on ipak ima dobre izglede i da moralni zakoni nita ne znae. Kao i svaki drugi zaljubljenik, elio je svidjeti se i grdno se bojao da nee uspjeti. Stavljao je na svoje odijelo mladenaki vesele ukrase, stavljao je na sebe drago kamenje i sluio se parfemima, vieput se na dan dotjerivao i dolazio u blagovaonicu uzbuen i napet. Suoen sa slatkom mladou koja gaje zaludila, gadilo mu se vlastito ostarjelo tijelo; kad bi pogledao svoju sijedu kosu, svoje otre crte lica, obuzeli bi ga sram i oaj. Neto ga je tjeralo da se tjelesno osvjei i preporodi i sve je ee svraao k hotelskom brijau. ; Zaogrnut zatitnim pokrivalom i zavaljen na stolicu dok su ga brbljaveve ruke njegovale, promatrao je zdvojnim pogledom svoj lik u zrcalu.
86

Sijed sam ree iskrivljenim ustima. Malo odgovori mu ovjek. A zato? Zato to ste se malko zapustili, to ste bili ravnoduni spram svoga vanjskog izgleda, to je i razumljivo kod uglednih osoba, ali nije bezuvjetno hvale vrijedno, pogotovo to upravo takvim osobama ne dolikuju predrasude kad je rije o prirodnosti i neprirodnosti. Kad bi se moralna strogost nekih ljudi spram kozmetike logino protegnula i na njihove zube, bilo bi to doista vrlo zazorno. Na kraju krajeva, samo smo onoliko stari koliko se osjeamo stari u srcu i glavi, a katkad je sijeda kosa zapravo dalje od istine nego to bi bila prezrena korektura. to se vas tie, gospodine, vi imate pravo na prirodnu boju kose. Doputate li da vam jednostavno vratim vau prirodnu boju? Kako to mislite? priupita ga Aschenbach. Tada je govorljivi brija oprao muteriji kosu u dvije razliite vodice, jednoj svijetloj i jednoj tamnoj, pa mu je kosa postala opet crna kao u mladim danima. Zatim mu je jo nakovrao kosu, odmaknuo se od njega i promotrio svojih ruku djelo. Jo bi vam samo trebalo malo osvjeiti kou na obrazima pripomene. I kao netko tko ne moe ostaviti posao, tko se ne moe zadovoljiti uinjenim, prelazio je neumorno i sve ustrije s jednog posla na drugi. Udobno se odmarajui, nemoan da se brani, tovie, obuzet uzbudljivim nadama zbog svega onoga to se zbiva, Aschenbach je zapaao kako su mu obrve sve odlunije i ravnomjernije svedene, kako mu se oi doimlju sve due, kako se zbog podcrtanih vjeda sve jae sjaje, opazio je kako mu se ispod njih, ondje gdje je koa bila smekasta i kao utavljena, pojavilo njeno rumenilo, kako su mu usne, domaloprije jo beskrvne, sad
87

nabrekle i poprimile boju maline, kako mu nestaju bore S obraza i oko usta, kako se gube mrtine pod utjecajem kreme a lice zadobiva mladenaku svjeinu gledajui pred sobom tog procvjetanog mladia, srce mu zalupa. Kozmetiar je napokon bio zadovoljan svojim uratkom i, po obiaju takvih ljudi, dodvorljivo i ljubazno zahvalio muteriji. To vam je tek neznatan retu ree dotjerujui posljednje detalje na Aschenbachovoj vanjtini. E, sad se gospodin moe mirne due i zaljubiti. Oarani zaljubljenik ode od njega sretan kao da sanja, zbunjen i preplaen. Kravata mu bila crvena, slamnati eir iroka oboda obavijen arenom vrpcom. Zapuhao je mlak olujni vjetar; padala je rijetka kiica, ali zrak je bio vlaan, zaguljiv i pun zadaha trulei. Ui mu bijahu izvrgnute kojekakvim umovima, lepranju, pljeskanju i hujanju, a onome koji je sav treperio pod minkom inilo se da prostorom divljaju zli dusi vjetrova, zloudne morske ptice to osueniku oneiuju, nagrizaju i izmetom oskvrnjuju hranu. Jer sparina mu je oduzimala tek i nije se mogao osloboditi pomisli da su jela zatrovana zaraznim klicama. Pratei ustopice ljepotana, Aschenbach je jednog popodneva zaao u unutarnji splet ulica bolesnog grada. Nije se najbolje snalazio u uliicama, kanalima, na mostovima i u malim trgovinama, u tom labirintu gdje sve odvie nalikuje jedno na drugo, te nije vie bio siguran ni u strane svijeta, samo je pazio da ne izgubi iz vida lik koji poudno slijedi. Prisiljen na sramotan oprez, pribijao se uza zidove, zaklanjao se za prolaznike pred sobom i dugo nije bio svjestan svog umora i iscrpljenosti to bijahu posljedica snanih osjeaja i neprekidne napetosti. Tadzio
88

je iao za svojima, obino je davao prednost u tijesnim uliicama odgojiteljici i sestrama nalik na koludrice, i kadikad se u hodu osvrtao za sobom preko ramena ne bi li se uvjerio svojim osebujnim, sutonski tamnim oima prati li ga i dalje zaljubljenik. Kad god bi ga spazio, nije se nikad odao. Opijen tom spoznajom dok su ga one oi i dalje mamile, zaluen svojom strau, zaljubljenik se uljao za svojom neprilinom nadom pa ipak mu je na kraju iezla iz oiju. Poljaci su bili preli preko jednog kratkog nadsvodenog mosta, visoki ih je svod sakrio pogledu pratioca, a kad je ovaj napokon doao do mosta, njih vie nije bilo. Tragao je za njima u tri smjera, ravno naprijed i na obje strane po uskom i neistom keju, ali uzalud. Napokon je, iznerviran i iznuren, morao odustati od daljnjeg traganja. Glava mu gorjela, sav je bio pokriven ljepljivim znojem, vrat mu podrhtavao i morila ga nepodnoljiva e, pa se obazirao oko sebe ne bi li naao kakvo trenutno osvjeenje. Pred jednom malom voarnom kupio je neto voa, prezrelih i mekih jagoda, i pojeo ih u hodu. Naao se na jednom malom trgu, naputenom i zaaranom, i prepoznao ga, upravo je ovdje prije vie tjedana odluio pobjei iz ovoga grada. Sjeo je na stube podno zdenca, nasred trga, i naslonio glavu na kameni rub. Bilo je tiho, trava je rasla medu kamenjem, posvuda su leali otpaci. U sklopu tronih kua nejednake visine oko njega, nalazila se i jedna nalik na palau, s gotikim prozorima iza kojih nije bilo niega, s malim balkonima ukraenim lavovima. U prizemlju jedne druge kue bila je ljekarnica. Topli naleti vjetra donosili su na mahove do njega vonj karbola. Tu je sjedio taj majstor, umjetnik koji je stekao velik ugled, pisac Bijednika, on koji se u onako istom i

uzornom obliku odrekao bohemstva i mutnih dubina, otkazao ljubav ponosu i odbacio izopaenost, on koji se vinuo onako visoko, on koji je nadvladao svoje znanje i nadrastao svaku ironiju, navikao se na obveze koje namee povjerenje javnosti, on ija je slava postala slubena, ije je ime steklo plemiki naslov i na ijem se stilu napajaju djeaci u koli tu je sjedio sklopljenih oiju, samo bi mu pokatkad podrugljiv i smeten pogled kliznuo u stranu i nadolje pa bi se opet sakrio, a mlohave usne, kozmetiki uljepane, oblikovale su rijei od onoga to je njegov napol uspavani mozak smiljao po neobinoj logici sna. Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota, upamti to dobro, boanstvena i vidljiva u isti mah, pa je upravo stoga ona put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do duha. Vjeruje li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo muko dostojanstvo moe zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili moda vjeruje (preputam ti da sam bira) da je to put opasne ljupkosti, uistinu greni put i stranputica koja te nuno vodi u zabludu? Jer mora znati da mi pjesnici ne moemo ii putom ljepote a da nam se ne pridrui Eros i nametne se kao vodi; pa ako i jesmo na svoj nain junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput ena jer nas strast uzdie, a naa udnja mora ostati ljubav to je naa radost i naa sramota. Uvia li sad da mi pjesnici ne moemo biti mudri ni dostojanstveni? Da nuno moramo zabludjeti, da nuno moramo ostati poroni i raspusni pustolovi? Uzoritost je naega stila puka la i budalatina, naa slava i drutveni poloaj puka su farsa, povjerenje mnotva u nas krajnje je smijeno, a odgajanje puka i mladei umjetnou smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako moe odgojitelj biti netko komu je uroena nepopravljiva i prirodna sklonost
90

ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god okrenuli, on nas privlai. Stoga se odriemo, recimo, razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre, nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprata, bez oslonca i oblika; spoznaja je naklonjena ponoru, ona je sama ponor. Nju dakle odluno odbacujemo i stoga teimo jedino za ljepotom, to e rei za jednostavnou, veliinom i novom strogou, za drugom bezazlenou i formom. Ali forma i bezazlenost, Fedre, vode nas do opijenosti i poude, vode plemenita ovjeka moda i do jezovitih opakih osjeaja, koje njegova lijepa strogost odbacuje kao neto sramotno, vode ga do ponora, one ga takoer vode do ponora. Nas pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne moemo vinuti u visine, mi se moemo samo izopaiti. A sad ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne bude vie vidio, otii i ti. Nakon nekoliko dana Gustav von Aschenbach nije se ujutro dobro osjeao pa je izaao iz hotela prije podne neto kasnije nego inae. Borio se s napadajima vrtoglavice samo napol tjelesne naravi, a uz njih ga je obuzimao nekakav sve jai, divlji strah, osjeanje bezizglednosti i bezizlaznosti, pri emu mu nije bilo jasno odnosi li se to na vanjski svijet ili na njegovu osobnu opstojnost. U predvorju je opazio velike koliine prtljage spremljene za odlazak, pa je priupitao vratara tko to odlazi. Vratar mu je u odgovoru naveo samo poljsko plemike prezime, kao to je i oekivao. Primio je tu vijest a da mu se nisu promijenile oronule crte lica, tek je malko podigao glavu kao to inimo kad usput primamo na znanje neto to nas i ne zanima. Ipak ga jo priupita: A kad odlaze? ovjek mu odgovori: Poslije ruka. On klimne glavom i pode na more.
91

Tu ga doeka sumoran prizor. Na irokoj, ravnoj povrini vode to je dijelila plau od prvog izduenog spruda povlaili su se kovrasti jeurci. Nekakav jesenski, preivjeli ugoaj vladao je sad na ovom nekad tako ivom i arenom mjestu za razonodu, na kojem pijesak nije vie bio onako ist. Fotografski aparat, naoko naputen, stajao je na tronocu uz samo more, a crno platno rasprostrto na njemu vijorilo se i lepralo na prohladnom vjetru. Tadzio se s tri-etiri prijatelja koji su mu jo bili preostali kretao po desnoj strani, pred kuicom svoje obitelji, i Aschenbach ga je jo jednom promatrao odmarajui se na svojoj lealjci, s pokrivaem na koljenima, negdje na sredini izmeu mora i niza kuica na plai. Reklo bi se da igra, koju vie nitko nije nadzirao jer su ene zacijelo bile zaokupljene spremanjem za put, nema vie pravila pa se izrodila. Onaj stasiti djeak, u odijelu s pojasom, crne, napomadene kose, koga su zvali Jau, bio je obne-vidio od pijeska koji su mu bacili u oi, pa je navalio da se s Tadziom hrve, a taj je dvoboj uskoro zavrio padom slabijeg ljepotana. Ali kao da se u asu rastanka pokornost podreenog partnera iznenada pretvorila u okrutnu grubost pa se elio osvetiti za dugo robovanje, pobjednik jo nije htio ostaviti pobijeenoga na miru nego mu je, kleei mu na leima, tako uporno i dugo gurao glavu u pijesak te se inilo da e se Tadzio, ionako usopljen od borbe, na kraju jo i uguiti. Grevito se nastojei osloboditi tereta na leima, na mahove je odustajao od otpora i jo se samo povremeno trzao. Prestravljen, Aschenbach ve htjede skoiti na noge da mu pritekne u pomo kad nasilnik napokon oslobodi rtvu. Blijed kao krpa, Tadzio se pripodigne, sjedne i nalakti se. Ostao je tako nekoliko minuta nepomino sjediti, razbaruene kose i sve tamnijih
92

oiju. Napokon ustane i polako pode. Dozivali su ga, najprije bodro a onda uplaeno i umolno, ali ih on nije uo. Onaj crnomanjasti, koji se zacijelo bio ubrzo pokajao zbog svoga izgreda, sustigao ga je i pokuao udobrovoljiti. Ali Tadzio ga odbije pokretom ramena i produi dalje ukoso prema vodi. Bio je bos, u onom svom prugastom platnenom odijelu s crvenom vrpcom oko vrata. Zastao je oborene glave na rubu vode crtajui vrhom stopala figure na vlanom pijesku, a onda je zaao u pliak koji mu ni na najdubljem mjestu nije dosezao do koljena, nehajno i polako proao kroz pliak i doao do pjeanog spruda. Tu je zastao na trenutak, licem okrenut puini, a onda polagano poao dugim i uskim pojasom golog tla. Od obale odvojen irokom vodom, od drugova odvojen ponosnim hirom, hodao je tako, posve izdvojena i nevezana pojava, kosa mu leprala tamo daleko na moru, na vjetru, pred maglovitim beskrajem. Ponovo je zastao i zagledao se u daljinu. I odjednom, kao da se neeg sjetio, kao na neki poziv, okrene trup, s rukom na kuku, ljupkim pokretom unatrag i pogleda preko ramena na obalu. Promatra je pak sjedio isto onako kao i onda kad su se te sutonski sive oi osvrnule s praga i prvi put se susrele s njegovima. Naslonjen glavom na naslon lealjke, polagano je pratio kretanje one figure u daljini; napokon je podigao glavu kao da mu uzvraa pogledom, i glava mu klone na prsa tako te su mu oi gledale odozdo dok mu na mlohavu licu bijae duboko zadubljen izraz, kao da vrsto spava. A zapravo se inilo da mu se onaj blijedi i ljupki psihagog1 tamo vani smijei i namiguje mu; kao da mu, skinuvi ruku s kuka, pokazuje da pred njim lebdi neto
l. Zaziva duhova (gr.) :. '''. : i, \ ., . . ,''''"

93

neizmjerno puno obeanja. I kao toliko puta prije toga, htjede poi za njim. Prolo je vie minuta dok ljudi nisu pohrlili pomoi ovjeku koji je na lealjci klonuo u stranu. Odnijeli su ga u njegovu sobu. Jo je istoga dana potreseni svijet smjerno primio vijest o njegovoj smrti. 1912.

> % !,i

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb

UDK 821.112.2-32=163.42
MANN, Thomas Smrt u Veneciji / Thomas Mann ; preveo Zlatko Crnkovi. - Zagreb : Globus media, 2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljee ; 23) ,fPrijevod djela: Der Tod in Venedig. ;;

ISBN 953-7160-22-X 440707039

!;