1

AFORIZMI FERNANDA PESSOE

elio bih da moje djelovanje u ivotu, vie od bilo kojega drugoga, bude poduavanje drugih o tome da to vie osjeaju za sebe, a to manje prema dinamikom zakonu kolektivnostiDa oni koji me itaju naue malo po malo, kako nalae trema - da nemaju nikakva dojma pred tuim pogledima miljenjima drugihTaj bi cilj dostatno okrunio skolastiku zaustavljenost mog ivota. (388) F.Pessoa: Knjiga nemira

Izbor aforizama Fernanda Pessoe nastao je spontano. Iitavajui, naime, njegovu Knjigu nemira (jer je to knjiga koja se stalno moe itati ponovo, dakle, ideal knjige) primijetila sam da se iz lirsko-misaonih fragmenta - koji ine taj specifini roman bez injenica, kako stoji u podnaslovu - pojedine reenice izdvajaju kao aforistiki domiljaji. Velik broj vrhunskih knjievnih djela zapravo, samo vrhunskih protkan je aforistikim zapisima, koje njihovi itatelji u knjizi rado podcrtavaju, no ni jedna od tih knjiga nije zbirka aforizama u toj mjeri da se samo od njih moe sloiti knjiga kao to se to ispostavilo kod Knjige nemira. Iz dana u dan, preciznije, iz veeri u veer itajui Knjigu nemira ispisivala sam aforistike zapise na papirie dakle, ne sistematski, nego naprosto zato jer se tome nisam mogla oduprijeti... I ovo treba zapisati!, rekla bih si zaueno i na brzinu dohvatila prvi papiri koji bi mi se naao pri ruci, dok konano nije ispalo da aforizmi mnoinom zapremaju jednu etvrtinu knjige (radi se o II knjizi), dakle da ine zasebnu knjigu unutar Knjige nemira, koja se od ove moe osamostaliti.

Aforistinu obimnost omoguila upravo specifina forma tog romana, koji na prvi pogled ni ne izgleda kao roman, nego kao dnevnik, jer je od klasinog pojma romana, koji ivi od injenica, prie, dogaanja, radnje, zapleta i kojeega drugog vezanog uz nabrojeno, ovdje preostao samo fiktivni glavni lik, poluheteronim Fernada Pessoe, Bernardo Soares, koji, osim to kao pomoni knjigovoa u gradu Lisabonu zarauje kruh svagdanji, o emu nas skromno izvjetava, ivi na nain da promatra, osjea, razmilja, odnosno osjea mislima, kako sam kae, i da sve to zapisuje, dakle, izvan uobiajenog graanskog aktiviteta, koji podrazumijeva elju za drugim, za ljubavlju, brakom djecom, za uspjehom i zabavom, ukratko, svime onim to se uope smatra ivotom Izabrati naine da ne djelujem uvijek je bila usredotoenost i briga mog ivota. Ne podvrgavam se dravi ni ljudima: nepomino se opirem, kae Bernardo Soares u jednom od fragmenata. Ili, u drugom: Od ivota nisam traio nita osim da proe pored mene a da ga ne osjetim. Ili, u treem: Svako je zadovoljstvo porok jer traenje zadovoljstva je ono to svi rade u ivotu, a jedini crni porok je raditi ono to svi ljudi rade, itditd..- najvei broj aforizama posveen je upravo tom programatskom odsustvovanju od ivota, koji takav, kakav se nudi, u svojem praznom aktivitetu, nije vrijedan truda: Ne djelovati mi daje sve. U emu je vrijednost aforizma? Aforizam je, znamo, kraj domiljanja, jer je njime ostvarena jedna via sinteza, via spoznaja od one intelektualne, logine, budui je konana, to je spoznaja u kojoj vie nema kolebanja, nema vie argumenata za i protiv, istine tih spoznaja vie ne treba dokazivati, dokazane su apriori. Istina aforizma uvijek je ista, s koje god je strane provjeriojer se od te istine i krenuloUpravo na tome padaju svi

zakljuci logike, budui se u sustavu logike temeljene misli, premise, ne daju dokazati, proizvoljne su, to je u temeljima ini neistinitom. Utoliko logika od svijeta dohvaa samo ono nevano Tko uope moe doi do aforizma? Sigurno ne onaj tko ivi od uma i logike, od parcijalnih i nevanih znanja, nego onaj koji o svijetu zna sve koliko se uope moe znati ( a od Sokrata znamo da se nita ne moe znati), sve istinski vano, jer se prema njemu odnosi ne kao intelektualac, nego kao mudrac, kojem proturjenost, paradoks, temelj aforizma, nije kamen spoticanja, kojeg je sve la (logika je la). Upravo je takva Pessoina misao koja ne ivi od logike nego od uvjerenja, dubljeg znanja, do kojeg se dolazi kombinacijom intelekta i intuicije, odnosno intelekta i osjeajnosti (Veina ljudi misli svojom osjeajnou, dok ja osjeam mislima) i gdje se najvea dobit izvlai upravo iz toga to se zna da se nita ne zna, jer onaj tko misli da zna (kao to to, sluei se iskljuivo umom, logikom, misli intelektualac), tek taj nita ne zna, budui se ograniio na da, tamo gdje postoji i ne, pa je to da samo polovino istinito, ukoliko se pravimo da nita ne znamo o ne. Stoga to da uope ni nije istinito, jer polovina istina ne moe biti istina. Istina je samo ono to je u sebi proturjeno, jer jezik, kao sredstvo dohvaanja istine, dopire tek do istine kao proturjeja. Na shvaanju da je svijet sam u sebi proturjean, te je utoliko nemira (dakle i nego kamen temeljac svijeta, bez

utemeljen na paradoksu, nastali su svi Pessoini aforizmi, a ta paradoksalnost svijeta je ujedno i izvor njegovih istine kao paradoksa! Mir vlada tamo gdje nema paradoksa, u svijetu lai, dogme, ideologije, jednoumlja. Nagomilavajui aforizme, odnosno mudrost koja se na mene sasula tako rei izvan osnovne, lirske linije romana, na kojoj poiva njena naslova knjige) jer tamo gdje vlada paradoks nema mira, ima samo

romaneskna struktura, Pessoa mi se predstavio kao suvremeni Konfucje, strane te u meni stvorio neku vrst paralelnog itanja, s jedne Knjige nemira kao specifinog lirsko-misaonog aforizama, koja je na neki itanja

romana, s druge pak strane, kao knjige cjeline knjige.

nain zaivjela sama za sebe, to je i razlog njihovog izdvajanja iz

Otkud uope potreba da se aforizmi izdvoje? Aforizme sam poela izdvajati da bi im se mogla vraati, da mi uvijek budu pri ruci kad mi zatrebaju, a ovjeku koji misli trebaju svakodnevno kao oruje protiv globalne zaglupljenosti svijeta, kojeg nam je donio porast moi medija, osobito televizija. Vidimo da je ve u Pessoino vrijeme (Pessoa je roen 1888. umro je 1935.) glupost pustila duboke korijene lucidnou, koje ne je Pessoa pohvatao s upravo nego nevjerojatnom zapadnjakom pameu,

istonjakom mudrou, no tako globalne razmjere kao danas nikada nije imala. Ameriki pozitivan odnos prema ivotu koji je cijeli vrijednosni sustav svijeta utemeljio na onom lanom da, koje se pretvara da ne postoji ne, svakodnevno nam ispire mozak sa stranica brojnih revija, osobito onih za mlade, novina, i ponajvie s televizijskog ekrana, kojem se najtee oduprijeti. Novine i revije jo se i nee kupiti, ali televizija e se gledatiA kakve nam to poruke stiu s televizije, iz njenih bezbrojnih filmova, serija, kvizova, dokumentaraca, reality showa i slinog? Upravo one koje nam Pessoa razobliuje svojim aforizmima kao notorne ivotne lai, koje nam se naturaju kao istine, premda svatko tko uope misli i osjea zna do to nisu. U dananjem ivotu svijet pripada glupima, bezosjeajnima, kae u jednom fragmentu. Pravo na ivot i pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smjetaj u nekoj ludnici, a to su nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuenje. Ne zvui li sasvim suvremeno i poznato?

Stoga ovjeku koji je natprosjeno inteligentan ne preostaje danas drugi put do abdikacije, zakljuuje Pessoa, iji je junak Bernardo Soares abdicirao iz svih lanih radosti ivota, u vlastitu unutranjost. Osamljenost me oblikovala na svoju sliku i priliku. Razgovor s ljudima me uspavljuje. Samo moji prividni i zamiljeni prijatelji, samo moju razgovori voeni u snu istinski su stvarni i posjeduju pravo znaenje. Koje su to lai koje nam se svakodnevno serviraju kao istine i koja im je svrha? Odgovorimo prvo na ovo drugo: svrha im je pretvoriti ovjeka u sredstvo, to vie ga dehumanizirati i robotizirati, ne bi li se od njega imalo koristi, to vie se na njemu zaradilo, jer od onog koji abdicira zarade nee biti! Drava me, kae Pessoa, moe trebati samo za obavljanje nekog posla. Ako ne djelujem od mene ne uspijeva dobiti nita. ovjeka dakle, treba zaglupiti, prodati mu rog pod svijeu, uvjeriti ga da nije ono to jest, a da jest ono to nije, isprati mu mozak, svesti mu slobodu na slobodu da radi, da troi i da se zabavlja, na aktivitet, djelovanje, osobito na takmienje, na pobjedu nad drugim, ne bi li to manje mislio, odnosno utemeljiti mu vrijednosni sustav na znaaju koje ima za druge, ne za sebe sama, svesti ga na njegovu upotrebnu vrijednost, jer samo takav drugome moe koristiti! Jedina stvarnost svakog od nas je naa vlastita dua, odgovara Pessoa tim zagovornicima drugog, dok je ostalo izvanjski svijet i drugi ljudi neestetska nona mora kao posljedica loe duhovne probave u snovima. Pomisao da bi moglo biti korisno ono to radimpresuila me je, kae na drugom mjestu, kao odgovor spomenutoj apologiji korisnosti, koju su svijetu nametnuli trgovci. Veina ljudi misli da ono to ive ima vanosti, Pessoa im kae da nita nema vanosti, jer ivjeti ne znai nita drugo nego plesti arapu od tuih nakana.

Velik je onaj koji smatra da razlika to postoji u udaljenosti od doline do neba, ili od planine do neba, nije nikakva razlika, Pessoina je definicija ljudske veliine, smjetene ne u svijetu, gdje se ova obino smjeta, nego u ovjeku samom. Nikad ne odlazim tamo gdje sam izloen opasnostima. Bojim se dosade koju bi izazvali, kae Pessoa sudionicima ratova, pobuna, opasnih sportova i ostalih ivotnih izazova, dok novoj masovnoj vrsti, turistu, svjetskom putniku, poruuje: Samo krajnja slabost mate opravdava pokretanje da bi se osjetilo. Kad bismo spoznali istinu, vidjeli bismo je, sve ostalo je sustav i okolina, odgovor je vlasnicima nevidljivih istina, jer za drugaije ni ne znamo. Osjeati danas isto to i juer, ne znai osjeati, nego sjeati se danas onoga to se osjealo juer, biti danas ivi mrtvac onoga to je juer bio izgubljen ivot, komentar je istinitosti svih naih osjeaja. Koliko su suza isplakali oni koji su postigli, koliko su suza izgubili oni koji su uspjeli - turobna je istina naih postignua i uspjeha. Pobjeuje samo onaj koji nikada ne uspije, a Jak je samo onaj koji se uvijek obeshrabri, obre Pessoa nae uvrijeene predodbe o snazi i pobjedi, dodajui Bit je mojeg ivota, kao i moje due, nikada ne biti glavni junak, kao da je unaprijed vidio sve one bezbrojne oajnike koje drhtei ekaju svojih pet minuta slave. Ne posjedujemo nita jer sebe ne posjedujemo, Nemamo nita jer nismo nita, Svijet nije moj, svijet sam ja, odgovor je svakom tko misli da se u ivotu neto moe stei zvanje, ena, kua ili slava. Znanost je tek djeja igra u predveerje, odgovor je apologiji znanosti, Reformator je ovjek koji vidi povrinsko zlo svijeta i namjerava ga izlijeiti pogoravajui ono dublje zlo, odgovor je humanistima i ovjekoljupcima; Dom je mjesto na kojem se ne osjea, istina je glorifikacija obiteljskih vrijednosti; Suraivati, povezivati se, djelovati s drugima...metafiziki je morbidan poriv. Djelujui tako gubim barem jedno . a to je djelovati sam, odgovor je

naoj drutvenosti, u osnovi nebitnoj; Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje je ona u kojoj ne postie zasluenu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje, komentar je spisateljske jagme za popularnou, koji je danas pjesnike pretvorio u manekene; Potreba za vladanjem nad drugim je potreba za drugim. ef je ovisnik, odgovor je svakom tko sa zaviu gleda svog efa; Razumijemo se jer se ne poznajemo, razobliuje domete nae bliskosti; Svi brani parovi na svijetu imaju lo brak, jer svaki u sebi uva, u tajnama gdje je dua avolova, blijedu sliku eljenog mukarca, koji nije njezin, ueni lik divne ene kakva njegova nije, istina je braka; La je idealan jezik due, odgovor je lanim istinoljupcima, Hiniti znai voljeti, Mi ne moemo voljeti(jer)ljubiti znai posjedovati, zadnja je rije ljubavi; Iskrenost je netrpeljivost, istina je nae iskrenosti; prezir zasluuju oni koji rade i bore se, a mrnju oni koji se nadaju i vjeruju, odgovor je bijedi naih oekivanja i nae borbenosti; Da ovjek osjea ne bi bilo civilizacije, definira vrijednosti civilizacije; Uzvieno stanje dostojno uzviena ovjeka je ne znati tko je ef vlade njegove zemlje, ni da li ivi u monarhiji i republici, komentar je naeg domoljublja;, Svaki je dobri razgovor monolog u dvoje, istina je naih komunikacija; Tko se nalazi u kutu dvorane plee sa svim plesaima, ohrabrenje je onima koji su abdicirali - pjesnicima i sanjarima; Znati biti praznovjeran jo je jedno od umijea koje, ako je vrhunski ostvareno, oznaava uzviena ovjeka, obrana je vrijednosti drutvene margine; Narod nikad nije ovjekoljubiv, odgovor je naim lamatanjem narodom i njegovim vrijednostima; strasti i ambicije naa su slaba strana, ocjena je vrijednosti cijenjenog natjecateljskog duha; itanje novina uvijek je bolno s estetskog gledita, a esto i s moralnog, ak i za one koji imaju malo moralnog obzira. Ratovi i revolucije uvijek se zbiva jedno ili drugo izazivaju pri itanju njihovih uinaka, ne stravu ve dosadu, sva je istina je svih tema novina; ovjeanstvo je uvijek isto raznovrsno ali neustraivo,

promjenjivo ali bez napretka, zadnja je rije napretka, kojeg su nam puna usta, itd..itd Kako vidimo: od fragmenta do fragmenta Pessoa nastoji ponititi sve nae vrijednosti, razobliiti ih kao nevrijednosti, budui to i jesu. Kvariti je bio cilj mog ivota, kae na jednom mjestu, da ne bi bili u zabludi kako to ini sluajno, a istu misao potvruje i otvorenim proglasom-pozivom: Ponitimo ivot od istoka do zapada, sasvim nedvosmislenih namjera Ti sve ponitava, ree mi nedavno jedna moja poznanica, bacivi pogled na knjigu mini-eseja Antipojmovnik, koju smjesta odbacuje i odluno odbija itati iz jednostavnog poduava Pessoa A upravo je negativno miljenje, kvarenje, ponitavanje, danas jedini nain da se um izvue iz lai pozitivizma u koji ga je uvukla zavjera trgovaca, lai koja u prednjem planu lansira slike savrenog ivota, kojeg svi moemo postii, budemo li dovoljno troili, a iza koje se skrivaju ovisnici svih vrsta, kojima ivot kakav se nudi ne znai ba nita Utoliko Pessoa u svojim aforizmima jasno i nedvosmisleno govori ono to misli svaki ovjek koji uope misli, dakle, malo ivi jer ivjeti znai ne misliti ili biti ivljen a da takvih ima vie nego to se ini dokaz je porast popularnosti tog pisca, popularnosti koja se iri gotovo podzemnim tokovima, jer kvarenje i ponitavanje nije milo ni jednom drutvu Koje demokratsko ili komunistiko drutvo, a to su oblici kojima danas raspolaemo, voli uti da je Ropstvo zakon ivota. Jedni se raaju kao robovi, drugi postaju robovi, a nekim je ropstvo dano, kako mirno konstatira Pessoa, otrenjavajui ve otrjenjene. Ili: Svi imamo razloga - jer eli misliti pozitivno, kako su je nauili trgovci, a ne negativno, kako nas

gazdu Vasqusa, neki ga vide neki ne. Nekima je gazda tatina, glas za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost. Radije bih Vasqesa, ovjeka, mojega gazdu, s kojim se lake nositi u tekoama, nego sa svim apstraktnim gazdama svijeta. Kae Tanja Tarbuk u predgovoru knjige da svatko ima svoju Knjigu nemira, i u tom bi kontekstu ova bila moja knjiga, ne kao skraenica izvorne knjige, nego njen sukus, na kojeg je mogue dograivati se Pessoini paradoksi, ovako izvaeni, u globalnoj poplavi lai, neprocjenjivi su potporanj vjeno usamljenim miljenjima onih koji su abdicirali i na svijetu se dre jo samo prividno. Pessoa taj privid svojom Knjigom nemira pretvara u vrsti kontra-svijet, a sami aforizmi stupovi su tog svijeta, ono to ga dri, pa tako i nas s njim. Jedno je uvui nas u svoj romaneskni svijet, iz kojeg, zavrivi s itanjem, ipak moramo izai, a neto drugo dati nam vrsta uporita protiv ivota, kako to ini Pessoa, posebno aforistikim djelom svoje knjige Aforizam ostvaruje direktni prikljuak na naa vlastita promiljanja, utvrujui ih, rasvjetljujui i proirujui, a istodobno ta promiljanja ire znaenja aforizama u smjerovima koje u vlastitom kontekstu moda i nisu imali Vjerujem da je prethodno dovoljno opravdanje za ipak nasilniki in izvlaenja dijelova knjige iz njene cjeline, a i u to da e ova knjiga, nevelika i dostupnija od one izvorne, uputiti itaoce upravo k toj izvornoj.