Behar Br. 101-102

ÂSOPIS ZA KULTURU I DRU[TVENA PITANJA
GODINA XX
2011.
BROJ 101-102
CIJENA 40 KN
BEHAR
Nedàd Ibri{imovi}
(1940. - 2011.)
POSLJEDNJI INTERVJU
U@ASAVAM SE DRVE]A KOJE JE @IVO, A NE MO@E DA HODA

IZ DJELA: Ugursuz, Vje~nik, El-Hidrova knjiga, Nakaza i vila, Ruhani i {ejtani inspiracija O Nedàdu Ibri{imovi}u pi{u: Ferid Muhi}, Ervin Jahi}, Abdulah Sidran, Sanjin Kodri},
Danko Plevnik, Ratko Adamovi}, Asmir Kujovi}, Nadija Rebronja, Filip Mursel Begovi}
BEHAR
BEHAR, dvomjese~ni bo{nja~ki ~asopis za kulturu i dru{tvena pitanja Nakladnik: Kulturno dru{tvo Bo{njaka Hrvatske PREPOROD Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVI] Izvr{ni urednik: Filip Mursel BEGOVI] Uredni{tvo: Senad NANI], Ervin JAHI], Sena KULENOVI], Azra ABAD@I] NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vra}aju Adresa: BEHAR KDBH Preporod Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr seadbegovic@yahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn, godi{nja pretplata 100 kn Cijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM, godi{nja pretplata 20 KM. Kunski ìro-ra~un: ZABA 2360000-1101441490 Devizni ìro-ra~un: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Grafi~ki dizajn i prijelom: Selma Kukavica Tisak: STAJER GRAF, Zagreb Tiskano uz financijsku potporu iz Dràvnog prora~una Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. ISSN 1330-5182 Mi{ljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nu`no i stavovi uredni{tva.
SADR@AJ
UVODNIK
Nedàd Ibri{imovi} (1940. 2011.)

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM Ferid Muhi}: Ka}uni i zahvalnost Ervin Jahi}: Bio jednom jedan koji svoje srce nije poùrivao Abdulah Sidran: Da bi krenuo sa mrtve ta~ke u Bosni ~ovjek najprije mora da umre Sanjin Kodri}: @ivotna storija i knjièvna historija POSLJEDNJI INTERVJU (razgovarao Ervin Jahi}) Nedàd Ibri{imovi}: Uàsavam se drve}a koje je ìvo, a ne moè da hoda EL-HIDROVA KNJIGA Nedàd Ibri{imovi} o El Hidrovoj knjizi LIKOVNO OKNO Sjenke i odrazi (kiparski radovi Nedàda Ibri{imovi}a) KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A Asmir Kujovi}: Roman Vje~nik Nedàd Ibri{imovi}a Nadija Rebronja: Vje~ita snaga pisanja u romanu Vje~nik Danko Plevnik: Pisac koji èli biti vje~an svojim slovima Ratko Adamovi}: Apoteoza pripoveda~koj imaginaciji
NED@AD IBRI[IMOVI]: Izbor iz djela Ugursuz 65 Vje~nik 71 El-Hidrova knjiga 78
4 6 8 11
14
33
41
45 60 62 64
Nakaza i vila Ruhani i {ejtani inspiracija
83 85
POST SCRIPTUM Filip Mursel Begovi}: Nedàdova pjesma muslimanka

Na naslovnici: Nedàd Ibri{imovi} (fotografirao Fuad Fo~o)
94
BEHAR 101-102
UVODNIK
NED@AD IBRI[IMOVI]
17. {evvala 1432. po Hid`ri, ili 15. rujna 2011. po Isau, alejhisselam, u Sarajevu, u 71. godini ìvota, na ahiret je preselio bosanskohercegova~ki knjièvnik i kipar Nedàd Ibri{imovi}. Behar je jo{ za njegova ìvota pripremao specijalni broj posve}en njegovu djelu, ali Allahovom, d`. {., odredbom ne bi su|eno da ga on lista svojim rukama. Nedàd Ibri{imovi} bija{e neponovljiv pisac i ~ovjek! U spomen na njega i zahvalnost za umjetnost kojom nas je obogatio, ovaj broj Behara podsje}anje je na njega, na duboki trag koji je ostavio u literaturi, kiparstvu i na{im srcima kao na{ prijatelj. Uostalom, upravo u Beharu moète pro~itati njegov posljednji intervju. Skicu za portret ljudske, spisateljske i intelektualne veli~ine. Neka je rahmet lijepoj du{i na{eg hadìje Nedàda! NED@AD IBRI[IMOVI] ro|en je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. Osnovnu {kolu zavr{io je u @ep~u. Srednju umjetni~ku {kolu, odsjek kiparstvo, zavr{io je 1961. godine u Sarajevu. U Sarajevu je 1977. diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Bio je ~lan Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine od 1964. godine i Udruènja likovnih umjetnika od 1982. godine. Bio je predsjednik Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine od 1993. do 2001., a od 1955. do 1998., glavni i odgovorni urednik ~asopisa za knjièvnost @ivot. Autor je vi{e knjiga, pripovijesti, drama i romana od kojih navodimo: UGURSUZ. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1968; ZLA KREV. Preloìla Milada Nedvedova. Odeon. Praha, 1976; 3. izd. V. Masle{a, Sarajevo, 1982; OGURSEZI. Perkhteu Musa Ramadani, Prishtine, Rilindija, 1988; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1991; - UGURSUZ. Preporod, Sarajevo, 1996; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1997; - UGURSUZ. Publishing, Sarajevo, 1999; - UGURSUZ. Autorovo izdanje, Sarajevo, 2009. Roman UGURSUZ nagra|en je [estoaprilskom nagradom grada Sarajeva 1969. KARABEG. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1971; drugo izd. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; KARABEG. El-Kalem, Sarajevo, 1996.
(1940. 2011.)
Roman KARABEG nagra|en je Nagradom IP Svjetlost 1971. BRA]A I VEZIRI. Roman. V. Masle{a, Sarajevo, 1989; -BRA]A I VEZIRI, Autorovo izdanje, Sarajevo, 1991. Roman BRA]A I VEZIRI nagra|en je Nagradom IP V. Masle{a 1989. KNJIGA ADEMA KAHRIMANA NAPISANA NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM BOSANCEM. Svjetlost, Sarajevo, 1992. - KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Dvojezi~no izdanje na bosanskom i engleskom, Ljiljan, Sarajevo, 1994; - ELLIBRO DE ADEM KAHRIMAN. Traduccion de Antonio Saborit y Stephen Schnvartz, Breve Fondo Editorial, Mexico, 2000; - KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Trojezi~no izdanje na bosanskom, engleskom i njema~kom. Dru{tvo pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2003; -KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... Connectum, Sarajevo, 2006. KNJIGA ADEMA KAHRIMANA... nagra|ena je Nagradom Dru{tva pisaca za 1992. WOLAND U SARAJEVU. Drama. CZKIO, Te{anj, 2000. Nagrada za najbolji dramski tekst na Festivalu doma}e drame u Zenici 2003. IZABRANA DJELA U DESET KNJIGA. Svjetlost, Svjetlost-komerc d.d., 2005. Nagrada Skender Kulenovi} za izabrana djela 2005. VJE^NIK. Roman. Svjetlost-komerc d.d., 2005. (5 izdanja); - VJE^NIK. VBZ, Zagreb, 2007; VJE^NIK. Zalihica, Sarajevo, 2008, - VJE^NIK. [ahinpa{i}, Sarajevo, 2008; - ETERNEE. Translated by Ahmed i Lejla Ananda. Acamedy of sciences and arts of Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2010. Nagrada Bo{nja~ke zajednice kulture Preporod, 2005. Nagrada izdava~a Bosne i Hercegovine, 2005. Nagrada Hasan Kaimija, 2005. EL-HIDROVA KNJIGA. Roman. Vlastita naklada, 2011., Sarajevo.
BEHAR 101-102
OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM
KA]UNI I ZAHVALNOST
gledaju}i iste oblake i slu{aju}i iste gromove, nego da smo i brojali iste vagone {to su na hiljade prolazile kompozicijama dugih teretnih vozova; razlika je bila u tome da je Nedàd prvi brojao one koji su i{li prema sjeveru, iz Bosne, dok sam je prvi brojao one koji su i{li prema jugu, u Bosnu! Iako djeca, zapazili smo jo{ tada da je mnogo vi{e punih teretnih vagona odlazilo iz Bosne, nego {to je dolazilo u Bosnu; u Bosnu su uglavnom pristizali prazni vagoni. Ka}un Nedàd Ibri{im Karanfil! Blijede i gube mo} sve one pompezne titule rimskih imperatora, saksonskih nadvojvoda, {panskih vice-kraljeva, stepskih gospodara, hanova i sultana, mogula i maharadà! A i zar bi moglo biti druga~ije!? Nije to {to je Nedàd Ibri{imovi} pjesnik, dok bi oni mogli biti njegov stih njegove pjesme; ni to {to je Nedàd skulptor, a oni bi mogli biti bista u njegovom ateljeu; ni to {to je Nedàd slikar, a oni bi mogli biti portret njegove slike; ni to {to je on dramski pisac, dok bi oni mogli biti tek neki lik njegove drame. To je zato {to Nedàd zna ne{to {to ni jedan od vladara, a malo ko od ljudi, - zna! Zna {ta zna~i zahvalnost i zna kome dugujemo zahvalnost! Sunce sija, mrak razgoni, svijet obasjava, grije nas, a niko od ljudi ne vidi u tome ni{ta ~udno i ne pita se kako je to mogu}e i za{to je to tako! Ali {ta god im i najmanje zasmeta; bilo kakvo zlo, ili bol, glad, muka, zujanje komarca, dje~iji pla~, dosadni tipovi - odmah se po~nu ~uditi, àle se na sva usta, traè obja{njenje i pitaju {ta su Bogu zgrije{ili kad ih je to i to sna{lo. O vi, povr{ni ljudi! A nikada se ne pitate ~ime ste zasluìli svoj ìvot, zdravlje, radost, zanos, ljubav, radost, kona~no: svoju jutarnju kahvu za koju je neophodno da sve u kosmosu, i u na{oj galaksiji, i u sun~evom sistemu bude na svom mjestu, da ne spominjemo koliko jo{ nu`nih uslova treba ispuniti za to sitno zadovoljstvo!? Samo sam od Nedàda Ibri{imovi}a o tome ~uo pravu rije~: Nikoga ne optuùjem i nikoga ne krivim za dèhennem kroz koji sam prolazio cijeli ìvot, evo ve} pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio; ali nikome i ne zahvaljujem na sre}i, snazi, zadovoljstvu i ushi}enju koje danas osje}am, I ovo mi je rekao Nedàd Ibri{imovi}, tamo u Ka}unima, i dugo smo o tome razgovarali. Kakva je to suverenost du{e! Jer, Nedàd im time zapravo poru~uje: Nemojte ni
Pi{e: Ferid Muhi} Nedàd i ja smo nekoliko godina proveli sasvim blizu nije nas dijelilo vi{e od desetak kilometara. A nismo ni znali jedan za drugog niti smo se za to vrijeme sreli. Kada je u tre}oj godini ìvota ostao jetim (babo mu preselio), majka je sa Nedàdom oti{la u @ep~e. Te iste godine rodio sam se ja u Zavidovi}ima. I kao {to smo od po~etka rasli u blizini jedan drugoga, a nismo se vi|ali, tako je ovo mimoilaènje potrajalo neobi~no dugo. Bivalo je da smo mjesecima u istom gradu, i ~ak da u~estvujemo na istim simpozijumima, konferencijama i susretima, a da se mimoi|emo ne vidjevi{i se, kao da na{e trajektorije kontroli{e neki mo}an daljinski upravlja~. Tako se i na{ poslednji susret desio; sreli smo se, a ni on ni ja nismo znali da }e onaj drugi po}i na to nezaboravno putovanje u Ka}une... Na {ta prvo pomislite kad se sjetite odre|ene li~nosti?! Kad se sjetim Nedàda Ibri{imovi}a, ja odmah pomislim na ka}une i na zahvalnost! Ka}un je, botani~ki, biljka koju na{ narod naziva jo{ i salep. To je planinska biljka, iz familije orhideja sa dubokim korijenom. Kad vidite ka}un taj ukras i pravu rijetkost me|u biljkama, kraljevske purpurne boje, kako se u planinskoj livadi izdvaja od svih ostalih biljaka i nadvisuje ih, onda ste vidjeli i kraljevsku pojavu Nedàda Ibri{imovi}a kako se izdvaja od svih ljudi, dok prolazi ulicom prepunom pje{aka i nadvisuje ih gotovo za glavu. A i prezime ti je, brate dragi, ba{ lijepo! Ibri{imovi} Ibri{im karanfil! A ~uj tek kako zvu~i i na latinskom: Dionthus superbus! To sam mu spomenuo dok smo sjedili u Ka}unima. Tada smo i otkrili da smo prvo djetinjstvo proveli ne samo uz istu rijeku (Bosnu),
BEHAR 101-102
FERID MUHI]
pomisliti da biste mogli stati izme|u mene i mog osmjeha! Ne postoje du{mani toliko va`ni u mom ìvotu, da bi me mogli u~initi nesre}nim! A tek kad pomislim na ono {to slijedi! Zahvalnost! Na filozofiju zahvalnosti! Isku{enja i stradanja, primi mu{ki, upravo ljudski, kao udare sudbine! Ne dolikuje ti kukati! Ne prekorijevaj vjetar, ne optuùj pljusak, ne proklinji grom! Ni{ta od toga nije tebi ni bilo namijenjeno! Ali sre}a i snaga, zadovoljstvo i ushi}enje jesu uvijek upravo na{i, moji, li~ni, za nas namijenjeni, nama darovani! To je po{iljka upu}ena ba{ na na{u adresu, to je i milost i hedija i blagoslov. I zato na svakoj sre}i i dobroti treba biti zahvalan. Ponekad pi{em osje}aju}i da }u, ako kroz pisanje ne ispraznim glavu od svega {to se u njoj nakupilo, prosto poluditi! pri~a mi Nedàd, dok mi {etamo proplankom iznad Ka}una, a pramenovi kose mu vijore na povjetarcu kao resaste latice bijelog ibri{im karanfila. Nekim gestom i iznenada okrenutim poluprofilom, podsjeti me na Dòrdà Gordona Bajrona! Poslije na|em sasvim sli~nu misao kod Bajrona. I shvatim: to je, preru{en u Bajrona, Evropom i Balkanom nekada ve} {etao Nedàd, a ono tada u Ka}unima, preru{en u Nedàda, usput za kratko, ali da se upamti! to je nai{ao Bajron. Poneko od ljudi postane vje~nik. Ne umre nikada, nego ìvi mijenjaju}i samo obli~je, kao {to drugi mijenju odijelo! Ne zna se kako se biraju oni koji }e to postati. Izgleda da su u konkurenciji samo oni najbolji. I oni najgori. Sopstvenom dostojanstvu nikako ne uspijevam nametnuti ideju smrti! I to je rekao, skoro kao za sebe, Nedàd. Pa me pogledao i dodao: Ako ikada nai|e{ na ne{to {to me optuùje, znaj da je istrgnuto iz konteksta! Nikada nisam na{ao ni{ta {to bi optuìvalo Nedàda Ibri{imovi}a. Ne bi se moglo ni na}i, makar mu sve istrgnuli iz konteksta. Eto, taj ~isti duh, taj vje~nik odjenut u Nedàda Ibri{imovi}a, oti{ao je. A sada, zauvijek Zbogom, dok um ne~ujnim zbogom zida, Zbogom glasnije od jeke jerihonskih truba, Zbogom sujeti i slavi i bogatstvu i mo}i, igra~kama smrtnih ma{ina Zbogom! Nadvisio sve oko sebe, u kraljevskom purpuru, ka}un sa dubokim korijenom na proplanku. I odmah zatim ona misao o zahvalnosti. Na to dvoje pomislim kada se sjetim Nedàda Ibri{imovi}a.
BEHAR 101-102
Bio jednom jedan koji svoje srce nije poùrivao

A bio isti taj i klonio se harama. I po svu no} i po sav dan mislio i na Drugi svijet, hodiv{i po tvrdoj zemlji. A bio taj isti, rekosmo, pisac, i to da ti pamet stane, apostol rije~i dugovjekih, nesmrtnih. I bio time i sam nesmrtan, vje~nik. Bio jedan {to svoje srce ne poùriva{e, {to zna{e svoje mjesto u svijetu, i bio zadovoljan imanjem i nemanjem. Njegova mo}na rije~ moga{e da drì, diè i odiè *** A bio jedan {to, kad mu vjera omili, za njega misli{e hodà petkom. I dok bi dàhil, vjeru je }utio, i dok bi sarho{, u dergjahu svoga srca izgovara{e La illahe illallah, i tu istinu upotpuni s Muhammedun resulullah. Bio jedan {to se ~uvao tu|eg haka. I {to ni~iju me|u nije pomjerao. Bio jedan {to je sagradio Kabu u svom srcu. I zna{e zahvaliti se Gospodaru svome i na sre}i i na tuzi. I mnogo se uzda{e u Njega. I sve {to imade, zna{e da je od Milostivog. I da nikad nije sam. Tako, po prilici, ide jedna od mogu}ih pri~a o rahmetli Nedàdu Ibri{imovi}u, mo`da najautenti~nijem piscu kojeg upoznah, a nesumnjivo, da je takve vage i instrumenata, vidjelo bi se, du{i koja je odistinski tanjila razliku izme|u osobe gra|anina i pisca. Jer on bija{e ~ovjek sav uronjen u literaturu, sav od rije~i i ideja koje filtrira{e kroz vlastitu mentalnu re{etku, da bi samo nekima od njih dao status knjièvne javnosti. Jedan od malobrojnih posve}enika umjetnosti, kojem je alternativni identitet bio kiparstvo i slikarstvo, nipo{to ne{to {to nema veze sa za~injavala{tvom i izraàvanjem. Ne znam ispri~ati pri~u dostojnu spomena na tog knjièvnog prvaka, velikana, El-Gigantea bosanskobo{nja~ke literature. Bog me nije obdario takvim pripovjeda~kim darom pa da osjetite da je na ovaj papir pala bistra suza. Nedàd bija{e ponosit i otmjen ~ovjek. Potkraj ìvota ìvje{e po strani, u dragovoljnom izgnanstvu od intriga i sihirbaza mati~ne bosanskohercegova~ke kulture, u nekoj vrsti unutarnjeg egzila jer mu je u vanjskom svijetu mnogo{to bilo naopako i ru`no. Prestravljivala ga je ru`no}a, a posve mu stranima bijahu mr`nja i zavist. Kad bi, skrupulozan kakav bija{e, osjetio nepravdu ili naslutio zlo u ljudima, povla~io bi se u samo}u, zapadao bi u posve nemetafori~nu,
Pi{e: Ervin Jahi}

Bio jednom jedan {to ima{e jedan bunar u kojem bijahu sve njegove re~enice, poznavao je njegovu tamu i njegovu dubinu. A bio gotovo neprekidno, cio dan i cijelu no}, pisac, ~ak, nekako, i ispod dana i ispod no}i I bio sav od du{e, sav bio ~ista du{a. A bio od bosanske zemlje, od trava mi{kaki, kahvaji, mavi i turun|i boje. Ruke mu bija{e sna`ne, kova~ke, hod uspravan, glas dubok, ko iz bunara, hrapav, mu{ki i bez mahane. Misao mu bila svijetla, istinita, duboka poput najdubljeg oceana. La` mu bija{e strana, taj ima{e snage i znanja izricati stvari po istini. A bio gord, uznosit bez oholosti. I bio postojan drug. I umio razgovarati s ljudima, i umio otrpjeti |ahkad dokone, |ahkad smjerne. Na{aliti se znao, zasmijati za svoj, a bogme i tu|i }eif. A bio prema ljudima obziran, plaho uvi|avan. A bio ponizan i zahvalan prema Tvorcu svome, a{ik zaljubljeni. I stalno se preispitivao, stalno isko uputu da upu}en bude i da se Gospodaru svjetova omili. I bio vazda budan, traga~. Mrzak mu bio prostakluk, strana mu bila zavist. Bio tako jedan {to zaistinski ìvlja{e umjetnost, {to ne trati{e ni svoje ni tu|e vrijeme. Bio ponizan u davanju, gospodstven u primanju. Bio sav od najfinijih niti skrojen, nepatvoren plemi} duha. Boljela ga pomisao da ljudi ne valjaju, ùdio je za uljudbom. A bio s ciljem da sve {to radi bude halal.
BEHAR 101-102
ERVIN JAHI]
fizi~ku {utnju, nijemost, nevoljan da joj se otme i da je se mu spo~itava{e knjièvni kaplari i pigmeji duha, i rasple{e kutari{e. I nije u tome bilo gega ili mimikrije, kako se nekovrsnu knjièvnu hobotnicu oko njega koje se ne bi u~estilo kazivati ovih dana. To nipo{to ne zna~i da Nedàd postidjeli ni socijalisti~ki prokaziva~i i atentatori literature. nije bio majstor usmenog kazivanja, urnebesno duhovit i I ma koliko bio najdragocjeniji duh jedne male i, ruku na iznimno tanko}utan verbalist. U Popovi}ima pokraj srce, minorne kulture, u tako maloj knjièvnosti tijesnoj Sarajeva dogotovio je svoju knjigu ìvota koju zapo~e{e i ~a|avoj, uskogrudnoj i svadljivoj, maloj koja bi da je velidesetlje}ima prije, knjigu o prvim pitanjima ìvota o smrti, ka i velikoj samo u svom pogledu sve }e u~initi da ti ili mo`da o njezinu odga|anju. Na hrvatskom izdanju te zgade ìvot, da te poremete, da te nasekiraju, da ti ne daju knjige zapisah: Danas toboè umjetni~ki potro{en, nemo- dahnuti jer bi da si vaki i naki, ovo i ono. Nedàd ne{}e da deran i patrijarhalan motiv ljudske besmrtnosti u romanu bude ni ovo ni ono, ne pade mu na pamet da bude po njiponajboljeg bosanskohercegova~kog pisca Nedàda hovu kroju i arku, po njihovu tabijatu. Formiran na bosanIbri{imovi}a Vje~nik i kao mitologem i kao poeti~ki djela- skoj zemlji, ponikao iz tradicije koja nije samo antan pojam aboliran je i sa~uvan od ovodobnog (literarnog tagonirala i krvarila nego se i samjeravala i ogledala u i kulturnog) zaborava. Vje~nik je, uvjetno re~eno, roman li- drugima, duboko po{tuju}i etni~ki kolorit i ne previ|aju}i ka. Pisar Neferti (~as Imhotep, ~as Huan San~os Eskobar, pluralizam bosanske pro{losti i sada{njosti, Nedàdu Ibri{imovi}u ni jedna novovjeka ~as Abdullah Misri el-Bosnawi...), mejhana od kulture, kojom sunaime, poku{ava otkriti tajnu Formiran na bosanskoj zemlji, ponivereno ravna{e nakaze i vilenjasvoje dugovje~nosti i pritom kao iz tradicije koja nije samo antagoci, nipo{to nije mogla biti mjesusre}e mitolo{ke i povijesne nirala i krvarila nego se i samjeravala rom. Taj otmjeni i osobito goslikove besmrtnih ili dugovje~nih podstven ~ovjek ni jednom rijeljudi. Vje~nik je, me|utim, tako|er i ogledala u drugima, duboko po{tuju~ju nije dao na znanje da se ljuti uvjetno, i metafizi~ki roman. Me}i etni~ki kolorit i ne previ|aju}i pluraili da ne halali. Ni kad im argutafizi~ki po svojoj vertikalnoj imlizam bosanske pro{losti i sada{njomenti bija{e da je Nedàd previpostaciji, ali i ideologiji: u njemu je sti, Nedàdu Ibri{imovi}u ni jedna {e musliman, to jest da on i nije Bog s pravom gore, a ljudi, takonovovjeka mejhana od kulture, kojom ~ovjek nego musliman, kako |er s pravom, dolje. U njemu se krivokletnici nakaradno ironizinaveliko razgovara o du{i i njezisuvereno ravna{e nakaze i vilenjaci, ra{e njegove rije~i. Dodu{e, Nenim mnogolikim manifestacijanipo{to nije mogla biti mjerom. Taj otdàd je bio sr~an ~ovjek, zauzet i ma, o grijehu, smrti i ìvotu. Njimjeni i osobito gospodstven ~ovjek ni empati~an u pitanjima vjere. me promi~u likovi Utnapi{tima, jednom rije~ju nije dao na znanje da Gorio je da nadoknadi ono {to je Ahasvera, Ukletog Holandeza, se ljuti ili da ne halali. Ni kad im arpola stolje}a bilo rupa na njegoPindole... koji svoju besmrtnost voj du{i. Pedeset punih godina nose kao prokletstvo i kaznu. Jegumenti bija{e da je Nedàd previ{e traìo je smirenje, teìo dosluhu dino Neferti alias Abdullah Misri musliman, to jest da on i nije ~ovjek s Gospodarom, i tek nakon tog el-Bosnawi i El-Hidr, iako smrtni, nego musliman, kako krivokletnici dugog lutanja Gospodar mu je sa svojom su dugovje~no{}u nakaradno ironizira{e njegove rije~i. otvorio svoju ku}u. A to ne bija{e pomireni u Bogu, suglasni podni ku}a bez vrata, ni ku}a zatvonijeti Bo`ji plan i odre|enje. Uvjetno re~eno, Vje~nik je i povijesni roman i roman s renih vrata, ve} ku}a sr~ane ispunjenosti. Kada paliku}e i tezom. Sasvim je, me|utim, neprijeporno da je njegov pri- hulje zapali{e Bosnu, Nedàdova rije~ pobunila se protiv povjeda~ poput postmodernog Orfeja koji se enciklopedijski zlo~ina. U tome bi i pretjerivanja, ali te{ko da ne stoje sje}a svega po~etaka i krajeva svijeta i vremena, kultur- mnoge od tih njegovih rije~i ima li se na umu kontekst. I ne historije, ali i doba me|uproìmanja razli~itih religija, ju~er i danas. Jer, ruku na srce, iskrenom vjerniku na svamitologija i duhovnosti. Ibri{imovi} je erudicijom, stilskim koj stopi Zemlje, a nekmoli u Bosni, pretraùju nutrinu, majstorstvom, bezmalo starinskim sluhom za re~enicu, otimaju du{u da bi je iznova preoblikovali. Tom novovjeimaginacijom i vje{tinom da nas oblikotvornom vjerodos- kom }udore|u insan se te{ko odupire. Jo{ ako je spisatojno{}u i nesvakida{njom sugestivno{}u pro{eta kultur- teljska gromada poput Nedàda nom povije{}u svijeta od pamtivijeka do na{ih dana velik, Posve indiskretno, Hadìja, kako sam ga oslovljavao, u mo}an i nezaboravan pisac. Pisac koji podiè standarde ne mom je srcu sebi Dènnet sagradio. I zato dovim: O ti du{o smirena, hadì Nedàdova, vrati se svome Gosposamo unutar svoje mati~ne knjièvnosti. daru zbrinuta i razraha}ena. Vje~nik malo pred autorovu smrt dobi svoj nastavak u ElHidrovoj knjizi. Poput viso~kih piramida, taj epohalan i Bio jednom jedan koji svoje srce nije poùrivao. ustvari te{ko usporediv roman, bi do~ekan na no`. I sva{ta Bio jedan Nedàd, ni s kim usporediv.
BEHAR 101-102
Da bi krenuo sa mrtve ta~ke

u Bosni ~ovjek najprije mora da umre
Valjda }e mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Nedàd je bio najve}i umjetnik ikada ro|en u Bosni i Hercegovini.
Pi{e: Abdulah Sidran
Prestanak op}e opasnosti

(prilog biografiji Nedàda Ibri{imovi}a) Nisam upamtio ni{ta od svega {to se zbivalo danas trinaestog juna devedesetpete hiljadu sto i ne znam kojeg dana pod Opsadom Samo mi pred o~ima dok se uvodim u san blista osmijeh ~iste djetinje radosti na licu Nedàda Ibri{imovi}a u trenu kad mu umjesto pozdrava na bosanskom jeziku rekoh Eselamu alejkum Trista hiljada sarajevskih logora{a znaju da ova pjesma ovdje prirodno zavr{ava ali {ta sa cijelim Svijetom u koga je davno struhlo srce? Zato o Majstoru Nedàdu dodajem jo{ ovo: Njegova je du{a zajedno sa tijelom ~etiri decenije gorjela na loma~i vlastite nesno{ljive darovitosti Po sebe i po druge opasan takav je bio taj spoj ~ovjeka i njegovoga dara Gdje god bi do|i svirala Op}a Opasnost I ve} se vidjelo kako u dim, prah i maglu odlazi Majstor i svako njegovo nadahnu}e Prijatelji kriomice posmrtne govore spremali Tad u~ini samo jedan korak - ni udesno ni ulijevo ni naprijed ni natrag nego udubinu u~ini korak kojim se skloni u ku}u i pod krov revne i smjerne molitve Sada nam otamo na na{e pozdrave dje~ijim osmijesima uzvra}a (1995)
êsto je u sarajevskim knjièvnim krugovima bivala izvrgavana podsmijehu moja nedokaziva tvrdnja da Bosna nije rodila darovitijeg umjetnika od knjièvnika Nedàda Ibri{imovi}a. Takvo je moje uvjerenje vjerovatno zna~ajno podupirala vi{estrukost njegove darovitosti: pisac koji neprekidno istraùje i biva majstor u najrazli~itijim knjièvnim formama, od kratke pri~e, eksperimentalne radijske drame i novele, do klasi~ne pripovijesti i modernog romana. Uz to, slikar-crta~, i kipar, tvorac krajnje neobi~nih konstrukcija i formi u
najrazli~itijim materijalima: drvo, kamen, poliester, ìca, bronza... I na kraju, a nimalo neva`no: umjetnik neobi~nog filozofskog dara, naravno, ako filozofiju razumijevamo ne kao skup ideja, teorijskih postavki i sistema, nego kao nivo i na~in na koji moèmo raspravljati o bilo ~emu. Ve} od 1964/5. godine, kad po~inje objavljivati svoje prve ozbiljnije radove, bilo je sasvim o~igledno da se radi o nesvakida{njem, veoma rijetkom i beskrajno posebnom individualnom talentu: tada{nja uredni~ka
BEHAR 101-102
ABDULAH SIDRAN
deùrna svijest nije mogla progutati defetisti~ki naslov njegove prve knjige, bijahu to kratke pripovijetke, Ku}a bez vrata, pa je knjiga izi{la pod malo veselijim naslovom Ku}a zatvorenih vrata, ~ime se, naravno, poni{tila jedna od va`nijih pi{~evih ideja. Roman Ugursuz, 1968, ve} biva knjièvna senzacija, a njegove prve re~enice... Jesam sluga Muzafer i gad - recituju gimnazijalci po sarajevskim ulicama. Pisac dobija [estoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Slijedi mo`da i cijela decenija njegove opsesije povijesnim likom i fenomenom Husein-kapetana Grada{~evi}a. Uz kratkotrajnu ekskurziju do Mostara, gdje u liku mostarskog muftije Karabega, {to je i naslov romana, postavlja pitanje o smislu borbe i otpora u istorijski beznade`nim okolnostima, te o prirodi i izgledima pojedina~ne svijesti i razuma u sukobu sa pomahnitalom svije{}u kolektiva, da ba{ ne kaèmo: rulje. Uz re~enu ekskurziju, ta je decenija rezultirala brojnim knjièvnim formama (dokumentarni zapis, propovijetka, drama, roman), a sve na jednu temu: Husein-kapetan Grada{~evi}. Krunsko djelo, veoma obiman roman Bra}a i veziri, kao da nije dovoljno pa`ljivo recipiran. Pisan je iz jednog daha, kao u jednoj jedinoj re~enici. Ono {to je izgledalo pitko i bistro u ranim pripovijetkama iz ciklusa o [amilima - tu se pokazalo te{ko prohodnim, kao da je pisac, hotimice, pred doma}ega ~itaoca postavio zadatak kakvome taj vjerovatno nije bio dorastao. Veoma su va`na i zna~ajna Ibri{imovi}eva djela nastala u vrijeme agresije na BiH, na prvom mjestu, svakako Knjiga Adema Kahrimana... i drama Woland u Sarajevu ali je pa makar i kao kuriozum - potrebno zabiljeìti kako se ba{ u tome nevaktu Ibri{imovi} oglasio i kao pjesnik! Uz desetinu pjesama koje se zasnivaju na kakvoj zgodi, po{alici, dosjetki, posre}ilo mu se (valjalo bi biti mnogo pakostan pa kazati omaklo), da napi{e i neke od najboljih i jednu pod nazivom Bosna, mo`da i ponajbolju domoljubnu pjesmu u ovda{njoj na{oj knjièvnosti Ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da je Nedàd Ibri{imovi} najdarovitiji umjetnik {to ga je Bosna rodila. Roman Vje~nik, zajedno sa svojim produètkomnastavkom, El Hidrova knjiga, ìvotno su djelo Nedàda Ibri{imovi}a. U svega nekoliko godina nakon objavljivanja Vje~nik je doìvio desetak izdanja i u mjerodavnim stru~nim krugovima ozna~en knjièvnim remekdjelom. Filozof i publicist iz Hrvatske Danko Plevnik objavljuje op{iran analiti~ki tekst i sa ushi}enjem ustvr|uje kako bi bosanski pisac Nedàd Ibri{imovi}, da je kojim slu~ajem pisao na francuskom, za svoje djelo ve} dobio Nobelovu nagradu. Roman obuhvata vrijeme od nekoliko hiljada godina, a jedinstveni pripovjeda~ki subjekt, vje~nik na planeti Zemlji ve} pet hiljada
îtamo i slu{amo ovih dana kako o njegovom zna~aju, vrlinama, moralnoj i povijesnoj veli~ini punih usta govore oni koji su praznih srca godinama gledali kako se taj ~ovjek zlopati i preìvljava na rubu bijede. Njima, koji su udesili da u Federaciji BiH 25.000 ljudi (!?) - me|u kojima nema niti jednog nau~nika ni kulturnog radnika - prima nekakve zaslu`ne, iznimne, beneficirane penzije, njima dakle, vlastodr{cima, bilo je normalno da veliki pisac, akademik, ima poniàvaju}u penziju od dvije-tri stotine KM i bilo im normalno da taj nacionalni bard, sa svojih 65 i 70 godina, po partijskim kancelarijama i po kafanskim ba{tama tegli i nosa i nudi i prodaje vlastite knjige.
godina, svoje vje~ni{tvo zapo~inje u starom Egiptu, kao tada imenom Neferti, prvi pisar vrhovnoga sve}enika Ahmozea u hramu Ptah i nastavlja, sve do XX. vijeka u Sarajevu, kroz likove osu|enika na vje~nost, vje~nika: Utnapi{tima iz mesopotamske, Aideneja iz starogr~ke, Ahasfera iz jevrejske, Ukletog Holandeza iz kr{}anske, El-Hidra iz islamske, El-Kaima iz islamsko-{iitske, te Pindole Baradva|e iz budisti~ke kulturne tradicije. Ne postoji ili barem ja ne znam da u savremenoj svjetskoj knjièvnosti postoji tako superioran knjièvno-jezi~ki zahvat i tako grandiozna izvedba jedne nadasve originalne filozofsko-literarne ideje. Ibri{imovi} je Vje~nika pisao punih ~etrdeset godina. Bio sam svjedokom tog procesa i pamtim da sam, nakon prvih nekoliko fragmenata objavljenih u ~asopisima Odjek i @ivot, a uvijek u razmacima od po nekoliko godina, nepristojno radoznalo zapitkivao pisca za{to posao ide tako sporo. Nije se smjelo ni{ta pitati, trebalo je odmah znati: lako i brzo, izglave i napamet pi{u diletanti. Ozbiljan pisac, pravi pisac, onaj na koga je Svevi{nji, podariv{i mu talenat, prenio dio svojih nadle`nosti pi{e sporo, ne radi napamet i iz glave, i uz njega su uvijek brojna pomagala: rje~nici i enciklopedije, almanasi, kalendari, leksikoni i kuhari... Da bi zapo~eo svoj roman, pisac Ibri{imov} je morao prou~iti desetinu knjiga iz egiptologije. Da bi tek oprezno pristupio motivu Ukletog Holandeza, morao je postati stru~njak za povijest brodogradnje. On zna da
BEHAR 101-102
brzina, aljkavost i {lamperaj ni u kojem poslu nisu vrijeme i pogledajte istoga dje~aka, sad malo odraslijeg, dopustivi, a da u spisateljskom poslu stvar stoji jo{ sad je to ve} mom~i}, eno ga u sarajevskoj srednjoj teè: u njemu, biti povr{an i aljkav, isto je {to i biti - {koli za primijenjenu umjetnost, eno, na {kolskim ~asovima pravi papirnate ~amce i pu{ta ih da plove nevidljinemoralan. Talenat je svetost, svetost obavezuje. A talenat - {ta je to? Otkuda dolazi? Moè se na{iroko vom rijekom izme|u klupa, eno ga, potom, na psihijagovoriti o njegovim svojstvima, ali {ta kazivati o njego- trijskoj klinici, strogo je vrijeme, strogi su doktori, govovome porijeklu? ôvje~anstvo jo{ nije odgonetnulo re o mladala~koj {izofreniji, to im je najlak{e, {ibaju i tajnu ljudske darovitosti i jo{ se moramo sluìti prispo- tuku dje~aka elektro{okovima, on bjeì, bjeì, bjeì, dobom o {koljci i biseru koji u njoj nastaje tek i samo sada ga gone i bolni~ari i policajci, on se sakriva u kanaonda ako se i kad se na njenom organizmu stvori rana. lu Ko{evskog potoka, kod Alipa{ine dàmije i satima Zamislite zato roman, jedan po svemu bosanski roman, ~eka da potjera mine... îm se, u prvi sumrak, kad je ~ija nevesela radnja po~inje obi~nom, banalnom sve utihlo, uzverao uz podzidu, pravo im u ruke uletio... nesre}om pri iskakanju iz voza na provincijskoj stanici Ne moè se ute}i od vlastite sudbine... u @ep~u. Poginuo je mlad ~ovjek, otac porodice. Ostala Nikada ne}e biti napisan taj roman. Njegov junak i njeza njim mlada i lijepa udovica, sa dvoje djece, jedno gov nesu|eni pisac, Nedàd Ibri{imovi}, oti{ao je od nas. îtamo i slu{amo ovih mu{ko, drugo ènsko, dvije zladana kako o njegovom zna~atne jabuke, ne zna se koja je Ibri{imovi} je Vje~nika pisao punih ju, vrlinama, moralnoj i povijeljep{a i sla|a, s imenima kao iz ~etrdeset godina. Bio sam svjedosnoj veli~ini punih usta govore kakve bajke: Nedàd i Nidàra. oni koji su praznih srca godiZamislite sad kako prolazi vrijekom tog procesa i pamtim da sam, nama gledali kako se taj me, kako prolazi neko nedugo nakon prvih nekoliko fragmenata ~ovjek zlopati i preìvljava na vrijeme, i kako rodbina lijepe rubu bijede. Njima, koji su udovice sjedne da vije}a i vije}aobjavljenih u ~asopisima Odjek i @iudesili da u Federaciji BiH vije}a te izvije}a da udovici valja vot, a uvijek u razmacima od po ne25.000 ljudi (!?) - me|u kojima na}i ~ovjeka. Ne}e biti te{ko, koliko godina, nepristojno radoznalo nema niti jednog nau~nika ni udovica je ljepotica, i ne valja da kulturnog radnika - prima netako lijepa i tako mlada i jo{ uz zapitkivao pisca za{to posao ide takakve zaslu`ne, iznimne, beto plaho sojli èna ìvi bez ko sporo. Nije se smjelo ni{ta pitati, neficirane penzije, njima dasvoga ~ovjeka. Na{la se i prilika, trebalo je odmah znati: lako i brzo, kle, vlastodr{cima, bilo je nor{tonokaù spramnje, ali je malno da veliki pisac, akadeprema tradiciji koja veoma brine izglave i napamet - pi{u diletanti. mik, ima poniàvaju}u penziju o pravu naslje|a po mu{koj liniod dvije-tri stotine KM i bilo im ji udova u novi brak mogla dovesti samo ènsko dijete. Ono mu{ko - jok! Zamislite normalno da taj nacionalni bard, sa svojih 65 i 70 jedan takav bosanski roman i zamislite u tome romanu godina, po partijskim kancelarijama i po kafanskim od majke otrgnutog desetogodi{njeg dje~aka koji se ba{tama tegli i nosa i nudi i prodaje vlastite knjige. najednom obrete u zeni~kom domu ratne siro~adi! Kupio sam jednom od svoga drugara Nedàda, u kafaZamislite kako prolazi vrijeme, zamislite kako dje~ak ni [etali{te, dva primjerka njegovog Ugursuza. Pa se bjeì prugom, preska~e i zapinje o pragove izme|u {ina, sageo i kazao mu {apatom, da niko drugi ne ~uje: vidite li kako ga goni domski vaspita~, kako ga goni i Nedàde, bolan, kako moè{? Mene bi bilo stid, a on kako ga hvata za kragnu od ko{ulje... i vu~e natrag, u me u o~i gleda i veli: Stid je i mene. Ali - moram! veliku spavaonicu, iz koje dje~ak voli pobje}i, gdje bilo, To je na{a Bosna. Srami se onaj koji ima i prava i razgdje bilo... Pogledajte ga kako, svijen kao fetus, u drve- loga da se golemo uznosi i di~i, a ponose se i u prsa nom ambala`nom sanduku od {e}era fabrike Crvenka, busaju oni koji bi se, sa hiljadu razloga, morali srami~ita Dèka Londona i Tomasa Mana. Mra~no je u san- ti. To je na{a Bosna. U njoj, da bi stvari do{le na svoja duku i dje~ak pomjera knjigu naspram pukotine izme|u mjesta, ~ovjek najprije mora u grob. @iv ~ovjek, u Bosdasaka kroz koju prodire tra~ak svjetla od domske ni nema {ta da traì. Cio ìvot - u crnoj rupi poniènja, rasvjete... îta red po red, dva po dva reda - jer vi{e ne u mrtvoj ta~ki ignorancije. Da bi krenuo sa mrtve ta~ke moè stati u svjetlosnu traku, dje~ak ~ita, {koljka lu~i u Bosni ~ovjek najprije mora da umre. svoj ~arobni sekret, ra|a se i oblikuje dragulj-biser Govor odràn na komemoraciji boànske darovitosti. Sad pustite da opet pro|e neko u Akademiji nauka i umjetnosti BiH
10
BEHAR 101-102
SANJIN KODRI]
@ivotna storija i knjièvna historija*

Knjièvno djelo Nedàda Ibri{imovi}a, bez i najmanje sumnje jedinstveno i u {irem ju`noslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u savremenoj bo{nja~koj i bosanskohercegova~koj knjièvnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivno{}u nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg po~etka funkcioniralo na na~in cijele jedne istinske knjièvno-kulturne revolucije.
Pi{e: Sanjin Kodri} Ju~er se promijenila historija, ova na{a bosanska, knjièvna i kulturna. Ve} od danas kao ~injenica stajat }e to da je Nedàd Ibri{imovi}, jedna od najve}ih figura u na{oj knjièvnosti uop}e, ro|en u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine i da je umro u istom, rodnom gradu 15. septembra 2011. godine, iznenada, u 71. godini ìvota. U njegovoj, sad ve} zavr{enoj biografiji stajat }e i to da je bio pripovjeda~, romanopisac, dramati~ar, pjesnik, esejist te likovni umjetnik, ugledna kulturna i dru{tveno priznata li~nost dobitnik brojnih nagrada, uklju~uju}i i [estoaprilsku nagradu grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i ~lan Dru{tva pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (19932001), ~lan Udruènja likovnih umjetnika BiH (od 1982) te ~lan Akademije nauka i umjetnosti BiH (od 2008), kao i jedan od utemeljitelja Bo{nja~ke akademije nauka i umjetnosti (2011). Zavr{ena je i Ibri{imovi}eva bibliografija, a u njoj posebno mjesto zauzimat }e izme|u brojnih drugih knjièvnih i neknjièvnih radova autorova prva pripovjeda~ka zbirka Ku}a zatvorenih vrata (1964), potom njegov prvi roman Ugursuz (1968), a nakon njega i ostali autorovi romani, pripovjeda~ke, dramske i pjesni~ke knjige, me|u kojima posebno romani Karabeg (1971) ili Bra}a i veziri (1989), sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedàdom Ibri{imovi}em Bosancem (1992) i, kona~no, romana Vje~nik (2005), temeljem kojeg ga je Dru{tvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu, te romana ElHidrova knjiga (2011), knjige koja jo{ uvijek miri{e po novini, po svojem tek zapo~etom ìvotu, i knjige za koju niko nije mogao ni slutiti da }e biti ona kona~na, knjiga opro{taja.
*
Ispod ovih suhih, bio-bibliografskih ~injeni~nih redaka, u koje samo naizgled, tek u prvi mah, stao je cijeli jedan ljudski ìvot i golemi spisateljsko-umjetni~ki rad, krije se, me|utim, jedna nesvakida{nja ìvotna storija, ali i jedna od najva`nijih dionica historije sveukupne novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knjièvnosti. U nju je, ba{ kao i u ìvot, Nedàd Ibri{imovi} u{ao na na~in koji je samo njegov, jedinstven i neponovljiv, i zato tako dragocjen, i zato takav da ovaj trenutak, teàk i bolan, jeste trenutak kad nikad dokraja znana tajna smrti, te uvijek iznenadne, ali ipak jedine ~ovjekove izvjesnosti, postaje i povijesni ~in nakon kojeg ni{ta ne}e vi{e biti isto, i to ne samo u na{im li~nim, pojedina~nim ìvotima, ve} i u na{em zajedni~kom, op}em ìvljenju, kojeg smo svi mi dio. Jer, odlazak Nedàda Ibri{imovi}a, odlazak je i bri`nog muà i oca, i sr~anog prijatelja, i neiscrpnog, a pa`ljivog sugovornika u gotovo svemu onom ka ~emu ~ovjekov duh moè na}i svojeg puta, i burnog, neobuzdanog, strasnog mislioca cjeline ìvota oko nas, ali je to i odlazak pisca koji je, nevi|enom snagom svojeg spisateljskog postojanja, gotovo svakim svojim tekstom mijenjao cjelinu na{e literature i ukupne kulture, daju}i tako knjièvno-kulturnom vremenu u kojem je ìvio svoj neizbrisiv trag i pe~at i u~iniv{i ga tako kona~no (i) svojim, upravo (i) ibri{imovi}evskim. Naàlost moram to re}i ~ini mi se da to tek sad vidimo u potpunosti, {to me|utim ne}e niti bi smjelo kazati i to da je sve ovo nu`no i prekasno, jer bolje je i naknadno prepoznati vrijednost nego nikad.
Izlaganje na Komemoraciji odrànoj u Narodnom pozori{tu u Sarajevu 16. septembra 2011. godine.
BEHAR 101-102
11
*** Knjièvno djelo Nedàda Ibri{imovi}a, bez i najmanje sumnje jedinstveno i u {irem ju`noslavenskom te evropskom kontekstu, jedna je od presudnih povijesnorazvojnih pojava u suvremenoj bo{nja~koj i bosanskohercegova~koj knjièvnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivno{}u nepatvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg po~etka funkcioniralo na na~in cijele jedne istinske knjièvno-kulturne revolucije. To je ve} bio slu~aj i s prvom Ibri{imovi}evom autorskom knjigom pripovjeda~kom zbirkom Ku}a zatvorenih vrata (ili, izvorno, u prvoj svojoj naslovnoj verziji, Ku}a bez vrata), koja }e ovog tad mladog autora, u ranim dvadesetim i prakti~no tek na pragu ìvota, najaviti kao pisca koji se ni po ~emu ne prepoznaje kao po~etnik, a pogotovo ne kao epigon etabliranih knjièvnih pojava, ve} kao pisac u startu do kraja osobenog autorskog knjièvnog svijeta, koji je u slu~aju Ibri{imovi}eva knjièvnog djela i tad, ba{ kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, njegova, naàlost, posljednjeg djela, uvijek podrazumijevao konstantu izrazite inovativnosti i krajnje oneobi~enosti, pa ~ak i ono {to je sami estetski {ok. A kao takva ve} prva knjiga Nedàda Ibri{imovi}a predstavljat }e odlu~an raskid s postoje}om knjièvnom matricom, i mada zasnovana jo{ krajem pedesetih godina 20. st. povest }e bo{nja~ku i bosanskohercegova~ku knjièvnost svojeg vremena putem osvajanja novih literarnokreativnih prostora i mogu}nosti, sve to na na~in kad Ibri{imovi}, iako knjièvni po~etnik, postaje jedan od predvodnika ~itave jedne nove knjièvne generacije i jedne nove, druga~ije knjièvne vrijednosti. Svojim nesvakida{njim knjièvnim svijetom i inoviranim knjièvnim postupkom, koji su redovno iznevjeravali sve ono {to je kod nas tad bio vladaju}i horizont recipijentskog o~ekivanja, knjièvno{}u koja je, naime, predstavljala dotad kod nas nevi|enu kreativnu provokaciju tad ve} okamenjenim i ovje{talim literarnim kli{ejima klasi~ne postrealisti~ke i modernisti~ke knjièvne prakse, ve} prva Ibri{imovi}eva knjiga ispostavit }e se, dakle, kao paradigmageni~na, a {to }e postati jo{ o~itije onog trenutka kad se Ibri{imovi}, svega nekolike godine kasnije, javio i svojim prvim romanom romanom Ugursuz, koji }e opet, naravno, predstavljati ~in dodatne inovacije na{e onovremene knjièvnosti i ponovo novi estetski {ok, zbog ~ega uostalom i ne ~udi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman Ibri{imovi} nagra|en presti`nom nagradom kakva je [estoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa svega 28 godina ìvota.
Nedàd Ibri{imovi} svojim }e nevjerovatno istan~anim knjièvnim nervom nastaviti neke od ~vori{nih tematskih okupacija novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knjièvnosti uop}e, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskr{}a i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na na~in ponavljanja knjièvne tradicije kao takve ve} na na~in njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u na{oj savremenoj knjièvnoj praksi.
Kao prvi dio onog {to }e autor kasnije nazvati svojom muslimanskom trilogijom, i Ugursuz je roman povijesne teme ovdje konkretno, barem u okvirnom smislu, teme raspada tradicionalne porodice i uop}e tradicionalnog svijeta u vremenu dramati~nih povijesnih raskr{}a i povijesne zebnje, ba{ kao i najve}i dio onovremene bo{nja~ke te bosanskohercegova~ke pripovjeda~ko-romaneskne knjièvne prakse, ali za na{u knjièvnost karakteristi~na pri~a o pro{losti ovdje se javlja u sasvim novom, potpuno druga~ijem vidu, kao onaj tip tzv. novohistorijske proze koji je oti{ao ~ak i dalje negoli je to bio slu~aj kod tad vode}ih, kanonskih autora kakvi su o pripovijeci i romanu kad je rije~ bili prije svega Ivo Andri}, Me{a Selimovi} ili Dervi{ Su{i}. Izrazito amimeti~an, pa ~ak i antimimeti~an, metafori~an i simboli~an, ovakav, pseudopovijesni Ibri{imovi}ev svijet prestaje biti tek svijet pro{losti (kako }e to, uostalom, mnogo godina kasnije na jednom mjestu re}i i sam autor) i postaje kako pozornica univerzalne, vje~ite ljudske sudbine i ~ovjekove situacije, tako i jo{ vi{e ono na {to }e Ibri{imovi} skrenuti pa`nju onda kad autopoeti~ki konstatira to kako ga u historiji zanimaju primjeri za njegovo stanje za ono {to sam ja sa svojim osje}anjem umjetni~-
12
BEHAR 101-102
SANJIN KODRI]
kog, ~ime }e se kod ovog autora do kraja, jo{ izrazitije negoli u njegovoj prvoj knjizi, otvoriti upravo onaj svijet koji je odre|en kao samo njegov, kao ibri{imovi}evski. Ovakvo {to bit }e slu~aj i u preostala dva dijela autorove muslimanske trilogije romanima Karabeg i Bra}a i veziri, gdje }e, kao i u Ugursuzu, Nedàd Ibri{imovi} svojim nevjerovatno istan~anim knjièvnim nervom nastaviti neke od ~vori{nih tematskih okupacija novije bo{nja~ke i bosanskohercegova~ke knjièvnosti uop}e, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskr{}a i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na na~in ponavljanja knjièvne tradicije kao takve ve} na na~in njezina izrazito inovativnog rekreiranja, kojem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u na{oj savremenoj knjièvnoj praksi. Va`nu prekretnicu u Ibri{imovi}evu i ìvotu i knjièvnom djelu predstavljat }e Agresija na BiH i jo{ uvijek u na{im sje}anjima ìvo prisutan nedavni rat, koji }e bitno promijeniti Ibri{imovi}a i kao ~ovjeka i kao pisca, kako to vrlo reprezentativno pokazuje i Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedàdom Ibri{imovi}em Bosancem, jedan od na{ih prvih zna~ajnih knjièvnih odgovora na bezumlje mr`nje i krvoproli}a, a kojem }e se kako je to radio i s nekim dru-
gim tekstovima Ibri{imovi} vra}ati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakida{nja pripovijetka o naknadnom poku{aju spre~avanja zlo~ina koji se ve} desio nije postala jo{ jedan osebujni i opet za njega karakteristi~ni autorov roman. Ostaju}i vjeran sebi, ali i potvr|uju}i onu istinu da je ~ovjek stalna i nu`na promjena, ovim romanom, prvim za koji je autor konstatirao da u potpunosti pripada onom {to je nazvao ruhani inspiracijom, Ibri{imovi} je pritom dokraja u{ao u podru~je koje i dalje ostaje, kako i ranije, od njegove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za kona~nom, savr{enom knjièvnom formom, dakle i dalje mjesto poeti~ko-esteti~kog traganja, ali sad je to postalo i mjesto jo{ {ire otvoreno za pitanja etike, {to }e, kona~no, biti va`na premosnica ka narednom i, naàlost, posljednjem krugu glavnog toka knjièvnog rada Nedàda Ibri{imovi}a, onom koji ~ine romani Vje~nik i El-Hidrova knjiga. A s Vje~nikom i El-Hidrovom knjigom Ibri{imovi} se i u knjièvnom smislu najvi{e pribliìo smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao jedina izvjesnost ~ovjekova ìvota, postaje osnovni pokreta~ knjièvnog svijeta koji je autora opsjedao kako je sam vi{e puta kazivao gotovo od samih njegovih spisateljskih po~etaka, u ~udnovatom kazivanju o ~ovjeku koji, pod razli~itim imenima i s razli~itim ljudskim sudbinama i ìvotnim pri~ama, ìvi vje~ni~ki ìvot, ìvot dug gotovo pet milenija, od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do prve polovine 20. st. i bosanskog me|ura}a, nastoje}i ìvjeti i dalje, sve to u èlji da, kad kona~no do|e vrijeme smrti, umre ne mrtav, ve} ìv. Upravo ovakvim svojim posljednjim romanima, posljednjim svojim spisateljskim recima o bogougodniku Abdulahu Misriju ElBosneviju, metafori ~ovjeka koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred tajnom smrti, na kraju trebao i morao prona}i u sebi snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i tako pre|e u Onostranost mrtav i prije smrti, ba{ onako kako to veli sufijski, islamskomisti~ki nauk, Nedàd Ibri{imovi} maestralno je redefinirao ne samo cjelokupnu noviju doma}u knjièvnu tradiciju, posebno romanesknu, ve} je, isto tako, u potpunosti preokrenuo i poredak vrijednosti u cjelini moderne evropske kulturne povijesti, one u ~ijem antropocentri~nom sredi{tu stoji ~ovjek, a ne Bog. Time je, na kraju, kao pisac napravio jedinstveni zaokret u povijesti cjelokupne suvremene evropske kulture, a kao ~ovjek, smiren i predan, spremio se za svoj put u Vje~nost.
Govor odràn na komemoraciji u Akademiji nauka i umjetnosti BiH
BEHAR 101-102
13
Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]
Snimio: Fuad Fo~o
14
BEHAR 101-102
Intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]
Razgovarao: Ervin Jahi}
Uàsavam se drve}a koje je ìvo, a ne moè da hoda

BEHAR 101-102
Ima tome godinu, s rahmetli Nedàdom izvr{ni urednik Behara Filip Mursel Begovi} i ja dogovorismo razgovor za Behar, {tovi{e temat o njemu i njegovu djelu. No tek s po~etka ljeta, kada ga posjetih u njegovim Popovi}ima pokraj Sarajeva, obe}ah mu da }u mu uo~i Ramazana kona~no poslati pitanja. I bi tako, uz napomenu da }emo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju jo{ ne do~itah. Kao {to }ete uo~iti, po{tovani ~itatelji, posljednja dva Nedàdova odgovora u ovom intervjuu ostado{e tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autenti~nosti, ali i nedvojbenog povjerenja u Nedàdovu misao, u njegov intelektualni integritet. Ljubazno{}u njegove supruge Nihade Ibri{imovi}, nekoliko dana nakon Nedàdova preseljenja na ahiret, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome obliku, bez redaktorsko-jezi~nostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i na{ega prijatelja.
15
Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o ìvotu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegova~ke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uop}e. Izuj obu}u kad prelazi{/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je }ilimom zastrta, stihovi su iz tvoje pjesme Bosna. Oni sugeriraju da je rije~ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije mo`da o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, kona~i{te i odmori{te, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bi}a, energija usprkos neautenti~noj zbilji oko nas? [to je njena mjera bivanja, a {to bitak, ako mogu tako da kaèm? Prije svega, ~asopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan ~asopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti ìvi{ u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te vi|am. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i re~eni~ki naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmi{ljanje, vi{estruko uvi|am da mu nisam dorastao i da ne}u umjeti odgovoriti. [tavi{e, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni poku{avao da na osam pitanja, sadrànih u ovom tvom jednom jedinom, poku{am odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome. Iako se govor svakodnevice iz tvog pitanja ~ini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvla~i do jedne re~enice iz Vje~nika koja glasi: Svakodnevica, to su stepenice ka Dènnetu, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno posloìti hrpu svakodnevnih ~injenica iz ìvota kojim ìvim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, ~ak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato {to kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogrije{im o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ni{ta, tek prije dvije-tri godine doktor mi je na{ao srce u prsima, jer je oboljelo i sve teè hodam i di{em. Ne nalazim u sebi nikakvu li~nost, a jo{ manje kakvo sloèno bi}e, ili neke dubine duha i pameti, ili {ta ti ja znam... ja sam, drugim rije~ima, ~ovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, ìva du{a i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom ~itanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni ~itao... Ne, ne!... Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne prije~i, zar ne? Hajdemo, kaè{, povesti razgovor o ìvotu kulture.
Ja ìvim Bosanca, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja proìvljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju koù, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju.
Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa mo`da i plodotvorno pogledati gdje to danas ìve kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost? Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, knjièvnost je oti{la u povr{nost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se ~ovje~anstvo bliì kraju svoga 5hiljadugodi{njeg braka s kulturom, hronolo{ki i u biti. Kako li }e se zvati oblici brakorazvodne parnice? Po{to se, u me|uvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i mo`da je ba{ on najslikovitiji prikaz tog op}eg samoosvje{}enja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Paradoksi u knjièvnosti, naro~ito u odnosu na film, ionako su vi{estruki, naravno, zato {to se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje ìva, postoje}a, netaknuta u svojoj srì.
Ervin Jahi} s Nedàdom Ibri{imovi}em
16
BEHAR 101-102
Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao.
Moè biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska du{a, nikako druga~ije, ~ak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film po~iva na knjièvnosti zadràvaju}i sve njene klasi~ne odlike, do~im sam scenarij nije literarno djelo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obru{avanja u knjièvnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, po~ev{i s Dòjsom, Kafkom, Kamijem i zavr{no s Beketom, i nadalje su u krilu knjièvnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne u|u u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno djelo Alen Rob Grijea. Najve}i paradoks koji je antipisac Semjuel Beket li~no doìvio je pozori{ni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame êkaju}i Godoa. On o uspjehu svojih literarnih opservacija niti je mislio, niti ih je prièljkivao, literarni uspjeh je u suprotnosti s njegovim knjièvnim prosedeom. Pa on se cijelim svojim
bi}em trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da rije~, i kad se njome ni{ta ne èli re}i, zadràva svoja prava. Sve {to je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga djeca. Ali po ~emu je knjièvnica Jelinek zasluìla Nobelovu nagradu za knjièvnost, i posljednje desetlje}e ne samo ona? Kakva je to recepcija knjièvnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimi}a, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su jo{ uvijek ìvi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je ~ime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa ~im!) Zna~i da je svijet potpuno pobudalio. [to se pak ti~e etike, u svijetu vlada la` (dva cara najve}eg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmi{ljotinama i premo}nim oru`jem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmo}nijih svjetskih dràva raketama razore jednu drugu muslimansku dràvu bogatu naftom samo zato {to im se nije dopadao njen dugogodi{nji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvani~no odobri jer èli, toboè, za{tititi do zuba naoruàne nedu`ne civile), a estetika je danas, o~ito, kozmetika... Ali {ta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-vi{e, isto ono {to i u Hrvatskoj i svuda u svijetu. Meni po{tar svakodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i ni~im drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje? îni mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini odràvaju se kulturne manifestacije s razli~itim sadràjima, ima mno{tvo pozori{nih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izlo`be, ve~eri klasi~ne i zabavne muzike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knjièvnosti i nauka, ali mene li~no ni{ta od svega toga ne privla~i, sve mi je to dosadno i zamorno. I pored svega toga {to se nudi, kao pisac osje}am zastra{uju}u neman op}e knjièvne nepismenosti, a kao ~ovjek i gra|anin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, te{ke vla`ne }erpi}e svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i ~inova, otvorene laì i gluposti, feudalna knjièvna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mreè skromnog finansiranja kulture, op}u nebrigu dru{tva i tek sporadi~no individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna! To {to ja ne mogu ìvjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo
BEHAR 101-102
17
gdje su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena su{tina. Bosna je za mene zemlja i to {to osje}am svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je ja~e od politi~kih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izloèna. Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju, rije~i za sve one niti i spone kojima je ~ovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. Jedna {uma negdje u Hrvatskoj i jedna {uma negdje u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj {umi di{em punim plu}ima, u hrvatskoj se gu{im. U kom jeziku, bilo govornom, bilo nau~nom, postoje rije~i koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duè od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, moè u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i! I nisam samo ja ovakav, ima jo{ ovakvih ljudi. Ali ima i milion onih koji su, nedavno, napustili Bosnu i na{li dom negdje drugdje. Ja to ne mogu shvatiti nikako. Svaka im ~ast! Mo`da su to pravi ljudi, Dostojevski, uostalom, i kaè da je osnovna ljudska osobina mo} navikavanja. Ali je i Nasrudin-hoà navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to nau~io, magarac mu krepao od gladi. Nenad Veli~kovi} svojim studentima knjièvnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tuma~i kao nacionalisti~ke i rasisti~ke. Iako je takvo tuma~enje za mene nepojmljivo, ipak me
@ivot osje}am kao uàs, uàsavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, uàsavam se buke svih vrsta motora, uàsavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na ìvot, uàsavam se svih me|uljudskih odnosa
duboko vrije|a i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je mogu}e da o umjetni~kom djelu svako moè donijeti kakav god ho}e sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza Bosna od Une i Save do Drine, onda cijela Cazinska krajina, mo`da samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledav{i zemljopisnu kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno grani~e s Hrvatskom, pa mi se u~inilo logi~nim i prirodnim da stih zapo~nem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobiv{i usto i sliv. Gledaju}i divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima ni~e novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosje~no svakih sedam dana pojavi se jo{ jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osje}aju}i Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt }ilim raznolikih boja i {ara. Treba se popeti, recimo, na Vla{i} pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvije}a i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom }ilimu gaziti krvavom ~izmom i blatnjavim kundurama ili, pjesni~ki re~eno, prljavim nogama. Ne vidim {ta je u tim stihovima nacionalisti~ko i rasisti~ko, }ilim je {arolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje smrdljive noge. Oti{av{i jedne godine u Arabiju, za~udio sam se kako se tamo ~esto i u enterijeru i u eksterijeru moè vidjeti nehoti~an krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gdje vidjeti u svojoj pustoj okolini. Ali zato mome kolegi Nenadu Veli~kovi}u, u njegovom demokratskom komoditetu, sarajevske dàmijske munare neprekidno bodu o~i, pa mu je i moja pjesama Bosna rasisti~ka i nacionalisti~ka... Ja ìvim Bosanca, ali u isti mah ja
18
BEHAR 101-102
sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja proìvljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju koù, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, ìvot osje}am kao uàs, uàsavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, uàsavam se buke svih vrsta motora, uàsavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na ìvot, uàsavam se svih me|uljudskih odnosa, neizmjerno se uàsavam toga {to sam ro|en, uàsavam se drve}a koje je ìvo, a ne moè da hoda, a zamisli da zna za sebe; a {ta da vatra zna za sebe? Uàsavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, uàsavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, uàsavam se pretjerane otvorenosti, uàsavam se pretjerane zatvorenosti, uàsavam se vo|a, velikih i malih, uàsavam se otvorenih laì i svakojakog nasilja danas u svijetu, uàsavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e, uàsavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, uàsavam se svakog stava, uàsavam se svakog komoditeta u raspravi, uàsavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega uàsavam, ali nemam gdje pobje}i i, naravno, Bogu zahvaljujem na svim tim zastra{uju}im, zapanjuju}im uàsima. Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja jo{ uvijek na dlanu drì moju bo{nja~ku du{u. Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne ma{inovo|i a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akusti~ne informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, djeluje iskonski, kao ne{to {to sam podsvijesno registri-
rao neko}, bilo kada, svejedno. Osim {to si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Odri~e{ li to? Odri~em. Ne kaèm da u mojim prozama nema poezije, to su drugi ve} odavno otkrili (~ak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesni{tvom. To sam odga|ao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a jo{ mi ne pada na pamet da se oku{avam u toj knjièvnoj formi. Pjesma Bosna nastala je slu~ajno i kada je nai{la na op}e odobravanje i dopadanje, poku{ao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, dodu{e, stihozbirku, ali ne drìm do nje... Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu krisni, pu{tali
bi iz sebe pun, snaàn vrisak, ~esto samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao rije~ koja se morala izre}i i na prisutne je uvijek djelovao, iako iznenadan i zastra{uju}i - osloba|aju}e, relaksiraju}e, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smije{ak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifi~an bosanski vrisak, naàlost, vi{e ne ~uje. Mo`da si ga nekad negdje ~uo, pa ti je ostao u sje}anju. Ili ga osje}a{ negdje duboko u sebi, ali u Zagrebu nema{ gdje krisnuti, boji{ se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupa{ prozor, ne! Kao skulptor uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju gre{ke i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pi{em, uvijek i nehoti~no
Uàsavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, uàsavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, uàsavam se pretjerane otvorenosti, uàsavam se pretjerane zatvorenosti, uàsavam se vo|a, velikih i malih, uàsavam se otvorenih laì i svakojakog nasilja danas u svijetu, uàsavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e
BEHAR 101-102
19
poku{avam izraziti, po svemu sude}i, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a {ta je to uistinu, jo{ uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osje}am komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmi{ljam o tome, pisac sam odavno, od ro|enja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju pri~u s osamnaest, bio sam zvani~no najmla|i knjièvnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uvi|am ne{to neobi~no, a to je da jo{ nisam odlu~io da li da budem pisac! Ovako, mene je oduvijek stid zato {to biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Naàlost, meni su se u po~etku desili nekoliki knjièvni uspjesi koji su me odigli od zemlje, puhnuli pod krilca, poslije ~ega mi se bilo nemogu}e vratiti. Sada za te uspjehe kaèm naàlost, a kada su se doga|ali osje}ao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. îni mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta
vitamin p, vitamin pohvale. Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah. Alen Rob Grije kaè da mu ne treba nijedan ~italac, {to je ~ista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne ~ita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatra~ka figura. I, ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad! Jesi li ti muslimanski ili bo{nja~ki pisac i {to po tebi zna~i jedno a {to drugo? Je li Dervi{ i smrt muslimanska knjiga? [to se ti~e te sintagme muslimanski pisac, drìm da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz ~ije ime stoji katoli~ki pisac? Ta sintagma najprije vu~e porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izja{njavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogre{nog narodnosnog odre|enja Muslimana kao naroda s velikim M. Kulturno dru{tvo Muslimana Preporod svojedobno je zapo~elo ediciju Muslimanska knjièvnost u sto knjiga, ali je potonja Bo{nja~ka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i mogu}e, onako kako treba i kako je ispravno, u Bo{nja~ka knjièvnost u sto knjiga, ~ija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, jo{ uvijek izlaze. Dakle, ja sam bo{nja~ki pisac. [to se ti~e sintagme muslimanska knjiga, 1997. godine napisao sam ~lanak pod naslovom Dervi{ i smrt nije muslimanska knjiga. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani drè da je Dervi{ i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na po~etku toga ~lanka stoji: Roman Mehmeda Me{e Selimovi}a (1910. 1982.) je, po op}em uvjerenju, najbolji roman bo{nja~ke knjièvnosti. To je sloèna i lijepa knjièvna tvorba gra|ena kontrapunktnom re~enicom i kontrapunktom likova. Doìvjela je veliku slavu i priznanja i nai{la na velik odziv kriti~ara i ~italaca. Ali glavna li~nost knjige, dervi{ Ahmed Nurudin, nije dervi{, a naj~e{}e nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je zna~ila mnogo, jer je u komunisti~kom miljeu spominjala islam, muslimane, Kuran, dervi{ku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kuran i dervi{ka tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena su{tina. Svih {esnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, iz Kurana, ali pisac Kuran uvijek citi-
Vi{e volim biti mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek. Postoje i dìni, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude inènjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek... * Moja je èlja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, naàlost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. * Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta, ni u nauci ni u umjetnosti, nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ni{ta nije ni nastalo.
20
BEHAR 101-102
ra kao puko literarno {tivo, {to je sasvim blizu blasfemiji. U tom ~lanku (vidjeti: Nedàd Ibri{imovi}: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Dervi{ i smrt koja jasno pokazuju, ~ak kada se roman ~ita samo s povr{i, da tu ustvari nema ni{ta muslimanskog, naprotiv, vi{e ima kr{}anskog i hri{}anskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluìv{i piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime toboè uzvi{enih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj su{tini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, {to ne zna~i da odre|enim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se ~esto koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje re~eno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se posluìo nekim, u povijesti islama odre|enim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju li~nu dramu i iskustvo razo~aranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluìv{i se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i dervi{ki redovi ideologije. Sam pisac Me{a Selimovi} bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam ~uo, rahmetli mati klanjala be{vakat. (Be{vakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio ìvot.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je oti{ao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan {to }e se jedna ~eta ~etnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije zdruène vojske bosanskih Srba i transgrani~nih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. 1995., zvati njegovim imenom? Za mene je Me{a Selimovi} izdajica bo{nja~kog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav ~in! I, evo, ve} ~etrdeset i pet godina roman Dervi{ i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvje{}enja to nisam vidio ni ja. I {to je jo{ gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrije|aju ono jedino u sebi po ~emu jesu to {to jesu - muslimani. Jedan muslimanski u~enjak mi kaè: Pa nemoj nam dirati roman Dervi{ i smrt, pa to je na{a knjiga, {ta }emo bez nje...? Zar taj muslimanski u~enjak, biraju}i izme|u Allaha i Kurana i Me{e i Dervi{a, ne uvi|a
{ta mu je pre~e izabrati? Ogromna ve}ina Bo{njaka i ogromna ve}ina ljudi u Bosni nisu muslimani (prista{e islama), mnogi su hri{}ani i kr{}ani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to mo`da i ne ti~e, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo za{to roman Dervi{ i smrt zvani~no i zdu{no prihvataju ba{ Srbi, oni koji muslimane i islam ne}e i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je mogu}e da hvale, po{tuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kuranu, tekiji i islamu? Zato {to se pisac Dervi{a islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio povr{no, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehoti~no napraviv{i bezbroj gre{aka i ne pomi{ljaju}i da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, u~inio namjerno i meni nije te{ko potvrditi da je Dervi{ i smrt najbolji roman bo{nja~ke knjièvnosti, samo {to ja vidim {ta u njemu pi{e, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a {ute, {ute zato {to im je u interesu da je islam tako sna`no i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A
BEHAR 101-102
21
musliman koji to dvoje, da je Dervi{ i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bo{nja~ke knjièvnosti, ne moè prihvatiti, pa {ta mu ja mogu, mada takvih, haman, jo{ nema!... I na kraju, najve}i je nonsens kada se pi{u knjièvno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Dervi{ i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba...? I ima li ih igdje? I, eto, u ovom slu~aju je upotrijebljeno to muslimanska knjiga, ina~e ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi. Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi ~ovjek, nego musliman. Moè li se danas u Bosni biti musliman? Pa moè se re}i i tako, ali rekao sam, ~ini mi se, da vi{e volim da budem mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek, ili ne{to u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao ~ovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Bo`jom milo{}u zadat i u tome je stvar. Postoje i dìni, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude inènjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek, postoji ~ovjek koji bi htio da bude jo{
Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duè od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, moè u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i!
ne{to osim to {to je ~ovjek... Ali kad kaè{ vi{e volim da budem musliman nego ~ovjek, to u prvi mah nikome ne ide u glavu. Prije svega ne zna se {ta je to ~ovjek, a ono {to se zna, nije ba{ za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Jo{ od djetinjstva pamtim ~esto izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i ~ovjekoljuba Maksima Gorkog: ôvjek, kako to gordo zvu~i! Danas bi te rije~i, u najmanju ruku, zvu~ale komi~no, zar ne? Ali da se na~as posluìm rije~ima pametnijeg od sebe: Sada{njost zahtijeva isto ono {to pro{lost nije uspjela: da ~ovjek samosvjesno i kriti~ki objasni ~ovjeka. (R. D. Laing: Politika doìvljaja ) To evropsko i ovovremeno ~ovjek vjerovatno ide od renesansnog okretanje ~ovjeka od Boga ~ovjeku, u nas, posljednjih p stolje}a, podràno jo{ komunisti~kom idejom i upravom. Kad god je Allah u Kuranu pomenuo ~ovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se kaè da je Allah ~ovjeka stvorio u najljep{em obliku, ~ak, koliko se sje}am, kaè se u savr{enom obliku, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim rije~ima glase, da }e Allah ~ovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valjo, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniè nizine, bi}emo vra}eni, ako smijem tako re}i, do kambrijske eksplozije, ili mo`da ~ak do stromatolita... ili ko zna gdje. Povod za taj moj sabla`njivi izri~aj bio je prili~no banalan. Naime, ~esto sam slu{ao kako ljudi govore: Ma, nije va`no koje si vjere, va`no je da si ~ovjek! i muslimani su, ~ini mi se, nasjedali na tu floskulu. Moja je èlja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da }e i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, naàlost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. Dodu{e, jezik se ne moè li{iti rije~i ~ovjek i, dakako, {to bi je se li{avao, pogotovo, recimo, rije~i ljudina! Unutar ovako nazna~enog odnosa ~ovjek musliman, razlika je u tome {to su u polju ~ovje{tva stvari relativizirane, a u polju muslimanstva stvari se ne doseù, pa u ovozemaljskoj, dunjalu~koj ravni, {to se ti~e ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema o~iglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine
22
BEHAR 101-102
godina u islamu ni{ta nije ni nastalo. ôvjek danas ìvi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Boìjoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje. [to se ti~e toga moè li se danas biti musliman, moè se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni. Humanisti~ka religija u temelju je fri{ke neoliberalne dogme koja pjeva himnu ~ovjeku i zadrto se upinje obra~unati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne moè jer nema kompetencije!). Rije~ je o danas globalnoj ideolo{koj narud`bi koja solidnu radijaciju ima i u ovim na{im kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demontaòm ne{to ve}e kolonijice. [to o tome misli{? Pa imam utisak da se humanisti~ka religija neoliberalne dogme ne obra~unava toliko s Bogom u kr{}anskom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, moè se re}i prava za sve ljude, a ne moè se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke...); ljudska prava su samo jo{ jedan vid pravde, pravi~nosti, presu|ivanja, samo jo{ jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak razli~itih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj sva~ijih i svakakvih sudova za ljudska prava... Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominje{ (agresivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, ~ak odre|uju}e ba{ u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogu}nosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti {ta to zna~i i za{to je tako, ali se nadam da }e to jednom prestati. Naàlost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karadì} i Tu|man su se hvastali da su evropsko predzi|e islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokriti~ki okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla. Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitneì zbilje i pra}akanju u prakti~noj stvarnosti. Gdje su danas Bo{njaci, a gdje njihova kultura? Je li mogu}e da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideolo{kog mraka i nazadnja{tva? Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj o~itoj etnofa{izaciji, divljanju velikobo{nja~koga kompleksa, ali i }osi}izaciji bo{nja~kih pisaca. Pa, eto, ti si ve} u svom pitanju ocrtao program javnog anga`mana knjièvnog teoreti~ara Envera Kazaza: ideolo{ki mrak, nazadnja{tvo, etnofa{izacija,
Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah I ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad!
divljanje velikobo{nja~kog kompleksa, kleronacionalizam, klerofa{izam, arhaizirani identitet, bo{nja~ke oligarhije ovog ili onog vida, }osi}izacija... Sve te zastra{uju}e definicije o Bo{njacima i bo{nja~kim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bo{nja~kom narodu u kolumnama Envera Kazaza mo`da mogu posluìti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knji{ke psovke, bez sastavljanja je i be, mada se, kako ~ujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, doga|aju pred nosom, vidimo tako razli~ito. Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao dràvi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i po~etaka, neprekidno, otvoreno, jasno, o~igledno i ne skrivaju}i to, ru{i ovu zemlju. Ni{ta se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) {to ne valja, {to je lo{e i manjkavo, ne moè sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. [to se pak ti~e Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, domovinskog rata, ~ovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi...?! Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu ìvjeli, uvijek se moè zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici moè biti i mra~an.
BEHAR 101-102
23
E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tvu i ~ak, kako se to samo pjesniku moè i dogoditi, zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo. On je lijevo orijentirani intelektualac veoma ponosan na svoje lijevo opredjeljenje i to njegovo lijevo opredjeljenje svega ga proìma i kao li~nost, i kao knjièvnog teoreti~ara i kao kolumnistu.
Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam èlio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek ìve, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom umro, oslobo|en je smrti, ìvi zauvijek. Onda bi trebalo da ìvi i oduvijek.
Ima u Bosni izvrsnih analiti~ara dru{tvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastra{uju}ih definicija o svom narodu, volim pro~itati njihove ~lanke. Bilo bi tako|e zanimljivo uporediti osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je doìvljava Enver Kazaz i osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je doìvljava publicist Fatmir Alispahi}. Fatmir Alispahi} je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, za~udo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, ~esto, stravi~no, brutalno vrije|an. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pi{em kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i ~inim). Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog ~lanka osje}am posti|en. I ina~e mi nije jasno za{to se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, ~inom i rije~ju potvr|uju ljudske vrline kao {to su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i saàljenje za svoj stradali narod, i fizi~ki i knjièvno izop}avaju iz dru{tva...
Da su sve te Kazazove metafore o bi}u bo{nja~kog naroda nasilne, govori i ~injenica da je u svoj izmi{ljeni, nezgrapni pojam }osi}izacije bo{nja~kih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bo{nja~kog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, rije~ je o umjetni~koj tvorbi, a po Kazazu bi to trebalo da bude pojava. Poslije okon~anja agresije na Bosnu i Hercegovinu odnekuda se pojavila teza o tri iste strane i Kazaz svim silama nastoji bo{nja~ki korpus ugurati u jednu od te tri iste strane. Zaista ne èlim, ili ako ho}e{, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan na~in, svakog nau~nika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kaè: Ja nisam Hrvat, ili: Ja nisam Srbin, ho}e li mu iko povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Ne}e. A zamisli da jedan Bo{njak samo jednom izusti: Ja nisam Bo{njak, ho}e li mu iko povjerovati? Ho}e! Odmah }e mu svi povjerovati, i Bo{njaci i nebo{njaci... Nije li to onda malo ~udno?... Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice vi~e da je veliki romski nacionalist!... Ne idu svi Bo{njaci u dàmiju. Samo jedna mala skupina Bo{njaka ide u dàmiju, svega mo`da nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bo{njaka i Bo{njakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska ve}ina koja odlu~uje. U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knjièvnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina...
24
BEHAR 101-102
Bio bih najsretniji da mi se ~ini, ali bojim se da je tome upravo tako: Ivo Andri}, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem slu~aju stihijski, svakoga dana postaje sve o{trija ideolo{ka razdjelnica, manipulativan simboli~ki kapital bosanskohrvatsko-srpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira na{e gra|ansko pravovjerje. Ako, primjerice, Bo{njaci iskaù stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (za{to ne re}i i fantazmama) a vazda je i to legitimno ako smo u polju knjièvnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske ~itanke u~as se diè galama i buka i zavr}u se {ije jer je kobajagi posrijedi bo{nja~ka isklju~ivost i politikanstvo. [i}ar, me|utim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s knjièvno{}u i pravom na interpretaciju, a jo{ manje istinito{}u umjetnine. Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu ({tampanje) Andri}a u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces izme|u hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadu`bine Andri}eve u Beogradu, jer je Andri} uvr{ten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni. Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bosanskom muslimanu se samo ponavlja, i kad Ivo Andri} u svojim djelima pi{e o muslimanima i kada se muslimanima spo~itava kako to ~itaju Andri}eva djela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andri} toboè, ili je uistinu ru`no pisao o muslimanima Bosne, vi{e se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome {to si i sam rekao, da je nedopustivo {to muslimani primje}uju da ih Andri} mo`da vrije|a.
Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, ~ini se, traga{ za pojedina~nim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bo{njaci ~e{}e nasukavali negoli komotno ìvjeli. U njima etablira{ potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pam}enja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno osloba|aju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izri~u velika individualna i univerzalna pitanja i ùde za odgovorima. Oboàvaju li Bo{njaci izmi{ljenu pro{lost kako se pogre{no i nezgrapno pita Kazaz zanemaruju}i da vjeruju}i me|u njima mogu oboàvati samo Boga - ili samo traè da im se pro{lost vrati? To nipo{to, po mom razumijevanju stvari, ne zna~i i povratak u pro{lost. Slika Muhammeda, alejhisselam, koji se prije ~etrnaest stolje}a, dakle, u pro{losti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se vidjeli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, ìva i o~aravaju}a, potresna, uputna i podu~avaju}a stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budu}nosti. Pro~itao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije
Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam.
dopro niti }e, nije te{ko zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba... a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhisselam, slikanih kroz stolje}a, uistinu do~aravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja
BEHAR 101-102
25
sada imam pred o~ima taj smijeh Boìjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada ìvim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, ìva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. I ko kaè da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a... Nikad ne}u zaboraviti drasti~nu, duhovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zuki}a na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bo{njaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni ~uli, niti ih znamo. Na{e neznanje o nama je grandiozno!, rekao je dr. Zuki}, upotrijebiv{i ba{ taj pojam grandiozno. I ja sam se onda poku{ao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bo{njaka koji su tokom tri stolje}a pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je bo{nja~ko neznanje o sebi, ni manje ni vi{e nego grandiozno, kako se izrazio dr. Kemal Zuki}. I to da Bo{njaci oboàvaju izmi{ljenu pro{lost, samo je jo{ jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka...! Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe ljudske du{e, magma }e kadli-tadli provaliti. Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao {ta to pi{em. Zavr{io sam ga kada sam napunio dvadeset {est godina,
Ali ako ja sada imam pred o~ima taj smijeh Boìjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada ìvim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, ìva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. * U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knjièvnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina. * ôvjek danas ìvi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Boìjoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje Moè se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni.
objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam {ta je to iz njega provaljivalo. Muzafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je poèljela da ponovo zanijemi! Slaè{ li se s mojom tvrdnjom da tvojom romanesknom imovinom, a ona je pogolema (Ugursuz, Karabeg, Bra}a i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedàdom Ibri{imovi}em Bosancem) vrhuni Vje~nik? On je monumentalna saga o dugovjekom hodu kroza vrijeme. S ni~ime usporediva, barem koliko je meni poznato, unutar ju`noslavenskih knjièvnosti. Usuprot trendovskim duhovnim pustinjama kojima obiluje ne samo be-ha knjièvna ponuda, moglo bi se posigurno dokazati da mu je prispodobiva ideja o knjièvnosti kao duhovnom entitetu. Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam, jer sam znao da ovo mene {to traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da taj skriveni ja otkriva Vje~nika. U me|uvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znaju}i jo{ kako da napi{em Vje~nika. Dok sam, recimo, pisao Ugursuza, meni su pod pero dolazile re~enice koje su se tako lijepo i tako lahko uklapale i u tkivo Ugursuza, ali ja sam ih prepoznavao kao Vje~nikove i jednostavno sam ih brisao i odbacivao, a
26
BEHAR 101-102
nisam znao ni {ta je Vje~nik, ni gdje bi spadale te re~enice u Vje~niku, iako su se, eto, skladno nizale i u Ugursuzu. Kada bi me ne{to u ìvotu zaboljelo, kada bi mi bilo jako te{ko, a tako sam se dugo vremena naj~e{}e i osje}ao, osamljivao bih se, koncentrisao i ispisivao re~enice iz Vje~nika kojeg jo{ nije bilo ni po zamisli, ni po imenu, ni po ideji. Osje}ao sam da te re~enice pripadaju Vje~niku po zvuku, po iskrenosti, po istinitosti, po tome {to potpuno nalijeù na ono o ~emu govore, po neumoljivoj te`nji da budu jasne i ta~ne, ali gdje spadaju, kad jo{ nisam imao ni nagovje{taj kakva sadràja koji pripada Vje~niku, nisam znao; prepisivao sam te pasuse istrgnute iz nekakvog teksta koji nigdje jo{ nije postojao, prenosio ih na komade malo debljeg papira i vatrom nagorijevao ivice papira da izgleda kao da sam dio starog rukopisa spasio iz nekog poàra, a onda takve nagorjele papire dugo nosao po dèpovima i ponekad ih ~itao sebi za utjehu i izdaleka pokazivao ponekom prijatelju... Pa ipak sam jednostavno znao da to pripada samo i jedino proznom tkivu Vje~nika, iako ga jo{ nigdje nema. I, te, takve, jednostavne a kompleksne re~enice su me sabirale, saìmale, vra}ale zbilji, vra}ale u ìve, obnavljale moju snagu, lije~ile moju du{u, osloba|ale me patnje, ulijevale ogromnu nadu da }e me jednog dana (takve re~enice) negdje izvesti, izvesti na selamet i kao ~ovjeka i kao pisca. Ja sam tada zapravo kri{om, samozatajno, dodu{e (i sre}om), samo knjièvno, teìo savr{enstvu svom svojom snagom. I tako ~etrdesetak godina. Odmah, od samoga po~etka, ideja Vje~nika je bila, dakako, smrt. [ta bi drugo bilo dostojnije mog krajnjeg zanimanja? I to ~ovjek koji je umro, pa oìvjev{i ìvio. Zanimalo me je kako se vidi ovo {to ~ovjek ìvi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao mi je samo jedan malo druga~iji, ali potpun ugao gledanja; ~inilo mi se da se tu nalazi ne{to otkrivala~ko, ne{to {to nam je nadohvat ruke, a {to ne vidimo, jer je mo`da preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo Isus Krist. I u prvi mah mi se ~inilo da je to - to. Lazar je uistinu imao to iskustvo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom te{ko iskustvo i nekako ograni~eno, suvi{e li~no, kratkotrajno. Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je ne{to s ~im se nije igrati, smrt je definitivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Mo}i jednog Boìjeg Po-
slanika, u ovom slu~aju Isaa, alejhisselam, i uskrsli Lazar nisu mi mogli biti od pomo}i, to {to se dogodilo Lazaru je ~udo, a meni je bio potreban samo malo druga~iji, ali iskustven, isku{an, odìvljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose. Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam èlio da moj junak, osim {to ima iskustvo s onu stranu ìvota, bude i ìv, da ponovo uistinu ìvi. A to ne moè mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim o~ima zaista bilo usa|eno mra~no i stra{no iskustvo smrti, vi{e nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada kada pomislim na Vje~nika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgotovljen (Vje~nik i El-Hidrova knjiga), meni se ~ini kao da sam jagodicom svoga prsta trebao dodirnuti jednu jedinu ta~ku na nebeskom svodu i tada bi se vrata otvorila za Vje~nika i ja bih ga ugledao. Ali koja je to ta~ka na ogromnom nebu ponad mene, a mogao sam je potraìti i darnuti samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu oku{ati svoju sre}u svake sedmice, a ja sam imao samo jednu priliku za cio svoj ìvot. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu ta~ku na{ao i - darnuo je! Dugo, dugo gledao u nebo, ispruìo ruku i prstom dotakao
BEHAR 101-102
27
nebeski svod. I zasada sam napisao Vje~nika i El-Hidrovu knjigu... I nije mi nikakav merak propasti, {to se toga ti~e! Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam èlio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek ìve, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom
umro oslobo|en je smrti, ìvi zauvijek. Onda bi trebalo da ìvi i oduvijek. Tako sam se obreo u drevnom Egiptu i to {to sam dalje i dublje u pro{lost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da sam imao smjelosti, trebalo je da odem do Atlantide. Ali suvi{e je tanano i osjetljivo to {to se ljudska osje}anja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o ~emu bih pisao moglo biti
neta~no, ili izmi{ljeno. (Ljudska povijest je ionako fantasti~na, pa i kad je ta~na!) Tako se pojavio staroegip}anin, pisar Neferti. Ali se pojavio i pojam zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo smrti. Sada iz iskustva smrti moè da kaè {ta i kako vidi, a ìv je, za razliku od Lazara koji gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali ìvot i smrt su samo u Boìjim rukama, ako to pisac ne zna, onda grije{i, ili pi{e ne{to drugo, a ne ono {to treba, ne istinu, ne ono {to je pravo i ta~no. Usto, moralo se dogoditi i ovo: kakvi su ljudi? Svakakvi, da ne kaèm, uglavnom, hr|avi... Ali niko i ni{ta ne pori~e da se nekad negdje moè roditi i sasvim dobar ~ovjek, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, dodu{e, barem za kratka vijeka, ne dogodi ni{ta {to bi ga obatalilo. A kada kaèm obatalilo, ho}u da kaèm usmrtilo, psihi~ki ubilo. To je Neferti. I ostaje samo jo{ to da shvati da je smrt u gre{ki, grijehu, i da se sklanja i povla~i ako nije siguran da moè ìvjeti ~estito i kako treba. A {ta zna~i ne grije{iti zna odmah ~ak i dje~ija du{a, to nije te{ko shvatiti. ôvjek instinktivno osje}a kad grije{i i te se stvari u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti. Gubitak integriteta, gubitak du{e ({to je jednako s ~ovjekom psihi~kom smr}u) ~ovjek osje}a jednako na svim meridijanima i u svim vremenima. Ali mo`da je najve}e ~udo {to je Neferti ro|en kao dobar ~ovjek, mo`da ve}e i od njegove dugovje~nosti, jer kada nakon zamiranja shvati da je kakva pogre{ka, njegova, a ~esto i tu|a, korak smrti, on ve} stvari donekle uzima u svoje ruke. On, dodu{e, moè stolje}ima, ~uvaju}i se grijeha i pogre{aka, uzmicati smrti, ali ne zna~i da je sasvim moè preuzeti iz Stvoriteljevih ruku. I on to naslu}uje od samoga po~etka, jo{
28
BEHAR 101-102
u Egiptu, zna da nad njim neko bdi. ôvjek ima dvije smrti, jednu koja je u Boìjim i jednu koja je u njegovim rukama. Ona koja je u Boìjim rukama Nefertija se ne ti~e, nju ne moè ni odgoditi, ni pomaknuti, ti~e ga se ova koja zavisi od njega. Jer ako mu Bog dadne da ìvi dugo, stolje}ima, od Nefertija zavisi ho}e li mu ìvjeti biti te{ko, ili lahko. Bi}e mu lahko ako ne bude ìvio gre{no, a bi}e mu te{ko ako se oda zlu. Za{to je Bog nekom ljudskom bi}u podario dugovje~nost, ne moramo znati ni mi, ni ~itaoci, ni sami Neferti, bilo bi zanimljivo da znamo, ali ne moramo. Ali tek kada se suo~imo s tom nevjerovatnom ~injenicom Nefertijeve dugovje~nosti (on je do sada, 2011., odìvio oko pet hiljada godina), shvatimo da Feniks nije izmi{ljen! To je, kao {to znamo, ptica koja se svakih pet stotina godina ra|a iz vlastitog pepela. Zna~i ima i to! Niti je mogu}e da Neferti ìve}i tako dugo nikako i nigdje ne pogrije{i, pa znao za to, ili ne znao, niti je mnoge godine mogu}e ìvjeti bolestan i star. I Neferti zaista ìvi neprekidno svoju najbolju ìvotnu dob. [ta se zbiva nakon proìvljenih pet stotina godina? Neferti stari onoliko dana koliko je grijeha za to vrijeme po~inio. I ako grijesi nisu veliki, on se ponovo podmla|uje i nastavlja svoj hod izbjegavanja du{evne smrti u svim tim svojim raznolikim ìvotima u ovoj, ili onoj zemlji, s ovim, ili onim narodom. I, eto, sve je, izgleda, postavljeno kako treba. Pa ipak, Neferti je plod ma{te jednog pisca
Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, moè se re}i prava za sve ljude, a ne moè se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke).
iz Bosne, nema Nefertija na velikoj mapi knjièvnosti. I pitanje je ho}e li on na toj mapi postojati? Ne bi li bilo nu`no predo~iti ~itaocu jo{ kojeg dugovjekog iz riznica svjetske kulture i knjièvnosti da se vidi da Neferti nije usamljen, a prirodno bi bilo da se Neferti s njima i upozna i uporedi, hem ima vremena, hem dugovjekih i besmrtnih i nema ba{ mnogo na spisku. Prvo dugovjeko ljudsko bi}e koje je pisar Neferti potraìo bio je Utnapi{tim iz Epa o Gilgame{u. Utnapi{tima je na{ao negdje u Mezopotamiji i s njim i s njegovom ènom, na svoju veliku radost i zadovoljstvo, proveo jedno vrijeme, ìvio i druìo se. Utnapi{timu je bila data besmrtnost koja, dakako, zavisi od besmrtnosti ljudskog roda, ali je i takva u Nefertiju izazivala ogromno ~u|enje i znatièlju. Jer Neferti je znao da, iako dugovjek, on sam moè umrijeti svaki ~as. Na pisarevu àlost, to drugovanje s Utnapi{timom nije potrajalo, jer je velika razlika izme|u njega, Nefertija, kao, da ipak kaèmo, obi~na ~ovjeka, i jednoga Utnapi{tima kome je Ea podario besmrtnost. Razlike u relacijama kojima je obdaren Utnapi{tim s relacijama kojima je obdaren Neferti su zaista velike, bez obzira na ve} ostvarenu ~udesnu dugovje~nost egipatskog pisara od sedam stotina i petnaest godina tu u dvadeset i drugom stolje}u prije nove ere. (Vje~nik, str. 72., Zalihica, 2008.) Potom sam samo jedan jedini put u nekoj Hegelovoj knjizi, u kojoj se na jednom mjestu raspravljalo o gr~kom pojmu besmrtnosti, u jednoj fusnoti nai{ao na podatak da se pominje neki Grk koji je umislio da je besmrtan i nikada vi{e, ni do dan-danas, i pored upornih poku{aja, niti sam na{ao tu knjigu, niti tu fusnotu, ali iz te fusnote je nikao Aidenej. O Utnapi{timu je Neferti ~itao, a za Aideneja ~uo, ali je potraìo i na{ao obojicu. Aidenej je izma{tan, taj lik je u cijelosti plod moje ma{te, ali je Nefertijev, odnosno tada ve} Abdullahov susret s Ahasverom u [amu, potkrijepljen mno{tvom ~injenica, jer o Ahasveru, Lutaju}em Jevrejinu, znaju u svim zemljama Evrope, pa i Amerike ve} nekoliko stotina godina. I o njemu su razni pisci pisali na razli~ite na~ine. U Vje~niku je jasno predo~ena jedna bitna stvar za{to je staroegipatskom pisaru ve} milenijumima svaki dan ìvota ispunjen zadovoljstvom i rado{}u, a Ahasveru, ve} tih prvih osam stotina godina ìvota, gor~inom i teretom. Za{to staroegipatski pisar èli da ìvi zauvijek, a Ahasver ne èli da ìvi vi{e nijedan dan? Odgovor je veoma nalik sebi: zato {to je Jevrej u svom ìvotu i nehoti~no ~esto grije{io, a Egip}anin, najprije nehoti~no, a onda i svjesno, nije grije{io nikako (onoliko koliko je to, naravno, obi~nom smrtniku uop}e mogu}e). Du{evno umrlom ~ovjeku ìvot je nepodno{ljiv (vampir
Svom snagom sam htio i èlio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a, papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo.
BEHAR 101-102
29
ima druga rje{enja). Kao legenda Ukleti Jevrej je mnogo odre|eniji nego Ukleti Holandez na ~ijem brodu staroegipatski pisar, u {esnaestom stolje}u nove ere, plovi gotovo sedam godina. Ahasvera se, manje-vi{e, ni u ~emu nije moglo mijenjati. U Holandeza, osim odre|enja da ga je Bog prokleo da luta morima, moglo se promijeniti mnogo {ta, ~ak i ime. Tako u Vje~niku Holandez okon~ava svoju sudbinu u Jadranu, a ne, recimo, u nekom norve{kom fjordu. Za razliku od Egip}anina, i Jevrej i Holan|anin svoju dugovje~nost nose i osje}aju kao te{ku, nepodno{ljivu kaznu. Potom se pojavljuju Arapin El-Hidr i Perzijanac El-Kaim. El-Hidr ìvi ko zna od kada i ìvje}e ko zna do kada, jer se napio vode ìvota (Hajata); El-Kaim, kao {iijski imam, nakon male, ìvi veliku skrivenost. I El-Hidr i El-Kaim su sveti, bezgrje{ni ljudi i ne osje}aju teret vremena. Ni Indijac budisatva Baradva|a ne osje}a teret vremena, iako je dugovjek poput Egip}anina, Mezopotamca, Jevreja, Holan|anina, Arapa i Perzijanca, on osje}a samo teret uskra}enosti paranirvane. I to je {est dugovjekih koje glavni junak Vje~nika susre}e u svom dugom ìvotu i ~ije sudbine poredi sa svojom. Ipak, za{to neki svoj dugi ìvot osje}aju kao kaznu, a neki ne? U samim po~ecima, kada se tek stao nazirati, Vje~nik se zvao Jednodnevni (i{lo se na to da ~ovjek ìvi kratko, kao vodeni cvijet simboli~no jedan dan, otuda Jednodnevni, jednodnevni kada se uzme u obzir Nefertijeva dugovje~nost i pet hiljada godina ljudske civilizacije), a kako se htjelo pokazati fantastiku realnog u svim sferama ljudskog ìvota, vanjskim i unutarnjim, knjiga je imala i jedno vrijeme radni naslov A~ovjek, u smislu ne-~ovjek, ne u smislu ne~ovjek, ili nad~ovjek, nego u smislu neke realne potpune izokrenutosti onoga {to je ljudsko bi}e. Po mom mi{ljenju, najbliì sam takvoj viziji u El-Hidrovoj knjizi, ako se u njoj prate odnosi stvarnog i nestvarnog. Jedan od Vje~nikovih radnih naslova bio je i Posljednja knjiga ovoga svijetu. Pi{u}i Vje~nika i ùde}i napisati posljednju, potpunu, apsolutnu knjigu, poslije koje vi{e ne bio bilo knjiga, nekoliko puta sam dolazio do zida savr{enstva. (Da se pi{e posljednja knjiga odavno to dokazuju Dòjs, Kafka, Beket i Borhes; a kada sve nestane, pa i posljednja knjiga napisana rukom ~ovjeka, i kada Bog Zemlju ra{~erupa ko {aku vune, osta}e jedino Tolstoj i Dostojevski!) Zaista sam svom snagom ùdio napisati potpunu knjigu daju}i joj sve {to je traìla, pa ~ak i onda kada je to {to je traìla prevazilazilo moje znanje i nadilazilo moju pretpostavljenu spisateljsku vje{tinu. Ona bi jedno-
stavno rekla: ako me ho}e{ mora{ to. Pa ja to ne znam. [ta me briga, tvoj problem! Osim do zida savr{enstva dolazio sam i do jednog dubokog bunara u ~ijoj tami bi na povr{ini vode s vremena na vrijeme bljesnuli repovi i repi}i re~enica, krajevi, posljednje rije~i re~enica, za~udo, nikad po~eci. Hitro bih sunuo rukama dolje u taj bunar, hvatao re~enice za repove, bacao o plafon iznad glave u svojoj sobi, one bi padale na papir ispred mene, a ja ih hitro olovkom biljeìo dok nisu i{~ezle. Svom snagom sam htio i èlio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo. Ali tamo za mene i, ina~e, za ljude, nije bilo ni~ega, ni~im se nisi mogao okoristiti. [tavi{e, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ovamo, unazad, da bih mogao da pi{em. Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbe-
30
BEHAR 101-102
zumljen hvatao objema {akama svoj pisa}i sto za kojim sam sjedio pi{u}i Vje~nika, potom naglo ustajao od stola i kao bez glave bjeào i od pisanja i od ku}e i od svega. Danima sam lutao uokolo i danima mi je trebalo da se ponovo saberem. Pa ipak Vje~nik je napisan kako je mogao i morao biti napisan u devet poglavlja do 2005. godine, a onda i u jo{ deset poglavlja ElHidrove knjige 2010. Vje~nik i{}e jo{ jednu knjigu koja bi ovamo gledala iz daleke budu}nosti, ali pitanje je da li }u imati snage da je napi{em, jer odjek na koji su nai{li Vje~nik i El-Hidrova knjiga nije ni blizu mojim nadanjima i o~ekivanjima i to u meni ubija volju da nastavim pisati...
Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a.
Poku{aji {lampavoga knjièvnokriti~koga uniàvanja Vje~nikovih vrijednosti, me|utim, doga|ali su se na dva fona estetskom, u smislu kriti~arskih insinuacija da je glavni protagonist Vje~nika Abdullah Misri el-Bosnawi plo{an, plakatan lik, i ideolo{kom da je Vje~nik metafizi~ka bajka s tezom, vertikalno impostirana. U njemu je Bog, naime, i stvarni i simboli~ki kapital. Za{to bi to bio razlog za panjkanje svjetonazora upakirano u toboè knjièvnokriti~ku argumentaciju? Uop}e, {to misli{ o (dis)kvalifikacijama po kojima su duhovne istine anakronizmi, a vjera patrijahalan institut koji se ima protjerati iz knjièvnosti? Ako i mal~ice pretjerujem, ne moè se odre}i da je u recentnoj zapadnoj knjièvnosti te{ko na}i naratora konstituiranog na vjerskoj podlozi. Nalazimo se u vremenu potpune halabuke, potpuna sljepila, vremenu u kojem je umjetnost uvreda, kako neki dan re~e jedan poznati savremeni doma}i dramski pisac. Ti poku{aji {lampavoga knjièvnokriti~koga uniàvanja Vje~nikovih vrijednosti uglavnom su rezultat pogre{nih, neta~nih premisa o romanu, a ponekad se romanu prilazilo i na krajnje surevnjiv, knjièvnom vrednovanju neprimjenjiv na~in. Ponekad se romanu prilazilo kao da se radi o piscu po~etniku. Ali ~ini mi se da Vje~nika jo{ niko nije kako treba pro~itao, ni oni koju su mu prilazili s ljubavlju i dobrohotno, ni oni koji su mu prilazili s mr`njom i predrasudama. Svima je promaklo da pro~itaju ono {to pi{e! Vje~niku su svi sudili i presu|ivali, niko ga naprosto nije ~itao. [to se ti~e samoga islama, od devet poglavlja romana samo se jedno, i to sedmo, bavi, uslovno re~eno, islamom, jer sve vrijeme, uvijek pi{em samo svoju pri~u, pa ipak kao da je islam bio nepremostiva prepreka da roman bude pro~itan. Iako se
to ne tvrdi ba{ eksplicitno, postoji u ovom romanu neka vrsta muslimanske samosvijesti zasnovane na stavu da je islam superioran drugim velikim monoteisti~kim religijama jer zna vi{e od njih; u sebi supsumira proroke i u~enja prethodnih religijskih sustava. Islam, u Ibri{imovi}evoj interpretaciji, ne negira ni ne unizuje druge religije, ali ukazuju}i im du`no po{tovanje, on ipak polazi od postavke da tek vjersko u~enje proroka Muhameda nudi pravi, potpun i ispravan put do Boga. (Velimir Viskovi}: Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?, Odjek, Sarajevo, 2007.) Tako|er: Allah je ~vrsta to~ka o koju je oslonjen svjetonazor naratora, a i autora ovoga romana. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Dosada{nji uvid u recepciju govori mi da dio javnosti ovu knjigu doìvljava kao vrhunsko, dugo i{~ekivano djelo koje moè imati klju~nu ulogu u nacionalnom i vjerskom osvje{}ivanju Bo{njaka, djelo koje im vra}a samopo{tovanje nakon svih patnji i poniènja kojima su bili izloèni u posljednjem ratu, koje ih vra}a religiji koja ~ini njihovu ljudsku bit i tijesno je prepletena s bo{nja~kim etnicitetom. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Oni, pak, bo{nja~ki intelektualci koji suvremenu Bosnu doìvljavaju kao sekularnu dràvu, s ja~im osloncem na Europu i suvremenu zapadnu umjetnost, zasigurno u Ibri{imovi}u ne}e prepoznati svojega barda. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Ja se g. Viskovi}u zahvaljujem na zapaànjima, ali nijedna od navedenih implikacija Vje~nika nije bila moja knjièvna intencija. Usto sam, ako smijem dodati, i to nimalo formalno, najdubljeg uvjerenja da roman Vje~nik po svemu pripada evropskoj knjièvnosti i savremenoj zapadnoj umjetnosti, nadam se, oboga}uju}i ih...
BEHAR 101-102
31
Za{to se kultura zaborava nametnula kao carinik svemu {to se sje}a? Za{to je motiv ljudske dugovjekosti/besmrtnosti ispao iz vremana, iz mode? Uostalom, za{to on slobodarski duh, ako je uistinu slobodan, uop}e ìvcira? Imam dojam da je pitanje grijeha, koje obilato tematizira{, likvidirano iz knjièvnosti i da je i ono tako|er uteg Vje~niku, {tovi{e jedan od klju~nih. Da je ovo {to gledam, pjevam i ma{em rukama sve? Ja u to ne mogu da vjerujem. U to ~ovjek, uostalom, nikada, od samoga svog po~etka, nije ni povjerovao. Nema ni{ta od kazne, grijeh se mora ili sprije~iti, ili oprostiti. Pa o ~emu se zapravo radi? Pa ni o ~emu, samo o uljudbi. Pa i kad je Vje~nik u pitanju, radi se samo o uljudbi. Do sada je bilo mnogo neuljudnoga u odnosu na Vje~nika.
Knjiga Adema Kahrimana iz druk~ijeg je klju~a, iz svjedo~enja neposrednog uàsa. Ona nastoji sprije~iti ve} po~injeni zlo~in. Februara mjeseca 1992. godine napisao sam ~lanak pod naslovom Srpske du{e i ~etni~ki naum. Dozvoli mi da ti citriram dvije-tri re~enice: Samo nikada vi{e ne}u zaboraviti da je muslimanski narod protjerivan sa svoje hiljadugodi{nje zemlje, ubijan i satiran. I sabijan u rije~ neopredijeljen. Vi{e nikada ne}u zaboraviti da je 1991. godine jugoslovenska vojska otvoreno stala na stranu samo Srba, iako su tu vojsku pravili i pla}ali svi narodi Jugoslavije, i ne}u nikada zaboraviti da srpska stranka u Bosni i Hercegovini moju du{u rastavlja, pritiskaju}i me svakojako, od du{a mojih prijatelja Srba. A da ne govorim napamet, evo prizivam i pozivam ovih devet srpskih du{a. Potom ~lanak pod inicijalima imena i prezimena devet ljudi, Srba, koje sam znao i poznavao, opisuje njihove
du{e. Evo ponovo inicijala tih ljudi: B. P., B. S., G. V., S. T., M. ^., M. A., D. [., \. S. i D. [. Za neke od njih, dvadeset godina nakon {to sam ~lanak napisao, ne znam ni gdje su ni da li su ìvi, ali nijedan od njih niti je pri{ao ~etnicima, niti je oti{ao u ~etnike. Ponosan sam na tu, pretpostavljam slu~ajnost! (Pogledati: N. Ibri{imovi}: Izabrana djela, Svjetlost komerc, Sarajevo, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, str. 34.) Kao {to namirem nad Bismillom kojom je Allah, uzdam se trajno, pomilovao bosanska brda, isto tako namirem i nad katoli~kim dahom i mirisom Bosne koji kao p~ela matica oko sebe skuplja i emanira, recimo, fra Mirko Majdandì}, gvardijan Fojni~kog samostana. Kaèm namirem, jer moja je snaga mala za ne{to pregnantnije, snaga jednog jedincatog ljudskog bi}a. I to su dvije sli~ice iz ìvota mene-Bo{njaka naspram onoga {to se zove bosansko srpsko-pravoslavno i naspram onoga {to se zove bosansko hrvatsko-katoli~ko u jedinoj mi zemlji i domovini. Dvije nemo}ne sli~ice naspram uàsnog i krvavog bosanskog usuda.
Bo`jim odre|enjem ovdje se razgovor s Nedàdom Ibri{imovi}em zavr{ava. Smrt ga je naprasno prekinula. Kako rekoh, posljednja dva odgovora ostala su tek skica. @elio sam, èljeli smo Nedàd i ja razgovarati jo{ o mnogo~emu, osobito o El-Hidrovoj knjizi. Stoga, kao nekovrsnu kompenzaciju za na{ nedovr{eni posao, Behar objavljuje svojevrsni autopoeti~ki tekst rahmetli Nedàda o El-Hidrovoj knjizi. Kao satisfakciju za El-Hidrovu knjigu i njezina autora, a mo`da ponajprije na{u utjehu.
Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu ìvjeli, uvijek se moè zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici moè biti i mra~an. E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tu, ~ak zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo.
32
BEHAR 101-102
EL-HIDROVA KNJIGA
Nedàd Ibri{imovi} o El-Hidrovoj knjizi

Ovdje bi ponajbolje bilo opisati sadràj knjige, o ~emu se u njoj radi, mada mi se to ~ini i te{ko i pogubno i ne znam na {ta }e iza}i. Ali, hajde da poku{am. Ono {to bi me zavelo u op{irnost, nastoja}u izbje}i i presko~iti. Naravno, da je ne~ija tu|a knjiga, ne bih smio ovako.
Drì se da je El-Hidr onaj ~ovjek iz Kurana kome je Allah dao posebna znanja i da je to ~ovjek koga Musa, a.s., susre}e i jedno vrijeme ide za njim ~ude}i se Hidrovim postupcima, jer ih ne razumije. ElHidrovo se ime u Kuranu ne pominje. ElHidr, dakle, ìvi ko zna od kada i ìvje}e ko zna do kada, ali se rijetko kad i gdje obejani i kome pokaè. Abdullah Misri el-Bosnawi, junak Vje~nika i El-Hidrove knjige, ìvi tako|e dugo, gotovo pet hiljada godina i za tih pet hiljada godina jedanaest puta je ugledao El-Hidra i to svaki put sekundu-dvije, osim jednom kada mu Hidr dolazi ku}i u Sarajevo 1530. godine, ostane s njim svu no} od ikindije do sabaha i za to vrijeme ve~era, klanja i napi{e ovu knjigu. Kako je Hidrova knjiga keramet, to jest ~udo koje, ako bi se prokazalo, odmah bi nestalo, jer evlije skrivaju svoja ~uda, ne smije se znati da su oni ta ~uda izveli, Abdullah ~etiri stotine i tri godine ~uva tu knjigu i nikome je ne pokazuje. On je knjigu bezbroj puta pro~itao i to svaki put druga~ije, kako se knjige, uostalom, ina~e i ~itaju ako se ~itaju ponovo, svaki put druga~ije! Iako ima knjiga koje te ne vuku da ih pro~ita{ ni drugi put, a kamoli nekoliko puta. Godine 1933. Abdullah odlu~i da El-Hidrovu knjigu prevede na bosanski i on je prevede, ali onaj rukopis na arapskom, koji je svojom rukom ispisao Hidr, nestane, ispari... I ovo {to sada imamo u ruci to je ono {to je Abdullah svojim skromnim mo}ima mogao od one prave knjige da sa~uva. Sami Hidr mu kaè da ako bude prevodio njegovu knjigu bi}e to u najmanju ruku blijeda kopija, a mo`da ~ak i krivotvorina njegove knjige, ali Abdullah je uradio {ta je umio, znao i mogao - to jest ja! Kad Hidr posljednji put gurne Abdullaha u svoju knjigu, kaè mu: Ne}e{ iz ove knjige iza}i onakav kakav si u nju u{o, pa taman se naglavu nasadio. A to i ja kaèm svakome onom koji pro~ita El-Hidrovu knjigu: da ne}e ostati isti kakav je bio kada je po~eo ovo ~itati i kada bude zavr{io. Ne}e biti isti onaj kakav je bio kada zaklopi korice ove knjige, pa nek gleda, neka vidi da li se u ~emu promijenio, o ~emu je po~eo razmi{ljati, ili {ta mu je u pamet po{lo dolaziti. Hidr ìvi tako dugo zato {to se napio vode Hajata, Vode @ivota, a na{em Abdullahu, obi~nom smrtniku, sami Allah je od svoje volje dao da ìvi gotovo pet milenija i niko ne zna koliko }e ga pustiti jo{ da ìvi. I Abdullah se ne boji toliko kada }e ga Allah uzeti sebi, nego se najvi{e boji i od toga stalno preza i dan i no}, iz stolje}a u stolje}e, iz milenija u milenij, od zemlje do zemlje, da mu du{a ne umre, pa da onda tako s mrtvom du{om u prsima ìvi dok mu Allah, d`.{., ne kaè stani, dosta je. Abdullah se, gdje god bio, {ta god radio, s kim god op}io, stalno ~uva da du{u svoju ne isprlja i ne obatali, jer je svjestan toga da se s takvom du{om ne moè ìvjeti rahat ni dan a kamoli, recimo, stotinu godina, bila bi to onda patnja nesnosna. Od Allaha, dakle, zavisi koliko }e ìvjeti, a od njega sama kako }e ìvjeti. I nema tu nikakve nekakve vje~nosti i u tom smislu. Imenica vje~nik, za razliku od Vje~ni, {to bi pripadalo, odnosno pripada samo Uzvi{enom Stvoritelju, opisno je, posredno ime, dugovje~nog svjedoka u Vremenu, kako to lijepo
BEHAR 101-102
33
NED@AD IBRI[IMOVI]
kaè profesorica bosanskog jezika, g|a. Meliha Terzi}. I to je glavna stvar i Vje~nika i El-Hidrove knjige {to se ti~e kakove misli i upute u tim mojim dvjema knjigama koje su tijesno sljubljenje jedna s drugom. A ta uputa, kada bi se skroz pojednostavila, bila bi samo u tome da bi ljudi trebali {to uljudnije da se pona{aju me|u sobom. To izgleda k malo, ali nije. Svaka knjiga je od slova, pa i ova, ali u El-Hidrovoj knjizi slova se mogu i jesti i piti i udisati i, dakako, ~itati. Da napi{em takvu knjigu da rije~i i slova ne budu samo odozgo od{tampana po stranicama knjige nego da se slova i rije~i mogu i jesti i udisati i da se moè hodati po njima, palo mi je na pamet kada sam imao sedamnaest godina, ali sam taj postupak primijenio tek u devetom, posljednjem poglavlju Vje~nika i onda ovdje, u El-Hidrovoj knjizi, dakle pedeset godina po{to mi je to naumpalo. To jeste neobi~an postupak i knjièvni eksperiment i ja sam se malo pribojavao da }e taj eksperiment, kao i svaki knjièvni eksperiment, smetati ~itanju, {tr~ati u knjizi, ali za~udo nije i u El-Hidrovoj knjizi pokazao se veoma plodotvornim i mada je dosljedno proveden, kroz cijelu knjigu, sasvim se djelotvorno uklopio i na koncu konaca kao da se i ne primje}uje. I meni je veoma drag i dragocjen. I tu u El-Hidrovoj knjizi ima, haman, veoma smjela re~enica koja glasi: Zar ne zna{ da je ~itati i ìvjeti jedno te isto? Kaèm smjela jer se uvijek govori otprilike ovako: knjiga je jedno, ìvot je drugo, ili: koliko ima ìvota u toj knjizi, ili: to je knji{ki papirnato, nije ìvotno, i tako u tom smislu. Zanimljivo je, ~ini mi se, da ima knjiga koje, bile pod navodnicima ìvotne ili ne, sam taj takozvani ìvot, pa ma
{ta se pod njim podrazumijevalo, nikad nije prevazi{ao, one su u svim vremenima, ìvotu i ìvotima ostale ìve. Ali ne govorim o tome, to je ne{to drugo, govorim o tome da to {to se zove ìvot, za mene, nije nikakav argument, jer ja sam ìvot, ja ìvim, ìvot nije izvan mene, kao ja sam vamo, a ìvot je tamo, ja u ku}i, a on napolju i obratno. Jer kako god neki tekst ìvo i uvjerljivo opisao ìvot, to je ipak samo tekst i samo tako i tada ìvot, naravno, ako je dobar ne kao ìvot nego kao tekst. Otuda sam se vjerovatno i usudio napisati onu re~enicu gore da je ~itati i ìvjeti jedno te isto, dodijao mi je taj par: {ta je ìvotno, {ta je knji{ko. Nije nikakvo opravdanje kada neko pi{e ru`ne stvari, gadosti i s psovkama, i to opravdava rije~ima ta, takav je ìvot! Kao da je ìvot upravu i kao da ìvot ne grije{i. Drugi par koji mi je u knjièvnosti tako|e dojadio je par borba dobra i zla. Nema borbe dobra i zla. Ima samo ono {to Euzubila kaè: bjeì od zla! Nema - sad }e{ ti {ejtana za rep, pa o zid, pa dobru...! Odmah bjeì od zla dobru, nema{ se ti {ta sa zlom baktati i hrvati. I tre}a stvar, kad god se ~ovjek filozofski, vjerski, osje}ajno, knjièvno, likovno, dramski ili bilo kako uhvati u ko{tac sa smr}u, uvijek samu smrt dovla~i u ìvot i presvla~i ìvotom, a ona, zapravo, ostaje nedirnuta, tamo gdje je i bila, van dosega njegovih ruku i njegovih mo}i. Ali zato ima jedna druga smrt koja najve}ma zavisi od ljudi, i od njihovih ruku i od njihovih mo}i, a to je psihi~ka, du{evna smrt, pa se moè ìvjeti i umrijeti mrtav i ìvjeti i umrijeti ìv! I to je ono ~ime se bave i Vje~nik i El-Hidrova knjiga, a i roman Bra}a i veziri objavljen 1989. godine. Ima to skroz provedeno i u mojoj drami Boja
hr|e, ali se nekako na pozornici nije vidjelo. E, sad, ovdje bi ponajbolje bilo opisati sadràj knjige, o ~emu se u njoj radi, mada mi se to ~ini i te{ko i pogubno i ne znam na {ta }e iza}i. Ali, hajde da poku{am. Ono {to bi me zavelo u op{irnost, nastoja}u izbje}i i presko~iti. Naravno, da je ne~ija tu|a knjiga, ne bih smio ovako.
34
BEHAR 101-102
EL-HIDROVA KNJIGA
Najprije, knjiga ima deset poglavlja. U prvom poglavlju Abdullah se spu{ta niz redove, ulazi u El-Hidrovu knjigu. Sjedaju kobajagi u nekakvu ba{~u, pri~aju i od tri puta ponovljenih rije~i sva{ta ne{to nastanu tri sjajna srebrna ovala u kojima nema ni{ta ni za jesti, ni za piti, ali to nije ni va`no. A od pomisli na te rije~i sva{ta ne{to ne nastane oval, ali nastane njegova sjenka. El-Hidr Abdullaha malo ko zeza {to to on toliko dugo ìvi, a i pipka, provjerava i dovodi u sumnju Abdullahovu dobrotu, jer Abdullah mora hiljadama godina neprekidno biti dobar ako ho}e da
ne pati sve to dugo vrijeme svoga ìvovanja, a onda se El-Hidr ne{to lecne i, napraviv{i smotak vremena i smotak prostora (ne{to ko iskustvo crne jame u svemiru), evlija ima te sposobnosti, u sekundi prenese Abdullaha iz te 1933. godine u kojoj su bili, u 1530., i to u ru{evine drevnih staroegipatskih hramova u Tebi u kojima ima i jedna dàmija, Abu Hadàdòva dàmija izgra|ena 1243. godine. I to je interesantno, dàmija usred mnogoboà~kih starih hramova, i danas ima ta dàmija, eno je i sad dolje u Egiptu. Kako je bilo oko podneva, èga, unaokolo
BEHAR 101-102
35
NED@AD IBRI[IMOVI]
nikoga, El-Hidr Abdullahu pokaè svu njegovu djecu i njegove ro|ake koji su se ra|ali tokom pet milenija, ogroman broj njih, i svi oni kratko vrijeme oìve, a onda i nestanu. I tu, u tom poglavlju, je ona re~enica: Zar ne zna{ da je ~itati i ìvjeti jedno te isto? U drugom poglavlju Abdullah uvi|a da bi u ElHidrovoj knjizi smio i krasti i lagati, pa ~ak i ubijati, ono {to nikako ne smije u svom stvarnom ìvotu, ako ho}e da sa~uva du{u, a kako se divi ljudskom umije}u u sva~emu, vje{tini ljudskih ruku, te kako ljude nikako, zbog toga, a ionako, ne moè da ostavi, El-Hidr mu u dubini vremena pokaè mno{tvo Staroegip}ana iz vremena kada se i Abdullah zvao Neferti i rekne mu, eto idi tamo, ako èli{, i dovedi mi tog nekog ~ovjeka da ga i ja vidim, kad ljude toliko cijeni{. Uto se za~uje ezan za podne-namaz i Abdullah pita da ne zakasne na namaz, a Hidr mu veli ne sekiraj se, brzo }e{ se vratiti i Abdullah po|e ka onim svojim Egip}anima u daljini, ali se svi oni pretvore najprije u harfove, pa onda i u hijeroglife. I
on za|e u ta slova, a to je ve} tre}e poglavlje. E, sad u drugom poglavlju ima dosta stvari koje mi se dopadaju, ali nisam ba{ siguran da ja, kao pisac koji je to napisao, smijem govoriti koje su. Pa }u pomenuti samo one stvari koje su, po mom mi{ljenju, va`ne. Najprije u tom drugom poglavlju ima jedna re~enica koju je Abdullah (odnosno Neferti) izgovorio jo{ u Vje~niku i koju je ovdje u razgovoru s El-Hidrom samo ponovio. Ona glasi: Ta, smrt je divan zavr{etak ìvota. Tu se misli na onu fakti~ku, a ne na onu du{evnu smrt i po prilici zna~i to da ako je ~ovjek svoj ìvot dobro i kako treba odìvio, {to ba{ nije ni tako lahko ni tako ~esto, smrt mu do|e kao ta~ka na i, kao ukras, kao ono konac djelo krasi. Druga stvar koja mi se svi|a u drugom poglavlju je kad Abdullah kaè: Ali, da bude jasno, ja nikoga ne spasavam, ne radim to, ali bi me bilo stid da spasavam samo svoju koù, i to je sve. Meni je ta re~enica va`na i zato je navodim, ali ne mogu sad obja{njavati za{to, puno je, a i filozofi~no je. U drugom poglavlju ima jo{ jedna interesantna stvar. Tu se pominje dvanaest prizora iz Vje~nika u kojima je Neferti, odnosno Abdullah, tokom pet hiljada godina, negdje ne{to jeo i pio. Kada opet tih dvanaest puta ho}e da jede sada, u El-Hidrovoj knjizi, ne moè, ispada da nije halal. I to mi se nekako svi|a, zadovoljan sam kako je to knjièvno rije{eno zato {to je tu domi{ljeno dvanaest poanti. Eh, sad u tre}em poglavlju stvarno po~inje El-Hidrova knjiga. Najprije Abdullah u onom gusti{u harfova oko sebe na|e ona tri srebrna ovala iz prvog poglavlja i uzme ih, stisne ih pod pazuho. I tu sad sve zvoni
36
BEHAR 101-102
EL-HIDROVA KNJIGA
i zveke}e, trese se, takoreku}, knjiga! U tim slovima Abdullah ugleda A{ait, mladu i lijepu sluàvku iz svoje rodne ku}e u Memfisu, pa po|u zajedno. Kada su slova jeli, slova su imala ukus roga~a i prènih sjemenki lopo~a, a kad bi sastavi dlanove, slova su se pretvarala u vodu, pa su mogli ugasiti i è|. Abdullah je bio pisar cijeloga ìvota, hiljadama godina, i znao je ~itati i harfove i hijeroglife i sva druga pisma. Tako su i{li naprijed. A{ait nije znala ~itati, pa je onako, iz dosade, jednom malom crnom zdjelicom koju je dràla u ruci stala razgoniti harfove oko sebe, a onda ih hvatati i vezivati namotav{i ~itavo klupko. I {ta bih sada, za ovo tre}e poglavlje reko? Prvo svi|a mi se kad A iz A{aitina imena priti{}e A iz Abdullahova, jer se tu prvi put o~ituje du{evno umiranje. Drugo, rekao bih to da se tu javlja i jedan neobi~an pojam, pojam hlapljenje vremena. Hlapljenje vremena ljudi ina~e ne osje}aju zato {to ìve relativno kratko, a Abdullah hlapljenje nekog doba osje}a, zna, pamti i prepoznaje zato {to ìvi jako dugo, pa moè da poredi proìvljena vremena. Abdullah jedva ~eka da sva slova oko sebe pro~ita da vidi gdje se to nalaze. I kad se slova najzad razminu... ...po~inje ~etvrto poglavlje u kome po hlapljenju vremena Abdullah prepoznaje da se nalaze u vremenu Ramesida za vladavine faraona Setija Prvog, a to je nekih 1300. godina prije nove ere, odnosno 2800. godina od godine 1530. u kojoj je ostao El-Hidr u Tebi. Ima u knjizi precizno koliko je to godina i kad je to. Zaprepa{ten {to je tako daleko u pro{losti u Egiptu i {to sve oko se-
be jasno vidi, Abdullahu sad da je da se vrati ElHidru, da iza|e iz knjige, ali ne moè, nigdje oko njega nema slova da ih ~ita da mu pomognu. Baca od sebe one pladnjeve, vjerna A{ait ih pokupi, a on na jedvite jade sakupi {a~icu iskidanih, polomljenih slova iz pra{ine na putu, pa ih oproba ~itati. Ali smrt se nikad ne vra}a isprikom, glasi jedna re~enica u tom ~etvrtom poglavlju i ~ini mi se da je klju~na re~enica iz situacije novog trenutka du{evnog umiranja nastalog kada Abdullah, odnosno Neferti, na trenutak, naglo ostavi i zaboravi A{ait, te je time nehoti~no povrijedi, mada to ona nije ni primijetila, a kamoli da ju je zaboljelo. Ali, svjedno, ha si pogrije{io, ha si nekoga povrijedio, odmah, ja~e ili slabije, nahrupi smrt. Sve se to doga|a u aleji Abrak, aleji sfinga, sfinga s ovnujskim glavama koje predstavljaju boga Amona, a cijelu aleju mno{tvo ljudi i èna mete, pere i ~isti nakon velike lijepe dvadeset~etverodnevne sve~anosti. Jedan straàr s batinom u ruci {utne ona Abdullahova slova. Pogledav{i straàra
BEHAR 101-102
37
NED@AD IBRI[IMOVI]
Abdullah, odnosno sve vi{e Neferti, zapanjen ugleda da je straàr satkan sav od hijeroglifa, pa ga, presretan, stane ~itati. Mladi straàr se zove Uta i Abdullahu se veoma dopadne, ali kako iz predrasude i potcjenjivanja, a pomalo i straha, u prvi mah nije mogao povjerovati da je Uta tako divan, ona smrt ga ponovo dotakne i nakine. Nadaju}i se da }e pomo}u hijeroglifa, od kojih je Uta sav bio sazdan, iza}i iz knjige i vratiti se El-Hidru, Abdullah, sada ve} podobro Neferti, otima Utau {tap iz ruku, jer mu se ~ini nedoli~nim da tako krasan mladi} bude faraonov batina{. Abdullah napravi gu`vu u aleji i onesvijesti se ne toliko od {aka i udaraca gomile koja se tu najednom sjatila, koliko od spoznaje da je zaboravio Kuranske ajete i da vi{e mo`da i nije musliman, nego Staroegip}anin, dàhil. I tako se dramati~no zavr{ava to ~etvrto poplavlje, a nastaje... ...peto. Eh, u petom poglavlju ima sva{ta, a najva`nije je ono {to je jo{ u prvom El-Hidr strogo zabranio Abdullahu kada ga je gurnuo u slova pro{losti. Naime, ako bi Abdullah, vrativ{i se u Egipat, gdje je nekada ìvio, i hodaju}i tako po Egiptu ponovo, slu~ajno na sebe naletio, nipo{to ne smije sebi prilaziti i sa sobom onim razgovarati, jer }e tada sve u hela} oti}i, i knjiga i on i sve drugo. U ovom petom poglavlju Abdullah sve vi{e zagleda i begeni{e A{ait koja mu je plaho od koristi. Tu u nekada{njoj prijestonici Egipta, u Tebi, koja se po staroegipatskom sada zove Veset, nakon dan-dva vode Abdullaha i A{ait na sud sudiji Merikareu Hornektiju. Abdullah misli zbog izgreda u aleji, ali nije. Naime, u Vesetu devete godine vladavine Setija Prvoga ìvi
Kad Hidr to posljednji put gurne Abdullaha u svoju knjigu, kaè mu: Ne}e{ iz ove knjige iza}i onakav kakav si u nju u{o, pa taman se naglavu nasadio. A to i ja kaèm svakome onom koji pro~ita El-Hidrovu knjigu: da ne}e ostati isti kakav je bio kada je po~eo ovo ~itati i kada bude zavr{io. Ne}e biti isti onaj kakav je bio kada zaklopi korice ove knjige, pa nek gleda, neka vidi da li se u ~emu promijenio, o ~emu je po~eo razmi{ljati, ili {ta mu je u pamet po{lo dolaziti.
pisar Dèfai, a taj Dèfai je, zapravo, Neferti, odnosno Abdullah, samo {to je to Abdullah bio potpuno zaboravio, davno je to bilo. Kako su, dakako, Abdullah i Dèfai potpuno sli~ni, malo je re}i ko jaje jajetu, to sudija misli da su bogovi nagradili Veset i tebanske hramove jo{ jednim Dèfaijem i ho}e to da proslavi. Izvinjava se Abdullahu {to su ga straàr Uta i gomila napali u aleji Abrak i nudi mu da ih sam Abdullah zbog toga osudi i kazni, ali kada izvedu svezanoga Utaa, Abdullah odmah zatraì da ga dadnu kobajagi njemu u slu`bu glume}i sada onog Dèfaija, jedva se sje}aju}i da je to on nekada{nji. Sad uz Abdullaha stoje i A{ait i Uta i on ih ~vrsto drì uza se. Kada sudija vikne da se pojavi onaj pravi Dèfai, Abdullah ugleda samoga sebe ìvog i kakav je bio i onda i sada. Kud }e - {ta }e, sva se slova po~nu mrviti i sve nestajati onako kako je El-Hidr bio i zaprijetio da }e biti ako Abdullah sretne samoga sebe, te ti Abdullah pogledav{i gdje ima najvi{e slova i hijeroglifa, poleti, zajedno s A{ait i s Utaom, na sudiju Merikarea. Za{to? Zato {to je vidio da su na prsima Merikarea slova bila najgu{}a, gusta ko katran, kako pi{e u knjizi. I Abdullah ùrno ~itaju}i ta slova na prsima sudije Merikarea proleti kroz njega zajedno s A{ait i Utaom i odjednom se na|u u Merikareovom Sje}anju. Izbjegne tako Abdullah susret sa sobom, iako je, kada se je vidio, poèlio da sa sobom progovori, ali dakako nije smio to sebi priu{titi. Ovo je ve} {esto poglavlje i ono dvoje i ne znaju gdje se nalaze, ali Abdullah zna. A sje}anje jednog ~ovjeka ko sje}anje, ne~ega se ~ovjek sje}a dobro, ne~ega slabo, sva{ta tu ima. Abdullah je ponosan na sebe {to je, ~itaju}i slova na prsima sudije Merikarea, spasio i sebe i A{ait i Utaa, pa i samu knjigu da se ne raspadne, ali Utau je sve to stra{no i zagonetno i odmah ho}e da iza|e odatle, da se vrati u Veset, u onaj svoj pravi ìvot, a A{ait je poslu{na i njoj je va`no da je njen gospodar Neferti tj. Abdullah, zadovoljan, a njoj kako bude. Oni tu imaju svega, {ta god poèle; ako je Merikare zapamtio kakvu gozbu, Abdullah, A{ait i Uta tu jedu {ta ho}e i koliko ho}e. Ako je Merikare zapamtio kakvu lijepu no} za no}iti, oni odu u tu no} i prespavaju. I tako. Abdullah misli da je lahko iza}i iz Merikareova Sje}anja, ali se tu grdno prevario, ne moè se iza}i sve dok Merikare ne umre i dok mu se Sje}anje samo od sebe potpuno ne ugasi. Ali Abdullah to ne}e znati sve do samoga kraja. Abdullahu se tu plaho svi|a, ulaze i izlaze u kakav god ho}e doga|aj koji je Merikare upamtio, imaju sve {to im treba, niko ih ne smeta i Abdullah,
38
BEHAR 101-102
EL-HIDROVA KNJIGA
kome se mlada i lijepa A{ait sve vi{e dopada, moè s njom u toj ~udnoj Zemlji Merikareova Sje}anja provoditi ljubav kako ho}e i dokle ho}e. Ali je Utau od svega toga muka i stalno ga je strah, ne snalazi se, jadan. Tri puta u tri prilike Abdullaha je takla smrt u Merikareji, ali da to sada ne razglabam, ima u knjizi. On se sada od smrti mnogo i ne brani, jer ne ìvi vi{e onaj svoj ìvot petohiljadugodi{njaka, nego ovaj nekakav knji{ki ìvoti} u El-Hidrovoj knjizi, mada je i on stvaran. Ali ko zna {ta mu to time El-Hidr ho}e da kaè i dokaè! To ne zna ni on, a te{ko da znam i ja. A i ako znam, bilo bi to mu~no sada ovdje razglabati. Bilo kako bilo, siroti Uta slu~ajno otkrije da ako se ne~emu, {to je Merikare upamtio, glasno kaè:Ti si Merikareovo sje}anje!, ono nestane. Nestane, iako se poslije opet vrati. Tako se Uta prestane bojati Zemlje Sje}anja, pa sam ode da traì kakva vrata, kakvu rupu, kakav izlaz da se vrati svojima u Veset. A Abdullah to jedva do~eka. On odmah s A{ait po~ne punu i pravu ljubav sprovoditi kako nikad nije ni s kojom za pet hiljada godina ìvota. A to je sedmo
poglavlje El-Hidrove knjige i mislim da je plaho dobro za ~itat. I tu u sedmome ga smrt ho}e dva puta, jednom iz polulaì, drugi put kada je na trenutak njime ovladala ljubomora. Helem, tu sve bude kako treba, Abdullah ho}e A{ait da izvede iz knjige i da je pokaè El-Hidru, da ona bude to bi}e po koje ga je poslao, gotovo da je i zaboravio i ko je i {ta je i odakle je i da ìvi hiljadama godina, A{ait mu je sve i svja. Uto ona i rodi. Rodi mu sina Abija i on sav sretan ska~e po Merikareji, to jest u glavi sudije Merikarea Hornektija iz Veseta. I El-Hidrova knjiga se tu malo {ali, pa ima, pi{e: ako sudiju nikad u ìvotu nije zaboljela glava, tada ga je zaboljela sigurno. (Neko mu urla i ska~e u glavi!) A onda po~inje osmo poglavlje. Uta je ~etiri godine poku{avao da iza|e iz Merikareovog Sje}anja, ali nije uspio. I dalje to poku{ava. Sada i A{ait ho}e da iza|e iz Merikareova sje}anja, uèljela se pravoga ìvota, a ne}e ni da joj sin Abi odrasta u nenormalnim okolnostima. Abdullah nerado pristaje, ali mu to nije najve}i problem. On mora najzad re}i A{ait ko je i odakle je on i ko je i odakle je A{ait. I on joj to kaè.
BEHAR 101-102
39
NED@AD IBRI[IMOVI]
Kaè joj da je ona umrla prije {esnaest stolje}a, da on nije do{ao iz pro{losti iz Memfisa kao ona, nego iz budu}nosti, nekih tri hiljade i dvije stotine godina, ra~unaju}i od te dvanaeste godine vladavine faraona Setija Prvog, da je do{ao iz Sarajeva i to iz 1933. Ako ho}e pravu, iskrenu ljubav, Abdullah mora re}i istinu, ljubav ne ìvi od laì, a ako kaè istinu, A{ait }e se raspasti u prah. Sre}om A{ait u prvi mah misli da se on {ali, {tavi{e, da je zamajava ne bi li jo{ ostali u Merikareji. Ali iako to {to joj je dragi rekao nije mogla pojmiti, povjerovala mu je srcem i potom se zaista sasula u prah. U devetom poglavlju Abdullah, o~ajan i tuàn zbog gubitka voljene, zaboraviv{i i na Abija i na Utaa, po|e da iza|e iz Merikareova Sje}anja i tek tada uvidi da je to nemogu}e dok Merikare ne umre. Vra}a se i sada po Merikareji traì samo smrt. Lahko je nalazi, jer je ve} umro u ljubavi za A{ait. Mlada smrt se useli u njega umjesto njegove du{e koju mu je odnijela mrtva A{ait. Ali smrt u Abdullahu ne}e da umre, on je mora hraniti du{ama ìvih. A jedini ìvi, u pravom smislu rije~i, u Merikareji su Uta i Abi, ostali ljudi su manje-vi{e sjenke Merikareova Sje}anja. I Abdullah im bez milosti zarobi du{e, i ro|enom sinu, i prijatelju kome se divi, i nahrani svoju smrt. (Kako se sve ono o smrti slaè, iako je na prvi pogled nevjerovatno!) Uto Merikare umre i Abdullah, Uta i Abi se na|u u onoj dvorani iz koje su prije {est godina utekli kroz sudijina prsa u njegovu glavu. Iza|u odjeveni kako su i bili odjeveni kada su utekli, a pored njih se na|e ono nekoliko stvari koje je vrijedna A{ait ~uvala i stalno nosila uza se: tri srebrna
Godine 1933. Abdullah odlu~i da El-Hidrovu knjigu prevede na bosanski i on je prevede, ali onaj rukopis na arapskom, koji je svojom rukom ispisao Hidr, nestane, ispari... I ovo {to sada imamo u ruci to je ono {to je Abdullah svojim skromnim mo}ima mogao od one prave knjige da sa~uva. Sami Hidr mu kaè da ako bude prevodio njegovu knjigu, bi}e to u najmanju ruku blijeda kopija, a mo`da ~ak i krivotvorina njegove knjige, ali Abdullah je uradio {ta je umio, znao i mogao...
pladnja, hasure, mu{ke sandale, crna zdjelica i klupko harfova. Sve {to je bilo Merikareja nestalo je, pa i mla|ahna smrt iz Abdullahovih prsiju. Uta odmah, bez rije~i, pobjegne svojoj ku}i, a Abdullah, alijas Neferti, pokupi one stvari, uprti sina Abija, pa i oni uteknu iz Veseta. Sre}om bila je no}, pa ih niko nije vidio. Oni pobjegnu u selo Ti-Aki nedaleko Veseta i jednoga dana Abdullah pokaè sinu Abiju da ona tri srebrna pladnja, umjesto tri, bacaju ~etiri sjenke {to malog plaho za~udi i obveseli. A kada se klupko harfova koje je A{ait, ono spo~etka, namotala, slu~ajno odmota i padne na onu ~etvrti sjenku, ukaè se kuranski tekst devet ajeta, od {ezdesetoga do {ezdeset osmog iz sure El-Kehf, koji govore o susretu Musaa, a.s., i El-Hidra. Ih, tome se sada i za~udi i jo{ vi{e obraduje i Abdullah. To je, dakako, bilo u doba faraona Setija Prvog, a susret Musaa i Hidra }e se dogoditi tek za vrijeme faraona Mernemptaha koji }e vladati za sedamdesetak godina. Ali to je Abdullahu bilo kao da }e biti sutra. Eh, eto, kad nikako druga~ije ne}e da se javi, gdje }e do~ekati El-Hidra da ga izbavi i izvadi iz ove knjige, tako je mislio Abdullah, a tako je i bilo. Deseto, zavr{no poglavlje El-Hidrove knjige je jedna vrsta reminiscencije na tih sedamdesetak godina Abdullahova ~ekanja da se El-Hidr pojavi. Abi je za to vrijeme ostario, a Abdullah nije. Abdullah, naime, svakih petsto godina (poput Feniksa) ostari koji dan, a onda se opet podmladi i petsto godina ìvi u punoj muèvnoj snazi. Kad ih je El-Hidr vratio u Tebu (u 1530. godinu), odakle je Abdullah i za{ao u pro{lost Egipta, Abdullah za~uje ezan, pa obradovan kaè: Ovako me je ezan prije sedamdesetak godina ispratio u drevni Egipat, a El-Hidr mu odgovori: To je isti onaj ezan, samo {to je pri kraju. Rekao sam da }e{ se brzo vratiti. Abdullahu je pro{lo vi{e od sedamdeset godina, jer eto pored njega je stajao ìv starac, njegov sin Abi, a El-Hidru svega minut-dva. îm je El-Hidr Abdullaha prepoznao, odmah mu je u daljini pokazao slova u kojima sultan Sulejman suneti svoje sinove i slova u kojima Francuzi la|om prevoze jedan obelisk u Pariz i ponudio mu da i to ~ita, ali Abdullah odbije. Samo je htio da {to prije iza|e iz knjige i da se vrati ku}i u Sarajevo. I kad se vratio ku}i, stotinu godina nije pogledao nikakve knjige. Prepo se i ogadilo mu se, {ta li? Pa ipak se svoje A{at uvijek rado sje}ao. I, eto, to je ko sadràj El-Hidrove knjige, samo {to je sve to u knjizi mnogo ljep{e opisano i zapravo se sve ovo samo u knjizi i broji. A ovo je onako.
40
BEHAR 101-102
SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Nedàda Ibri{imovi}a)
Sjenke i odrazi
BEHAR 101-102
(kiparski radovi Nedàda Ibri{imovi}a)

41
42
BEHAR 101-102
BEHAR 101-102
43
44
BEHAR 101-102
KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A
ROMAN VJE^NIK NED@ADA IBRI[IMOVI]A

Ako jedan knjièvni kriti~ar svijet Ibri{imovi}evog romana vidi kao teocentri~nu konstrukciju i prigovara mu na tome, za{to nekom drugom ne bi bilo dopu{teno da druge romane osu|uje zbog njihove neopaganske, ateisti~ke ili antropocentri~ne konstrukcije? Ako se sloìmo da Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a, jednako kao i roman Imotski kadija Irfana Horozovi}a, moèmo nazvati sufijskim pikarskim romanom, ne postoji nijedan relevantan knjièvnokriti~ki kriterij po kojem bi Vje~nik spadao u monolo{ku tradiciju, a Horozovi}ev roman ne, iz ~ega je jasno da se Kazaz sluìo pozitivisti~kim pristupom u ocjenjivanju ova dva romana, izvode}i svoje zaklju~ke na osnovu biografija njihovih autora.
Pi{e: Asmir Kujovi}
I Roman Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a jedinstven je poduhvat u novijoj bosanskohercegova~koj i evropskoj knjièvnosti u kojem je maestralno ostvaren izraz one divovske borhesovske te`nje da se cjelokupna kulturna ba{tina svjetske istorije sveobuhvatno sa`me i objedini u jednoj knjizi. Jo{ od klasi~nog epa o Gilgame{u, preko starogr~kog mita o Argonautima, pa sve do srednjovjekovne gnosti~ke, ezoterijske i misti~ke literature, tema suo~avanja sa smr}u i potrage za besmrtno{}u jedna je od klju~nih literarnih tema. U Kuranu je zabranjeno rajsko drvo Adamu predstavljeno kao drvo besmrtnosti, ili drvo vje~nog ìvota, iako se u starozavjetnoj Knjizi postanka drvo ìvota spominje zasebno uz drvo poznanja dobra i zla. U judeokr{}anskoj gnosti~koj interpretaciji Adama je upravo ~e`nja za besmrtno{}u u~inila smrtnim (iako mu je besmrtnost prethodno bila data a da je on nije bio svjestan), jer ga je navela na grijeh nepokornosti prema Bogu. Otuda je razumljivo da temu besmrtni{tva u zapadnoj knjièvnoj tradiciji sre}emo ili kao prokletstvo, koje je u dosluhu sa ovim gnosti~kim tuma~enjem praroditeljskog grijeha, ili kao temu potrage i ~e`nje za postignu}em duhovnog savr{enstva koje bi vodilo ka metafori~koj besmrtnosti. Gotovo svi klasi~ni mitovi o besmrtnosti i potrazi za eliksirom vje~nog ìvota koji su nadahnuli srednjovjekovnu ezoterijsku i alhemijsku literaturu iz ~ije je bogate tradicije ponikao i faustovski motiv, koji je na razli~ite na~ine variran sve do Getea, Dostojevskog, Tomasa Mana i Bulgakova, uzbudljive su i tragi~ne pripovijesti o mrtvima koji jo{ uvijek ìve i ìvima koji su umrli. U cjelokupnoj zapadnoj knjièvnosti (ukoliko iz nje izuzmemo tradiciju podzemne ezoterijske i okultisti~ke literature, uklju~uju}i i srednjovjekovno pjesni{tvo nadahnuto legendama o Gralu i krugom arturijanskih legendi) likovi ovozemnih besmrtnika javljaju se gotovo redovno kao prokletnici: od starogr~kog mita o Aideneju, Vje~nog @ida Eèna Sua, Lete}eg Holan|anina Riharda Vagnera, pa sve do Borhesove pripovijesti Besmrtnik; a pe~atom prokletstva obiljeèno je i razmi{ljanje o fenomenu ~e`nje za besmrtno{}u u romanima Besmrtnost Milana Kundere i Istorija svijeta u deset i po poglavlja Dùlijana Barnsa. Uvode}i likove Lutaju}eg Jevrejina i Ukletog Holan|anina u svijet svog romana, Ibri{imovi} samo dodatno nagla{ava, produbljuje, ogoljava i dramatizuje crte koje je knjièvna tradicija ovim likovima ve} dala, a u njihovom mu~eni~kom prokletstvu ima mitskog heroizma i tragi~kog patosa u kojem oni poprimaju sveta~ke crte arhetipskih mitskih junaka koji svojom sudbinom utjelovljuju prokletstvo Adamovog roda. Ibri{imovi} svog junaka Nefertija vra}a u stanje Adama prije nego je posegnuo da ubere plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog drveta besmrtnosti: on proni~e da je postignu}e jednog od Boìjih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignu}a, ukoliko se ono protivi Boìjem zakonu, te da je jedini istinski ìvot i besmrtnost besmrtnost u Bogu, dok ono {to mu se predo~ava kao ìvot, ukoliko je to ìvot koji ne priznaje Boga - vodi u smrt. Smrt, kao i grijeh kojeg prati pokajanje, zna~i zapo~injanje ìvota iznova, kao {to i drvo iznova zapo~inje svoj godi{nji ciklus ra|anja, rasta i umiranja (odnosno zamiranja kako bi rekao Ibri{imovi}ev Neferti), pa tako Adem i Hava, nakon ku{anja ploda sa zabranjenog drveta besmrtnosti pokrivaju svoja stidna mjesta rajskim li{}em, te je time njihov grijeh simboliziran seksualno{}u, kao {to je i u drevnim svetim tekstovima iz hinduisti~ke tradicije smrt
BEHAR 101-102
45
povezivana sa gubitkom sjemena, jer je, kao i u okultisti~kim u~enjima o transmutaciji, seksualno{}u metafori~ki ozna~eno ponovno ro|enje, odnosno zapo~injanje novog ìvota u drugom bi}u. Neferti u svojoj ispovijesti na vi{e mjesta aludira na ovo zna~enje: kada izbjegava da o bilo ~emu zna sve jer se pribojava da bi od toga mogao zaista umrijeti, kada ustanovi da se smrt skriva u kikotu kojeg izaziva radost za~eta u erotskom zanosu, kada uvidi da svojom ljubavlju prema Utnapi{timu ubrzava njegovo i{~eznu}e, te kada od Ahasvera sazna kako je on umirao i nestajao u onima koje je volio i mrzio. U interpretaciji @aka Lakana pojam libida je shva}en upravo kao ~isti nagon ìvota, odnosno besmrtnog ìvota, ìvota kojem nije potreban organ, pojednostavljenog i nerazorivog ìvota, onog koji je oduzet ìvom bi}u onda kada je ono pot~injeno ciklusu spolnog razmnoàvanja. Placenta na primjer, kako kaè Lakan predstavlja taj dio samog individua koji on gubi pri ro|enju, a koji moè posluìti za simboliziranje najdubljeg izgubljenog predmeta. Odnos prema Drugome je upravo to {to za nas uzrokuje pojavu onoga {to predstavlja lamelu, koju Lakan defini{e kao organ ~ija je glavna osobina da ne postoji, a koji je sam libido ne seksualni polaritet, odnos mu{kog prema ènskome, ve} odnos ìvog subjekta prema onome {to gubi zbog toga {to radi razmnoàvanja mora prolaziti kroz spolni ciklus. Time je nagla{en bitni afinitet svakog nagona prema podru~ju smrti, i izmiruju se dva lica nagona nagona koji ujedno uprisutnjuje spolnost nesvjesnog i predstavlja u svojoj biti smrt.1 Metafori~ki kazano, libido shva}en kao besmrtni ìvot, jest utjelovljenje izgubljenog raja. Adem i Hava zapo~inju ìvot iznova, ali sa znanjem o po~injenom grijehu, odnosno sa svije{}u o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti, koja je ono {to Hajdeger naziva bitak k smrti. Sa druge strane, grijeh koji ne vodi ka poznanju dobra i zla, grijeh kojeg ne prati pokajanje i grijeh koji se ne priznaje jeste ìvot u smrti, i on je samo ìvljenje smrti. Neferti }e za Aideneja re}i da je samog sebe ìvog sahranio da bi postigao besmrtnost, a za Ahasvera, lutaju}eg Jevrejina, da je, ne znaju}i to, stolje}ima ìvio vlastitu smrt. Prema Hajdegeru smrt je kona~ni horizont, stanje u kojem tubitak vi{e nije tu. Ako tubitak jest tu, on je orijentisan prema svojim budu}im mogu}nostima, no kako su to budu}e mogu}nosti, on jo{ nije sav tu, nepotpun je, tako da tek njegova smrt nadilazi tu nepotpunost - jer vi{e nema budu}ih mogu}nosti koje bi projektovao.2 Hajdeger poima smrt kao jedan od mogu}ih na~ina bitka govore}i o smrti unutar ìvota. Jer ako Tubitak jest svoje nejo{, onda je njegova smrt jedno od tih ne-jo{, te je ona ne{to {to on mora ìvjeti, budu}a mogu}nost koja je dio njegovog
1 2
sada{njeg bitka. Kao {to }e re}i narator u filmu Bernarda Bertolu~ija âj u Sahari, zato {to ne znamo kada }emo umrijeti ìvot nam izgleda kao nepresu{ni izvor, premda se lako moè izra~unati da izvjesne pojave kao {to je pun Mjesec tokom ìvota moèmo vidjeti na nebu samo ograni~en broj puta. Smrt je za Hajdegera na~in da se bude, a u tom smislu i za Ibri{imovi}evog Nefertija, koji }e o tajni svoje dugovjekosti re}i samo to da on izbjegava smrt i uklanja se od nje, te se moè zaklju~iti kako ga upravo intenziviranje svijesti o vlastitoj smrti vodi ka punijem ìvotu i potpunijem znanju o njegovim istinskim vrijednostima. Neferti na jednom mjestu i kaè: Onoliko koliko te umre, toliko }e te ìvjeti, a moè se re}i i onoliko koliko te umre toliko te ne}e ìvjeti. U ovome je ujedno sadràno i zna~enje smrti prije smrti u sufijskoj tradiciji, koje je u dosluhu sa drugim ro|enjem o kojem govori Isus u kanonskim jevan|eljima: onaj ko se pokajao za svoje grijehe, onaj pred ~ijim o~ima su skinute koprene, i onaj koji je u svom duhovnom pro~i{}enju upotpunio svijest o ni{tavnosti svog ovozemnog bi}a, mora simboli~ki umrijeti da bi iznova zapo~eo svoj onostrani ìvot u ovostranosti. Otuda se u jednoj ìvoj metafori~koj slici zavoji, u koje se umotavaju mumije i }efini mejta, preko Hidrovih rije~i preobraàvaju u ihram hadìje koji hodo~asti Sveti Hram u Meki. Nefertijevo zamiranje po~inje sticanjem svijesti o rascjepu izme|u ozna~itelja i ozna~enog, stvari najednom po~inju da se isklju~uju iz simboli~kog registra zbilje i Neferti ih posmatra kao da su tajanstvene i za~udne. Ozna~itelji se prazne od zna~enja, nazivi predmeta se odbijaju od njih, i poredak stvarnog se odvaja od simboli~kog i imaginarnog, zato da bi poredak simboli~kog nakon zamiranja po~eo da se iznova uspostavlja. U kabalisti~koj tradiciji Drvo ìvota, koje je u kazivanju iz Kurana poistovje}eno sa zabranjenim rajskim drvetom, nosi na svojim granama dvadeset dva lista kojima odgovaraju dvadeset dva slova iz hebrejskog pisma (Bog je stvorio svijet sluè}i se hebrejskim alfabetom, a svakom slovu u hebrejskom pismu, sli~no kao i u arapskom, odgovara odre|ena broj~ana vrijednost, {to je jasna metafora o pravilnoj matemati~koj zakonitosti u gra|i elementarnih ~estica od kojih se sastoji sva materija), te je i u ovoj svetoj (misti~koj) simbolici rije~ tvora~ki logos koji imenovanjem tvori i istodobno usmr}uje, time {to ovje~uje i ~ini besmrtnim, tako da ozna~eno ostavlja nepromjenljivim u zauvijek datom i odre|enom zna~enju. Stoga kada Neferti saziva poznata mu boànstva, ona samim tim sazivanjem nestaju iz njegovog ìvota, a Imhotep na jednom mjestu kaè: Dogledaj piramidu i ona }e se smanjiti i nestati, ne ti. Prema mi{ljenju koje spada u naslije|e Sosirovih istraìvanja iz strukturalne lingvistike, sam jezik kojim se sluìmo reprodukuje vrijednosti vladaju}ih ideo-
Jacques Lacan, XI seminar êtiri teljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb 1986., str. 211. Danilo Pejovi}, Suvremena filozofija Zapada, Filozofska hrestomatija IX, urednik Vladimir Filipovi}, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979., Martin Haidegger, str.152.
46
BEHAR 101-102
logija, i sadrì nataloène slojeve koji izraàvaju preovla|uju}e kulturne vrijednosti iz minulih epoha, pa je i jezik samim tim ne~ist i nedostatan. Na kraju Ibri{imovi}evog romana harfovi Hidrove knjige }e se pobiti i pomije{ati u nekom neodgonetljivom rasporedu, da bi uspostavili jedan novi poredak u nekom nepoznatom jeziku na kojem jedino i mogu biti izraène istine koje su neizrecive. Nepovratnost izgovorene i, u odre|enom smislu, napisane rije~i, metafori~ka je ina~ica ireverzibilne prirode vremena, a prema islamskom eshatolo{kom u~enju ~ovjek na Sudnjem danu svoj ìvot sagledava kao knjigu koja mu je predo~ena, knjigu koju je melek njegove du{e neprekidno ispisivao od njegovog ro|enja. Hidr ponovo ispisuje knjigu Nefertijevog ìvota, sa svije{}u da svaki novi trenutak uspostavlja u pam}enju novi raspored doga|aja njegove li~ne istorije, sa nastojanjem da u tom rasporedu otkrije novu i jedinstvenu muzi~ku kompoziciju (jer muzika i nije ni{ta drugo do arhitektura u vremenu). Hidrova knjiga ~itavu istoriju Misrijevog produènog ìvota preobraàva u novu cjelinu, prema drugom muzi~kom klju~u, kako bi ona bila prekodirana u poredak koji bi bio u savr{enom skladu sa Boànskim poretkom. Unutar te knjige, ~ije ispisivanje jeste izraz ~e`nje za Sudnjim danom, Misri pripovijeda Isusovu poznatu parabolu o najamnicima kao da se njemu dogodila, aludiraju}i na to da je ~itava pri~a njegovog ìvota ustvari jedna razra|ena parabola. U toj novoj Nefertijevoj povijesti ~itava poglavlja su zgurana na bjelinu margine (njegova prva èna Nitagrit {e}e se bjelinom izme|u redova), dok u sredi{tu pa`nje ostaju samo u~injena te{ka dobra djela, koja su u stanju da pomi~u stijene i otvore izlaz mladi}ima koji duè od trista godina spavaju u pe}ini Kehf. Ovom pri~om u zadnjem poglavlju Ibri{imovi} daje neku vrstu metafori~kog tuma~enja poznate pripovijesti iz Kurana o putovanju hazreti Hidra i Muse a.s., koja je opet sama za sebe
Ibri{imovi}ev Vje~nik pruà, dakle, dovoljno argumenata i za postmodernisti~ke interpretacije. âk bi se, nezavisno od intencija samog autora, moglo postaviti pitanje da li je Vje~nik nesvjesno postmodernisti~ki roman? Problem kojim se bavi Viskovi} u svome tekstu Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman? jeste kako to da Ibri{imovi} upravo maestralnom upotrebom postmodernisti~kih sredstava posreduje predstavu o svijetu koja pretenduje na apsolutnu istinitost i univerzalnu va`nost? * Ibri{imovi}evog Vje~nika vrijedi ~itati kao savremeni danteovski poduhvat jedne totalne knjige, knjige koju dopisuju junaci Borhesovih Ma{tarija i Ki{ove Enciklopedije mrtvih. * Tema Vje~nika se i ne moè razmatrati izvan konteksta zapadnoevropske knjièvne tradicije, a naro~ito ako se uzme u obzir i uplitanje motiva iz staroegipatske paganske ezoterije i gr~ke mitologije.
parabola o Boìjem sudjelovanju i upravljanju tokovima svjetske istorije. Otuda u Nefertijevoj ispovijesti nagrade, kazne, dove i dobro~instva mogu imati svoj u~inak i retroaktivno i na kredit: Neferti u dvadesetom stolje}u svojim dobro~instvima spa{ava mladi}e koji su ìvjeli u Efesu u ranokr{}anskom periodu, a lutaju}eg Jevrejina ka`njavaju oni koji }e se roditi tek kroz hiljadu i dvjesto ili vi{e godina. U ovoj izmjeni narativnih planova u posljednjem poglavlju skrivena je aluzija na protivurje~nost izme|u fantasti~kih legendi o hazreti Hidru iz knjièvne tradicije, u kojima on sti~e vje~ni ìvot na putovanju sa vladarom Zulkarnejnom, li~no{}u iz Kurana ~iji je identitet prema preovla|uju}em i vjerodostojnijem mi{ljenju vezan za perzijskog cara Kira II, sa kojim on zajedno polazi u potragu za vodom ìvota, u odnosu na kazivanje iz Kurana prema kojem je Hidr bio ìv jo{ u vrijeme Musaa a.s., {to zna~i barem osamsto godina ranije. Sa druge strane, pisac ujedno Nefertijevoj ispovijesti daje potpuno novo zna~enje, jer Neferti u Hidrovoj knjizi boravi zajedno sa usnulim mladi}ima u pe}ini Kehf, te se tako otkriva kako sav njegov ìvot ispripovijedan u prethodnim poglavljima pripada svijetu snova koji su odsanjani tokom tri stotine i devet godina ~udesne uspavanosti. Ibri{imovi} se neupadljivo i na drugim mjestima poigrava sa zna~enjima Nefertijeve dugovjekosti, kao recimo kada Neferti za sebe tvrdi da su ga hazreti Merjema, k}i Imranova, i èna poznata kao Marija Magdalena zatekle u praznom Isusovom grobu i razgovarale s njim, iako se u tekstu Jevan|elja kaè da su njih dvije u grobu zatekle jednog an|ela, {to je opet aluzija na ukazivanje an|ela u ljudskom liku u kuranskim i biblijskim pripovijestima o Ibrahimu a.s., Lutu a.s. i Merjeminom susretu sa an|elom Dìbrilom. Tako|er, u pojedinim scenama nakon Nefertijevog zamiranja, drugi likovi se ponekad spram njega odnose kao da je rije~ o duhu umrlog koji prebiva u svijetu ìvih, kao {to je to slu~aj i nakon njegove iznenadne
BEHAR 101-102
47
pogibije u Hidrovoj knjizi u posljednjem poglavlju, gdje se ostavlja prostor ~ak i za mogu}e tuma~enje da Nefertijev duh proìvljava simboli~ke reinkarnacije preko svojih brojnih potomaka, u ~emu je sadràna aluzija na retke iz Mojsijeve Knjige ponovljenih zakona gdje se kaè da Bog ka`njava i nagra|uje ljude na njihovim potomcima, sve do ~etrdesetog, odnosno do hiljaditog koljena. Ako je Nefertijeva ispovijest san koji je odsanjan u pe}ini Kehf, ili san koji je sanjan za vrijeme boravka du{e u kaburu, onda time obuhva}eno i poetsko opravdanje za oniri~ku fantazmagori~nost pripovijesti o plovidbi na brodu Ukletog Holan|anina, putovanju sa Hidrom do ostrva na kojem boravi Imam Mehdi, susretu sa arhatom Pindolom, te svadbi Ukletog Holan|anina. Stoga su Hidrove rije~i koje obavijaju Nefertijevu glavu kao plamen ({to je aluzija na uobi~ajeno predstavljanje likova poslanika i svetaca u tradiciji islamskog slikarstva, kojom je ovdje sugerisano zna~enje da Hidrove rije~i Nefertijev duh na trenutak u~ine svetim, prosvijetljenim), poput onih bitnih rije~i koje ~ujemo u snu pa ih se kasnije ne sje}amo, jer registar u kojem su one izgovorene pripada drugom registru zbilje. Ovdje se radi i o nesaop{tivosti misti~kih spoznaja: rije~i koje Neferti jasno shvata onda kada su izgovorene, ne shvata poslije, jer njegova du{a za vrijeme razgovora otvara {koljke s biserima koji tamne u ovostranosti, a ono {to je u tim trenucima saznao pa kasnije zaboravio, kako kaè, dragocjenije je od onog {to nedvosmisleno zna. Tako i u prvom poglavlju Neferti roba Hedit-Ku{a natjera da sav svoj ìvot sa`me u jednu jedinu rije~ rije~ koju ne}e mo}i da izusti i koje se kasnije ne}e sje}ati. Misri u Hidrovoj knjizi iznova zapo~inje svoj ìvot kao njen ~italac. Hidrove rije~i su te koje omogu}uju pristup stvarnom zna~enju Misrijevog ìvota, a te rije~i po~inju da gube zna~enje na mjestu gdje bi trebao zapo~eti Misrijev istinski ìvot u onostranosti. Hidr ne}e za{utjeti u skladu sa zavr{nom re~enicom znamenitog Vitgen{tajnovog Tractatusa O ~emu se
ne moè govoriti o tome se mora {utjeti shodno empiristi~kom na~elu verifikacije iz logi~kog pozitivizma, nego }e se njegova slova pomije{ati u nerazmrsivoj zbrci. I sam Vitgen{tajn je tvrdio da je nemogu} idealan jedinstveni jezik koji odslikava svijet, te da sam jezik nije jednozna~an ve} vi{ezna~an, i da se ve} prema jezi~kom svijetu mijenja i smisao rije~i. Odnosno da ne postoji jednostavno sam jezik kao takav, ve} prema raznim podru~jima ìvota u kojima se rije~i upotrebljavaju postoje u jedinstvu jezika i djelatnosti razli~ite jezi~ke igre sa razli~itim uigranim pravilima igre. Nema nikakvog op}eg kriterija za smislenost jezika, a iskazi o posljednjim stvarima na koje nas Hidrova pripovijest priprema, prema ovom mi{ljenju, svode se na jezi~ke igre posebne vrste. Pasusi u kojima Abdulah Misri poku{ava da svojim tijelom zaposjedne od{tampane retke prijevoda Hidrove knjige, unutar kojih je zarobljeno zna~enje njegove sudbine, metafori~ki se koherentno nadovezuju na zaklju~ke poznate Lakanove teorije u kojoj je otu|enje subjekta postavljeno u registar jezika, i prema kojoj jezik ima ulogu blokiranja identiteta, tako da prijelaz organizma kroz jezik i u jezik uvodi ideju gubitka, manjka i odsutnosti. Abdulah Misri na taj na~in spoznaje da je drvo besmrtnosti ustvari drvo spoznaje dobra i zla, jer je zabranjeno rajsko drvo samim time {to je bilo zabranjeno postalo ozna~iteljem ve} unaprijed izgubljenog Raja. Stoga je Boìji duh udahnut u figuru od ilova~e za Adema ve} unaprijed bio manjak i ono {to nedostaje, jer je, odre|en zakonom kojim je Bog samome sebi propisao pravednost, u Ademovom neznanju i Iblisovom iskrivljavanju poruke shva}en kao poricanje samog sebe. Za razliku od Jasona iz starogr~kog mita koji je na putu za Kolhidu na svoju la|u morao povesti i Herkula i Orfeja da bi sluè}i se lukavstvom, obmanom i prijevarom ukrao znamenje besmrtnosti, ili za razliku od Parsifala i drugih slavnih srednjovjekovnih vitezova koji su na putu punom odricanja i samoprijegora morali da se potvrde juna~kim djelima kako bi dospjeli do Grala (koji }e im pomo}i da olovo svoga srca preobraze u zlato i time postignu besmrtnost), Neferti svoju dugovjekost uìva kao zadovoljni obi~ni smrtnik koji ni sam nije pouzdano siguran ~ime ju je zasluìo. Hazreti Hidr }e u svom obrednom odgonetanju Nefertijevu dugovjekost pripisati drevnoj staroegipatskoj bludnji, odnosno tradiciji alhemijskih u~enja, s obzirom da sama rije~ alhemija u svom arapskom korijenu ozna~ava ono {to pripada zamlji Kema, Egiptu, iz ~ije tradicije mnogostruko ispreplitanih, raznovrsnih, izmije{anih i razgranatih u~enja vodi porijeklo najve}i broj poznatih mitova i drevnih legendi o besmrtnicima i potrazi za besmrtno{}u, koji su sluìli kao gra|a i nadahnu}e u oblikovanju Vje~nika. U mitotvara~ki razigranoj ma{tovnosti Ibri{imovi} prikazuje plovidbu Misrija i El Hidra ka ostrvu na kom boravi Skriveni
Ibri{imovi} svog junaka Nefertija vra}a u stanje Adama prije nego je posegnuo da ubere plod sa zabranjenog drveta, smrtonosnog drveta besmrtnosti: on proni~e da je postignu}e jednog od Boìjih imena ostvarivo jedino u odustajanju od tog postignu}a, ukoliko se ono protivi Boìjem zakonu, te da je jedini istinski ìvot i besmrtnost besmrtnost u Bogu, dok ono {to mu se predo~ava kao ìvot, ukoliko je to ìvot koji ne priznaje Boga - vodi u smrt.
48
BEHAR 101-102
Imam, kroz kapije od raznobojnih ogledala, ~iji slijed boja evocira simboliku svjetlosti i boja u Suhravardijevoj i{raqi filozofiji, a ~iji dramatur{ki obrazac opona{a i predanje o Miradù, ~udesnom no}nom putovanju Muhammeda a.s. iz Meke u Kuds, Jerusalem (koje je posluìlo kao nadahnu}e i za Danteovu Boànstvenu komediju), kao i kuransku pripovijest o Hidrovom putovanju sa Musaom a.s. iz mjesta na kojem se sastaju dva mora. Opis ovog putovanja sadrì iznimno brojne kulturolo{ke aluzije i asocijacije koje prizivaju poznata mjesta iz svjetske knjièvnosti i mitologije razli~itih kultura, a prepoznatljivo je i preoblikovanje i smje{tanje u novi kontekst pojedinih alegorijskih motiva iz Rumijeve Mesnevije, te iz sufijske poezije Feridudina Atara. Pred Misrija se iznose {krinje dobrota koje njemu samom ostaju nevidljive, jer je stupanj njegovog znanja i upu}enosti jo{ uvijek neznatan, a dobro ne moè ni pred kim stajati, dobro valja raznositi, kako kaè Hidr. Izme|u dva otkucaja srca Skrivenog Imama izbija jedno posebno vrijeme, i to je vrijeme koje je darovano Abdulahu Misriju; metafori~ki kazano, Misri ìvi ono {to je Imam Mehdi mogao biti, sve one mogu}e ìvote koje je Imam Mehdi propustio zato da bi bio taj koji jeste, Gospodar Vremena, Skriveni, vo|eni. Procjepi, manjkovi i odsutnosti u ìvotu svrgnutog halife, kralja svijeta koji u skrivenosti priprema svoj ponovni dolazak na prijesto, jesu onaj vi{ak od kojeg je sa~injen ìvot Abdulaha Misrija, koji na taj na~in doìvljava svoje misti~no poistovje}enje i sjedinjenje sa bi}em Imama Mehdija. Vrijeme kojeg obuhvata Misrijeva ìvotna istorija je onaj jo{ neìvljeni ìvot Skrivenog Imama, jer je u Misrijevoj prostodu{noj pokornosti Bogu sadràna svijest da je svaki ~ovjek stvoren da bi bio, prema rije~ima iz Kurana, Boìji zastupnik na Zemlji. Zanimljivo je da Misri, i prije nego bude sreo budisti~kog sveca-prokletnika arhata Pindolu, kao da intuitivno poznaje misti~ke prakse iz drugih kulturnih tradicija, pa tako u prethode}em zikru sa Hidrom opisuje silazak u ponor ni{tavila vlastitog bi}a, koji je sli~an sugestivnoj sabranosti u postupcima transcendentalne meditacije: Odricao sam se svojih usta: to nisu moja usta, svoga tijela: to nije moje tijelo, pa ~ak i svoje du{e: to nije moja du{a, nastojao sam viknuti: ja sam prah i pepeo. I premda Vje~nik, po mnogim svojim odlikama, sadrì elemente popularnog ànra epske fantastike, to naro~ito dolazi do izraàja u scenama koje opisuju susret sa Imamom Mehdijem i arhatom Pindolom, ~ija oniri~ka fantazmagori~nost slijedi za~udne dramatur{ke obrasce i logiku razvijanja pri~e u snu. Nadmetanje u kerametima izme|u El Hidra i arhata Pindole po neo~ekivanoj ma{tovitosti zorno prikazanih slika umnogome podsje}a na nadmetanje izme|u dobrih i zlih ~arobnjaka (odnosno ~udotvoraca) u poznatim filmovima nau~ne i epske fantastike, kao {to su Ratovi zvijezda, Gospodar prstenova i Matriks. Legendarni lik Lete}eg Holan|anina, kojeg je Rihard Vagner proslavio u svojoj operi, svojom kainovskom uspravno{}u i
Iz brojnih slavnih mitova o potrazi za besmrtno{}u, Ibri{imovi} bira samo one likove koji su dugovje~nost ve} dosegli (ili su na nju osu|eni), pa tako Misri sre}e Utnapi{tima ali ne i Gilgame{a, putuje sa Hidrom, ali ne i sa Zulkarnejnom, te je jasno da pisac svjesno zaobilazi one legendarne li~nosti iz ezoterijske i misti~ke tradicije, poput Nikole Flamela recimo, koje su besmrtnost smatrale trofejem za koji se treba izboriti mukotrpnim samousavra{avanjem, asketskim samoprijegorom, sticanjem znanja i duhovnom disciplinom.
ponosom sa kojim nosi dosu|eno prokletstvo posjeduje auru tragi~kog romanti~arskog heroja, i poglavlje o Misrijevoj plovidbi na njegovom brodu svakako spada u estetske vrhunce ovog romana. Kapetan Jan van der Eken je istodobno i tragi~ki ~ovjek fatuma, nepokolebljiv u svojoj ustrajnosti da i u palosti svoga bi}a pokaè snagu i veli~inu, onaj koji spada u red buntovnih izgubljenih èstokih du{a, koje se ni samom |avolu ne uklanjaju, ali i arhetipski pustolov, probisvijet i mornar, gladan novih obala, pu~ina i obzorja. Monolog u kojem Holan|anin opisuje kako njegov brod plovi kroz nebrojene ljudske du{e, kroz oblake i sazvije`|a, kroz dim i vatru loma~a, te kako se na njegovom brodu ~uje istovremeni uzdah mno{tva dama, princeza i kontesa, doziva u pam}enje Pijani brod Artura Remboa, kao simbol ~e`nje za pristizanjem u nepoznate luke, za osvajanjem nepoznatih djevi~anskih svjetova, ~e`nje da se iskusi i doìvi ono jo{ neisku{ano i nedoìvljeno. Svjestan da ga je njegova prokletni~ka sudbina u~inila ~udovi{tem, on tu svoju ~udovi{nost bri`ljivo njeguje, hrane}i du{u svojim sopstvenim otrovima. Utnapi{tim dolazi na svadbu Ukletog Holan|anina isisan iz dubina vremena snagom iskrenosti djevoja~kog srca i tek u zagrljaju An|ule Dàmanji}, on od nakaze postaje dostojanstven ~ovjek, a njena ljubav poprima ono zna~enje koje u kr{}anskoj mistici ima poljubac gubavcu Franje Asi{kog. An|ula prepoznaje ono {to ~ini svjetovnu svetost njegovog prokletstva, te je njena ljubav tolika da negladna njome ne bi nahranila i napojila. Da nisam bio takva olupina mo`da bi me moja mlada èna i ostavila!, re}i }e Holan|anin u pismu Misriju. Iz brojnih slavnih mitova o potrazi za besmrtno{}u, Ibri{imovi} bira samo one likove koji su dugovje~nost ve} dosegli (ili su na nju osu|eni), pa tako Misri sre}e Utnapi{tima ali ne i Gilgame{a, putuje sa Hidrom, ali ne i sa Zulkarnejnom, te je jasno da pisac svjesno zaobilazi one legendarne li~nosti iz
BEHAR 101-102
49
ezoterijske i misti~ke tradicije, poput Nikole Flamela recimo, koje su besmrtnost smatrale trofejem za koji se treba izboriti mukotrpnim samousavra{avanjem, asketskim samoprijegorom, sticanjem znanja i duhovnom disciplinom. Pri~u o druènju Hidra i Abdullaha Misrija, kao i zagonetni zavr{etak Hidrove knjige, moèmo ~itati i kao izokrenutu verziju legende o Gralu i Parsifalu, {to je svojevrsno oneobi~avanje simbola iz ovog mita, koji je Eliotu posluìo kao tematski okvir za Pustu zemlju. Kao {to je poznato, Parsifal je djevi~anski stanovnik {ume koji ni{ta ne zna o dvorskom ìvotu i nakon mnogih nespretnih pogre{aka kona~no postaje vitez Okruglog stola kralja Artura. U sredi{njem prizoru ovog mita Parsifala u Gralski dvorac pozove Kralj Ribar, koji je tajanstveno ostao nepokretan od ozljede na nogama. Parsifal bude posluèn na gozbi, a zatim se pred njim pojavi povorka: prvo mladi} koji nosi koplje koje krvari, a za njim dvije djevojke od kojih jedna drì draguljima opto~en pehar, odnosno Gral, a druga srebrni posluàvnik sa hranom. Premda je radoznao, Parsifal se ne usudi da upita kakvo je to koplje i koga se tako sluì. Njegova odluka da od{uti stra{na je gre{ka, jer da je postavio pitanje koje se o~ekivalo od njega, Kralj Ribar bio bi izlije~en, a bila bi skinuta i kletva zbog koje je zemlja Grala postala neplodna. Njegova nevinost, neznanje i nemo} metafora je odgovora za koje nije bilo postavljeno pitanje. Na svome putovanju sa Musaom a.s. koje je opisano u Kuranu, Hidr ne dopu{ta Boìjem poslaniku da mu postavlja pitanja, jer je svjestan da djela koja }e po~initi prevazilaze mo} ljudskog moralnog rasu|ivanja. Na drugoj strani, Hidr Misriju spremno odogovara na postavljena pitanja, ali ti odgovori moraju ostati nepotpuni i zavr{iti u zbrci i nerazumljivim rije~ima. Kao znalac istorije i njenih kultura Ibri{imovi} mitske simbole
Neferti u Hidrovoj knjizi boravi zajedno sa usnulim mladi}ima u pe}ini Kehf, te se tako otkriva kako sav njegov ìvot ispripovijedan u prethodnim poglavljima pripada svijetu snova koji su odsanjani tokom tri stotine i devet godina ~udesne uspavanosti. * Hidr samim svojim stavom prema Pindoli Baradvaji ukazuje na to da islamski pogled na svijet u sebi uklju~uje i sadrì i budisti~ke predstave o onostranom, ali se ne ograni~ava na njihovo jednostrano poimanje. Stoga Hidr upozorava Pindolu da ne vodi Misrija u nirvanu, jer je on musliman. * Name}e se dakle pitanje ko je ~italac kojeg stvara Ibri{imovi} u svome romanu Vje~nik, i da li bi on nu`no morao dijeliti islamski pogled na svijet sa njegovim naratorom? Zadnje poglavlje Ibri{imovi}evog romana implicira i tezu teorije recepcije o ~itaocu kao autoru, jer se u paraboli~kom iskazu smisao Misrijevog putovanja kona~no uobli~ava tek u ~itao~evoj svijesti, odnosno ~italac postaje pravi autor Hidrove knjige, jer je klju~ romana u njegovom razumijevanju Nefertijeve sudbine.
oneobi~ava dovode}i ih u novi kontekst, i otkriva u njima nova zna~enja. To {to Isus Ahasveru upu}uje iste rije~i koje se u tekstu jevan|elja odnose na u~enika Ivana, kao i to da je Neferti bio prisutan u getsimanskom vrtu, osvjetljava sveto predanje, ali i sam Nefertijev lik iz jednog novog ugla. Zasnivaju}i svoju retoriku na modelima biblijske parabole Ibri{imovi} svoje amblemske poeti~ke zamisli organizuje kao domi{ljate aforizme, mudrosti, zagonetke i svjedo~anstva, upisuju}i u strukturu svoga teksta simboli~ke postupke, igre, pasti{e. Kada je rije~ dakle o knjièvnim likovima besmrtnika u svjetskoj knjièvnosti, moglo bi se govoriti o dvije tradicije: na jednoj strani su likovi osu|enika na vje~ni ìvot (Ahasver, Ukleti Holan|anin, Pindola Baradvaja), a na drugoj oni koji tragaju za besmrtno{}u, koji ùde da je dosegnu (Gilgame{, Jason iz starogr~kog mita o Argonautima u onoj interpretaciji koju je ovom mitu pripisala srednjovjekovna ezoterijska literatura, Aidenej, Zulkarnejn i Hidr, Parsifal). Ali u oba slu~aja rije~ je o iskustvu onostranog u ovostranosti: prokleti besmrtnici proìvljavaju muke vje~nog Pakla na ovom svijetu, dok tragaoci za vodom ìvota i eliksirom ~eznu za ovozemaljskim Rajem. Name}e se analogija sa jednom re~enicom iz romana Kontrapunkt Oldosa Hakslija - da ljudska sre}a ne moè biti sama za sebe cilj, ve} da je ona nusprodukt, poput koksa koji se dobija pri proizvodnji ugljena, odnosno da ~ovjek treba imati neki uzvi{eniji cilj koji bi zna~io njegovo duhovno samousavr{avanje, dok bi sre}a bila samo nusprodukt njegovih napora ka ostvarenju tog cilja. Nefertijev odnos prema vlastitoj dugovje~nosti je upravo takav, on ne ùdi za besmrtno{}u, ve} je posjeduje kao dar, odnosno nusprodukt svoje ~e`nje za Boìjom milo{}u. Ono {to svakom od poglavlja Vje~nika zasebno daje izvanrednu literarnu upe~atljivost jeste bri`ljiva i sabrana
50
BEHAR 101-102
vjerodostojnost u izno{enju istorijskih, kulturnih i civilizacijskih ~injenica vezanih za razli~ita podneblja i epohe, zadivljuju}e prodorna uvjerljivost i stilski rafinman u prikazivanju i opisima vremenski i prostorno udaljenih kultura, zrelost duha i istan~ana preciznost u izraàvanju najfinijih tonova misli i osje}anja, koja u skladnom jedinstvu sa poetski razigranom ma{tovno{}u palimpsestnog ispisivanja i dekonstruisanja drevnog mita posjeduje duh one sveobuhvatnosti i univerzalnosti kakvu poznajemo iz nekih klasi~nih spjevova, kakvi su Danteova Boànstvena komedija, Vergilijeva Enejida i Homerova Odiseja. II Pozivaju}i se na Bahtinovu teoriju polifonije Enver Kazaz u svome ogledu Roman izvan romaneskne tradicije3 Ibri{imovi}ev roman naziva monologi~nim i prigovara autoru na tome {to nastoji totalitetno obuhvatiti svijet, ali ne na na~in romaneskne tradicije koja je insistirala na njegovoj procesualnoj, promjenjivoj, nikad dovr{enoj polikontekstualnosti, ve} na na~in mitolo{ke totalitetnosti naracije koja insistira na apriornoj cjelovitosti svijeta sadrànoj u njegovoj teocentri~noj konstrukciji. Kazaz pri tome ve} u samom tendencioznom naslovu svoga teksta zaboravlja na pasuse iz svoje studije Bo{nja~ki roman XX vijeka gdje, citiraju}i Bitijev Pojmovnik suvremene knjièvne teorije navodi kako Bahtinova teza isklju~uje cijelu jednu bogatu tradiciju koja vodi od gr~kog preko vite{kog pa idili~nog, pastoralnog, sentimentalnog kao i odgojnog prosvjetiteljskog romana 18. stolje}a i avanturisti~kog romana 19. stolje}a, sve do Tolstoja i Henri Dèmsa, i naprimjer savremenog trivijalnog romana.4 Kazaz tako|er ne uzima u obzir tradiciju unutar koje je roman vjeru, odnosno teocentri~ni koncept svijeta, izostavljao iz slike ìvotne zbilje stoga {to ju je smatrao neupitnom, a kojoj prema T.S. Eliotu pripadaju i Defo, i Filding, i Dikens i Tekeri, a mogu joj se pridruìti i neki od klasika ruskog realizma. Vrijedi se pozvati i na veliku knjièvnu tradiciju, kojoj pripada i Danteova Boànstvena komedija, i Hiljadu i jedna no}, kao i klasi~na djela francuskih dramati~ara Korneja i Rasina, ali i roman Dervi{ i smrt Me{e Selimovi}a naprimjer, u ~ijim djelima jedan religijski svjetonazor predstavlja onaj podrazumijevani duhovni obzor ili kontekst unutar kojeg se na drugom (poetskom) planu, odnosno kroz dramu likova, odvija i ta bitijevski shva}ena polikontekstualizacija svijeta. Osim toga, Kazaz samome sebi protivurje~i na jo{ jednom mjestu u svome tekstu, kada kaè da je Vje~nik roman s tezom pribli`no sli~no kao {to su to romani Fjodora Dostojevskog, a poznato je da Bahtin izvori{te polifonijskoj strukturi romana nalazi upravo u romanima Dostojevskog.5 Pri tome je indikativno da autor glavno
3
upori{te svome kriti~kom stavu nalazi u tezama kojima su se kasniji teoreti~ari o{tro suprotstavljali, koje su dovodili u pitanje, opovrgavali ili nadi{li.6 Primjer Selimovi}evog romana Dervi{ i smrt otvara pitanje onih romana koji samo prividno i na razini doslovnog iskaza naratora pripadaju monolo{koj tradiciji o kojoj govori Kazaz. Veliki ruski pisac dvadesetog stolje}a Andrej Platonov u svojim romanima Iskop, êvengur i Dàn ukupnu pojavnost ìvotne zbilje tuma~i u klju~u ideolo{kih dogmi i lenjinovske interpretacije marksizma, ali je jasno da je rije~ o postupcima o~u|enja i metaforizaciji naracije putem kojih ih pisac istovremeno izvrgava podsmjehu i daje njihov ironi~ni komentar. Umije}e aludiranja i asocijativnog poigravanja u postupcima poetizacije naracije po~iva na ~itavom nizu podrazumijevanja i ra~una na ~itao~evu sposobnost njihovog prepoznavanja. U suprotnom, u jednom druga~ijem tipu romana, kakav je recimo Fama o biciklistima Svetislava Basare, ~italac ne bi bio u stanju doku~iti da pisac kroz ironijsku razgradnju teolo{kih dogmi i njihovo neprestano podvrgavanje o{troj satiri, istovremeno ispisuje duboko pronicljivu studiju koja se zapravo zalaè za njihovu istinsku afirmaciju. Jedan istori~ar knjièvnosti trebao bi uzeti u obzir da metaforizacija i simbolizacija naracije kakvom se sluì Ibri{imovi}, nosi sa sobom onu vi{ezna~nost i otvorenost koja pruà mogu}nosti za razli~ita tuma~enja. Jer ako bi Ibri{imovi}ev roman bio ideolo{ki u onom smislu kako to Kazaz interpretira u svome tekstu7, on bi kao takav bio neprihvatljiv, iz prostog razloga {to bi i glavni junak Abdullah Misri kao li~nost, sa stajali{ta islamske teologije, bio neprihvatljiv. Prema jednom vjerodostojnom hadisu poslanika Muhammeda nijedan ~ovjek koji je bio ìv u njegovo doba nije mogao ostati u ìvotu i nakon sto godina, pa je samim tim i Misri kao musliman, u jednom plo{nom i doslovnom ~itanju, nemogu} lik. Ako bi se tema Vje~nika interpretirala na takav jednostran i povr{an na~in, bili bi isto tako neprihvatljivi i likovi Ahasvera i El-Hidra. Ahasvera zato {to prema Kuranu Isus nije bio razapet na krstu, a Hidra zato {to nijedna vjerodostojna predaja niti sam tekst Kurana ne pruà potvrdu o dugovijekosti ovog vjerovjesnika, ve} je ona predmet legendi i hagiografske fikcije iz tradicije sufijskog pjesni{tva. U svom autoreferencijskom sloju Ibri{imovi}ev roman, me|utim, pruà obja{njenje i za ove nedosljednosti, kada {ejh Muhasibi obja{njava Ahsveru da su ga kaznili oni koji se nisu ni rodili, odnosno kada Hidr Misrija dovodi u stanje svijesti pri kojem mu se otkriva da je porijeklo njegove dugovijekosti u ma{ti jednog muslimana. Zbog svega ovoga tema Vje~nika se i ne
5 6
Enver Kazaz, Roman izvan romaneskne tradicije, ~asopis Odjek, broj 1, Sarajevo, prolje}e 2007. 4 Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjièvne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., str. 348.
Vladimir Biti, nav. djelo, str. 348. Vladimir Biti, nav. djelo, str. 349. 7 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 23, 24.
BEHAR 101-102
51
moè razmatrati izvan konteksta zapadnoevropske knjièvne tradicije, a naro~ito ako se uzme u obzir i uplitanje motiva iz staroegipatske paganske ezoterije i gr~ke mitologije. U klju~u takvog razumijevanja, i sam naslov Ibri{imovi}evog romana ne moè se odnositi na njegovog glavnog junaka Misrija, ve} isklju~ivo na Boga, pa se tako i Misrijeva ispovijest uspostavlja kao metafori~ko putovanje ka postizanju, odnosno spoznavanju jednog od devedeset i devet Boìjih imena (Vje~ni), u skladu sa onim zagonetnim hadisom koji kaè da }e ~ovjek koji postigne ova imena u}i u dènnet. Posebno pitanje koje se ovdje name}e ticalo bi se preispitivanja diskursa doma}e kritike kada je rije~ o djelima iz savremene knjièvnosti. Za{to romane nobelovca Fransoe Morijaka i @orà Bernanosa istori~ari francuske knjièvnosti nazivaju katoli~kim romanima, dok kada je rije~ o jednom djelu koje bi se (uslovno) moglo nazvati muslimanskim romanom, doma}a kritika upotrebljava isklju~ivo sintagmu ideolo{ki roman? Za{to se romani Andre Malroa, ili recimo Tvrtka Kulenovi}a, ne bi tako|er mogli ~itati kao ideolo{ki romani, ako znamo da su marksizam, odnosno humanisti~ki racionalizam tako|er ideologije? Ako jedan knjièvni kriti~ar svijet Ibri{imovi}evog romana vidi kao teocentri~nu konstrukciju i prigovara mu na tome, za{to nekom drugom ne bi bilo dopu{teno da druge romane osu|uje zbog njihove neopaganske, ateisti~ke ili antropocentri~ne konstrukcije? Ako se sloìmo da Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a, jednako kao i roman Imotski kadija Irfana Horozovi}a, moèmo nazvati sufijskim pikarskim romanom, ne postoji nijedan relevantan knjièvnokriti~ki kriterij po kojem bi Vje~nik spadao u monolo{ku tradiciju, a Horozovi}ev roman ne, iz ~ega je jasno da se Kazaz sluìo pozitivisti~kim pristupom u ocjenjivanju ova dva romana, izvode}i svoje zaklju~ke na osnovu biografija njihovih autora. U svom eseju Religija i knjièvnost T. S. Eliot isti~e da knjièvna kritika moè biti samostalna u onoj mjeri, u kojoj u nekome dobu postoji op{te slaganje oko eti~kih i teolo{kih pitanja.8 Ocjenjivanje knjièvnih djela sa stajali{ta morala izvodi se isklju~ivo prema moralnom kodeksu {to ga usvaja svaka generacija, bez obzira ìvi li ona u skladu s tim kodeksom ili ne. I u vezi s tim Eliot postavlja pitanje da li su ~itaoci u stanju da shodno svojim religioznim uvjerenjima ~itaju romane razli~itim pregradcima svoga duha? Na Eliotovo mi{ljenje nadovezuje se Vejn But u svojoj Retorici proze, kada govori o ulozi koju igraju uvjerenja u proznom djelu. But podsje}a da je Flober od romanopisca traìo objektivnost koja podrazumijeva neutralan stav prema svim vrijednostima, kakvoj bi uzor bio stav nau~nika. Flober tvrdi da ~ak i umjetnik koji spoznaje neophodnost obilja ideja, ne smije imati ni vjeru, ni domovinu, ni dru{tvena ubje|enja. Sad ve} svi znamo da }e pa`ljivo ~itanje ma kojeg iskaza u odbranu umjetnikove neutralnosti
8
razotkriti angaòvanost; uvijek postoji neka dublja vrijednost u odnosu na koju se neutralnost smatra ne~im dobrim, primje}uje But polemi{u}i sa ovim stavom. âk }e i komentar pisca najbliì neutralnosti otkriti neku vrstu angaòvanja.9 Iz Floberove biografije je poznato da je i on sam svoj najslavniji roman Gospo|u Bovari smatrao samo vje`bom za nedvosmisleno angaìranu temu do koje mu je intimno bilo stalo koju }e obraditi u romanu Isku{enje svetog Antonija. Knjièvnost podrazumijeva pretpostavke, uvjerenja i simpatije s kojima je neophodno slagati se u velikoj mjeri da bi se knjièvnost ~itala kao knjièvnost, a ne kao ne{to drugo.10 But podsje}a da pisac stvara svog ~itaoca, a prema Hjumovom mi{ljenju idealni ~italac bi trebao da sebe smatra ~ovjekom uop{te i da zaboravlja, ako je mogu}e, svoje individualno bi}e i svoje konkretne ìvotne okolnosti. Knjiga koju odbacujemo kao lo{u ~esto je naprosto knjiga u ~ijem la`nom ~itaocu otkrivamo osobu kakva odbijamo da postanemo, masku koju odbijamo da stavimo, ulogu koju ne}emo da igramo. Da li je odista ta~no, pita se But na jednom mjestu, da ozbiljan katolik ili ateist, ma koliko mogao biti osjetljiv, trpeljiv, marljiv i dobro obavje{ten o Miltonovim uvjerenjima, uìva u Izgubljenom raju u onoj mjeri koja je mogu}na za jednog od Miltonovih savremenika i suvjernika podjednake inteligencije i osjetljivosti? Moè li pobo`ni protestant, ili Jevrejin, koji se gnu{a sve{teni~kog celibata, uìvati u Hopkinsovoj Navici savr{enstva koliko pobo`ni katolik, sa podjednakom knjièvnom senzibilno{}u i iskustvom? Kako stvari stoje, zaklju~uje But, ~ak i najve}e knjièvno djelo radikalno zavisi od podudaranja uvjerenja pisca i ~itaoca: Zamislite jednu divno napisanu tragediju ~iji je junak ubje|eni nacista-esesovac, a njegova tragi~na gre{ka sastoji se u privremenom i fatalnom poigravanju buròaskim demokratskim idealima. Postoji li ijedan me|u nama, bez obzira na na{u angaòvanost za objektivnost, koji bi mogao ozbiljno tvrditi da slaganje ili neslaganje sa pi{~evim idejama u takvom djelu nema nikakve veze s na{im prihvatanjem ili odbacivanjem njegove umjetnosti?11 Name}e se dakle pitanje ko je ~italac kojeg stvara Ibri{imovi} u svome romanu Vje~nik, i da li bi on nu`no morao dijeliti islamski pogled na svijet sa njegovim naratorom? Zadnje poglavlje Ibri{imovi}evog romana implicira i tezu teorije recepcije o ~itaocu kao autoru, jer se u paraboli~kom iskazu smisao Misrijevog putovanja kona~no uobli~ava tek u ~itao~evoj svijesti, odnosno ~italac postaje pravi autor Hidrove knjige, jer je klju~ romana u njegovom razumijevanju Nefertijeve sudbine. Zavr{na re~enica upravo dovodi u pitanje ~itao~evu kompetenciju. Ibri{imovi}ev roman uspostavlja se kao intertekstualna metafizi~ka bajka koja je po svojoj strukturi najblià poznatom romanu Mihaela Endea Baskrajna pri~a, s tom razlikom da je kod Endea rije~ o bajkovitoj fan10 11
T.S. Eliot, Religion and Literature, Selected Prose of T.S. Eliot, ed. Frank Kermode, London, Faber and Faber Ltd., 1961. 9 Vejn But, Retorika proze, Nolit, Beograd 1976., str. 92.
Vejn But, nav. djelo, str. 155. Vejn But, nav. djelo, str. 159.
52
BEHAR 101-102
tasti~noj pri~i u kojoj se stapaju palipsestno obra|eni motivi iz razli~itih mitologija i religijskih predaja, dok Ibri{imovi} u svom romanu poznate mitove i legende iz svjetske kulturne ba{tine dekonstrui{e. Naravno da {iroko razgranata intertekstualnost ovog djela od ~itaoca zahtijeva onu smije{nu koli~inu erudicije o kojoj govori Eliot u svom eseju Tradicija i individualni talenat, odnosno podrazumijeva da je ovaj obavije{ten o likovima kakvi su Utnapi{tim, Imhotep, Ukleti Holandez, Aidenej, Ahasver, arhat Pindola i El-Hidr. Svakako da je estetsko uìvanje u ~itanju znatno umanjeno ukoliko ~itaocu nisu poznati razli~iti konteksti u kojima se Hidr kao lik pojavljuje recimo na stranicama Mesnevije Dèlaludina Rumija. Moèmo se posluìti i analogijom iz jedne popularne umjetnosti kakva je film: gledalac moè uìvati prate}i pri~u filma Pakleni {und Kventina Tarantina, ali }e mu svi slojevi njenog zna~enja izma}i ukoliko ne zna da je njen narativni obrazac preuzet iz filma Tajanstveni voz Dìma Dàrmu{a, a da je njen osnovni zaplet parodija pri~e iz gangsterskog epa Lice sa oìljkom Brajana de Palme. Da Vje~nik ne pripada monolo{koj tradiciji romana kako to Kazaz izri~ito tvrdi svjedo~i ve} sama ~injenica da se on konstitui{e kao svojevrstan odgovor na druga knjièvna djela (Ep o Gilgame{u, Vje~ni @id, Ukleti Holandez itd.), te preko brojnih motiva, epizoda i slika vodi ìv dijalog sa univerzalnom kulturnom ba{tinom ~italac }e prepoznati brojne nenametljivo utkane citate, reminiscencije i aluzije na anti~ke filozofe, drevna duhovna u~enja i motive iz klasi~ne poezije. Ibri{imovi}ev pristup temama iz islamske tradicije je dvostruk i ostavlja mogu}nost za razli~ita tuma~enja: on ih obra|uje i kao prevladanu mitologiju u kojoj istraùje univerzalne simbole da bi njihovim izmje{tanjem u drugi kontekst u njima otkrivao nova zna~enja, ali istovremeno uklju~uje i stanovi{te da je rije~ o prototekstu koji posreduje iskustvo svetog, koji je neupitna Boìja rije~ i pretenduje na apsolutnu istinitost i univer-
Ako bi Ibri{imovi}ev roman bio ideolo{ki u onom smislu kako to Kazaz interpretira u svome tekstu, on bi kao takav bio neprihvatljiv, iz prostog razloga {to bi i glavni junak Abdullah Misri kao li~nost, sa stajali{ta islamske teologije, bio neprihvatljiv. Prema jednom vjerodostojnom hadisu poslanika Muhammeda nijedan ~ovjek koji je bio ìv u njegovo doba nije mogao ostati u ìvotu i nakon sto godina, pa je samim tim i Misri kao musliman, u jednom plo{nom i doslovnom ~itanju, nemogu} lik. * Svakako da je estetsko uìvanje u ~itanju znatno umanjeno ukoliko ~itaocu nisu poznati razli~iti konteksti u kojima se Hidr kao lik pojavljuje recimo na stranicama Mesnevije Dèlaludina Rumija. * Za{to romane nobelovca Fransoe Morijaka i @orà Bernanosa istori~ari francuske knjièvnosti nazivaju katoli~kim romanima, dok kada je rije~ o jednom djelu koje bi se (uslovno) moglo nazvati muslimanskim romanom, doma}a kritika upotrebljava isklju~ivo sintagmu ideolo{ki roman?
zalnu va`nost. Kako to primje}uje i Muhidin Dànko u svome tekstu Romaneskna Bosna ili [krinja dobrote12, Nefertijev moralni kodeks nije samo kodeks jednog muslimana, ve} kodeks svih religija i op{teljudskog morala: Ja nisam lagao. Ja nisam bio nepravedan. Ja nisam nikog pla{io. Ja nisam obmanjivao. Ja nisam nikome ni{ta oteo. Ja nisam nikoga zlostavljao. Ja nisam krao. Ja nisam ubijao. Ja nisam na mjeri zakidao. Ja nisam krao stvari koje neterima pripadaju. Ja nisam silom tu|a dobra prisvajao. Ja nisam hr|ave rije~i govorio. Ja nisam nikome hranu uzimao. Ja nisam svoje srce jeo. Ja nisam ni~iju me|u pomjerao. Ja nisam krao ìvotinje koje neterima pripadaju. Ja nisam dopu{tao da oranice opuste. Ja nisam ni u ~emu {tetu pravio. Ja nisam svoja usta ni protiv koga otvorio. Ja nisam dopu{tao da iz mene gnjev provali bez razloga. Ja nisam ~inio blud i nisam ~inio skotolo{tvo. Ja nisam sebe opoganio. Ja nisam ukaljao ènu drugog ~ovjeka. Ja nisam dopu{tao da mi usta srd`bom zbore. Ja nisam bio gluh na rije~i pravde i istine. Ja nisam nikoga u pla~ natjerivao. Ja nisam netere psovao. Ja nisam bio plahovit. Ja nisam svoje srce poùrivao. Ja nisam svoju koù probadao i tako se neterima svetio. Ja nisam govorio vi{e nego {to je bilo potrebno. Ja nisam prevare ~inio i na zlo pogledao. Ja nisam psovao ono {to je kod mene, a {to neterima pripada. Ja nisam teku}u vodu mutio.
12
Muhidin Dànko, Romaneskna Bosna ili [krinja dobrote, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.
BEHAR 101-102
53
|anja i njegovog fantasti~nog osvjetljenja proizvod svjesne poetizacije pripovjeda~a-junaka, koja ra~una na prepoznavanje i traì sau~esni{tvo ~itala~ke ma{te. Nefertijeva svijest o vlastitoj pro{losti proèta je onim {to ~italac saznaje tek u zavr{nom poglavlju da on svojim ìvotom metafori~ki utjelovljuje poruku koja je potvrda nadnaravnih, teolo{kih istina, te U svome ogledu Problemati~an identitet pripovjeda~a u roda upravo stoga mora ostati takav kakav jeste: superioran a manu Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a13 Jasmina Ahmetagi} obi~an, ni heroj, a ni mu~enik. Zaklju~no sa metafikcionalnom prigovara autoru da je njegov pripovjeda~ Neferti nedovoljno igrom u kojoj se zavr{ava El-Hidrova knjiga, Misrijeva ispovidefiniran kao lik, pridruùju}i se primjedbama Envera Kazaza jest uspostavlja se kao zagonetna parabola, ~iji se razli~iti elei Velimira Viskovi}a da Neferti ostaje nepromijenjen od menti mogu protuma~iti u jedinstvenom idejnom klju~u, ali po~etka do kraja romana, te da izostaje prikaz unutra{nje pisac nam tako|er ostavlja mogu}nost i da bude shva}ena drame duhovnih transformacija kroz koje prolazi. Neferti se, kao paradoks, da ostane vi{ezna~na i ezoteri~na. U tom smime|utim, savr{eno uklapa u sliku sufijskog pikara, s obzirom slu jasno je da narator i pisac ovog romana ne podrazumijeda sadrìnu pikarskog romana predstavlja niz pustolovina vaju istog ~itaoca: dok se Misri kao pripovjeda~ obra}a ~itaokoje jedino povezuje prisustvo glavne li~nosti, te su oni naj- cu koji dijeli njegova uvjerenja i koji je temeljito upu}en u te~e{}e napisani fragmentarno, bez ~vrste konstrukcije i olo{ka pitanja islama, pisac uzima u obzir i ~itaoca koji je u odre|enog plana. U vezi sa ovim pitanjem, kada su francu- stanju da u poetizaciji, metaforizaciji i osimboli~avanju Misriskog pisca i nobelovca Fransou jeve ispovijesti prepozna i otkrije i druga Morijaka upitali zbog ~ega on u svojim zna~enja, koja su izvan nedvosmislenog Kao znalac istorije i njenih kulromanima obra|uje uglavnom intimne teolo{kog klju~a. Misrijevo pripovijedadrame grje{nika, pokajnika i moralno nje odvija se u stalnom asocijativnom tura Ibri{imovi} mitske simbole posrnulih i pometenih duhova, on je tkanju, aluzivnom poigravanju, gdje su oneobi~ava dovode}i ih u novi dao jednostavan odgovor: zato {to na djelu postupci oneobi~avanja koji dobri ljudi, odnosno ispravni kr{}ani, kontekst, i otkriva u njima nova podrazumijevaju obaranje mentalnog nemaju svoju istoriju. Ibri{imovi}ev nivoa - narator kao da je nesvjestan zna~enja. Misri je upravo lik koji, u smislu ovih poezije koju izgovara, ili je pak svjestan Morijakovih rije~i, nema svoju istoriju. samo jednog od mogu}ih aspekata znaSa istim problemom hrvao se i Dostojevski pi{u}i svoj roman ~enja. Kazaz, me|utim, svoje zaklju~ke izvodi podrazumijevaBra}a Karamazovi, koji je u po~etku bio zami{ljen kao ju}i da je ono {to nam se u romanu saop{tava u metanarativroman o Aljo{i i trebalo je da sadrì jo{ jedan zavr{ni dio nim komentarima identi~no sa onim {to posreduje sama priposve}en ovom junaku, da bi pisac na kraju od te zamisli odu- ~a. Kako primje}uje i Muhidin Dànko u svome tekstu, uvo|estao. Nefertijeva ispovijest jeste sumiranje pet milenijuma du- njem El-Hidrove knjige kao knjige u knjizi, Ibri{imovi} je gog ìvotnog iskustva, ali iz perspektive koja je bitno odre|ena Vje~nika u~inio vi{estruko simboli~kim romanom koji pruà njegovim duhovnim stanjem u trenutku kada zapo~inje svoju efekat izostavljene pri~e koju treba i moè dopisati svaki pri~u, tako da je usmjerena na potragu za odgonetanjem tajne ~italac ovisno o svom knjièvnom senzibilitetu. El-Hidrova dugovje~nosti. Otuda se Neferti zadràva samo na onim mje- knjiga aludira na knjigu ìvota spomenutu u Kuranu, koja }e stima iz vlastite pro{losti koja sa najdublje ti~u ove teme, ~ovjeku biti predo~ena na Sudnjem danu, pa se time i smisao odnosno na susretima sa drugim legendarnim dugovje~nim knjièvnoumjetni~kog stvaranja odnosi na prizivanje kona~ljudima. Tako se on kao li~nost vi{e otkriva u uzgrednim poet- nog Suda, moralnog ocjenjivanja cjelokupnog ljudskog iskuskim opservacijama koje sabiraju i tuma~e njegova raznovr- stva, ali i pruànje odgovora na posljednja pitanja. sna ìvotna iskustva, negoli na nivou same fabule. Sama ne~itljivost Hidrove knjige jedna je vi{ezna~na metafora Neferti kao pripovjeda~ o sebi govori posredno, kroz optiku koja ostavlja prostor za tuma~enja u razli~itim idejnim klju~epoetske za~udnosti, gdje su postupci oneobi~avanja i simbovima. Nefertijevo zamiranje koje po~inje tako {to se u njegovoj li~ke narativne tehnike suptilno i nenametljivo utkane u realisvijesti predmeti razdvajaju od svojih naziva aludira na Hajdesti~ki prosede. Vrijedi naglasiti da je Vje~nik ispovijedni rogerovu misao da jezik daje bitak bi}ima, te da smrt ozna~ava man, roman unutra{njeg monologa, te da se Nefertijevo unurazdvajanje bi}a od njegovog bitka. Na jednom mjestu se tra{nje putovanje kroz povijest gradi na intertekstualnom doslovno kaè da Utnapi{tim nije Boìji poslanik Nuh, te njegopovezivanju svijeta knjiga sa autenti~no{}u istorijskih i stvarvo tajanstveno i{~ezavanje nedvosmisleno upu}uje da pisac nosnih ~injenica, te da je uskla|enost izme|u zbiljskog dogagovori o Nuhovom a.s. sada{njem ìvotu u onostranosti. Borave}i zajedno sa mladi}ima koji su prema kuranskom kaziva13 Jasmina Ahmetagi}, Problemati~an identitet pripoveda~a u romanu nju ostavljeni da spavaju u pe}ini duè od trista godina, Neferti Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.
Ja nisam svoj glas podizao. Ja se nisam drsko pona{ao. Ja nisam bio pristrasan. Ja se nisam bogatio na tu| ra~un. Ja nisam ometao netere pri izlascima njihovim. (str. 55, 56)
54
BEHAR 101-102
zapravo sanja svoje mogu}e budu}e ìvote, te je njegovo ìvo- tura koji intertekstualnom memorijskom gestom nastoji obnotno putovanje kroz povijest slika unutra{njeg doga|anja viti sistem kulturnih naracija koje se ~ine zaboravljenim, ili, spasa kojeg du{a proìvljava u grobu, ~ekaju}i na kona~no pak, marginaliziranim unutar antropocentri~no definiranog proìvljenje, koje je ovdje simbolizovano izlaskom iz pe}ine, modela kulture na{eg doba.15 Ovo se jasno moè pokazati na pred kapije onostranog. Ahasverova ispovijest tako|er asoci- primjeru Ibri{imovi}evog uvo|enja lika arhata Pindole ra na ìvot kojim du{a ìvi u kaburu, s obzirom da ovaj junak Baradvaje iz budisti~ke duhovne tradicije. Iako je islamska teoneprestano iznova proìvljava u sje}anju sav svoj ìvot i propi- logija u o{troj suprotnosti sa budisti~kim (kao i hinduisti~kim) tuje neostvarene mogu}nosti vlastitog bi}a isklju~ivo iz perio- u~enjem o reinkarnaciji, Hidr ne dovodi u pitanje vjerodostojda prije nego je proklet. Vanjska stvarnost transformi{e se nost Pindoline pojave. kroz specifi~ni fokus Misrijevog duhovnog sredi{ta, {to podra- Ibri{imovi} u ovoj epizodi pruà nagovje{taje za neku vrstu zumijeva neprestanu tehniku o~u|enja, razbijanje automatizo- islamske interpretacije budisti~kog u~enja o nirvani i reinkarvane percepcije stvarnosti. Sam efekat poetske za~udnosti naciji njegov Misri }e doìvjeti misti~no sjedinjenje s Bogom, proishodi iz stalnog smjenjivanja ta~ki gledi{ta i udvajanja per- simbolizovano kroz poistovje}enje El-Hidrove knjige sa njegospektiva. Ibri{imovi} dakle na nivou samih simboli~kih zna~e- vom ispovije{}u, ali tek nakon {to ga arhat Pindola povede u nja teksta ne stvara ~itaoca koji bi morao dijeliti uvjerenja sa nirvanu. [ta me|utim pojam nirvane zna~i junaku koji svoje uvide u stvarnost zasniva na njegovim naratorom, brojna zaoislamskom religioznom uvjerebilaènja i podrazumijevanja saIbri{imovi}ev pristup temama iz islamske nju? U Platonovom u~enju o najmo prividno po~ivaju na pre{uttradicije je dvostruk i ostavlja mogu}nost vi{im rodovima bi}a dokazuje se nom sporazumu sa ~itaocem da nu`nost bitka nebi}a kao drugooni dijele isti pogled na svijet, dok za razli~ita tuma~enja: on ih obra|uje i kao sti ili razli~itosti obuhva}ene saon od njega zapravo traì jednu prevladanu mitologiju u kojoj istraùje unimim pojmom bitka.16 Hegel naro~itu otvorenost i {irinu duha, verzalne simbole da bi njihovim izmje{taargumentaciju svoje logike zate poznavanje tradicije islamske po~inje pretpostavkom da je Apduhovnosti i kulture koja bi bila od njem u drugi kntekst u njima otkrivao nova solutno ~isti bitak, odnosno da one vrste kakvu je, recimo, posjzna~enja, ali istovremeno uklju~uje i staono prosto jeste, a da mu ne priedovao Borhes kada je pisao novi{te da je rije~ o prototekstu koji pospisujemo nikakve osobine. Ali Averroesovu potragu, ili Amin ~isti bitak bez ikakvih osobina Maluf u svom romanu Baltazareduje iskustvo svetog, koji je neupitna Bonije ni{ta i stoga dolazimo do rovo putovanje. Pri tome je i to oìja rije~ i pretenduje na apsolutnu istiniantiteze: Apsolutno je Ni{ta. Od ostavljanje prostora drugim tost i univerzalnu va`nost. ove teze i antiteze prelazimo na zna~enjima u slu`bi teolo{ke istisintezu: spajanje Bitka i Nebitka ne na jednom vi{em nivou: Kuran poziva ~ovjeka da razmi{lja o Bogu, ali mu nedvosmisleno je Postajanje, i tako kaèmo: Apsolutno je Postajanje. Apsostavlja do znanja da njegova spoznaja Boga (na ovozemaljskom lutna Ideja prema Hegelu je ~ista misao koja misli o ~istoj svijetu) mora biti nepotpuna. Nema istine osim cijele istine, misli.17 Vrijeme je samo iluzija koju stvara na{a nesposobnost kako bi rekao Hegel.14 Ova spoznaja se u romanu ostvaruje da vidimo Cjelinu. Um je, prema Hegelu, izvjesnost da je on kroz Misrijevo misti~no sjedinjenje s Bogom, koje je simbolizi- sav realitet. U svojoj odvojenosti jedna osoba nije sasvim realrano preobraàjem njegove ispovijesti u knjigu koju ispisuje El- na, ali ono {to je u njoj stvarno je njeno sudjelovanje u StvarHidr, ~ime je knjièvni stvaralac poistovje}en sa oru|em nosti kao cjelini. Tako se osnovna islamska maksima - La Stvoritelja, odnosno prenosiocem boànskih poruka. Sa druge illahe ilallah u klju~u Hegelovog mi{ljenja moè protuma~iti strane, samo nagla{avanje nepotpunosti i nedore~enosti kao izjava da Bog jeste, a da sve drugo nije, odnosno da sve Nefertijevih spoznaja i otvorenosti za razli~ita tuma~enja poka- drugo jeste samo onoliko koliko u~estvuje u Boìjem bi}u, odzuje da ovaj roman nadilazi okvire takozvane monolo{ke tradi- nosno koliko je u stanju da postigne od Boìjih imena - atricije u koju ga svrstava Kazaz. U ovom kontekstu upitna je i buta. Kao {to Hegel tvrdi u svojoj Logici, istinito i la`no nisu taKazazova teza o tome da narativni glasovi drugih dugovje~nih ko o{tre suprotnosti kao {to se obi~no pretpostavlja, jer mi likova u romanu rezultiraju teocentri~nom kulturalnom poli- moèmo znati na na~in koji je pogre{an, a to se doga|a kada fonijom, koja, paradoksalno, ne ostvaruje dramatski dijalog pripisujemo apsolutnu istinitost nekom izdvojenom dijelu kultura, nego njihovu naporednost, te namjesto polikontek- obavje{tenja.18 Na prirodu bilo kog dijela univerzuma tako dustualnog Vje~nik realizira polikulturalni svijet naporednih kul- boko uti~u njegovi odnosi sa drugim dijelovima i sa cjelinom,
14
Bertrand Rasel, Istorija zapadne filozofije, Hegel, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1998., str. 667. 15 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 24. 16 Vladimir Filipovi}, Filozofijski rje~nik, Ni{ta, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1989., str. 226. Bertrand Rasel, nav. djelo, str. 661. 18 Bertrand Rasel, nav. djelo, str. 660.
17
BEHAR 101-102
55
da se ne moè na~initi nijedna istinita tvrdnja o bilo kom dijelu, osim da mu se odredi njegovo mjesto u cjelini. Po{to njegovo mjesto u cjelini zavisi od svih ostalih dijelova, istinska tvrdnja o njegovom mjestu u cjelini bit }e istovremeno odre|ivanje mjesta svakog drugog dijela u cjelini. Tako ni{ta nije potpuno stvarno osim cjeline, jer svaki dio, kada se izdvoji, mijenja svoju prirodu time {to se izdvaja, i zato se vi{e ne pojavljuje sasvim onakav kakav je u stvari. S druge strane, kada se dio posmatra u odnosu na cjelinu, on se vidi tako kao da nije samo-dovoljan, i kao da je nesposoban da postoji, osim kao dio upravo one cjeline koja je sama istinski realna. Sve postoji onako kako Ti to vidi{, kako kaè Hor Kanterberijki u drami Ubistvo u katedrali T. S. Eliota.19 Nadovezuju}i se na Hegelovo mi{ljenje, mogli bi re}i: ako je Bog Apsolut, onda je on neograni~eno pojmovno ozbiljenje apsolutnog bogatstva svih mogu}nosti, kako je Alfred N. Vajthed u svome djelu Proces i realnost definirao ono {to naziva prvobitnom prirodom Boìjom20; pa ipak, kao {to znamo iz Kurana, Bog je samome sebi propisao ograni~enja, i paradoksalno, On se potvr|uje kao Apsolut upravo kroz ograni~enja koja je sebi odredio. U svojim zaklju~nim antitezama matemati~ar Vajthed tvrdi da je jednako istinito re}i da je Bog prije svijeta i da je svijet prije Boga. Pri tome je svijet onaj dio prvobitne prirode21 koje se Bog odrekao u svom bi}u. Lai~ki kazano, ako je Bog oduvijek dobri, pravedni i milostivi Bog, onda je sama mogu}nost da On bude nepravedan ili da prosto ne bude, bila oduvijek odba~ena, tako da bi i svijet koji sadrì zlo morao biti prije Boga. Srednjovjekovni mistici ozna~avali su kao Ni{ta misti~ki isku{enu Bo`ju beskona~nost, misle}i pri tome na ono {to Vajthed naziva prvobitnom prirodom Bo`jom, na koju se odnosi i Budina definicija nirvane kao utrnu}a ìvotne è|i i stanja ni bitka, ni nebitka, ni bitka-i-nebitka, ni ni-bitkani-nebitka22, odnosno svijesti koja je s one strane dobra i zla. Misri svoje putovanje u nirvanu opisuje ovim rije~ima: Iako sam se pred El-Hidrom snebivao kada bih se, ne hote}i, sjetio kakve neprili~nosti koju sam nekad, u svojim prija{njim ìvotima, po~inio, pred Pindolom Baradvajom nikakvom svojom gre{kom, glupo{}u, ili grijehom, nisam bio posti|en, neprekidno sam osje}ao neku djetinju milost i prijaznost, u po~etku otvoreno ni{ta ne èle}i i ni{ta ne snuju}i. () Potom je i{~ezlo i sve drugo, te uskoro postadoh, na osobit na~in, samo budan i pribran; zatim se, bez ikakva àljenja, oslobodih svake sre}e i zadovoljstva i za|oh u punu ravnodu{nost, a onda i u ~istu sabranost i smirenost, kao da sam u makamima poput zuhda, samta, haufa, ili radè i to istovremeno, sve dok se nisam obreo u beskrajnom prostoru kosmosa. Potom za|oh u ~isto ni{tavilo. U ovom opisu stanje nirvane prikazano je kao doìvljaj sjedinjavanja sa onim transcendentalnim ja koje je kod Huserla izjedna~eno sa apsolutnim bitkom. Iako u ovoj epizodi zaista
19
nema izravnog dijaloga izme|u dviju razli~itih duhovnih tradicija i kultura, dijalog je zapravo sadràn u onome {to se pre{u}uje, u nizu posrednih aluzija koje upu}uju na podrazumijevani kontekst ~itao~evih znanja, odnosno ve} u samoj ~injenici da El-Hidr i Misri ni~im ne dovode u pitanje vjerodostojnost Pindoline pojave i njegovu svetost, iako je budisti~ko vjerovanje u osnovi neprihvatljivo i suprotno vjeri jednog muslimana (dok je u islamskoj teologiji Bog apsolut i sami bitak, budizam je ateisti~ka i nihilisti~ka religija23 posve upu}ena na suprotno: na ne-apsolut, ne-bitak, na nirvanu, prazninu, ~ak na apsolutno ni{ta). Hidr samim svojim stavom prema Pindoli Baradvaji ukazuje na to da islamski pogled na svijet u sebi uklju~uje i sadrì i budisti~ke predstave o onostranom, ali se ne ograni~ava na njihovo jednostrano poimanje. Stoga Hidr upozorava Pindolu da ne vodi Misrija u nirvanu, jer je on musliman. Za japanskog filozofa Kitara Ni{idu, koji je promi{ljao budizam u svjetlu novovjekovne zapadne filozofije, apsolutno ni{ta zna~i zapravo prazni, od svih pojmova, kategorija, predstava i slika oslobo|eni, apsolutni bitak24. Prava bit Bo`ja ostaje skrivena, nepristupa~na ljudskom umu, i to je ono mjesto koje je zajedni~ko i islamskom i budisti~kom poimanju onostranog. Otuda Hidr u Ibri{imovi}evom romanu priznaje i ne osporava Pindolinu svetost. Njih dvojica se me|usobno razumiju preko misti~kog iskustva koje je zajedni~ko svim religijama: Boga nije mogu}e pojmiti nikakvim pojmom, dokraja izre}i nikakvim iskazom, On je svemu transcendentan i nadilazi sve pojmove, iskaze, definicije, a ipak nije odijeljen od svijeta i ~ovjeka. On je beskrajno dalek a ipak bliì nama nego {to smo mi samima sabi, nedoku~iv i u doìvljenoj prisutnosti, prisutan i u doìvljenoj odsutnosti; On obuhva}a svijet a ipak nije s njim identi~an: tako da se u Bogu transcendencija i imanencija podudaraju. Dosljedna mistika skida sa predstave o Bogu sve li~ne atribute, dok ne stigne do gole i ~iste beskona~nosti. U svjetlu ovakvog razumijevanja postaje jasan i Nefertijev blagonaklon stav prema staroegipatskim i starogr~kim boànstvima, s obzirom da on niti na jednom mjestu ne izraàva sumnju u njihovo postojanje, iako se to moè shvatiti i kao svjesno pre{u}ivanje onog {to se samo po sebi podrazumijeva. Pojam ni{tavila ovdje je zanimljiv i zato jer upu}uje na temu besmrtnosti, s obzirom da je u Kuranu ni{ta iz kojeg Bog stvara svijet (analogno biblijskom creatio ex nihilo) na vi{e mjesta poistovje}eno sa onim {to je mrtvo (On iz mrtvog izvodi ìvo, a iz ìvog neìvo). Kao u slu~aju Nefertijevog zamiranja, mrtvo je ono {to se odvojilo od svog imena. Ovo je u dosluhu sa Hajdegerovom mi{lju da imena utvr|uju bi}a i ~uvaju ih, odnosno da jezik imenuju}i sve {to jest daje bitak bi}ima. Imenovanje je za Hajdegera odno{enje, drànje skupa, dodjeljivanje svrhe (jezik govori nas, a ne obratno, i izgovara sva druga bi}a; jezik je zasluàn za izvorno sabiranje jer drì na
21 22
20
T.S. Eliot, Ubojstvo u katedrali, Kr{}anska sada{njost, Zagreb, 1990., str. 52. Hans Kung, Postoji li Bog?, Bog u procesu: Alfred N. Whitehead, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 164.
Hans Kung, nav. djelo, str. 164. Vladimir Filipovi}, nav. djelo, Nirvana, str. 226. 23 Hans Kung, nav. djelo, str. 549. 24 Hans Kung, nav. djelo, str. 552.
56
BEHAR 101-102
okupu ~etvorstvo neba, zemlje, boànstva i smrtnika). Tako se prividno povla~enje Boga iz Njegove prvobitne prirode, koja kao {to smo vidjeli u sebi pomiruje pojam nirvane, a koje simboli~ki odgovara Isusovom prividnom raspe}u, doga|a u jeziku sli~no kao u obja{njenju Deridinog pojma differance - zna~enje pojedinih Boìjih imena biva odgo|eno zna~enjima drugih. Kuranska pripovijest o putovanju Hidra i Musaa a.s. govori i o relativnosti pojmova dobra i zla: ono {to nam izgleda kao o~igledno zlo preobraàva se u dobro, ali i obratno ono ~ega se Bog odrekao iz svoje prvobitne prirode kao mogu}nosti vlastitog bi}a nazivaju}i sebe uzvi{enim imenima (Dobro, Pravda, Istina, Svrha, Svemo}, Apsolutni gospodar), obuhva}eno je tim imenima tako da ona budu potvr|ena na jednom vi{em stupnju; u Kuranu je drvo besmrtnosti poistovje}eno sa drvetom poznanja dobra i zla, te je sam po~etak stvaranja predstavljen slikom odjeljivanja svjetla od tame, odnosno odre|ivanjem granice Boìjih imena ono {to je odba~eno od Njegovog bi}a i nije obuhva}eno Boìjim imenima mora biti ponovo proìvljeno i postati dijelom Njegovog bi}a kroz ku{nju, iskupljenje, Sud, pakao i raj. U Nefertijevom susretu sa Aidenejem iz gr~kog mita ogledaju se Isusove rije~i iz Novog zavjeta: Ko bude traìo ìvot, izgubi}e ga, a ko ga se odrekne, taj }e ga na}i. Prema Hajdegeru tubitak je orijentisan prema svojim budu}im mogu}nostima, tako da jo{ nije sav tu, nepotpun je, i tek u smrti nadilazi svoju nepotpunost, budu}i da vi{e nema budu}ih mogu}nosti koje bi projektirao, ali tada ga vi{e nema. U staroindijskom tekstu Veda reinkarnacija je simboli~ka, ~ovjekov duh se otjelovljuje u njegovim potomcima. Budisti~ko u~enje o reinkarnaciji ozna~ava nemogu}nost kona~nog upotpunjenja u smrti, dok Pindolina kazna nagla{ava zna~enje smrti kao raspoloìvosti za ponovno zapo~injanje ìvota u novom bi25
U svome ogledu Problemati~an identitet pripoveda~a u romanu Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a Jasmina Ahmetagi} prigovara autoru da je njegov pripovjeda~ Neferti nedovoljno definiran kao lik, pridruùju}i se primjedbama Envera Kazaza i Velimira Viskovi}a da Neferti ostaje nepromijenjen od po~etka do kraja romana, te da izostaje prikaz unutra{nje drame duhovnih transformacija kroz koje prolazi. Neferti se, me|utim, savr{eno uklapa u sliku sufijskog pikara, s obzirom da sadrìnu pikarskog romana predstavlja niz pustolovina koje jedino povezuje prisustvo glavne li~nosti, te su oni naj~e{}e napisani fragmentarno, bez ~vrste konstrukcije i odre|enog plana.
}u. Tako Pindolina kazna u ovom romanu sadrì zna~enje univerzalne Boìje kazne, ona je izvedenica prvobitnog grijeha koji je simboliziran seksualno{}u, odnosno èljom za ponovnim zapo~injanjem ìvota u drugom bi}u. Nefertijeva dugovje~nost postaje znak boànske postojanosti u proticanju i proticanja u postojanosti postojanost iziskuje proticanje kao svoje ispunjenje, dok proticanje iziskuje postojanost kao svoje ispunjenje. Ni ja ne znam sve, ta odmah bih od toga umro, kaè Neferti. Zanimljivo tuma~enje Nefertijevog lika daje Vahidin Preljevi} u svom ogledu Dijalog s besmrtno{}u: autorstvo, pismo i kulturno pam}enje u mitopoeti~kom diskursu romana Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a25: Sve govori u prilog tome da Neferti zapravo uop}e nije lik, barem ne u uobi~ajenom smislu rije~i. On se prije moè shvatiti kao radikalna varijacija tipa sveznaju}eg pripovjeda~a, eksperiment otjelovljenja jedne narativne svijesti od pamtivijeka do dana{njih dana beskona~nog sje}anja, {to je nedosanjani san sveg pripovijedanja. Pripovijedanje ili graditeljstvo za ovo prvo znamo to od Hiljadu i jedne no}i a za drugo upravo od Imhotepa i jeste poku{aj odlaganja smrti. Upravo to ~ini pisar Neferti alias Abdullah: dok zapisuje, doslovno ili neizravno, on je ìv, on time zapravo odlaè smrt, ili kako kaè Neferti: izbjegava je. U ovom metatekstualnom ili bolje re~eno autorefleksivnom impetusu ni izbliza se ne iscrpljuje kompleksnost Nefertija kao narativnog koncepta, ali u tome je, ~ini mi se, jedna od njegovih klju~nih dimenzija. On na neki na~in predstavlja fiktivno otjelovljenje medija pisma kao takvog, struje tradicije, koja izvan samog akta zapisivanja odnosno manje-vi{e vrijednosno neutralnog pam}enja kao pohranidbenog sredstva povijesti zapravo i ne posjeduje svijest u psiholo{kom smislu. Tu tezu bih potkrijepio i ~injenicom da u Abdulahovu zapisivanju zapravo i ne djeluje njegova volja, ve} da je ono ne{to {to se doga|a, takore}i, izvan njega: Zaista onaj koji zapisuje ne zapisuje samo {to on ho}e! Ne{to ho}e da bude zapisano, a ne{to ne}e i moja ruka tek pridràva pero dok nesaglediva bjelina papiru govori murekefu kojim rije~ima da ostavi, a kojim rije~ima da ne ostavi trag. (Vje~nik, str. 248). Pisarevo izbjegavanje smrti zapravo je njegovo pripovjedno pam}enje, a njegova ~esto apostrofirana ljubav prema ìvotu, jest akt tog predanog zapisivanja, koje se uistinu ovdje inscenira kao neka vrsta stvaranja: pismo i tijelo ovdje ulaze u nerazmrsivu simbiozu. Ina~e je zanimljivo {to je ovdje tjelesnost, a ne sama du{a, izolirana od nje, klju~ni poetski mitologem dugovje~nosti. Upravo u tome pored ostalog krije se tajna naizgled beskrajnoga Nefertijevog ìvota. Jer njegovo tijelo nije ni{ta drugo do upravo to pismo. îni se da se u ovom uistinu jedinstvenom eksperimentu moè nazrijeti originalan
Vahidin Preljevi}, Dijalog s besmrtno{}u: autorstvo, pismo i kulturno pam}enje u mitopoeti~kom diskursu romana Vje~nik Nedàda Ibri{imovi}a, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007., str. 21.
BEHAR 101-102
57
Ibri{imovi}ev doprinos polemici protiv Barthesovo-Foucaltove teze o smrti autora. Iz ovoga vidimo da je Ibri{imovi} zaista ponudio mno{tvo mogu}nosti za razli~ita tuma~enja Misrijevog unutra{njeg putovanja kroz povijest. Ako je Utnapi{tim nevidljiv za druge ljude ali ne i za Nefertija, te se opisani doga|aji zbivaju u onostranosti, onda se i Nefertijev ìvot odvija u literarnoj onostranosti, kako }emo to saznati od Hidra, u kojoj ìvi neostvarene mogu}nosti svih drugih ìvota, da bi do{ao do spoznaje Boga, te je i to razlog za{to kroz ~itave milenije ostaje gotovo isti onaj koji je bio u starom Egiptu smjerni i skromni pisar koji voli ìvot i drì se pravila o umjerenosti i vrlini. U svome ogledu An|eo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vje~nosti u dva romana Nedàda Ibri{imovi}a26 Davor Beganovi} literarnoj obradi teme vje~nosti u Vje~niku suprotstavlja Ibri{imovi}ev ranije objavljeni roman Karabeg, ~iji je narator dìn, te je tako poetski za~udnom perspektivom pripovijedanja iz pozicije vje~nosti i sveznanja otvoren prostor za metaforizaciju i simbolizaciju povijesti. Beganovi} me|utim u svome tekstu zanemaruje ~injenicu da se jedan od uvodnih pasusa ~etvrtog poglavlja Vje~nika otvara onom istom apelativnom strukturom kakvu pamtimo iz Karabega: pripovjeda~ se obra}a ~itaocu u drugom licu i propisuje moduse ~itanja istovremeno ih potkopavaju}i. Tehnika o~u|enja kojom se Ibri{imovi} sluì u ovim pasusima u toj mjeri je identi~na onoj sa po~etka romana Karabeg da se ~italac ne moè oteti dojmu da pisac svjesno aludira na svoj ranije objavljeni roman, kako bi ostavio prostora i za tuma~enje da je Nefertijeva pozicija dugovje~nog ~ovjeka ustvari pozicija dìna. A na osnovu poetskih i simboli~kih narativnih tehnika kojima se Ibri{imovi} sluì u Vje~niku, moè se zaklju~iti da ovaj roman sublimira i sadrì u sebi sve prethodne romane ovog pisca. I ovdje je povijesno vrijeme dato kroz vizuru personalne, egzistencijalne situacije knjièvnog junaka kao i u Ugursuzu i Bra}i i vezirima. I dok je u Ugursuzu biljeènje kroz optiku poetske za~udnosti27 uslovljeno inferiornom pozicijom mentalno zaostalog i nijemog sluge Muzafera, ono je u Vje~niku prizvod svjesne poetizacije jednog superiornog posmatra~a kakav je Neferti (~iji poziv pisara nedvosmisleno asocira na one ajete u Kuranu gdje se an|eli nazivaju uvaènim pisarima), koja ra~una na prepoznavanje i sau~esni{tvo ~itala~ke ma{te. Nasuprot Muzaferovoj suènoj svjesnosti koja podrazumijeva neprestanu tehniku o~u|enja, razbijanje automatizovane percepcije stvarnosti, u Nefertijevoj pro{irenoj svjesnosti poetska za~udnost ostvaruje se u stalnom udvajanju perspektiva i smjenjivanju razli~itih ta~ki gledi{ta, asocijativnom tkanju i aluzivnom poigravanju. Vje~nik je, tako|er kao i ovi prethodni Ibri{imovi}evi romani, ispovijedni roman, roman unutra{njeg monologa, roman simboli~kog i u osnovi subjektiviziranog iskaza. Nefertijeva sudbina ne slijedi uobi~ajene obrasce moralisti~kih pri~a poznatih jo{ od Starog zavje26
ta (raj isku{enje palost iskupljenje ponovo ste~eni raj), pripovjeda~eva pozicija je pozicija privilegovanog pouzdanog svjedoka, ademovska pozicija izabranika koji nije svjestan svrhe svoje izabranosti. Likovi u romanu Ugursuz slute zlo i zbog toga ùre da ga po~ine, pa je njihova slutnja izraz svijesti o neautenti~nosti vlastitog postojanja, isklju~ivanju samih sebe iz ontolo{ki istinitog jedinstvenog sopstva koje zna~i prihva}anje uloge zastupnika Boìjeg na zemlji date prvom ~ovjeku Ademu. Neferti pripovijeda onako kako se prirodno i spontano evociraju i izlaù sje}anja, sa svim onim digresijama, skretanjima u raznim pravcima, zastojima i vra}anjima unatrag, tipi~nim recimo za ispovijedanje bliskom sagovorniku, prisnom istomi{ljeniku. Povijesne ~injenice mijenjaju svoj smisao u skladu sa optikom kojom se posmatraju i kontekstom u koji su uvedene. U stalnom op{tenju starog i novog, prizori iz istorijske i kulturne pro{losti ogledaju se u aktuelnom istorijskom trenutku, sa ~ijim se zabludama i predrasudama narator obra~unava blagim tonom, a njegovo mi{ljenje nosi pe~at jedne suverene i samosvjesne zrelosti duha. Mi{ljenje pripovijednog Ja posjeduje onu {irinu duha kakvu poznajemo iz klasi~ne knjièvnosti, saop}eno je autoritativnim glasom mudraca i duhovnog u~itelja, onog ~ijim ste dru{tvom po~a{}eni i ~ije se rije~i upijaju da bi bile citirane, jer su dragocjeni plod jednog posve}enog i strasnog intelektualnog istraìvanja. Neferti sa izvanrednom sposobno{}u uo~ava i iz svoje intimne povijesti izdvaja samo one privilegirane trenutke i detalje u kojima se zrcale pitanja od univerzalne va`nosti, one koji mu sluè kao idejni okida~i u daljem promi{ljanju i novim sintezama, suptilno utkanim u nizu gotovo uzgrednih poetskih opservacija. Sje}anje uspostavlja melodiju spajaju}i razli~ita iskustva u nov muzi~ki raspored, tako da pro{lost mijenja obrazac i nije vi{e prosto niz, kako bi rekao T. S. Eliot. Taj osobeni vid poetskog sumiranja nagla{en je i u prikazivanju neposredne ìvotne stvarnosti, kojom su obi~no zahva}eni oni vr{ni trenuci, doga|aji i prizori koji svojom naro~itom evokativnom snagom sabiraju naj{iri plan li~nog iskustva. U sveobuhvatnom saìmanju i objedinjavanju raznolikih ìvotnih, ~itala~kih i kulturnih iskustava, pripovjeda~eva svijest u ovom romanu doima se poput nekog divovskog mlina, koji je u stanju da ~itave biblioteke pro~itanog {tiva samelje, preradi, upije i preto~i u re~enice koje sadrè onaj njihov najbitniji idejni supstrat. Pripovjeda~eva svijest se u svom prepletu sje}anja ~esto zaka~i za neki uzgredni detalj, koji je ponekad samo trivijalni detalj iz svakodnevnice, da bi se, nadovezuju}i se sa jedne asocijacije na drugu, razvio ~itav niz rafinirano upletenih poetskih opservacija. Tako u svijesti naratora uvjerljivo do~arani povijesni ambijent postaje samo paraboli~ki okvir, odnosno prostor za metaforizaciju izraza. Mogu}nosti iz pro{losti nisu izgubljene, i narator pomno istraùje i isku{ava njihovu mo} u
27
Davor Beganovi}, An|eo i mistik. Linearna i prostorna koncepcija vje~nosti u dva romana Nedàda Ibri{imovi}a, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.
Enver Kazaz, Bo{nja~ki roman XX vijeka, Slutnja zla i narativno putovanje ka identitetu. Romaneskni opus Nedàda Ibri{imovi}a, Naklada ZORO, Zagreb Sarajevo, 2004., str. 319.
58
BEHAR 101-102
aktuelnom trenutku, otkrivaju}i nam ona mjesta u kojima se bezvremeno sije~e sa vremenom. Pro{lo iskustvo probu|eno u zna~enju nije iskustvo samo jednog ìvota, ve} mnogih pokoljenja28, kako kaè T. S. Eliot. U svome spjevu Boànstvena komedija Dante Aligijeri dao je sintezu cjelokupne srednjovjekovne duhovnosti i kulture. Da je poduhvat jedne takve totalne knjige mogu} i u modernom vremenu, potvr|uje primjer poeme Cantos Ezre Paunda, bez obzira {to je ona od strane kritike ~esto bila ocjenjivana kao jedan veli~anstveni proma{aj. Paund se u svojim Cantos, jednako kao i T. S. Eliot u Pustoj zemlji, koju kritika smatra najzna~ajnijom pjesni~kim djelom dvadesetog stolje}a, nadmo}no i maestralno sluè svim onim tehnikama i postupcima koje su teoreti~ari tek znatno kasnije odredili kao postmodernisti~ke. U vezi sa primjedbom Velimira Viskovi}a da Vje~nik nije postmodernisti~ki roman29, vrijedi podsjetiti na mi{ljenje Linde Ha~n koje ona iznosi u svojoj knjizi Politika postmodernizma30 da postmodernisti~ko isticanje ideolo{ke uslovljenosti proizvodnje zna~enja i razumijevanja vodi ka zaklju~ku da je i svako umjetni~ko prikazivanje svijeta su{tinski odre|eno istorijskim, dru{tvenim i ideolo{kim kontekstom: budu}i da se ne mogu izmjestiti izvan tog konteksta, pripovjeda~i ga smi{ljeno isti~u i na razne na~ine opisuju kako ih on odre|uje. Rije~ je, dakle, o posebnom vidu oneobi~avanja, ~iji je cilj da se prikaè zavisnost na{ih predstava o svijetu i nama samima od hijerarhijskih, ideologiziranih odnosa mo}i u dru{tvu. Linda Ha~n tvrdi da odnos izme|u povijesti i pripovijesti presudno odre|uje {ta je postmodernizam u knjièvnosti. Kada se za jedan pogled na svijet kaè da pretendira na op}e vaènje, onda se to, smatra Linda Ha~n, prvenstveno odnosi na shvatanje sada{njosti i pro{losti, te upravo istorija predstavlja osnovni model razumijevanja svijeta i pripisivanja smisla pro{lim doga|ajima. Postmodernisti~ka proza, koju Linda Ha~n naziva istorigrafskom metaprozom, preispituje pretpostavke istoriografije skretanjem pa`nje na sli~nosti izme|u narativnog (u uèm smislu) i istoriografskog diskursa, problematizovanjem referencijalne funkcije kako knjièvnosti tako i istoriografije, podrivanjem predstave o cjelovitom i autonomnom subjektu koji je u stanju da sa jednog stanovi{ta koherentno poveè bilo fiktivne, bilo istorijske doga|aje i da im smisao. Uslovljenost predstava o svijetu u neposrednoj je vezi sa uslovljeno{}u poimanja subjekta, to jest istorijskog, narativnog ili na{eg vlastitog ja. Linda Ha~n opisuje postmodernisti~ko narativno ja kao necjelovito i nesamostalno. Takvo ja posljedica je svijesti o istorijskoj, dru{tvenoj i ideolo{koj predodre|enosti predstava o subjektivitetu.31 Junaci postmodernisti~ke proze referiraju i na svoju fikcionalnu prirodu: oni znaju da su proizvod knjièvnih konvencija i da je njihovo postojanje rezultat primjene odgovaraju}ih knjièv28
nih postupaka. Ibri{imovi}ev Vje~nik pruà dakle dovoljno argumenata i za postmodernisti~ke interpretacije. âk bi se, nezavisno od intencija samog autora, moglo postaviti pitanje da li je Vje~nik nesvjesno postmodernisti~ki roman? Problem kojim se bavi Viskovi} u svome tekstu Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman? jeste kako to da Ibri{imovi} upravo maestralnom upotrebom postmodernisti~kih sredstava posreduje predstavu o svijetu koja pretenduje na apsolutnu istinitost i univerzalnu va`nost? Nema sumnje da je Danteova Boànstvena komedija vrhunski kr{}anski spjev nenadma{nog jezi~kog savr{enstva, pa ipak su ga knjièvni istori~ari minulih epoha radije tuma~ili kao Danteovu li~nu pjesni~ku viziju nadnaravnog poretka, negoli kao apologiju teolo{kih dogmi; jednako kao {to su se pomije{ani svjetovi iz cjelokupne kulturne ba{tine ~ovje~anstva u Paundovim Cantos na{li u nerazmrsivom kovitlacu, kao na Stra{nom sudu, ali je taj Stra{ni sud ipak djelo jedne subjektivne pjesni~ke vizije, a ne objava samog Boga. Eliotovi Horovi iz Stijene, îsta srijeda, Ubistvo u katedrali i êtiri kvarteta djela su koja nisu proizvod neke specifi~ne i usko ograni~ene religiozne svijesti, ve} se u njima o~ituje sveobuhvatna svijest koja sve poetske sadràje obra|uje u duhu istine Boìje rije~i. Tako i Ibri{imovi}evog Vje~nika vrijedi ~itati kao savremeni danteovski poduhvat jedne totalne knjige, knjige koju dopisuju junaci Borhesovih Ma{tarija i Ki{ove Enciklopedije mrtvih. Mudri Heraklit je smatrao da se sve, poput plamena iz vatre, ra|a umiranjem ne~eg drugog (kao {to i Platon u Fedonu Sokratu pripisuje rije~i da smrt ra|a ìvot, kao {to ìvot daje smrt). Smrtni su besmrtni, a besmrtni smrtni, prvi postaju ìvi smr}u drugih, a smrt drugih je ìvot prvih, kaè Heraklit. Njegovo razmi{ljanje o jedinstvu svijeta dove{}e ga do vizije ìvota kao neprestanog oìvljavanja: Ni{ta ne postoji, sve postaje. Kao {to i u savremenim neognosti~kom mi{ljenju koje se razvija pod uticajem modernih prirodnonau~nih teorija, naro~ito kvantne fizike, nailazimo na paradoksalne tvrdnje, poput one da smo ìvi od postanka svijeta, ili da je ovaj svijet stvoren upravo ovog trenutka. U orfi~kim u~enjima, koja su nadahnula Platona, duhovno o~i{}enje ozna~ava razdvajanje du{e od tijela, odnosno simboli~ku smrt, jer je istinski ìvot ìvot u onostranosti, dok je ìvot u materijalnom svijetu smrt i neprekidno umiranje, o ~emu, kroz razra|enu metaforizaciju pripovijedanja, govore i Ibri{imovi}evi junaci. I kao {to se u Misrijevom alteregu Imhotepu, graditelju, u~enjaku i ocu medicine, stje~u Tot i Hermes Trismegistus, boànstva magije, pisanja, tajnih znanja i alhemije, a preko njih i ~itave raznorodne tradicije gnosti~kih, neoplatonisti~kih, ezoterijskih, te judeokr{}anskih i islamskih misti~kih u~enja, tako i Vje~nik, svojom univerzalno{}u, pod okriljem islamske kulture, sveobuhvatno objedinjuje najva`nije tradicije Istoka i Zapada.
30
29
T. S. Eliot, Izabrane pesme, Draj Salvejdìz, êtiri kvarteta, BIGZ, Beograd 1979., str. 138. Velimir Viskovi}, Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?, ~asopis Odjek, broj 1, prolje}e 2007.
Linda Hutcheon, The Politics of Postmodernism, London and New York: Routledge. 31 Dejan Ili}, Ispod dobra i zla: iskustvo praznine i iskustvo svetog u prozi Svetislava Basare, Sarajevske sveske broj 13, 2006., str. 229-230.
BEHAR 101-102
59
Vje~ita snaga pisanja u romanu Vje~nik

Glavni junak romana Vje~nik u bo{nja~koj a i u svjetskoj knjièvnosti postao je sam za sebe simbol magijske, metafizi~ke, vje~ite snage pisanja i zapisivanja, koji govori da rukopisi ne gore, ne umiru, da ono {to je zapisano, ne nestaje, da je besmrtno.
Pi{e: Nadija Rebronja
îni se da je vje~nost, besmrtnost bezbroj puta dotaknuta kroz umjetni~ko djelo, jer umjetnost je od ovozemaljskih stvari ono {to se najvi{e pribliàva vje~nosti. Svijest o smrti je temeljna, ona defini{e ~ovjeka kao svjesno bi}e a besmrtnost vje~ita knjièvna i umjetni~ka tema. Roman Vje~nik je dekonstrukcija sveukupnog historijskog iskustva, dekonstrukcija razli~itih religijskih saznanja. On je poput Borhesovog Alefa, u toj te`nji da se makro sa`me u mikro, Vje~nik je knjièvni mikrokosmos. Radnja romana po~inje u Starom Egiptu, a zavr{ava se u Bosni izme|u dva svjetska rata. Glavni junak, ne znaju}i razlog svog eterniteta, tokom romana mijenja identitete, mjesto ìvljenja, mijenja imena, nacije, religije ali kroz sve identitete ostaje pisar. Veza izme|u pisma, pisanja, zapisivanja i besmrtnosti, ideja o snazi pisanja prisutna je u svim svjetskim kulturama, bilo da ih ovaj roman tematski obuhvata ili ne. Postoje zapisi koji govore o legendi da je izumitelj pisma kralj Uruk Gilgame{1, a to je upravo onaj Gilgame{ koji je tragao za travom besmrtnosti. Kada bi ova legenda bila istinita, to bi zna~ilo da je Gilgame{ ipak prona{ao besmrtnost. Neferti jedan dio svog ìvota provodi u Uruku i sre}e Gilgame{ovog Utnapi{tima. Prometej koji u Eshilovoj drami govori: Smrtniku ne dah, da unaprijed vidi smrt //, U njemu nadu slijepu ti udomih ja2, po gr~kom mitu dao je ljudima pismo i sposobnost da stvaraju umetni~ka dela.3 Po kabalisti~kom vjerovanju pismo prkosi smrti, oìvljava, ako se na ~elo kipa napi{e emet, {to zna~i istina, on }e oìvjeti i postati Golem. Na jednom hri{}anskom srednjovjekovnom spisu pisar je na margini ostavio zapis o vje~itosti: Ruka koja pi{e klena je. Voland u Majstoru i Margariti kaè da rukopisi ne gore, kao {to Ibri{imovi} poru~uje da je onaj koji pi{e dugovje~an, besmrtan. U [elijevoj poemi
1
Ozdimandijas pismo prekrajava cara. Kod Borhesa je Alef ta~ka koja sadrì ~itav svijet, a alef je prvo slovo svetog alfabeta koje simbolizuje bezgrani~nost, beskona~nost. Slovo kod Borhesa dakle sadrì ~itav svijet, a taj Alef je i alfa i elif, kao {to je u Vje~niku ~itav svijet i ~itava vje~nost simbolizovana snagom klinova, slova, harfova. U svim politeisti~kim i paganskim religijama, me|u njima i u slovenskim narodnim vjerovanjima, mo} pisma je magijska. Zapis je hamajlija, pismom kao oblikom bestjelesnog se vra~a, gata, baja, pismo moè biti sredstvo bestjelesnog da djeluje na tjelesno. Pero u islamu je univerzalni intelekt, esencija, koji ispisuje sudbinu. Po islamu je prije svega ostalog od svjetlosti stvoreno pero, kalem. Pero se u egipatskoj tradiciji dovodi u vezu s Ozirisom. Ovo boànstvo je uvijek prestavljeno sa perom, perima istine meri du{u.4 Egip}ani su vjerovali da je Oziris boànstvo koje daruje besmrtnost, koje je savladalo smrt i dokazalo mogu}nost uskrsnu}a.5 O ovim Ozirisovim osobinama govori se u Vje~niku kada Neferti citira stihove posve}ene Ozirisu: Ti postaje{ mlad kad ti to èli{, / Ti postaje{ mlad kad ti to ho}e{. Veza izme|u Ozirisa koji savladava smrt i pisanja postoji i u zbornicima posmrtnih tekstova, tzv. Knjigama mrtvih koje se stavljaju u grobnice. O Ozirisovim sudu se govori u ~uvenoj 125. glavi Knjige mrtvih koja sadrì tzv. ispovijest poricanja s kojom Vje~nik korespondira kada Neferti izgovara rije~i: Ja nisam lagao, / Ja nisam bio nepravedan, / Ja nisam nikoga pla{io, / Ja nisam obmanjivao, / Ja nisam nikome ni{ta otimao6 itd. Neferti nabraja dugi spisak grijeha, pori~u}i da ih je u~inio, kao {to je to uobi~ajeno u posmrtnoj ispovijesti poricanja, iako ne}e umrijeti, iako je besmrtan. Ovim pisar Neferti ~ak i knjigu mrtvih pretvara u knjigu ìvog, besmrtnog.
tej, u: Re~nik gr~ke i rimske mitologije, Srpska knjièvna zadruga, Beograd, 1987, 363. D`. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 129. M. J. Matje, Staroegipatski mitovi,89 Nedàd Ibri{imovi}, Vje~nik, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2006, 55.
Stanislav Preprek, Na tragu rane kulture, u: Gilgame{, Veselin Masle{a, Sarajevo, 1961, 36. Eshil, Okovani Prometej, preveo Koloman Rac, http://hr.wikisource.org/wiki/Okovani_Prometej_(Eshil) Dragoslav Srejovi}, Aleksandrina Cermanovi}-Kuzmanovi}, Prome-
4 5 6
60
BEHAR 101-102
Knjigu ìvota, svoje sudbine, kosmos slova svog ìvota glavni junak koji se tada zove Abdullah Misri el-Bosnawi, dobija na kraju romana od El-Hidra. El-Hidr vodi Abdullaha kroz knjigu, kao {to Vergilije vodi Dantea kroz Pakao a Dìbril Muhammeda na Mirad`. Abdullah ulazi u El-Hidrovu knjigu, metafizi~ki se spaja s njom. Spajanjem s napisanim spoznaje sebe i svoju su{tinu, ponire do svojih dubina, doti~e vlastiti ego, razlaè svoju bit na najsitnije dijelove - na slova. Ovdje je slovo i atom koji kombinuju}i se s drugim atomima tvori materijalno, pa Abdullah sjeda na {iljteta napunjena mehkim harfovima, jede hljeb od harfova, ali slovo tvori i nematerijalno i ujedno moè biti i veznik koji materijalno i nematerijalno spaja. Knjiga nije do kraja ~itljiva jer je ona keramet, a kerameti se ne razotkrivaju. El-Hidrova knjiga pi{e i o sedam spava~a a kada ih opisuje govori da se po slovima iz njihovih imena vidi kako oni izgledaju, ali i kakve unutra{nje osobine imaju, po slovu M u imenima se vidi da imaju grgurave kose, po slovu T u imenu jednog od njih da ima ravnu kosu, po slovima L, H, K, T i D da su ponosni, uspravni, ali i nadmena hoda.7 Slova su, dakle, ~ak i genetski kod koji odre|uje ljudske osobine. Ovde je sadràno i kabalisti~ko vjerovanje o magijskoj snazi slova, ali i islamsko vjerovanje da ljudi poprimaju osobine zna~enja svog imena, a zna~enje rije~i u semitskim jezicima sadràno je u konsonantima. Slova se na kraju El-Hirove knjige potuku, pomije{aju se i stvore nerazumljiv tekst, kao da njihova snaga tada kulminira, kao da dobijaju svoju volju, po Bartovom stavu ~ine tekst koji ìvi sam za sebe, ili mo`da slova potpuno zasebno od onoga koji pi{e, slijede neku drugu, Uzvi{enu volju. Pisar Abdullah tokom romana spoznaje da: // zaista onaj koji zapisuje ne zapisuje ono {to on ho}e! Ne{to ho}e da bude zapisano, a ne{to ne}e i moja ruka tek pridràva pero dok nesaglediva bjelina papira govori mukerefu kojim rije~ima da ostavi, a kojim rije~ima da ne ostavi trag.8 Pisanje je za Abdullaha (Allahovog roba) milost od Boga. On je samo pokorni rob kome je data milost da vje~no ìvi i zapisuje, sam sebi i svom zapisivanju ne daje nikakav zna~aj. A da li je Ibri{imovi}ev junak samo pisar ili i pisac? Za sebe kaè da nije nikakav poeta, da pi{e kako mu {ta naumpadne i kako se ~ega sjeti, sem ako se mo`da nekada ne preobrazi u pisatelja.9 Na po~etku govori da je pro~itao ogroman broj knjiga iz svih mogu}ih biblioteka, {to odgovara po~etku umjetni~kog stvaranja, jer je svaki pisac prije svega ~italac. Time li~i na jedan zapis asirskog kralja Asurbanipala, prona|en na jednoj desetostranoj prizmi, gdje ovaj kralj na sli~an na~in opisuje koje je sve knjige iz
7 8 9 10 11
kojih sve biblioteka pro~itao.10 Glavni junak na po~etku romana dalje nagla{ava da ljude koje je sreo ne}e mo}i opisati u svojoj knjizi, niti da }e se u knjigu mo}i stisnuti ki{a, snijeg, predjeli, planine, brda. Ovim je umanjen zna~aj pisca a istaknuta duhovnost, jer pisac je samo zapisiva~ i ne moè nikad potpuno opisati ono {to stvara Stvoritelj, on pi{e samo ako mu je data milost, kao {to je Abdullahu data milost da vje~no ìvi i zapisuje, a umjetnik je samo ako od Boga ima nadahnu}e, po sufizmu ilham. U romanu se na trenutke doti~e i veza izme|u vizuelnog i pisanog izraza, kroz Nefertijevu neobi~nu povezanost s graditeljem piramida Imhotepom: Ti si bio ja, ja }u biti ti u tvojim o~ima // jer zar nisam ja graditelj \oserove piramide i Sanaktove i zar papirusi sa crteìma nisu i moji papirusi?11 Imhotep koji doti~e besmrtnost kroz vizuelno, kroz piramide koje gradi, Nefertijeva je dvojna li~nost, alter ego. Time mo`da Ibri{imovi} preispituje sopstveni umjetni~ki identitet, jer je sem {to je pisac i vajar. Veza izme|u vizuelnog i pisanog izraza sre}e se i u samoj strukturi romana. Muhidin Dànko primje}uje da roman ima piramidalnu strukturu, {to je jo{ jedan na~in da se ukaè mogu}nost pisanog da gradi. Glavni junak kroz sve identitete sre}e dugovjeke i besmrtne, Ahasvera, Lutaju}eg Jevrejina i Ukletog Holandeza, ali oni su ukleti, lutaju, i jedini cilj im je da traè smrt. Ono {to Nefertija razlikuje od njih je to {to Abdullah, Bo`ji rob, pokorno prihvata svoju sudbinu i to {to on ima zadatak, ima cilj da zapisuje. Ra|a se kao Neferti u Memfisu, na granici izme|u Gornjeg i Donjeg Egipta. Kako nas Ibri{imovi} upu}uje u rje~niku na kraju knjige, simbol Gornjeg Egipta je lotos, lokvanj, a simbol Donjeg je papirus. Me|utim, osim {to simbolizuje Gornji Egipat, lotos u staroegipatskoj kulturi simbol je po~etka razvoja ìvota ili pojavljivanja ìvota, stvaranja, ponovnog ro|enja, besmrtnosti.12 Ibri{imovi} ~itaoca u rje~niku dalje upu}uje da je lotos uvijek stilizovan u ~a{ku, u zvono pa su pehari ~esto u obliku stilizovanog lokvanja. Zvono kao op{ti simbol, zapravo kretanje zvona i tu~ka, vezuje se za kretanje izme|u smrti i besmrtnosti.13 â{a i pehar, u skoro svim kulturama, opet ozna~avaju ìvotni napitak i besmrtnost, vezuju se i za Sveti gral.14 Ra|anjem u mjestu koje spaja energije ova dva simbola, koje spaja besmrtnost i pisanje, zapisuju}i kroz vjekove, kroz razli~ite civilizacije, glavni junak romana Vje~nik u bo{nja~koj a i u svjetskoj knjièvnosti postao je sam za sebe simbol magijske, metafizi~ke, vje~ite snage pisanja i zapisivanja, koji govori da rukopisi ne gore, ne umiru, da ono {to je zapisano, ne nestaje, da je besmrtno.
12
Nedàd Ibri{imovi}, Vje~nik, 372-373. Isto, 235. Isto, 6.S Stanislav Preprek, Na tragu rane kulture, 42. Nedàd Ibri{imovi}, Vje~nik, 56.
13 14
Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga-Alfa, Beograd, 2004, 203-204. Isto, 227. Isto, 231.
BEHAR 101-102
61
Pisac koji èli biti vje~an svojim slovima

(o El-Hidrovoj knjizi)
Ibri{imovi} pi{e jezikom male nacije {to je po mom mi{ljenju jedan od glavnih razloga da za ovo svoje nesvakida{nje metafizi~ko romansijerstvo, koje se u harmoniziraju}oj ti{ini promi{ljanja obra}a onom posebnom, a univerzalnom u svakom ~ovjeku, {to je tako pomiruju}e i ujedinjuju}e daleko iznad svake nacije, svakog podneblja i svake kulture, nije dobio Nobelovu nagradu.
Pi{e: Danko Plevnik Pro{log sam mjeseca bio u Sevilji i posjetio znamenitu La Giraldu, zvonik koji je 1184. godine na rimskim temeljima bio podignut kao munara, na ~iji je vrh mujezin stizao ja{u}i konja. Jedan topos, a toliko razli~itih civilizacijskih duhova. Kako mi uspinjanje ba{ i ne ide, ne samo radi toga {to po prirodi nisam karijerist, nego i {to sve teè skrivam uspuhanost, zastajkivao sam svako malo do 36-te etaè, hrabre}i se Vje~nikom i El-Hidrovom knjigom akademika Nedàda Ibri{imovi}a, misle}i na raznovrsne mogu}nosti konceptualiziranja vje~nog, na Ibn Ru`da koji je 1169. u ovom gradu postao kadija, a kome su u rodnoj Kordobi, kako svjedo~e Ibi{imovi}evi svjedoci u El-Hidrovoj knjizi, knjige palili i muslimani i kr{}ani. Mada je u Andaluziji izvr{ena najve}a anihilacija i protjerivanje muslimana u Europi, njihova se prisutnost jo{ itekako osje}a, mo`da i kao potvrda Ibn Ru`dove teze o kolektivnoj besmrtnosti. Osje}a se, ne samo u estetici i arhitekturi, koje odraàvaju ideju neuni{tivosti jedne veli~anstvene kulture, ve} i u izgledu stanovnika. Jer, kako pi{e u El-Hidrovoj knjizi, ve} odavno znam da je ljudsko lice cio ~ovjek, a ne samo lice, ne vidi se lice po licu! DNK nalikuje na tu besmrtnu du{u, za kojom od egipatske mitologije do bosanskog islama pomno traga Ibri{imovi}, budu}i da u nukleotidima utjelovljuje su{tinu ìvota koja preìvljava smrt, prenose}i se iz tijela u tijelo, iz nara{taja u nara{taj. U ~ovjekovom ìvotu postoje dva najva`nija pitanja. Prvo, moè li na{ vlastiti ìvot imati smisla i drugo, kako da takav ìvot u~inimo vje~nim? Na ta pitanja, posebice ovo drugo, strasnije je poku{avao odgovoriti europski roman negoli europska filozofija. Dapa~e, ona ga je, ignoriraju}i njegove humane korijene, gurala u sferu religije i teologije. Sretna je koincidencija da je Ibri{imovi} po obrazovanju i vokaciji filozof, pa je uz nesvakida{nji dar za siè stvorio izuzetan roman, ElHidrovu knjigu. Kao galerija na{ih vlastitih antropolo{kih potencijala roman je pogodan humus za razvoj mi{ljenja o nezamislivom, o tome kako je to mogu}e biti vje~an ili vje~nik. Roman je oblik duhovne akumulacije i tim se njegovim svojstvima Ibri{imovi} obilato sluì, strukturalno potpomognut svojom polihistorijskom erudicijom. Za razliku od pikarskih, realisti~kih, naturalisti~kih, socijalnih, psiholo{kih i drugih romana, ovaj roman po spoznajnim intencijama ide uz bok Mjese~ara Hermana Brocha kao zna~ajni gnoseolo{ki roman. Jer tjera na spoznaju druga~ije epistemolo{ke realnosti i u shva}anje ìvota uvodi neke nove momente. Premda je svojim sadràjem ve}inom naslonjen na islamsku kulturu, on zbog toga nije vi{e orijentalan negoli okcidentalan roman, upravo po toj osvje{}enoj volji za shva}anjem neshvatljivog. Edmund Husserl je definirao europsku duhovnost kao strast spoznavanja. Po tom je obilje`ju El-Hidrova knjiga prvoklasni europski roman, koji se u svojoj genezi narativnog moè povezati s ocem europskog romana Cervantesom i njegovim traganjem za izvrstnijim ìvotom kroz lik Don Quijotea. Ili, zavirimo malo u ovu knjigu, kada Ibri{imovi} pi{e da I je koplje, O vojni~ki {tit, onda nam u
62
BEHAR 101-102
europsko knjièvno pam}enje dolaze Rimbaudovi stihovi o samoglasnicima, gdje I je rujno, O je plavo. Zbog toga se zna~aj ovog djela nikako ne moè reducirati samo na ulogu koju bi zbog pi{~eva porijekla i jezika trebao igrati i imati u Bosni i Hercegovini, a {to bi Milan Kundera nazvao terorizam malog konteksta, pa niti ga svoditi na srednji, regionalni bilo balkanski bilo bliskoisto~ni kontekst. Budu}i daje ElHidrova knjiga stvar knjièvna, da doprinosi tematskom razvoju knjièvnosti uop}e, da nije puka stvar samo jednog naroda i njegova duhovnog folklora, mora je se u~iti gledati u okviru velikog konteksta i povijesti svjetske knjièvnosti. To je knjièvnost za knjièvnike, knjièvnost ostvarena kao duhovna potraga, a ne zabavljanje dokonih. @idovi, koji su zajedno s Arapima protjerani iz [panjolske, dio tih Sefarda zavr{io je i u Sarajevu, prvi su vizionarski zamislili Europu kao kulturu, o ~emu je potom razmi{ljao i otac Europske unije multikulturalni Robert Schuman, a ne kao teritorij. Moglo bi se kazati da veliki kontekst ili Europu na sli~an na~in shva}aju i Bo{njaci. Zbog toga je tom egipatskom Bo{njaku, glavnom liku El-Hidrove knjige, Abdullahu Misriju mo`da lak{e trpjeti besmrtnost i bitisati kao duhovni panpatrid. Ovo je roman koji je zami{ljen da bi ga se mislilo, a ~italo da bi ga se ìvjelo. Ta duhovna fantastika ovog sarajevskog Borgesa Nedàda Ibri{imovi}a savr{eno je zapo~eta kaskadom slova, koja su zapravo njen tajni glavni junak. El-Hidrova knjiga nastavak je Vje~nika i mo`da prethodnik nekog budu}eg romana jer vjerujem da }e njegovo literariziranje vje~nosti, kao i Brochovi Mjese~ari, zavr{iti kao trilogija. Poput svakog ìvog bi}a i vje~ni ~ovjek se razvija, {to je odmak od platonizma, odakle dolazi uvjerenje, preuzeto kasnije i od monoteisti~kih religija, da kakvom ste osobom postali do smrti, takvom }ete osobom ostati kroz ~itavu vje~nost. Supstancija ovog oprezno odmatanog djela ne izgleda definitivno profilirana, budu}i da Ibri{imovi}eva imaginacija vje~nog, iz romana u roman, dobiva sve ve}u jezi~nu snagu i sve profinjeniji, da se posluìm sintagmom Friedricha Schleiermachera, ukus za beskona~no. Sve {to je Ibri{imovi} zamislio, u~inio je svojim pisanjem realnim, tako da se ponekad ~ini da ~itamo povijesni roman. Ali on odbija puko opisivati pro{lost, ve} je nastoji posada{njiti te pomo}u vje~nosti dose}i cjelinu ìvota. Intelektualno je izazovna i njegova metafora o knjizi kao rodnoj ku}i, parabola o rije~ima koje valja uzimati kao da su ljudi, oda osvje{}enog panletrizma, hommage slovima, pomo}u kojih se ulazi iza slova, njihovom pretvaranju iz arapskih u demotska pismena, nji-
hovoj raznovrsnosti, pro{losti i jestivosti, te alegorija ìvljenja od sje}anja pi{~eva lika, ~ijom smr}u vje~ni ìvot prelazi na ~itaoca. Jer, kako tvrdi Milan Kundera, ìvot prolazi, ~itanje ostaje. Ibri{imovi} je svoj roman pisao na nekoliko razina {to je polifonijska odlika svakog dobrog romana, a jedna od njih je da se on moè i{~itavati upravo i kao nenadma{na apologija smisla knjige i perspektive ~itanja. Nadìvjeti druge, zna~i nad~itati ih. Po Stpahaneu Mallarmu svijet postoji da bi se zavr{io jednom knjigom. Mo`da ElHidrovom knjigom? Ili sli~nom nadknjigom? Vje~nost Abdullaha Misrija zasnovana je na eti~kom odnosu prema budu}nosti, na bjeànju od zla, pa bi se moglo zaklju~iti: koliko moèmo biti dobri, toliko }emo biti besmrtni. U toj se poanti ovaj roman razlikuje od drame Karla âpeka Makropulosova stvar iz 1922., nastale kao polemi~ka protuteà drami Natrag k Metuzalemu Georgea Bernarda Shawa iz 1921. Naime âpekova vje~nica Elina Makropulos, koja kasnije postaje Emilija Marty, pa Ellian MacGregor, uvijek zadràvaju}i ove inicijale EM, postaje besmrtna na jedan umjetan na~in, pomo}u eliksira koji je izumio njezin otac, dvorski lije~nik jednog europskog kralja u 16. stolje}u. U dobi od svega 342 godine, njen joj je ìvot postao zamorno dosadan, indiferentan i hladan, pa odbija ponovno uzeti eliksir vje~nosti, ~ime je uni{tena i formula besmrtnosti. Vrlina Misrijeve besmrtnosti ne dolazi iz epruvete niti s neba, ve} od etike zadovoljstva svojim ìvotom nakon svake epizode starenja. Misriju je svako njegovo ponovno postojanje praemia vitae, nagrada ìvota, koju si sam dodjeljuje. Ibri{imovi}ev prethodnik, engleski romanopisac David Herbert Lawrence je u eseju Dobar ~ovjek ustanovio da je neprilika s tim dobrim ~ovjekom to {to je on samo stoti dio ~ovjeka. Ipak, ~itav Ibri{imovi}ev opus jest nastojanje da se taj postotak dobroga u ~ovjeku, barem kao ~itaocu, pove}a jer ljubav ne ìvi od laì, kako je napisao u El-Hidrovoj knjizi. Iako kao knjièvnik nesumnjivo pripada velikom kontekstu, {to je vidljivo i iz ovako velikog broja poveznica s knjièvno-povijesnim, kulturolo{kim i duhovnim pred{asnicima i ostvarenjima, Ibri{imovi} pi{e jezikom male nacije {to je po mom mi{ljenju jedan od glavnih razloga da za ovo svoje nesvakida{nje metafizi~ko romansijerstvo, koje se u harmoniziraju}oj ti{ini promi{ljanja obra}a onom posebnom, a univerzalnom u svakom ~ovjeku, {to je tako pomiruju}e i ujedinjuju}e daleko iznad svake nacije, svakog podneblja i svake kulture, nije dobio Nobelovu nagradu. Ali bosanski je jezik mnogo trajnija i ve}a nagrada za pisca koji èli biti vje~an svojim slovima.
Bo{nja~ki institut, Sarajevo, 22. oùjka 2011.
BEHAR 101-102
63
Apoteoza pripoveda~koj imaginaciji

(o El-Hidrovoj knjizi)
Da nam je ovakva knjiga stigla, tek prevedena, iz nekih indijskih starina, iz mitskih nordijskog kazivanja, da je otkrivena pod zidinama Alhambre kao prastari svitak nepoznatih mudraca, ~itali bismo je kao veliki dar, izu~avali i radovali se otkri}u, stalno se vajkaju}i nad duhom opustelih godinama 21. veka i nekom svojom ukletom periferijom. A desila nam se danas, perom autora koji svu svoju knjièvnost ispisuje na rizi~noj ravni pomerene stope.
Mogu se zabiljeìti mnogi doga|aji, upamtiti datumi i imena i sve to zorno nacrtati i zapisati, ali hlapljenje nekog doba ne moè nikako.
Pi{e: Ratko Adamovi}
Pripoveda se ovih dana, po Sarajevu, s pravom, da je Nedàd Ibri{imovi}, objavio ~udesnu, izuzetnu knjigu, koja svojom snagom i dubinom zbunjuje i raduje, ali ostavlja i u ~udu prilje`nog ~itaoca. [ta u~initi s knjigom koja svojom zapanjuju}om imaginacijom skoro obesmi{ljava ve} uspostavljeno, prihva}eno i slavljeno stanje sveop{te brbljivosti i prepri~avanja profanog (a knjièvnost obitava u pripovedanju)? Gledati je popreko? Ne gledati je? Pre}utati je? Prika~iti joj neku zgodnu rugalicu? Gledati je kao uznemiruju}u anomaliju u satiru}em cunamiju osrednjosti koji uveliko zagu{uje duboku, istinsku knjièvnost i sve~anost ma{te i obesmi{ljava teorijsku analiti~nost dela. U ovom naopakom vremenu, treba je uzimati kao dar. Gde ìvi i {ta radi junak Ibri{imovi}evog roman? On je prvi pisar hrama boga Ptaha u Memfisu. @ivi ve} pet hiljada godina, a obitava i kre}e se kroz sam tekst El-Hidrove knjige prastarog mudraca nepojamne starosti i trajanja. Da nam je ovakva knjiga stigla, tek prevedena, iz nekih indijskih starina, iz mitskih nordijskog kazivanja, da je otkrivena pod zidinama Alhambre kao prastari svitak nepoznatih mudraca, ~itali bismo je kao veliki dar, izu~avali i radovali se otkri}u, stalno se vajkaju}i nad duhom opustelih godinama 21. veka i nekom svojom ukletom periferijom. A desila nam se danas, perom autora koji svu svoju knjièvnost ispisuje na rizi~noj ravni pomerene stope. Treba se samo setiti Ibri{imovi}evog nezaobilaznog Ugursuza. Ako pisar Abdulah ìvi hiljadama godina u El-Hidrovoj knjizi, poigravaju}i se do u beskraj sa vremenom, mestima i stanjima, a oni su u stvarnosti, na stotine kilometara i vekova udaljeni gradovi, hramovi i zbivanja, u Hidrovoj knjizi su tu, na dohvat ruke, Abdulahov na~in opstanka je stalno is~itavanje teksta knjige u kojoj ìvi. I ne samo is~itavanja; slova mnogih pisama starine se i jedu, koriste kao prekriva~ i putokaz i tuma~enje i spoznaja i, opet, hrana. Sve i jeste i nije, jer je po sredi rukopis, ali je sve opijaju}i mogu}e, iskazano ne~uvenim slavljem imaginacije, a nije bajka, nije mit, ve} sam ìvot, smrt i ljubav i porod i prijateljstva i ve~ita bolna spoznaja ~ovekovog su{tastva. Dramati~an i nezaboravan je prizor kada El-Hidr u~ini da veliki pisar Abdulah ponovo vidi, posle vekova i vekova, sve svoje ène i svu decu, a onda i stotine hiljada potomaka. Potpuni je stranac medu njima. Ta masa èna i potomaka ga ne prepoznaje, ne mari za njega i ne prime}uje. Zna da je mnoge voleo, ali se toga, na granicama ravnodu{nosti nekoga ko ìvi hiljade godine, jedva i se}a. Kroz svoj dugoveki ìvot stalno se opominje sureta sa Holan|aninom lutalicom i Ukletim Jevrejinom, ve~ito paze}i da ga ne zadesi njihova sudbina, jer su, kako veli autor, oni ìvi mrtvi, a on sav ìv. Posle mnogih lagodnih, skokovitih lutanja, punih spoznaja i neobi~nosti, kroz vremena faraonskih vladavina, gradnje mnogih hramova i piramida, bitaka, najve}a drama, ali i neverovatno pripoveda~ko ostvarenje, doga|a se kada se Abdulah zadesi u pam}enju, u se}anjima sudca Merikare Hornektija, jednog od vrhovnih sve{tenika starje{instva Tebe. Uz Abdulaha je njegova slu{kinja iz minulih vekova A{ait i mladi} Uta, koga sre}u u Tebi. Tek u krhkom svetu ne~ijih se}anja Abdulah doìvljava nesamerljivu, mitsku ljubav sa A{ait. Tu se Ibri{imovi} penje do neslu}enih knjièvnih visina i ume}a, protistavljaju}i sve vekove i milenijume Abdulahovog ìvljenja, bezbri`nosti i spoznaja, snagu ljudske, istinske, nepatvorene ljubavi. Tu se otvara svo ljudsko bi}e u svojoj su{tini, jer, u ~asu kad posumnja da bi A{ait mogla da nestane, da se saspe u ni{tavilo, tu u tom krhkom svetu ne~ije glave i se}anja, u kojem su se, bez ikakvog napora kretali od uìtka do rasko{nog uìvanja gozbi i sve~anosti mo}nika, Abdulah je spreman da, istog ~asa, menja sav svoj hiljadugodi{nji ìvot i svu budu}u dugovekost, za nekoliko godina u stvarnom svetu, sa A{ait. Ali, put iz ne~ijeg se}anja nije mogu}, izlaz je tek smrt mo}nog Merikarea. Razgovor Abdulaha sa smr}u nosi dubinu iskaza koja zasluùje posebnu i opse`nu analizu. Jer, dok gleda pogibije i stra{na ljudska stradanja, smrt mu veli: Ne optuùj mene, ni ja to ne volim. Ja volim da obitavam u ìvom ~oveku. To {to gleda{, ~ovek ~oveku ~ini, to nema veze samnom, ja sam u grudima i srcu ìvih. U svoj svojoj dubokoj predanosti knjièvnom usudu, veoma sam retko bio u situaciji da, kao vrednosni sud, za neku knjigu kaèm, remek-delo. Evo, ovoga puta se usu|ujem.
64
BEHAR 101-102
Nedàd Ibri{imovi}: IZBOR IZ DJELA
1. Jesam sluga Muzafer i gad. I za mene znaju ljudi po okolnim brdima kao za pse}eg ~ovjeka jer gospodaru sluìm u lovu svojim izvrsnim njuhom i sklono{}u da neprekidno skaku}em. Gledam svijet kako gori u svjetlu. To na konju je Ihtar Abazovi}, gospodar Herdekovca i najstariji sin Zulhubena Abazovi}a, onaj koji se odvojio od brata Abida, od sestre Mulije, od brata Sadika, od ostalih koji se od njega odvoji{e. Rob sam mu u lovu zabavi i u lovu. A niko ne zna da sam progledao i da za~injem misao o ozdravljenju. 2. Prekratki su trenuci moje svijesti. I da nisam ovo ja, nego voda koja je sebe pomislila, ponovo bih potonuo kao mulj, a ìvot bi tekao iznad mene u svojoj nesvijesti. A na~uo sam, iako ne znaju da je Zulhuben upitao: îje je ovo? dok sam ja bahuljao u slami. I da sam mu se dopao. Ko mu je bri`na mati? Ho}u da vidim ima li mojih crta da je takve rije~i izgovarao u svome neznanju, pa kako se niko nije oglasio, dao da dovedu ène. Ali nijedna nije pustila krik i nijedna se nije odala srcem kada me je poloìo ljutim psima, neprekidno ih, dodu{e, drè}i na oku. âk su ène, i grije{ne i nevine, slute}i nesre}u u koju bi ih gurnuo uzvik samilosti, sa smije{kom pratile prizor. Tada je sramota na Herdekovcu bila ja~a od mudrosti i materinske ljubavi bez korijena. Oti{ao je ljutit i rekao da me ostave u pa{~ari Kuja ga rodila kuje neka ga i hrane. Jesam Muzafer, ali nisam Abazovi}. Du`nost mi je da na svaku glasno izgovorenu rije~ padnem i ~ekam. Sluìm samo kada nema nikoga. 3. Kle~im na ~istom }ilimu, odupiru}i se palcima svojih golemih, ispucalih stopala, jedva dodiruju}i tlo. Najradije bih da visim u vazduhu dok ovo ne pro|e. Povla~im se natra{ke i svojski otirem tragove iza sebe. Konja! kaè Ihtar. Iza|oh i na|oh samo bi~. Seiz privede konja. Iako bih ukrio svoju odgonetku da stvari vidim jasnije, ne{to me nagoni da mu kaèm. Pruàm bi~, a jednom rukom navla~im lanenu ko{ulju sebi na glavu. Pogn! re~e i sjede u sedlo. Po ciliku kandìje poga|am da udarac nije namijenjen konju, nego meni. Ope~e me i vatra se razli tijelom. Tako mu rekoh.
Ugursuz
(ulomak)
Snovi Ihtara Abazovi}a; Muzafer se prisje}a svog i tu|ih ra|anja; zami{lja da su mu bra}a bra}a, a da mu sestra nije sestra. Mrtva Nizama ga gleda. Dolazak ajana Abdurahmana na Herdekovac. Ljubavne tajne ajanove k}eri. Musi Dizdaru, skeledìji, viri glava iz planinskog jezera. Pojava slutnje.
najstariji. A Nizama je rodila sina Kemala. Altuna je rodila sina Malika i k}er Fatmu. A Nizama je rodila onaj prelahki cvijet \ulsu. 5. Dàfer je bio doveo Zejnebu, a izgubio tovar koà i konje. I uve~e je u nijemom krugu svoje bra}e i sestara izgovarao pokajni~ke rije~i i skru{eno molio za oprost {to je rekao: Ne bij!, {to je rekao: Ne mogu!, {to je umjesto u Kamenicu oti{ao po Zejnebu Hasibi}evu i skriven u mutvaku u kojem poluciganka Nurka pripovijeda izvodio nedoli~nu i zabranjenu igru od koje se muti pamet. Hvatao se za noge i pritiskao glavu govore}i da ga to ve} stiè kazna, jer je Zejnebi grizao usne. Vidio sam, bio je rekao Ihtar i smijao se, a niko mu se nije usudio pridruìti. Dàfera su sakrili u mutvak da ga se Zejnebini ne dokopaju i da ga ne ubiju, a i da ga ne kazne. On izgubi strah i na|e sladostra{}e. Zateko{e ga preobra}ena i odvedo{e ocu. Ihtar ga je gledao izopa~ena i poboja se da ga ne izgubi. Tada je moja pamet bila tanahnija od pau~ine, a znam da su bra}a zazirala od njega i da su sestre i od jedne i od druge matere dugo pazile da ih u hodu ne okrzne. I dozivam se da je Ihtar Abazovi} zagldao pokrete djevoja~kih ruku po Kamenici, a da ni na jednoj nije na{ao znak u kojem bi prepoznao biljeg svoga sina. Kada je uvidio da ne traì ènu sinu, nego sebi, ponovo je obi{ao sve, a istan~alo strpljenje popusti pred navalom grube smijurije i od prosidbe na~ini lakrdiju. I dozivam se da ni to nije bilo dovoljno mome gospodaru, nego je razvezao jezik i izrugivao se. 6. I Dàfer, sin Altunin, dovede k}er trgovca Bisaha Ismailovi}a Rabiju, koje se otac odre~e. Nije samo Ihtar pratio Dàferovu tegobnu ljubav; kada sin prebi volu ki~mu, otac re~e: Dovedi je. Dovede je iste no}i namamiv{i je lijepom rije~ju, a noèm prisili da zaja{e konja. Vidio sam. Ne sa~eka ni da se popne na brijeg, nego je razgoliti na potoku i razo~ara se. Vidio sam. Kopao je rukama po njoj i bio je {akama zauvijek okruèn sumnjom. Ali ne otjera je, jer je njegova stra{na ljubav bila osu|ena da postoji. Svadbu sam ~uo: nerado me pokazuju svijetu. I Rabija rodi Dàferu sina Ekrema, ve} sada surova. A onda je iza{ao na dan, kada je, kako i spada, za to do{lo vrijeme njegov brat Atif.
4. Nikad nisam duè gledao dan. Ihtar Abazovi} je moj gospodar i njemu je data beskrajna blagodat da vidi stvari, a samo u snu, ponekad, da mu se pomute. Ali on ~uva i ono {to ne vidi: obi~aje koje mu ostavi{e mrtvi i vjeru u ljekovitost kisele vode podno Herdekovca. Moje je da gledam i da tek doku~im ono {to je njima dato. Vidim i znam: gore je nebo ja sam na zemlji. ûjem bubnjeve. Ono je Nizama, druga èna bega Ihtara, ona {to no}u zanosi tijelom i ~udno isteè i gr~i bokove e da bi za~ela plod i u svemu bila bolja od Altune, prve ène, koja je prido{la. A Altuna je rodila sina Dàfera i on je
BEHAR 101-102
65
I sestra koju ne vidim, pa znam da je u sje}anju kao prazan dan. Ihtar ih je podsticao, zaokupljen rastom svoga plemena. Ni{ta ne traìm od èna za moje sinove, osim da budu rotkinje. Onda mu je pogled pao na Malika. Naredio mu je da sam na|e ènu, ali da je ne traì ni predugo, niti da je dovodi prebrzo. I re~e mu jo{ da je proba. Malik, sin, obe}a kroz osmijeh, znaju}i da moè proku{avati ljubavne igre kod mnogih i svaki put dolaziti s rije~ima da nije na{ao onu koja bi odgovarala njegovom tijelu, pa tako ostati svoj i slobodan do neizvjesnosti. Ali prva koju je oku{ao bila je neshvatljivo podobna, te je odmah dovede ocu. Ihtar je odbijao sumnje o ludilu svoga sina. A on je zaista bio izgubio glavu i Kadiru pokazivao svima {to su dolazili kao ~udo. Uvi|ali su njene vrline, ali su kri{om govorili da nije ni bez mahana. Pa te mahane nabrajahu. Poneka rije~ pokude dopirala je i do Malikovih u{iju. On je govorio: Svaka njena rije~ mi doti~e du{u, a progovaram tek na njen podsticaj. Iz bijesnih zagrljaja za~e se ènsko dijete koje }e biti ka`njeno ljepotom. Ihtar je rekao da mu se d ime Zanaida i da je od silne sinovljeve ljubavi o~ekivao bar troje. Ali Zanaida nema ni bra}e ni sestara. 7. Prve Fatmine prosce bra}a Kemal i Dàfer otjera{e, a potom su se materama hvastali da su ljude, sve~ano odjevene i naki}ene koji su do{li da odvedu njihovu Fatmu, jurili sve dotle dok se nisu umorili. Altuna ih prokaza Ihtaru. Znam, zbog milosti koja je slu~aj, da sam i sm te no}i ~ekao Ihtarev smijeh koji je bio znak da se golema bakrena tepsija moè podi}i. Kemal, rekao je Ihtar kada se podigo{e. Kemal ostade. Dàfer, rekao je. Dàfer ostade. Gledao sam kako se ostali pomi~u i tri prsta moga gospodara kojima se osloba|ao mesa izme|u zuba. Udari Kemala! rekao je Ihtar, i Dàfer udari. Udari ja~e! a Kemal udari. Onda su se bili i nisu ~uli smijeh moga gospodara. Ljubite se, ljubite se, govorio je. Pa su se ponovo tukli i ponovo ljubili. Znate li za{to se bijete? pitao je. Jer smo potjerali Fatmine prosce. Znate li za{to se ljubite? Odgovarali su s pritajenom mr`njom da se ljube jer su bra}a.
8. Pojavi{e se i drugi Fatmini prosci, a njih odbi obi~aj da udava~a ne smije napustiti Herdekovac. Pojavi{e se tre}i, nedoli~ni... 9. Musu Dizdara, skeledìju i rogobatna ~ovjeka, dovede na brijeg Ihtar i ne pomi{ljaju}i da bi mu mogao biti zet. A bi mu zet. On je zaprosio \ulsu, nemirnu, svu od nedovr{enih pokreta, ~as vedru, ~as tu`nu Nizaminu k}er. Vidim. Kada je Ihtar razabrao iz Musinih izlomljenih, glomaznih rije~i da mu i{te \ulsu, a ne Fatmu, odbi ga. Iz obojice provali smijeh, a Musa re~e: Ve} godinu, koliko sam na Herdekovcu, otimam se toj bolesti nikako da joj se otmem. Ihtar odgovori: Pamtim da si mi spasio tovar iz Bosore tu je Musa kleknuo i tri puta udario dlanom po zemlji izraziv{i negodovanje. Da si dokazao svoju snagu kada si se oteo vodi, pokazao ljubav prema zemlji, ali ti k}er \ulsu ne}u dati sve dotle dok ona ne napuni bar petnaest godina... I vi{e od godinu dana Musa je obarao stabla u Op{eni~kim {umama i nijedanput ne kro~i na Herdekovac. I za to vrijeme je tri puta sreo Ihtara, ali nijedanput ga ne pogleda. \ulsa rodi Semiza, dijete koje }e kao ~ovjek imati goleme ~eljusti i divovsku snagu. 10. A Kemal, ah, Kemal... On, ajan Abdurahman Karak, o kome sada {u{kaju glasovi, preko dou{nika i ljudi na usluzi, pustio je glas da je njegovu k}er ~uvenu po skromnosti, Safiju imenom, zaprosio Ihtar Abazovi}, beg i gospodar Herdekovca, a taj la`ni glas doprije svuda pa b kao da je gotovo. Ihtara su pitali, a on je {utio. Pitali su za kojeg sina, a znalo se. A kad su oti{li ajanu, sve~ano i u velikom broju, reko{e da dolaze po drugi put. Jedino tada je Ihtar svladao svoj smijeh, kao mahanu. Kaù da je bio prkosan na Abida, svoga brata, i na ostale, uznose}i se rije~ju da }e Herdekovcu privesti Kamenicu. Bi sjajna svadba, a Kemal otkri tijelo svoje ène i na|e neveliku grbu, kratak vrat i za~u mukao smijeh. Oca }u ti ubiti, bio je rekao, a Safija ga je udarala sitnim {akama po licu, grebla noktima i siktala. Nagu je izvukao na dan i ko je bio, mogao je da vidi da je smjerno sagnula glavu i kosom pokrila sve {to je mogla da pokrije. A Kemal, ~vrsta koraka, s noèm u ruci po|e Kamenici. Vidim. Ihtar mu je preprije~io put, pljunuo no` i {aku
koja ga je stezala, vratio ga, a slugama naredio da ga sveù. Od njih nema poroda, jer Kemal ne doti~e svoju ènu. 11. Ko je mene donio na svijet? îji sam ja sin? Drè li me samo stoga {to sluìm u lovu lakrdiji? Napa{}u svaku ènu usput i u pogodnom trenu, i sazna}u. 12. Sad znam gdje sam u svojoj drzovitosti koju ne primje}uju. Napajam usnulog Ihtara, po rije~ima Dàfera najstarijeg, gutljajima kozijeg mlijeka. Jo{ ne vidi da leì pod nogama svojih sinova i svoga zeta, koji su toboè zavr{ili obred gladi, a svoje snove ~vrsto dràli u pameti. Ihtar dolazi sebi, a ko ima o~i da vidi, vidi na licu iznurenom od nesanice izraz blaènstva. Me|utim, pokreti su mu uùrbani i gr~eviti; hvata me za ruku i gu`va ponjavu pod sobom. Sabiraju se sile protiv njegova mjesta i obi~aja... Oporavljen, gleda svoj pad. Bjesni pri svome bu|enju zbog maglovitih slika nogu sinova, ~ak slugu, i sre}a da kle~im i da mi drhtanje tijela odaje strah. Urli~e, jer osje}a pobunu. Dàfer ga tje{i rije~ju i odri~e sramotu. Ihtar se miri zaokupljen svojim snovi|enjem. Uvidio je pad i znam da }e surovo postupati i s ljudima i sa ìvotinjama. Pogled mu je zao i oprezan: nikome ne opra{ta svoju slabost. Izaziva gnjev; sinovi {ute. Jo{ je jutro. Govori svoj san s ushi}enjem i strahom; prekida traè}i da mu se dovede Harun Ri{im, kadija i tuma~ snova iz Kamenice. Ne èlim bilo {ta da doti~em, moje je samo da gledam, ali nisam izbjegao dodir straha zbog {utnje sinova. Slu{aju ga u ko{maru svojih misli i ~u|enja, a on ne primje}uje ni{ta ponesen svojim snom. Nevje{t sam da predo~im {ta mi se javi. Govori, a rije~i lebde u zraku, prepli}u se i lede. Ne tjeraju me; a osjetio sam da nekome svojim prisustvom izmamih pakosnu misao koju zatomi u sebi o gospodarevom padu do moje blesavosti. Ne znam kako i ne znam ko. 13. Dàfera!? Traè njegova usta. âk ni u obuzetosti ne zaboravlja da odràva ravnoteù izme|u dva sina, od dvije matere.
66
BEHAR 101-102
Usta. Gledam i pratim. Posuvra}eno meso presvu~eno tankom crvenom koòm s okomitim rezovima, jer se razvla~e i pomjeraju. Kod nekog rje|e, kod nekog ~e{}e. Od samoga po~etka Dàfer pogleda usta svoje ène i njen rijedak osmijeh. Otima one koji su upu}eni drugima. Sve se vidi. A samo iz straha od batina, koje on nosi u rukama, Rabija ne pljuje i ne vri{ti. Zatvara je i traì da mu se osmjehuje. I mada ~uje urlanje Ihtarevo i boja`ljivu lupu (seizi se hitro odvajaju od vrata bjeè}i do Dàferova bijesa), on i dalje kopa po du{i svoje ène i kupi ono {to }e ostati djevoja~ka dob i tajna iskustva. Ne nalazi klju~ kojim bi otvorio stid i narav hladne krvi. Skaku}em. Gledam. Dàfer sjedi oborene glave. Zove ga otac kaè seiz, kome ne vidim lice, te ustuknu. Po seizu me poziva! viknu Dàfer kao probu|en. 14. Sve gubi svoje obrise i svoje ime. [iroko otvaram o~i i traìm stvar za koju bih se uhvatio. Nijedna mi ne izgleda dovoljno ~vrsta. Nikada ne znam kada }e me dota}i skut tame i povu}i u svoj ponor. Ne znam koliko }e da traje i da li }e ikada prestati. Moja jedina nada je moj pogled... Vidim glavu bika crnih rogova i slijepog pogleda kako mi juri u susret, ali ne u mene i ne da me napadne. Samo to i nije bik, nego od raznobojna gvo`|a na~injen beslovjesan ogromni lik i najednom okruglih staklenih o~iju. Uo~avam mu `valje tvrda, nepomi~na oblika, koje znam, no koje ne bih umio pokazati prstom: Ovo su... A to i nije bik od gvo`|a, no stra{ilo gonjeno iz sebe bukom i praskanjem. Otimam se zagonetki. Ne mogu da je razjasnim. I u ùrnom upinjanju da je se oslobodim, uvi|am da joj nigdje nije mjesto i da ne spada u red stvari. A znam da je samo jedan put za moju pamet, pa se uàsnut batrgam i vra}am sa ovoga i tragam za pravim. Drvo... konj... ~ovjek... 15. Svuda su i na svakom mjestu samo zbog sebe. Istina, rije~i o rastu plemena pripada samo Ihtaru. Za{to me drè kada u svakom pogledu vidim da je svaki dan, dan u kome me protjeruju? Nizama prilazi Ihtaru. Ako bih je napao negdje u osami, `derao joj dimije i zavukao ruku u taj-
nu njenog tijela, vidio bih da li je moja mati, ili nije. Prizna}e strahom da je ne ima sin i tako odati tajnu koja me progoni, a kojoj naslu}ujem razrje{enje. Moè me i ne primiti kao sina da odagna stid i svoju kaznu. Tijelo joj nije istro{eno i dojmi}u je svojom mu{ko{}u, ako nije. Ako me odbije gestom koji ne mogu da predvidim? Pripremi}u se i predskazati. A gdje da na|em mir kada je sve protiv mene? Miris sijena me o{amu}uje. Sretni su ljudi po{te|eni ove nakazne osobine, a kao da èle ono na {to sam ja osu|en: zanose se nejasnim Nurkinim pripovijedanjima, udi{u mirise bilja. Kada bih smio i mogao, neprekidno bih bio u osami. Vrijeme bih provodio s mrtvima, ili pored drve}a koje je nepomi~no. Ljudima ne bih prilazio. Sumnjaju da mogu ljubavno napasti i o tome ène tajno {apu}u svojim poganim jezicima. Kakav bi urnebes izazvala vijest o mome sinu i porodu, da se dogodi. A dogodi}e se; samo da obdrìm pamet. I da me ne doti~u i da ih ne doti~em. Grije{i}u kada me uzima u lov. Dok stvarni psi kev}u i bruje {umski glasovi i dok je pogled moga gospodara nakazno jak. Pokazuje me muftijama i muderisima, te serdaru i sahibijama kada ih vodi u Op{eni~ka lovi{ta. Gubim glavu, a kako iz mene ne}e glas, po~injem i sam da opona{am no}ne zvukove svojim pokretima, njima na zabavu, a sebe da oslobodim. Gledaju me kao i ostale lude koje ìve za njihovu pozornost. A ne znaju da mi preobilje, iskidano u uzajamnostima, napada svijest i da se branim. Grije{i}u kada mi veù o~i i natjeraju da omiri{em svakoga od uglednih lovaca i od slugu, i od pratnje, i da ih po mirisu njihove odje}e, ili po smradu njihovih tijela odredim i da se naklonim. Gubim se zbog buke koja nastaje i zbog pozornosti koju svra}am na sebe ne nalaze}i oslonac. Moja kob je moja li~nost u o~ima drugih i ja sam samo luda, a kada im ne trebam za igru, u samo}i priberem se i ponovo ~inim ono {to me jedino i spa{ava od toga da se ne odvojim od stvari i svijeta: upirem pogled i pamtim sve {to me okruàva, pa ponekad znam vi{e nego oni, a kada bih imao dar govora, zanijemjeli bi od ~u|enja. No, nemam. 16. Pseto me nju{i i kratkim dahtanjima grije stopalo, nemirno kao i ja, ne shvata da se ne igram s njim, pa ~as prilazi, ~as bjeì. A moje tijelo, gonjeno nemirom, neprekidno se trza i trese.
17. Mo`da me Altuna donijela u svojoj utrobi, do{av{i na brijeg. Ne bih bio Ihtarov sin, ali bih bio Malikov brat. Tr~im mu ususret po plitkom snijegu s tankom korom. Ne idem stazom da mu ne zasmetam. Iskre}em glavu i vrtim njome i tako pomjeram njegovo lice, uvijek nepomi~no. Sve je bliè, ja tr~im, on ùri. Upijam prebiranje svjetlosti po naborima njegove odje}e. Sazna}u tajnu sre}e koju nosi svima vidljivu. Ne pokazuje da je vidio moje iskretanje i kreveljenje. Ugodno mi je u njegovoj blizini jer ga obavija ne{to od ~ega zaziru psi: i oni znaju da nema ~ovjeka koji je sretan. A ljude za koje vrijedi rije~ o njihovoj dobroti prepoznaju i ne laju na njih s bijesom. Ponekad, kada je s bra}om, kao da ukriva svoju dobit. A kada se izgubi, druga~ije di{u i pogldaju za njegovim tragom s jasnom sumnjom. I govori se kao u ~udu tamo gdje se za to tek ~uje, a ovdje se zna da je Malik ~ovjek kome je ukazana puna milost. Ihtar blago postupa s njim. A govori se i o Malikovoj pomahnitalosti tre}i dan po{to je doveo Kadiru [ubejrovi}. U tom pripovijedanju nedostaje rije~ koju ne mogu da na|em. Nije mahnitao kao {to mahnitaju oni kada ugledaju ènu punu oblina i mehkih kretnji. Lomatao je rukama, smijao se kao luda, vriskao, urlao, grlio svakoga, ~ak i mene, samo {to u tome nije bilo svesrdnosti, kao {to je ne bi bilo ~ak i da mu jesam brat. Nije to bio znak njegove la`ne ushi}enosti, nego razbora. Da me je grlio i cjelivao kao Musu Dizdara, to bi bio znak pomahnitalosti i gubljenja najgore vrste. Ali u tome cjelivanju kojim je mene udostojio nije bilo predavanja i usrdnosti kojom je nagradio ~ak i sluge. Ocu je pri{ao ra{irenih ruku, ali umjesto da ga zagrli, pade mu pred noge. Rekao je da je na{ao ènu s kojom je sjedinjen kako nikada niko nije bio sa ènom sjedinjen i razborito dodao da takvo sjedinjenje nikada niko nije spomenuo, ni zapisao; da je neko zapisao, ljudi bi znali. Zahvaljivao je ocu {to je ro|en i sudbini koja ga je nagradila. I od tada ~ekaju dan u kome }e nastati zamor i osvje{}enje, ali do sada se to nije dogodilo. 18. Ne znam da li im Ihtar pripovijeda san, ili ih priprema za dolazak ajana Abdurahmana Karaka, koji je pao u nemilost.
BEHAR 101-102
67
Ponovo me obilazi ker, a zbog hoda i pregibanja tijela misli da se poigravam s njim. Promi~u pored mene uùrbani i osje}am da se ne{to doga|a. @mirim da ne opaàm. ûjem vrisku i smijeh djece koja me prate. ûjem glas koji kaè da tr~e dva psa. Jedan pas to sam ja, drugi pas to je pas. Gledam nebo da mi se pamet primiri i sredi, pa se oprezno okre}em sjeveru, ka brijegu koji ima glavu bika. Odatle kre}em naniè prethodno kruè}i pogledom po sedam puta vi{im planinskim obrisima nje`nih boja, jasnih, neporeme}enih oblika, kakve oduvijek znam. Od njih po~injem svoje smirenje. Postepeno se okre}em i jo{ uvijek ne znam da li ko prati moju naviku. Kruìm pogledom sve niè; hrabrost mi nije kao u jastreba, koji zavr{ava svoj let strmoglaviv{i se. Njegov zavr{etak i cilj moj je po~etak, jer lahko je pamtiti obris planine i oblinu brijega, ali {to se ide naniè u uvale, usjekline, {ume, neopisivi su oblici i podsje}anja; moram stostruko vi{e da se napreèm. Spu{tam pogled. Pas je i{~ezao. Smiren gledam Bosoru kako vijuga ispod brda od Kamenice i ljeska samo jednim dijelom svoga toka. Sunce zimi izlazi na jugu. Oprezno lijeèm na snijeg da mu ne polomim koru i to mi uspijeva poslije malo pomicanja, jer je moje tijelo krhko i lahko. Ipak, propadam; ustajem, lijeèm da utisnem svoje tijelo da ostane trag. Djeca se okupljaju i opona{aju me. Prepoznajem ih, mada jo{ ne èlim i njima da optere}ujem pam}enje. Zanaida, k}i sretnoga, koju obavija tanka prozirna skrama budu}e ljepote kao ~udo {to obavija njenoga oca, ne{to {to samo u trenu privu~e pogled koji onda propada i trijezan, kratko, po~iva na njoj, zaboravljaju}i svoj po~etak. Semiz, bos. Ekrem, sin Dàferov, koga otac u~i surovosti. I djeca kojoj ne znam imena ni porijekla. Gledam o{tre kristale snijega sloène od bezbroj listi}a. Djeca vri{te. ûjem topot i prskanje snijega pod kopitama konja, njegovo dahtanje. Kemal mi pokazuje da ustanem i da ne leìm tu na snijegu, ali ne da se ne prehladim, nego {to mi tu nije mjesto. Tako sam i za njega, kao i za sve druge ljude ~ak do Kamenice, samo pse}i ~ovjek. Slijedim ga; bol me grije. Osvr}e se, zna da to ~inim po svome obi~aju i natjeruje konja na mene. Lice mu nosi suzdràn smijeh u kome drhti pakost. Nisam siguran da me ne bi zgazio, pa uzmi~em. Opet sam iza njega i on to zna. O~ekujem s pritajenom zebnjom njegovo lukavstvo i
68
BEHAR 101-102
on ga ~ini. Propinje konja da me upla{i, a iz mene izbija cikot, smijeh koji mi je jedino dat, ina~e rijedak. I samo on, Kemal, Nizamin sin, umije grubim {alama, koje se iznenadno{}u i posebno{}u izdvajaju od onih koje drugi izmi{ljaju sebi na zabavu, da ga istjera iz moga tijela. Ne pokazuje ~emer koji godinama nosi zbog Safije, k}eri ajanove iz Kamenice, koji je danas najavio dolazak. A jurio sam kao mahnit ~ak na brijeg, ~as niz brijeg kada je potegao no` na Ihtara i vukao sam sluge da sprije~e zlo~in. Iz nejasnosti o svojoj snazi tada Kemal ne uze ni{ta, ali drugi put uze pa se osvjedo~i o sebi, pa tre}i put ~ak pohita da uzme, i tako je i{ao do same mr`nje. Otac mu je kri{om namirivao stra{ni dug pu{taju}i ga Demirovi}a k}eri. Tajnu i sramotu su krili i od sebe, a kamoli od ljudi. I ~esto su se savladavali. 19. Evo je, izlazi i vidljivo je da nije osjetila mu{ki dodir. Grba joj je nevelika, ali ipak dovoljna da ~ovjeku zagor~i ìvot. Surovi Karak najavljuje svoj dolazak s isprikom da je na~uo glas o nedoli~nom opho|enju s njegovom k}eri. Kemal dovikuje s konja: Katulferman za tvoga oca. Katulferman... Zna se. Stoji postranice i gleda o~ima u kojima nema straha. Okre}e se kada ja u svome skakutanju stajem izme|u nje i Kemala i odlazi lahkih kretnji. Ja imam slutnju, ona ima sumnju, Kemal ima strah. Iz nje izbija sila dovoljno jaka da na nepredvi|en na~in potisne trag tjelesnog nedostatka. I ne boji li se Kemal zbog njenog strpljenja kojim podnosi kaznu da ga jednom ne obuzme te da doìvi sramotu i zavoli nakazu? 20. Ulazim za njim ne bez straha zbog svoje drskosti. Mra~no predsoblje sa }upovima pored zidova, sabljama na zidovima... Pri otvaranju vrata Ihtarova halvata uo~ih njegov osmijeh, gostima i putnicima uvijek neobi~an, nikome upu}en: ni Dàferu, koji sjedi, ni Kemalu, koji ulazi, ni meni, koga ne vidi. Mangala nasred sobe i otvoren Kuran na postolju. Neopreznim pogledom upih bogate vezove, {arenu prostirku... Kada sam ponovo o}utio smrad svoga tijela, ugledah i druge da se skupljaju i odlaze gospodaru. Moram da znam {ta se zbiva da spreman do~ekam doga|aj; a nije obi~aj da izlaze pred Ihtara u ovo doba dana; vra}aju kmetove koji
su do{li na Herdekovac i ve} nikome ne daju da pri|e. @ene su uùrbane, pouzdan znak da stiè gost. Kemal, otima se o~evoj volji, kao da je izaslat da nekoga do~eka i doprati. Skaku}em podalje. Mo`da mi ne èli zlo, ali sve me ~ini nesigurnim. Niko ne moè da d pouzdan odgovor, ni sebi, ni drugome za{to boravim na Herdekovcu i ~iji sam sin. Ili moè? Ako sam niko, za{to mi ne daju da odem u Kamenicu i za{to me kriju od pogleda? Navika koju sam stvorio svojim prisustvom nije dovoljna da im remetim sjaj i dostojanstvo. Suvi{e su mo}ni da bi im ugursuz Muzafer kvario ugled? Kemal me zadrà pogledom i u jednom trenu sjedinih svoje tijelo. I to pro|e, pa sam osje}ao samo onaj dio sebe koji bih gledao i o kome bih mislio. Da sam njegov brat, on bi me ubio. 21. û~im u Nizaminoj odaji i uzimam iz zemljane pe}i àr. Praznina u mome sje}anju. Nemam {ta da dam, ali bih dao da je bar poslije mogu popuniti. Moram da mirujem. êkam da mi dadne znak {ta da ~inim sa vatrom koju sam nakupio. Smeten sam pred njenim pogledom, mada jo{ nije vrijeme za moju objavu. Zavr{ila je molitvu, podigla serdàdu pa okrenuta meni izgovara posljednje rije~i zanesena i odsutna... Jasno sam shvatio da àr odnesem u gospodarevu sobu i da je stavim u mangalu. ûdim se tolikoj neopreznosti: vatra bi mogla ispasti iz mojih drhtavih ruku i progorjeti }ilim; i ispade mi kada sam presipao ì{ke jednu po jednu golim prstima. Gledali su, a u tome nema ni{ta vi{e osim malo vje{tine, kao {to ni u njihovom divljenju nema ni{ta ljudsko, jer luda moè sve. Bacih ovnaka u àr i izvi se gust, mirisan dim. Tek tada primijetih da je Harun Ri{im sa sidìlima na koljenima upirao prstom na moje bose noge i ~uh da re~e: Sluga ti bos... Ihtar se smijao ni smislu ni besmislu njegovih rije~i; glavom pokaza na njegova koljena. Kadija pro~ita da je kmet Joakim Semni~anin sa njegova }ifluka u vrijeme vr{idbe 1813. godine ubio i da je, iako nemusliman, su|en u ovoj sobi po {erijatu. Blago ka`njen re~e. Ne pratim mrtve rije~i Haruna Ri{ima, nego ìv pogled Ihtarov, upu}en Kemalu: tvoj tast, biv{i serdar grada Kamenice Abdurahman Karak, a sada ajan u nevolji, dolazi prvi put a bez prijetnje i mo}i. Pu{tam te na probu i isku{enje.
Prividno slu{a kadiju, a meni dade znak te se izvukoh napolje. Vidim tri konjanika kako upinju uz brijeg, pa skaku}em kao sumahnut. Seizi iza|o{e da prihvate konje. Namah sam prepoznao ajana, vi{e po }udi {to je izbijala iz njega i bila istovjetna }udi njegove k}eri, a manje po odori. Sjaha{e emin i tapumemur i to im nije bilo prvi put da se uspenju. Njuh mi je dovoljan da ih prepoznam i razdvojim. Niko ne iza|e da ih do~eka, samo je Kemal stajao ispred doksata nijem i nepomi~an. Abdurahman se osvrtao za~u|en {to ne vidi k}er, sada jedinu oazu u pustinji neda}e. Zazirem od prizivanja njegovog pada. Onaj koji je jednom imao mo} jednom moè da je i obnovi. Pribojavam se da odbijanje su}uti i Kemalov bijes ne budu nesmotrenost. Slutim da }e moja preuska glava imati golem posao, ali da je i vrijeme za odgonetku moga ro|enja na pomolu. Silni i ovdje i u Kamenici treba da iskajavaju svoje osionosti. Sre}a da je gospodar Herdekovca razborito upravljao onim {to je bilo njegovo i da nije odrekao poslu{nost onome ~ije je carstvo posjed. Ali za{to }e tu lice tapumemura, ispijeno i blijedo kao pergament na kome su zabiljeèni posjedi Abazovi}a mnogo nejasnije nego {to ih Ihtar vidi? Jutro je sun~ano, iako dan ne}e dugo trajati. Sunce se zimi samo uspne i vrati istom putanjom. 22. Ponovo sluge vra}aju kmete koji nadiru, a ja imam brigu kako da odskaku}em za dvojicom kada ne idu istim putem. Dàfera ne stièm da optr~im, po svome obi~aju. Drugoga ne po{tujem: dodvorio se slabosti Ihtarevoj da prihva}a nakaradan smijeh i uzeo previ{e. Zna da mu nije mjesto me|u uglednima, pa se povla~i u Op{eni~ke {ume i rasipa svoju surovost; ili Bosorom vitla veslima kao da su peru{ke kojima hladi svoju mladu ènu. On je posljednja gre{ka Ihtara Abazovi}a. Tapkam u mjestu da zbrojim koliko ih ima: beg, kadija Harun Ri{im, ajan Abdurahman Karak, tapumemur, emin, sretni Altunin sin Malik, najstariji Altunin sin Dàfer, Nizamin Kemal, Musa Dizdar deveterica. Griju ruke na mojoj vatri... 23. Dvije su ène preda mnom. To Nizama odvodi Nurku. Da imam mo} saop}avanja, objavio bih tu sramotnu naklonost hanume i smjerne
BEHAR 101-102
69
Ihtareve ène ka grozovitim pripovijestima. Ja sam mu{karac od koga se ène na Herdekovcu ne kriju; misle da nemam mo} poimanja, ni mo} sagledavanja drugoga, ni mo} ljubavnu, ni bilo koju drugu odliku ~ovjeka. Pritajim se i slu{am Nurkin izmijenjen glas. Nizama je op~injena kada poluciganka uùrba glas do reskosti, kada sve li~i na bujicu upola suzdrànih, pakosnih kletvi. Slugama i djeci pripovijeda kratko i obi~no. Ne jedanput sam bio svjedokom da se Nizama obeznanila i stropo{tala. Nemo}no moli pripovjeda~icu da prestane, a znam da ba{ to i{te i o~ekuje, kao {to neko traì opojno pi}e, ili kakvu drugu omamu. Uvijek potom je tiha, a proklinjanje Kemalove tvrdoglavosti nimalo pokudno; te{ke rije~i neprekidno upu}ivane sinu lahke i gubljive. I pre~esto se zabezekne na iznenadan {um. Da mogu, protjerao bih Nurku, onu koja uzima pola du{e jednoj od Ihtarevih èna. @udim za otkrovenjem i da izvedem svoju ljubavnu igru, pa sve izgubio, pa i ubile me sluge i bra}a. Ako mi bude mati, traì}u da se protjera i Musa Dizdar: dvije budale na jednom mjestu previ{e je i za mo}no pleme. Bojim se da nemir koji osje}am ne poremeti moju nakanu da u Nizami otkrijem svoju mater. Vra}am svoju ùdnju zami{ljanjem da joj prilazim u osami i skidam dio po dio moje oskudne odje}e. Treba hitno obaviti svla~enje da me ko ne zatekne i ne nadadne dreku. A njoj }e pojava moga tijela biti izazov i prilika da se poigra s ludom koja ne umije ni{ta re}i i od koje se lahko odbraniti. Takva igra lahko }e je odati ako nije moja mati. Pri}i }e mi i pozvati me u skrovitu odaju. Prekinu}u igru i zatraìti nagovje{taj puta koji me moè odvesti na trag moga ro|enja. Ona zasigurno zna. Rasteretio bih i pogled i pamet i lak{e se hvatao za stvari i ljude u svome bijegu od ludila. To je glas koji odràva moju slaba{nu svijest od potpunog gubljenja u nejasnost. Ako na zemlji izgubim mo} zapaànja, ne zna se ho}u li na onom svijetu i{ta vidjeti od ~udesnih blagodeti, bistrih rijeka, mirisnih plodova i umilnih èna. Tresu me strah i bojazan, znak da je moja odluka potpuna; i ne treba mi no}. 24. Idem na ~istinu da pogledam nebo i u sebi na~inim mir i red. I kada budem ulazio, za`miri}u. Smiren kruìm pogledom po svijetlom ob-
zorju od tijela i glave bika, sve niè i niè. Spu{tam pogled zemlji i vidim da me s ozbiljno{}u koju ostala djeca ne pokazuju opona{a Semiz, Dizdarev sin. A bolje bi bilo da je pas, jer mi je njegovo dru{tvo prijatnije od ovoga kopileta, koje sa ~etiri godine moè da obori svako dijete na Herdekovcu. Uskoro }e i mene za zabavu drugih bacati i lomiti mi kosti. Kako je takvu rugobu mogla da rodi \ulsa, cvijet Ihtarovog plemena? Krivo je sjeme Muse Dizdara, koje joj je danima izgrizalo utrobu. Steè me iz obijesti i svoje nakazne sklonosti da uvijek na svemu isprobava snagu: na sahanu u kome mu je potureno jelo, iskrivljuju}i mu zubima rubove, na komadu drveta koji mu dadnu da ga stavi u vatru, na mojoj ruci. I bos je. âk me i tako opona{a. Seizi pale vatre, jer se hladan zrak, mo`da s Bivoljeg brda, ili s povr{ine Bosore, odlijepio i obavio brijeg. Bol {to mi zadaje dijete Semiz nepodno{ljiv je, pa ùrno skaku}em Dizdarevoj ku}i. Ne postoji na~in kojim bih se oslobodio djetinjeg stiska: ne mogu ga ni udariti ni otjerati. Lupam po doksatu. Vidim joj kosu, trepavice, sjene na licu, sjaj u o~ima, tanku skramu pljuva~ke na usnama, prste, ne krije se od moga pogleda. Uze sina, brzo i grubo. 25. Samo ljudi mogu da zgusnu vrijeme. Ovo jutro, o{tar vazduh ispunjen svjetlo{}u, o~i{}eni su prisutno{}u onih koji me mogu uni{titi. Ve} sam u onom dijelu avlije koji je odre|en za ène i u koji rijetko stupa mu{ka noga. Nezaustavljiv sam ba{ kao da imam dojaviti neodoljivu vijest. Poluciganka i{~eznu kao zate~ena. Ne smijem da oklijevam. Nizama je poljuljanih nutarnjih sprega, pa je ~as u kome }e najmanje da prikriva istinu. Zazire od mene i posmatra me u ~u|enju i i{~ekivanju. [to duè, to pretvornije. Ne treba da oklijevam. Ne}e izdràti neizvjesnost: naslu}ujem li {ta, ili stojim u svojoj blesavosti ne znaju}i {ta ho}u. Pruà mi prvi znak odvode}i me u pokrajnju odaju i ja se pokoravam ve} obuzet vrtoglavicom. Uzima ne{to s police toboè da se okrijepi i ~ini se kao da me nije ni povukla. Skidam gornji dio svoje odje}e. Gleda me neznatno za~u|ena, kao da je zaboravila da nemam dar govora. Ne èli da se otkrije. Potiskuje zabrinutost u i{~ekivanju; pita pokretom glave za{to sam do{ao, a pomno prati {ta radim. Drì me
u nedoumici. Unosi mi se u lice. Ne mogu jasno da razlu~im da li je smije{ak u njenim o~ima smije{ak ène, ili matere. Bacam i drugi komad odje}e njoj pod noge, i nastojim da svoje lice zapalim ljubavnim sjajem kako bih je omamio i razoruào. îni se nevje{ta pa zaviruje i zagleda mi naga le|a ne}e li se ukazati rane od bi~a na koje se mo`da tuìm. U nedoumici je. I u svojoj nadmo}noj ènskoj igri ukrivanja jo{ jedanput pogleda moje tijelo, malko me uhvativ{i za mi{icu. Prinosi usnama lijek za okrepu. Prsti mi hitro odmotavaju pas, a u o~ima i dalje upaljujem ljubavni zanos. Lagahno polazim dok se ona i dalje ukriva pod maskom za~u|enosti i uzmi~e. Viku, ili pad, kakvi je ~esto spopadaju, ne o~ekujem. Ako sam joj sin, nema ~ega da se boji, a èna jest, pa joj ova igra moè samo goditi. Poo{travam pogled, jer mi se, gledaju}i ga iz sebe, ne ~ini dovoljno jak. Vrijeme je da se odigra istina me|u nama. Oprezna je, a ja ne poznajem dovoljno ènsku }ud u neposrednim dodirima i sve jo{ uvijek traje. Mo`da se boji ku{nje. înim korak naprijed i svakog trenutka o~ekujem da me ili svu~e, ili ogrne. Jo{ se brani, ali ne moè da zatomi zaprepa{}enje stoga {to uvi|a da u njoj slutim mater. Potpuno sam nag. Pokazujem joj svoju mu{kost i da sam obiljeèn po obi~aju, da joj se, ako je samo èna, ne gadi dodir moje izrasline. Nema vi{e gdje da uzmakne i trenutak je da se razjasni moja tajna. Hvata rukama samu sebe. Je li to pala obuzeta bolom {to vidi sina u svoj muèvnoj ljepoti, ili je pala od dodira lude...? Bjeìm da su~uvam preostale konce svijesti. Previ{e sam htio, a ni{ta predvidio. Ostao bih nag pored nje da sam saznao i do~ekao one koji bi me sasjekli, prekinuv{i mi uzdanje da }u se vratiti sebi, ako sam ja ikada bio onaj koji je sa sobom. Ali ne toliko sila ìvljenja koliko strah da ne umrem nedomi{ljen, goni me da pokupim svaki komadi} svoje odje}e i uzmaknem. Skakutanje mi je umorno, a saznanje o Nizaminoj smrti blijedo. Zamutio sam svoje porijeklo, pa ipak me obuzima olak{anje, du{u hranim ~udovi{nim ~uvstvom. Trgnut sam, izazvana je moja priroda. Drve}e je jasnih o{trih obrisa, a na granama nataknuti pramenovi lahke, blje{tave magle. @urim da Ihtaru dojavim vijest o smrti njegove ène. Svjetlost Sarajevo, Muslimanska knjièvnost XX vijeka, 1991., str. 27. 50.
70
BEHAR 101-102
7,2. Gazi Husrev-begu, namjesniku bosanskom i mome dobrotvoru, prvi put sam poljubio ruku prije bitke na Moha~u u ljeto 1526. na uzvisini s koje je sultan gledao boj, ondje na onom istom mjestu na kojem je poslije, u ~ast pobjede, budimski beglerbeg Miri-i alem Hasanpa{a iskopao bunar i sagradio ljetnikovac, a onda, u oktobru 1529., nakon opsade Be~a, bi mi re~eno da idem u Bosna-saraj i da, izme|u ostaloga, nadgledam gradnju dàmije u koju }u, kada se zamorim ispisuju}i ove redove, oti}i klanjati namaz na koji prispijem; podne je minulo, pa }e to biti ili ikindija, ili ak{am, ili jacija. Od tada pa do sada proteklo je ~etiri stotine i jedna godina. Husrev-begova dàmija dovr{ena je 1530., a ja sam u zimu te godine po~eo zamirati po deveti put u svom ìvotu. To moje stanje nagle, duboke starosti, prekinuto je i okon~ano ~im sam ugledao hazreti Hidra. Znam dobro, pamtim, a imam i zapisano, da se to dogodilo 20. rebiul-ahira 937. po Hid`ri, ili u nedjelju 11. decembra 1530. po miladu, ne{to malo prije ikindije. Ponovo mi se dogodilo ono {to mi se, kao starcu, i to uvijek ba{ u samrtnom ~asu, i do tada ve} osam puta doga|alo ukazao mi se hazreti Hidr! Gledam, hodam, spavam i jedem tako dugo, a da mi to nije ni dojadilo ni oteretilo, a tokom ~etiri i po hiljade godina ìvota bio sam darivan i iskustvom starca i saznanjima umiru}eg. A da sam za sve to vrijeme samo jednom vidio Hidra, ta, vrijedilo bi ìvjeti toliko, iako bi El-Hidr uvijek odnekud iznikni i ostani samo nakratko, svaki put svega po nekoliko trenutaka. Pa ipak, isto tako kao {to ne znam kada }u umrijeti, isto tako ne znam ho}u li ga, ~ak i ako budem zamirao deseti put, ikad vi{e opet vidjeti. Te sam godine kupio ku}u od jedne sirote, obudovjele, ali ìvahne starice mu{kog imena Hazbeg, koja se jadala {to joj je ku}a u klancu, na osami, podalje od {ehera, a meni je ba{ to tada odgovaralo. Ku}a je bila mala, stisnuta uz jednu strmu liticu u gustoj {ikari ponad Miljacke i omanjeg kamenog mosta na jedan luk, s bujnom ba{~om i strmom kaldrmisanom avlijom kroz koju je proticao poto~i} ne {iri od ra{irene {ake, zidana od }erpi}a, pokrivena {indrom, sa svega dvije prostorije, poluotvorenim tavanom, tijesnim hamamdìkom i sku~enim podrumom vi{e nalik na trap, ali okre~ena, ~ista, pa iako oronula, kao da je svuda, i izvana i iznutra, neprekidno rukama milovana i tek onda takva
Vje~nik
(ulomak)
meni dopanula. 20. rebiul-ahira 937., kada je moje ognji{te pokrivao samo hladan pepeo, potok u avliji, upola zale|en, tekao jedva ~ujan, i kada mi se ~inilo da se pocrnjelo drveno {i{e vi{e moje glave spu{ta sve niè i niè, najednom me zabljesnu jarka svjetlost, nad mene se neko nadnese i u taj prvi mah nisam znao je li to po moju du{u do{ao Azrail, ili me opet zijareti hazreti Hidr. Esselamu alejkum! re~e prilika i ja razabrah da je to El-Hidr, a ne melek smrti. Alejkumu selam odgovorih samo dahom i usnama. Hajde, Abdullahu Misri, ustani... ! re~e ElHidr. Ali ja sam bio tako slab da se nisam mogao ni glasnuti, ni pridi}i, a kamoli se cio osoviti na noge. Uto El-Hidr zau~i ezan takva mekama da mi se sve kosti i ko{~ice stado{e rastavljati, suze navrije{e od ganu}a i ja se polahko stanem pridizati; Hidr nije ni zavr{io ezan, a ja sam ve} bio napolju i bosim stopalima gazio cjelac po avliji. Do{av{i do potoka, udarcem pete razbijem tanku skramu leda, te hu~no, vrela tijela,
sav u pari, uzmem abdest, vratim se u ku}u, stanem na po koraka iza hazreti Hidra i tako otklanjamo ikindiju. Nakon toga ~ekao sam da on ode, nestane, ali on osta, a domalo re~e: Ako me prima{ na sijelo, o Abdullahu, onda potakni malo tu vatru i do~ekaj gosta onako kako je red. Odmah stanem pribirati suho li{}e, gran~ice i lu~, te kresati kremen o kremen da iskrom zapalim trud i potpalim vatru, a to mi, za~udo, lahko po|e za rukom: plamen suknu, obasja sobu, o~as ubi studen u zraku, a domalo i nas dvojicu, i mene i El-Hidra, raskravi i ogrija. Sijeli}emo sve dok sijelo potraje, a sijelo se ne prekida, ono se osipa, nije li tako? re~e ElHidr i dodade: Sijeldìja nekoliko puta najavljuje svoj odlazak i dugo se opra{ta tako da nijednu od du{a, koje su se srodile i zbliìle tokom sijela, ne zaboli rastanak. Sjedi}emo dogod budemo èljeli, ako treba i do sabaha, pa nemoj srkletiti, nego sad, kad si zapalio vatru, prostri bo{~u, obori siniju i iznesi ne{to da prezalogajimo! I ja ga u svemu odmah hitro poslu{ah. Te{ko je pogledom obuhvatiti Hidra. Njegov zeleni burnus s kapulja~om najprije je lebdio i njihao se kao sjenka kakva gusta zimzelena grma; kao da je svjeè zelenilo nahrupilo u moju pustu i siroma{nu izbu. I, u po~etku, dok sam bio usredsrije|en na namaz, imao sam osje}aj da sam klanjao u hladu drveta rasko{nih grana mlada li{}a i jaka mirisa, koje je povremeno, ~as ja~e ~as slabije, njihao blag i ugodan povjetarac. A onda, kao da je zeleno platno, u koje je El-Hidr bio umotan, oteàlo, slijeù}i se kao gusta mahovina i po njemu i po serdàdi na kojoj je jo{ uvijek sjedio. Cijela soba zamirisa ba{ kao da je bila posuta miskom, a jezi~ci u saksijama po zale|enim prozorima, koji su ostali iza starice Hazbeg, a koje ja nisam ni zalijevao ni njegovao, razlista{e se, ozelenje{e i procvjeta{e u svim bojama kao usred ljeta. Podstaknem vatru, oka~im kotli} s vodom da pristavim ~aj, ùrno zamijesim tanku poga~u i gurnem je pod sa~, a domalo se osmjelim da kakogod osmotrim i lice hazreti Hidra koje je bilo potpuno zaklonjeno u sjeni kapulja~e kao u duboku zelenu fi{eku, strahuju}i da }e on svaki ~as nestati; za sve to vrijeme on je mirno disao tik do mene, a ja sam samo povremeno, s trenutka na trenutak, mogao uo~iti njegovu,
BEHAR 101/102
71
kao od pamuka gustu bradu, iskri~av pogled, snje`nu ~isto}u bionja~a, zagonetan osmijeh, vla`nu skramu puna~kih usana, biseran bljesak zuba... ne{to od njegova lica. U po~etku sam u sebi ovako {aputao (kao da on i nije bio tu): Vidi, opet mi se hazreti Hidr ukazao, eto, ìvje}u jo{, pa: vidi, on to sa mnom govori, pa: vidi, to on sa mnom ostaje dulje nego dosad, pa: vidi, jede li on uistinu, ili to tek tako kaè...? Pije li, jer Ibn Asakir navodi od Hi{ama ibn Halida, on od El-Hasana ibn Jahja el-Ha{enija, a on od Ibn Ruvada, da je rekao: Ilijas i Hidr svaki ramazan poste u ElKudsu, svake godine obave had`d` i napiju se vode zemzem, {to im je dovoljno do sljede}e godine. Zar }e Hidr ostati sa mnom...?, pitao sam se u ~udu, potpuno nespreman za takav susret, te zbunjen i ushi}en iznosio i trpao na sofru sve {to god sam imao u mutvaku. A sre}om, te godine, bio sam se dobro snabdio za dugu i studenu bosansku zimu. I ja u hitnji iznesoh svega od svoje zimnice ne gledaju}i i ne biraju}i, i suhoga mesa i oraha i suhih {ljiva i kiselih taki{a i meda i bestilja i sira i luka, i sve to bez reda zgomilah na sofru kao da iznosim za desetericu, a ne za dvojicu. Onda domalo, a sve u {utnji i kri{om, stanem gledati kako to El-Hidr jede, jer me je ba{ to zanimalo. I vidjeh, kako god ja odlomim komad vru}e poga~e, tako ga odlomi i on, i kako god ja noèm odsije~em komad suhoga mesa, tako i on noèm odsije~e komad suhoga mesa, kako god ja umo~im poga~u u bestilj, tako i on umo~i poga~u u bestilj i sve ruku iskre}e da se ne pokapa, kako god ja izvadim ko{picu iz {ljive, tako isto i on nekako izvadi ko{picu iz {ljive, kako god ja zdrobim orah, zdrobi ga i hazreti Hidr, ali kad sam malo bolje pogledao, svaki zalogaj koji bi El-Hidr uzeo i prinio ustima nestajao bi me|u njegovim prstima i prije nego {to bi zinuo. A ne bi se reklo da je zalogaje ba{ oblaporno gutao! A ja sam pak jeo s takvim tekom kao da do tada nikad u ìvotu ni{ta okusio nisam i svaki zalogaj mi je bio sladak da sla|i ne moè biti. Za sve, {to bi sa sofre uzeo, Hidr je pitao: A {ta je ovo? I ~im bi dobio odgovor, podrobno bi, biranim rije~ima, hvalio odlike tog nimeta. A kada ga, naposljetku, ponudih ~ajem, on ga najprije omirisa, srknu, a onda upita: Ovo je ~aj od nekoliko vrsta trava! Od kojih...?
E, to ti ne}u re}i... ! El-Hidr se nasmija. Da nije od drveta vispubi{? upita. Po bosanskim brdima raste mno{tvo raznovrsnog ljekovitog bilja, a ja sam kao dobar poznavalac toga bilja, pou~en svojim dugim iskustvom, umje{no spravljao ukusne, razgaljuju}e ~ajeve. Ne}e{ da kaè{? upita Hidr ponovo. Ne}u...! E, onda da ja kaèm tebi! re~e i svejednako se smiju}i pogodi od kojih sam trava skuhao ~aj, kako se koja trava u nas zove, kada cvjeta, kada se bere, kakav joj je list, a kakav korijen, kako se su{i, pa ~ak i to koje su s bosanskih, a koje s hercegova~kih obronaka, a ispruìv{i dlan i {etaju}i palcem po stisnutim prstima, pokaza ta~no koliko sam koje trave uzeo, sasuo u bakra~ i prelio vrelom vodom. Iako je {utnja, koja je potom nastala, bila tako ugodna da mi ne bi bilo mrsko da je potrajala zauvijek, hazreti Hidr odmah dometnu: Nemamo mi {ta kriti jedan od drugoga i ti se, o Abdullahu, ne boj svojih misli. Odmori malo svoje srce ako ti se umorilo. Ne znam je li ti iko dorastao i u ~emu rekoh i htjedoh ga osloviti imenom, ali se obuzdah, nisam se usudio a kamoli ja rekoh a to znam i po tome {to mi svaka rije~ koju zaustim zapne u grlu i prije nego {to je izgovorim. A ionako onaj koji te susretne ni{ta te ne smije ni upitati...! Ba{? za~udi se El-Hidr, ali tako kao da se to {to rekoh ne odnosi na njega, nego na nekoga drugoga. Pa zar nisi rekao Musau a.s.: uzdrì se dok ti ja ne kaèm...?! To je bilo! najednom }e El-Hidr vedro, i prijaznim rije~ima odbi od sebe tu tvrdnju, te me oslobodi svake bojazni, svakog kolebanja i ustezanja. I ja sam potom s njim govorio o svemu, o ~emu sam god htio bez ikakva straha i ikakve nelagode. I tako je bilo sve do ak{ama. A zapo~eh ovako: Onaj ko te vidi po~a{}en je mimo ostalih ljudi i to nikada ne moè zaboraviti. Velika je i ~udesna nagrada vidjeti te samo jednom, a mene je to zapalo devet puta... Ali vidi rekoh kad god bih zamiru}i doticao sama vrata kabura i kada sam mislio da se s du{om rastajem, ti si dolazio i vra}ao me u ìvot! Nisam ja... odvrati Hidr i, u~ini mi se, nekako preko zalogaja, kao punih usta... Ali kako druga~ije objasniti to da se ne pojavi{
ni prije ni poslije...? Pa, tako... odgovori El-Hidr neodre|eno i dodade: Ta, vidio si me i onda kada si s onim Jevrejinom napustio ku}u {ejha Harisa alMuhasibija, a nisi stario... A ako ho}e{ da kaèm kad je to bilo, evo, re}i }u: bilo je to u petak, 24. septembra 846. godine po miladu negdje izme|u podne i ikindije... Je li tako...? Ne znamo mi kako je ko za ~iju sudbinu vezan i kada, i bolje je i za tebe i za mene da o tome odvi{e ne naga|amo... Nije li ovo, {to si ovako sa mnom ve~eras, ovako dugo, znak da se vi{e nikada ne}emo vidjeti? upitah. Ne... A da to nije mo`da znak da }u najzad i ja umrijeti...? Ne... odgovori hazreti Hidr. A kako sad moè{, na tako krupne stvari o kojima te pitam, tako olahko odgovarati? To {to si me pitao, to za mene nisu krupne stvari...! re~e El-Hidr. I jo{ ga koje{ta upitah kako sam najbolje znao i umio i sasvim umiren njegovim odgovorima, nastavim ovako: Hafiz ibn Asakir navodi jednu predaju od EdDarekutnija... Ali u to El-Hidr ponovo zau~i ezan i, kada otklanjasmo ak{am, ja opet rekoh: Hafiz ibn Asakir navodi jednu predaju od EdDarekutnija u kojoj stoji: Pri~ao nam je Muhammed ibn el-Feth el-Kalanisi da je njemu pri~ao El-Abas ibn Abdullah er-Rumi, a njemu Revad ibn el-Dèrah, a da je od Ed-Dahaka ~uo, da je Ibn Abbas rekao: Hidr je ro|eni Ademov sin. I ti si Ademov sin! Svi smo mi Ademovi sinovi... @ivot ti je produèn da bi razotkrio Dedàlovu la`...? Mo`da }e{ to i ti do~ekati... Neki kaù da ti je Ilijas brat... ? I tebi je Ilijas brat. Zar ti i ja nismo bra}a...? odgovori El-Hidr i prou~i nekoliko ajeta iz Kurana kojima to potkrijepi. Da li si se doista napio vode ìvota...? A zar ti za sebe moè{ tvrditi da se nikad nisi napio vode ìvota... ? Kad malo bolje promislim rekoh mo`da sam je i ja pihnuo i to ponajprije, ~ini mi se, onda... Ali me El-Hidr naglo prekide: Ne izreci! Znam! re~e nekako uznemiren. Ne reci, jer ja sam u tvojoj ku}i, a ne ti u mojoj!
72
BEHAR 101-102
Kad ti bude{ do{ao meni u pohode, onda }emo i ~initi i govoriti sve onako kako se ~ini i govori u mene, a dok smo kod tebe, onda }emo ovako; Bolje je da propadne selo nego obi~aj... je li tako? Tako je rekoh, iako, niti sam znao kada sam se to ja napio vode ìvota, ja sam to, zato {to ìvim od pamtivijeka, samo slikovito naga|ao, niti sam ikad ~uo da hazreti Hidr ima igdje ikakvu ku}u i dodadoh: Sve {to sam, otkako znam za sebe, ~inio, sve {to sam sabirao i u sebi i oko sebe i sve u {ta sam upirao ùdnjom, pregnu}em i nadom sad, kad ti ~ujem glas, i sad, kad te vidim, u prvi mah: malo-malo pa se obradujem, a odmah potom sve to moje ~ini mi se nedostatno, a sav taj moj ìvot gotovo ni{tavan... A zapravo sam htio kazati ne{to sasvim drugo: da i ja, uz njega, skoro sav svoj ìvot osje}am hidrovski, iako samo kao jednu mrvu, {to je opet, naravno, i krupno i podatno, i da tako {to nikad do tada nisam osjetio, niti sam znao da je to pri meni. Svagda se ti drì onoga {to ti u prvi mah du{u obrahati i ne struì po tome dalje i ne ~eprkaj po tome dublje... nasmija se El-Hidr. Ibn Abas veli... po~eh ja, ali me hazreti Hidr ponovo prekide: Ibn Abas! re~e i dodade: Pusti to! Dobro rekoh kad je tako, onda mi ti reci kako to da ìvi{, a ne umire{? I tek kad sam to rekao, ugrizoh se za jezik, jer mi se te rije~i ote{e i izgovorih ih gotovo na surevnjiv na~in. Eto za{to sam propio Utnapi{timov pe~at! sinu mi u glavu, iako ne znam za{to sam se ba{ toga sjetio i otkud mi je ba{ to naumpalo. I ina~e, El-Hidr bi govorio, a meni bi do|i u pamet ne{to sasvim neo~ekivano, ne{to {to uop}e nisam èlio, ne{to ~esto sasvim neprimjereno i neprikladno, iz dubina vremena, iz moga izblijedjela sje}anja i najdubljeg zaborava. I povremeno sam se osje}ao veoma nelagodno, jer sam znao da to El-Hidr zna. Mnogi moji grijesi i neuspjesi navirahu sve jedan za drugim kao da se utrkuju. Eto kakav musliman sjedi s El-Hidrom, ~uo sam nekakav podrugljiv glas. I tek tu, tada, otkrijem i do kraja uvidim kolike su uistinu slabosti moga nefsa. Me|utim, El-Hidr mi nekako najednom oslobodi du{u tjeskobe, a da mi ni{ta ne spo~itnu i ne prekidaju}i na{ega razgovora, i moje srce se opet mirno poradova tom rijetkom
rado{}u koja se moè osjetiti samo u njegovom prisustvu i ni u ~ijem vi{e. Najednom mi se stade ukazivati i ona strana moga ìvota kada sam ostavljao ovaj, a okretao se onom svijetu, te obradovan i zadovoljan, ostadoh podugo u ugodnu halu, istim ovim o~ima gledaju}i i istim ovim u{ima slu{aju}i evliju, koji je iznenada do{ao u moju ku}u i sjedio za mojom sofrom da su nam se koljena dodirivala. A na ono {to sam ga upitao, on ovako odgovori: Ibn Dèrir tvrdi da sam ìvio od vremena Efridona ibn Esfijana, pa do vremena Musaa a.s. Kad je ikad Musa a.s. preselio, a ja evo nisam. Iako Ibn Dèrir tvrdi da jesam. Ebu Tahir
ibn el-Gubari, opet, tvrdi da ja vi{e nisam ìv nikako. Ni jedan ni drugi nikad me nisu vidjeli. Kada sam {ejha Abdul Kadira Gejlanija, nakon {to je jedanaest godina proveo u ru{evinama tvr|ave u mjestu [ustar, dvadeset dana hoda od Bagdada, poslao Ebu Saidu el-Muharemiju u Babul-Ezd`, {ejh me je vidio. I on je oti{ao Ebu Saidu u Babul-Ezd`. [ta bi rekao {ejh? [ta on veli...? Ili {ta bi rekao Musa a.s.? Ili {ta bi rekao ti? Ili mnogi drugi... [ta bi rekao Ibrahim el-Havas koji je u svome halvetu odbio ~ak i razgovor sa mnom, moje prisustvo...? Neki alimi i neki arifi govore da se skrivam po zabitim mjestima, putujem pustinjama i dalekim krajevima i sastajem se s ljudima od kojih je ve}ina nepoznata i otkrivam im tajne mimo ostali svijet. I, samo naoko oni pravo govore. Allah im je otkrio moju narav, ali im nije otkrio moje ime, pa ipak oni (ti alimi) govore o
meni kao da to ne znaju. A Allah obdaruje koga ho}e, s ~im ho}e, kad ho}e i kako ho}e! To njihovo tuma~enje, krivo je tuma~enje re~e ElHidr i ja se u tome s njim u svemu, do u najmanju sitnicu, rado saglasih. Ebu Hatim Sehl ibn Muhammed ibn Osman es-Sidìstani nastavi Hidr kaè da je od Ebu Ubejda i drugih ~uo da govore da je moje pravo ime Hudrun ibn Kabil ibn Adem. Ismail ibn Ebu Uvejs kaè opet da je moje ime ElMuammer ibn Malik ibn Abdullah ibn Nasr ibn el-Ezd. A ima jo{ imena kojima me nazivaju. Tvoje je ime, o ~asni hadì hafize, Abdullah Misri el-Bosnawi, a ranije si se i ti druga~ije zvao. Pita{ me {to to ja ne umirem? Pa i ja bih tebe mogao upitati, a {to to ti ne umire{? Uostalom, u mom ìvotu i nije proteklo vi{e od dvadeset i pet vakata, {to i nije mnogo, te se rahat moè re}i da smo ti i ja vr{njaci, ako ti nisi ~ak i ne{to stariji od mene kad se sabere koliko si na ovom svijetu ti, a koliko ja...! A vidim da si dobrog zdravlja i neprekidno u punoj muèvnoj snazi, ni{ta ti ne fali; nijedno tvoje starenje nije trajalo dugo i samo si jednom, ako se ne varam, stario hiljadu i jedan dan i hiljadu i jednu no}... ? Ta mahom si uvijek u onoj svojoj ìvotnoj dobi u kojoj te je zateklo prvo zamiranje jo{ onomad u Egiptu, mahom si neprekidno u dènnetskim godinama, nije li tako...? Ali kao {to je Allah d`.{. Musau a.s. podario jedno znanje, meni drugo, a tebi tre}e, ni mi nismo vr{njaci na isti na~in, ti si na svoj na~in proìvio vrijeme koje si proìvio, ja sam na svoj na~in proìvio vrijeme koje sam proìvio... A sjeti se, ni Utnapi{tim nije mogao ostati dugo, providio se, nestajao i nestao, tako je i sa mnom, jer ja prelazim iz stvarnoga svijeta u svijet privida i iz svijeta privida u stvarni svijet... Ali, mogu li i ja tebe ne{to upitati, o Abdullahu? Ja to jedva do~ekah, a Hidr re~e: Ti si s Muhammedom a.s. pravio }erpi}e za dàmiju u Medini, dao mu prisegu na Hudejbijji, ~uo kuranske ajete iz njegovih usta, za{to mu nisi razotkrio svoje godine? Nije mi ni naumpadalo da mu to kaèm! Stidio sam se toga pred njim! Na kraju krajeva, do tada su sve te moje godine pro{le, nije ih bilo. Uostalom, kao i sada, nema ih! Ne nosim ih u zave`ljaju na le|ima, nisu u onom okovanom sanduku pod pe~atom, nisu u ovoj kesi koju drìm za pojasom, ne mogu ih pohvatati svojim prstima, ni u {aku stisnuti, ~ime da se pohval-
BEHAR 101-102
73
im? Da sam mogao samo jedan dan svoga ìvota nekako presko~iti, zaobi}i, ili trenut svoga ìvota nekud skrajnuti, da ga nema, da ga nije ni bilo, to bih mu rekao, time bih se pohvalio, i njemu i tebi, ali ne, takvo {to nikada mi nije po{lo za rukom, a nisam to ni poku{avao... ! I, {to se ti~e mojih godina, nisam imao {ta isticati pred Muhammedom a.s.! A {to mu nisi rekao da si vidio Nuhovu sjenku, ili barem faraonovu ènu Asiju koja se, jo{ u ono doba, nije klanjala nikome osim Allahu d`.{. Da je to zbog bilo ~ega trebalo re}i, ja to posigurno ne bih pre{utio. Ali {to tebe moram u to uvjeravati? Kad god sam vidio Muhammeda a.s. pa i izdaljeg, a kamoli izbliza, ta to mi je bilo i draè i pre~e od bilo ~ega drugog pa i od toga {to me pita{... A {to mu nisi rekao da si bio u ku}i Jusufa a.s.? Pa i to bi bilo neprikladno, a ~ini mi se da ni priliku za to nisam imao. A {to mu nisi rekao da si bio u dru{tvu s Isaom a.s. i njegovim havarijunima... ? A {to me ne pita{ najednom mi izletje{e rije~i same od sebe {to mu nisam rekao rekoh da sam i tebe, hazreti Hidra, vidio jo{ u doba faraona Asosija? Na {to El-Hidr u{utje i prestade me dalje o tome propitivati. Kako je zimski dan kratak, to je i jacija ubrzo iza ak{ama, te El-Hidr opet zau~i ezan. I htjedoh ga potom upitati kako to moè istovremeno klanjati dvije dùme, jednu u ElAksi u El-Kudsu i jednu u Revda-mutahheri u Medini Munevveri, ali dobro se sje}am, gledaju}i ga i jo{ drè}i svoje pitanje pod jezikom, meni se odgovor nadade sam od sebe; a pitanje nisam ni izustio, niti mi je El-Hidr glasno na njega odgovorio; a odgovorio mi je; i tada, ja sam znao {ta mi je rekao i kako moè klanjati dvije dùme istovremeno. Ali koliko god je taj odgovor bio o~it, jednostavan i jasan, toliko je bio i neuhvatljiv i ja sam ga potom zauvijek zaboravio. Tada jo{ ne, dok je El-Hidr bio sa mnom ne, ali poslije ga se nikako nisam mogao potpunoma sjetiti. I mno{tvo drugih stvari o kojima sam ga pitao, ili ono od onoga {to mi je on sam otkrio, bilo mi je odmah blisko, razumljivo, ali samo dok sam bio s njim, a poslije, sve {to sam saznao rasplinulo se i nestalo i to ba{, ~ini mi se, zbog te nekakve
lahko}e El-Hidrova govora koja obi~noj ljudskoj pameti neprekidno izmi~e; on je nekako premetao rije~i, izgovarao ih, da tako kaèm, neo~ekivanim obrtima, uzme tri rije~i pa im, ne znam kako, zamijeni red, one bljesnu smislom, a da ti to ne moè{ nikako zapamtiti ni nau~iti; ne znam ti to, sinko, druga~ije objasniti. Pa ipak, to {to sam znao pa zaboravio i dan-danas mi je dragocjenije od onoga {to ve} dugo nedvosmisleno znam, poznajem, pamtim i umijem. A bilo je i rije~i koje sam to ve~e ~uo iz usta hazreti Hidra koje i ne smijem, i ne mogu, i ne èlim zapisati ni ovdje ni igdje, a i takvih koje se ne usu|ujem izre}i da ih nehoti~no ne izreknem pogre{no i krivo; a bilo je koje~ega {to sam shvatio tada, ali nisam poslije, i onoga {to nisam shvatio tada, a jesam poslije, a bilo je i koje~ega {to nisam shvatio ni tada, ne shvatam ni sada, a ~ini mi se ne}u shvatiti nikada. Tako El-Hidr najednom re~e kako ga od svega najvi{e zanosi izobilje i zbunjuje raznovrsnost stvari oko mene, mada nikakvog raznovrsja ni obilja ja nisam vidio, niti ga je oko mene bilo; ta ja sam tada u Sarajevu, kao Gazi Husrevbegov divan-katib, ìvio uistinu skromno; ni to nisam razumio. A onda, osje}aju}i da se primi~e zora i da }e ElHidr vjerovatno nestati te da se lahko moè desiti da ga vi{e nikad ne vidim, srca punog zebnje, stanem iskati da mi kakogod kaè, ili makar samo nagovijesti za{to sam i ja dugovjek, ali El-Hidr odbi da o tome govori. Ti, Abdullahu, opet ti kaèm, moè{ sa mnom pri~ati o ~emu god ho}e{, a jedino {ta me ne treba pitati jeste upravo to {to me pita{ re~e. A to je ba{ ono {to bih, kad je to ve} tako sa mnom, svakako htio da znam! rekoh. ûdi me da ne zna{ da to nikako ne moè{ znati? re~e hazreti Hidr i stade, a onda se sav okrenu meni. I ja se opet sjetim Musaa ibn Imrana, Allahova poslanika koji se nije umio uzdràti kako je to od njega traìo El-Hidr kada ga je susreo tamo na mjestu gdje se sastaju dva mora i poslije kada je po{ao s njim i vidio kako Hidr bu{i la|u, ubija dje~aka i popravlja polusru{eni zid u selu gdje su bili neljubazno do~ekani. Ne}e{ se mo}i suzdràti sa mnom! bio je rekao Hidr Musau a.s. . Ako je tvoj ìvot keramet, zar se keramet smije razotkriti... ? Ali to }emo znati samo ti i ja. A ti to ve}, zapravo, zna{! Ta, ti si El-Hidr! Ako je moj ìvot ker-
amet, to je tebi ve} odavno razotkriveno, samo meni nije. Samo ja to jo{ ne znam! gotovo zavapih. Pa da je tvoj ìvot keramet i ti bi to znao! osmjehnu se El-Hidr i upita: A bi li ti volio da je tvoj ìvot keramet... ? Ne, ne bih... rekoh razmisliv{i. Ipak vi{e volim da je ovako... Dobro osmjehnu se na to El-Hidr. Ali ~uj, uskoro }e{ vidjeti Imama Sahibu-z-Zemana (Gospodara Vremena), onoga koji nakon {ezdeset i sedam godina male skrivenosti (gajbeti sugra), evo ve} pet stotina devedeset i tri godine ìvi u velikoj skrivenosti (gajbeti kubra). Potom }u te upoznati s ~ovjekom koji je ve} dvije hiljade godina li{en smrti zato {to je otvoreno pokazivao mo} svojih kerameta. Mla|i je od tebe nasmija se El-Hidr ali svejedno ìvi gotovo ~etiri puta duè od Imama. On je arhat, zove se Pindola, ìvi u Indiji, a kaznio ga je njegov u~itelj Goutama Buda. Eto i oni ìve duè nego drugi ljudi. Razgovaraj s njima, mo`da ti oni mogu pomo}i. Otkini ne{to od njihove tajne za se, gledaj od njih saznati ne{to o sebi, a nemoj samo mene o tome propitivati... Ja sam davno, jo{ od Utnapi{tima, traìo odgovor za{to je vrijeme od moga ro|enja do moje smrti duè nego kod svih drugih ljudi i on je rekao da ne zna, a ti nisi rekao da ne zna{, nego da mi to zbog ne~ega ne}e{ da kaè{...! Nije da ne}u, ~estiti moj divan-katibe hadì hafiz efendija Abdullahu Misri el-Bosnawi, nego drìm da od toga ne}e biti nikakve koristi... Ti svoje znanje o meni izreci, izreci ga kako bilo, kako god ho}e{, a nemoj brinuti {ta }e poslije toga biti ... Samo }e{ se badava izmu~iti...! Pa daj mi onda neki znak, neku slutnju, kakav nagovje{taj... Ako ti {ta i kaèm, ti to ne}e{ mo}i izdràti... Kako ne}u mo}i izdràti...? El-Hidr je {utio. Pa {ta bi to bilo sa mnom... ? upitah. El-Hidr je {utio. [ta }e mi se to desiti, ako zaista, kako kaè{, ne izdrìm tvoj odgovor? upitah ponovo. Ne}e{ izdràti, Abdullahu... Ne}u valjda presvisnuti dok mi bude{ govorio...? Ne}e{ presvisnuti, ne daj Boè. Pa nisam ja do{ao ovdje kod tebe da te ubijam... Zanije}e te i zaluta}e{, eto... Ho}e li mi se razum od toga pomutiti? Ho}e! Zauvijek?
74
BEHAR 101-102
Nedàd Ibri{imovi}: IZBOR RUBRIKA IZ DJELA
Jok! Nadugo? Jok! Nakratko! Jah! Ho}e li tebi biti pri~injena kakva {teta i nevolja? Ne}e! Pa onda mi reci! Reci za{to sam dugovjek, a nisam niko i ni{ta, samo jedan pisar davno potekao iz naroda Kema?... Hazreti Hidr je dugo {utio, a onda re~e opominju}i, gotovo rastuèn: Ne}e od ovoga biti nekakva hajra kad ti kaèm... ! Ti samo govori, to je pitanje na koje zaista èlim odgovor... rekoh. Jer ako mi ti na to ne odgovori{, nikad mi niko, do Dana proìvljenja, na to odgovoriti ne}e! Ne}e{ da se strpi{... ! Dobro kad si toliko navalio, ali upozorio sam te... ! Sad se odmakni malo od sofre, smiri se i opusti, poloì ruke u krilo, gledaj u mene i slu{aj... El-Hidr najprije prou~i 34. i 35. ajet 21. sure, 25. ajet 53. sure, 8. ajet 62. sure, 2. ajet 67. sure i 8. ajet 69. sure, pa onda stade u~iti ne{to u sebi; potom opet glasno prou~i 9. i 26. ajet 18. sure, onda opet stade u~iti ne{to u sebi; zatim prou~i 53. ajet 54. sure i 145. ajet 3. sure, pa opet za{aputa, samo su mu se usne micale; onda prou~i jo{ i 95. ajet 6. sure, a potom stade iz mene isisavati vrijeme; osje}ao sam kako vrijeme isisava iz mojih kostiju, iz moga tijela, iz moje glave i iz moga mozga, iz mog sje}anja, iz moje du{e, a da nisam razaznao kako, kojim to rije~ima, a odmah potom vidjeh da se raspolutih nadvoje i takav udvojen po~eh tonuti u nekakav dubok bunar; kao da sam istovremeno, u isti ~as, bio uranjan i u vatru i u led; i tu, u tom mraku, kao s jednom rukom u vatri, a kao s drugom rukom u vodi, ugledah dvije Hidrove rije~i, poput dvije {arene guje, kako na uàrenoj bakrenoj tepsiji sastavljaju moj po~etak i moj kraj; i kako onom ledenom i onom vrelom rukom poku{avam uhvatiti te dvije {arene rije~i; onda se one moje polovice sastavi{e, potom nestadoh, ni{ta nisam vidio sve dok ne ugledah sebe kao Egip}anina s bijelom prega~om oko bedara i kao Indiosa s Haitija, a odmah potom samo kao golu, uàrenu sr~iku papirusa; i u taj tren izbi iz mene takav krik da sam samome sebi zaledio krv u ìlama, a nisam znao da sam to kriknuo ja; i tada vi{e nisam bio uàrena
papirusova sr~ika nego samo taj jedan jedini neponovljivi jezivi krik; tako kriknuti ljudsko bi}e moè samo jednom u svom ìvotu i nikad vi{e, pa makar ìvjelo pet milenija; onda, kao da mi je cijelo tijelo bilo naglo zaronjeno u gust, mlak i mirisan mehlem, te ~uh prodoran pla~ gladna i napu{tena sisan~eta. Jesam li to bio ja?! Je li to bio moj pla~?! A potom ugledah puno isto takve djece koja polahko, ali uz pla~ i povike, nesta{e u dubinama tame oko mene. Gledaj Neferti, Amenemhebov sine..., ~uo sam glas iz dubina, ali kao da je dolazio iz grotla vulkana, a ne iz djetinjeg grla; glas koji me je dozivao mojim imenom koje sam ve} odavno bio zaboravio; svega me proè{e nekakvi jezoviti `marci i kao tanke savitljive igle izbi{e svuda po mojoj koì; osuh se kao je` gustim bodljama koje su izbijale ~ak i s unutra{nje strane mojih o~nih kapaka, a onda sam dugo bio umotavan u zavoje u koje se umotavaju mumije, potom u }efine, kojima se nikako nije nazirao kraj, a onda i u ihrame i to prvo na jednu, pa na drugu stranu; i oba puta, i kad sam bio umotavan i kad sam bio odmotavan i u zavoje i u }efine i u ihrame, svaki put sam gubio svijest. Pa ipak, niti sam ~uo, niti razumio {ta je to ElHidr govorio, samo znam da su mi njegove rije~i povremeno obavijale glavu kao plamen, silovito rasvjetljavale, a onda odmah potpuno zamra~ivale um. A ne znam, niti sam se ikada poslije mogao sjetiti na {ta su bile nalik sve te Hidrove rije~i, {ta mi je to govorio. A od svega upamtio sam samo nekoliko iskidanih rije~i koje ni{ta ne govore, koje mi ni{ta ne otkrivaju i koje su, zapravo, blijede i ni{tavne (prema onome {to sam iskusio). ...drevna staro-egipatska bludnja..., to sam ~uo, ...ma{ta jednog muslimana..., i to sam ~uo, rije~i, za me bez ikakva smisla, koje su tamo, kao i mnoge druge, koje nisam zapamtio, bezbroj puta jekom ponavljane. Nekamo su me ti nekakvi glasovi, ti nekakvi zvuci i krici odnosili i dugo sam tonuo iz jedne praznine u drugu i u tim prazninama se na desetine puta rastakao. Kao da sam svaki ~as ostajao bez tijela i kostiju i vas cepte}i, povremeno se rasipao u vrtloge crnog i bijelog praha, i {to sam vi{e drhtao, to sam se vi{e osipao, ali vidi, taj prah ~e`njivo je gledao u mene, iako nema o~iju, dozivao me, iako nema usta i ne{to mi je govorilo da }u stradati ~im se sasvim ospe, raspe i saspe, a nisam znao kako
da ga zadrìm i odrìm na okupu. Poku{avao sam dozvati El-Hidra, ali od svih jezika kojima sam dotad govorio nisam vi{e znao nijedan; o~ajan, naprezao sam se da makar izmislim kakvu rije~, pa kad ni to nisam uspio, htjedoh opona{ati ìvotinje: lajati kao pas, kukurijekati kao pijetao, kreketati kao àba i domalo ~uh lajanje, kukurijekanje i kreketanje, ali samo kao jeku koja je dolazila odnekud iz ponora u koji sam propadao. A svaka bi se rije~, koju bih, uz krajnji napor, o~ajno sretan, samo naslutio, odmah pretvarala u gvozdenu halku koja bi mi bolno bu{ila usne i zatvarala usta. Prstima nisam mogao napipati ni usne ni halke, a uop}e nisam znao ni gdje su ti moji prsti, ni gdje su te moje usne. Nisam ni trepnuo, a ve} me je teàk lanac vukao u ponor. Odricao sam se svojih usta: to nisu moja usta, svoga tijela: to nije moje tijelo, pa ~ak i svoje du{e: to nije moja du{a, nastojao sam viknuti: ja sam prah i pepeo, ali su se samo nove halke ka~ile jedna na drugu. Pritajivao sam se, nastojao potpuno umuknuti, ali i pri najmanjem pokretu, udisaju i izdisaju, onaj kovitlac bijelog i crnog praha, u koji sam se bio pretvorio, je nestajao, a lanac me vukao u tamu, naniè. Najzad, potpuno klonuo i pomiren s nestankom, izgovorih {ehadet, {to mi, za~udo, lahko sa|e s usana; oni te{ki lanci se otkido{e i ja ugledah nekakva otvorena vrata na koja nahrupi jarko svjetlo i svje` zrak. I samo {to sam koraknuo prema tim vratima ~vrstim, pouzdanim korakom, osjetih ElHidrove ruke na ramenima i ~uh jo{ da kaè i ovo, prijatnim, preporo|uju}im, ali nekako i izmijenjenim, pjevnim, jednoli~nim glasom: ...lijevak kroz koji sipi vrijeme. A od ~ega je iskovan taj tvoj lijevak? Od grijeha. Za{to su tanki zidovi tvoga lijevka vremena? Zato {to su skovani od grijeha koje si po~inio u snu, a ne od grijeha koje si po~inio budan... Ako nisi razabrao sve ono {to sam govorio, ho}e{ li da ti to ponovim? upita El-Hidr drmusaju}i me i blago prelaze}i rukama preko moga lica. Na {ta ja odgovorih: Nema te stvari na svijetu, ni te tajne, ni te istine, koju bih èlio doznati na ovakav na~in... Eto, jesam li ti govorio da od toga ne}e biti nikakve koristi, a ti navalio: reci, pa reci... Je li sad zna{ za{to ìvi{ tako dugo? Ko god se nada susretu s Bogom neka zna da je Boìji obra~un blizu... rekoh.
BEHAR 101 101-102
75
I nemoj sumnjati da ti nisam rekao sve {to znam. Ne sumnjam rekoh. A odmah potom, sav nekako ustreptao od brige za mnom, tako mi se to barem tada u~inilo, vidno uznemiren, isto onako uznemiren kao kada sam rekao da sam mo`da i ja pihnuo vode ìvota, uze ibrik koji je mjestimi~no bio ulubljen i odavno ~a|av i crn, pa nasu ~aja i meni i sebi, jer se ja jo{ nisam sasvim sabrao ni rashavijestio, ali kada ga je opet spustio, ibrik je blistao o~i{}en i nov (kao da je tek ispod ~eki}a). I na moje o~i Hidr stade uzimati, doticati i pogledati stvari oko sebe i kojoj je god ne{to nedostajalo on bi joj to odmah nadomjestio i sve je popravljao i u red dovodio; ako je bardaku otpao grli}, ili ru~ka, eto grli}a, eto ru~ke; gdje god je u ku}i bio zakovan kakav klin, pa ga hr|a nagrizla, zabijao se nov; ~uh cvilenje i {kripu klinova kao da ih neko klije{tima ~upa i ugledah kako se sve oko mene obnavlja; odje}a na meni se zateè; ~oha mojih ~ak{ira dobi svoju prva{nju boju, platno moje ko{ulje na meni obijeli, i sva odje}a na meni zamirisa onako kako je mirisala kada je bila tek sa{ivena; ne{to oru`ja {to sam imao po budàcima zazvecka; odavno ve} pokidane i izvu~ene zlatne i srebrne ìce s kadife u kojoj je bila matara izniko{e i zatego{e se istim nekada{njim vezom, moje papu~e od ùte koè s kojih je boja odavno opala zaùtje{e se kao ùmance, a pohabani kaftan vas obnovi; s dr{ke han`dara, iz koje je srma poispadala, istom se sva srma vrati, umetnu i zablista; sve oko mene je {kripalo, pomjeralo se, treslo, pucketalo, lomilo i obnavljalo; tako se i sinija zaljulja, a njeni klimavi nogari u~vrsti{e, daske izravna{e i sljubi{e; no` krnjav i tup istom zablista; bakra~i i sve bakarno posu|e okalajisa se i iznutra i izvana, {to sam imao srebra sve pobijeli i zablista, a i kuke obli njihova boja, pa koje su bile plavi~aste tako, a koje su bile kovane u vatri lijepom crnom bojom; ~uh kako se krov na ku}i lomi, vidjeh truhle {indre kako lete po avliji, napukle grede srastaju, kamenje u ognji{tu pomjera i zbija; kao da je neko duga~kim prutom provukao ispod }ilima najprije uzdu`, pa poprijeko, preletje osnova, pa potka, a onda i sve {are nanovo ìvnu{e, otpale rese se same na{i{e; vuneno {iljte poda mnom omek{a, odiè me i sve {to je bilo u ku}i, na ku}i i oko ku}e obnovi se, i sve stvari poprimi{e
svoj prvotni izgled kao kad su bile nove. Hidr me dota~e rukom i re~e: Ovo mene, Abdullahu, srklet hvata i ja ovo od srkleta radim, a ako ho}e{ da ti sve ostavim onako kako je bilo, reci, jer ja sam ti i divit pozlatio i pera za{iljio i murekef namirisao, da zna{... Nema vala nijedne stvari za koju bih volio da ostane onakva kakva je bila, samo ako }e sve, kad ti ode{, ostati ovakve kakve su sad... rekoh za~udo ve} sasvim pribran i oporavljen poslije onog ponora u koji su me bacile ElHidrove rije~i. Ho}e, ne beri brige... îm mene po~ne srklet hvatati, to zna~i da sam predugo u ovoj la|i privida. U ovoj Nuhovoj la|i! dodade osmjehuv{i se. U tvojoj ku}i nema se vi{e {ta ni popraviti ni dovesti ured, nego, daj mi pribor za pisanje, jer }u se izgleda samo tako mo}i jo{ malo ovdje zadràti...! Ah, {to se vrijeme kod tebe preme}e i isprepli}e...! re~e. Brè-bolje pripravih to {to je zatraìo, sav svoj pribor za pisanje i desetak araka najbolje egipatske hartije gla~ane morskim {koljkama, koju sam odavno ~uvao i sklanjao i sakrivao i od sebe, te vidjeh kako hazreti Hidr savi noge poda se, uze pero i murekef i zadubi se u pisanje, a ja se suzdràna daha, gotovo ne di{u}i, skrajnuh ustranu da mu ne smetam. Ovo ja o tebi knjigu po~injem! re~e Hidr ne diù}i pogleda. Mo`da }e ti valjati... Meni, zapravo, i ne treba, kud bih s njom... ? Ko bi je ~itao...? A vodim te u pe}inu Kehf da i one mladi}e vidi{. Ali svejedno je {ta pi{em, jer i ovo je, moj Abdullahu, od te moje muke i nelagode. Privid, u kojem ti tako dobro istrajava{, mene bi jo{ malo pa progutao, iako je sve to ovdje tako mehko, tako magli~asto, tako lagahno, tako prozirno... re~e. I ni{ta nije dovr{eno i sve se tek obnavlja... promrmlja sebi u bradu. I sve do sabaha ~uo sam {kripu El-Hidrova pera; za to vrijeme tiho sam podsticao vatru i strahovao ho}e li svjetiljki ulja dote}i i moè li gorjeti do zore i povremeno pogledao oko sebe nehoti~no se dive}i tome kako mi je evlija svu ku}u obnovio i uljep{ao... Eh, evo, knjiga je gotova! re~e El-Hidr. Mo`da sam se odmah mogao pisanjem kakve pjesme vezati za dunjalu~ko vrijeme i tako zauzdavati svoj srklet, a mo`da ti ku}u i stvari u ku}i nisam trebao ni dirati... ? Ostavi sad to, ~ita}e{ kada odem! re~e, jer sam ja s velikom znatièljom pregledao rukopis i
odmah, samo {to sam letimi~no ujagmio pro~itati koji red, knjiga mi se u~ini neobi~na i ni nalik ni na jednu drugu knjigu koju sam ikada do tada u ìvotu vidio. Ali bila je to knjiga koju je napisao El-Hidr! Ne znam pisara, a upoznao sam mnoge i to izvrsne, koji bi tako brzo mogao ispisati toliko redova tako istan~anom kaligrafijom, tako lijepim pismom kao {to je to tada u~inio on. Nego, vakat je sabahu, pa da klanjamo... De sad ti budi imam! iznebuha predloì moj ~udesni gost. Skanjivao sam se, skanjivao, ali on osta uporan, te najzad moradoh pristati. Kako sam otklanjao taj rani sabah ne znam, a poslije upitah: Smijem li ja ikome kazati da je hazreti Hidr za mnom klanjao sabah? Smije{, Abdullahu, kome god ho}e{! nasmija se El-Hidr i iza|e iz ku}e. I dok sam ja sa ùdnjom i golemom znatièljom ponovo, jo{ malo premetao one papiruse, ~uh kako me El-Hidr s avlije doziva: Hajde, hadìja, {ta ~eka{...? i ja iza|oh za njim. Ali se vratih... Da samo jo{ jednom bacim pogled na onu tvoju knjigu! rekoh razdragan i sasma zadovoljan i otvoriv{i vrata svoje ku}e, vidjeh na trenutak kako hladan vjetar spolja podiè listove i rasipa ih po }ilimu. I kad krenusmo niz avliju, po|em korak-dva iza njega, a onda prisko~ih pa ga povukoh za pe{eve njegovog burnusa, ba{ kao onomad kada sam od dragosti obgrlio i poku{ao odi}i Utnapi{tima. I kada sam ga objema {akama, kao da me je neki {eret }u{nuo s le|a i rekao: De!, dokopao za haljinku i povukao, podugo ne popu{taju}i, cijelo tijelo mu se postranice ocrta, ukaza i nabi u burnusu, od pete do tjemena. A ne znam {to mi bi da uradim ne{to tako ~udnovato, neprimjereno i djetinjasto. I jo{ dok sam ga drào i vukao ve} sam se bio postidio i odmah zaàlio zbog toga. Eto, mislio sam, nisam ni krenuo s hazreti Hidrom, a ve} sam na~inio glupost odmah sprva i bez ikakva povoda! Ta Musa a.s. je bio spreman da od stotinu i dvadeset godina, koliko je ìvio, i osamdeset godina traga za hazreti Hidrom; i kada ga je na{ao, bio je uljudan, suzdràn i sabran koliko je god mogao ne bi li saznao ne{to od znanja koja su data samo Hidru. El-Hidr se okrenu, nasmija i re~e: Reci mi, Abdullahu, {ta si ti: Misirac, Tur~in, ili Bo{njak? upita.
76
BEHAR 101-102
Ne znam ni ja sam! rekoh nevoljko. Ti si Bo{njak! na to }e Hidr. Jer ni Tur~in, ni Misirac nikad me ne bi povukao za haljinku, a Bo{njo bi! Zaista ne znam za{to sam to u~inio...! rekoh uistinu se kaju}i. Sjetio sam se sjenke Nuha a.s. koja me je jednom davno obrahatila vi{e nego iko od ljudi. Kad sam ugrabio zgodu, obujmio sam je i od dragosti htio odi}i, ali nisam mogao bila je teà od olova. A ti si me obrahatio jo{ i vi{e nego ona! Mo`da zato, ne znam... halali mi ako ikako moè{ zavapih. Halalim ti! odgovori El-Hidr vedro i nastavi: Bolje je pak da samo ide{ za mnom i gleda{ kud te vodim, ono {to }u ti pokazati i ono {to }e{ vidjeti. I od sad vi{e ne pitaj mnogo, jer ili }e ti se sve samo kazati, ili }u ti ja sam re}i
ono {to treba, ali se i ne èsti na sebe i ne prekorijevaj se previ{e. Kada se Musa ibn Imran, poslanik me|u odabranima, nije mogao uzdràti i biti strpljiv sa mnom, za{to to ti o~ekuje{ od sebe? Ali da te pitam dodade ElHidr misli{ li da sam i ja sjenka? Ne, jasno sam vidio obrise tvoga tijela pod tvojom zategnutom odje}om! rekoh ùrno i iskreno. Hajde ti, Abdullahu, evo, pri|i mi sasvim i zagrli me! na to }e dobri El-Hidr i ja mu se skru{eno primakoh. Stani na moja stopala! Ne, ne boj se, ne}e{ me o~epiti... Stani, kad ti kaèm! ^vrsto me obujmi i ne pu{taj...! Sad se uhvati za me! Sad {~epaj moju odje}u! Sad povuci i zategni moj burnus, vidi{ da to malo~as nisi ni morao ~initi... re~e i sma~e onu {iljatu kapulja~u s
glave, a kao vuna bijela, kratka i kovr~ava kosa mu zaiskri i zapucketa. Ja u~inih sve onako kako je rekao, desnim stopalom nagazih upoprijeko na njegovo lijevo i svojim lijevim na njegovo desno, obujmih ga objema rukama oko pasa, podbratkom pritisnuh njegovo rame i dok je on nabirao smotak vremena i smotak prostora, samo jedan tren ugledah brda i ba{~e, ku}e i dàmije, hanove i hamame, mostove i mlinove Saraj-Bosne pod snijegom, a onda stadosmo u pijesak na obali nekakvog okeana ~ije vode nisu bile da kaèm, plave, nego potpuno bijele, bjelje od mlijeka.
Vje~nik, V.B.Z., Zagreb, 2007., str. 147. 171.
BEHAR 101-102
77
El-Hidrova knjiga
(ulomak)
* I, tako, sve je bilo, zapravo, gotovo. Jest da je trebalo ~ekati, ali to ~ekanje ispalo je kao darivanje, a nikako kao teret i kazna, bila je to, da kaèm, nekakva dare`ljivost plemenite ElHidrove knjige. Kao {to Alah, d`. {., kaè: Ne volite ne{to, a ono moè biti dobro za vas; ne{to volite, a ono ispadne zlo po vas. (Kuran, 2: 216.) Onako kako mi je srce zaigralo kada sam na ùtom pijesku u modroj sjenci nepostoje}e srebrne plitice pro~itao tekst koji se odmotao iz A{aitina klupka harfova, tako mi igra i sada svaki put kad pomislim da je to, zapravo, devet ajeta od {ezdesetoga do {ezdeset i osmog, sure El-Kehf uzvi{ene Alahove knjige, Kurana ~asnog. Kada sam se ponovo na{ao u Tebi, u hiljadu petsto i tridesetoj, i{~upan iz drevnog ramesidskog Egipta u dru{tvu sa sinom Abijem, tada ve} starcem, za~uv{i ezan i pav{i koljenima u pijesak nadomak Abu Hadàdòve dàmije, kada su mi se prsa stala nadimati i podizati i kada je dini-islam ponovo potekao mojim ìlama, prostrujao mojim bi}em i ispunio moje srce, i kada su mi usne same od sebe stale {aputati te ajete koje sam u Egiptu sasvim zaboravio, bilo je to ne{to najljep{e i najuzvi{enije {to sam doìvio i tu preobrazbu, to obnavljanje svoga bi}a, ne}u zaboraviti ni za hiljadu godina. Kako sam se divno osje}ao! Ja sam se divno osje}ao ~im sam se izbavio Merikareje, jo{ ljep{e kada sam se obreo u ribarskom selu Ti-Akiju, pa jo{ ljep{e kada sam u Pi-Ramzesu dvadeset i {est godina drugovao s Musaom, i jo{ ljep{e kada sam ugledao ElHidra, i jo{ ljep{e kada me je El-Hidr najzad vratio u Tebu odakle sam i u{ao u slova drevnog Egipta, a najljep{e kada sam svim svojim bi}em osjetio da sam ponovo musliman, ono {to sam trinaest stolje}a do tada i bio. Drìm da je i to dar plemenite El-Hidrove knjige. A {to sam u njoj ìvio i doìvio, ìvio sam i odìvio, to je samo moje. Bilo, pa pro{lo. Abi i ja nismo po{li na put ba{ odmah. Dugo i kri{om sam isijecao jo{ jedan trokut srebra, pa taj trokut isitnio u vi{e komadi}a, ali nijedan komadi} nisam izvadio ni pokazao nikome, niti
sam {ta u selu kupovao za to srebro. Bilo je i drugih na~ina da se pripremimo i ponesemo sve {to je trebalo za put. I Abi je uprtio svoj, a ja svoj zave`ljaj. Put je potrajao mnogo duè nego {to je trebalo jer se nismo mogli ukrcati ni u kakvu la|u koja je i{la pravo za Deltu, pa smo bili primorani promijeniti dosta raznih plovila i brodova i ~amaca i splavova, a i{li smo i pje{ke, sve dok, nakon vi{e od trideset dana, nismo ugledali prijestonicu. U{li smo u PiRamzes, taj mnogoljudni grad s bezbroj novih hramova, palata i ulica, te onih koji se tek ìvo i ubrzano grade i podiù, nastanili se i ìvjeli u njemu mirno i ne sje}am se da smo za sve to vrijeme zapali i u kakvu nevolju. Kako je bila petnaesta godina vladavine faraona Setija Pr vog, jo{ je trebalo dugo ~ekati na susret s El-Hidrom. Kako to da sam znao da je izabrani ~ovjek koji }e se susresti s Musaom El-Hidr, ne znam; a onda sam se sjetio i cijelog Musaovog ìvotopisa, i ne slute}i da je on, Musa ibn Imran, Boìji poslanik, toliko je moj zaborav islama bio potpun. @idovi su ve} nekoliko stotina godina ìvjeli u isto~nom dijelu Delte, uglavnom u pokrajini Go{en. Bili su pastiri, a pastire su Egip}ani
prezirali i nisu se s njima mije{ali. Ali @idovima je bilo dobro i oni su bili zadovoljni ìvotom u Misiru. Nakon {to se Egipat oslobodio stopedesetogodi{nje vladavine Hiksa i nakon {to su ih Egip}ani protjerali iz svoje zemlje, faraoni su prijestonicu iz Veseta preselili u Deltu, u polusru{eni Auaris, i nazvali je Pi-Ramzes. @eljeli su da nova prijestonica ni u ~emu ne zostaje za Vesetom, pa ~ak da bude i ve}a i ljep{a. Nadigli su i natjerali cio ìdovski narod da pravi cigle od ilova~e su{ene na suncu, od kojih su gradili bedeme, pilone i hramove, ku}e i palate. @idovi su bili ìlav i izdr`ljiv narod pa su se i pored te{ka rada i dalje mnoìli. @reci i savjetnici faraona Setija Prvog su tvrdili da bi tako jak narod mogao jednog dana zavladati Egiptom kao {to je zavladao i narod Hiksa, te su predloìli da se ubijaju sva ìdovska mu{ka novoro|en~ad. Ali faraon nije èlio da se li{i tolikog broja radnika, te je odlu~eno da se mu{ka ìdovska novoro|en~ad ubijaju svake druge godine. Majka Musaova ve} je rodila k}er Merjemu i sina Haruna, a Musaa je rodila ba{ one godine kada su ìdovska mu{ka djeca ubijana. Ona ga je jedno vrijeme krila i dojila po budàcima svoje ku}e, me|utim, kako je Musa bio jako i zdravo dijete, njegov pla~ daleko se ~uo. Kud }e - {ta }e, u strahu da ga Egip}ani ne na|u i ne ubiju, mati na~ini ko{aru, oblijepi je voskom, u nju poloì Musaa i ko{aru pusti niz rijeku. Kako sama nije imala srca gledati da joj voda odnosi sina, re~e Merjemi, svojoj k}eri, da ide niz obalu rijeke i gleda za korpom dokle god bude mogla. Voda ponese ko{aru i zanese je u papirusovo {ipra`je nedaleko od mjesta na kojem se voljela {etati, kupati i odmarati jedna od k}erki faraona Setija Prvog. Ona i njene drugarice za~uju pla~ djeteta i sluàvke brèbolje donesu korpu. Princeza je odmah vidjela da je dje~ak @idov, ali joj se, svejedno, jako dopao pa ga je ponijela u svoje odaje. Sve je to Merjema, sestra Musaova i Harunova, izdaleka vidjela i sve {to je vidjela kazala majci. Princeza stane traìti dojilju, ali je mali Musa neprekidno plakao i okretao glavu od grudi svake ène koja je do{la. Iznesu ga napolje, na sajam, gdje je sve vrvilo od ljudi, ne bi li se kako na{la dojilja. Merjema to rekne materi i ona otr~i na sajam. Musa halapljivo pri{}api materinu sisu. Princeza, dakako, nije znala da je dojilja Musaova majka, pa joj plati da doji dje~aka dok malo ne oja~a. Nakon tri godine
78
BEHAR 101-102
opet ga uzme sebi na dvor. Ali se faraon Seti Prvi, ponukan savjetima svojih proroka, obrati k}eri ovim rije~ima: Ti zna{ da te ja volim i da }u ti dati sve {to èli{, ali za{to ho}e{ ba{ to ìdovsko dijete koje mi moè do}i glave? A k}er mu odgovori: Tebi ne moè nauditi obi~an ~ovjek! I re~e: Ako je dijete, a ona mu je ve} nadjenula ime Musa, mimo obi~ne djece, da}u ti ga da ga ubije{, ako nije, ostavi mi ga. I naredi da se na jednu tacnu stavi dragulj koji je sijao kao vatra, a odmah uz dragulj komadi} èravice. I Musa ru~icom uze èravicu i turi je u svoja usta vi{e oprljiv{i jezik nego prsti}e. Eto, vidi{, re~e princeza ocu, ovo je dijete obi~no, ni{ta ne zna i nikada ti ne}e biti nikakva prijetnja. Neka ti bude!, odgovori faraon. I Musa je, kao princezin ljubimac, rastao na dvoru. Bilo mu je ~etrnaest godina kada smo Abi i ja do{li u Pi-Ramzes. Sigurno je da su tada mnogi zna~ajni doga|aji pro{li mimo mene, a da ja na njih nisam ni obratio pa`nju, propustio sam ih, ili iz neznanja, ili nehaja. Za pone{to od onoga {to sam tada vidio i doìvio odmah sam znao da }e biti zapisano i pam}eno, a tek kada sam potpuno iza{ao iz El-Hidrove knjige, shvatio sam da se mnogo~emu nisam mogao dosjetiti smisla, svrhe, zna~aja i zna~enja. I to je, u neku ruku, bilo uredu, kako bih, ina~e, sve to izdrào, sve to ~emu sam bio svjedokom? Tada su se, uistinu, zbivale krupne stvari o kojima je poslije napisano na hiljade knjiga, a hramovi faraona Setija Prvog i Ramzesa Drugog mogu se i dan-danas vidjeti u Egiptu. Ali, ne treba smetnuti s uma, da sam ja tada ìvio kao i svi ostali ljudi toga doba, mislio i osje}ao {to i oni. Jedina razlika izme|u mene i njih bila je u tome {to sam znao da }u ih nadìvjeti; i tada, u Pi-Ramzesu, ~esto sam ih u sebi molio da mi oproste. Ne znam za{to, ranije to nikad nisam ~inio. A i {to bih? Niko ni~iji vijek ne moè produìti, ni oni moj, ni ja njihov, ali, eto, ja sam, ipak, tada molio da mi oproste. Mo`da zato {to oni ostaju, a ja odlazim, znao sam da }u od njih zauvijek oti}i. Moj jedini cilj je bio da me El-Hidr izvu~e iz ove knjige, pa makar je ovaj put i ne pro~itao do kraja. Uostalom, za ~etiri stotine i tri godine pro~itao sam je bezbroj puta. Znao sam ono {to mi je trebalo i to je bilo dovoljno, ostalo, pa bilo za nekoga sveto ili sudbonosno, nije me se ticalo. Nije bilo pretjerano te{ko u Pi-Ramzesu saznati za mladi}a s faraonova dvora po imenu Musa.
Dakako da mu odmah nisam mogao pri}i i u po~etku sam ga vi|ao samo izdaleka, u mimohodu, kada bi projurio, stoje}i na lahkim pozla}enim kolima u koja su bila upregnuta dva gizdava konja, ili kada bi se zabavljao u dru{tvu plemi}a, plesa~ica i svira~ica na svojoj ukra{enoj la|i koja je, poput kakve ogromne krcate trpeze, lagano klizila vodama Nila. Otkriv{i u odre|enoj mjeri, ne ba{ skroz, svoje pisarsko umije}e i svekoliko znanje o bogovima egipatskim, a to je bilo podrobno znanje, primljen sam u hram boga Seta. Dobro sam pazio da mi slu~ajno kakva rije~ o budu}em ratu boga Seta i boga Amona, koji }e se dogoditi za stotinjak godina, ne izleti iz usta ma ni kao nagovje{taj. Ko zna koliko i kako bi tim glasno otkrivenim djeli}em egipatske budu}nosti ova knjiga bila razorena, {ta bi se sve u njoj stumbalo i isprevrtalo i da li bih onda, uop}e, do~ekao Hidra. U hram je, s vremena na vrijeme, na poduku, dolazio i mladi Musa. Tako smo se upoznali i zbliìli. Nerado je govorio, jer je mucao i te{ko izgovarao rije~i, mo`da zato {to se opekao onom èravicom kada je bio dijete, a, onako, bio je lijep, pristao mladi}. I jednom re~e, da jo{ otkako zna za se, ~eka da upozna ~ovjeka kome su data znanja kakva nisu data nikome. Morao sam se dobro potruditi da prikrijem silnu radost koju sam osjetio kada mi je to rekao. @idovi su sve teè podnosili kuluk nametnut od faraona, naime, Ramzes je podizao i Pitom, jo{ jedan grad, grad ìtnica i vojnih magacina ju`no od Pi-Ramzesa. Musa se nije mogao tako lahko odre}i svega na {ta se navikao kao dvorjanin i on jo{ nije suosje}ao sa patnjama svoga naroda. Uskoro }e to osjetiti, i htio sam tu promjenu spreman do~ekati. Iako se u svetom tekstu ni njegovo ime, kao ni Hidrovo, ne pominje, znao sam da se sluga koji je pratio Musaa, zvao Ju{e ibn Nun, pa sam odmah, po dolasku u Pi-Ramzes, ponosno razglasio da se zovem Ju{e ibn Nun. Zaista sam imao vremena da se pripremim za klju~nu, presudnu ulogu u svome ìvotu. Nije mi bilo zazorno, kao ostalim Egip}anima, sjediti i jesti sa @idovima, nisam se zbog toga osje}ao ne~istim, i njima je to bilo drago; zalazio sam im u ku}e, pamtio navike i obi~aje, a kako sam i sam, ko zna od kada, bio obrezan, dao sam da se i Abi obreè i u tu ~ast priredio gozbu. Kao pisara u hramu boga Seta ponekad bi me zapala du`nost da s nadglednicima obilazim ogromna radili{ta gdje su @idovi pravili }erpi~. I
brane}i ih i {tite}i koliko sam mogao i smio, sticao sam njihovo povjerenje. Kad god sam bio u prilici da s Musaom progovorim nasamo, a nisam se libio da to u~inim ni kada je bio u dru{tvu sve}enika ili svoje dvorske svite, uvijek sam nastojao da izgleda da je on i pametniji i bolji od mene i stalno sam gledao da mu u~inim kakvu uslugu. U tome sam bio vje{t i dosljedan, i slobodno se moè re}i da zapravo i nisam bio prijetvoran. Musa je bio isuvi{e dragocjen jamac za moj spas da bih mu u svemu rado i bez kolebanja dao svaku prednost. Ali za razliku od njega, ja sam znao sve {ta }e mu se dogoditi. I za dvadeset i {est godina poznanstva i povremenog druènja, Musa me je zavolio i u mene stekao veliko povjerenje. Onda je {akom oborio i nehoti~no ubio jednog Egip}anina koji je nasrnuo na @idova pa je morao pobje}i daleko, preko Sinaja, ~ak u Madijan. êtrdeset godina sam ga ~ekao u PiRamzesu. Znao sam da }e se vratiti. Sje}aju}i se Pi-Ramzesa, sada kada je sve okon~ano, vidim sebe kao sjenku, iako mi se onda ~inilo da ìvim punim ìvotom; sve je bilo upe~atljivo i stvarno u svoj svojoj mnogostrukosti i rasko{i i nisam bio porozan, proziran kako sam sebi, sada, odavde, nakon svega, izgledam; po{to sam iza{ao iz Merikareje meni je ponovo omiljelo ìvjeti; a ljude sam gledao s dubokim suosje}anjem. Mo`da sam ih trebao tako gledati uvijek, ne znam; oboga}en iskustvom Merikareje, htio sam ih podrobno popamtiti tako da barem u mom sje}anju nikad ne poumiru. Mnogo sam se vi{e nego bilo kada bojao da koga ne povrijedim, ili mu u~inim {ta naào; svi ti ljudi, nakon sablasnih ljudi Merikareje, koji ìve u dobu koje }u uskoro napustiti, ostaviti, bili su mi dragocjeni, gotovo sveti, duboko sam ih po{tovao, s pomnjom ih pratio u njihovoj svakodnevnici, namirao nad njihovim sudbinama; bio sam veoma uznemiren i tuàn ako onima kojima je trebala utjeha i pomo} nisam mogao pomo}i; mo`da zato {to se u Merikareji nedvosmileno potvrdio moj vje~ni oprez spram smrti i ljudskog umiranja, a upoznav{i Utaa, uvjerio sam se i u to da ljudsko bi}e moè dosegnuti zavidan stupanj sklada tijela i kaa, iba i haata, a da toga uop}e nije svjesno; s druge strane, desilo se ne{to neobi~no, mnogo vi{e sam volio ru`ne, negoli lijepe ljude; mo`da zato {to ih je bilo lak{e pamtiti, crte lica lijepih uvijek su bile neodre|ene, blage, nje`ne i varljive; i bilo mi je drago da je ru`nih mnogo
BEHAR 101 101-102
79
vi{e; ali bilo mi je drago i to da ru`ni za sebe nikad nisu tvrdili da su ru`ni; i odobravao sam to; kada bih ~uo da neko za nekoga kaè: On ne valja..., i to sam odobravao, osje}ao sam neku djetinju veselost; meni su se svi dopadali i to sam neprekidno osje}ao s onom posebnom rado{}u koja se javlja kada se odnekud nagovje{tava istina; a kada bi se pojavio lijep ~ovjek, ili kada bi se pojavila lijepa èna, za mene je to bilo ne{to zastra{uju}e, ne{to {to nisam dobro razumio, ne{to {to nisam mogao shvatiti; sre}om, nije ih bilo puno, i lijepe ljude i lijepe ène nisam vi|ao ba{ ~esto. I {ezdeset i sedam godina, neprekidno pri punoj snazi i mladosti (~udo kojim me je dragi Bog obdario), osje}ao sam ponovo silnu privla~nu snagu ène, ali je mnome sve vrijeme vladao nekakav stid kojeg nisam mogao da se oslobodim; stid da koju ne povrijedim punim dodirom, potpunom blisko{}u, bio je toliko jak da ni sa jednom nisam stupio u njeàn, prisan odnos; nisam mogao od tog nekakvog stida i nekakva straha pripustiti sebi ènu sasvim. Iako je sve to oko mene nesumnjivo bivalo, i ja u to nisam sumnjao, bivala je i moja ljubav sa A{ait, i ja vi{e niti sam je traìo niti vjerovao da je mogu na}i, toliko je ona uistinu bila. I bilo mi je dovoljno da je bila, ìvio sam u toj ljubavi, ìvio od toga punog saznanja da je bila. Pa i sada je tu i bi}e uvijek, mo`da ba{ zato {to znam da je nemogu}e da A{ait ponovo jo{ jednom vidim. Na to, uostalom, da je vidim, nisam vi{e ni pomi{ljao. Ako sam u Pi-Ramzesu tu i tamo i zagrlio neku ènu, zagrlio sam je kao neko drugi, a ne kao ja, i to je bilo sve. Osim toga, da se opet oènim, moglo bi mi se na}i jo{ koje dijete, a morao bih ih sve zauvijek ostaviti; jer po naputku Hidrovom u Tebu u hiljadu petsto i tridesetu mogao sam izvesti samo jednu osobu. Bio sam spreman i moliti i preklinjali El-Hidra, kada ga na|em, da me izbavi ove knjige; a to poglavlje njegova rukopisa u PiRamzesu ~itali su i svi Egip}ani i svi @idovi oko mene, i pismeni i nepismeni, jer je to bilo ìvo ~itanje ìvih znakova ìvota, ni{ta drugo. Zaista ovakva knjiga nikad nije napisana, barem je ja nisam vidio, ni drào u rukama i {teta je {to se sva ne moè doslovno prevesti i prepisati. Neprekidno ispunjen i zadovoljan izvjesno{}u susreta s El-Hidrom, unaprijed sam uìvao u tome da }e mo`da i on biti iznena|en kada me vidi, i meni je, uostalom, ukupno gledano, bilo dobro. Abi je odrastao i sada smo izgledali kao blizan-
ci, i jedno vrijeme niko nije vjerovao da sam mu otac. I, za~udo, ponekad mi nije ni smetalo {to toliko li~i na mene. Povremeno sam osje}ao da sam ja A{ait i da je moj pogled na Abija njen pogled na mene. To joj zaista nisam èlio uskratiti! Dok je Abi bio dijete ljudi bi odmah vidjeli da smo otac i sin, kada je Abi poodrastao dràli su da smo blizanci, a kada je Abi ostario, svi su mislili da mi je on otac. I onu sjenovitost i neodre|enost vidio sam tada pri Abiju, ali ne i na sebi; kod njega je ona bila nekako priro|ena, sastavni dio njegova bi}a, stopljena s njim. Abi je bio miran, tih i zadovoljan i ni na {ta se nikad nije tuìo; kako je rastao, postajao je sve ti{i i nezamjetljiviji, bio je vedre, prijatne naravi, svemu {to ga je zanimalo prilazio je s krajnjim obzirom, ni{ta ga nije previ{e uzbu|ivalo, bio je blagonaklon, zadovoljan, nikad ni{ta nije iskao, a sve {to bi se od njega traìlo, davao je lahko i bez razmi{ljanja; stvari je gledao sa znatièljom, pa i djevojke kada je za to do{lo vrijeme, ali se nikad nije oènio; ni u {ta nije zalazio dublje, ~esto je ono ~ega bi se prihvatao ostavljao nedovr{enim; u~e}i ga pisarskom umije}u to me je kod njega ponekad jedilo; kada bi nai{ao na kakvo zlo, uklanjao se i onda na to odmah zaboravljao; ostario je, a da nikad nisam ~uo da se naljutio, ogor~io, ili podigao glas. Ti si ~ovjek-uspomena, rekao bih mu ponekad, u {ali, a da njemu nije ni naumpadalo da pita {ta to zna~i, ili {ta sam time htio da kaèm. Abi je vidio ~etiri svijeta, svijet Merikareje u kome je ro|en, svijet ramesidskog Egipta u kojem je ìvio, tebanski svijet iz hiljadu petsto i tridesete u koji sam ga izveo, i sarajevski u hiljadu devet stotina trideset i tre}oj u koji sam ga doveo. I sve je podnio na svoj abijevski na~in. Kad god bi ko u Sarajevu rekao da mi je Abi otac, ja sam {utio, a {utio je i Abi. Njemu ostaje da vidi jo{ jedan svijet, onaj najbolji, a meni samo to da ga na najljep{i na~in ispratim. I jo{ je, hvala Bogu ìv, iako je odavno prevalio sedamdesetu. Ezan za podne-namaz ~uo sam odmah, istog onog trena, kada sam vra}en u Tebu. ûj, Hidre - rekao sam - ezan ba{ kao prije sedamdeset i tri godine kada sam kroz magline slova u{ao u drevni Egipta. Nije to ezan od prije sedamdeset i tri godine, hadì hafize Abdulahu el-Bosnevi - rekao je ElHidr - to je onaj ezan koji si ~uo kada si i u{ao u slova, to je isti onaj ezan, isti je to onaj dan i isti onaj ~as... Rekao sam da ne}e{ okasniti, samo
ezan je pri kraju, pa pohitajmo u dàmiju... Povjerovao sam mu odmah, iako mi nije moglo u pamet, ni tada ni ikada; pored mene je stajao Abi, starac od sedamdeset i dvije godine, a Hidr kaè da se okon~ava onaj ezan za podnenamaz koji me je ispratio u drevni Egipat. Pa to zna~i da sam samo u{ao i odmah iza{ao iz slova. Kad se onda rodio i ostario Abi? Ali nije li El-Hidr ve} jednom napravio smotak vremena i smotak prostora kada me je odveo u Perziju El-Kaimu i u Indiji arhatu Pindoli? Iako duboko potresen, bio sam pribran, bistre glave, najednom sam osjetio puno}u svoga vlastitog bi}a i gusto}u vremena; zato mi vrijeme tamo nije bilo teret, zato sam ga onako lahko iznio i podnio, nije, dakle, samo stoga {to sam bio zaokupljen izvjesno{}u susreta sa ElHidrom. Vrijeme u Pi-Ramzesu bilo je lak{e, tananije, tanu{nije, ispranije, mada ga ja tada takvim nisam osje}ao. Vrijeme u Merikareji bilo je druga~ije od vremena u drevnom Vesetu, vrijeme u Vesetu druga~ije od vremena u ovovremenoj Tebi, vrijeme u Tebi druga~ije od vremena u Sarajevu. Ali kako se moè dogoditi da proìvim sedamdeset i tri godine za manje od po ezana? Toliko je, dakle, trebalo da se Abi rodi, odraste i ostari, toliko je trebalo da odìvim ljubav sa A{ait, toliko je trebalo da se u mene potpuno useli i iz mene potpuno iseli smrt, toliko je trajalo {est bolnih godina Utaove patnje u Merikareji, toliko je trebalo da Musa ibn Imran odìvi dvadeset i {est godina u Pi-Ramzesu i ~etrdeset godina u Madijanu. Jedan treptaj! Kada me je El-Hidr posjetio u mojoj ku}i u Sarajevu, pri mom devetom starenju 20. rebiulahira 937. po Hid`ri, {to pada u nedjelju 11. decembra 1530. po miladu, on je nakon ve~ere i jacije-namaza, napisao ovu knjigu. Kako njegov odgovor na moje pitanje za{to sam dugovjek nisam razumio, sutradan ujutro odveo me je dugovjekom El-Kaimu da to i njega pitam, pa kako ni od El-Kaima nisam dobio odgovor, odveo me je dugovjekom budisti~kom sve}eniku Pindoli Baradva|i. Sje}am se da sam jako èlio pro~itati barem dva-tri reda njegove knjige, ali je on rekao: îta}e{ kada se vrati{. Vidio sam kako listovi padaju i rasipaju se po }ilimu kada sam otvorio vrata. Stao sam mu na stopala, zagrlio ga, a on me je prenio i u Perziju i u Indiju, gdje sam dugo razgovarao i sa Imamom ElKaimom i sa Arhatom Pindolom, i kada je sve to pro{lo, jo{ uvijek sam stajao pred od{krinutim vratima svoje ku}e, gledao kako propuh odiè
80
BEHAR 101-102
listove knjige i nije mi bilo jasno da li vrata otvaram da u|em, ili ih zatvaram, da po|em. Bilo je ~udo {to sam u Egiptu zaboravio da sam musliman, bilo je ~udo {to sam {est godina ìvio u glavi jednog ~ovjeka, bilo je ~udo {to sam tamo doìvio ljubav, bilo je ~udo {to mi se rodio sin, bilo je ~udo {to se u Ti-Akiju odmotao kuranski tekst, bilo je ~udo {to sam postao sluga Musaa ibn Imrana Ju{e ibn Nun, bilo je ~udo {to sam na{ao El-Hidra, bilo je ~udo {to mi se islam vratio i otvorio u prsima kao latice lopo~a u rano jutro, bilo je ~udo {to me je isti ezan ispratio i do~ekao. Iako El-Hidr kaè da njegova knjiga pripada svijetu ljudskog umije}a, ipak je ovo knjiga jednog evlije, a ona ne moè biti ni{ta drugo do ~udo. Zato, evo, zauvijek i nestaje... êkaju}i da se Musa vrati, osim na du`nost pisara u hramu boga Seta, najvi{e snage, opreza i usredsrije|enosti tro{io sam na to da mi se niko od ljudi odvi{e ne pribliì da ne padnem u kakvu zamku iz koje ne bih umio na vrijeme iza}i. Usto sam godinama radio jo{ dvije stvari, ku}u za Peptu i pla{t izvinjenja za Utaa. Svakodnevno sam, usput, svako ba~eno, i najiskrzanije slovo, sve rije~i, i zgaène i polomljene, skupljao svuda po Pi-Ramzesu, po putevima, po gradili{tima, po smetlji{tima, po hramovima, a onda od njih gradio rukopis male, skromne, ali ~iste i ~vrste ku}e namjesto napu{tene, polusru{ene kolibe u Vesetu u kojoj smo A{ait i ja probdjeli prvu no} nakon mog dolaska u Egipat. Gradio sam je i sastavljao nekoliko godina. Kad je ku}a bila zavr{ena, od rije~i koje su pretekle, a i od rije~i koje sam jo{ podugo namicao, istkao sam prekrasan ogrta~ ponizne molbe za oprost koji sam namijenio Utau. Isjekao sam jo{ srebra iz svojih plitica, platio pouzdana posrednika i poslao ga u Veset. Kada se vratio, on re~e: Taj Pepta je leào bolestan. Pokazao mi je gdje je bila koliba. Od nje vi{e nije bilo ni traga. Na tom mjestu napravljena je ku}a kakvu si traìo. Pepta se u nju uselio, a onda me odmah iz nje jarosno istjerao. Iako bolestan, volio je da se {ali. [to se ti~e Utaa, on je ogrta~ primio s divljenjem i zahvalno{}u. Da ti bogovi podare dobro zdravlje, rekao je, ali je poru~io i to da ne èli da te vidi. ûo sam da je u slu`bi vrhovnog mjera~a ìta hrama boginje Mut i da se svi seljaci u okolini Veseta boje Utaove batine. Kada se Musa, Boìjim odre|enjem, vratio u PiRamzes da izvede svoj narod iz Egipta, vi{e se nisam odvajao od njega, vjerno sam mu sluìo.
On je mene pamtio i prihvatio me je s povjerenjem i bez pogovora. Znao sam da je Bogu govorio da Mu ne zna ime i da mu je Bog rekao Svoje ime, poàlio se Bogu da ne govori dobro, da muca, pa mu je Bog odredio brata Haruna da govori ono {to Musa treba da kaè narodu; bojao se te{ke zada}e koju mu je Bog natovario na le|a tako da je tih dana èlio {to prije na}i El-Hidra, ~ovjeka koji je obdaren znanjima, da ga pou~i, ne bi li mu i to kako pomoglo u poslanju zbog kojeg se, nakon ~etrdeset godina, iz Madijana vratio u pokrajinu Go{en. Musa je sada bio u osamdesetim, sijede kose, bujne dvodijelne brade, lica i bora spe~enih suncem i vjetrom, odjeven u dugu vunenu pastirsku odje}u i sa drvenim {tapom koji je imao ~udotvorne mo}i. Ali ja nisam vidio kada se Musaov {tap pretvorio u zmiju koja je upla{ila faraona Merneptaha, niti ono kada je njegov {tap progutao sve ~arolije faraonovih ~arobnjaka. Mi smo po{li u potragu za El-Hidrom prije tih doga|aja. Poslije susreta sa El-Hidrom, Musa je oti{ao Merneptahu da ga moli za spas svoga naroda i faraon je deset puta slagao Musaa da }e @idove pustiti iz suànjstva. Zato je na Egipat palo deset po{asti: najprije su se vode Nila pretvorile u krv, zatim su zemlju preplavile àbe, onda va{ke, pa bube, pa su ìvotinje krepavale od bole{tina, pa su skakavci opusto{ili polja, onda su se okrastali ljudi, pa je grad uni{tio svu ètvu u cijelom Misiru, potom je zavladala takva tama da niko nikoga nije vidio, i na kraju su svi prvoro|enci u Egip}ana poumirali; tad su @idovi pobjegli iz Egipta. Bjeè}i, nai{li su na more Sirbonis. Musaov {tap je prepolovio more pa je {est stotina ìdovskih porodica, oko dvadeset i pet hiljada du{a, sa svojim stadima i sa blagom koje su ponijeli iz Egipta, pre{lo po morskom dnu na drugu
stranu, a kada je faraon Merneptah pojurio za njima, more se sklopilo i nad njim i nad svom njegovom vojskom. @idovi su krenuli dalje kroz pustinju gdje su jeli slatke bijele bobice mane i prepelice koje su padale s neba. Ali ja to nisam vidio, Abi i ja smo ve} bili u Sarajevu kada se sve to dogodilo, to je ostalo iza nas, duboko u vremenu, i o tome znamo samo po ~uvenju, mi sve to sami nismo ni vidjeli, ni doìvjeli. I kada ono jutro Musa re~e: Idemo na malo duì put, ispeci nam ribu da imamo za uìnu - ja to sve obavim kako treba, ispe~em ribu, omotam li{}em i turim u torbu. Ali u torbu, drhtavih ruku od uzbu|enja, pohranim i crnu A{aitinu zdjelicu, a stavim i tri srebrna pladnja. Pladnjevi su ve} odavno bili iskrivljeni i zrakasti, jer sam za ~etrdeset godina isjekao svaki trokuti} iz njih koji sam mogao, a da im pritom sa~uvam obrise. Ponio sam sve {to sam imao, jer sam znao da se vi{e nikada ne}u vratiti. Potom zovnem Abija. Za{to si i oca poveo? - upita Musa. Nije mi to otac - rekoh. Nego...? To mi je sin. Musa ni{ta na to ne re~e i mi po|osmo. Pa ~ak ako se tu i zadesi, nikakav tekst nikada ne upi{e nikoga koga ne treba, a pogotovo sveti tekst, i to je znao Musa, a znao sam i ja, Abi ne}e smetati. Dugo smo i{li sve dok nismo do{li do obale mora. Dan se bliìo kraju. Musa sjede uz jednu stijenu da se odmori i odmah zaspa. - Lezi i ti - rekoh Abiju i on leè podalje od Musaa zaklonjen onim kamenom tako da ga nisam vidio. Dok su starci spavali, uzmem ribu iz torbe, pa za|em stijeni od pu~ine. Do stijene je jedva dopirao pokoji talas, a ondje gdje je stijena izbijala iz pijeska, u udubini, mre{kala se bistra voda. Sve
BEHAR 101-102
81
je bilo kako pi{e, Musa je malo prispao, a meni je riba skliznula u more. Ali {ta ako pustim da mi mrtvu ribu odnesu talasi? [ta ako ovo nije mjesto gdje se sastaju dva mora? Gdje je ovdje Hajat? Nigdje u blizini ne vidim Izvor @ivota, a trebalo bi da je uz samu obalu. Da je takne samo kap vode Hajata, odmah bi oìvjela, mislio sam, ~vrsto drè}i svoju prènu ribu u rukama. I onda, onako, vi{e se igraju}i, smo~im prste u onoj vodi pod stijenom i popr{}em ribu. Riba odmah od glave bijesnu, ra{iri {krge i zinu, sva joj se skliska krlju{t niz tijelo s perajima i repom obnovi, izmigolji mi iz {ake, i pra}aknuv{i se na mokrom pijesku, odsko~i u more i nesta. @urno se vratim do svoje torbe, tamo na ono mjesto gdje sam sjedio, misle}i: Kako sada ovo da zaboravim...? Uto se Musa probudi, usta i mi krenusmo dalje. On je sve vrijeme gledao u talase ne bi li kako ugledao gdje se sastaju dva mora, a onda re~e: - Umorili smo se, daj nam na{u uìnu. Stanem, toboè, kopati i horvati po torbi, a onda rekoh: Kada ste ono vi malo~as prilegli, riba mi je iskliznula i oti{la u more...! Eh, to je ono {to traìmo! - re~e Musa, pa se sve trojica vratismo na ono mjesto. Kad tamo, stoji El-Hidr. Musa odmah stane govoriti ma{u}i rukama kad god bi zamucao, a El-Hidr na mene i Abija nije ni pogledao. Ionako, u taj prvi mah, od silna uzbu|enja, ne bih ni znao {ta bih. - Ne}e{ se mo}i strpiti - re~e El-Hidr Musau. Znao sam da }e El-Hidr na Musaove o~i potopiti ribarima la|u, ubiti dje~aka Dìsora, prezidati i popraviti polusru{eni zid u selu u kojem }e biti neljubazno do~ekani i da se Musa nijednom ne}e mo}i strpiti. Onda reknem prepukla glasa: Vrati me... ho}u da iza|em... A ko si ti...? - upita El-Hidr. Skamenio sam se od uàsa, pa on je mene potpuno zaboravio! Tresu}i se kao prut na vjetru, posegnem rukama za onim pladnjevima i tresnem ih El-Hidru pred noge. On odmah re~e: - A, hadì hafiz Abdulah Misri el-Bosnevi, Sarajlija! Boga ti, kako si me na{ao...? I to je bilo drugi put da sam se prema Hidru nedoli~no ponio. Prvi put ono kada sam objema rukama zategao njegovu galabiju da se uvjerim ima li tijelo, i sada, kada sam se, na njegovo pitanje kako sam ga na{ao, drsko
proderao: - Volim ~itat...! - De, ne ljuti se... - otpovrnu Hidr, i pokazuju}i glavom na Abija, upita: A ovo ho}e{ oca da mi pokaè{...? To mi je sin. Oni pladnjevi su se ve} topili i nestajali u pijesku, ba{ kao {to je i onu sablju, koju je ElHidr isukao pred Pindolom, orosiv{i je, progutala trava. - Malo me po~ekaj - okrenu se El-Hidr Musau, i mi se sve trojica, Abi, ja i El-Hidr, na|osmo u Tebi. Za~uv{i ezan, osjetio sam kako mi se koà zateè, a du{a puca od ushita. I Abi i ja smo ve} bili odjeveni u galabije. Ne{to me je pod odje}om ùljalo i u prvi mah sam pomislio da je to zato {to sam predugo nosio samo prega~u oko bedara, pa mi se sada na ovo dugu halju valja naviknuti, ali opipav{i se, napipam ne{to okruglo i sav sretan shvatim daje to A{aitina zdjelica, te je odmah ~vrsto prigrlim i stisnem uza se. Ezan me ispratio, ezan me do~ekao... - rekoh. To je onaj isti ezan koji te je ispratio - odgovori El-Hidr. On se ve} ùrno uputio ka Abu Hadàdòvoj dàmiji i ja pohitam za njim. Kada smo se vratili iz dàmije, zatekosmo Abija kako jo{ uvijek sve i na sebi i oko sebe znatièljno zagleda. Onda El-Hidr re~e: - Danas, 12. decembra 1530. po miladu, bio si u Egiptu i, eto, doveo si sina... S tobom sam u ba{~i koju si zasadila cvije}em i svim vrstama mirisavog bilja. Divan je bazen koji si svojom rukom iskopala. U svjeìni sjevernog vjetra lijepo je mjesto gdje se {etamo kad je tvoja ruka u mojoj. Moje srce prepuno je radosti zato {to smo zajedno. I kada to El-Hidr re~e, meni se o~i orosi{e suzama. Bila je to pjesma koju mije A{ait pjevala. ^vrsto sam stiskao njenu zdjelicu pod svojom galabijom. - A pogledaj tamo - nastavi Hidr i pokaza rukom ka oblaku dima u pustinji - samo 168 dana ranije, 27. juna ove, 1530. godine, uprili~eno je sune}enje ~etverice sinova sultana sultana, vladara vladara, Boìje sjene na zemlji,
gospodara Bijelog i Crnog mora, Rumelije i Anadolije, Kurdistana, Perzije, Damaska, Alepa, Kaira, Meke i Medine, Jerusalema, cijele Arabije, sultana Sulejmana Hana Veli~anstvenog. Proveseli se, nauìvaj se i nagledaj ~uda na toj gozbi koja }e trajati danima i koju nikad ne}e{ mo}i zaboraviti... A jesu li u onom oblaku slova? Jesu. E, ja èlim okon~ati ~itanje ove knjige. El-Hidr pokaza rukom ka Nilu nad ~ijim vodama su se lelujali pramenovi magle i re~e: - Za svega trista godina, dvadeset i ~etvrtoga oktobra hiljadu osam stotina i tridesete, zbi}e se ono {to tamo vidi{. Kud to oni ljudi odnose jedan od ona dva obeliska ispred pilona Ramzesa Drugog? I kako }e ga onolikog odnijeti? Mnogo ih je tamo oko tako zahtjevna i neobi~na posla, a eno i goleme la|e usidrene uz obalu, jer obelisk, nakon tri hiljade godina nepomi~nog stajanja, ide na dalek put, u Pariz, pa i tamo moè{ sebi na}i kakvu djevu, tamo ima cura na pasja preskakala... Jesu li one magle slova? Jesu. E, ja ho}u da okon~am ~itanje ove knjige rekoh. - Dobro - re~e Hidr. - Ako te grijesi, pri tvom desetom starenju, a to, ~ini mi se, pada dvije hiljade pedeset i ~etvrte godine po miladu, ne svuku u grob, vidje}emo se opet. êka me Musa ibn Imran... I to rekav{i, Hidr nestade, a Abi i ja se istog trena na|osmo u Sarajevu. Bila je, kako i spada, zima hiljadu devet stotina trideset i tre}e. Hidrove knjige vi{e nema. Moj prijepis i prijevod je negdje u sanducima s drugim knjigama, a svi su sanduci pod klju~em u podrumu. Od Hidrove knjige znam napamet njene posljednje rije~i: i ganj z tro~i bu pu{is otoborlonu ~i u ziadu {e kud, a as ki tu ribiju ze bi ka i dabiruzi o{otrokja se kud bi san zu bi se, a pamtim ih samo zato {to ni{ta ne zna~e, jer ovo ~itanje El-Hidrove knjige osje}ao sam kao najve}i grijeh u svome dugom ìvotu. Stotinu godina ne}u se usuditi otvoriti kakvu knjigu, pa ni najbezazleniju. Za`mirio bih svaki put kada bih ugledao kakvo slovo. Ali bih A{aitinu zdjelicu, koja je stajala na vidnom, sigurnom i bezbjednom mjestu, pogledao svaki put kada bih tuda nai{ao.
El-Hidrova knjiga, vlastita naklada, Sarajevo, 2011., str. 157. 170.
82
BEHAR 101-102
Nakaza i vila
BIO JEDNOM JEDAN
Bio jedan car i bio car i ni{ta vi{e. A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i - ni{ta vi{e. A bio jedan prosjak, samo prosjak i ni{ta vi{e. A bio jedan bogat, samo bogat, i ni{ta vi{e. A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan. A bio jedan darovit da darovitiji ne moè biti, darovit i ni{ta vi{e. A bio jedan mudrac, bio samo mudar. A bio jedan saàljiv. A bio jedan du{evan. A bio jedan samo jak, samo jak i ni{ta vi{e. A bio jedan za dàbe. A bio jedan onako. I bio jedan. *** Onog cara skinulo s prijestolja. Ona ljepotica ostarjela. Onaj prosjak ostao prosjak. Onom bogata{u sve bogatstvo pusto ostalo. Onaj pehlivan pao sa ìce. Onaj daroviti ni{ta nije napravio. Onaj mudrac svakoga savjetovao samo sebe nije mogao da nasavjetuje. Onaj saàljivi plako. Onaj du{evni du{evno obolio. Onom jakom se toboè divili. Onaj {to je bio za dàbe i umro je za dàbe. Onaj {to je bio onako, mogo je i da ne bude. Onaj {to je bio, bio je, ali nije ostao. *** A bio jedan po{ten, samo mu bilo dosadno. A bio jedan pokvaren i nije mu bilo dosadno, stalno strahovao da ga ne uhvate. A bio jedan u zatvoru. Puste ga, a on malomalo, pa opet u zatvor. A bio jedan oti{ao u tu|u zemlju i za njega se vi{e nikad ni{ta nije ~ulo. Njegovi misle da je ìv. A bila jedna samo iz bardaka vodu pila. A bio jedan pa bi {ta god bi kome {ta dobra u~inio gledao bi da ga makar malo ponizi. A bio jedan pa u~inio ne{to {to je bolje i ne kazivati, ne{to od ~ega se ~ovjek prosto skameni. A bio jedan malo na svoju ruku, ali dobar. A bila jedna starica, nikli joj tre}i zubi, samo sitni i o{tri. A bio jedan ~ija je mati vile vi|ala. A bio je u @ep~u, prije, Zeleni ôvjek koji je ìvio u vodi. A bio jednom jedan ~ovjek jako bolestan, na{ao neki korijen u svojoj avliji i sutradan odmah ozdravio. Eno ga i sada hoda. A bio jedan pametan pa umro. A bio jedan onako. I bio jo{ jedan. *** A bio jedan nikad ènu u usta nije poljubio, jest drugdje, ali u usta nije. Bio jedan volio pse, a mrzio ljude. Bio jedan pa nije volio da gleda da mu èna po ku}i radi, nego èna poradi dok njega nema, a onda sjedi i ne mi~i. A bio jedan svega ga bilo stid; drugi go, a njega stid; jeo kri{om. Bila jedna svemu se ~udila; jutrom ustani pa reci: Ah, vidi mene, ja ustala! Druge ène je od toga odvra}ale. Bio jedan sve mu moralo biti zatvoreno, zaklopljeno, zaklju~ano i zavezano: nikako nije mogao da gleda ni{ta otvoreno, nepoklopljeno, otklju~ano i odvezano. A bio jedan volio kape.
A bio jedan svakome u o~i gledao. A bila jedna sve otirala i sa sebe i sa drugih i kod sebe i kod drugih. A bio jedan policajac, koga god uhvati, on ga pusti; najposlije slu`bu izgubio. Bio jedan muhanat, {ta god bi mu ko reci, a on veli: Nije tako! Mo`da je i u pravu. Bio jedan omrzlo mu govoriti. Bila jedna djevojka pa mrzila momka kad je pored nje, a voljela ga kad nije pored nje. A bila jedna pa joj bilo dosadno s muèm, a bilo joj dosadno i bez muà. A mo`da je to jedna te ista. A bila jedna pa se zaljubila u nekakvog i mada je on nekud oti{ao, ona nikako da ga zaboravi. I kad se za drugog udala, neprekidno je na onoga mislila. Gotovo da nije ni krila. A bilo jedno dijete godinu dana samo mu{mule jelo. Bio jedan prosjak kusur vra}ao. Neko mu da dinar, on mu vrati poli}, i sve tako. A bio jedan dobar ~ovjek, svak mu se ìv ~udio. I bio jo{ jedan.
BEHAR 101-102
83
SIJELO MUDRACA
Na|u ti se jednom neki, pa stanu govoriti o tome koje su ljudske osobine ponajbolje. Prvi re~e da je najve}a ljudska osobina hrabrost, ali, re~e, ni~im se hrabrost ne da opisati i jedino {to se uz hrabrost moè re}i i dodati jest to da hrabre sre}a prati. Te ti taj stane hrabrost uzdizati {to je god mogao i znao bolje i vi{e. Drugi, opet, re~e da je najbolja ljudska osobina biti dobar. Da se samo dobrim zlo moè pobijediti. Te dobro uzdigne do neba, a da je mogao, i vi{e bi. Tre}i re~e da je najbolja ljudska osobina te`nja za ljepotom, da je ljepota ne{to ama-ha, i da }e svi ljudi, kad-tad, pred ljepotom, {to od svoje volje, {to onako - nikom poniknuti.
Te ti taj stane ljepotu u visine uzdizati. Uzdizo, uzdizo, pa stao. êtvrti re~e da je najbolja ljudska osobina prijateljstvo, a peti re~e da nije prijateljstvo nego drugarstvo. [esti, opet, re~e da je najbolja i najpoèljnija ljudska osobina juna{tvo, pa stane kititi pri~e o junacima i juna~kim djelima da ga je milina bilo slu{ati. Sedmi re~e da je najbolja ljudska osobina dare`ljivost. Osmi da je to po{tenje. Deveti da je to ljubav. Da je ljubav nenadma{na ljudska vrlina koju pjesnici svih naroda hvale od davnina i da }e je hvaliti dok je svijeta i vijeka. Jer ljubav proìma sve, i bilje i ìvotinje i sav ljudski rod. Deseti re~e da je za njega domoljublje najbolja ~ovjekova osobina. I njega je bilo milina slu{ati. Jedanaesti, opet, poteè ~ast i ponos, pa to dvoje stane u zvijezde okivati, mnogi mu rije~ju prisko~i{e u pomo}. Dvanaesti re~e da sve pomenute osobine zasluùju svaku hvalu i podr{ku, ali da je za njega najvrijednija ljudska osobina - vedra narav. A trinaesti me|u njima bio nekakav dedo, te on re~e da je za njega najvrijednija ljudska osobina - skromnost. [ta bi to ko bila skromnost? - upita{e ga, a dedo tiho otpovrnu: Skromnost je znati gdje ti je mjesto, jer jedan pored drugog mogu stajati i car i prosjak, pa da ih obojicu resi ista ta vrlina. Ali se s dedom niko nije mogao sloìti te nastane takva graja da su i sijelo morali obataliti.
da se zove tako i tako, te mu i tim ugodi. Isprose je, to svadbu uzdurisali vanjtakvu, a kad je mladoènja sutradan iza{ao pred ku}u, vila za to malo vremena svu ku}u pospremila i jo{ mu ~orbu, upravo onakvu kakvu on voli, skuhala za doru~ak. I sve tako. On i ne zazine da ne{to izvoli, a ona mu to stvori. Najposlije od ljepote i bonluka i svega potaman, taj ~ovjek, gluho i daleko bilo, pame}u poremetio, pa je onako rahat od pameti tumarao po svijetu. A vila kako do{la tako i oti{la.
MATERINO SRCE
Bio jednom jedan pa se skroz u jednu zaljubio. - Bi l po{la za me? - Bih, ali da mi materino srce na dlanu donese{. Ode momak ku}i, ìvo srce materi iz njedara i{~upa, pa poteci djevojci. Uto se spota~e i pade, a maj~ino srce pro{aputa: - Jesi li se udario, sine?
BUNAR
Bio negdje dubok bunar ali se nije znalo ima li u njemu vode pa ti sveù jednog konopcem oko pasa da ga spuste u bunar da vidi ima li vode. Ovaj re~e: - Mene je, ljudi, strah. Moè mi dolje, u bunaru, a`daha glavu otkinuti. A ovi mu reko{e: - Ni{ta se ti ne boj. Ako ugleda{ a`dahu, ti cimni konopac a mi }emo te izvu}i. Tako i bi. Spustili toga u bunar. Kad vide konopac se cima, te oni brè-bolje izvuku onoga na konopcu. Kad tamo, a on nema glavu. Onda jedni reko{e da onaj nije ni imao glave te ti tu udare u prepirku. Najzad se sloè da odu njegovoj èni. Te odu njegovoj èni: - Ama, Boga ti, reci nam je li tvoj ~ovjek imao glavu? A èna odvrati: - Haman je imao jer je neki dan i{ao da kalufira fes!
Nakaza i vila Sedamdeset sedam pri~a, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004.
VILA I NE@ENJA
Bio jednom jedan postariji momak, nikako da se oèni. Koja god - nijedna nije za njega. Sve je on imao {to ìv ~ovjek treba da ima, i preko toga, ali svakoj curi mahanu nalazio. Gledala to vila, pa joj se ne{to raàlilo. Opremi ti se ona ko kakva cura, pa si|e tu, u tu kasabu u kojoj je bio taj momak i pokaè mu sve. Njemu ona odmah zapne za oko, pa ti rekne svojima da bi tu, ba{ tu curu, oènio. Oni njegovi se tome ve}ma obraduju, pa odmah odu da je traè i prose, a vila se pokaè ko sirota bez oca i majke i igdje ikog svog, ba{ onako kako je onom momku odgovaralo. I jo{ rekne
84
BEHAR 101-102
Ruhani i {ejtani inspiracija

Ina~e, musliman ne mora, po mom iskustvu i osje}anju stvari razbijati samo svoju glavu kada treba da rije{i ne{to {to ga mu~i u ìvotu. Za{to? Zato {to musliman ima Kuran. A u Kuranu su odgovori na sve {to nas mu~i i priti{}e. Htio sam danas govoriti o {ejtani i ruhani-inspiraciji. Inspiracija je, vi znate, nadahnu}e; kada ja pi{em - mene nema, (mogu govoriti samo ono {to sam li~no doìvio), ja sam samo sluga rije~i, medij, ja sam samo nekakav provodnik kroz koga, u potpunoj usredsrije|enosti, prolaze neke misli i rije~i odnekuda, ja sam samo onaj koji ih hvata i bjeì a ni to ne mogu u~initi onda kada ja to ho}u, to moram o~ekivati, nadahnu}e do|e nekako samo od sebe. Pomenuo sam {ejtani-inspiraciju i ruhani-inspiraciju. [ejtan, zna se {ta je! [ejtan nije dobar, on nas stalno isku{ava i na zlo navra}a, Allah je dèle {anuhu dobar. Ruhani, to je rije~ koja dolazi od arapske rije~i ruh {to zna~i du{a, duh. Kada jedan bosanski, sarajevski, na{ knjièvnik, koji se zove Sead Fetahagi}, napi{e u novinama da musliman pet puta dnevno prakticira fiskulturu, onda je to {ejtani inspiracija, jer to nije ta~no, muslimanu je odre|eno da pet puta dnevno vr{i namaz, a ne fiskulturu, a neznanje, nepristojnost ili nevoljkost kojima je progovorilo pero na{eg knjièvnika, kada je to napisao, jeste u znaku {ejtaniinspiracije. On nije svjestan da je sluga {ejtanov! Mnogi na{i knjièvnici tokom posljednjih pedesetak godina nisu bili svjesni da su pod {ejtani-inspiracijom(...)
SLOVO ÎTAOCU
(augusta 1990) Sino} je u @ep}u obijena knjiàra iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba ~itaoca. Istraga je u toku... Kada su me priveli u stanicu milicije, legitimisali i upitali jesam li ja taj pisac, nisam priznao. Da ne bih dobio vaspitnu palicu po le|ima. Sje}am se divnih starih èna, rahmetli Almas-hanume, Numan-efendinice, moje strine \ulse, hanuma koje nisu ni ~itale ni pisale a bile pravedne, mudre, dostojanstvene, vedre i diskretne dame ba{~i, avlija, sokaka i kom{iluka, onih koje su jednom rukom mijesile kruh, a drugom odràvale moralnu ravnoteù ku}e i porodice. Allah im se smilovao i dènnet im podario! One su imale samo jednu Knjigu. âk mo`da samo jedan ajet. Ogromno ljudsko blago leì mrtvo pohranjeno po na{im bibliotekama kao {to nepojamna ljepota bosanskih brda neprekidno, dan i no}, u svim svojim mijenama promi~e pred na{im o~ima. Silnu {tetu ~inimo sebi, a sve nam je nadohvat ruke. Kada su svojevremeno Seobe Milo{a Crnjanskog prevedene na francuski, jedan tamo{nji novinar je izjavio: Ja znam da je Seobe napisao genijalan pisac, ali znam isto tako i to da Rat i mir nije napisao niko!. Na stotine je knjièvnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za ~itaoca. Jer dobar ~italac je rijedak isto tako kao i dobar pisac. Me{a Selimovi} je pisac samo jedne dobre knjige, kakvih u Srbiji i Hrvatskoj ima na desetine, a u svijetu odavno ve} na stotine. Gargantua literature Miroslav Krleà, da je ìvio i hiljadu godina, ne bi mogao barokom svoje re~enice prikriti osrednjost svog knjièvnog dara. Veliki pisac Ivo Andri} tu|im, konzulskim o~ima gleda nas, bosanske muslimane i tako i pi{e o nama u svojim knjigama. Pa ipak, to su tri teretli imena od kojih ni pisci ni ~itaoci ne mogu ni da dahnu u ovoj zemlji. U Jugoslaviji ima vi{e knjièvnika nego u Kini, a samo u Bosni i Hercegovini pola miliona nepismenih. Sve su knjige ve} napisane, samo ih niko ne ~ita. Pa i oni koji ~itaju ne znaju da ~itaju! Eno Kuran, rije~i od Boga, sve slovo do slova ko krila meleka, pa ih mnoge ljudske o~i ne vide. Ja sam bosanski musliman terorisan takozvanom svjetskom knjièvno{}u, i sve su moje knjige, da mi Allah oprosti, manje-vi{e {ejtani, a ne ruhani inspiracije. îme je moju du{u trovala {kolska lektira: apsurdom Alberta Kamija, literarnim jednoumljem @an Pol Sartra, knjièvnim gr~em {ejtana koji se mu~io da postane ~ovjekom - Francom Kafkom, Samjuilom Beketom, parazitom i le{inarom na zdravom stablu lijepe knjièvnosti, sve samim ~ita~ima Dostojevskog. A moju du{u blaè knjige kao {to su: Pisma iz mog mlina Alfonsa Dodea, Ba{ta sljezove boje Branka ]opi}a i duh islama u makar samo jednoj jedinoj pjesmi nepoznata pjesnika. Nikoga ne optuùjem i nikoga ne krivim za dèhennem kroz koji sam prolazio cio svoj ìvot, evo, ve} pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sre}i, snazi, zadovoljstvu i ushi}enju koje danas osje}am, osim Allahu dèle{anuhu!
BEHAR 101-102
85
MOJA MUSLIMANSKA TRILOGIJA

(decembra 1990) Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu no} pisac, ~ak, nekako, ~ini mi se i ispod dana i ispod no}i da sam pisac, veoma ~esto zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokre}em, da se njime sluìm i, kad ovo kaèm, naro~ito su mi s uma smetnuta le|a i potiljak; a o tome da sam takozvani ~ovjek koji veè i razvezuje snopove vlastitih vrlina to je, kako izgleda, ponajvi{e potisnuto jer me grubost nu`de da zaradim kruh svagdanji ve}ma pritiska; uz to, pitanje je da li bih mogao biti vrlovit u dodiru s mno{tvom ljudi koje ne poznajem i koji mene samo vide kako prolazim i, da li imam snage da budem bolji od onih s kojima vezem goblen odnosa, onih kojima oprezno pruàm ruku trse}i se da je prihvatim tako da je vi{e nikad ne ispustim; ali ovo posljednje nekako ne spada u ovo malo pismeno. Iako i ~itam i pi{em od svoje {este godine ìvota, iako sam prvu noveletu objavio kada sam imao trinaest godina (U bostanu, Plavi vjesnik, 1953.) a prvu pri~u s osamnaest (Posjeta, Oslobo|enje, 1958.), tek sada kada su iza{la Bra}a i veziri (Veselin Masle{a, 1989.) pristajem na to da se nazovem piscem, knjièvnikom. Kako li veliki pisci gledaju na male pisce? Da li onako kao {to general gleda na vojnike? Ili bogata{ na siromahe? Ili onako kao {to ljepotica gleda? Roman Bra}a i veziri stavljam uz prethodna dva romana, Ugursuza, 1968. i Karabega, 1970. i dr~no ih u sebi imenujem svojom muslimanskom trilogijom. Potpuno jasno vidim ovaj dio stranice Oslobo|enja koji mi je dat da iskaèm svoju poetiku romana i on je za mene dragocjen; na ovom prostoru ja mogu iskreno da iskaèm istinu svoga maglenog iskustva, ali za{to, kada
U Jugoslaviji ima vi{e knjièvnika nego u Kini, a samo u Bosni i Hercegovini pola miliona nepismenih. Sve su knjige ve} napisane, samo ih niko ne ~ita. Pa i oni koji ~itaju ne znaju da ~itaju! Eno Kuran, rije~i od Boga, sve slovo do slova ko krila meleka, pa ih mnoge ljudske o~i ne vide.
kaèm muslimanska trilogija bivam zasut nebrojenim pomislima o tome kakve }e sve primisli imati na{ ~italac? Zasut primislima, nemam volje da tu sintagmu domislim, a pou~en spisateljskim iskustvom da se prilago|avam jedino svojoj savjesti, onda kada pred sobom budem vidio blago, dobrohotno lice, njemu }u rado, s ljubavlju i ne {tede}i o toj sintagmi govoriti. [ta je to ono od onoga {to bih ja mogao sada re}i, kojih se rije~i rado prihvatam kada ho}u usmeno da kaèm {ta sam ja to èlio da napi{em? Re}i }u prihvatljivo: Ugursuza sam pisao ne znaju}i {ta pi{em, Karabega sam pisao znaju}i {ta pi{em, a Bra}u i vezire sam pisao i znaju}i i ne znaju}i {ta pi{em. Znam i ovo: u Ugursuzu sam pisao o slutnji, o tome da ljudi slute zlo i ne mogav{i da ga i{~ekaju, sami ga sebi ~ine prije nego {to samo do|e, da {to prije do|e da ga se rije{e; u Karabegu sam èlio da ~itatelj obljubi Umihanu i ubije Karabega, ali je ~itatelj obljubio Umihanu, ali nije ubio Karabega; a u Bra}i i vezirima sam pisao o tome da onaj kome je neko du{u uzeo, du{u od drugoga uzima. To. Ja ìvim uporedo sa svojim uàsima, nekako ravnopravno i mirno. O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi ne{to drugo. âk i kada ìvi svoju knjigu, pisac se njome ogra|uje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks? A tek ono drugo? Sarajvo! Eto {ta zna~i rije~! Zna~i - to joj je! Mo`da je pisanje kao disanje?! U svakom slu~aju kao ~italac svojih sopstvenih knjiga znam da se ponad njih stvara neko neuhvatljivo zra~enje kojima te knjige di{u, a {to ja nisam izri~ito namjeravao da bude, da je to
ne{to naknadno, ne{to {to se dogodilo mimo moga nadzora i da je to nekada i nagrada za moj trud. Sluìo sam se razli~itim knjièvnim postupcima: Ugursuza pripovijeda gluhonijema nakaza, Karabega pripovijeda dìn, a roman Bra}a i veziri napisan je u jednoj jedinoj re~enici; uvjeren sam da mogu kazati i to da sam time ure|ivao okoli{ za svoj glavni drum; oduvijek sam èlio da pi{em izistinski, onako kako uistinu osje}am da treba pisati, ali sam ranije nailazio na neprobojan granitni zid i uàsnut bjeào od pisa}eg stola. Toga zida vi{e nema, sada imam bunar u kojem su sve moje re~enice. Ja poznajem njegovu tamu i njegovu dubinu. Sve tri knjige seù u pro{lost, u istoriju Bosne i Hercegovine sto, sto i pedeset godina unazad i sve tri se trude da po{tuju istorijske ~injenice onako kako su i onoliko koliko su doprle do nas. To su zadaci i ograde! Riznica gotovih fabula? Podastrte teme? Patina vremena! Sloboda pi{~eve interpretacije! Moje povjerenje u sopstvenu re~enicu je veliko, moja re~enica je mehlem za moj bol, moja re~enica je odgovor na sva moja pitanja. Ja mogu misliti da je vukodlak ono o ~emu mislim, ali re~enica mi uzvra}a da je ìvot ne{to vi{e i obuhvatnije i od nje i od vukodlaka. Zato u nju imam puno povjerenje. Sve mi daje i nadaje a jedino {to od mene i{te je potpuna usredsrije|enost; i tu nema moga imena, ni mojih ~italaca, ali u tom kolopletu, u toj mreì blista dar koji me odozdo zapahnjuje sjajem, diè glavu i moje ushi}enje dugo struji mojim ìlama. Kojim rije~ima da obuhvatim to {to pi{em, jer ovdje se okon~ava prostor koji mi je ljubazno dat za ovu priliku i za ovu namjenu, zadràvaju}i za se svoje sumnje i nedoumice, a ~itaocu nude}i gotovu, nesmrvljenu istinu, istinu stisnutu u {aku, istinu u jednom komadu?
Na stotine je knjièvnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za ~itaoca. Jer dobar ~italac je rijedak isto tako kao i dobar pisac.
Re}i }u prihvatljivo: Ugursuza sam pisao ne znaju}i {ta pi{em, Karabega sam pisao znaju}i {ta pi{em, a Bra}u i vezire sam pisao i znaju}i i ne znaju}i {ta pi{em.
86
BEHAR 101-102
NARE\UJEM!
(decembra 1992) ûh malo~as na radiju da je negdje, haman u Konjicu, kaè: vijest iz Mostara, a o Konjicu, da je, helem, neko, e ne ~uh dobro ko, uhapsio Jovu Divjaka zato {to je toboè {vercovao municijom i kobajagi prodavao zarobljene ~etnike za marke-pare. Evo sjedim uz ìàk, nikakvih podataka ni o ~emu nemam osim {to ~ujem vijesti na radiju i to jedva jer stanica {umi, zuji, pucketa i {u{keta pa ipak znam da je hap{enje Jove Divjaka nepravedan {amar Armiji Republike Bosne i Hercegovine! Kako ja to mogu znati? Znam zato {to di{em onako kako Bosna di{e. Ne treba za to nikakva posebna pamet. Zato ja, Nedàd Ibri{imovi}, borac III ~ete V bataljona V brdske dobrinjske brigade i bosanski pisac nare|ujem da se Jovo Divjak odmah pusti, a sve Bosance bez razlike na vjeru koji vole dràvu i Republiku Bosnu i Hercegovinu i bore se za nju upozoravam da ljude, ma ko oni bili, koji su uhapsili Jovu Divjaka drè na oku i pruè im priliku da se poprave.
GRANICE SOPSTVENE KO@E

(juna 1993) Kada sam 1971. godine bio u Parizu, jeo sam pe~ene patke u sosu od gljiva, zelenu salatu s orasima i kri{ke crnog i bijelog hljeba, ali se u moj stomak uskoro uvukla neobi~na i nepoznata glad: bio sam sit, a gladan; nakon tri mjeseca provedena u Parizu vratio sam se ku}i u Bosnu; u vozu za Bosnu jedna Bo{njakinja jela je svoju pitu; dala mi je komad te svoje pite i sva mi je ona glad najednom i{~ezla. Jutro je, tek sam ustao, i drhtavom rukom pi{em ove rije~i piscima svijeta. Jer, otkako jedem humanitarnu hranu mogu da mislim i hodam samo do podne. (Na tome, naravno, svijetu zahvaljujem.) Ja sam Bo{njak, moja zemlja je Bosna, a zvani~no joj je ime Bosna i Hercegovina; granice Bosne osje}am kao granice sopstvene koè. Srbija, Crna Gora i Hrvatska ho}e da podijele Bosnu i Hercegovinu, a moj narod da uni{te. Ni Vije}e sigurnosti UN, ni KEBS, ni Evropska zajednica, ni peterica ministara, ni Konferencija islamskih zemalja, ni Vens-Ovenova komisija... ne znaju ni da pi{u ni da ~itaju svoje rezolucije.
Svaka nam se njihova rezolucija o glavu razbila. Umjesto da nam pomognu, postali su sau~esnici u zlo~inu, a UN nam ne daju ~ak ni to da se sami branimo. Ljudi kaù da su nas vlade evropskih zemalja, Rusije i Amerike prepustile zlo~incima samo zato {to smo muslimani. Pozivam sve pisce svijeta koji imaju snage svoje pero do kraja spustiti na hartiju da bace pogled na Bosnu, ne da pi{u bosansku knjigu istine, nego da ~itaju ognjenu, krvavu srpsku izmi{ljotinu ba~enu na na{a gola prsa. A mi Bo{njaci nemamo dvije domovine, imamo samo jednu - Bosnu - koju smo oduvijek branili od svakoga ko nas je napadao, pa bio to general feldmar{al princ fon Hildburghausen 1737., ili veliki sadrazam serasker sultana Mahmuda Drugog Re{id-pa{a od tri tuga, 1832.
Danas Srbi granatiraju Tad`-mahal, a Hrvati dàmiju u Kordobi! Nadam se da to jo{ uvijek nije opomena samo muslimanima. Sve knjige koje sam napisao bile su, zapravo, pisma ljudima, a ovo je pismo piscima; na policama oko mene stoje knjige mnogih pisaca mnogih zemalja i nijedne ne èlim da se li{im. Za{to bi svijet bio siroma{niji za jedan narod? Gledao sam predmete izva|ene iz Tutankamonove grobnice i divio se djelima ljudskih ruku, ponosan da i sam imam takve ruke; kada se Armstrong popeo na Mjesec i koraknuo korakom ~ovje~anstva, svi su ljudi planete Zemlje s pravom sebi pripisali taj korak. Pa ako je to tako, za{to sada svijet okre}e glavu dok u Bosni na najsvirepiji i najnepravedniji na~in nestaju dobri Bo{njani?
BEHAR 101-102
87
HARAM VAM BILO

(novembra 1993) U listu Muslimanski glas (direktor Ismet Veladì}, glavni urednik Hadèm Hajdarevi}) od 9.XI 1993. objavljen je napis o Ratnom kongresu Dru{tva pisaca Bosne i Hercegovine (odràn 30.X 1993). U napisu, izme|u ostaloga, stoji i ova re~enica: ...ako se uzme u obzir da je predsjednik Dru{tva pisaca g. Ibri{imovi} posljednih godina has-musliman. Samo Allah dèle {anuhu zna otkada sam ja musliman i kakav sam ja musliman, a ne zna Muslimanski glas! Muslimanski glas se ne smije rugati ni~ijoj sed`di! Za srce ste me ujeli! Haram vam bilo!
LJUBAV
(aprila 1994) Isa a. s. je rekao: ljubav, a za ljubav je potrebna snaga. ôvjek bi htio naprijed, a ljubav ga baca nauznak. Ja ne znam {ta je ljubav. Je li to kada se okean giba i kada velika riba guta manju ribu? On kaè: ljubi bli`njeg svoga kao {to ljubi{ samoga sebe. Ja ne ljubim samoga sebe. Ja ne znam {ta je to ljubav. Kad mi neko kaè: volim te - ja to ne vidim. Samo kada ja kaèm: volim te - to vidim. Rekoh: ljudi nema. Rekoh, ima samo miris dunja i ima nakostrije{en vrabac. A ljudi nema. Ima ~ovjek u namazu. Ima Allah, dèle {anuhu. Zemlja ko plo~a je sjenka. A Zemlja kao plavobijela kugla u Svemiru? Kada je gledam s Mjeseca, onda pomislim da mo`da na njoj ima ljudi. A kada si|em na zemlju, ugledam ljudska lica kojih se uàsavam. Ne volim {to je ~ovjekova du{a u njegovom savr{enom tijelu. Tamo uvijek po~iva smrtna uvreda za drugoga ~ovjeka. Samo se Allaha bojmo! A zlo~in zgu{njava na Zemlji, u Zemlju propada, a i ona mu je mehka! Dolazi do njena uàrena sredi{ta i tamo se topi dèhennemsko gorivo! Isa, a. s. kaè: ljubav. Za{to? Zato {to insan nije drvo nepomi~no uglavljeno korijenjem u zemlju. Zato {to insan nije hajvan na ~etiri ili na dvije noge. Kaè: ljubav! Zato da bi ljudi oja~ali i nadja~ali smrt. On kaè ljubav zato {to je u ljudima zapretana silna snaga. On kaè lju-
bav zato da bi se osmjehnuo zlu! Nije istina da smo mi ljudi niotkuda! On kaè ljubav zato {to volim samo ja i tako samo ti i tako samo on i tako svako od nas. A, haman hazreti Omer veli da }e se mo`da jednoga dalekoga dana i Dèhennem ugasiti! Ali ljubav! [ta je ljubav? Da to nije ono kada ja po Bosni hodam? Ja volim starice i djevoj~ice. O, kako da se vratim na po~etak? Koga da prevarim kada mi niko od ljudi moje grijehe ne}e da halali. A {ta ako bi namaz bio pet puta po petsto puta na dan? Bio bi to divan po~etak. Tada ne bi bilo djevojaka koje me ne bi vidjele. Nado{li bi mirisi i ja bih mogao da biram. Izabrao bih onu koja ima najvi{e sifata dènnetske hurije. Posijao bih ìto da nikne, s p~elama bih podijelio med i rekao joj: rodi! U mojoj ku}i bio bi pod, bio bi krov, bila bi postelja, a iznad postelje svjetiljka i Kuran. Tako bismo mogli da idemo kud god ho}emo: ja, moja èna i ono {to je rodila. Za ljubav ne treba snaga - ona je snaga!
IDENTITET INSPIRISAN MELEKOM ILI [EJTANOM

(marta 1996) Latinska rije~ identitet na bosanskom jeziku zna~i istovjetnost, ali tu moja pamet najednom gasne; jer jednoj rije~i kao {to je, recimo, ta identitet - lahko je, mnogo lak{e nego meni - ta rije~ ne{to kaè i tako za~ara stvar da ja tu vi{e ni{ta ne mogu u~initi. Jer ja nisam ~arobnjak. A i da jesam, jednu ~aroliju mogu pretvoriti samo u neku drugu ~aroliju. Za~aranost je ne{to {to je skriveno i zadràno u ne~emu drugome, mo`da nepomi~no; nevidljivo svakako; i ja ne znam ni da li je to tamo ìvo, ni da li je to tamo mrtvo. Ono se ot~arava ne~im drugim, podvigom nekog junaka, ne~ijom velikom ljubavlju... I pjesnik Abdulah Sidran je Bo{njak iz Bosne, ali nas dvojica, iako obojica Bo{njaci, nismo istovjetni. On je, recimo, jedno jutro 1990. godine zatraìo da mu èna zgotovi ~imbur od sedam jaja. Najeo se, ali mu je ne{to bilo sumnjivo, pa je upitao: @eno, koliko si jaja ubila u ~imbur? Osam!, odgovorila je èna. Velika ve}ina Bo{njaka jede ~imbur od dva jaja pa je tako velika ve}ina Bo{njaka istovjetnija mnogim drugim narodima koji tako|er, uglavnom, jedu ~imbur od dva jaja nego Bo{njaku Abdulahu. Uzgred da kaèm i jednu zanimljivost iz svoga ìvota. Tek potkraj prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. -1996.) u opkoljenom Sarajevu ja sam ku}i donio jedno jaje. Moji uku}ani su ga dugo gledali, jer godinu dana nisu ni vidjeli, a kamoli pojeli jaje. Ne sje}am se {ta je bilo s njim. Vjerovatno je pojedeno. Ali kako smo ga pojeli, ja se toga vi{e ne sje}am. Srbi koji su opkolili Sarajevo htjeli su da Bo{njaci u Sarajevu pomru od gladi. Ti Srbi su htjeli da od gladi umru i oni Srbi koji su ostali u Sarajevu; htjeli su da od gladi umru i Hrvati koji su ostali u Sarajevu; htjeli su da umru od gladi i Jevreji koji su u Sarajevo do{li 1492. a koji su te 1992. godine ostali u Sarajevu; htjeli su da oni Romi koji su ostali u Sarajevu, tako|er, umru od gladi. Ali su Srbi najvi{e èljeli da od gladi pomru Bo{njaci. I od è|i. I od studeni. I od metaka. I od granata. Za{to? Zato {to Bo{njaci nemaju drugu zemlju doli Bosnu, a Srbi ho}e zemlju;
Ja sam Bo{njak, moja zemlja je Bosna, a zvani~no joj je ime Bosna i Hercegovina; granice Bosne osje}am kao granice sopstvene koè. * Kad mi neko kaè: volim te - ja to ne vidim. Samo kada ja kaèm: volim te - to vidim. Rekoh: ljudi nema. Rekoh, ima samo miris dunja i ima nakostrije{en vrabac. A ljudi nema. Ima ~ovjek u namazu. Ima Allah, dèle {anuhu. * Ali ljubav! [ta je ljubav? Da to nije ono kada ja po Bosni hodam?
88
BEHAR 101-102
zemlju Bosnu, ili komad zemlje Bosne. Zato {to Srbi ho}e da pro{ire Srbiju. Da su Srbi za ove ~etiri godine uspjeli Bo{njake pomoriti gla|u, oni bi onda zemlju Bosnu, u najboljem slu~aju, podijelili s Hrvatskom popola. A da su i Srbi i Hrvati to htjeli i èljeli ve} odavno, vidi se po tome {to su sve Bo{njake, uz pomo} raznih ~arolija, bili za~arali, otprilike, stotinu {ezdeset godina, od 1832. do 1992. 1832. godine sam Bo{njak se za svoju Bosnu pobio sa svojim ro|enim ocem - sultanom, Turskom. (Pobio bi se on i sa ro|enim djedom da mu djed ve} nije bio umro.) îm je Bo{njo vidio da je njegov ro|eni otac, sultan, Milo{u Obrenovi}u dao Srbiju kao nasljednu kneèvinu, on se odmah sa sultanom èstoko potukao traè}i i za sebe Bosnu. Da je bogdom znao, da je na lijep i mudar na~in zatraìo, mo`da bi mu je otac i dao. Ovako, ~ak i mimo o~eve volje ali, ipak, s o~evim pristankom (mati se nikada ni{ta nije pitala), 1878. godine Bosna je pripala Austro-Ugarskoj koja je u Bosnu u{la s pritajenom nadom da }e sve Bo{njake za stotinu godina pokrstiti, pa je prvo, budu}i da je bila mnogo ve}i ~arobnjak od Bo{njaka Bo{njaku oduzela ~aroliju identiteta - ime, a 4. oktobra 1907. zabranila mu da svoj jezik imenuje onako kako ga je do tada i imenovao - bosanskim jezikom. Kako Islam nije nikakva ~arolija, a sam islam zabranjuje ~aranje, vjeru mu, ipak, nije mogla oduzeti. U Bosni se tada pojavljuju ~arobnjaci iz Srbije s gr~kim, a iz Hrvatske s rimskim kapama na glavi, te bosanske katolike i bosanske pravoslavce za~aravaju hrvatskim i srpskim ~arolijama identiteta, a mnogi ra{~arani i razgoli}eni Bo{njaci, da bi umakli svom vlastitom stidu, ostavljaju domovinu i odlaze u Tursku. Bilo je to bolno u toj jednoj ljudskoj dimenziji i bit }e bolno zauvijek. Nije se moralo toliko puta potom ponoviti. I sada ove posljednje ~etiri godine na nastravi~niji na~in. Tako je uvijek bilo kada se protiv ~arobnja{tva nije na{la velika ljubav i pravi junak. Potom je srpski kralj Jugoslavije ~arobnim rije~ima agrarna reforma bosanskim begovima oduzeo svu zemlju, {ume, pa{njake i oranice. Agrarnu reformu je trebalo, toboè, provesti i u Hrvatskoj i u Vojvodini, ali je agrarna reforma provedena samo u Bosni. Bo{njak je ostao bez imena, imenovanja jezika (ku}e bitka) i bez zemlje. Kada je nakon Kraljevine Jugoslavije do{la ateisti~ka komunisti~ka Jugoslavija, otimana mu je i vjera.
BEHAR 101-102
89
Tako sam se ja 1940. godine rodio s neobi~nom rije~ju za identitet - Neopredijeljen - ne da ne{to jesam, nego da ne{to nisam. (Moja, pak, slavenska mater mi je, da mi Bog oprosti, ponekad veoma ~udnovata, ~ak, mo`da neura~unljiva). Kada sam tako Neopredijeljen napunio dvadeset i {est godina, u{ao sam jednom prilikom, sje}am se, u jednu kafanu i glasno i izazovno upitao prisutne: Ima li ovdje Neopredijeljenih?! - na {to su dvojica-trojica Neopredijeljenih sko~ila da me zadave. To je te{ko objasniti. Bio sam Neopredijeljen - zvani~na (~arobna) rije~ komunisti~ke Jugoslavije za cio jedan autohtoni narod - sve do 1971. Paradoksalno (ali, zapravo, uop}e i nije) ~arobnjak-bezbo`nik od 1971. godine Bo{njaku dopu{ta da umjesto Neopredijeljen s malim n, bude Musliman s velikim m. Njegovo pravo iskonsko ime nije mu bilo dopu{teno. Posljednji genocid nad Bo{njacima (od ukupno desetak za posljednjih tri stotine godina) na prostorima biv{e Jugoslavije, izvr{en od strane Srba, a potom i prvi put od Hrvata s blagoslovom Zapada u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992., vratio mi je ono {to mi nije ni moglo biti oduzeto, jer se podrazumijeva, moje narodno ime, ali sam se ja li~no sukobio s novom osobenom pote{ko}om o kojoj do sada ni od koga ni{ta nisam ~uo, niti sam o njoj mogao {ta pro~itati u knjigama. Ali prije nego {to imenujem taj svoj problem, treba da kaèm jo{ {ta se krije iza ~arobne rije~i inspiracija, jer je to druga rije~ u naslovu ovoga teksta. Rije~ inspiracija prevedena na bosanski zna~i nadahnu}e. Meni, kao knjièvniku, poznata i bliska kao ro|ena sestra. Ali, naàlost, bosanska narodna poslovica kaè: Sestra bratu uvijek rada, a brat sestri kadno-kada! Pote{ko}a s kojom sam se suo~io jeste takve naravi da je ja nikome ne bih smio re}i osim vama, jer u nju, prije svega, treba povjerovati. Naime, kada sam sam pa - sjedim, gledam, mislim - odjednom uvi|am da ja, zapravo, i nemam nikakvih osobina! Ako bih to rekao literarno, mogao bih kazati ovako: nisam nikakav lik. Pri naprezanju da doku~im neku svoju osobinu, naro~ito neku duboku i sloènu, uvijek mi, u najboljem slu~aju, najkarakteristi~nija moja osobina ispadne to da sam - pu{a~ (oko ~etrdeset komada cigareta dnevno). Mo`da mi je zato toliko i draga ta osobina {to mi se ~ini da je jedina. Iako bi se, dabome, mogla ozna~iti kao porok. Sve drugo, to {to spavam, jedem,
hodam i tome sli~no, ne ~ini mi se da su osobine vrijedne pomena. Ako bih odbacio pu{enje, ~ini mi se da bih onda bio bez i jedne jedine osobine. Ali iskustvo knjièvnika mi govori da knjigu u kojoj likovi nemaju razli~ite osobine uop}e ne mogu niti pisati niti napisati, a iskustvo ~itaoca mi govori da knjigu u kojoj nema likova s mnogo raznih osobina ne mogu ~itati, ona mi je dosadna. Melek i {ejtan su posljednje dvije rije~i u naslovu ovoga ~lanka. Melek je nevidljivo, ~isto i bezgrje{no bi}e, a {ejtan je nevidljivo, prljavo bi}e koje ~ovjeka navra}a na zlo i svakakve druge nevaljal{tine: na apsurd, egzistencijalizam, komunizam, fa{izam, nacionalizam, kubizam, poentilizam, drogu, blud, kocku. To {to sam Bo{njak, to je dar mojih predaka i
HAD@D@
(aprila 1996) Bismillahir-rahmanir-rahim I oglasi ljudima had`d`, dolazi}e ti pje{ke i na kamilama iznurenim; dolazi}e iz mjesta dalekih! (Kuran, El-Had`d`, 27.) Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadìja! Kada se krene na had`d` put pod nogama tvrdne, staje{ ~vrsto objema nogama na zemlju, ali du{a sve vi{e mek{a i suze naviru na o~i. Prije osam stolje}a [ejhul-l-Ekber (Ibn Arebi) re~e: namaz je i{aret vida, post je i{aret okusa, zekjat je i{aret dodira, a had`d` je i{aret sluha, te ti ja, Nedàd lbri{imovi} - duhandìja, nanijetim da odem na had`d`, tako obavim peti islamski {art, a i da vidim {ta }u ~ut. Allahovom milo{}u darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bo{njaka drugoga dana mjeseca Zu-l-hid`dè 1416. godine hid`retske u|emo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju. Do te, 1416. godine hid`retske ~etrdeset i ~etiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bo{njaka bila lijepa u boju, kada je boj prestao, ja vi{e nisam vidio nijednog ~ovjeka i mislio sam da mi je Allah d`. {. oduzeo ili vid ili ljude. Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bo{njaka nurli-lica i zato {to su bili muslimani kao i ja stanem ih gledati s ljubavlju i rado{}u sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku oni koji su ljudska lica cio ìvot gledali tako. Do{av{i u Mekku ugledam jo{ zaista mnogo ljudi koji su do{li sa svih strana svijeta da obave had`d` pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani. Dvije stvari da kaèm odmah, jednu o svom stanju prije nego {to sam krenuo na had`d` i jednu o svom stanju kada sam se vratio s had`dà. Kada sam saznao ~as i dan polaska na had`d` (deset sahata dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina devedeset i {este godine) sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio du{a bez tijela, a moje bi}e nijemo je rastvorilo svoje latice
Zato ja, Nedàd Ibri{imovi}, borac III ~ete V bataljona V brdske dobrinjske brigade i bosanski pisac nare|ujem da se Jovo Divjak odmah pusti a sve Bosance bez razlike na vjeru koji vole dràvu i Republiku Bosnu i Hercegovinu i bore se za nju upozoravam da ljude, ma ko oni bili, koji su uhapsili Jovu Divjaka drè na oku i pruè im priliku da se poprave.
moga naroda, to {to sam Bosanac to je dar moje zemlje, a {to sam musliman to je dar Allaha Uzvi{enoga i sve troje sam na neki na~in u sebi zatekao. Inspiracija kojom se nadahnjujem dolazi iz tih tamo za~aranih dubina, nevidljiva je, samo bljesne i iz tih tamo dubokih bunarova mogu je, dakle, iznositi samo ona dva nevidljiva bi}a. Kako u tom kratkom bljesku prepoznati darove koje donosi melek, a kako prepoznati darove koje nudi {ejtan? Ako èlim ne{to kupiti, ili negdje otputovati, za to na Zemlji ima i vremena i prostora, ali ako pobrojim osobine koje ne}u: lagati, krasti, ru{iti, ili osobine koje ho}u: plemenitost, hrabrost, dobrotu, ljubav, onda ni pedlja zemlje ni djeli} vremena ne nalazim za njih. Mogu poku{ati i nastojati da budem identi~an samo onome ne~emu [to se ne da imenovati i za~arati, a to je da budem jedan neprekidno ìvi ajet (znak) koji slavi i veli~a ime Allaha Uzvi{enoga.
90
BEHAR 101-102
poput kakva golema cvijeta u spremnosti da izvr{i jednu obavezu i primi jednu odliku muslimana - had`d`. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje had`dà, nakon duga nijeta odràvati pomno paze}i da ne{to nepoèljno ni veli~ine truna, grje{no, tu|e ili strano samome had`dù, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlu~nost da se i zapretenim snagama u sebi koje jo{ nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza i uzdignuta ~ela, ponesem sa svakom pote{ko}om i neo~ekivano{}u na putu za Mekku. Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okon~alo. Borave}i u Mekki i Medini prvi put u svom ìvotu nisam ùdio da se vratim ku}i, niti sam pomi{ljao na dan povratka. A kada sam se vratio s had`dà i nakon duga i naporna puta prepoznao svoju postelju, sa~ekao no}, legao da spavam, prvo i jedino {to sam sanjao bio je - had`d`. I drugu no} sam legao da spavam i opet usnio had`d`. I tre}u. I tako sedam no}i zaredom. Legnem da spavam, sanjam had`d`, opet do|e no} i vrijeme za po~inak i ponovo sanjam had`d`. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepli}u Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdìdu-l-Harama, mehak kao poste}ija, a da ni jedan jedini put svetost had`dà nije bila ni~im nakinuta ili natrunjena. Moja du{a je uistinu bila ope~a}ena had`dòm i ja sam sedam dana zaredom bio hadìja i u snu i na javi! Sada tih sedam hadìjskih snova drìm u svom pam}enju poput no}ne niske crnih bisera, pa ma {ta o tome rekao Sigmund Frojd. Ali kako da opi{em had`d` kada sam ja gledao samo svoje Bo{njake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim {akama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu ku}i, ali sva je moja du{a izre{etana licima mojih Bo{njaka sa kojima sam i{ao na had`d`. Ja sam, zapravo, hodo~astio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i me|u njima ja - duhandìja! To je bogatstvo moga had`dà. Ja sam morao oti}i u Mekku da bih na{ao Bosnu u tim ljudinama! Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bo{njaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i o~evi {ehida iz Grada~ca, iz
Cazina, iz Buìma, iz @epe, iz Gora`da iz svih krajeva Bosne... znam im damar, znam im rije~, znam im drhat du{e u prsima. Nismo i{li u boj, i{li smo na had`d`; nismo i{li u njivu kopat, i{li smo na had`d`; nismo i{li na sijelo, i{li smo na had`d`; nismo i{li na teferi~, i{li smo na had`d`; svako sa svojim nijetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvi{enom i Milosnom Allahu dèle{anuhu kojem smo se odazivali telbijom: Lebbejke Allahume lebbejk... Odazivam ti Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nema{ sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodati i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nema{ sudruga. I odmah, sprva puta su se pokazali dostojni svoga bo{nja~kog imena. Nakon had`dà ne samo da vidim ljude, nego slu{am muziku ljudskog lica Sa nama Bo{njacima koji smo po{li na had`d` bilo je i desetak ljudi ro|enih u raznim islamskim zemljama, ali koji su ve} kra}e ili duè vrijeme u Bosni (neki i po desetak godina) i koji su se s Bosnom srodili i orodili. Hrvati puste da svi Bo{njaci pre|u granicu Hrvatske, ali na{oj arapskoj bra}i preprije~i{e put. Tad Bo{njaci reko{e: Ako ne pustite njih, nemojte ni nas! Te ti tu, nakon vi{e od pet sahata sabura, Hrvati popuste i sve nas puste, a Bo{njaci time ~asno potvrde svoj uhuvet {to moje pero s ponosom biljeì. Sudar moga bi}a s Bo`jom Ku}om, jer gromovit je to udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu, pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom blje{tavim svjetala Mesdìdu-l-Harama, potone u njen tamni pokrov i kuran-ske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskri{e i prosu{e puno, od ~ega se mo`da moè imenovati troje: jednost i jedno}a Bo`ja da je u meni du{a dje~aka i dare`ljiva jasno}a smisla {to mi je jedna àrka dova, razbiv{i se Bo`jom Milo{}u o zidove Kjabe, raznesena u parampar~ad. Onda su slijedili drugi krug obilaska, tre}i, ~etvrti, peti, {esti i sedmi sa hiljadama muslimana i muslimanki svih rasa i naroda svijeta. Tavafio sam u grupi sa svojima glasno izgova-
raju}i dove u zanosu a{ka, a svaka ~ista i mirisna bijela kamena plo~a oko Bejtulaha na koju smo bosim nogama stali ~inila nam se kao da je pendèr du{e bosanskih {ehida. To su bili i njihovi koraci. Po{to smo klanjali sabah i iza{li iz Haremi {erifa na nas se sru~i Boìji rahmet u vidu obilne ki{e ~emu se veoma za~udimo i obra|ujemo. Nakon nekoliko dana, sasvim pri{av{i Kjabi, pri jednom namazu izgovaraju}i: Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhhamed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medìd... Kjaba i ja se srodimo sasvim, a du{a mi se potrese tako jako, da su se u isti mah vidno potresli i oni koji su klanjali desno i lijevo u istome safu. Ali najljep{i namaz bio je jedan ak{am-namaz koji sam klanjao u Medini Munnevveri dàmiji Muhammeda alejhi-sselam nakon obavljanja had`dà, skidanja ihrama i svih zabrana. Munare Muhammedove s.a.v.s. dàmije u Medini no}u izgledaju kao da su isklesane i izrezbarene iz deset golemih stubova svjetla, a danju kad sunce uèè, to svjetlo munara naprosto pobijeli. Imao sam osje}anje da su me mele}i spu{tali na sed`du i dizali sa sed`de. Mo`da zato {to sam bio tako blizu Revda el-Muttahhera jedne od Allahovih dènnetskih ba{~i. Zar je jedan bosanski hadìja - duhandìja uistinu hiljadu puta klanjao taj ak{am?! Pa ipak najvi{e {to sam ponio sa had`dà ~ini mi se da je jo{ jasnija svijest o neizmjernoj Allahovoj milosti koju sam osjetio u jednom trenu dok sam obavljao saj. U pustoj, goloj, crnoj pustinji, pod vrelim suncem, potpuno sama Hadèra s tek ro|enim djetetom koje leì na pijesku ide i tr~i neprekidno tamo i ovamo od stijene Safe do stijene Merve, jer ne zna {ta da radi od sebe bez kapi vode. I kada pored djeteta voda najednom silno pokulja Hadèra se prepane i iz nje izbiju rije~i: Zem-zem! Stani-stani! Da nije rekla zem-zem, danas bi to bila velika rijeka u sred pustinje Arabijskog poluotoka. Do{av{i u Sarajevo po|em Ferhadijom i ugledam neprekidno mno{tvo onih na ~iju sam hrabrost i dostojanstvo tokom opsade Sarajeva sasma ponosan, ali na njihovim licima ne opazim ni traga svijesti o neizmjernoj snazi Allahove milosti i dobrote. Zaista je pro{lo vrijeme da se na to ponovo navikavam.
BEHAR 101-102
91
Dotakao sam Kjabu i vidio je sa svih strana i ona }e uvijek, kad god to budem poèlio, biti tik ispred moga ~ela, a nakon had`dà ne samo da gledam ljude bez snebivanja, nego sam sposoban slu{ati i muziku ljudskih lica, muziku kojoj ne sudim ja nego Allah dèlle {anuhu. Pa ipak da bi ovaj provizorni zapis moga had`dà uistinu sasvim ponio klicu istine, za kraj navodim stihove perzijskog pjesnika Mula Dàmija kao da su moji: Srce u ruku uzmi (pripazi ga, budi pa`ljiv prema njemu) jer to je Veliki Had`d` Jedno srce bolje je od hiljadu Kjaba Kjaba je zgrada Halila (tj. Ibrahima a.s.) Azerovog (sina) a srce - to je mjesto u koje Uzvi{eni Dèlil (Allah) gleda.
MOJ BABO [ABAN I MAJKA NAFIJA HANUMA

Ro|en sam u Sarajevu, a ìvio u @ep~u. Kad meni neko kaè da me voli, ja ti se onda i nogama i rukama odgurujem od toga, jer ja to dobro ne razumijem. Jedino razumijem kad ja kaèm da ja nekoga volim. Ali, valja i to savladati. Sam taj pojam ljubavi meni je prili~no sloèn i zagonetan, iako imam uputu o tome {ta je ljubav u jednoj od Boìjih knjiga, a to je Indìl u kojoj ima ~uvena Pjesma o ljubavi... ljubav je dobrostiva, sve vjeruje, svemu se nada, nikad ne prestaje, ne hvali se, ne traì svoje... To je dakle jedna pjesma o ljubavi u kojoj se ta~no govori {ta je ljubav. Ali, ako se nogama i rukama odgurujem kad ~ujem da mene neko voli, onda ja smijem da kaèm da volim Allaha dèlle {anuhu i Muhammeda alejhiselam i moj bo{nja~ki narod. Babo moj, rahmetli [aban, pogino je kad sam imao tri godine, tako da ja nemam u svome sje}anju ni njegovu rije~, ni njegov gest. Imam samo njegove fotografije. Mogu re}i da sam svoga babu na neki na~in sakupljao mo`da cio ìvot. Svuda
sam ga skupljo. Mislim da je jako va`no da dijete, da ~ovjek zna svoga roditelja, majku i oca i da je na neki na~in dovoljno da ima u pam}enju makar neku njegovu rije~, neku sliku ili neki gest. Volio bih jako da se sje}am uìvo svoga oca, makar po nekom malom detalju koji bi mi bio dovoljan da izgradim neki oslonac u svome ìvotu. Tako ja prosto zavidim ~ovjeku koji je svoga oca mogao da gleda godinu dana, a kamo li da ne kaèm da je mogao svoga oca gledati 30 ili 40 godina. Zavidim ~ovjeku koji je svoga oca gledao jedan dan, jer ja svoga oca nisam vidio ni sekunde ìvog i to mi je cio ìvot nedostajalo. Moj otac [aban bio je visok, jak ~ovjek. Bavio se sportom, studirao je pravo i bio je otpravnik vozova na èljezni~koj stanici u Sarajevu, a rodio se u êli}u. Moja majka, rahmetli Nafija hanuma, bila je jedna izuzetna èna i nije nikom dozvoljavala da je zove Nafo, nego samo Nafija hanuma. I uspjela je da ubijedi sve svoje kone i ljude da je zovu Nafija hanuma. Ona je govorila: Allahu dragi, daj mi lahku smrt i da nikome ne budem muhta~. I njoj je Allah dragi usli{io te njene èlje. Sama je, sve do 74. godine ìvota brinula o sebi. Umrla je s cigarom i s kahvom ispred sebe i s pletivom u ruci. Allah d`.{. joj podario milost i dènnet. @ep~e u kojem sam odrastao je za mene uvijek bilo dragocjeno. Kada se zapetljam u misli iz kojih nisam mogao da se raspetljam, onda bih oti{ao u @ep~e, pogledao brdo Orlovik, oti{ao na Bosnu ili pod Bosnu, kako smo mi govorili. [etao bih poznatim krajolicima i posmatrao poznata mjesta i ponovo raspetljavao ono {to mi nisu mogli raspetljati ni knjige ni ljudi. Posljednjih desetak-petnaest godina znao sam od svojih brda u @ep~u uzimati snagu. Iza|em u veliko {iroko èpa~ko polje, pa gledam Bukovik i Orlovik i onda sa njih skidam u svoja prsa snagu. Dojim se snagom, i onda opet odlazim u bijeli svijet koji je zaista bio po onoj Hobsovoj odredbi, da je ~ovjek ~ovjeku - vuk i onoj staroj Gr~koj, da je vuk mjera svih stvari. Dakle, svijet vampirski svijet, i onda bih se opet
92
BEHAR 101-102
vra}ao u @ep~e, kad bi mi nedostajalo snage.

Izvadak iz intervjua SORO[ MI JE PRIZNAO DA JE SAMO BIZNISMEN, april 1996
LA@NI PJESNIK
Poeziji, a ona mora uvijek biti u formi pjesni{tva, pjesme, s lahko}om se pridodaju epiteti: uzvi{ena, tajanstvena, zanosna, ~udesna, i poezija sve to zaista moè i biti. Poeziji i pjesmi, pa bilo da se ~ita, recitira, ili pjeva, ljudska du{a je sklona i otvorena i poezija }e u ljudskoj du{i uvijek na}i odziv. Iako su mnogi pjesnici svjetsku, neprolaznu slavu stekli u svojoj mladosti, francuski pjesnik Rembo je napisav{i svoje pjesme do dvadeset i prve godine, odloìo svoje pero i ostatak ìvota proveo kao putnik i trgovac, ja sam pisanje poezije odgodio za starost. I jo{ je odga|am. Objavio sam samo jednu zbirku metafora pod naslovom Bosna je }ilimom zastrta. Ostale moje knjige su pri~e, drame, romani... Zanimljivo je da je pod starost, takore}i pred smrt i veliki bosanskohercegova~ki romansijer i rasni pripovjeda~ ]amil Sijari} napisao pregr{t veoma uspjelih pjesama koje su objavljivane u knjizi pod naslovom Lirika. Samo u posljednjih desetak godina do ruku mi je do{lo bezbroj stihozbirki, uglavnom, mladih ljudi. Ali moja namjera nije da se u ovom ~lanku bavim ovim ili onim problemom poezije, bilo u Bosni, bilo uop}e, nego je moja namjera da u ovome ~lanku iznesem ne{to {to me je beskrajno za~udilo i prenerazilo, jedan fenomen za koji nikada nisam ni ~uo da postoji, a to je fenomen la`nog pjesnika. Da i takav se pjesnik pojavio. Gledao sam agresijama razorenu, a potom minama razgra|enu i zagra|enu Bosnu i gledao kako u tako zapu{tenoj zemlji raste i ni~e sve i sva{ta, kako u biljnom tako i u ìvotinjskom carstvu i, izme|u svega {to je nicalo i niklo, vidim nikao i laàn pjesnik. U ljudskoj historiji nije rijedak slu~aj pojava la`nog proroka, la`nog cara, la`nog doktora, falsifikatora novca, ali da zemlja moè okotiti la`nog pjesnika to je svakako veoma neobi~no. A takav se rodio u Bosni, znam ga, ìv je, znam i kako se zove i gdje radi i
gdje stanuje a u svojoj biblioteci imam i skoro sve njegove objavljene knjige. Ima knjiga tako lijepih da ih uvijek iznova i{~itavam, ili ima knjiga tako lijepih da ih ~itam po dva puta, po tri puta, ili ima knjiga tako lijepih da jedva ~ekam da ih malo zaboravim kako bih ih ponovo ~itao, ali ima i knjiga, mahom dodu{e neobjavljenih, a to znaju recenzenti, urednici izdava~kih ku}a i redaktori, koje ljudsku du{u tako gorko smu}uju da je to nepodno{ljivo. Ima i velikih, cijenjenih i objavljenih knjiga koje su dobre, ali te{ke, ili takve da je za njihovo ~itanje potrebno posebno raspoloènje i osobita priprema. Ima knjiga koje na ovaj ili onaj na~in laù, ali nema la`nih knjiga. Ima veli~anstvenih, briljantnih pjesama, ima pjesama dobrih, izvrsnih, ima lo{ih, jako lo{ih, ima po~etni~kih pjesama, ima slabih, zastarjelih, ali la`nih...?! E, to je pravo malo ~udo. A ja sam ovdje u Bosni na{ao jednog la`nog pjesnika i s mukom, jadom i ogor~eno{}u ~itao njegove la`ne pjesme! Pjesma je u svim knjièvnostima uvijek imala razli~ite znane i zadate osvojene i priznate forme i oblike i uvijek su pjesnici te forme ru{ili i uspostavljali nove sve do potpunog osloba|anja svake stege, ostaju}i jedino u potrazi za sopstvenim individualnim izrazom. Poezija je, moè se re}i potpuno, beskrajno polje slobode, a hermetizam je primjerena pjesni~ka forma. Pa kako to ovaj moj pjesnik moè biti uop}e laàn? Veliko pitanje, ali moè i ba{ zato to isti~em. Jer on nije slab, niti lo{ pjesnik, nego ba{ laàn. I ja }u to samo jednom re~enicom objasniti, objelodaniti i ozna~iti. On je laàn zato {to je skoro sve svoje pjesme, u dvije-tri objavljene zbirke napisao iz pozicije bezo~ne, literarno bezo~ne proizvoljnosti. I ja taj neobi~an podatak da Bosna ima ne lo{eg, jer lo{ih ima i previ{e, nego la`nog pjesnika, u sredini koja ni malo ne njeguje fenomen ~itanja, nego op}im ustrojstvom obrazovanja njeguje samo fenomen pisanja, i u op}oj klimi primjedbe da svako smije uzeti sebi za pravo suditi o knjièvnom djelu, a niko o, recimo, vi{oj matematici ili kirurgiji, ne bih mogao ni objelodaniti da, na sre}u i moje svekoliko olak{anje, taj la`ni pjesnik nije tu nedavno objavio i nekoliko pjesama koje nisu la`ne. Pa kako se zove taj pjesnik?
BEHAR 101-102
93
POST SCRIPTUM
Nedàdova pjesma muslimanka

Potvr|uje se ono {to je gotovo protestno napisao jednom zgodom: Samo Bog zna otkada je bio musliman i kakav je bio musliman. Svaki drugi napis nalik je na zlurado podmetanje. Uostalom, iz hadisa koji je {aljivo prepri~ao, saznajemo da se moè biti i nevjernik, a pritom pisati muslimanske pjesme. Stvar je inspiracije, re~enog izvornog nadahnu}a, a toga Nedàdu nije uzmanjkalo. Tako|er, oni koji su mu do ju~er podmetali, danas se nadme}u kao njegovi kroni~ari i po{tovatelji, ne da bi promovirali djelo Nedàda Ibri{imovi}a nego da bi iz toga u{i}arili neku osobnu korist. Da budu u ìì knjièvne povijesti, ali ne kao vje~nici Ibri{imovi}i, ve} kao truhli knjièvni mejti.
kog arapskog pjesnika. Ashabi su mu izrecitirali jednu, pa je on traìo jo{ jednu, i onda jo{ jednu i tako dalje. A oni se na{i ashabi svi redom ibretili {to se to na{ Poslanik, koji je poslan kao Milost svim svjetovima, nadahnjuje pjesmama nekog nevjernika. Jedan od ashaba se odvaì pa upita Muhammeda, a.s.: Allahov Poslani~e, a {to ti se toliko svi|aju pjesme jednog nemuslimana i nevjernika. Na to Poslanik odgovori: Mo`da on jest nevjernik, ali njegove pjesme su muslimanke! Ova hikaja je samo jedna od mnogobrojnih koje kruè po raznim neformalnim knjièvnim domjencima, ali, o~ito, i onim neformalnim dàmijskim. Po cijeloj Bosni se prepri~avaju dogodov{tine dobrog Nedàda Ibri{imovi}a, prenose se brojni utisci i sje}anja na jednu od najbriljantnijih osobnosti koja je hodala tom zemljom. Hikaja o pjesmama muslimankama sasvim se uklapaju u pretpostavke Nedàda Ibri{imovi}a da svaki autor pi{e inspiriran {ejtani ili ruhani inspiracijom. To jest, pi{e inspiriran svojom niòm prirodom koja dolazi od {ejtana ili onom vi{om ruhanijetskom koja dolazi od Boga. Bilo je zanimljivo promatrati medijske napise nakon preseljenja na bolji svijet jednog od najve}ih bo{nja~kih knjièvnika. Naime, neki koji su mu do ju~er okretali glavu, nazivaju}i ga bo{nja~kim fa{istom (u svome neznanju, pritom prosu|uju}i, vrlo grubo, da je rije~ o osobi ideologiziranoj islamom), uskra}ivali mu (nemu{tim metodama dekonstruirali) gdje god su stigli i umanjivali stvarnu knjièvnu veli~inu a javljali su se netom nakon njegove smrti sladunjavim tekstovima punim su}uti i s obzirom na svoje stalne podriva~ke rabote usiljenim i iskupiteljskim In memoriam teksti}ima.
Pi{e: Filip Mursel Begovi} Prenosi se od hadì Ervina Jahi}a, koji prenosi od hafiza Saudina, a on je ~uo od mutevelije iz Zenice, koji je opet to prenio od hadì Ahmeda iz Ilija{a da je neki insan u jednoj bosanskoj dàmiji, na nekom sijelu, zamolio knjièvnika hadì Nedàda Ibri{imovi}a da se prigodnim rije~ima obrati okupljenim dèmatlijama. Ovim lancem prenosioca, vjerodostojan on bio ili ne, prenosi se hikaja o Nedàdovim pjesmama muslimankama. Prenosi se da je Nedàd Ibri{imovi} bio nemalo zbunjen ovom molbom jer nije nakanio tu ve~er i{ta govoriti. Neko vrijeme se me{koljio na mjestu. Hm, pa ne znam, ja.. {ta bi, pa, nisam ja hodà No, suo~en sa znatièljnim pogledima dèmatlija koji su o~ekivali da im se obrati veliki knjièvnik, Nedàd se odvaìo i krenuo pripovijedati: Ne znam ja da li je ba{ to~no tako, ali ~itao sam ja neki hadis, Boga mi ne mogu se sjetiti koji, da je na{ Poslanik, s.a.v.s., i{ao iz Mekke u Medinu u pratnji svojih ashaba. Pa je na tom dugom i iscrpljuju}em putu traìo od njih da mu recitiraju pjesme predislams-
94
BEHAR 101-102
POST SCRIPTUM
No, to nam je ve} poznato, i naàlost, svjedoci smo takvih cikli~kih, post mortem ucviljenih tekstovnih idolatrija, koje su zakasnile zbog institucionalnih knjièvnih zihera{a. Ostaje ipak monument Ibri{imovi}eva djela i pripovjeda~ko poetska opijenost magijom rije~i. Du{obri`nicima, koji nisu znali kome zapravo denuncirati njegovo muslimansko nadahnu}e, najlak{e je bilo iznovice otkrivati njegov ve} odba~eni tubitak svjetovnja{tva iako time nikoga nije o{tetio, nego, pretpostavljamo, samo sebe sama. Potvr|uje se ono {to je gotovo protestno napisao jednom zgodom: Samo Bog zna otkada je on bio musliman i kakav je bio musliman. Svaki drugi napis nalik je na zlurado podmetanje. Uostalom, iz hadisa koji je {aljivo prepri~ao, saznajemo da se moè biti i nevjernik, a pritom pisati muslimanske pjesme. Stvar je inspiracije, re~enog izvornog nadahnu}a, a toga Nedàdu nije uzmanjkalo. Tako|er, oni koji su mu do ju~er podmetali, danas se nadme}u kao njegovi kroni~ari i po{tovatelji, ne da bi promovirali djelo Nedàda Ibri{imovi}a nego da bi iz toga u{i}arili neku osobnu korist. Da budu u ìì knjièvne povijesti, ali ne kao vje~nici Ibri{imovi}i, ve} kao truhli knjièvni mejti. Nedàdova popularnost, me|utim, ponajvi{e me|u vlastitim narodom, moè se pripisati velikoj ljubavi toga autora prema Bosni i njenim stanovnicima. Iz toga proizlazi da je ta ljubav bila obostrana. Uostalom, ne pripada li njegovo djelo upravo njima, njegovim ~itateljima ma gdje oni bili i bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Treba istaknuti, kao neku vrst uredni~ke opaske, da je ovaj te-
BOSNA
Bosna, to je jedna dobra zemlja kad pla~e klobu~aju kiseljaci sagni se i pij, niko se ne ljuti U Bosni ima jedna ti{ina u toj ti{ini jedna njiva u toj njivi obeharalo stablo Bosna zimi po svu no} srebrom zvoni Bosna ima Bosanca Kad Bosanac lijeè na po~inak on polahko glavu spu{ta na zemlju da zemlju ne povrijedi Bosna ima majku Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne ma{inovo|i Majka mahne ma{inovo|i a lokomotiva krisne Bosna ima ku}u u ku}i ìvi starica njen osmijeh je ajet o Dènnetu Izuj obu}u kad prelazi{ Koranu, Glinu Savu i Drinu Operi noge u rijekama Bosna je }ilimom zastrta
kao {to je i zasluìo. Nedàd je bio odu{evljen idejom, ali nakon prvih kontakata s mogu}im suradnicima shvatili smo da je odaziv slab. Na{a ambicija da Vje~nika predstavimo Hrvatskoj neo~ekivano se uru{ila i bila je odgo|ena do daljnjeg. Kako bi se autoru barem malo iskupili, dok je on ~ekao svoj Behar, na zadnjoj korici objavili smo jednu od njegovih najpoznatijih pjesama pod nazivom Bosna. Me|utim, pjesma je bila skinuta s nekog internetskog sitea i nije bila u obliku u kojem je izvorno pisana. Tada smo nau~ili da Nedàd, ~ekaju}i svoj tematski Behar, itekako drì do svojih pjesama posebice do onih koje imenuje ruhani muslimankama. Pjesma Bosna je, vjerovali vi ili ne, muslimanka. Tada je uredni{tvo Behara obe}alo da }e pjesmu muslimanku tiskati ponovo i uz ispriku. Ovom prigodom to ispravljamo objavljujemo pjesmu u njenom izvornom obliku, onakvu kakva treba biti i onakva kako bi je svi ubudu}e trebali pretiskavati i koristiti za rahatluk i izvo|enje. Bo`jom voljom, Nedàd Ibri{imovi} nije do~ekao objavljivanje ovog Behara. Halali Nedàde, halali pjesmo muslimanko {to smo te objavili s neznatnim, ali za njenog autora pogolemim gre{kama. Nadamo se da smo ovime poravnali na{e dugove. [to se same pjesme ti~e ona se uzdiè pred nama toponimski draguljna, hidronimski umivena, floristi~ki mirisna i u arhetipu majke kao sigurno uto~i{te i kao najdublji sklad ljubavi za sve one koji granice Bosne osje}aju kao granice vlastite koè.
matski broj Behara nastajao vi{e od dvije godine. Na po~etku je bio zami{ljen vrlo ambiciozno kao neka vrst odgovora na slabo medijsko pra}enje izdanja Ibri{imovi}evog romana Vje~nik u izdava~koj ku}i V.B.Z. u Zagrebu. Prva ideja je bila da okupimo tridesetak najuglednijih knjièvnih kriti~ara i knjièvnika iz ~itave regije da pi{u o Ibri{imovi}evom djelu i da ga dostojno i vrijednosno valoriziramo u Hrvatskoj
BEHAR 101-102
95
BERI]ET RIJEÎ
Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. * Vi{e volim biti mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek. Postoje i dìni, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude inènjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek... * Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duè od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, moè u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i! * U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knjièvnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina. * Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, moè se re}i prava za sve ljude, a ne moè se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke).
Nedad Ibri{imovi}
Valjda }e mi se sada napokon prestati podsmjehivati kada ponovim: Nedàd je bio najve}i umjetnik ikada ro|en u Bosni i Hercegovini.
Abdulah Sidran

Behar Br. 101-102

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Behar Br. 101-102

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

^ASOPIS ZA KULTURU I DRU[TVENA PITANJA

U@ASAVAM SE DRVE]A KOJE JE @IVO, A NE MO@E DA HODA

Ned`ad Ibri{imovi} (1940. 2011.)

Nakaza i vila Ruhani i {ejtani inspiracija

POST SCRIPTUM Filip Mursel Begovi}: Ned`adova pjesma muslimanka

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

Bio jednom jedan koji svoje srce nije po`urivao

Pi{e: Ervin Jahi}

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

Da bi krenuo sa mrtve ta~ke

Pi{e: Abdulah Sidran

Prestanak op}e opasnosti

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

@ivotna storija i knji`evna historija*

OPRO[TAJ S NED@ADOM IBRI[IMOVI]EM

Govor odr`an na komemoraciji u Akademiji nauka i umjetnosti BiH

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Snimio: Fuad Fo~o

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Razgovarao: Ervin Jahi}

Uàsavam se drve}a koje je ìvo, a ne moè da hoda

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Ervin Jahi} s Ned`adom Ibri{imovi}em

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Ned`ad Ibri{imovi} o El-Hidrovoj knjizi

SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

(kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

SJENKE I ODRAZI (kiparski radovi Ned`ada Ibri{imovi}a)

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

ROMAN VJE^NIK NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A

KNJI@EVNA KRITIKA O DJELU NED@ADA IBRI[IMOVI]A