Sveuilite J.J.

Strossmayera u Osijeku Filozofski fakultet Preddiplomski studij Hrvatskog jezika i knjievnosti i Povijesti Tihana Sedlar

Semiotika Umberta Ecoa

Zavrni rad

Mentorica: doc. dr. sc. Kristina Peternai-Andri

Osijek, 2011.

SADRAJ
SADRAJ...................................................................................................................................3 SAETAK..................................................................................................................................4 U radu se obrauje djelovanje Umberta Ecoa kao semiotiara i knjievnika. Daje se kratak uvid u semiotiku 20. stoljea nakon pojave Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma. Umberto se Eco smjeta u taj kontekst te se ukratko objanjavaju karakteristike njegove semiotike. Budui da se rad bazira na semiotici pripovjednog teksta, objanjen je pojam naratologije te njezina uloga u 20. stoljeu u kojem prevladavaju pripovjedni tekstovi. Zatim se daje pregled nekih Ecovih radova u kojima se obrauju odnosi itatelja i autora, mogue interpretacije pripovjednih tekstova, tehnike pripovijedanja itd. Analiziran je i roman Ime rue u kojem Eco vjeto primjenjuje svoje teorijske radove. Pri analizi romana upotrijebljeni su i neki zapisi samoga Ecoa o navedenom romanu. Poseban je naglasak stavljen na pripovjedaa, makropozicije, anr te na sami kontekst postmoderne u kojem je roman nastao. Rad je zakljuen isticanjem znaenja Umberta Ecoa kao semiotiara te najavom projekta o izdavanju skraene i pojednostavljene verzije romana Ime rue.................................................................4 1. UVOD ....................................................................................................................................5 2. ECOVA SEMIOTIKA U 20. STOLJEU.............................................................................6 3. PRIPOVIJEDANJE................................................................................................................7 4. ECOVI RADOVI O SEMIOTICI KNJIEVNOSTI..............................................................8 5. IME RUE ...........................................................................................................................14 6. ZAKLJUAK.......................................................................................................................19 Zakljuno moemo rei da je Umberto Eco svojim jedinstvenim stavovima zauzeo posebno mjesto meu semiotiarima i teoretiarima knjievnosti. Njegovi radovi obuhvaaju brojna podruja te su svakako zanimljivi ne samo ljudima koji se bave semiotikom ili teorijom knjievnosti ve i iroj populaciji. Njegovi postmodernistiki romani prava su remek-djela u kojem su vjeto ukomponirani teoretski postupci i zabava koju nam roman prua. Ime je rue postiglo nevjerojatnu popularnost pa je po tom romanu snimljen i film. Posebno je zanimljivo za kraj spomenuti da Eco najavljuje skraenu verziju svoga romana koju bi prilagodio suvremenom itatelju i novim tehnologijama. Smatra da je prva verzija preteka za itanje te da ima predugake odlomke. Vjerojatno e roman zbog toga postati jo popularniji, a Eco e citirati sam sebe u novom, skraenom romanu to se u potpunosti uklapa u postmodernistiku priu gdje se rue sve konvencije, a granice meu anrovima i romanima za educiranu publiku i iru masu briu se....................................................................................................................19 ..................................................................................................................................................19 7. IZVORI, LITERATURA, PRILOZI.....................................................................................20

SAETAK
U radu se obrauje djelovanje Umberta Ecoa kao semiotiara i knjievnika. Daje se kratak uvid u semiotiku 20. stoljea nakon pojave Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma. Umberto se Eco smjeta u taj kontekst te se ukratko objanjavaju karakteristike njegove semiotike. Budui da se rad bazira na semiotici pripovjednog teksta, objanjen je pojam naratologije te njezina uloga u 20. stoljeu u kojem prevladavaju pripovjedni tekstovi. Zatim se daje pregled nekih Ecovih radova u kojima se obrauju odnosi itatelja i autora, mogue interpretacije pripovjednih tekstova, tehnike pripovijedanja itd. Analiziran je i roman Ime rue u kojem Eco vjeto primjenjuje svoje teorijske radove. Pri analizi romana upotrijebljeni su i neki zapisi samoga Ecoa o navedenom romanu. Poseban je naglasak stavljen na pripovjedaa, makropozicije, anr te na sami kontekst postmoderne u kojem je roman nastao. Rad je zakljuen isticanjem znaenja Umberta Ecoa kao semiotiara te najavom projekta o izdavanju skraene i pojednostavljene verzije romana Ime rue.

Kljune rijei: semiotika, pripovijedanje, postmoderna

1. UVOD

Prilog 1: Umberto Eco

Svaki se ovjek, od najranijeg djetinjstva, susree s mnotvom znakovnih sustava koje pokuava protumaiti i nauiti se sluiti njima te se na taj nain navikava na suivot s ostalim ljudima. Neki se znakovni sustavi ue u obitelji, neki u koli, neki kroz iskustvo odrastanja. Znakovnih je sustava mnogo te njihove koliine nijedan ovjek nije zapravo svjestan. Ljudi interpretiraju znakove oko sebe uz pomo poznatih kodova te se ponaaju u skladu s tim interpretacijama. (Johansen, Larsen, 2000: 9) Semiotika, kao opa teorija o znakovima i simbolima, prouavana je od antike, preko srednjeg vijeka, renesanse, prosvjetiteljstva, a svoj je najvei razvoj doivjela u 20. stoljeu nakon pojave strukturalizma. Jedan od najveih semiotiara 20. stoljea definitivno je Umberto Eco ije e djelovanje kao semiotiara i knjievnika biti ukratko predstavljeno u ovome radu. Rad e se bazirati uglavnom na semiotici pripovjednih tekstova, a predloak za prouavanje bit e upravo vjerojatno najpopularniji roman Umberta Ecoa, Ime rue, u kojem je vjeto primijenio teoriju o kojoj je pisao. U prvom je poglavlju objanjena Ecova semiotika u kontekstu semiotike 20. stoljea, njezin vrlo kratak razvoj i gdje se tono Ecovi radovi nalaze u cijeloj toj prii. U drugom je poglavlju skrenuta pozornost na pojam naratologije unutar teorije knjievnosti, a sljedee poglavlje nastavljeno je s kratkim pregledom nekih Ecovih radova. Nakon pregleda Ecovih radova, pokazano je kako je Eco svoju teoriju pokuao primijeniti na vlastiti knjievni rad.

2. ECOVA SEMIOTIKA U 20. STOLJEU

Pojavom Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma zapoinje nova era u razmatranju semiotike. Prvotno se upotrebljavao termin semiologija kao disciplina koja se bavi prouavanjem znakovnih sustava. Tijekom 70-ih godina termin semiotika polako je potisnuo semiologiju jer je ona privilegirala prirodan jezik kao posrednika u recepciji nejezinih oznaiteljskih skupova. De Saussure je zagovarao takozvanu lingvistiku semiologiju po kojoj je lingvistika vodea znanost semiologije. Nakon otkria prirodnih znakova, takav pristup polako gubi na snazi. Semiotika dobiva vanu ulogu i u filozofiji. Godine 1979. u asopisu Zeitschrift fr Semiotik izlazi definicija semiotike koja u kratkim crtama istie njezinu vanost kao znanosti: Semiotika kao znanost o znakovnim procesima istrauje sve vrste komunikacije i razmjene informacija meu ljudima, meu biologijskim organizmima i unutar njih. Ona dakle barem djelomice obuhvaa predmetna podruja veine duhovnih i drutvenih znanosti te biologije i medicine. (Biti, 2000: 496) Semiotika se nakon pojave poststrukturalizma polako okree semiozi to se najbolje oituje u radovima Umberta Ecoa. Naputaju se polemike oko oznaitelja i oznaenog te se, kao sastavni dijelovi znaka, prihvaaju znak (nositelj znaka), referent ili predmet (designat) i interpretant koji ih povezuje. Eco razvija koncepciju enciklopedije kulture ustrojene na nain rizoma. Njegova je semiotika otvorila prostor povezivanju razliitih suvremenih teorija. (Biti, 2000: 499) Teme njegovih radova razliite su, a ukljuuju srednjovjekovnu semiotiku, teoriju konotacije, tipologiju znakova, ikoninost i metaforinost, univerzalni jezik, ideologiju, estetiku, semiotiku arhitekture, slike i filma te semiotiku knjievnosti o kojoj e ponajvie biti rijei u ovome radu. Ecova openita definicija semiotike jest da je ona kulturoznanstvena teorija znakova te s tog temelja odreuje granice izmeu semiotinoga i onoga to on dri nesemiotinim. Semiotiku knjievnosti Eco prouava u nekoliko svojih knjiga. Ecou knjievno djelo nije otvoreno za koju mu drago interpretaciju kako tvrde neki postmoderni dekonstruktivisti, ve semiotika knjievnosti zahtjeva stanovitu ravnoteu izmeu obih krajnosti; prakse koja bi glede svakog teksta doputala beskrajan broj interpretacija i stanovite normativne hermeneutike koja e priznati samo one interpretacije koje su u suglasju s autorovim nakanama. (Nth, 2004: 126) Eco u jednom od svojih radova pie o semiotici koju su brojni autori odreivali kao doktrinu o znakovima (Locke, Dalgarno, Lambert, Husserl, Peirce, Saussure, Morris, Jakobson, Barthes). Suvremena je semiotika dovela u pitanje pojam znaka, i to u dva pravca. S jedne ga strane smatra preopirnim i nepreciznim pa ga je tako uvrstila u mreu figura, bilo izraza ili

sadraja, ili je pak odluila prednost dati samo znaenjskom polju. S druge strane, oslobodila se znaka kao odvie ograniene jedinice u tkivu iskaza, teksta, u igri jezinih inova, procesu komunikacije, u razgovornom meudjelovanju Tamo gdje je tradicija govorila o de signis danas vlada prava zbrka disciplina, pristupa, potpodjela (Eco, 1996: 175) Semiotika se kao znanost nala i na udaru kritika kao na primjer u jednom od radova Rogera Scrutona gdje semiotiku smatra prevarom. Kritizira sam pojam znaka koji po njemu oznaava mnoge stvari i odnosi se na mnogo funkcija. On smatra da, ako postoji zajednika bit znakova, ona zacijelo nije duboka. Eco, suprotstavljajui mu se, objanjava da opa semiotika ne mora pod svaku cijelu traiti slinosti meu znakovima te da mora ukazati i na razlike. (Eco, 1996: 178) Opa semiotika postavlja sam opi pojam znaka da bi se moglo govoriti o povrinski razliitim stvarima na ujednaen nain. Ona je promiljanje o znaku, znakovnosti ili o dubinskim mehanizmima svakog sustava oznaavanja. (Eco, 1996: 197)

3. PRIPOVIJEDANJE
Budui da je ovaj rad baziran uglavnom na semiotici pripovijedanja, valja naglasiti da je ona jedno od glavnih podruja semiotike teksta. Opa teorija pripovijedanja najire je polje istraivanja u kojemu se semiotika pripovijedanja pojavljuje tek kao jedna meu mnogima. Granicu izmeu semiotikih i drugih prouavanja pripovijedanja svakako nije uvijek lako naznaiti. Semiotiki i tekstolingvistiki usmjerena teorija pripovijedanja esto nosi naziv naratologija. (Nth, 2004: 400) Jonathan Culler u svojoj Knjievnoj teoriji gleda na pripovijest kao jedan fenomen koji je u 20. stoljeu u potpunosti zasjenio pjesnitvo koje do tada bilo puno vie cijenjeno nego proza. itateljima se 60-ih godina 20. stoljea pripovijesti poinju puno vie sviati te svoj literarni interes usmjeravaju upravo na romane, novele, razno-razne pripovijetke. Vanost pripovijesti uviamo ve u ranom djetinjstvu kada od roditelja, baka i djedova ujemo zanimljive prie za laku no, a povijesne istine najbolje shvaamo kroz jednu cjelovitu, zaokruenu priu u kojoj dobivamo odgovore zato se neto dogodilo, tko je dogaaj inicirao, kakve je posljedice neki dogaaj imao na drutvo Naratologija je djelatni je odvjetak knjievne teorije pa prouavanje knjievnosti poiva na teorijama strukture pripovjednog teksta, teorijama o pojmovima zapleta, o razliitim vrstama pripovjedaa, o pripovjednim tehnikama. Poetika pripovjednog teksta, tako bismo je mogli nazvati, podjednako pokuava razumjeti ope sastojke pripovjednog teksta te analizirati kako

pojedini pripovjedni tekstovi postiu svoje uinke. (Culler, 2001: 98) Romani u 20. stoljeu postaju jezgrom knjievno-teorijskog prouavanja.

4. ECOVI RADOVI O SEMIOTICI KNJIEVNOSTI

4. 1. ITATELJ I AUTOR
U jednoj od svojih knjiga, est etnji pripovjednim umama, Eco koristi umu kao metaforu za pripovijest ime odmah imamo u vidu samu sutinu pripovijedanja; njezinu sloenost, veliinu, naine na koje moemo prolaziti kroz umu, kakva stvorenja moemo nai u umi itd. U prvome se poglavlju Eco bavi modelom itatelja i modelom autora. Model itatelja u prii ne odgovara empirijskom itatelju. (Eco, 2005: 18) Empirijski itatelj moe biti bilo tko i njegov doivljaj odreenoga djela ovisi o njegovoj osobnosti, trenutnim osjeajima i brojnim segmentima koje nitko ne moe predvidjeti. Primjerice, djelo u kojem je rije o traginoj smrti nekoga ovjeka u nacistikom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata drugaije e doivjeti osoba iji je djed zaista poginuo u logoru i osoba ija obitelj nema nikakve veze s tim. Osoba iji je djed tragino poginuo, u umi e traiti neto svoje pa e, ako isto nae, puno emotivnije doivjeti djelo. Empirijski itatelj onaj je itatelj koji stvara pretpostavku o tipu modela itatelja koji tekst pretpostavlja. To znai da je empirijski itatelj onaj koji iskuava pretpostavke, ne o namjenama empirijskog autora ve onog autora modela. (Eco, 2003: 100) Model je itatelja itatelj lien ikakvih vlastitih sjeanja, osjeaja i stavova koji bi mogli poremetiti bit autorove poruke. Kroz umu se moe hodati na dva naina. Prvi je da se iskua jedan ili vie puteva (kako bismo, npr. to prije izali iz ume), a drugi je hodati s ciljem da upoznamo umu i otkrijemo zato su neki putevi prohodni, a neki ne. Svaki je tekst upuen modelu itatelja prve razine koji eli saznati kako pria zavrava. No svaki je tekst upuen i modelu itatelja druge razine koji se pita kakvim itateljem pria od njega trai da postane i koji eli saznati na koji je tono nain model autora vodiem itatelju. Da bismo identificirali model autora, neke je prie potrebno itati beskonano puno puta. Kad empirijski itatelj otkrije model autora, postaje modelom itatelja. (Eco, 2005: 39-40) Model autora tekstualnom vjetinom nastoji proizvesti odreeni model itatelja. (Eco, 2003: 100) Brojna se djela temelje na stalnoj izmjeni analepsi i prolepsi, gdje je analepsa nadoknada informacija koje je autor zaboravio, a prolepsa izraz autorove nestrpljivosti (primjerice kad u Gogoljevu romanu Mrtve due pripovjeda esto

napominje kako emo o odreenom dogaaju vie saznati na sljedeim stranicama romana). Eco upozorava da je jedini nain na koji moemo postati itateljima drugoga stupnja da spoznamo razliku izmeu fabule i siea koju su nam definirali ruski formalisti. Fabula i sie nisu funkcije jezika nego strukture koje se gotovo uvijek mogu prevesti u neki drugi semiotiki sistem. (Eco, 2005: 48) Ukratko, fabula je slijed dogaaja kako su se stvarno dogodili, a sie je slijed dogaaja kako su se dogodili u pripovjednom tekstu. U pripovjednom se tekstu sie poistovjeuje s diskurzivnim strukturama. (Eco, 1992: 201) Svaki je pripovjedni tekst mogu bez siea, no nije mogu bez fabule i diskursa gdje je diskurs strategija kojom se slui model autora. (Eco, 2005: 49) umom se ee. Ukoliko je niste prisiljeni hitro napustiti kako biste utekli vuku ili medvjedu, lijepo je zastati kako biste promatrali igru zraka sunce u kronjama ili prouavali mahovinu, gljive i drugu nisku vegetaciju. To ne znai da gubite vrijeme: esto zastanemo da bismo razmislili prije no to donesemo odluku. No kako umom moemo lutati a da zapravo nikamo ne idemo, i kako je ponekad zabavno zabludjeti iz istoga uitka, pozabavit u se onim etnjama na koje autorska strategija navodi itatelja. (Eco, 2005: 66) Ovim je reenicama Eco htio ukazati na razliite metode kojim se model autora slui da bi ispriao neku priu. Autor ju moe ispriati brzo, jednostavno, bez suvinih pojedinosti, a isto ju tako moe ispriati kao Proust s ijim su gigantskim reenicama svi upoznati. Bitno je napomenuti da razlikujemo dva vremena u samom pripovijedanju, a to su fabularno i diskurzivno vrijeme. Diskurzivno vrijeme je ono vrijeme koje je itatelju potrebno da bi proitao odreeni odlomak. To se vrijeme ne poklapa s fabularnim vremenom, a to je ono vrijeme koje je potrebno da bi se sam odlomak u stvarnosti dogodio. Primjerice, kada u nekom romanu imamo na pola stranice opisivanje potezanja pitolja i ubojstva nekog ovjeka, treba nam otprilike pola minute da bismo proitali tu polovicu stranice i percipirali ju. U stvarnosti se vaenje pitolja, potezanje i in ubojstva ne bi dogodio u roku 30 sekundi, ve u roku 5 sekundi. U filmu se fabularno i diskurzivno vrijeme poklapaju. Kada itatelj uzme u ruke neko djelo automatski s modelom autora sklapa fikcionalni sporazum, a to je sporazum u kojem itatelj napisano uzima zdravo za gotovo bez razmiljanja je li to mogue. Primjerice, itatelj je Gregora Samsu iz Kafkine pripovijesti Preobraaj odmah prihvatio kao kukca i zamiljao ga kao golema kukca bez razmiljanja je li mogue da se ovjek pretvori u kukca. Naravno da to nije mogue, no mi smo, zahvaljujui fikcionalnom sporazumu, to prihvatili. Einstein nije mogao itati Kafku jer je tvrdio da ljudski 9

um tako ne funkcionira. Takoer, ako nekom Amerikancu koji nikada nije bio u Zagrebu damo u ruke Zagorkinu Griku vjeticu, on e vjerojatno Kamena vrata, Gornji grad i Savu prihvatiti kao neto to stvarno postoji iako nikad nije obiao ta mjesta. Nain na koji prihvaamo prikaz stvarnog svijeta jedva se razlikuje od prihvaanja svijeta fikcije. Postavlja se pitanje do koje mjere moemo kao gotovu injenicu prihvatiti one aspekte stvarnoga svijeta to ih autor pogreno uzima zdravo za gotovo jer je ponekad potrebno dobro prouiti odreene aspekte zbilje prije pisanja knjievnoga djela. Ponekad modeli autora poznatih romana budu toliko uvjerljivi u svom pripovijedanju da navedu itatelje da pomisle da su odreeni izmiljeni dijelovi pripovijesti stvarni. Nerijetko se dogaalo da oboavatelji pojedinih knjievnih djela drae odreena mjesta koja uope ne postoje. Ako su svjetovi fikcije tako udobni, zato ne bismo pokuali itati stvarni svijet kao da je fikcija? (Eco, 2005: 143) Upravo su to inili James Joyce, William Shakespeare, Dante U brojnim djelima novije knjievnosti nailazimo na intertekstualnost i u takvim nam romanima nije udno nailaziti na likove koje smo upoznali u djelima starije knjievnosti.

4. 2. MIKROPOZICIJE I MAKROPOZICIJE
Kad jednom dosegne diskurzivnu razinu, itatelj moe saeti cijele odlomke diskurza pomou niza makropozicija. (Eco, 1992: 901) Nakon to je ovladao diskurzivnim strukturama prvih stranica nekog romana, itatelj moe uobliiti brojne saetke romana te se pitati to slijedi? Pripovjedne makrostrukture predstavljaju sintezu, odnosno saimanje mikropozicija koje su izraene na razini diskurzivnih struktura. Takoer postoje situacije kada se makropozicije proiruju. Svaki itatelj tijekom itanja odreenog djela izvrava odreena saimanja, odnosno sinteze te time sam pokuava dokuiti to e se sljedee dogoditi. Tako se vjerojatno provodi niz sinteza onog tipa kakve predlae Propp kada priu svodi na pripovjedne funkcije, Bremond kada pripovjedni sklop svodi na niz binarnih razdvajanja iji je ishod intertekstualno kodificiran ili cijela jedna tradicija koja je prouavala teme i motive. Pripovjedne se strukture mogu primijeniti i na tekstove koji nisu pripovjedni kao to su pitanja, zakletve, odlomci razgovora (Eco, 1992: 204) Tako se, primjerice, iz sljedeeg razgovora moe izvui nekoliko fabula: Iva: Jesi li kupio novi mobitel? Marko: Nisam jo, ali uo sam da Ivan prodaje mobitel pa mislim da u kupiti od njega. Iva: Mislim da je to dobra ideja, utedjet e novac. 10

Iz ovog se razgovora moe izvui nekoliko fabula: 1) Iva i Marko su prijatelji. Marku se pokidao mobitel i trai novi. Nije pretjerano optereen tehnologijom i eli utedjeti novac pa e kupiti polovni mobitel od Ivana kojeg poznaju i Iva i Marko. Za pretpostaviti je da Iva poznaje Ivana jer nije priupitala Marka tko je to. 2) Iva i Marko su prijatelji. Marko ima mobitel koji je u funkciji, no poelio je nabaviti novi model jer mu je stari dosadio. uo je da Ivan prodaje model koji mu se svia te je odluio kupiti mobitel od njega. Mogue je da Iva ne poznaje Ivana, no nije ju ni zanimalo tko je to, samo je skrenula pozornost na injenicu da e Marko utedjeti novac ako kupi mobitel od nekog prijatelja ili poznanika. Takoer su mogue kombinacije tih dvaju pria. Razgovor se moe svesti na makropozicije; Marko kupuje mobitel, Iva i Marko razgovaraju o kupnji mobitela, Ivan prodaje mobitel... Teun Adrianus van Dijk postavio je uvjete za pripovijedanje i kae da je pripovijedanje opis radnji koji za svaku opisanu radnju pretpostavlja agensa, agensovu intenciju, mogui svijet ili stanje, promjenu, s njezinim uzrokom i namjenom koja je odreuje. Tome bi se mogla dodati duevna stanja, emocije, okolnosti, ali opis je relevantan ako su opisane radnje teke i samo ako agens nema oigledan izbor glede tijeka radnji to ih valja poduzeti da bi se promijenilo stanje koje ne odgovara njegovim vlastitim eljama. Dogaaji koji slijede nakon te odluke moraju biti neoekivani, a neki od njih moraju se initi neobinima ili udnima. (Eco, 1992: 206) Treba se pritom drati Griceovih konverzacijskih naela koja nalau da iskazano bude onoliko informativno koliko je to nuno za danu svrhu te da ne bude preinformativno u odnosu na konkretnu svrhu, da govornik da istinit iskaz, relevantnu poruku te da iskazano bude razumljivo, jasno i neoptereeno dvosmislenou. (ari, 1999: 735) Vjerojatno bi svakoj osobi bilo udno uti sljedeu priu: Danas sam do knjinice odluila otii biciklom. Otila sam u podrum, otkljuala bicikl, iznijela ga pred zgradu i odvezla se njime do knjinice. Jedini konverzacijski prihvatljiv dio jest da je osoba koja izgovara reenice odluila ii biciklom do knjinice. Mogue da to nije uobiajeno za tu osobu, no druga je reenica definitivno suvina jer ne donosi nita neobino i preinformativna je.

11

4. 3. INTERPRETACIJA
U jednom od svojih lanaka Eco detaljnije pie o interpretaciji nekog teksta. Kako definirati termin interpretacija? On ima dugu i sloenu povijest: u tradiciji biblijske egzegeze on oznaava potragu za skrivenim smislom, a u protestantskom odvojku te tradicije naglasak je na slobodi i mnogostrukosti te potrage. U svakom sluaju ini se da je za interpretaciju karakteristino ispitivako kretanje prema neemu iji smisao nije jasan. (Eco, 1996: 191) Interpretacija je semiotiki fenomen: svaki znak, svako semiotiko sredstvo u krajnjem je smislu interpretacija. S jedne se strane moe rei da je interpretacija jednostavna i nimalo tajnovita djelatnost, dok s druge strane interpretacija stalno tei produbljivanju i uvijek je, na neki nain, obiljeena kutom gledanja. (Eco, 1996: 192) Kod itanja treba razlikovati semantiku i kritiku interpretaciju, odnosno semioloku i semiotiku interpretaciju teksta. Semantika ili semioloka interpretacija rezultat je procesa u kojemu primalac, suoen s linearnim oitovanjem teksta, ispunja tekst znaenjem. Kritika interpretacija ili semiotika ona je u kojoj se nastoji objasniti zbog kojih strukturalnih razloga tekst moe proizvesti druge semantike interpretacije. Tekst se moe interpretirati semantiki i kritiki, no samo neki tipovi predviaju oba tipa interpretacije. Neki tekstovi predviaju i semantikog i kritikog itatelja. (Eco, 2003: 98) Eco promilja o primjedbama Richarda Rortya koji tvrdi da su u 20. stoljeu postojale iskljuivo osobe koje piu kao da ne postoji nita drugo osim tekstova te Rorty razlikuje dvije vrste tekstualizma. Prvi se odnosi na one koji ne vode rauna o namjeni autora i obrauju tekst radei na njemu kao da sadri povlateno naelo unutarnje povezanosti, dovoljan razlog za dojmove koje tekst izaziva kod mogueg idealnog itatelja. Drugu tendenciju objanjavaju oni kritiari koji smatraju svako itanje pogrenim i koji se, kae Rorty, ne obraaju ni autoru ni tekstu da bi se upitali koje su njihove namjere, ve obino udaraju po tekstu ne bi li ga prilagodili svojim nakanama. (Eco, 2003: 99) Rorty smatra oba stajalita teoretiara nekim oblikom pragmatizma. S tom se distinkcijom Eco ne slae te smatra da obian pragmatiar, kada istrauje tajnu nekog teksta, ne mora istu interpretirati na pravi nain. Pitanje je radi li se o semantikoj ili o kritikoj interpretaciji. Oni itatelji koji trae pojedinanu, jo nepoznatu tajnu u tekstu, trae skrivenu semantiku interpretaciju. Kritiar koji trai trajni kod vjerojatno nastoji definirati strategiju koja producira bezbrojne naine da se obuhvati tekst na pravi semantiki nain. Eco takoer skree pozornost na razlikovanje utopije jedinstvene semantike interpretacije i teoriju kritike interpretacije kao objanjenje zato neki tekst doputa ili ohrabruje mnogostruke semantike interpretacije. 12

(Eco, 2003: 99) itateljeva pobuda sastoji se u radu na pretpostavci o namjeri rada. To znai da se u nekom tekstu moe pojaviti bezbroj interpretativnih pretpostavki. Na kraju se pretpostavke dokazuju povezanou teksta te se tako s vremenom odbacuju neke pretpostavke. Eco pretpostavlja postojanje kritikog govora koji djeluje kao metajezik i koji doputa komparacije izmeu teksta s itavom svojom povijeu i novom interpretacijom. Kritiki metajazik nije jezik drugaiji od vlastitog jezika objekta ve je dio istog jezika objekta, i u tom smislu to je djelovanje koje bilo koji jezik razvija kad govori o samom sebi. (Eco, 2003: 101) Svaki tekst kontrolira i bira vlastite interpretacije, pa ak i one promaene. Postavljaju se pitanja koje su zapravo prave, a koje pogrene interpretacije? Odgovori na ta pitanja vrlo su komplicirani i relativni. Eco daje primjer A teksta i B teksta. A tekst proslijeen je itatelju koji je o A tekstu napisao C tekst. Zamislimo da postoji faktor X koji je pouen da je svaka interpretacija pogrena. Faktoru X postavljeno je pitanje je li tekst C pogrena interpretacija teksta A ili teksta B? Toan odgovor na pitanje ne postoji. Budui da se postavilo pitanje o valjanosti interpretacije, Eco skree panju i na metaforu. Je li mogue, pomou semantike, odrediti zato je neka metafora poetinija od druge? Metafora djeluje poliinterpretativno potiui primatelja da usredotoi pozornost na semantiku vjetinu koja doputa i stimulira takvu vieznanost. (Eco, 2003: 102) Tako pokazuje dvije karakteristike koje Jakobson dovodi u vezu s poetskim govorom, a to su dvoznanost i autorefleksivnost. (Eco, 2003: 102) Metafore su svakodnevna pojava i svako semiotiko promiljanje o metafori koristi estetici. Radi se o individualiziranju odreene kvote esteticizma nazonog ak i u svakodnevnim metaforama. (Eco, 2003: 103)

13

5. IME RUE
Eco se prvenstveno proslavio svojim knjievnim djelima koja su nastala primjenom semiotike. To su Ime rue, Foucaltovo njihalo i Otok prvoga dana. Sam je Eco svoje romane okarakterizirao kao tvrdoglave pokuaje da se razumiju mehanizmi po kojima svijetu oko sebe dajemo znaenje. (Nth, 2004: 126) Umbero je Eco svoj roman utemeljio na rukopisu redovnika iz 14. stoljea. Eco je taj rukopis preveo na talijanski s, kako aljivo kae, neogotikog prijevoda na francuski latinskog izdanja iz 17. stoljea djela koje je krajem 14. stoljea na latinskom napisao njemaki redovnik. (Eco, 2004: 8) Na samome poetku romana objanjeno je raunanje vremena u djelu koje je ustanovljeno crkvenim kanonima i vremenima molitve. Tada itatelj odmah sklapa fikcionalni sporazum s modelom autora jer se sam itatelj vjerojatno nikad nije naao u situaciji da na taj nain mjeri vrijeme. Takoer prihvaa nacrt samostana i njegovu lokaciju unato mogunosti da itatelj nikad nije bio u Italiji, a i da je bio, prihvaa injenicu da se na objanjenom mjestu nalazio samostan bez obzira na moguu pogreku modela autora. Treba takoer razjasniti tko govori u romanu. Jonathan Culler u svojoj Knjievnoj teoriji skree pozornost na to da, pri interpretaciji teksta, treba obratiti pozornost na nekoliko vanih pitanja: 1. Tko govori? Imamo pripovjedaa u prvom licu koji moe biti protagonist, a isto tako moe biti manje vaan lik u djelu, a i samo promatra. Takoer imamo pripovjedaa u treem licu za kojeg ne znamo je li muko ili ensko te ne sudjeluje u radnji djela. U romanu Ime rue govori Adson, uenik mudroga Vilima. On vrlo detaljno prenosi i dijaloge koji su se odvijali u njegovoj prisutnosti. Budui da roman pie osamdesetogodinji Adson prisjeajui se vremena kada je bio osamnaestogodinjak, postavlja se pitanje pie li roman osamdesetogodinji Adson ili osamnaestogodinji Adson? Eco objanjava da obojica govore, i to namjerno. (Eco, 2004: 490) Stariji Adson javlja se cijelo vrijeme. 2. Tko kome govori? Pripovjeda se obraa itateljima koji su ponekad implicitni ili konstruirani, a ponekad eksplicitno odreeni. Ovdje se Adson esto obraa itatelju. Navest emo primjer sa samoga kraja romana: No ove su mi nepotpune stranice pravile drutvo sav ivot koji mi je otad preostao da preivim, esto sam im se obraao kao proroitu, i gotovo da imam dojam kako je ono to sam na ovim listovima napisao, a to e ti, neznani itatelju, sada itati, tek

14

skup kojegdje napabirenih podataka, slikovna pjesma, golem akrostih koji ne kae i ne ponavlja nita do ono na to su me uputili ovi odlomci, a vie ne znam jesam li ja dosad govorio o njima ili su oni progovorili na moja usta. (Eco, 2004: 468) 3. Kada tko govori? Vrijeme radnje nekoga romana moe biti paralelno s odreenim dogaajem, neposredno nakon nekog dogaaja (epistolarni romani) te poslije zavrenoga dogaaja (najei sluaj). Adson, kao osamdesetogodinjak, pie dugo vremena nakon zavrene radnje, no budui da pie na temelju vlastitih zapisa koje je napravio kao osamnaestogodinjak, moe li se sa sigurnou tvrditi da je pripovjedni tekst nastao nakon ili tijekom odreene radnje? Mogue da nijedan odgovor nije u potpunosti toan jer ni sam pripovjeda, dakle Adson, nije stalno jedna te ista osoba; on je i osamnaestogodinjak i osamdesetogodinjak. Tako da bi se moglo rei da se dio radnje odvija nakon zavrenog dogaaja, a dio neposredno nakon nekog dogaaja jer je Adson tada pisao svoje biljeke kao osamnaestogodinjak. 4. Kakvim jezikom tko govori? Jezik odreenoga romana moe biti razliit, a to ovisi o raznim imbenicima, kao npr. starost osobe, razina obrazovanja itd. No ipak, roman je polifonian, a ne monologian anr pa se uglavnom postie sraz drutvenih nazora i gledita.1 U romanu Ime rue nailazimo na kombinaciju razliitih jezika. Kao prvo, jezika u doslovnom smislu rijei jer se u samostanu nalaze redovnici iz razliitih krajeva Europe pa esto dolazi do umova u komunikacijskom kanalu. Sam se osamnaestogodinji Adson ne snalazi u komunikaciji na svim jezicima koji su prisutni u samostanu. Nadalje, postoje stariji redovnici koji iza sebe imaju veliko ivotno iskustvo te komuniciraju na odreenoj razini te nerijetko razgovaraju o trenutnom stanju u Crkvi, povijesti, razmiljanjima, djelima koje itaju Zatim je tu aktant djevojke koja zadovoljava pohotne redovnike i predstavlja neuki puk, a ostvaruje se u akteru djevojke s kojom je osamnaestogodinji Adson spolno opio. Na kraju imamo i Adsona kao osamnaestogodinjaka koji predstavlja tinejdera koji se jo ne moe u potpunosti poistovjetiti sa starijim redovnicima te kojeg mue neki tipini problemi karakteristini za to ivotno razdoblje kao to je, primjerice, zaljubljenost u seljanku i razmiljanje o vlastitom izgledu. Ovaj je roman, dakle, izuzetno polifonian. 5. S kojom ovlasti tko govori? Kazivati priu znai uzeti odreenu ovlast koju bi sluatelji trebali priznati. (Culler, 2001: 103) Kada netko napie da je, primjerice, Ivan bio izrazito samouvjeren, lijep i armantan, mi automatski navedenu informaciju uzimamo
1

zdravo

za

gotovo.

Tako

osamnaestogodinji

Adson,

kao

Takve je stavove o romanu imao ruski teoretiar Mihail Bahtin.

15

osamdesetogodinji Adson, s velikim potovanjem govore o svom naitanom i iznimno obrazovanom uitelju Vilimu pa ga tako i svaki itatelj gleda s velikim potovanjem ne promiljajui previe o mogunosti da Vilim i nije tako dobar akter. Prije svakoga poglavlja u romanu se javljaju i saeci poglavlja koji unaprijed najavljuju to e se dogoditi. Gdje Severin ispria Vilimu o udnoj knjizi, a Vilim ispria izaslanicima o udnom poimanju svjetovne vlasti. (Eco, 2004: 329) Ovdje se radi o nekoj drugoj pripovjednoj instanci budui da se Adson spominje u treem licu jednine u svim saecima poglavlja. Ti se saeci uglavnom sastoje od jedne reenice, no dovoljno su informativni da samu sadraj nadolazeeg poglavlja. Sam pripovjeda uvodi makropoziciju prije itanja samoga odlomka te tako, na neki nain, olakava itatelju prolazak kroz tekst. Ranije su objanjene analepsa i prolepsa. Pripovjeda, odnosno Adson, esto koristi prolepsu i vjerojatno se u takvim situacijama radi o osamdesetogodinjem Adsonu. Primjer: No obuzdaj svoju nestrpljivost, nestani moj jezie. Toga se dana, naime, o kojemu govorim, i to prije noi, dogodie jo mnoge stvari, o kojima e biti dobro da izvjestim. (Eco, 2004: 41) Model autora u ovom romanu pria priu dosta opirno, s mnogo pojedinosti. Sam Eco, u kasnijem osvrtu na roman, objanjava da Adson cijelo vrijeme govori koristei figuru misli pretericiju te objanjava stvari koje su tek spomenute, uvodi enciklopedijske pojmove jer je takav bio stil srednjovjekovnog kroniara. (Eco, 2004: 492) Zanimljivo je to Eco pie o znakovima unutar samog svog romana. Kao prvo, redovnik Vilim i uenik Adson cijelo vrijeme slijede nekakve znakove pomou kojih pokuavaju rijeiti misteriju niza ubojstava koja su se dogodila u samostanu. Takoer, samim tim postupkom navode itatelja da slijedi znakove, donosi vlastite zakljuke i stvara pretpostavke tko bi mogao biti ubojica i to se dogaa u samostanu. Kako Vilim i Adson stvaraju krive pretpostavke sluajui prie ostalih redovnika, tako navode i samoga itatelja na pogrean trag. U romanu su prikazane i skice i znakovi na koje nailaze Vilim i Adson da bi itatelja to bolje uputili u priu. Primjerice, donose skicu labirinta te neobian napis koji je jo neobinije uklopljen u sam tekst romana:

16

Prilog 2: Isjeak iz romana Ime rue (stranica 155) Ovdje vidimo da je reenica nasilno prekinuta znakovljem. Na sljedeoj stranici poinje nova reenica, a dio teksta koji je prekriven znakovljem ostaje nepoznanica. Na taj se nain itatelj jo vie intrigira i svojim razmiljanjima na neki nain sudjeluje u radnji romana. Pria o semiotici vrlo je vjeto ukomponirana u radnju romana jer povremeno i sami redovnici vode rasprave o znakovima.

5. 1. IME RUE U KONTEKSTU POSTMODERNE

Postmoderna je istodobno periodizacijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam. Zaet je u knjievnoznanstvenim krugovima 60-ih godina, a u iroj se intelektualnoj javnosti etablira 70ih godina 20. stoljea. (Biti, 2000: 396) Sama definicija pojma poprilino je nejasna i predmetom je raznih filozofskih, sociolokih, teorijskih rasprava. Postmodernisti pokazuju velik interes za masovnu kulturu i ki. Isto se tako briu modalne i anrovske granice meu tekstovima, i to podjednako u njihovoj proizvodnji i u refleksiji o njima. (Biti, 2000: 397) Sam se Eco osvrnuo na postmodernu kao kontekst u kojem je nastao roman. Prvo napominje da je mogue ponovo se vratiti fabuli, ak i u obliku citata drugih fabula. Takoer skree pozornost na injenicu da se danas pojam postmoderne upotrebljava kako kome padne na pamet i ironizira injenicu da se granica postmoderne cijelo vrijeme pomie unatrag te dodaje da bi ta granica mogla doi do Homera kako je krenulo. Smatra da svako razdoblje ima svoju postmodernu kao to svako razdoblje ima svoj manirizam te se pita je li postmoderna moda suvremeni naziv za manirizam. Idealni postmodernistiki roman morao bi prevladati prepirke

17

izmeu realizma i irealizma, iste knjievnosti i angairane knjievnosti, proze za elitu i proze za masu (Eco, 2004: 503) Roman Ime rue odvija se u srednjem vijeku te sam Eco napominje da je puno vremena proveo prouavajui srednji vijek. U ponekim je intervjuima napominjao da sadanjost poznaje preko malih ekrana, a srednji vijek izravno jer je bio u izravnom doticaju s brojnim originalnim srednjovjekovnim zapisima. Osim to se radnja odvija u srednjem vijeku, Eco je samo pripovijedanje pokuao prilagoditi tom razdoblju. esto nailazimo na intertekstualnost, naroito iz Biblije. Sam roman zapoinje biblijskim citatom: U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga i Rije bijae Bog. (Eco, 2004: 13) Roman je pun i stvarnih povijesnih injenica, a izvor za to jesu srednjovjekovne kronike. Zanimljivo je spomenuti i vrijeme radnje, a to je krajem studenoga u planini kada je dovoljno hladno za klanje prasaca to je bilo potrebno za scenu ubijenog redovnika koji naglavake lei u kotlu krvi, a sve je to potaknuto biblijskim tekstom Otkrivenja. Postavlja se pitanje o anrovskom odreenju romana? On poinje kao krimi, no u tom se krimiu vrlo malo otkriva, a detektiv pretrpi poraz. (Eco, 2004: 497) U tom krimiu ima vrlo malo seksa, puno teologije, malo akcije i puno krvi. (Eco, 2004: 496) Takoer se postavlja pitanje u kolikoj je mjeri Ime rue povijesni roman? Pojedini likovi iz djela uistinu su postojali, iako nisu enciklopedijski poznati, no to nije ni bitno jer se mnogi povijesni romani temelje na likovima koji nisu poznati iroj javnosti. Moe se rei da se ne moe tono odrediti anr ovome romanu. Eco spominje i svoj problem koji je nastao kada je roman donio izdavaima. Savjetovali su mu da skrati prvih sto stranica jer su previe zamorne. On to nije htio uiniti jer te stranice, kako kae, imaju inicijacijsku funkciju i izgrauju itatelja. Ovaj roman brie i spomenute granice proze za elitu i proze za masu. Dijalozi izmeu redovnika o stanju u Crkvi i nekim dogaajima prosjenom bi se itatelju mogli initi poprilino naporni, ali zato je tu osamnaestogodinji Adson koji govori o svojim problemima, kojem nisu jasne neke stvari, koji se zaljubljuje i prolazi kroz muke svakog prosjenog adolescenta te se na taj nain stvara prihvatljiva ravnotea.

18

6. ZAKLJUAK

Zakljuno moemo rei da je Umberto Eco svojim jedinstvenim stavovima zauzeo posebno mjesto meu semiotiarima i teoretiarima knjievnosti. Njegovi radovi obuhvaaju brojna podruja te su svakako zanimljivi ne samo ljudima koji se bave semiotikom ili teorijom knjievnosti ve i iroj populaciji. Njegovi postmodernistiki romani prava su remek-djela u kojem su vjeto ukomponirani teoretski postupci i zabava koju nam roman prua. Ime je rue postiglo nevjerojatnu popularnost pa je po tom romanu snimljen i film. Posebno je zanimljivo za kraj spomenuti da Eco najavljuje skraenu verziju svoga romana koju bi prilagodio suvremenom itatelju i novim tehnologijama. Smatra da je prva verzija preteka za itanje te da ima predugake odlomke. Vjerojatno e roman zbog toga postati jo popularniji, a Eco e citirati sam sebe u novom, skraenom romanu to se u potpunosti uklapa u postmodernistiku priu gdje se rue sve konvencije, a granice meu anrovima i romanima za educiranu publiku i iru masu briu se.

19

7. IZVORI, LITERATURA, PRILOZI

1. IZVOR
Eco, Umberto, 2004. Ime rue, Zagreb: Globus media, Biblioteka Jutarnjeg lista

2. LITERATURA
Biti, Vladimir, 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska Culler, Jonathan, 2001. Knjievna teorija vrlo kratak uvod, Zagreb: Biblioteka AGM Eco, Umberto, 2003. etiri semiotika stavka, u: Republika 59, 1 Eco, Umberto, 1992. Pripovjedne strukture i procesu itanja, u: Biti, Vladimir, Suvremena teorija pripovijedanja, Zagreb: Biblioteka Theoria universalis Eco, Umberto, 2005. est etnji pripovjednim umama, Zagreb: Algoritam Eco, Umberto, 1996. Znakovi, ribe i dugmeta : biljeke o semiotici, filozofiji i humanistikim znanostima, u: Zor 2, 1 Johansen, Jorgen Dines, Larsen, Svend Erik, 2000. Uvod u semiotiku, Zagreb: Croatialiber Nth, Winfried, 2004. Prirunik semiotike, Zagreb: Ceres ari, Ljiljana, 1999. Pragmatika naela: naelo kooperativnosti, u: Teorija i mogunosti primjene pragmalingvistike, uredili: Badurina, Lada, Ivaneti, Nada, Pritchard, Boris, Stolac, Diana, Zagreb-Rijeka: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku

3. PRILOZI
Prilog 1: Umberto Eco: http://www.cbc.ca/arts/images/pics/eco1.jpg Prilog 2: Isjeak iz romana Ime rue, 2004. Zagreb: Globus media, Biblioteka Jutarnjeg lista, str. 155

20