Tomislav Markus Hrvatski institut za povijest Zagreb, Republika Hrvatska

OD DIVLJEG PRIRODNOG SVIJETA DO INDUSTRIJSKIH VELEGRADOVA: EKOLOKA POVIJEST LJUDSKIH DRUTAVA

_____________________________________________________________________ Autor analizira ekoloku povijest ljudskih drutava, od pleistocenskih sakupljaalovaca do suvremenih industrijskih drutava. Ekoloki utjecaj sakupljaa-lovaca bio je relativno mali, najee u obliku koritenja vatre i eventualno, za to ne postoje jasni dokazi, kod istrebljenja nekoliko desetaka vrsta u sjevernoj Americi i Australiji. No to je uvijek ostao isti, organski i divlji okoli na koji je ovjek genetski prilagoen. Sustavno unitavanje divljih stanita i divljih vrsta, u korist irenja domestificiranog okolia s nekoliko domaih biljnih i ivotinjskih vrsta, poinje s neolitskom domestifikacijom i postupnim porastom stanovnitva u dolinama velikih rijeka prije 10-12.000 godina. U agrarnim civilizacijama demografski pritisak i intenzivna poljoprivreda bili su osnovni uzroci ekoloke destrukcije, posebno deforestizacije i salinizacije tla. Ta je praksa u nekim sluajevima, poput Sumera i Maya, bila osnovni uzrok opadanja i sloma sloenih drutava. esti ratovi i intenzivno stoarstvo takoer su doprinosili unitavanju lokalnih stanita. Moderna industrijska drutva ostvaruju daleko najvei ekoloki utjecaj i masovnu ekoloku destrukciju na globalnoj razini. Zadnjih stotinjak godina dolazi do estog velikog istrebljenja vrsta, sustavnog unitavanja eko-sustava i desetina tisua vrsta, osiromaivanja planetarnog bioma, uvoenja stranih (egzogamnih) vrsta u nova stanita, masovnog graenja brana i cesta, masovne motorizacije itd. U gradovima, u kojima ivi vie od polovice ovjeanstva, esto je visoka razina zagaenosti zraka, zvuka, hrane i vode. Konvergencija naglih klimatskih promjena, koje moda nisu rezultat ljudske djelatnosti, i kraja ere jeftinih fosilnih goriva (oil peak) poveavaju opasnost od demografskog i drutvenog sloma u narednih nekoliko desetljea. Industrijska drutva ulau velike napore u borbi protiv ekolokih problema, ali uglavnom se radi samo o suzbijanju simptoma. Razliiti oblici ekoloke destrukcije, od zagaivanja neposrednog okolia do unitavanja divljih stanita i vrsta, uglavnom su posljedica provoenja evolucijski netestiranih djelatnosti i ivota u neprirodnom okruenju domestifikatorskih/civiliziranih drutava, koje nemaju uporita u ljudskoj evolucijskoj prolosti i na koje ovjek genetski nije prilagoen. Kljune rijei: sakupljai-lovci, ekologija civilizacija, ekoloka destrukcija, zagaivanje, teorija bio-socijalnog diskontinuiteta, industrijska drutva, slom _____________________________________________________________________

I. Ekoloka historiografija Ekoloka povijest openito obuhvaa interakcije anorganskih i organskih imbenika unutar odreene prirodne cjeline, od lokalnog eko-sustava do Zemlje kao cjeline, a ekoloka historiografija njihovu znanstvenu analizu u povijesnom vremenu.1 Ljudska ekoloka povijest obuhvaa interakciju ljudskih drutava sa irim prirodnim svijetom, kojeg su dio. Ekoloka historiografija analizira djelovanje ljudi unutar prirodnog svijeta i njihov utjecaj na organske i anorganske imbenike, te, povratno, njihov utjecaj na ljudska drutva. Ljudi su uvijek i svuda bili dio mree ivota, jedna od stotina milijuna biolokih vrsta u povijesti ivota na Zemlji. Odreene drutvene okolnosti, poput velikih gradova, mogu prikrivati, ali nikada ne mogu negirati tu bazinu injenicu. Ekoloka historiografija polazi od injenice o ekolokom kontinuitetu, tj. sva su ljudska drutva dio prirode i potpuno ovise o mrei anorganskih i organskih imbenika, kakav god bio njihov ekoloki utjecaj. To vrijedi podjednako za industrijska drutva, u kojima je antropogeni utjecaj ogroman, kao i za drutva mobilnih sakupljaa-lovaca, iji je ekoloki utjecaj vrlo mali i usko lokalan. Ekoloka historiografija naputa humanistiki i antropocentriki pristup tradicionalne historiografije, koja uzima u obzir samo meuljudske odnose, a iri prirodni svijet ili potpuno ignorira ili ga vidi kao pozadinu pozornice na kojoj se odvija drama ljudske povijesti. Ekoloki kontinuitet podrazumijeva i bioloki kontinuitet, tj. ovjek je ivotinjska vrsta, produkt bioloke evolucije i u srodnosti s drugim vrstama. Najvaniji aspekt biolokog kontinuitete je genetska prilagodba, tj. ovjek je, poput svih drugih vrsta, genetski prilagoen na ivot u odreenom okoliu. Prirodni ekoloki kontekst za ovjeka je organski i divlji okoli, a prirodni drutveni kontekst je mala zajednica uglavnom oko 20-30 lanova sa srodnikim i recipronim altruizmom. Taj se kontekst u literaturi obino zove sakupljako-lovaki ivot, koji se, usprkos odreenim problemima preveliko isticanje potrage za hranom, to podsjea na tezu, davno naputenu u strunim krugovima, o vjeno gladnom i bijednom divljaku - ovdje moe zadrati. Ekoloka historiografija mora se, po naem uvjerenju, temeljiti na teoriji biosocijalnog diskontinuiteta, koja polazi od uvjerenja da je zadnjih nekoliko tisua godina dolo do naglih kulturnih promjena, koje naa biogramatika nije mogla pratiti.2 Ona podrazumijeva radikalni jaz u ljudskom ivotu i ponaanju u novijoj povijesti, koji se moe datirati s neolitskom domestifikacijom. Teorija bio-socijalnog diskontinuiteta objanjava antropogene probleme sloenih drutava kao posljedicu ne nekog moralnog pada ljudske moralne osobine u svim su drutvima vie-manje
1

O pojavi i razvoju ekoloke historiografije usp.: Worster 1993, Hughes 2006, Lemkuhl-Wellenreuter 2006, Hornborg-McNeill-Martinez 2007, Radkau 2008. Ekoloka historiografija oblikuje se kao znanstvena disciplina od 1970-ih godina, u vrijeme rastue zabrinutosti zbog zagaivanja, ekoloke destrukcije, klimatskih promjena, energetske krize i openito budunosti industrijskih drutava. U jednom ranijem tekstu dali smo pregled radova nekih ekolokih povjesniara (Markus 2005) i jedan budui tekst posvetit emo u cjelini analizi ekoloke historiografije. 2 O pitanju genetske prilagodbe ovjeka na sakupljako-lovaki ivot i o teoriji bio-socijalnog diskontinuiteta, koja antropogene probleme objanjava kao posljedicu razliitog tempa izmeu bioloke evolucije i drutvenih promjena (ne: kulturne evolucije), detaljnije smo pisali: Markus 2006, 2008a, 2008b.

jednake ve devijacije od nae genetske jezgre, naputanja okoline evolucijske prilagoenosti i forsiranja naglih, evolucijski netestiranih, kulturnih promjena. Humanisti su oduvijek slavili ovjekovo enormno oslanjanje na kulturno uenje i prenoenje podataka ne-genetskim putem. Istina je da takva praksa omoguava veliku sigurno ne beskonanu fleksibilnost preivljavanja u razliitim sredinama, ukljuujui i onima bitno razliitim od okoline evolucijske prilagoenosti. No, veliki znaaj kulture ne znai da ovjek moe od sebe napraviti to hoe ili da moe prosperirati u bitno razliitim sredinama. Kolektivne patologije civilizacije i bezbrojni antropogeni problemi svjedoe o vrlo slaboj prilagodbi ovjeka na nagle drutvene promjene i stvaranje sloenih drutava. Poput svih vrsta i ovjek moe dobro ivjeti samo u onom okoliu na koji ga je prirodna selekcija pripremila. Ljudi mogu, zahvaljujui kulturnoj fleksibilnosti, provoditi evolucijski netestirane djelatnosti i graditi drutva protivna ljudskoj prirodi, ali ne mogu, nikada i nigdje, izbjei tetne posljedice i uspjeno se prilagoditi na nagle drutvene promjene. Ekoloka historiografija treba, po naem miljenju, predstavljati primjenu teorije bio-socijalnog diskontinuiteta na ekoloke probleme novije ljudske povijesti. Ona ukljuuje analizu i modernih sakupljaa-lovaca, ali oni nisu ivi fosili i uglavnom su ve vie stoljea bili u kontaktu s domestifiktorskim i civiliziranim drutvima. No, ekoloka se historiografija mora preteno koncentrirati na sloena, posebno civilizirana drutva, jer se ogromna veina izvora odnose na njih. II. Optimalni okoli nomadske grupe u divljem okoliu (sakupljai-lovci) O drutvenom ustroju i nainu ivota naih drevnih predaka ne postoji mnotvo podataka, ali neke stvari izgledaju prilino izvjesne. 3 Pripadnici svih hominih vrsta ivjeli su u malim grupama, vjerojatno do 50 lanova, s transferom enki u druge grupe radi izbjegavanja incesta. Bipedalizam, koji je najbitnije obiljeje svih homininih vrsta, se u fosilnim podacima javlja sigurno prije 4,5 milijuna godina, a moda, sudei prema najnovijim otkriima iz ada i Kenije, i prije 6-7 milijuna godina. Ne postoji sustavna teorija o uzrocima bipedalizma, koji veina strunjaka smatra osnovnim obiljejem ljudskosti u dubokoj evolucijskoj prolosti. Klasina je savanska hipoteza, koja je bipedalizam objanjavala kao posljedicu ivota u savana, naputena, jer su novi fosilni nalazi pokazali da bipedalizam prethodi ivotu na savanama za nekoliko milijuna godina, no esto se javlja u revidiranom obliku. Veinom se istiu kombinirani elementi ranog otkrivanja predatora, oslobaanje ruku za noenje stvari i moda izradu orua, laka disipacija vruine i efikasnije kretanje. U najnovije vrijeme postoji tendencija da se osnovni uzrok bipedalizma trai na ekolokom planu, suglasno uvjerenju da ekologija primarno determinira ponaanje organizma i, time, njegovu anatomiju. To bi znailo da se bipedalizam postupno pojavio kao posljedica fragmentacije gustih uma u kasnom Miocenu i nunosti prevaljivanja sve veih udaljenosti izmeu poumljenih podruja za to je dvonono kretanje efikasnije nego etveronono. Samo prebivanje u rubnim podrujima mogla
3

O paleoantropologiji znanstvenoj disciplini, koja istrauje drevne pretke dananjeg ovjeka, odnosno razliite hominidne vrste postoji brojna literature. Od novijih i boljih pregleda spomenimo: Lewin-Foley 2004, Leakey-Lewin 2005, Regal 2005, Grslund 2005, Palmer 2007, Rice-Moloney 2008.

bi biti posljedica kompeticije s precima dananjih velikih i malih majmuna u kojima su rani homini izvukli krai kraj i bili potisnuti u marginalniji i opasniji okoli. Alternativno objanjenje za pojavu bipedalizma je tzv. vodena hipoteza, koju je 1960ih godina iznio biolog Alistair Hardy, a popularizala Elaine Morgan. Po njoj su nai preci proveli dio svoje povijesti, u kasnom Miocenu i ranom Pliocenu, na rubovima rijeka, jezera ili mora u istonoj Africi. Podaci o izradi orua javljaju se tek prije 2,6 milijuna godina, ali koritenje orua vjerojatno see u znatno drevniju prolost, s obzirom da se moderne impanze rutinski koriste oruima. Prva sauvana orua uglavnom su brueni komadi kamena, a prva oruja, koplja za ubadanje stara oko 400.000 godina, naena su u srednjoj Europi. Prvi sigurni, iako fragmentarni tragovi upotrebe vatre seu do 1.6 milijuna godina, a ei podaci o trajnom koritenju vatre unazad 300.000 godina. O pojavi jezika postoje razliita miljenja veina istraivaa vee ga uz pojavu anatomski modernog ovjeka prije 200.000 godina ali svi su suglasni da se radi o pojavi, koja ima duboke evolucijske korijene i povezana je s glasovnom komunikacijom ranijih homininih i drugih primatskih vrsta. Mozak se vrlo sporo poveavao, sasvim suprotno nekadanjem vjerovanju da je ljudska evolucija primarno obiljeena poveanjem inteligencije. Australopithecus je imao mozak neto vei od impanze, prosjeno oko 400 cm, prve vrste iz roda homo, prije 2-2.5 milijuna godina, oko 600-700 cm, kasnije vrste homo - homo ergaster, homo erectus, homo heidelbergensis i drugi - prije 2.000.000-500.000 godina oko 800-1200 cm, a anatomski moderan ovjek prije 200.000 godina do danas 1350 cm. No neandertalci su imali prosjeno vei mozak od modernog ovjeka, oko 1400cm. Vie od 99 % svoje povijesti ljudi su ivjeli u malim nomadskim grupama u divljem okoliu, ivotom, koji se, zbog naina prikupljanja hrane, u literaturi obino oznaava kao sakupljako-lovaki.4 Cjelovitiji pregledi ekoloke povijesti ljudskih drutava uglavnom poinju s pleistocenskim sakupljaima-lovcima (prethistorijom) o kojima postoje sporadini arheoloki podaci, od peinskih crtea do ostataka pojedinih predmeta. Iako moderni sakupljai-lovci, o kojima postoje znatno potpuniji podaci, nisu ivi fosili, njihov je ivot, od svih modernih drutava, najsliniji pleistocenskim drutvima. Dugo se vremena smatralo da je ekoloki utjecaj sakupljaa-lovaca ravan nuli, tj. da se, za razliku od civiliziranih ovjeka, divljaci samo prilagoavaju okoliu umjesto da ga aktivno mijenjaju i tako utiru put napretku. Novija antropoloka istraivanja to su potpuno napustila, pokazavi da sakupljai-lovci na razliite naine interveniraju u okoli i mijenjaju dijelove lokalnih eko-sustava. Dva najvanija oblika intervencije su lov i vatra o emu emo kasnije
4

O sakupljaima-lovcima, drevnim i sadanjim, postoji brojna literatura: Megarry 1995, Shepard 1998c, Panther-Brick 2001, Hughes 2001, Barnard 2004, Lerro 2005, Lee-Daly 2005, Kelly 2007, Ponting 2007. U strunoj literaturi zadnjih 20-30 godina uglavnom je naputeno hobbesijansko vienje o bijednim i gladnim sakupljaima-lovcima u korist znatno pozitivnijeg vienja. esto se istie da je to, po ekolokim kriterijima, daleko najuspjenije drutvo, koje je ikad postojalo, a dio autora istie i genetsku prilagodbu ovjeka na taj ivot. No pojedini autori pokazuju odreenu sklonost prema neohobbesijanskoj perspektivi, posebno u tendencijama, o kojima vie kasnije, da se ekoloki i drugi antropogeni problemi civiliziranih drutava prenose meu sakupljae-lovce (o emu vie kasnije). Ta je perspektiva i dalje snano prisutna u iroj javnosti, iako je i tu u zadnje vrijeme dolo do odreenih pomaka u pravcu pozitivnijeg vienja sakupljaa-lovaca, uglavnom u simplificiranom obliku nevinih/plemenitih divljaka.

vie govoriti. Po svim objektivnim kriterijima isti okoli, divljina i dugorona odrivost sakupljai-lovci imaju daleko najbolji ekoloki bilans od svih ljudskih drutava. Sakupljai-lovci za razliku od seljakih i gradskih drutava ne mogu, osim nekih iznimnih i vrlo rijetkih okolnosti (paljenje vatre u nekom zatvorenom prostoru, poput spilje), zagaivati neposredni okoli, tj. uvijek ive u istom okoliu, jer isti okoli nije nita drugo nego okolina evolucijske prilagoenosti. Sakupljailovci, kakva god bila njihova ekoloka intervencija, uvijek ive u divljem (za razliku od seljakih i stoarskih drutava) i organskom (za razliku od industrijskih gradova) okoliu, dakle onom na koji je ovjek genetski prilagoen. Priroda je dinamina cjelina, koja se mijenja, ali bitno je da su velika veina promjena plod postupnih evolucijskih procesa i da su proli test prirodne selekcije. Nagle promjene od udara asteroida preko vulkanskih erupcija do novije ljudske ekspanzcije uvijek dovode do brojnih tetnih posljedica. Nai preci nisu ivjeli u kamenom dobu (stone age), ve u zelenom dobu (green age), tj. organskom okoliu s bogatim divljim biodiverzitetom, upravo onom okoliu, koji zadrava, za civilizirane ljude, trajnu fascinaciju i koju je danas lako vidjeti na svakom koraku. Taj okoli nije, za razliku od domestifikacije i gradova, ljudska konstrukcija. Taj je ivot trajao kroz milijune godina, dovoljno dugo da sve temeljne ljudske psiholoke i fizioloke osobine budu prilagoene upravo na takav ivot. On, za razliku od kasnije domestifikacije i civilizacije, ima direktan kontinuitet s drutvenim i ekolokim okruenjem naih homininih i primatskih predaka, jer su i oni ivjeli u malim grupama u divljem okoliu. U Australiji su sakupljai-lovci, bez obzira da li su njihovi preci krivi za istrebljenje nekoliko vrsta, ivjeli u ravnotei sa svojim okoliem kroz najmanje 50.000 godina, dok su europski kolonizatori i drugi civilizirani ljudi u 200 godina poinili neusporedivo vee tete. Po svakom smislenom kriteriju to jest odrivi ivot. To, meutim, ne znai da su sakupljai-lovci konzervacionisti ili proto-ekologisti u modernom zapadnjakom smislu. Oni nemaju ekoloku orijentaciju, jer im ne treba, odnosno jer ve ive u optimalnom okoliu. Pojava i irenje ekoloke svijesti u novije vrijeme posljedica je oajnog ekolokog stanja u kasnim industrijskim drutvima u kojima se ljudi neprekidno bore s bezbrojnim ekolokim (i drugim) nevoljama. Manjak konzervacijske orijentacije moe, u nekim iznimnim sluajevima, dovesti do pojave destruktivnog ponaanja. Tako je u sjevernoj Americi (prije 5-10.000 godina) i u junoj Francuskoj (prije 10-15.000 godina) naeno nekoliko masovnih grobnica od nekoliko stotina bizona i divljih konja, koje su tadanji sakupljai-lovci natjerali preko ruba klisura u ponor. Njihov je broj prevelik da se mogao odjednom iskoristiti. No to su sporadine pojave i posljedica nemogunosti da se kontrolira, u uvjetima stampeda opora, tono odreen broj ivotinja, koje se mogu iskoristiti. Openito, konzervacionistika orijentacija je stvar uenja, a ne genetike, to takoer ukazuje na nepostojanje veih ekolokih problema kroz milijune godina sakupljako-lovakog ivota. Kada bi ekoloka devastacija bila uobiajena pojava u tom ivotu kroz milijune godina moralo bi doi do odreene genetske prilagodbe na takvo ponaanje, to, oito, nije sluaj. Mnogo konfuzije izaziva upotreba mutni i povijesno pogreni izrazi, poput tradicionalna/primitivna/prethistorijska/plemenska drutva, kako bi se ekoloka destrukcija, tipina za seljaka i stoarska drutva mogla pripisati sakupljaima-

lovcima.5 U sluaju sjeverne Amerike esto se koristi izraz Indijanci ili ameriki uroenici (native Americans), koji sakrivaju drutvenu pluralnost, jer su Indijanci kroz nekoliko tisua godina stvorili vrlo razliita drutva, od jednostavnih sakupljaalovaca do proto-urbanih civilizacija. Razliita drutva podrazumijevaju i bitno razliiti ekoloki utjecaj, jer je jasno da 50 sakupljaa-lovaca ne mogu imati isti ekoloki utjecaj kao i 50.000 sloenih hortikulturalista. Naravno, svi progresivistiki orijentirani istraivai priznaju da je ekoloki utjecaj sakupljaa-lovaca bio vrlo mali, ali istiu da je to bilo ne zbog uroenog konzervacionizma, ve zbog malog broja ljudi i jednostavne tehnike. To je, meutim, nebitno, jer materijalni imbenici primarno broj ljudi, standard ivota i tehnika jesu kljuni imbenici u (ne)postojanju ekolokih problema. To znai da civilizacija u kojoj postoji veliki broj ljudi, klasna stratifikacija, akumulacija moi i, kod industrijskih drutava, stalna tehnika ekspanzija neminovno mora imati vrlo lo ekoloki bilans.6 Ekoloka prednost sakupljaa-lovaca nije posljedica visokih moralnih kvaliteta, konzervacijske etike ili duboke ekoloke mudrosti. Ona je posljedica provoenja evolucijski testiranih djelatnosti i ivota u optimalnom okoliu, koji odgovara ljudskoj prirodi. Ekoloki bilans drutva ovisi ne o svijesti ili etici, ve o provoenju ponaanja i ivota, koji su proli test prirodne selekcije. Sakupljai-lovci nisu imali mistino jedinstvo s prirodom, duboku ekoloku svijest i konzervacijsku etiku, jer im to nije trebalo. Oni su vjerovali da su prirodna bogatstva neiscrpna slino industrijskim drutvima ali kod njih je takvo uvjerenje imalo smisla upravo zbog malog ekolokog utjecaja. Takvo uvjerenje nije iskljuivo ubijanje pojedinanih ne-ljudskih bia, esto i u veem obimu,7 ali nikada nije dovodilo u pitanje regenerativne sposobnosti lokalnog ekosustava. Prednosti sakupljako-lovakih drutava u odnosu na civilizirana drutva
5

Edgerton 1992, Keely 1996, Krech 1999, Redman 1999. i mnogi drugi radovi, koji ne prave razliku izmeu razliitih oblika organizacije ne-civiliziranih drutava. Meu plemenima i drutvima pretkolumbovske Sjeverne Amerike nije postojao nikakav osjeaj zajednikog identiteta u ranijim stoljeima. ak ni rastua opasnost od bijelaca, koji su prodirali s Istoka od XVII. stoljea, nije mogao natjerati indijanske plemena na zajedniku borbu. Suvremeni su istraivai ukazali da je termin Indijanac, koji sugerira postojanje zajednikog identiteta, novija konstrukcija Europljana, koju su u novije vrijeme prihvaliti i mnogi indijanski aktivisti. No, ti su istraivai istovremeno tvrdili da je svaki koncept ekolokog Indijanca po sebi eurocentrika konstrukcija, koja zapadnjake ideje prenosi u bitno razliiti i nespojivi drutveni kontekst (Krech 1999,White 1999). To je varijanta postmodernistike dekonstrukcije po kojima se sve svodi na tekst i kvazi-ekoloke narative, a kod ovjeka ostaju samo trenutne drutveno-povijesne okolnosti. No, sakupljai-lovci, koji su inili veinu indijanskih drutava u ljudskoj povijesti Sjeverne Amerike, nisu narativ ili konstrukcija, ve ivot, kojim su stvarni ljudi ivjeli tisue godina i koji jedini moe ako se eli izbjei relativizam predstavljati kriterij ekoloke prosudbe. Postmodernistiki dekonstrukcionizam znai negiranje bilo kakvih objektivnih kriterija za ljudsko ekoloku djelovanje ili za prosuivanje ekolokog bilansa nekog drutva (anything goes). 6 U suvremenim drutvima svi ljudi mogu postii visoku razinu ekoloke svijesti i konzervacijske orijentacije, ali to im nee pomoi da bitno smanje ekoloke i druge probleme, jer osnovni problem veliki adaptivni jaz i nunost provoenja evolucijski netestiranih djelatnosti ostaje. Nakon etrdeset godina irenje svijesti ekoloka je situacija danas puno gora, jer su osnovni uzroci ekoloke destrukcija demografska i tehnika ekspanzija ostali nepromijenjeni. 7 Kod sakupljaa-lovaca najee je odsutno potovanje prema pojedinanim pripadnicima (veine) ne-ljudskih vrsta. Nije neuobiajeno, primjerice, da se neke uhvaene (divlje) ivotinje mue ili da se neko veliko stablo posijee u ritualne svrhe. Takva praksa izgleda neprikladna sa zapadnjakog stajalita, ali zapravo je ekoloki nebitna.

viestruka su i, kada se distanciramo od etnocentrikih predrasuda, lako vidljiva. To, naravno, ne znai da su nai preci ivjeli u savrenom svijetu ili raju na zemlji. Mnogobrojne su tekoe bile prisutne, od predatora do periodinih razdoblja oskudice i gladi. edomorstvo je vjerojatno bio esta pojava, seui moda do 50 % roene djece. Nagle klimatske promjene, posebno sua, mogle su predstavljati veliki problem na pojedinim lokalnim ili regionalnim podrujima i dovesti do intenziviranja meugrupnih sukoba ili gladi. No, to su bile tekoe kao sastavni dio ivota, a ne antropogeni problemi. Pojedini darvinisti smatraju da su ekoloki problemi posljedica djelatnosti, koje su ljudi oduvijek provodili, od razmnoavanja do troenja.8 Nae je uvjerenje suprotno, tj. ekoloki i drugi problemi ne: tekoe posljedica su provoenja djelatnosti, koje nemaju uporite u naem genetskom nasljeu, tj. naglog poveanja stanovnitva, koje ima izvorite u neolitskoj domestifikaciji, i naglih tehnikih inovacija, koje imaju izvorite u europskom kapitalizmu i, kasnije, industrijalizmu. Izvori tonije: njihov manjak za drevnu prolost ukazuje da se antropogeni problemi civilizacije i domestifikatorskih drutava ne mogu prenositi u sakupljako-lovaka drutva. Na to su jasno ukazali teoretiari koji su polazili od teorije bio-socijalnog diskontinuiteta po kojoj je ovjek ivotinja genetski prilagoena na ivot u malim nomadskim grupama u divljem okoliu.9 Upravo zato i dananji ljudi genetski identini pleistocenskim sakupljaima-lovcima mogu imati potrebu za istim okoliem, bogatim divljim biodiverzitetom, stabilnom ekolokim prilikama i svim drugim stvarima, koje su desetine i stotine milijuna godina bile sastavni dio ekolokog konteksta okoline evolucijske prilagoenosti naih ljudskih, homininih, primatskih i reptilskih predaka. isti, organski i divlji okoli prirodni je i relativno najbolji okoli za ovjeka, jer su u njemu nai preci ivjeli kroz bezbrojne narataje. U takvom okoliu ima mjesta za ovjeka, ali samo kao mobilnog sakupljaa-lovca. Prirodni okoli, kako smo vidjeli, ne znai netaknuti ili isti okoli. Ljudska intervencija je neminovna, ali ona mora ostati, ako ljudi ele izbjei stvaranje antropogenih problema, unutar evolucijski zadanih parametara. U novijoj literaturi velika je pozornost posveena pitanju nestanka vie vrsta veih sisavaca i ptica u sjevernoj Americi (prije cca 12.000 godina) i Australiji (prije cca 50.000 godina), jer pojedini podaci upuuje da otprilike istovremeni dolazak modernih ljudi na ta podruja. 10 Hipoteza o antropogenom istrebljenju usputno je spomenuta ve 1870-ih godina u jednom kratkom lanku to je uinio slavni britanski anatom Richard Owen ali u novijoj, znatno sofisticiranijoj verziji potjee od kraja 1960-ih godina. Hipotezu o tzv. pleistocenskom overkill-u prvi je predloio arheolog Paul Martin 1960-ih godina, ali veu je proirenost stekla tek u novije vrijeme. Njezine su pristalice esto razvile kompjutorske modele, koji pokazuju da je, barem teoretski,
8

Low 2000, Sanderson 2001, Penn 2003, Penn-Mysterud 2006, Gat 2008. Takvo vienje, koje svako esto ponaanje nastoji izvesti iz ljudske prirode, oznaili smo kao standardni model drutvenog darvinizma (Markus 2008a). 9 Fox 1989, Boyden 1992, 2004, Schmookler 1995, Shepard 1998a, 1998b, Markus 2006, 2008. 10 O tome detaljnije: Krech 1999, Redman 1999, Kay-Simmons 2002, Flannery 2002a, Garden 2005, Wynn 2006, Ponting 2007.

mogue da nekoliko tisua sakupljaa-lovaca, istrijebilo vie vrsta u relativno kratkom vremenu od nekoliko stotina godina. No, zbog oskudnih i proturjenih podataka i dalje dosta istraivaa smatra da se utjecaj drugih imbenika, poput klimatskih promjena, ne moe iskljuiti i da su najvjerojatnija oba imbenika bila prisutna. Overkill-hipoteza ima nekoliko znaajnih problema. Prvo, nisu naena mjesta s masovnim ostacima istrebljenih vrsta meu kojima bi bila ljudska oruja. Drugo, Martinova teza podrazumijeva visoku razinu demografskog prirasta kakva je tipina za seljaka drutva, ali nikada za sakupljae-lovce, posebno ne mobilne i jednostavne sakupljaelovce. Tree, vrlo je upitno da li su rana indijanska plemena tako iskljuivo oslanjala na veliku divlja. Sakupljai-lovci izraziti su oportunisti i preteno love, zbog uloenog manjeg napora, manju divlja, a tek izuzetno krupnu divlja. Na mnogim podrujima, u koja su se ljudi naknadno doselili u kasnijem Pleistocenu, nije dolo do istrebljivanja veeg broja vrsta, od Latinske Amerike do Europe i Azije. Tokom 1960ih i 1970-ih godina velika je veina istraivaa smatrala da je antropogeni imbenik u nestanku vrsta nepostojei ili zanemariv, dok zadnjih 15-20 godina mnogi prihvaaju kljunu ulogu ljudi. Razlozi nisu znanstvene prirode tj. nije dolo do nekih novih evidencija i injenica ve, izgleda, ideoloke naravi. Ovdje bi mogao biti prisutan jo jedan primjer demonizacije sakupljaa-lovaca kao akademske reakcije na uvjerenje mnogih ljudi u novije vrijeme da bi ta drutva trebala biti neka vrsta ekolokog uzora za civilizirana drutva. Teza o pleistocenskom antropogenom istrebljenju, ako se postavi kao sredinji problem, zapravo znai jo jedan pokuaj da se sakupljai-lovci otpiu kao mogui kriterij prema kojem se mogu prosuivati sloena drutva. Simptomatino, ak i neki ljudi, koji su vrlo kritini prema (industrijskoj) civilizaciji, prihvaaju tezu da postoji direktni kontinuitet izmeu pleistocenskog nestanka megafaune i dananjeg estog velikog istrebljenja vrsta.11 O takvoj je kontinuitetu, meutim, teko govoriti, jer zadnjih stotinjak godina dolazi do masovnog i sustavnog unitavanja itavih ekosustava i desetina tisua vrsta, ne samo megafaune, ve mnogih biljnih i insektoidnih vrsta, koje su neophodne za postojanje sloenijih oblika ivota. To je neto sasvim razliito u odnosu na istrebljenje nekoliko desetaka vrsta, koje se nalaze u vrhu hranidbenog lanca. Eventualna ljudska krivnja mora se staviti u kontekst milijuna godina sakupljako-lovakog ivota, dakle kao iznimna pojava. Teza o pleistocenskom overkillu esto je postavljana zbog povlaenja znaka jednakosti izmeu ekoloke intervencije u drutvima sakupljaa-lovaca i kasnijih civiliziranih drutava. Tu su tezu posebno esto isticali oni istraivai, koji smatraju da je povijest progresivna i da sakupljai-lovci ne mogu u niemu biti uzor i kriterij prosudbe ponaanja civiliziranih ljudi. Neki od njih eksplicitno istiu potrebu odbacivanja bilo kakvog gledanja na sakupljae-lovce kao ekoloki uzor ili kriterij, jer su, navodno, bili jednako destruktivni kao i kasniji agro-civilizirani ljudi.12 Drugi istraivai doputaju mogunost da su ljudi bili glavni imbenik ili su sudjelovali u nestanku drugih vrsta, ali istiu da se to ne moe poistovjeivati s masovnom destrukcijom eko-sustava kakva je tipina za kasnija sloena drutva i da je potrebno uzeti u obzir klimatske i druge
11

Foreman 2004. Foreman je osniva radikalnog ekolokog pokreta Earth First! iz 1980-ih godina, a sada je na elu jednog neprofitnog instituta za zatitu i proirenje divljine u sjevernoj Americi. 12 Ridley 1997, Krech 1999, LeBlanc-Register 2003, Penn 2003, Palmer 2007, Gat 2008.

imbenike.13 Veina istraivaa zastupa tezu o zajednikom utjecaju klimatskih promjena, koje su vjerojatno dovele do znaajnog smanjivanja broja mnogih vrsta, i antropogene intervencije, koje je zavrila proces istrebljivanja. Teza o pleistocenskom overkill-u ponikla je u vrijeme kada je bila vrlo popularna tzv. lovaka hipoteza (hunting hypothesis) po kojoj je lov na krupnu divlja odigrao kljunu ulogu u evoluciji ovjeka i drutva. Ona je, od 1950-ih do 1970-ih godina, imala iza sebe sjenu tadanjeg hladnog rata i nasljee dvaju svjetskih ratova, koji su poticali uvjerenje da postoje drevni korijeni kolektivne agresije. Lovaka je hipoteza kasnije uglavnom naputena, iako i danas ima nekih zagovornika, posebno kod onih, koji lov povezuju s navodnim postojanjem ubilako-destruktivnih nagona kod ovjeka kao tobonjih pretea civiliziranih ratova i genocida (tzv. killer-ape hipoteza). Neki suvremeni ekoloki povjesniari tvrde da lov predstavlja direktnu preteu i osnovicu ratova i meuljudske dominacije.14 Novija antropoloka i arheoloka istraivanja preteno smatraju da je lov na krupnu divlja imao vee znaenje tek u novijoj ljudskoj povijesti, zadnjih 100.000 godina ili krae, a da su nai raniji preci bili uglavnom biljojedi i tek oportunistiki mesoderi, tj. vie nalik strvinarima, posebno prije ovladavanja vatrom. Pojedini autori okrenuli su lovaku hipotezu naglavce, smatrajui da su nai preci, prije milijun i vie godina, bili plijen velikih mesodera i da je to imalo najveu ulogu u ljudskoj evoluciji.15 No, takvi stavovi uvijek ostaju spekulacija, jer paleoantropoloki izvori ne ostavljaju tragove o ljudskom ponaanju i vrlo oskudne tragove o ivotu u dalekoj prolosti. Nestanak dijela megafaune u kasnom Pleistocenu jedan je od naina da se pokua pokazati imanentna ekoloka destruktivnosti sakupljako-lovakih drutava, koji tako ne mogu biti kriterij za prosuivanje ekolokog bilanca civiliziranih drutava. Drugi je nain isticanje antropogene intervencije, koja uvijek stvara humanizirani okoli i tako ponitava svako razliku izmeu pojedinih drutava. Progresivistiki orijentirani istraivai tako tvrde da je sjeverna Amerika i, po istom kriteriju, Australija prije dolaska Europljana bila potpuno humanizirana zbog upotrebe vatre, koja je favorizirala irenje prerija i savana. 16 Priroda tako postaje neka vrsta drutvene konstrukcije, tumaenje, koja je lako povezati s epistemolokim konstruktivizmom u suvremenoj vrlo utjecajnoj postmodernikoj filozofiji. Istina je da svako ljudsko drutvo mora intervenirati i mijenjati okoli ako eli ivjeti i da ljudi uvijek ive u okoliu, koji nosi (i) njihov peat. No, to nam puno ne govori, jer isto vai za sva iva bia i jer ljudi, svejedno da li borave u praumi ili velegradu, uvijek ive u svijetu u kojem dominiraju bakterije, biljke i kukci. Kljuno je pitanje da li je ljudska intervencija evolucijski testirana ili ne, da li je u skladu s ljudskom prirodom ili ne, da li je dio ivota na koji je ovjek genetski prilagoen ili ne. Izraz humanizirani okoli trebalo bi ograniiti na agro-pastoralni i urbano okruenje, jer je to okoli na koji ovjek genetski nije prilagoen. Ljudi, poput svih ivih bia, moraju intervenirati u okoli ako ele preivjeti, ali ta intervencija mora biti evolucijski
13 14

Megarry 1996, Krech 1999, Hughes 2001, Christian 2005, Ponting 2007. Radkau 2008. 15 Hart-Sussman 2008. O lovakoj hipotezi detaljnije piu Cartmill 1996, Stange 1998, Kheel 2007. 16 Redman 1999, Flannery 2002a, 2002b, LeBlanc-Register 2003, Diamond 2007, 2008..

testirana ako se ele izbjei antropogeni problemi. Ekoloka intervencija neto je sasvim razliito od nastojanja da se stekne kontrola, koja ima korijene u domestifikaciji, tj. kontrola nad domaim biljkama i ivotinjama. Divljina je, lingvistiki, koncept, koji ima korijene u domestifikaciji. U jezicima sakupljaa-lovaca termin divljina ne postoji. Ono to seljaci, stoari i graani nazivaju divljina za sakupljae-lovce je njihov dom, ispunjen ljudskim i neljudskim roacima, koji operiraju po naelima reciprociteta i pomaganja. Ekonomija u tim drutvima nije grevito otimanje sirovina od krte prirode, ve djelatnost, koja potvruje integriranost ljudske zajednice u dati okoli (giving environment). Okoli u kojem ive sakupljai-lovci prirodni je okoli za ovjeka u smislu da smo na njega bioloki prilagoeni. Prirodni okoli ne iskljuuje mogunost ljudske intervencije, dapae, podrazumijeva ju, jer ljudi, poput svih drugih bia, moraju mijenjati okoli ako ele ivjeti. ista ili netaknuta priroda nikada nije postojala, jer je priroda dinamika cjelina, koja je milijardama godina oblikovana djelovanjem anorganskih i organskih imbenika. Sva iva bia mijenjaju dijelove svojeg okolia, a bakterije to rade na globalnoj razini ve vie od tri milijarde godina. Tehnika sposobnost manipulacija i mijenjanja okolia integralni je dio ivota, ne monopol jedne vrste. No, kljuno je pitanje da li je ta djelatnost evolucijski testirana ili ne, odnosno da li to ostaje okolina evolucijske prilagoenosti. Do pojave neolitske domestifikacije ta je djelatnost, kod ljudskih predaka i svih drugih vrsta, uvijek bila testirana kroz desetine i stotine milijuna godina bioloke evolucije. I danas se esto susree miljenje da priroda vie ne postoji ako nalazimo tragove ljudskog djelovanja. No, to se temelji na starom humanistikom dualizmu ovjek/priroda, koji ignorira injenice ekolokog i biolokog kontinuiteta. Kao organska i divlja bia s divljim genomom imamo trajnu potrebu za organskim i divljim okoliem. U usporedbi s civilizacijama, a posebno industrijskim drutvima, ekoloki utjecaj sakupljaa-lovaca, ukljuujui i eventualnu destrukciju, vrlo je mali. U drevno doba, prije pojave domestifikacije, ljudi su ivjeli u malim grupama, ne vie od 50 pripadnika i esto mijenjali mjesto boravita, tako da je kamp bio neprepoznatljiv nakon dva-tri mjeseca. Gotovo potpuno nepostojei izvori iz drevne prolosti notorna tekoa za istraivae drevnih ne-domestifikatorskih drutava govori o njihovom beznaajnom ekolokom footprintu. U novije doba, prije cca 15-20.000 godina, neki sakupljai-lovci postaju vie sedentarni, ali u oba sluaja vezani su za odreeno podruje kao svoj zaviaj, u kojem poznaju mnotvo biljnih i ivotinjskih vrsta. To ne znai da sakupljai-lovci nikada i nikako ne mogu poiniti odreenu ekoloku tetu. Spomenuta je vrlo realna mogunost doprinosa koliko tono, ne znamo nestanku velikog broja vrsta u kasnim Pleistocenu. U nekim sluajevima sakupljai-lovci mogli su loviti velike koliine pojedine u svrhu trgovine s Eruopljanima. Najpoznatiji primjer je veliki izlov dabrova, risova i druge krznene divljai u istonim podrujima sjeverne Amerike od kraja XVI. do poetka XIX. stoljea, koji je doveo do njihovog nestanka ili znatnog smanjivanja u veini podruja. No, to su iznimne okolnosti novije povijesti i svakako irelevantne za najvei dio ljudske prolosti u kojima su svi ili velika veina ljudi ivjeli kao sakupljai-lovci. U mnogim takvim sluajevima tradicionalni ivot sakupljaa-lovaca ve je bio znatno

10

promijenjen i nabava odreenih europskih proizvoda, poput vatrenih oruja, bio je pokuaj prilagodbe na nove i abnormalne okolnosti. Najznaajniji ekoloki utjecaj sakupljako-lovakih drutava ako se ostavi po strani pitanje istrebljivanja vrsta u kasnom Pleistocenu svakako je upotreba vatre. Relativno sigurni podaci u antropogenom koritenju vatre stari su oko 500.000 godina, a sumnjivi podaci vie od 1.500.000 godina. U nekim podrujima, poput istone Australije i amerikog Srednjeg Zapada, postoji druga tradicija paljenje ikare i niskog raslinja u svrhu lakeg lova, tj. istjerivanja divljai. Ponegdje se, u istom cilju, provodila ograniena deforestizacija. Vatra je mogla olakavati irenje pojedinih jestivih biljaka i drugih plodova. Na Velikim ravnicama amerikog Srednjeg zapada vatra se esto koristila u svrhu signalizaciju zbog dolaska neprijatelja, poetka lova i drugih obavijesti, kao i za rast trave, koje su jeli bizoni i konji. U pojedinim podrujima, poput dijelova Australije i sjeverne Amerike, redovita upotreba vatre dovela je do znaajnih ekolokih promjena, poput prevladavanja podruja visoke trave, prerija i savana u kojima se mogao lake obavljati lov. Upotreba vatre mogla je sluiti lakem irenju nekih biljnih vrsta, koje su lokalni sakupljai-lovci preferirali zbog njihove hranidbene ili ljekovite vrijednosti, poput eukaliptusa u Australiji. Upotreba vatre nije nuno imala, kako se dugo smatralo, negativne posljedice za umu, jer je, ako se provodila kontrolirano, uklanjalo lako zapaljivi povrinski materijal, obogaivalo tlo i omoguavala rast velikih stabala. Vatra ne mora biti nuno destruktivna sila, jer njome se mnoge vrste i pojedini eko-sustavi se lake odravaju i proiruju, a esto je neophodni uvjet za regeneraciju i irenje vegetacije. Suvremena praksa gaenja svakog poara poveava mogunost izbijanja velikih poara, jer dovodi na nakupljanja lako zapaljivog raslinja.17 Australija je uvijek izazivala posebnu pozornost ekolokih povjesniara, jer je to bio, do kraja XVIII. stoljea, jedini kontinent na kojem su do nedavno tj. do kraja XVIII. stoljea ivjeli iskljuivo sakupljai-lovci.18 To je jedini kontinent, ne raunajui Antarktik, na kojem nije dolo do autohtone pojave poljoprivrede i stoarstva. Postoje odreeni tragovi intenzifikacije prije cca 5.000 godina, koja je na nekim podrujima mogli dovesti do prelaska na sedentarni ili polusedentarni ivot. U pojedinim podrujima june Australije postoje rudimentarni tragovi sedentarnog ivota. No, nigdje, prije dolaska Europljana, ne postoje tragove pune domestifikacije, posebno ne hortikulture, kao ni stvaranje poglavarstava i drugih sloenijih drutava.
17

O koritenju vatre detaljnije piu, Pyne 1995, 1999, Williams 2006, a za pojedina podruja Krech 1999, Horton 2000, Radkau 2008. I danas postoji proireno miljenje da je vatra iskljuivo destruktivna sila i da se mora suzbijati po svaku cijenu. Cijena za takvo iracionalno ponaanje esto je doista vrlo visoka, ukljuujui i smrt mnogih vatrogasaca. U kolovozu 2008. trinaest hrvatskih vatrogasaca izgubilo je ivot, odmah ili kasnije od posljedica opeklina uz jedan kasniji suicid, prilikom gaenja poara na Kornatima zbog nagle promjene smjera vjetra. Ironino, na Kornatima raste samo sitno raslinje, koje lokalni mjetani redovito spaljuju krajem ljeta kako bi dogodine lake naraslo novo raslinje za ovce. ume na Kornatima, kao ni stalnih ljudskih naselja, uope nema i ti lokalni poari prestanu sami od sebe. Vatrogasci su tamo poslati zbog apsurdne zakonske odredbe da se svaki poar mora odmah gasiti. 18 O ekolokoj povijesti Australije usp.: Griffiths-Robbin 1997, Horton 2000, Head 2000, Flannery 2002b, Garden 2005.

11

Australski uroenici, poput velike veine drugih sakupljaa-lovaca, za sebe su tradicionalno vjerovali da su nepromjenljivi ljudi u nepromjenljivoj zemlji. U stvarnosti, oni su uvijek, poput svih ljudi, intervenirali i modificirali dijelove okolia, od lova do vatre. Postoji mogunost da je antropogena upotreba vatre znatno doprinijela prevlasti eukaliptusa u mnogim podrujima Australije, koji ima visok stupanj rezistentnosti prema poarima. Mnogi ekoloki povjesniari u novije su vrijeme stoga tvrdili da je Australija, ve prije dolaska Europljana, bila izrazito humanizirani okoli s intenzivnim antropogenim eco-managementom, odnosno da je postala aboriginal landscape.19 Ta je tvrdnja suprotna krajnost od tradicionalnog uvjerenja, kojim su bijelu Euro-Australci nastojali legitimirati svoje osvajanje, da je Australija terra nullius, zemlja bez poljoprivrede i stoga bez (civiliziranih) ljudi, odnosno ljudi, koji nemaju pravo na zemlju jer ju ne obrauju.20 Kakva god bila intervencija sakupljaa-lovaca to uvijek ostaje isti, organski i divlji okoli, dakle upravo onaj ekoloki kontekst na koji je ovjek genetski prilagoen. To je neto bitno razliito od domestifikacije seljakih i stoarskih drutava, a posebno od gradskih sredita velikih civilizacija. U Australiji je moderno industrijsko drutvo nametnuto izvana i stvoreno praktiki preko noi, to je znailo ne samo kvantitativnu, ve i kvalitativnu promjenu u odnosu na sakupljako-lovaka drutva Aboriina. Poljoprivreda, stoarstvo, gradovi, ceste, brane, navodnjavanje, industrijske kemikalije, mehanizacija, import egzogamnih biljnih i ivotinjskih vrsta vrsta, milijuni ljudi i svi drugi aspekti industrijskog drutva Australije XIX. i XX. stoljea neto su bitno razliito od ekolokoj utjecaja tradicionalnih sakupljaa-lovaca. U svim drutvima sakupljaa-lovaca postojale su stroge religiozne norme, koje su regulirale njihov odnos prema drugim divljim vrstama, posebno prema svetim totemskim ivotinjama i vrstama, koje su lovljene. Kod sakupljaa-lovaca odnos strahopotovanja prema drugim vrstama, koje se shvaaju kao starija braa i uitelja, a ljudi kao gosti, koji dobivaju darove sukladno svojim zaslugama. Lov nije bio mehaniko klanje ili sportska zabava, ve sveta djelatnost u kojoj ovjek mora, putem strogo preciziranih rituala, iskazati potovanje prema drugim biima, ako ele da se oni vrate. Ubijanje nije ljudski trijumf nad plijenom, ve dar, koja druga bia prinose ljudima kao nagradu za njihovo dobro ponaanje. U mnogim sakupljakolovakim drutvima postoji vjera u reinkarnaciju, tj. neka ivotinja, koju su ljudi ubili,
19

Head 2000, Flannery 2002. To je tumaenje posebno utjecajno popularizirao historiar i ekolog Tim Flannery, za kojeg su sva australska drutva, od drevnih Aboriina do suvremenih industrijskih gradova Euro-Australaca, podjednako prodirai budunosti. Taj je lani relativizam iza kojeg obino stoji vjera u povijesni napredak i civilizacija-kao-postignue detaljno kritizirao Horton 2000. 20 Australsko zakonodavstvo tek je nedavno (1992) odbacilo koncept terra nullius i priznalo australskim uroenicima (Aboriinima) pravo na vlasnitvo nad zemljom. No, to je, ironino, vienje domestifikatora, jer kod sakupljaa-lovaca ne postoji koncept vlasnitva nad zemljom. Kod njih puno prije postoji uvjerenje da ovjek pripada zemlji, dok za domestifikatore, posebno seljaka i industrijska drutva, vai obratno: zemlja pripada ovjeku, koji njome gospodari i obrauje ju. Vienje zemlje kao robe za kupnju ili prodaju komercijalna je verzija, tipina za industrijska drutva, tradicionalne seljake domestifikacije. Suvremeni sakupljai-lovci mogu povratiti odreena prava samo ako koriste pojmove i koncepte, koju dominiraju u civiliziranom (industrijskom) drutvu, istom onom, koje im je, zadnja dva-tri stoljea, otelo zemlju i protjeralo ih u rezervate ili marginalna podruja.

12

vratit e se da svoje tijelo opet daruje ljude ako su ovi s njom postupali prikladno. O tome se, po vjerovanju mnogih sakupljaa-lovaca, brine gospodar ivotinja, koji nadgleda da li su ljudi ubijanje proveli po utvrenom ritualu i da li su s potovanjem odnosili prema ubijenoj ivotinji. Ukoliko nisu, ona se nee vratiti iz duhovnog svijeta, a ljudski prekritelj moe snositi teke zdravstvene tekoe, esto i smrt. U nekim sluajevima, kao kod pojedinih grupa u Australiji i sjevernoj Americi, mogue je da je pleistocensko istrebljivanje, ako su ljudi tome doprinijeli, bio poticaj oblikovanju religioznih normi, koje reguliraju odnos prema drugim vrstama. No, one su vrlo sline kod svih modernih sakupljaa-lovaca i izraz su njihovog naina ivota, u malim zajednicama i u divljini, sa svakodnevnim bliskim kontaktom s divljim vrstama o kojima potpuno ovise. Eventualno istrebljivanje nekoliko vrsta izuzetak je u ivotu, koji je dugorono odriv, jer uspijeva ouvati temeljnu ravnoteu izmeu ljudskog drutva i ireg eko-sustava. Vrste, koje su eventualno istrebljene, pri vrhu su hranidbenog lanca i nebitni za osnovne ekoloke procese. Zato su ti ljudi, ako su doista istrijebili nekoliko vrsta, mogli kroz tisue ili, u sluaju Australije, desetina tisua godina, nastaviti sa svojim drevnim ivotom, sve do dolaska Europljana. Ako su neke od tih grupa, poput nekih Indijanaca u sjevernoj Americi, poinile kasnije veu ekoloku tetu uzrok je bio u naputanju sakupljako-lovakog ivota i prelaenje na hortikulturalnu poljoprivredu zadnje dvije-tri tisue godina. No, i njihov je ekoloki footprint postao znatno vei tek nakon kontakta s Europljanima, od kojih su preuzeli konje na Velikim ravnicama Srednjeg Zapada i za ije su potrebe ubijali mnotvo bizona i dabrova od XVII. do XIX.. stoljea. Temeljno obiljeje sakupljako-lovakih drutava je njihova mobilnost (wandering) sa estim promjenama boravita. Tradicionalno tumaenje smatralo je da je mobilnost uzrokovana oajnikom potragom za hranom u vjeitoj borbi protiv neprijateljskog okolia. Iako ive u marginalnom okolia moderni sakupljai-lovci sigurno ne potvruju tu pretpostavku, koja je jo manje realna za pleistocenske sakupljae-lovce s obzirom da su oni ivjeli u ekoloki i bioloki znatno bogatijem okoliu. Mobilnost sakupljaa-lovaca ponajprije je nain da se ouva temeljna drutvena egalitarnost, ali za temu ove rasprave bitnija je tendencija ouvanja veze i funkcionalnog odnosa s drugim divljim vrstama u konkretnom zaviaju. Kretanje je toliko duboko ukorijenjeno u ljudsku psihologiju da se, iako na iskrivljene naine, esto izraava i u suvremenim drutvima, od osobnog jogginga do masovnog turizma. Potonji je posebno destruktivno i izopaeno nastojanje restauracije nekih aspekata okoline evolucijske prilagoenosti. Najpopularniji proizvod moderne industrije i osnovni simbol atomiziranog konzumizma automobil svoju popularnost duguje iluziji, koja ljude podsjea na slobodu i nezavisnost i u drevnom okoliu. Ne sluajno, reklame prikazuju usamljenog vozaa i auto kako jure kroz divlja prostranstva, slina onima u kojima su nai preci hodali kroz milijune godina. Ne postoje detaljniji podaci kako su nai pleistocenski preci doivljavali divlji prirodni svijet oko sebe, iako suvremeni istraivai daju vie ili manje uvjerljive pretpostavke.21 Daleko najpoznatiji i najznaajniji arheoloki podaci odnose se na slavne crtee, uglavnom s podruja dananje Francuske i panjolske, prije 12-35.000
21

Abram 1996, Hoton 2000, Berman 2000, Lerro 2000, Ingold 2000, Harvey 2005.

13

godina. Postoje i odreen broj crtea iz Australija iz novijeg vremena. U tim su crteima uglavnom prikazani pripadnici drugih vrsta, posebno konji, jeleni, mamuti i drugi. Ljudi su na crteima prisutni vrlo rijetko i u podreenoj ulozi, to sugerira odsutnost antropocentrikog svjetonazora. Moderni istraivai ponudili su razliita tumaenja, poput nastojanja da se postigne uspjean lov ili kao komunikacija s duhovnim svijetom. Zbog oskudnih podataka mogua su razliita tumaenja. No, to se moe gledati, i na drugi nain, tj. kao prikazivanje prirodnog svijeta na doslovni i realistini nain. Pleistocenski slikari prikazivali su vrste, koje su bile dio njihovog svakodnevnog ivota na jednostavan i naturalistiki nain, kao to neki gradski slikar najee prikazuje odnose i tvorevine gradskih ljudi. Simboliko tumaenje moglo bi biti nametanje humanistike ideologije ljudima, koji takvu perspektivu nisu mogli imati, niti su je trebali. Kod modernih sakupljaa-lovaca openito je odsutno dualistiko poimanje svijeta ovjek/priroda ili drutvo/priroda, kao i vjera u nebeska boanska bia. Zaviaj se shvaa kao benigni duhovni dom, koji obuhvaa sva bia, koja u njemu ive. Odnosi izmeu ivih bia ljudi i drugih vrsta temelje se na naelima dijeljenja, reciprociteta i egalitarnosti. Druga bia shvaaju se kao osobe ravnopravne ljudima, a nerijetko i vanije, povezane zajednikim porijeklom i krvnim srodstvom. U animistikim vjerovanjima uglavnom ne postoji posebne rijei za ljude, ivotinje i biljke kao zasebne kategorije. U totemistikim vjerovanjima, kakva prevladavaju kod australskih aboriina, koriste se ceremonije i rituali za isticanje kontinuiteta izmeu ljudskih i ne-ljudskih zajednica. Svijet sakupljaa-lovaca ispunjen je s mistinim, moralnim i mitskim znaenjem. esto se postulira postojanje duhovnog svijeta s kojim komuniciraju amani ili druge osobe. Sakupljai-lovci ne oboavaju boanska bia, tonije, ne oboavaju nita, ali nastoje komunicirati s duhovima zemlje i zaviaja. Transcendentna realnost i nebeska bia nemaju mjesta u njihovim duhovnim vjerovanjima. To je duhovnost, koja kod ovjeka ima bioloke osnovice i koja je integralni dio prirodnog okolia za ovjeka. Za sakupljae-lovce svijet je zaaran, ali bez konstrukcije transcendentne realnosti, druge vrste doivljavaju se s potovanjem i divljenjem, ali bez fetiizacije i mistifikacije. Jezik i racionalnost nisu ljudski monopol, ve pripadaju prirodnom svijetu tj. konkretnom okoliu kao cjelini. Sa irenjem poljoprivrede i, manjim dijelom, stoarstva, podruje naseljeno sakupljaima-lovcima stalno se smanjivalo zadnjih nekoliko tisua godina. Neka sakupljako-lovaka drutva prihvatila su domestifikaciju i sami poeli prakticirati jednostavnu hortikulturu i/ili nomadsko stoarstvo. Ostali su se postupno povlaili u marginalna podruja guste praume, pustinje i polarne krajeve koji su bili nepogodni za domestifikaciju. U tim su ih krajevima u novije doba, u XIX. i XX. stoljeu, nali zapadni antropolozi. Moderni sakupljai-lovci umnogome su produkt interakcije, kroz nekoliko stotina ili tisua godina, sa poljodjelskim i stoarskim drutvima, agrarnim civilizacijama, europskim kolonizatorima i suvremenim teritorijalnim dravama. Ve iz tog razloga moderni sakupljai-lovci nisu ivi fosili oko toga postoji konsenzus u strunim krugovima - i veliki je oprez nuan ako se eli njihov ivot uzimati kao model za ljudsku drevnu prolost. Kod suvremenih sakupljaa-lovaca malo je to ostalo od tradicionalnog ivota, jer su pod pritiskom dravnih vlasti, mladi ljudi najee odlaze u gradove traiti posao ili slue kao radnici

14

na oblinjim farmama i kao turistiki vodii, a meu preostalima est je alkoholizam i oruani obrauni. Njihovo je podruje, koje su im vlade ranije dodijelile, esto meta korporativnih interesa ako se kasnije pokazalo da sadri naftu, plin, uran i druge sirovine znaajne za industrijska drutva. To su razliiti aspekti ivota u krajnje abnormalnim okolnostima, koje se ne mogu projicirati u drevnu prolost, prije pojave domestifikacije i civilizacije.22 III. Poeci krize: domestifikacija i agrarne civilizacije Prirodna selekcija stvara populacije ivih bia ija je veina dobro prilagoena na okolnosti u lokalnim ekolokim niama i koji svoje genetske osobine prenose na svoje potomstvo. No, prirodna selekcija uvijek radi s postojeim genetskim materijalima i nita ne planira unaprijed. To znai da su iva dobro prilagoena na postojee ekoloke okolnosti, ali mogu pretrpjeti velike tete ukljuujui i nestanak vrste ako se te okolnosti, iz nekog razloga (npr. nagle klimatske promjene zbog udara svemirskih tijela ili vulkanskih erupcija), promijene. Te tete mogu, kako je najee bio sluaj znaiti nestanak vrste, ali mogu, u nekim izvanrednim okolnostima, znaiti i razliite anti-adaptivnog ili patolokog ponaanja. Nagle drutvene promjene, koje imaju zaetak u neolitskoj domestifikaciji, sigurno nisu dovele do nestanka ljudske vrste dapae, omoguile su ogromno poveanje ljudske populacije ali dovele su do itavog niza patolokih pojava na individualnoj i kolektivnoj razini. Ovdje nas zanimaju ekoloke posljedice ljudske demografske i tehnike ekspanzije. Ekoloki problemi uz koje postoje i mnogi drugi, poput rata, veine bolesti, velikih nejednakosti itd.23 - svakako su najznaajnije posljedice naputanja sakupljakolovakog ivota kao ljudske okoline evolucijske prilagoenosti. Tokom najveeg dijela svoje povijesti ljudi su ivjeli u malim i mobilnim grupama sakupljaa-lovaca. No, nakon zadnjeg ledenog doba, prije cca 10-12.000 godina, postupno se u pojedinim podrujima, posebno u rijenim dolinama dananjeg Egipta, Iraka, Indije i Kine, pojavljuju tragove prelaenja na sjedilaki ivot, poveanje populacije i intenzivnije iskoritavanje prirodnih bogatstava. Meu arheolozima postoje razilaenje u miljenju da li su ribolov i drugim oblici iskoritavanja rijenih bogatstva bili ve po sebi izraz oskudice u prenapuenoj sredini ili su znaili obilni okoli, koji je tek omoguavao poveanje stanovnitva. Pojava sloenih i sedentarnih drutava sakupljaa-lovaca, u kojima ve postoje naznaka drutvene hijerarhije, openito se smatra nekom vrste pre-adaptacije na kasniju poljoprivredu. To znai da neolitska domestifikacija nije nastala iznenada, kao neka vrsta revolucije, ve se pripremala kroz vie stoljea ponegdje moda i tisue godina postupnog prelaenja na sedentarni ivot. Promjene su se dogaale kroz
22

O poloaju suvremenih sakupljaa-lovaca piu Krech 1999, Schweitzer 1999, Barnard 2004, Garden 2005, Lee-Daly 2005, Harkin-Lewis 2007. 23 O razliitim tetnim posljedicama naputanja naglih drutvenih promjena u zadnjih 10.000 godina pisali smo detaljnije (Markus 2006, 2008). U strunoj literaturi to je tumaenje obino poznato kao deklenzionistiki narativ, tj. prelaenje iz boljeg u loije stanje, suprotno dominantnom progresivistikom narativu, koji predstavlja okosnicu slubene ideologije svih industrijskih drutava.

15

nekoliko tisua godina, presporo da bi ih ljudi mogli biti svjesni, a posebno da bi mogli ocijeniti njihov znaaj. Te su se promjene dogaale upravo na podrujima, koje su, u razdoblju 10.-5.000 g. p. n. e. pojavila intenzivna poljoprivreda i potpuno prelaenje na domestifikatorsku ekonomiju. No, u evolucijskim okvirima, neolitska domestifikacija, koliko god ima duboke povijesne temelje, doista se dogodila iznenada u smislu da je bila prebrza za adekvatne genetske mutacije i da je, shodno tome, imala dalekosene posljedice. U tom se smislu doista moe govoriti o revoluciji. Ona je dovela do stvaranja bitno novih drutvenih i ekolokih okolnosti, koje su imale sve manje veze s naom okolinom evolucijske prilagoenosti i na koje su ljudske psihofizioloke osobine bile sve slabije prilagoene. 24 U razdoblju prije 10.000-5.000 godina pojavljuju se prvi podaci o intenzivnoj poljoprivredi u dolinama velikih rijeka, najprije u sjevernoj Mezopotamiji, kasnije u Kini, Indiji i srednjoj Americi. Do prije jedne generacija prevladavala je progresivistiko tumaenje, tj. ljudi su odjednom, nakon dugo vremena primitivne stagnacije shvatili da je domestifikacija napredak i poeli nastojati oko poboljanja svojeg ivota. Tehnike i ekonomske promjene tumaile su se kao kumulativni rezultat nastojanja ovjeka za napretkom i razvoja ljudskih intelektualnih sposobnosti. Do 1960-ih godina prevladavala je difuzionistika teorija po kojoj je poljoprivreda nastala izvorno u jednom sreditu Mezopotamiji i postupno se irila na druga podruja procesima kulturne transmisije. Novim je istraivanjima sigurno utvreno da je do neolitske tranzicije dolo u nekoliko sredita: u sjevernoj Mezopotamiji prije cca 12.000 godina, u Europi cca 7.000 godina, u Kini prije cca 9.000 godina, u srednjoj Americi prije cca 7.000 godina, te na jo nekoliko nezavisnih mjesta (Ande, Nova Gvineja, moda zapadna Afrika). U nekim je sluajevima, poput irenja poljoprivreda u neolitskoj Europi iz Bliskog istoka, difuzija doista bila kljuna. No, uglavnom se radilo o pojavi uzrokovanoj internim razlozima. Veina arheologa i antropologa smatra da je populacijski pritisak bio kljuan u neolitskoj tranziciji, tj. poveanje stanovnitva dovelo je do takvog iscrpljivanja prirodnih bogatstva da je kontrolirano poveanje hrane, putem biljne i ivotinjske domestifikacije, bila jedina opcija. Sakupljai-lovci u pojedinim su podrujima prerasli nosivi kapacitet, ali umjesto smanjenja stanovnitva odluili su se jer nisu mogli predvidjeti dugorone posljedice - na poveanje hrane. To je, meutim, dovelo samo do kratkorone koristi, koja je ubrzo ponitena daljnjim demografskim prirastom, koji je traio daljnje poveanje hrane itd., tj. klasini sluaj pozitivne povratne sprege (feedback). Taj je krug prekidan najee veim ili manjim demografskim kolapsom na lokalnom ili regionalnom prostoru, najee zbog gladi i bolesti. Rat u kasnijim agrarnim civilizacijama nije imao vei znaaj u opadanju stanovnitva na pojedinim podrujima, jer je oruje jo uvijek sluilo za neposrednu pojedinanu borbu ratnika. Postoje i neka druga objanjenja, od klimatskih promjena do poveanja sloenosti, ali isticanje demografskog pritiska ostaje do danas relativno najbolje objanjenje. Mnogi autori zagovaraju multikauzalnu teoriju, tj. povezivanje nekoliko imbenika, posebno
24

Od ogromne literature, u kojoj su prisutna vrlo razliita i proturjena stajalita, o neolitskoj tranziciji i prvim civilizacijama spomenimo: Rindos 1984, Harris 1991, Tudge 1999, Sanderson 1999, Ehrlich 2002, Redman 1999, Christian 2005, Lerro-Chase-Dunn 2004, Lerro 2005, Fagan 2006, Ponting 2007, Diamond 2007, Nolan-Lenski 2008, Barker 2009.

16

demografskog pritiska i klimatskih promjena s tendencijom sve duljih sunih razdoblja, irenje savana i nestanka krupne divljai. Novije teorije uglavnom naputaju progresivizam i smatraju da su lovcisakupljai kroz bezbrojne generacije imali svo znanje potrebno za domestifikaciju, ali nisu bili zainteresirani za naputanje optimalnih ivotnih uvjeta. Iako se i danas javlja u nekim popularnim prikazima i kolskim udbenicima, linearni je progresivizam u strunim krugovima definitivno otpremljen u ropotarnicu pogrenih hipoteza. Prevladava miljenje da su ljudi zainteresirani za postizanje rezultata s ulaganjem najmanjeg mogueg napora i da nee forsirati naporniji ivot osim ako nisu prisiljeni. Suvremena tumaenja na uvoenje poljoprivrede puno vie gledaju kao izgon iz Raja, nego kao put uzdignua i napretka. Spomenuta objanjenja o uzrocima neolitske domestifikacije teko se mogu usuglasiti s tradicionalnom tezom o linearnom napretku, ali lako su usuglasiva s teorijom bio-socijalnog diskontinuiteta, tj. nai su preci napustili okolinu evolucijske prilagoenosti tek u najveoj nudi i pod pritiskom objektivnih okolnosti. Njihova je djelatnost kroz mnogo generacija dovela do stvaranja sve neprirodnijih drutvenih i ekolokih uvjeta, koje su imale sve manje veze s prirodnim okoliem, i, shodno tome, do stalnog porasta ekolokih i drugih problema. Velika veina istraivaa istiu da je uvoenje poljoprivrede znaila intenziviranje ekoloke destrukcije u znatno veim razmjerima, poveanja meuljudske nejednakosti s akumulacijom privatnog bogatstva i klasne stratifikacije, irenje kolektivnog nasilja i zaraznih bolesti, uvoenje dravne represije, smanjivanje dokolice, poveanje opasnosti od gladi, rastui osjeaj otuenja od prirodnog svijeta i druge oblike opadanja kvalitete ljudskog ivota. Veina istraivaa odbacuju tezu o namjernom uvoenju ili otkrivanju domestifikacije i smatraju da se radi o postupnom i nesvjesnim procesu, koje je, kroz mnotvo generacija i kroz stotine, moda tisue godina, postupno pretvorio sakupljae-lovce u farmere i stoare u pojedinim podrujima. Bazino proces je jednostavan. Tendencija intenziviranja pronalaenja hrane moda zbog demografskog pritiska ili klimatskih promjena vodi do paljivijeg prikupljanja odreene biljne ili ivotinjske hrane na koju ljudi postaju sve ovisniji, i koja postaje sve ovisnija o ljudima. U tom se procesu razvijaju odreene bioloke promjene zbog kojih te biljne i ivotinjske vrste vie ne mogu opstati u divljini i trae neprekidnu ljudsku intervenciju i, obratno, ljudi ne mogu bez njih, pogotovo ako u meuvremenu dolazi do porasta stanovnitva. I tu se krug zatvara, jer zbog demografskog pritiska vie nije mogu povratak na raniji ivot. Sakupljaki-lovaki ivot bio je dugo vremena kombiniran s odreenim elementima domestifikacije prije pojave intenzivne poljoprivrede i iskljuivog sedentizma. Veina novijih teorija smatra da se radi o intenziviranju dugotrajnijih procesa u kojima se pojedine grupe sakupljaa-lovaca prelazile na sedentarni ivot, smanjujui koliinu lova i poveavajui oslanjanje na lokalne itarice. esto se smatra da je sedentarni ivot, organiziran na mjestima s obilnim prirodnim bogatstvima, mogao prethoditi domestifikaciji. Nakon izlova lokalne divljai vie nije bilo mogue obnoviti raniji ivot zbog gubitka znanja, ali i zbog demografskog pritiska. Tu je posebno poznata teorija omeivanja (circumscription theory) koju je poetkom 1970ih godina iznio ameriki antropolog Robert Carneiro. Po toj teoriji ljudi e

17

maksimalno odugovlaiti sa stvaranjem sloenijih poredaka s institucionaliziranom prisilom i radije e preferirati odlazak u okolna nezauzeta podruja (demografska difuzija). No, nastupa vrijeme kada to vie nije mogua zbog poveanja stanovnitva i nepremostivih geografskih barijera: visokih planina, mora, pustinja ili, danas, svemira. Lokalno stanovnitvo biva integrirano u ire politike cjeline ili u zavisnom statusu ili, rjee, u ravnopravnom odnosu sa matinom populacijom. Teorija omeenja posebno je dobro testirana u sluaju mnogih otonih politikih cjelina na Pacifiku, ali i drugdje. Ona je direktno u suprotnosti s funkcionalistikom teorijom po kojom drava nastaje mirnim procesom drutvene evolucije i dobrovoljnim nastojanjem ljudi oko napretka. Teorija omeenja je, za razliku od funkcionalistike teorije, izrazito neprogresivistika, ak i anti-progresivistika, jer istie presudni znaaj prisile i opadanje kvalitete ljudskog ivota kao posljedice drutvenih promjena. Tzv. neolitska revolucija nije znaila irenje ljudske kontrole nad prirodnim svijetom ljudi ne mogu kontrolirati ono ega su dio ali je znaila znatno uveanje antropogene intervencije s bitnim kvalitativnim razlikama u odnosu na sakupjaelovce. Rana neolitska naselja ostvarivala su poveanu razinu ekoloke intervencije nego to je to bilo mogue kod sakupljaa-lovaca. Pojava i irenje najprije poljoprivrede, a zatim civilizacije dovela je do znaajnog poveanja ekoloke destrukcije, razliito ne u stupnju, ve u vrsti u odnosu na istrebljenje nekoliko ekoloki malo bitnih vrsta. Domestifikacija se, za razliku od sakupljako-lovakog ivota, temelji na sustavnom unitavanju divljih stanita, ekolokoj simplifikaciji i zamjenjivanju divljeg biodiverziteta s nekoliko domestificiranih biljnih i ivotinjskih vrsta. Sve druge divlje vrste proglaavaju se tetoinama ili korovom i nastoje se istrijebiti ili udaljiti kako bi se domae vrste zatitile. To ne neto bitno razliito od prakse sakupljaa-lovaca kod kojih lov i vatra ne smanjuju bitno divlji biodiverzitet iako, u nekim rijetkim i izuzetnim prilikama, mogu dovesti do istrebljenje nekoliko veih vrsta putem lova - i nikada ne znae unitavanje divljih stanita u korist domestificiranog okolia. irenje monokultura nije proizvod modernog kapitalizma, ve see tisue godina u prolost. Rana neolitska drutva prakticirali su mobilnu hortikulturu (slash-and-burn), tj. odreeno umsko podruje se iskrilo, eksploatiralo nekoliko godina, a zatim se, nakon to je zemlja izgubila plodnost, prelazilo na drugo podruje. Nakon nekoliko generacija ljudi se se mogli vratiti na prvobitno podruje i poeti obradu iznova. Taj je postupak mogao funkcionirati dok nije bilo demografskog pritiska i dok je bilo puno slobodne zemlje. Kasnije se izmet domaih ivotinja mogao koristiti za poveanje plodnosti tla, to je olakavalo permanentni sedentizam, nuan zbog sve manje slobodnog prostora. U novije vrijeme, poput pojedinih podruja Afrike i Azije u XIX. stoljeu, primijeeno je da ljudi naputaju intenzivnu sedentarnu poljoprivredu i vraaju se na mobilnu slah-and-burn hortikulturu im to dopusti smanjivanje demografskog pritiska. I to upuuje da je domestifikacija i njezino intenziviranje prije nekoliko tisua godina bilo posljedica pritiska. ovjek je, poput svakog drugog bia, oportunistika ivotinja i nastoji osnovne potrebe zadovoljiti uz to manje rada. Domestifikacija je posebno destruktivne posljedica imala na otocima, najvie na Pacifiku, gdje je postojala jedinstvena flora i fauna i gdje su mnoge vrste evoluirale u

18

odsutnosti predatora. Tamo su polinezijski hortikulturalisti, prije 2.-3.000 godina, donijeli domae biljke i ivotinje, plus vie neeljenih pratilaca, od takora do kukaca i mikroorganizama, i izazvali masovno istrebljenje lokalnih vrsta ptica i mnogih drugih vrsta. Poveanje stanovnitva, koje se naglo ubrzalo nakon neolitske domestifikacije, dovelo je do ubrzane sjee uma s mnogim posljedicama, koje se i danas osjeaju. Stoarstvo, posebno koritenje koza i ovaca, spreavalo je regeneraciju ume, koja bi, u umjerenim klimatskim zonama, bila mogua u relativno kratkom vremenu. U mnogim podrujima, posebno u mediteranskim zemljama, ali i na irem euroazijskom prostoru, seljaci su sjekli ume, a stoari ili seljaka stoka onemoguavala njegovu obnovu. U umjerenim klimatskim zonama guste su ume nastale tek nakon povlaenja ledenjaka i zatopljavanja zadnjih 12.000 godina. Najvaniji imbenik u poveanju antropogene intervencije u neolitskom razdoblju svakako je bilo poveanje stanovnitva, koje je domestifikacija omoguila. Dok su stoarske grupe ostale malobrojne i rasprene, seljaka su se drutva demografski uveavala i ekspandirala u svim smjerovima iz nekoliko poetnih zona u dolinama velikih rijeka. Sva neolitska seljaka drutva slave plodnost, od statua s izraenim enskim atributima do kulta bika. Njihovu ekspanziju mogla su ograniavati stoari-nomadi na konjima na euroazijskim stepama, ali sakupljai-lovci uvijek su bili gubitnici ili, tonije, najvei je gubitnik bio sakupljako-lovaki ivot, jer su mnogi sakupljai-lovci i sami prihvatili domestifikaciju i pretvorili se u seljake ili stoare. Na rubovima seljakog svijeta nastala su, prije 5-7.000 godina, drutva stoaranomada, koja takoer predstavljaju primjer domestifikatorskih drutava. Militarizam, pljakanje i mobilnost njihovo su osnovno obiljeje. I kod njih je esto postojao veliki natalitet, koji je uzrokovao periodine eksplozije osvajanja agrarnog svijeta na temelju koritenja konja. U mnogim podrujima, gdje su stotinama i tisuama godina ivjeli pastoralni nomadi, poput srednje Azije, danas prevladaju opustoena podruja. Periodino koritenje vatre onemoguavalo je reforestizaciju velikih stepa srednje i sjeveroistone Azije. Kod stoara uglavnom nije postojalo konzervacijska orijentacija, jer je drutveni presti u naglaeno hijerarhijskom drutvu ovisio o broju stoke, tj. netko je bio to vie uvaen to je imao vie ovaca, koza i/ili krava. U nekim sluajevima, poput Mongola u XIII. stoljeu, pastoralni su nomadi osnovali velika carstva, koja su potinili okolne agrarne civilizacije. No u pravilu su se stoari-nomadi zadovoljavali periodinim pljakanjem ili uzimanjem danka od susjednih seoskih drutava.25 Neolitska domestifikacija utrla je put stvaranju sloenih drutava (civilizacija) u kojima su antropogeni problemi intenzivirani, jer s njima dolazi do poveanja adaptivnog jaza izmeu ljudske biogramatike i novog drutvenog okruenja. Centralizirane drave zamjenjuju ranije sustave srodstva na kojima su jo umnogome poivala rana poglavarstva. Taj proces drutvene birokratizacije nikada nije potpuno prevladao u agrarnim civilizacijama, ali u njima su poloene osnovice za njegovu gotovo potpunu prevlast u industrijskim drutvima. Civilizacije institucionaliziraju ropstvo i druge oblike meuljudske eksploatacije, organiziraju ratove, intenziviraju
25

O stoarima nomadima piu: Barfield 1992, Fernandez-Armesto 2002, Chaliand 2003, Richards 2005, Ponting 2007.

19

unitavanje uma i drugih divljih stanita itd.26 Pojava pismenosti posljedica je klasne stratifikacije i pobiranja nameta. Monumentalna arhitektura zigurati, piramide, hramovi - slavi mo elita i njihovih nebeskih patrona i takoer doprinosi ekolokoj devastaciji. Na mnogima mjestima od Mediterana do junog Iraka, od Yukatana do Kine gdje su nekada postojali veliki gradovi, sada dominira devastirani i neplodni okoli, nalik mjeseevom regolitu (mrtvom tlu). U svim civilizacijama deforestizacija je viestruko intenzivirana u odnosu na ranija drutva jednostavnih i sloenih hortikulturalista. Mnogi arheolozi zastupaju hidrauliku teoriju uglavnom nekoliko tipova moderniziranih verzija klasine teorije Karla Wittfogela iz 1950-ih godina po kojima je organiziranje velikih masa ljudi u svrhu navodnjavanja i intenziviranja poljoprivredne proizvodnje bio glavni ili jedan od glavnih razloga nastanka drava u dolinama velikih rijeka.27 Navodnjavanje je, s jedne strane, bila posljedica rastueg stanovnitva, a s druge je strane doprinosila daljnjem demografskom poveanju i intenziviranju antropogenog utjecaja na okolni prirodni svijet, uglavnom u pravcu sve vee modifikacije i devastacije. Unitavanje divljih stanovnitva i vrsta bila je neposredna posljedica. No, irigacijski kanali stvarali su mulj i doprinosili salinizaciji i eroziji tla, te lakem irenju nekih zaraznih bolesti, poput malarije. Po miljenju mnogih historiara deforestizacija i salinizacija tla doveli su ili bitno doprinijeli - do kolapsa veine klasinih civilizaciji u Mezopotamiji, od Sumerana do Arapa. Salinizacija je doprinijela propasti i nekih monih azijskih drava, poput carstva Kmera u dananjoj Kambodi u XV. i XVI. stoljeu. Neka podruje intenzivne irigacije, poput junog Iraka, ostala su toliko slana da je vee obnavljanje poljoprivrede nemogue do danas.28 U nekim sluajevima, postojala je i dugorona odrivost i relativno male tete, ali samo zato to su ljudi minimalno intervenirali u povoljne prirodne procese. Egipat i redovito natapanje poljoprivrednih podruja u dolini Nila, uz koritenje niske razine hidraulike tehnologije, najpoznatiji je primjer i ta e se ravnotea sauvati bazino do sredine XIX. stoljea. No i u Egiptu se se povremeno javljali problemi s malarijom, salinizacijom i poplavama, koje su mogle imali znaajne politike posljedice. este poplave i sue doprinijele su propasti Starog i Srednjeg faraonskog carstva. Puno je gore bilo kod drugih velikih rijeka Eufrata, Tigrisa, Inda, Jang-Cea koji su esto mijenjali tok i nepredvidljivo se izljevali iz korita, uzrokujui velike tete. uta rijeka dobila je u narodu naziv tuga Kine zbog mnogobrojnih katastrofalnih poplava u novijoj kineskoj povijesti, koje su odnijele milijune rtava.

26

O korijenima klasne stratifikacije usp.: Markus 2008a:273-281 i tamo navedenu relevenatnu literaturu. 27 Izvorno hidraulika je teorija koritena kao objanjenje za nazadnost klasinih azijskih civilizacija i za odsustnost europskog feudalizma, ali novija su istraivanja to napustila. Primjerice, Kina je u vrijeme dinastije Song, od XI. do sredine XIII. stoljea, bila na pragu industrijske revolucje s masovnom upotrebom ugljena, mnogim tehnikim inovacijama i oko 15-20 % urbaniziranog stanovnitva. Neto kasnije, poetkom XV. stoljea, Kina je slala velike pomorske ekspedicije sve do istone obale Afrike. No ti su napori brzo prestali i prazni geopolitiki prostor kasnije su mogli ispuniti europski kolonizatori i trgovci. O ekolokoj povijesti Kine usp.: Wright 2001, FernandezArmesto 2002, Elvin 2006, Ponting 2007, Radkau 2008. 28 O tome detaljnije Montgomery 2007, Radkau 2008.

20

Za sakupljae-lovce priroda je oduhovljena i oivljena, a druga bia ive kao posebna plemena, sa svojim jezikom i obiajem, koje ljudi moraju potivati i koja, uz prikladno ponaanje, moda mogu razumjeti. Za civilizirane ljude takvo vienje svijeta obino zvano animizam - predstavlja praznovjerje divljaka. Rasaravanje prirode ne potjee, kako se esto misli, s modernom znanou, mainskom industrijom i birokratizacijom, ve see tisue godine u prolost i ima svoje korijene u neolitskoj domestifikaciji i sve veem gubitku veze s slobodnim divljim svijetom. U irenju domestifikacije i civilizacije nestaju glasovi divljine i drugih vrsta, duhovi ume, rijeka, jezera i planina prestaju govoriti ljudima ili, ako i dalje govore, ljudi ih vie ne razumiju. Taj je proces bio postupan, jer su religije ranih arhainih civilizacija, prije cca 3-4.000 godina, jo uvijek mogle pokazivati senzibilitet prema prirodnom procesu, kao kod starih Egipana, Tolteka i Asteka, a u manjoj mjeri kod antikih Helena i Rimljana. Sve su civilizirane religije vie-manje dekontekstualizirane u smislu da gube vezu s konkretnim lokaliteteom u kojima, za prethodne animistike vjere, prebivaju lokalni duhovi predaka i duhovi zemlje. U najboljem sluaju neke civilizirane religije, poput hinduizma i intoizma, inkorpiraju stara animistika vjerovanja u novi panteon, pretvarajui duhovne zemlje u nia boanstva. Resursistiki antropocentrizam, daleko od toga da bi bio produkt buroaskog kapitalizma, ima svoje davne korijene u drevnim civilizacijama. U mnogim civilizacijama pristalice gradskih religija, poput kranstva, islama i hinduizma, unitavaju svete umske gajeve u kojima je lokalno stanovnitvo sakupljai-lovci, ali i jednostavni hortikulturalisti oboavala lokalne duhove zemlje. Civilizirane religije uglavnom su orijentirani prema unutra, stavljajui naglasak na osobno duhovno i moralno usavravanje i ignorirajui iri prirodni svijet, kojeg je ovjek dio i o kojem potpuno ovisi. Aksijalne religije (budizam, hinduizam, konfucijanizam, kranstvo, islam), kao produkti birokratskih agrarnih carstava, pokazuju visoki stupanj tog procesa, jer prirodu doivljavaju kao neto neutralno - ili pozadinu pozornice na kojoj se odigrava ljudska drama - u boljem i neprijateljsko i kaotino mjesto u gorem sluaju. Izraziti pro-natalitetni stav civiliziranih religija takoer potie i legitimira ekoloku devastaciju. Civilizirana religije mogu ponekad priznavati da je ovjek dio prirode kao u sluaju Azteka ili Maya ali i ovdje se prirodni svijet doivljavao kao kaotino mjesto, koje ljudi moraju razliitim mjerama, od irenja domestifikacije do udovoljavanja prohtjevima nebeskih bia, pripitomljavati i kontrolirati. Stvaranje civilizacije i pismenosti odigralo je najveu ulogu u procesu de-spiritualizacije prirode i stvaranju iluzije da jezik i racionalnost pripada samo jednoj vrsti. U tom procesu prirodni svijet, koji je za sakupljae-lovce bio izvor smisla i znaenja, postaje sve vie prazno i besmisleno mjesto, dobro samo za osvajanje i eksploataciju ili za bijeg u onostranost. Postuliranje transcendentne realnosti, u koju ovjek treba pobjei pred patnjom i besmislenou ovoga svijeta, pokazuju visoku razinu ras-aravanja prirode. Moderni sekularni humanizam samo nastavlja i produbljuje, u sekulariziranom obliku ovu tisuugodinju tendenciju instrumentalizacije prirode. Umjesto potovanja divljeg prirodnog svijeta civilizirani ljudi poinju sakralizirati i oboavati ljudske tvorevine: nebeska bia, kraljeve, careve, vjerske voe, diktatore i druge monike, te, u novije doba, tehniku, dravu, naciju itd. U religijama i filozofijama agrarnih civilizacija bitni su jedino ljudi i njihove tvorevine, ukljuujui kolektivne fantazije o nebeskim biima.29
29

O problematici rasaravanja i ponovnog zaaravanja svijeta postoji brojna literatura u suvremenoj

21

Pojava i irenje intenzivne poljoprivrede i stoarstva znailo je pojavu mnogih novih zdravstvenih problema. 30 U nalazima ljudskih kostura iz neolitskog razdoblja pojavljuje se sve ei tragovi degenerativnih oboljenja, poput artritisa, propadanja zubi, oteivanja kraljenice i drugih problema. Dolazi do fizike degeneracije smanjenja prosjene visine i teine ljudi, koji se kroz nekoliko generacija bave intenzivnom poljoprivredom, kao i do opadanja prosjene duljine ivota, esto na ispod 30 godina. Znatno poveani natalitet pretvara ene u strojeve za raanje djece i ima teke posljedice za njihovo zdravlje. ivot u blizini stoke ovaca, krava, koza, svinja itd. znailo je poveanje mogunosti za prenoenje zaraznih klica s tih domaih ivotinja na ljude. Veina zaraznih bolesti tipinih za agrarna drutva izvorno potjee od divljih predaka nekoliko domestificiranih vrsta, posebno svinja i krava. Istovremeno, poljoprivreda i sedentarni ivot sa znatno veom gustoom populacije omoguio je zadravanje zaraznih klica u lokalnom stanovnitvu, dok skladitenje hrane u ljudsku blizinu dovodi takore, mieve i druge oportunistike vrste, koje este prenose bolesti. irenje trgovine, posebno nakon pojave gradskih sredita, poveavalo je mogunost prenoenja bolesti iz jednog lokaliteta u udaljenija podruja. Ekspanzija civilizacije bila je olakana nevidljivim i za nekadanje ljude nepoznatim biolokim orujem, jer su pogranine populacije esto bile decimirane raznim zaraznim bolestima na koje su civilizirani ljudi ve stekli osnovni imunitet. Kolera, tifus, kuga, kozice i ospice najee su bolesti, koje imaju korijene u neolitskoj domestifikaciji. Osvajanje i teritorijalna ekspanzija praksa tipina za sva sloenija drutva takoer su donosile bolesti u nova podruja. Nositelji bolesti mogli su u meuvremenu stei osnovni imunitet ali ne i lokalna populacija s kojom su oni dolazili u kontakt. Rezultat je esto bio istrebljivanje velikih grupa domorodakih populacija. Najpoznatiji sluajevi bili su, svakako, velika geografska otkria i ekspanzije Europljana od kraja XV. do kraja XIX. stoljea, koji su rezultirali smru nekoliko desetaka milijuna ljudi u Sjevernoj, Srednjoj i Junoj Americi, Australiji i dijelovima Afrike. Simptomatina, podruja velikih civilizacija, poput Kine i Indije, nisu pretrpila nikakve zdravstvene tete od kontakta, jer su ti ljudi, ivei vie generacija u okolnostima slinim onim u Europi, stekli imunitet. No ljudske populacije, iji je ivot bio bitno drugaiji poput sakupljaa-lovaca i jednostavnih hortikulturalista bile su decimirane. I neke agrarne civilizacije, poput Azteka i Inka, doivjeti demografski i politiki slom zbog irenja
ekolokoj filozofiji, antropologiji i srodnim podruima: Abram 1996, Ingold 2000, Lerro 200, Crosby 2002, Szerszynski 2005, Harvey 2005, Pike 2006, Rowe 2006, Radkau 2008. U ekolokoj literaturi veliki je utjecaj stekao lanak amerikog povjesniara Lynna Whitea The Historical Roots of Our Ecological Crisis (1967) u kojem tvrdi da je kranski antropocentrizam osnovni uzrok ekoloke krize. No, kako su mnogi kritiari primijetili, to tumaenje ne objanjava vrlo loi ekoloki bilans nekranskih civilizacija i predstavlja idealistiko gledanje, koje stavlja kola ispred konja. Nae je vienje materijalistiko, tj. materijalni su imbenici broj ljudi, tehnologija, standard ivota, evolucijski (ne)testirane djelatnosti itd. - kljuni za ekoloki bilans nekog drutva. Od 1970-ih godina dalje javljaju se, umnogome kao reakcija na Whiteovu tezu, mnogi pokuaji ozelenjivanja tradicionalnih religija, uglavnom vrlo nategnuta nastojanja da se nau odreene proto-ekoloka mjesta u teolokoj literaturi i da se brani naelo eko-paternalizma po kojem je ovjek neka vrsta bojeg upravljaa na Zemlji, koji se treba skrbiti i mudro upravljati s prirodnim bogatstvima. 30 O irenju razliitih bolesti od neolitske domestifikacije dalje postoji brojna literatura: Cohen 1989, McNeill 1998, McMichael 2003, Diamond 2007. Crawford 2008. O tome govorimo detaljnije u rukopisu Darwinizam i povijest.

22

zaraznih bolesti, jer, iako sloena drutva, njihovo stanovnitvo nije imalo imunitet zbog manjka domaih ivotinja tipinih za euro-azijski prostor. To je istrebljivanje otvorilo put za naseljavanje Europljana i njihovih potomaka, koji su i danas politiki dominantne grupe u veem dijelu Novog svijeta. Za njihovo irenje postojali su i druge okolnosti, poput superiornije vojne tehnike, ali zarazne klice bile su kljune. Kao to je domestifikacija i urbanizacija znaila stalno rastuu ekoloku simplifikaciju, tako je i ekspanzija Europljana dovela do stalno rastue kulturne simplifikacije. Mnoga ljudska drutva i jezici, poput mnogih divljih biljnih i ivotinjskih vrsta, zauvijek su nestali zadnjih nekoliko stoljea. Domestifikacija i sedentarni ivot poloili su osnovice za proces stalno rastueg ruiniranja ljudskog zdravlja. Te se tendencije viestruko uveavaju s poecima urbanizacije prije cca 6.000 godina. Velika veina ljudi u agrarnim civilizacijama ivjela je na selu, u okoliu, koji je ve bio neprirodan tj. suprotan ljudskoj biogramatici ali jo uvijek u nekim stvarima blizak drevnom okoliu (zajednica, organski i preteno isti okoli). Grad znai viestruko uveanje adaptivnog jaza i eksponencijalno uveanje antropogenih problema, meu njima i zdravstvenih. Gradovi agrarnih civilizacija bili su, blago reeno, zdravstvena katastrofa s obiljem prljavtine, buke, otpada, smoga, praine, legla takora i parazita itd. U mnogim gradovima bilo je sasvim uobiajeno da se fekalije i drugi otpad izbacuju kroz prozor na ulicu, esto na glavu sluajnih prolaznika. Velika veina gradova nije imala kanalizacijski i vodovodni sustav niti sustavno razvijene mjere higijenske zatite. ak i antiki Rim, koji je prednjaio u mjerama zatite, imao je vrlo loi zdravstveni bilans. U njima je mortalitet bio toliki veliki da su bioloki mogli preivjeti samo stalnim priljevom neto manje nezdrave seljake populacije i bez toga bi brzo demografski kolapsirali. Mortalitet je bio visok, a prosjena ivotna dob niska ak i za pripadnike viih slojeva. No, elita je mogla, posebno u ljetnim mjesecima i ako su to lokalne prilike dozvoljavale, pobjei u oblinje seoske vile. Gradovi su esto bili sredita trgovaki i karavanskih puteva, to je nerijetko olakavalo irenje bolesti i na veim udaljenostima. Crna kuga iz XIV. stoljea, koje je omoguena irenjem karavanskih puteva nakon mongolskog osvajanja prostora srednje i istone Euroazije, samo je najpoznatiji primjer. Veina gradskog stanovnitva u agrarnim civilizacijama ivjela je u siromanim etvrtima u kojima su vladala prljavtina, bolesti i nasilje. esto su, kao u klasinom Rimu, stanovali u visokim zgradama irenje u visinu zbog nedostatka prostora koje su se, zbog loe kvalitete graenja, ruile i pokapale svoje stanare. U gradovima dolazi do vrhunca tendencija ekoloke simplifikacije, koja je zapoela s neolitskog domestifikacijom. U njima ivi mnogo divljih vrsta, ali to su uglavnom manje i izrazito oportunistike vrste takori, mievi, ohari, vrapci, muhe itd. koji mogu podnijeti ivot u zagaenom, devastiranom i prenapuenom okoliu. I to se tie zdravstvenih prilika prie o gradovima i civilizaciji kao dijelovima povijesnog napretka nemaju nikakvog uporita u stvarnosti. Europski doseljenici na podruju sjeverne Amerike od XVII. stoljea tvrdili su esto da su doli u divljinu i niiju zemlju (res nullius). To je djelomino bilo ideoloko opravdanje osvajanja, ali i posljedica injenica da su zapadni Europljani stoljeima ivjeli u izrazito humaniziranom, prenapuenom i devastiranom okoliu u

23

kojem je malo to ostalo od irih podruja divljine. U XIX. i prvoj polovici XX. stoljea prevladavalo je uvjerenje da su sjeverna i juna Amerika bila, do dolaska Europljana, vrlo rijetko i sporadino naseljene, osim sredinjeg Meksika. U najnovije vrijeme, zadnjih dva-tri desetljea, postoji tendencija velikog uveanja demografske napuenosti, po nekima i preko 120 milijuna ljudi u pret-kolumbovskim drutvima. Uveanje broja nije nastalo zbog nalaenja novih izvora, ve zbog politike korektnosti, tj. sumnje da niski brojevi predstavljaju ostatak starih rasistikih i imperijalistikih sklonosti bijelih povjesniara iz ranijeg razdoblja. U stvarnosti, nema nikakvog naina da se sigurno ustanovi makar i priblina napuenost. No, veina istraivaa smatra da je na podruju sjeverne Amerike krajem XV. stoljea ivjelo 4-8 milijuna ljudi, a na podruju Latinske Amerike oko 40-50 milijuna. Novija su istraivanja pokazala da su znaajna podruja u Sjevernoj i Latinskoj Americi povraeno u divlji okoli u XVI. i XVII. stoljeu nakon to su europske zarazne bolesti odstranile najvei dio domorodakog stanovnitva. 31 To je olakalo vienje novog svijeta kao divljine. Podruje sjeverne Amerike bilo je, od ljudskog doseljavanja do dolaska Europljana, uglavnom naseljeno jednostavnim i mobilnim drutvima sakupljaa-lovaca ili, rjee, jednostavnim hortikulturalistima. Njihov nain ivota nije bio jednolian, jer su ivjeli u razliitom okoliu, od arktikih krajeva sjevera, preko velikih ravnica Srednjeg zapada do gusto poumljenog podruja pacifike i atlantske obale. No, zajedniki im je bio relativno mali ekoloki utjecaj. Najznaajniji oblik bilo je, slino kao u pojedinim podrujima u Australiji, koritenje vatre za odranje travnatih stepa na Srednjem zapadu, kao okoli najpogodniji za velika stada bizona (tzv. bison belt), koji su se lovili pjeice. U nekim podrujima, poput dananje Arizone i Novog Meksika, te u dolini rijeke Mississippi, dolo je do pojave i sloenijih oblika drutvene organizacije, najee u obliku poglavarstava (chiefdom) ili sloenih hortikulturalnih drutava. Najpoznatiji od njih bili su Cahokia u dolini Mississipija oko XII. stoljea, te Hohokam, Mogolon i Chaco na Jugozapadu. No ta su sloena drutva koja su se razvila izmeu 500. i 1300. g. n. e. - nestala ili se vratila na ranije oblike jednostavnije organizacije dugo prije dolaska Europljana. Kod njih ekoloki je utjecaj bio znaajniji nego kod sakupljaa-lovaca, ali znatno manje nego kasnije kod Europljana. U podrujima blizu atlantske obale postojala su i brojna jednostavna hortikulturalna drutva, koja su krila dijelove gustih uma, ali ta je deforestizacija bila znatno manja po obimu nego u Europi, Kini, Indiji i drugim podrujima civilizacije. No, kod pojedinih suvremenih historiara postoji tendencija da se pret-kolumbovski okoli opisuje kao potpuno humanizirani, kao ljudska konstrukcija i, u nekim ekstremnijim sluajevima, da se negira bilo kakvo znaenje pojma divljina,32 dakle upravo
31

Denevan 1992, Krech 1999, Kay-Simmons 2002, Cumbler 2005, Wynn 2006, Miller 2007. Ta je revizionistika historiografija s pravom kritizirala tradicionalne teze o netaknutom okoliu, ali esto je odlazila u drugu krajnost. Po njoj, ne bi bilo nikakve razlike izmeu izrazito humaniziranog i domestificiranog okolia zapadne Europe XV. i XVI. stoljea i tadanje sjeverne Amerike. 32 Krech 1999, Kay-Simmons 2002, Miller 2007, Radkau 2008. Ti istraivai polaze od tradicionalnog humanistikog razlikovanja izmeu iste ili netaknute prirode na jednoj i ljudskog/kulturnog svijeta na drugoj strani. To razlikovanje ima smisla kada bi priroda bila statina cjelina, koju mijenjaju samo ljudi. U stvarnosti, priroda je dinamika cjelina, koja se, kroz milijarde godina, stalno mijenja djelovanjem mnogih anorganskih i svih organskih imbenika. Sve vrste neprekidno preoblikuju okoli

24

suprotno vienje od onog prethodnog. No, drugi su autori s pravom istaknuli, u kritici tog tumaenja, da postoje ogromne razlike izmeu ekolokog utjecaja nekoliko milijuna sakupljaa-lovaca i hortikulturalista na jednoj, odnosno nekoliko desetina i stotina milijuna preteno gradskih i industrijskih ljudi zadnja dva stoljea.33 Nestanak veine domorodakog stanovnitva bila je jedna od dvije najznaajnije posljedica onoga to je iz europske perspektive izgledalo kao velika geografska otkria. To je omoguilo obnovu divljih stanita, posebno gustih uma na podruju sjeverne i june Amerike do XIX. stoljea. Druga posljedica bilo je irenje euro-azijskih biljnih i ivotinjskih vrsta, proces, koji je historiar A. Crosby nazvao ekoloki imperijalizam.34 Te su vrste imale pogodne uvjete za irenje u novom okoliu ne samo Americi, ve i u Australiji jer im domae vrste nisu mogle pruati otpor. To je dovelo do stvaranja neo-Europa - jo jedan Crosbyijev termin tj. hibridnog okolia s izmijeanim tradicionalnim i novim vrstama, poto su europski kolonizatori svuda nastojali reproducirati familijarni europski okoli. Europljani su, svjesno ili nesvjesno, donijeli neke nove vrste vegetacije, poput plave trave u sjevernoj Americi, koja je bila pogodna za razvoj stoarstva i tako olakala europsko osvajanje kontinenta. Osobito je irenje pojedinih ivotinjskih vrsta krava, svinja, ovaca, koza, konja itd. imalo veliki ekoloki znaaj. U nekim sluajevima poput zeca u Australiji neke su uvezene vrste pobjegle u divljinu i postale prava poast za domau vegetaciju u irim regijama. Mievi, takori i sline oportunistike vrste svuda su pratile ovjeka i koristile nove ekoloke nie za svoju ekspanziju. Ekspanzija agrarnih civilizacija bila je kontinuirana, ali, po modernim standardima, prilino spora. Kroz tisue godina, nakon pojave prvih gradova-drava, milijuni i desetine milijuna ljudi ivjeli su izvan dravnih stuktura, kao sakupljailovci, hortikulturalisti i stoari-nomadi. Oko 1000 g. n. e. drave agrarnih civilizacija kontrolirale su tek oko 13 % teritorija, koje kontroliraju drave u XX. stoljeu, a do XVII. stoljea taj je postotak narastao na oko 33%. Sakupljai-lovci iskljuivo su ili preteno ivjeli na oko 35 % podruja nastanjenog ljudima jo prije 500 godina. Iz vie razloga slabih prometnih veza, ogranieni financijski izvori, slabo pokretne vojske itd. drave agrarnih civilizacija nisu mogle kontrolirati veliki prostor, koji su nastanjavali hortikulturalisti, stoari i sakupljai-lovci. Stoga je i ekoloki utjecaj agrarnih civilizacija, koliko god bio znaajan, ipak bio ogranien. Taj podatak ukazuje
bakterije to rade na globalnoj skali 3,5 milijarde godina i nema nikakvog razloga zato bi djelovanje jedne vrste stvaralo neki zasebni svijet, odvojen od ostatka prirode. Domestifikatorska i civilizirana drutva neprirodna su ne zato to nisu dio prirode, ve zato to nemaju uporita u ljudskoj evolucijskoj prolosti i u neskladu su, veem ili manjem, s ljudskom biogramatikom. U tom je smislu djelovanje ljudi domestifikatorskih i civiliziranih drutava neprirodno. 33 Worster 1993, Hughes 1996, Shabecoff 2003. Openito, autori, koji imaju kritiniji stav prema (modernoj) civilizaciji, vie istiu bitne razlike u ekolokom utjecaju izmeu jednostavnih i sloenih (civiliziranih) drutava. 34 Crosby 2004. (prvo izd. 1986). O analizi i primjeni Crosbyjevih ideja na specifine teme: Worster 1993, Griffiths-Robin 1997. Ekoloki imperijalizam posebno se proirio s europskom kolonizacijom od XV. stoljea dalje, ali pojava je znatno starija, jer su se glavne poljoprivredne itarice, poput jema i rie, proirile daleko izvan podruja svojeg postanka ve u neolitsko doba, prije pojave prvih civilizacija. Najpoznatiji je primjer veliko irenje rie u podruja june Kine od IV. tisuljea p. n. e. dalje.

25

koliko je krivo govoriti o zadnjih desetak tisua godina kao monolitnom razdoblju. Neopravdano je govoriti o zadnjih 5.000 godina kao dobu civilizacije, jer su velika veina kopnenog podruja ostala izvan kontrole dravnih struktura. Seljaka drutva karakterizira visoka stopa nataliteta, koje esti sluajevi masovnog umiranja zbog bolesti i gladi nisu mogle bitno usporiti, i stalna glad za zemljom. Fenomen granice bio je poznat u svim agrarnim civilizacijama i u novije doba, od XVI. do XIX. stoljea, detaljno je dokumentiran za podruja Istone Europe (Finska, june ruske i ukrajinske stepe), june Kine i, svakako najpoznatije, sjeverne Amerike od XVII. do kraja XIX. stoljea. U svim tim sluajevima kao i u mnogim drugim, manje poznatim seljatvo, iza kojeg je stajala mo centralizirane i birokratske drave, postupno je potiskivalo ili absorbiralo lokalne sakupljae-lovce, jednostavne hortikulturaliste ili stoare-nomade. Novozauzeta podruja postupno su podvrgavana intezivnoj obradi sa krenjem lokalnih uma, isuivanjem movara i drugim zahvatima, koji su znaili viestruko uveanje antropogenog utjecaj. U toku XIX. i prve polovice XX. stoljea ta e se ekspanzija viestruko ubrzati i proiriti na podruja zapadnog dijela sjeverne Amerike, velike dijelove Srednje i June Amerike, Australije, Sibira i subtropske Afrike. 35 U ekolokoj povijesti seljakih drutava u sreditu su uglavnom velike civilizacije, koje su nastale u dolinama velikih rijeka. No, esti predmet istraivanja bila su i naseljavanja otoka u Pacifikom i Indijskom oceanu od pripadnika seljakih drutava. Pacifiki otoci odvojili su se od kontinentalne mase prije vie milijuna godina i na njima se biljni i ivotinjski svijet mogao razvijati zasebnim putem. Odsustvo predatora uzrokovalo je da veina vrsta ptica izgubi sposobnost letenja i da mnoge vrste ne razviju zatitne mjere prilikom razmnoavanja. To je za njih imalo teke posljedice prilikom dolaska ljudi i njihovih domaih ivotinja, posebno maaka i pasa, ali i ivotinja, poput takora i mieva, koje su ljudi doveli sa sobom kao sluajnu prtljagu. Mnoge su vrste ptica nestale s tih otoka ubrzo nakon dolaska ljudi i tek arheoloki tragovi pokazuju njihove nekadanju rasprostranjenost. U popularnim tumaenjima esto se i danas pojedini otoci ili grupe otoka uzimaju kao primjer tropskoj raja. Jedan od najeih primjera su Havaji, koji su, ironino, davno prije dolaska Europljana, bili izrazito prenapueni i ekoloki devastirani. Po nekim procjenama polinezijsko stanovnitvo na vrhuncu demografske ekspanzije, oko sredine XVII. stoljea, brojilo je oko 300.000 stanovnika, koji su ivjeli u proto-dravnim strukturama s izraenom klasnom stratifikacijom. Stanovnitvo se poelo smanjivati ve i prije dolaska Europljana, jer je nosivi kapacitet bio premaen. Havajski je okoli bio stoljeima od doseljavanje cca 400 g. n. e. predmet intenzivne eksploatacije. Intenzivna poljoprivreda, uzgajanje svinja i demografski porast doveo je do velike deforestizacije i estih erozija tla, a umski je pokrov zamijenjen travnatim povrinama ako nije bio pogodan za poljoprivredu. U ovoj tematici nerijetko se spominje i jedan mali otok Rapa Nui ili Uskrnji otok, koji se nalazi oko 3,500 km zapadno od ilea. Rapa Nui naselili su vjerojatno polinezijski pomorci prije cca 1500 godina u procesu naseljavanja mnogobrojnih otoka u Polineziji, Mikroneziji i Melaneziji. Otok je 22,5 km dug i 11 km irok i u vrijeme
35

O tome detaljnije Richards 1999, 2005.

26

ljudskog doseljavanja bio je gusto poumljen. Doseljenici su se prehranjivali ulovom ribe, uzgojem pilia i sadnjom krumpira, tj. bili su, kao i svi Polineani, domestifikatori, a ne sakupljai-lovci. Izvorno na otok nije dolo vie od 30-50 ljudi, ali u toku nekoliko stoljea njihov je broj narastao do 7.000. Dolo je do intenzivnih politikih podjela na vie sela, koja su esto meusobno ratovala i, vjerojatno u cilju pokazivanja moi, gradili monumentalnu kamene spomenike. Do 1500. godine sva su drvea na otoku posjeena i stanovnici vie nisu mogli graditi drvene kue ni amce za ulov ribe. Dolo je do drutvenog i demografskog kolapsa i povremenih pojava kanibalizma kao zamjene za nedostatak proteina. Kada su 1720-ih godina Europljani stigli na Rapa Nui tu je ostalo oko 3.000 stanovnika iji se broj kasnije jo vie smanjio koji su ivjeli u krajnje bijednim uvjetima. Ono to se dogodilo na tom otoku mnogi istraivai shvaaju kao mikrokozmos onoga to se na globalnoj skali dogaa danas: nekontrolirano razmnoavanje i unitavanje prirodnih bogatstva na ogranienom prostoru dovodi do prekoraenja ekolokih limita i do demografskodrutvenog kolapsa. Rapa Nui esto se u suvremenoj ekolokoj literaturi navodi kao klasini primjer drutva, koje ne potuje ekoloke limite i unitava samog sebe.36 Rat je usko vezan uz pojavu sloenijih drutava, u antropologiji poznatih pod imenom poglavarstva (chiefdom) i drava (state). O njegovim korijenima i teorijama o njegovim postanku pisali smo detaljnije na drugom mjestu37 i ovdje emo se ukratko osvrnuti na njegove ekoloke implikacije. Rat ima svoje korijene u neolitskoj domestifikaciji i tipino je obiljeje svih sloenih drutava, posebno civilizacija. Sve su agrarne drave izrazito ekspanzionistike i ratoborne, vjeno gladne za zemljom i radnom snagom. rtve rata nisu bili samo ljudi, ve i pripadnici drugih vrsta i lokalnih eko-sustava. Moderna praksa masovne ekoloke destrukcije prirodnog okolia s Vijetnamom 1960-ih i 1970-ih godina samo kao najpoznatijim primjerom imala je svoje davne pretee kod Asiraca i drugih naroda, koji su trovali vodu i sjekli drvee da bi stanovnike nekog grada prisilili na predaju. U ratnim podrujima, na kojima se kretala vojska, dolazilo je do masovne ekoloke devastacije, posebno deforestizacije, zbog utiranja vojnih puteva, gradnje logora i palisada, ogrjeva itd. Intenzitet ratovanja varirao je, ovisno o regionalnim okolnostima. U nekim sluajevima, poput Starog i Srednjeg egipatskog kraljevstva ili znaajnih razdoblja kineske povijesti, rat je bio prilino rijetka pojava. Na suprotnom kraju spektra, poput drava Asiraca i Azteka, rat je bio neprekidna pojava, koja se provodila praktiki neprekidno, postajui gotovo cilj po sebi. To su krajnosti, ali rat poznaju sve civilizacije. U civiliziranoj povijesti rat postaje trajna i univerzalna pojava i znaajno doprinosi ekolokoj destrukciji. Ekoloki problemi usko su vezani uz kolaps ili opadanje mnogih agrarnih civilizacija. Dva vjerojatno najpoznatija primjera su klasina civilizacija Maya u pretkolumbovskoj Americi i Rimsko carstvo na Euroazijskom prostoru. Deforestizacija je ukljuena u kolaps svih velikih civilizacija, ali najvie u kolaps
36

O Rapa Nui usp.: McDaniel-Gowdy 2000, Christian 2005, Ponting 2007, Diamond 2008. U ekolokoj literaturi esto se, kao primjer drutvenog sloma, navodi i primjer vikinkih kolonija na Grenlandu, koje su propale do poetka XV. stoljea, jer se, zbog kulturnih predrasuda, nise eljele prilagoditi na nagle klimatske promjene (malo ledeno doba). 37 Markus 2008a:286-295.

27

klasine civilizacije Maya.38 Na poluotoku Yukatanu i iroj regiji razvila se, tokom prvog tisuljea n. e., klasina civilizacija, koja nije imala jedinstvenu dravnu strukturu, ve se sastojala, slino kao u klasinoj Grkoj, od mnotva nezavisnih ili polu-nezavisnih gradova-drava. U razdoblju 200-800. g. n. e. dolo je do velikog poveanja stanovnitva po nekim procjenama i do 20.000.000, iako je to vjerojatno pretjeran broj - koje se prehranjivalo intenzivnom poljoprivredom. Najvei dio uma na podruje Yukatana je iskren da bi se napravilo mjesta za poljoprivredu i irigacijske kanale. Poveanje stanovnitvo vodila je do intenziviranja poljoprivredne proizvodnje, koja je, kroz nekoliko stoljea, rezultiralo erozijom tla i stalnim opadanjem prehrambenih prinosa. Posljedica su bili intenziviranje ratova izmeu gradova-drava, glad i demografski kolaps na podruju junih ravnica Yukatana. Od kraja IX. stoljea vie ne postoje zapisi u pojedinim gradskim centrima, niti su graeni novi monumenti. U narednim stoljeima tropska prauma se obnovila, a od klasinih gradova Maya ostale su samo ruevine usred ungle, stanje kakvo su nali panjolski konkvistadori u XVI. stoljeu. Od sredine XIX. stoljea, kada poinju prvi popularni tekstovi o Mayama, slika propale civilizacije, koju je progutala prauma, progoni mnoge povjesniare. Rimska civilizacija irila se na podruju Mediterana, najprije Italije, a zatim i susjednih zemalja oko Sredozemnog mora. 39 To je podruje veinom ve bilo predmet intenzivne antropogene eksploatacije kroz nekoliko tisua godina. Do I. stoljea pr. n. e. mnoga su mediteranska podruja ve odavno iskusila deforestizaciju zbog poljoprivrede i stoarstva. Pojedine su regije, poput dijelova Hispanije, Egipta, Sirije i Anatolije bile gusto napuene i malo je ostalo divljih podruja. Seljaci velika veina stanovnitva u Rimskom carstvu ivjeli su od zemlje, koja je ve bila znatnim dijelom iscrpljena. No, Rimljani su viestruko uveali ekoloku devastaciju. Ponajprije, rimska je drava kroz cijelo vrijeme svojeg postojanja bila izrazito militaristika, jer je, ak i u vremenu pax romana vodila stalne ratove na granicama. Do poetka II. stoljea n. e. ti su ratovi bili preteno ofenzivni za osvajanje novih podruja, a od tada se svode na obranu granice od barbara - uglavnom germanskih i slavenskih plemena, koji su ivjeli kao seljaci i stoari ili od Parta i Perzijanaca na Istoku. I Rimska je vojska provodila opseno unitavanja uma na podruju ratnih operacija, kako zbog mjesta za kampiranje, tako i zbog spreavanja neprijateljskih zasjeda. Rimljani su, poput mnogih drugih ratnikih naroda, provodili ekoloku devastaciju na ratnom podruju, od unitavanja uma do zagaivanja vodenih izvora. Velika podruja u sjevernoj Africi, koja su danas pustinja, u rimsko su doba bile bogate i plodne pokrajine, ali intenzivna poljoprivredna eksploatacija doprinijela je, uz klimatske promjene, njihovoj ruinizaciji i dezertifikaciji.Rimljani su bili veliki graditelji cesta, akvadukta i gradova, to je trailo veliku koliinu drva i drugih prirodnih bogatstava. Gusta mrea cesta, koje nisu nadmaene sve do modernog doba,
38

O civilizaciji Maya usp.: Webster 2002, Demarest 2004, Fagan 2006, Diamond 2008. Spomenuli smo da je u novijoj strunoj literaturi potpuno naputeno ranije esto miljenje da je civilizacija Maya nije poznavala rat. Upravo suprotno, endemini rat bio je trajno obiljeje i te civilizacije (Markus, 2008a). 39 O ekolokoj povijesti Rima detaljnije piu: Hughes 1975, 1994, 2001, 2005, Chew 2001, 2006, Ponting 2007.

28

omoguila su eksploataciju i unitavanje mnogih ranije nepristupanih divljih stanovnitva, posebno planinskih uma i movara. I rudarstva, s iskapanjem razliitih ruda, devastiralo je pojedina podruja. Sedimenti na Grenlandu iz II. stoljea n. e. pokazuje poveane tragove ive, upravo u vrijeme njezinog intenzivnog iskapanja na podruju Carstva. Kroz nekoliko stoljea rimske povijesti nisu unitava samo divlja stanovnitva, ve i bezbrojni pojedinani pripadnici veih vrsta. U okviru rimskih panem et circenses u arenama su smrt nalazile desetine tisua lavova, tigrova, slonova, nosoroga, divljih bikova i drugih ivotinja. Te su borbe, poznate kao venationes, izmeu ivotinja meusobno ili ivotinja i gladijatora dovele do nestanka tih vrsta u veem dijelu Carstva do IV. st. n. e. Meu dubljim uzrocima opadanja Rimskog carstva bili su ekoloki imbenici, posebno devastacija uma, erozija zemljita i iscrpljivanje poljoprivrednih podruja. Poznati su i drugi primjeri sloma pojedinih agrarnih civilizacija, od antikog Sumera do kamboanske civilizacije u XV. stoljeu. Iz civilizirane perspektive izvore su uvijek ostavljali gradski ljudi slom civilizacije izgledao je kao potonue u mrano doba. Stanovnitvo je znatno opalo, veliki su gradovi nestali ili se smanjili na 5-10 % svoje prijanje veliine. No, tehnika i ekonomska tranzicija na jednostavnije ivotne uvjete nije bila tako dramatina, jer se velika veina ljudi bavila poljoprivredom i stoarstvom i u vrijeme kada je neka civilizacija na vrhuncu. To je stanovnitvo uglavnom bila ekonomski samodostatno i slom gradskog ivota nije ga posebno pogaao. Umjesto mranog doba moe se, kako je primijetio arheolog Joseph Tainter, govoriti o obnavljaju ivotnih uvjeta, koji su za ovjeka normalniji i prikladniji, tj. ivotu u malim samodostatnim zajednicama, bez civilizacije i gradova. 40 Stalna i sustavna deforestizacija osnovno je ekoloko obiljeje agrarnih civilizacija.41 Drvo je, uz miie ovjeka i domaih ivotinja, bila njihova energetska osnovica i koristilo se za sve bitne aspekte ljudskog ivota: gradnju kua, brodova, dvoraca, grijanje, prijevoz, obrt, rudarstvo itd. Domestifikatorska i civilizirana drutva uglavnom su slavili deforestizaciju kao primjer pobjede nad divljom i kaotinom prirodom. U indijskom epu Mahabharata Arjuna i Krina spaljuju veliku umu Khandava i sve ivotinje u njoj u ast boga vatre Agnija. To je dio mitologije drevnih Arijevaca, koji su kao stoari doli u Indiju i nametnuli potivanje nebeskih bogova, odvojenih od konkretnih lokaliteta. U poznatom sumerskom epu o vladar Ura Gilgame i njegov drug, bivi divlji ovjek Enkidu, unitavaju gustu umu slavne libanonske cedrove - kako bi sagradili kraljevsku palau, i pogubljuju umskog boga i zatitnika ume Humbabu. Bilo je sporadinih sluajeva da su vladari nastojali oko reforestizacije, poput Egipta u XI. stoljeu i kasnije ili Portugala u XV. stoljeu. U veini zemalja vladari i politika elita nastojali su sauvati pojedine ume kao lovna podruja iz kojih su seljaci bili iskljueni pod prijetnjom smrti. Bilo je pojedinaca, poput helenskog filozofa Platona, koji su, gledajui unatrag na devastirani okoli, registrirali negativne promjene, ali oni su bili rijetki.

40 41

Tainter 2007. O deforestizaciji u agrarnim civilizacijama: Richards 2005, Christian 2005, Williams 2006, Ponting 2007.

29

Svi veliki gradovi i drugih agrarnih civilizacija provodili su intenzivnu deforestizaciju svojeg neposrednog okolia, ali i uvozili drvo iz udaljenijih podruja. U Antici je poznat sluaj Atene, koja je u V. st. pr. n. e. izrasla u veliku pomorsku silu, najmoniju u istonom Sredozemlju. Mnoga podruja na Egejskom moru, od Makedonije do june Anatolije, izgubile su znatan uma zbog nezasitnih zahtjeva Atene za drvnom graom, koja se koristila za mornaricu i gradnju velebnih zgrada. U mediteranskim podrujima deforestizacija je bila vrlo izraena ve u antika vremena zbog slabijeg regenerativnog sastava ume, ali i zbog masovnog koritenja koza i ovaca, koje su brstile mlade izdanke i spreavale regeneraciju ume.42 Stoga je u mnogim podrujima preostalo samo nisko raslinje (makija) ili potpuno golo i kamenito tlo, koje, ironino, mnogi dananji turisti doivljavaju kao lijep i prirodni mediteranski okoli. U zapadnoj i srednjoj Europi deforestizacija je usko vezana uz irenje gradova od XIII. stoljea dalje. Najvie urbanizirana podruja poput sjeverne Italije i Flandrije ujedno imaju i najmanje uma u razdoblju kasnog srednjeg vijeka. Tokom najveeg dijela srednjeg vijeka Europa se, u usporedbi s monim imperijima islamskog i kineskog svijeta, mogla shvatiti kao zaostalo zalee euroazijskog prostora. Deforestizacija je bila vaan uzrok erozije i gubitka plodnosti tla. U nekim podrujima, poput veeg dijela zapadne i srednje Europe, to je moglo biti ublaeno povoljnim klimatskim prilikama, tj. obiljem padalina. No i ovdje su povremeno izbijale masovna glad i bolesti. Jo je gore bilo u u sunijim podrujima, poput rubnih podruja Sahare ili Bliskog i Srednjeg Istoka, gdje je erozija tla dovodila ponekad dovodila do pravog drutvenog sloma. Slom nekih drevnih civilizacija, poput Sumera ili Maya, danas se preteno pripisuje deforestizaciji i posljedinoj eroziji tla kao glavnom uzroku. Religija je imala znaajnu ulogu u procesu deforestizacije, ne samo u smislu ideolokog opravdanja ekoloke destrukcije. Sve su aksijalne religije vezane uz gradove i prema divljem prirodnom svijetu pokazuju ravnodunost u boljem, odnosno otvoreno neprijateljstvo u gorem sluaju. To posebno vai za kranstvo najgradskiju od svih civiliziranih religija koja smatra da je prirodni svijet u palom stanju nakon ljudskog prvobitnog grijeha. Srednjovjekovni crkveni redovi, posebno benediktinci i cisterciti, uinili su mnogo da raspre strah seljakog svijeta od gustih uma. Redovnici au aktivno sudjelovali u krenju uma irom srednje i zapadne Europe ve od VI st. n. e i tokom srednjeg vijeka osnovali su nekoliko tisua samostana, od kojih su mnogi bili podalje od gradova i sela i predstavljali nukleus irenja agrarne domestifikacije. Meu njima postojala je radna etika koju je sociolog Max Weber krivo pripisao protestantizmu po kojoj rad predstavlja znaajan imbenik osobnog religioznog izbavljenja. Taj je rad u praksi imao znaajne ekoloke posljedice, posebno krenje uma i isuivanje movara u blizini samostana. Cisterciti su bili i veliki proizvoai eljeza. Povjesniar Michael Williams nazvao je cistercite i benediktince shock troops deforestizacije u srednjovjekovnoj Europi. 43 Ironino, redovnici su bjeali u divljinu od iskuenja civilizacije, ali su svojim radom doprinosili irenju te iste civilizacije od koje su pobjegli. No, u pojedinim su (rjeim)
42

Treba, ipak, upozoriti da su neki suvremeni ekoloki povjesniari upozorili na esta pretjerivanja oko antike deforestizacije, jer je podruje Mediterana bilo znaajno poumljeno jo poetkom XIX. stoljea. Tek od tada poinje masovna deforestizacija (Radkau 2008:131-136). 43 Williams 2006:96-97.

30

sluajevima ume oko udaljenijih samostana mogle biti zatiene kako bi se lake ouvao duhovni mir redovnika. I danas su mnoga podruja Italije, panjolske i Francuske poumljena zbog takve prakse, iako se radi o malim fragmentima neko velikih uma. irenje i suavanje uma usko je vezana uz sudbinu civilizacija. Svijetlo doba za civilizaciju znai mranu doba za umu i divlji prirodni svijet openito i obratno. U vrijeme Rimskog carstva veina podruja Mediterana ostala su bez uma. Nakon sloma Rimskog carstva, od V. do IX. stoljea, ume su se vratile u veini podruja, posebno u zapadnom Mediteranu. U to su vrijeme irom Europe dominirale su velike crnogorine i bjelogorine ume. Poveanje stanovnitva, od XI. do poetka XIV. I onda opet od XV. stoljea dalje, dovele su do sve vee deforestizacije. Oko 400. g. n. e. ume su prekrivale oko 95 % Europe, a do 1600. g. n. e. svega oko 20 %. Od X. do poetka XIV. stoljea najvei dio uma na podruju zapadne i srednje Europe opet je nestao zbog demografske obnove i postupne urbanizacije. Kasnije, nakon depopulacije zbog gladi i bolesti u XIV. stoljeu, ume su se ponovno privremeno obnovile, ali do XVIII. stoljea opet su najveim dijelom posjeene. U Francuskoj ume su pokrivale 18 milijuna hektara oko 1550. i samo 9 milijuna 1789. totska, Engleska i Nizozemska izgubile su najvei dio svojih uma do XVI. stoljea. U Njemakoj ume su poneto obnovljene zbog depopulacije u vjerskim ratovima XVI. i XVII. stoljea, ali do poetka XIX. stoljea opet su najveim dijelom posjeene. Oko 900. g. n. e. ume su prekrivale preko 80 % srednje Europe, a 1000 godina kasnije oko 20 %. Nakon 1918. dolazi do odreenog oporavka uma o emu emo kasnije vie rei. Slini ciklusi mogu se, iako manje detaljno, pratiti i na nekim drugim podrujima, poput sjeverne i sredinje Kine, doline Meksika, te nekim podrujima Indije. IV. Produbljavanje krize: industrijska drutva Vidjeli smo da je poveanje stanovnitvo, od neolitske domestifikacije dalje, uvijek bio glavni uzronik ekoloke destrukcije u seljakim drutvima, posebno velikim agrarnim carstvima. Od poetaka civilizacije do XVIII. stoljea stanovnitvo je postupno raslo, vrlo brzo po pleistocenskim standardima, ali vrlo sporo po kasnijim standardima. U vrijeme Krista u svijetu je, po vrlo grubim procjenama, bilo oko 150 milijuna ljudi, 1500. godine oko 450 milijuna, a 1700. godine oko 610 milijuna. U svim seljakim drutvima natalitet je bio vrlo velik, ali velika je bila i stopa mortaliteta zbog gladi i zaraznih bolesti, koje su uzimale visok danak i zbog este pothranjenosti. U gradovima je posebno visoka bila stopa mortaliteta i bez stalnog priljeva svjeeg i zdravijeg seoskog stanovnitva gradovi su vrlo brzo bioloki izumrli. No, stvari su se poele mijenjati od XVIII. stoljea. U mnogim jo uvijek seoskim zemljama stopa nataliteta ostala je i dalje visoka, ali stopa mortaliteta poela je padati. Historiari tu pojavu uglavnom pripisuju dvama osnovnim uzrocima. Prvo, nakon nekoliko tisuljea izloenosti zaraznim bolestima ostvarena je visoka stopa rezistentnosti kod veine populacije, posebno mladih ljudi u fertilnoj dobi. Bolesti su i dalje ostale endemine, ali bile su smrtonosne uglavnom kod djece i staraca. Drugo, intenzivnije trgovake komunikacije i ekonomsko povezivanje omoguilo je bre transportiranje hrane u gladna podruja i smanjenje mortaliteta, odnosno ublaavanje pothranjenosti.

31

Glad i pothranjenost i dalje su bili esti, ponegdje su dovodile do masovnog umiranja, ali ne toliko kao prije.44 Koji god bili uzroci, od XVIII. stoljea stanovnitvo je naglo poelo rasti, iako ne u svim podrujima podjednako. Do 1800. bilo je cca 900 milijuna ljudi, do 1900. 1, 6 milijardi, a do 2000. 6,5 milijardi. U tim je okolnostima ve krajem XVIII. stoljea britanski ekonomist Robert Malthus iznio svoje poznate crne komentare o nesrazmjeru izmeu stanovnitva, koje se poveava geometrijskom progresijom, i hrane, koja se, u najboljem sluaju, poveava aritmetikom progresijom. Oito je da je Malthus kao mjerilo uzeo neka obiljeja novije povijesti, koja se mogu primijeniti na agrarne civilizacije i na seljaka drutva openito. Njegova je teza o odnosu rasta stanovnitva i hrane oito bila pogrena, jer nije uzeo u obzir dvije pojave od kojih je jedna ve bila u toku, a druga e se dogoditi. Ve tada, tokom XVIII., a jo vie u XIX. i poetkom XX. stoljea velike mase Europljana odlaze u novi svijet, slabo napuene zemlje Sjeverne i Latinske Amerike, Australije i dijelove Afrike. Ta su podruja absorbirala demografski viak u uvjetima poetnih faza industrijalizacije. Druga, znatno vanija pojava je veliko poveanje proizvodnje hrane u XX. stoljeu na temelju masovne upotrebe fosilnih goriva, od umjetnih gnojiva, pesticida i insekticida do sloenijih oblika navodnjavanja. Potonje je omoguilo pravu demografsku eksploziju, jer je poetkom XX. stoljea bilo oko 1,5 milijardi ljudi, a stotinjak godina kasnije 6,7 milijardi. Iz toga su mnogi izvukli zakljuak da je Malthus u cjelini bio u krivu i da su ljudi izbjegli malthuzijansku zamku. Vidjet emo da nije tako. Malthusovo ime, poput Darwinovog, koristilo se esto za opravdanje kapitalizam i razliitih oblika meuljudske eksploatacije. No, sutina malthuzijanske teorije je postojanje objektivnih i apsolutnih ekolokih ogranienja za ljudsku demografsku i tehniku ekspanziju, dakle neto sasvim suprotno od uvjerenja pristalica kapitalizma i slobodnog trita. Industrijska drutva zadnjih 200 godina e lijek za sve svoje nevolje traiti u stalnom intenziviranju tehnike i ekonomske ekspanzije, koja naelno ne priznaje nikakva ogranienja.45 Rast stanovnitva u odnosu stope nataliteta i mortaliteta doivio je vrhunac poetkom 1970-ih godina i otada stalno opada. U apsolutnim razmjerima svjetsko stanovnitvo i dalje raste, jer je demografska baza vea nego ikada prije, ali u sve veem broju zemalja ene raaju sve manje djece, toliko malo da bi bez imigracije
44 45

Hughes 2001, McNeill-McNeill 2003, McMichael 2003, Crawford 2007. O Malthusu i novijim neo-malthuzijanskim koncepcijama piu Catton 1980, Ophuls-Boyan 1992, Hardin 1995, Ross 1998, Homer-Dixon 2001, Ola-Linner 2004. Dva najpoznatija neo-malthuzijanca zadnjih etrdesetak godina ameriki su biolozi Garrett Hardin i Paul Ehrlich, koji su detaljno kritizirali vjeru liberalnih ekonomista u neogranieni privredni rast i neiscrpnost prirodnih bogatstava. Pitanje stanovnitva u novije je vrijeme uglavnom tabu-tema u ekolokim krugovima, jer je suprotno duboko ukorijenjenim humanistikim predrasudama. Pro-natalitetni stav karakteristian je ne samo za tradicionalne religije, ve i za progresivistike sekularne ideologije, jer je poveanje stanovnitva pokreta povijesnog/ekonomskog/tehnikog napretka i vano sredstvo stjecanja ili ouvanja superiornosti prema vanjskim (stvarnim ili potencijalnim) neprijateljima. Zalaganje za smanjenje broja ljudi moe lako povui optubu za rasizam, jer se veliko poveanje stanovnitva nakon 1945. odvija u zemljama Treeg svijeta. No iz ekoloke je perspektive to zalaganje potpuno legitimno, jer mnogi ekoloki teoretiari istiu da su i tzv. razvijene zemlje viestruko prenapuene, posebno s obzirom na svoj visoki standard i da je problem ne samo broj ljudi, ve i rastroan nain ivota (konzumizam).

32

dolo do znaajnog opadanja stanovnitva. U velikim gradovima ljudi moraju ivjeti u izrazito prenapuenoj, zagaenoj i devastiranoj sredini i normalno je da nagonski reagiraju smanjenjem prirasta kako bi se smanjila razina stresa. Sveopa mehanizacija, kontracepcija, edukacija ena, visoki trokovi ivota i nastojanje za to viim standardom ukljuujui i produeno kolovanje, posebno ena - takoer doprinose opadanju nataliteta. No, usporavanje rasta i relativno opadanje stanovnitva nije znailo smanjivanje ekolokog utjecaja niti u jednoj zemlji, jer je sve vei broj ljudi aspirirao na ivot gradske srednje klase sa to viim standardom. U istom razdoblju dolo je do masovne urbanizacije. U agrarnim civilizacijama velika veina ljudi bili su seljaci, angairani u neposrednoj proizvodnji hrane na temelju rada ivih bia, ljudi i domaih ivotinja. Takva energetska osnovica mogla je podnijeti tek vrlo malu urbanizaciju. Masovna urbanizacija bila je mogua zbog mainske proizvodnje i industrijalizacije poljoprivrede na temelju fosilnih goriva. U drugoj polovici XX. stoljea jedan seljak, s industrijski organiziranom proizvodnjom hrane, moe prehranjivati izmeu 50 i 130 ljudi, koji rade u drugim poslovima i koji najee ive u gradovima. U agrarnim civilizacijama u gradovima je u prosjeku ivjelo ne vie od 5 % stanovnitva. Oko 1800. taj je prosjek jo uvijek vaio za ovjeanstvo u cjelini, iako je u zapadnoj Europi bio znatno vii. No, ve oko 1900. u gradovima ivi oko 10 % ovjeanstva, a poetkom XXI. stoljea oko polovice. Dok se porast stanovnitva postupno usporava, urbanizacija se i dalje odvija ubrzanim tempom. Svakako, te su dvije pojave povezane, jer gradovi su uvijek bile demografske crne rupe. Samo jedno kratko vrijeme u zapadnoj Europi, pri kraju XIX. i u prvoj polovici XX. stoljea, inilo se da bi gradovi mogli ostvariti demografsku samodostatnost. No, zadnjih bi desetljea gradovi u razvijenim zemljama doivjeli veliko opadanje i smanjivanje da nije dolo do masovne imigracije iz zemalja Treeg svijeta. Umjesto priljeva iz okolnih seoskih podruja, to je bilo tipino za agrarne civilizacije, sada dolazi do priljeva iz udaljenih zemalja i kontinenata, ali osnovni je princip isti. Ve zato se ne moe govoriti o vjerojatnosti neke budue demografske ravnotee. ak i ako bi se izbjeglo masovno umiranje od gladi, bolesti i ratova to je malo vjerojatno masovna urbanizacija neminovno dovodi do stalnog opadanja stope nataliteta. U svijetu, u kojem bi, primjerice, dvije treine ovjeanstva ljudi ivjelo u gradovima teko bi bilo izbjei demografsko opadanje ukupnog svjetskog stanovnitva. Visoka razina urbanizacije ne mora biti vezana uz razinu industrijalizacije, iako je to najee sluaj. Juna Amerika spada u ono to se obino zove Trei svijet i veina se zemalja mogu tretirati kao siromane sa stajalita standarda srednje klase. No, u njima visoka stopa urbanizacije, u prosjeku preko 80%. U Venecueli i Urugvaju, koji ne spadaju u razvijene zemlje oko 90 % stanovnitva ivi u gradovima. U svim agrarnim civilizacijama, pa tako i u srednjovjekovnoj Europi, drvo je bilo, uz miie ivih bia, osnovni izvor energije. Europska su drutva na rastuu energetsku krizu i sve veu prenapuenost odgovorila na dva naina, koja su podjednako imala velike ekoloke posljedice. Jedna je bilo nastojanje da se otkrije nova podruja pogodna za eksploataciju i, eventualno, naseljavanje. Ta je strategija dovela do velikih geografskih otkria od sredine XV. stoljea dalje. Drugo je bilo

33

postupna rastua upotreba nekih od ranije poznatih izvora energije, poput ugljena kao i odreene tehnike inovacije. Upotreba ugljena u Europi imala je vrlo mali znaaj prije XVIII. stoljea za razliku od ve spomenuta Kine u vrijeme dinastije Sung od X. do XIII. stoljea. Tada je Kina, po ocjenama nekih povjesniara, bila na pragu prve industrijske revolucije, jer je oko 20 % stanovnitvo ivjeli u gradovima, a ugljen se masovno koristio kao energetski izvor. No, i u Europi je, nakon XI. stoljea, dolo do znaajnog poveanja privredne proizvodnje, obrta, trgovine, rudarstva i urbanizacije. Pojedini povjesniari smatraju da se moe govoriti o pravoj industrijskoj revoluciji u europskom srednjem vijeku ili o europskoj maini.46 Najee objanjenje za industrijsku revoluciju, koja je najprije zapoela u Velikoj Britaniji u XVIII. stoljeu, je rastua nestaica drveta kao tradicionalne energetske osnovice agrarnih drutava. To objanjenje iako su ga mnogi ekonomski povjesniari kritizirali ostaje do danas relativno najbolje. Kada je jednom jedna zapoela s industrijalizacijom morale su je slijediti i druge zemlje ako nisu eljeli zaostati i postati plijen u internacionalnoj kompeticiji, bez obzira da li se kod njih osjeala nestaica drveta ili ne. Ovdje se, kao i u svim bitnim drutvenim promjenama zadnjih nekoliko tisua godina, ne radi o nastojanju za napretkom, ve o nudi i pritisku ili izboru manjeg zla. Industrijska je revolucija imala duboke ekoloke posljedice, ali ne u smislu neeg fundamentalno novog, ve produbljavanja trendova, koji su bili prisutni ve nekoliko tisua godina. Ona je umnogome predstavljale intenziviranje trendova ekonomske, demografske i tehnike ekspanzije, koje su, u veem dijelu zapadne i srednje Europe, bili prisutni vie-manje kontinuirano ve od XI. stoljea. U tom smislu izraz industrijska revolucija treba shvatiti ne kao nagli dogaaj i stvaranje sasvim razliitih drutava ve kao viestruko ubrzanje nekih ranijih trendova.47 Jedan od glavnih preduvjeta za demografsku eksploziju zadnja tri stoljea bila je eksploatacija novih energetskih izvora.48 Do modernog doba snaga miia organskih bia ljudi i domaih ivotinja bila je osnovni izvor energije. Tu i tamo koritena su sporadino i neki drugi izvori poput vjetra i ugljena ali bazino se nita nije promijenilo od neolitske domestifikacije. To je bio glavni razlog zato je u agrarnim civilizacijama velika veina ljudi ivjeli na selu i bila angairana u neposrednoj proizvodnji hrane. Tek je mali broj ljudi najvie do 10 %, esto i znatno manje mogu ivjeti od vika hrane i baviti se neproizvodnim zanimanjima. Stoga se esto koristio rad robova. Ugljen se koristio u Engleskoj ve od XIV. stoljea, uglavnom za grijanje kua i ve je tada u Londonu postojao problem oneienja zraka. Engleski kraljevi od XIV. stoljea nastojali su, uglavnom bezuspjeno, najprije zabraniti, a kasnije ograniiti upotrebu ugljena. No, njegova upotreba u cjelini nije imala iri ekonomski znaaj. To se poelo mijenjati od kraja XVII. stoljea sa sve veom
46 47

Cipolla 1994, Gimpel 2003. O problemu industrijske revolucije i pitanju kontinuiteta s ranojom europskom povijeu detaljnije: Cipolla 1994, Snooks 1996, Sanderson 1999, McNeill-McNeill 2003, Stearns 2007, Nolan-Lenski 2008. 48 O koritenju energije u ljudskim drutvima, s naglaskom na noviju povijest, usp.: Smil 1994, 2003, Heinberg 2005, Crosby 2006.

34

nestaicom drva i potrebom nalaenja novih izvora energije. Konstruiranje i usavravanje parnog stroja, koji je izvorno crpio vodu iz rudnika, znatno su uveali raspoloivost ugljena, kao i opadanje njegove cijene. Pojava i irenje eljeznice od 1820-ih godina omoguili su znatno bri transport ugljena i drugih prirodnih bogatstava i njihovu industrijsku preradu. To je bio poetka industrijske revolucije, koja se iz Engleske vrlo brzo proirila u kontinentalnu Europu i sjevernu Ameriku, jer druge zemlje nisu mogle dopustiti luksuz da zaostanu. Ono to je ugljen bio za XIX. stoljee nafta karbonizirani ostatak organskih bia iz drevne prolosti je postala u XX. stoljeu. Jeftini i lako dostupni fosilni goriva ugljen, nafta i plin - bila su glavni preduvjet masovne urbanizacije i industrijalizacije, te poveanja stanovnitva u zadnja dva stoljea. Pojavili su se i drugi izvori energije, poput nuklearne fisije, ali i danas fosilna goriva ine energetsku ilu kucavicu svih drutava. Bez njih ili s njihovom osjetnom nestaicom brzo bi dolo do demografskog i drutvenog kolapsa globalnih razmjera. Tek je upotreba fosilnih goriva omoguila postupno nestajanje ropskog rada. Moralistiko zgraanje nad ropstvom pojavilo se tek nakon toga, kada je postalo jasno, od kraja XVIII. stoljea, da novi izvori energije ine ropski rad nepotrebnim. U industrijskom drutvu pojavili su se mehaniki robovi, tj. strojevi kao moderni ekvivalent ljudskih robova. Era fosilnih goriva u XX. stoljea posebno se izrazila u upotrebi nafte.49 Nafta je idealni izvor energije zbog (donedavno) lakog vienja, skladitenja, transporta i, najvanije, velike mogunosti upotrebe u razliitim podrujima. Njezina je upotreba bila kljuna za mnoge segemente industrijskog drutva, od poljoprivrede do transporta. Nafta je omoguila masovnu privatnu motorizaciju, tj. koritenje individualnog transporta s automobilima i, neto manje, motorima. Na toj se osnovi poeo razvijati sustav predgraa najee u obliku privatnih kua s vrtom nakon 1918. u sjevernoj Americi i Australiji, te nakon 1945., u znatno manjoj mjeri, u zapadnoj i srednjoj Europi. Gradska srednja klasa odlazila je iz gradskih sredita koja su mogla ostati poslovne zgrade ili u koje se doseljavali siromaniji slojevi u kue u predgrau. Sustav predgraa, koji je od poetka poivao na jeftinoj nafti, znaio je, u uvjetima nekontrolirane urbanizacije, viestruko uveanje ekoloke devastacije, jer su mnoga zelena podruja, ume, livade, gajevi itd. pretvoreni u kue, ceste, parkiralita, trgovine i druge ustanove tipine za ivot pripadnika srednje klase. Mnogi oblici zagaivanja, posebno vode, hrane i tla takoer su posljedica sub-urbanizacije. Europska varijanta predgraa esto obuhvaa sela u okolici velikih gradova, iji lanovi ive na selu, ali rade u gradu. Taj je sustav znaio pokuaj pripadnika srednje klase za smanje adaptivni jaz i da ive u prirodnijem okoliu: vie organskom i iem nego to su bila gradska sredita. Njegova privlanost leala je u ideji da se ivi gradskim ivotom na seoski nain, tj. ivotom u kojem je adaptivni jaz manje prisutan. No sustav predgraa nije odriv i nestat e s krajem ere fosilnih goriva. Tzv. zemlje realnog socijalizma, koje su predstavljale esti oblik politikog ustrojstva od 1940-ih do kraja 1980-ih godina, mogu se shvatiti kao varijanta
49

O nafti i njezinim geopolitikim aspektima zadnjih stotinjak godina postoji brojna literatura: Heinberg 2005, Klare 2005, 2008, Dekani 2007, Kunstler 2006, Engdahl 2008, Yergin 2008.

35

industrijskog drutva.50 U njima je izrazito dominirala antropocentrika, progresivistika i tehnokratska ideologija, u jo veoj mjeri nego meu liberalnim demokracijama na Zapadu. Marksizam, slubena ideologija tih drutava, isticala je, u skladu s izvornim koncepcijama Marxa i Engelsa, neogranienost prirodnih bogatstva i poeljnost osvajanja prirode putem ljudskog rata i tehnike ekspanzije. U veim socijalistikim zemljama, poput biveg SSSR-a i Kine, provodile su se megalomanski projekti navodnjavanja, graenja brana i drugih masovnih intervencija, koja su viestruko naruavale i unitavale mnoge lokalne eko-sustave, raseljavale lokalno stanovnitvo i decimiralo biljne i ivotinjske vrste. To nije bilo bitno razliito od slinih projekata u zapadnim zemljama, ali izostale su mjere za smanjivanje najveih ekolokih problema, koje su se na Zapadu poele provoditi od kraja 1960-ih godina. Bilo kakav ekoloki protest mogao se tumaiti kao politiki akt neprijateljstva prema vladajuem poretku i protiv njega primijeniti dravnu represiju. Ekoloke grupe nastale su vrlo kasno, tokom 1980-ih godina i sve do sloma komunizma ostale su bez ikakvog znaajnijeg utjecaja, osim ako nisu predstavljale indirektnu kritiku komunistikog reima. Stoga je ekoloki bilans (bivih) socijalistikih zemalja bio poseban teak. I danas mnoga podruja Poljske, eke, Rumunjske, Ukrajine i Rusije pripadaju meu najzagaenije u Europi. Najpoznatiji i najdestruktivniji projekt komunistikih reima bilo je isuivanje Aralskog jezera u srednjoj Aziji za navodnjavanja polja pamuka i rie od kraja 1950-ih godina. Jednako megalomanski projekt je gradnja velike brana na rijeci Jang-Ce u Kini, koja je poela 1994. i za koju mnogi strunjaci ocjenjuju da bi mogla, po negativnim ekolokim posljedicama, daleko premaiti sve dosadanje brane. Zadnjih tridesetak godina u Kini u neto manjoj mjeri i u Indiji odvija se zadnja velika industrijska revolucija s masovnom urbanizacijom, industrijalizacijom i stvaranjem srednje klase, koja pretendira na to vii standard ivota. Ekoloke posljedice su, blago reeno, vrlo teke: ogromna zagaenost zraka, nekoliko stotina tisua ljudi preminulih svake godina zbog posljedica zagaenosti, zagaivanje rijeka i jezera, unitavanje preostalih uma itd. Zbog velikih nalazita ugljena kineska industrijalizacija predstavlja veliki doprinos globalnom zatopljavanju.51 U osnovi ista modernizacijska i progresivistika orijentacija vaila je i za pojedine faistike zemlje, poput Italije i Njemake. U nacistikoj Njemakoj (19331945) je postojala tenja zatite odreenih podruja divljine tadanji zakon o zatiti prirode nastavio je vaiti i nakon 1945. ali osnovni su napori bili usmjereni prema prevladavanju ekonomske krize i industrijskoj ekspanziji kao temelju za budua vojna osvajanja. Mjere za modernizaciju njemake poljoprivrede bile su poticane zbog straha od neprijateljske blokade, a ne zbog ekolokih razloga. U nacistikom pokretu, koji je bio ideoloki vrlo aren, postojala je i grupa konzervativnih teoretiara, neprijateljski orijentiranih prema masovnoj industrijalizaciji i urbanizaciji, ali oni su bili marginalni.
50

O ekolokim (ne)prilikama u bivim socijalistikim zemljama istone Europe postoji brojna literatura: Komarov 1980, Weiner 2000, McNeill 2000, Ponting 2007. Openito o ekolokim okolnostima XX. i poetka XXI. stoljea: McNeill 2000, Buell 2004, McKee 2005, Ponting 2007, Bodley 2007, Dodds 2008. 51 O novijoj ekolokoj situaciji u Kini u vrijeme komunizma do danas usp.: Smil 1997, Shapiro 2001, Economy 2005, Diamond 2008.

36

Njemaki je nacizam u osnovi bio izraziti modernistiki pokret, slian komunizmu, usmjeren prema tehnikoj ekspanziji, te masovnoj urbanizaciji i industrijalizaciji.52 Meu najznaajnije djelatnosti, po dalekosenim ekolokim posljedicama, pripada gradnja brana. One seu u ranu prolost civilizacija prva brana je, izgleda, sagraena, prije 4.500 godina u Egiptu i uglavnom se odnosila na proirenje sustava navodnjavanja. Masovno graenje brana dogodilo se tek u XX. stoljeu, ali sada ne samo zbog navodnjavanja, ve i zbog generiranja elektrine energije. Trenutno je u funkciji oko 40.000 preteno manjih, ali i znaajan broj veih brana, koje imaju veliki utjecaj na iri okoli. Velike su brane u mnogim zemljama bile omiljene kod politike elite, jer su simbolizirale mo i presti u osvajanju prirode, trijumf tehnokratskog mentaliteta i utopija tehnike racionalizacije. Stoga su esto graene ak i ako je njihova ekonomska korist bila relativno mala. Brane su dovodile do velikih promjena u irem okoliu, poput salinizacije tla, nestanka ili znaajnog mnogih lokalnih ribljih i ptijih vrsta, razmjetaja lokalne ljudske populacije, poveanja opasnosti od zaraznih bolesti, smanjivanja plodnosti tla itd. Po negativnim ekolokim posljedicama posebno je poznata Aswanska brana na Nilu u Egiptu, koja je graena od 1950-ih do 1970-ih godina. Ona je omoguila veliko poveanje proizvodnje elektrine energije, ali dovela je do ubrzane salinizacije tla, irenja pojedinih zaraznih bolesti i sve vee ovisnosti Egipta ranije prehrambeno samodostatne zemlje o uvozu hrane za rastue stanovnitvo. Osnovni uzrok ekoloke destrukcije u agrarnim civilizacijama bilo je poveanje stanovnitva, jer sva seljaka drutva imaju visok natalitet. I druge pojave poput rata, potronje viih slojeva, tehnike inovacije i slino mogli su imati odreen utjecaj, ali znatno manje. Zadnjih stotinjak godina poveanje stanovnitva, koje dobiva obiljeje prave demografske eksplozije, ostaje znaajan izvor ekoloke destrukcije, posebno u zemljama Latinske Amerike, Afrike i veeg dijela Azije ili onoga to se obino zove Trei svijet. No, vani uzroci postaju i masovna potronja ili potroako drutvo, koje je najprije nastalo u sjevernoj Americi izmeu dva svjetska rata i nakon 1945. sve se vie iri. Rastui broj gradskog stanovnitva u zemljama Treeg svijeta zadnjih 30tak godina aspirira na poveanje standarda, poput onog u razvijenim zemljama. Standard ivot najvii je u SAD-u zbog amerike vojne moi i dolara kao svjetske valute, tj. itavi je svijet jamac za ogromni ameriki dug. U ekolokim krugovima esto se spominje injenica da, ako bi sve zemlje imale ameriki standard, bilo bi potrebno stvoriti jo desetak planeta Zemlja. Oko 25 % bogatijeg ovjeanstva troi preko 85 % svjetskih sirovina. To znai, primjerice, da je ekoloki utjecaj SAD-a viestruko vei nego Kine, iako ova ima 3, 5 puta vie stanovnika. Tehnike inovacije
52

Kod mnogih suvremenih kritiara radikalnih ekolokih struja postoji esta tendencija da se potonji, posebno dubinska ekologije, poveu s nacizmom kao navodno pro-ekolokim pokretom. No suvremeni povjesniari uglavnom su suglasni da je nacizam, kao agresivni nacionalistiki pokret, bio izrazito orijentiran prema ekonomskoj i vojnoj ekspanziji, koja je imala teke ekoloke posljedice. O tome detaljnije: Brggemeier-Cioc-Zeller 2005, Uekotetter 2006, Radkau 2008:260-265. U vrijeme nacizma kritika konzervativnih intelektualaca, poput Heideggera ili Spenglera, nije ila dalje od masovne urbanizacije i industrijalizacije u korist idealiziranog tradicionalnog ivota na selu ili malim gradiima. To je bitno razliito i puno manje radikalno - od mnogih radikalnih suvremenih ekolokih struja, koje dovode u pitanje ne samo industrijsko drutvo, ve i civilizaciju i domestifikaciju.

37

 posebno kemijska, nuklearna i automobilska industrija takoer su vaan izvor zagaivanja i unitavanja divljih stanita. One su usko vezane uz masovni konzumizam, jer potroako drutvo ne moe nastati i odravati se bez kontinuirane tehnike ekspanzije. Tijela svh ljudi u razvijenim zemljama sadre primjetne tragove pesticida i drugih proizvoda kemijske industrije, a mlijeko u grudima veine mladih majki toliko je zagaeno da se ne bi moglo prodavati u trgovinama. Mnoga divlja stanita nestaju ili su ozbiljno fragmentirana zbog industrijskog i gradskog irenja, gradnja cesta, oping-centara, vikendica, turistikih naselja itd. Istrebljivanje vrsta i osiromaivanje planetarnog bioma jedna je od najdrastinijih posljedica ljudske demografske i tehnike ekspanzije. Sakupljai-lovci mogli su uzrokovati ili doprinijeti nestanku, manjim ili veim dijelom, odreenog broja ivotinjskih vrsta. Naseljavanje otoka, posebno u Pacifiku, takoer je dovelo do nestanka nekoliko vrsta. No, masovno antropogeno istrebljivanje vrsta poinje tek u moderno doba s velikim geografskim otkriima. Spomenuli smo ekoloke posljedice bioloke invazije uslijed europske invazije u moderno doba. Neke vrste nestale su, kao i ranije, zbog lova, ali najvei dio nestao je zbog unitavanja njihovih stanita, uglavnom zbog irenja poljoprivrednih podruja. To je bio sluaj ve u agrarnim civilizacijama, ali u moderno doba dobiva na intenzitetu. U XX. stoljeu tempo nestanka vrsta postaje tako velik da mnogi biolozi i ekolozi poinju, zadnjih dva-tri desetljea, govoriti o estom velikom istrebljenju vrsta. Normalni tempo nestanka otprilije je jedna do tri vrste godinje, a zadnjih desetljea postaje 1000 puta vei. Zadnja etiri stoljea sigurno je dokumentiran nestanak 83 vrsta sisavaca, 113 vrsta ptica i 650 vrsta biljaka, velika veina od toga u XX. stoljeu. Najdrastiniji primjer istrebljenja vjerojatno se odnosi na putnikog goluba (passenger pigeon) iz sjeverne Amerike, koji je jo oko 1840. brojao oko pet bilijuna pripadnika, a zadnji lan vrste umro je 1914. u ZOO-vrtu. Po nekim procjenama svake godine nestaje nekoliko tisua ili ak desetina tisua vrsta, od ega velika veina u tropskim praumama u kojima ivi oko 50 % svih biljnih i ivotinjskih vrsta. Homogenizacija i osiromaivanje biljnog i ivotinjskog svijeta, koje je zapoelo s neolitskom domestifikacijom, dobiva planetarne razmjere zadnjih 100-200 godina. Po mnogim procjenama, ako se nastavi sadanji tempo i ako ne doe do naglog demografskog kolapsa ljudskih drutava do 2050. nestati e preko 50 % vrsta. Mnoge vrste nisu nestale, ali njihov je broj drastino smanjen i esto se nalaze u opasnosti nestanka. Posebno su ugroene pripadnici tzv. karizmatine megafaune kitovi, tigrovi, lavovi, pande, slonovi, nosorozi itd. koji prirodno imaju mali broj pripadnika, sporo se razmnoavaju, jedu specijaliziranu hranu i vezani su uz manji broj specifinih stanita. Iako te vrste nemaju krucijalnu ekoloku vanost ljudi se s njima puno lake emocionalno poistovjeuju nego s biljkama i kukcima, koji su ekoloki puno bitniji.53
53

Do sada je nestalo oko 99,99 % vrsta, najvei dio u pet velikih istrebljenja: O velikim istrebljenjima, sa estim osvrtom na sadanje esto istrebljivanje, piu Leakey-Levin 1996, Novacek 2007, Ward 2002, 2008, Ward-Bronwlee 2008. Otkrie o nekoliko velikih istrebljenja i o nestanku najveeg broja vrsta, koje su se do sada pojavile na Zemlji, mnogim je antiekolokim ustanovama i kompanijama bio dobrodoao izgovor za opravdanje sadanjeg istrebljivanja jer to je sve ionako potpuno prirodno. Biolozi, meutim, istiu da, iako e se biodiverzitet opet obnoviti koliko god ljudi unitili vrsta, to se obnavljanje odvija na geolokoj skali od desetak milijuna godina i dananje ljude i njihove potomke potpuno je irelevantno. Postoji, takoer, bitna razlika izmeu prirodnih sila, poput udara asteroida ili

38

Masovno unitavanje divljeg prirodnog svijeta zadnjih 150 godina dovelo je do inicijativa za ouvanje barem nekih njegovih ostataka. To je posebno dolo do izraaja u osnivanju nacionalnih parkova, najprije u Sjedinjenim Amerikim Dravama, a zatim i drugdje. Prvi nacionalni park slubeno je osnovan u SAD-u Yellowstone 1872. a do danas je proglaeno oko 6,555 parkova. Izvorno su parkovi esto proglaavani od europskih kolonijalnih vlasti u Africi i Aziji, krajem XIX. i poetkom XX. stoljea, kao mjesta za lov europske elite. U nacionalnim parkovima uglavnom je zabranjena bilo kakva industrijska aktivnost, sjea drvea, poljoprivreda, stoarstvo, vonja privatnim automobilima ili motorima itd. U parkovima prirode postoji liberalniji reim, jer je veina tih aktivnosti doputena do izvjesne mjere. U iroj javnosti parkovi se doivljaju kao izraz nacionalnog ponosa, no u ekolokim krugovima postoji znatno kritinije vienje. Prilikom osnivanja nacionalnih parkova esto je lokalno stanovnitvo, koje je tu ivjelo stotinama ili tisuama godina, nasilno odstranjeno na temelju starog dualizma ovjek/priroda, tj. ako negdje ive ljudi, makar i kao sakupljai-lovci, priroda ne postoji. Parkovi i rezervati predstavljaju utamnienu divljinu ili turistiko-rekreacijski resurs za civilizirane ljude, koji bjee od stresova industrijskog i gradskog ivota. Parkovi se najee osnivaju u zabaenim i planinskim podrujima, koja su nepogodna za poljoprivredu i industrijalizaciju i koja nemaju energetske i druge resurse. Sama ideja parkova u sebi sadri proturjenost, jer je, u naelu, namijenjena svima, ali masovni dolazak ljudi neto je krajnje nepoeljno, jer stvara nepodnoljivi pritisak na biljne i ivotinjske vrste (voljeti-divljinu-do-smrti). Dolazak ogromnim masa motoriziranih turista prijete potpunom devastacijom ak i najveih parkova. Masovni turizam unitava upravo onog zbog ega turisti izvorno i dolaze, relativno istu prirodu i manje zagaeni organski okoli, tj. okoli, koji je vie u skladu s ljudskom prirodom, nego to su to industrijski gradovi. tetno ljudsko djelovanje prisutno je esto i indirektno, preko mnogih oblika okolnih industrijskih aktivnosti: kiselih kia, zagaenih rijeka i podzemnih voda, ulazaka ne-domicilnih vrsta itd. U mnogim zemljama Treeg svijeta parkovi esto postoje samo na papiru ili su predmet ilegalne sjee zbog rairene korupcije. Ako doe do sloma sredinje vlasti i graanskog rata lokalno stanovnitvo esto devastira podruje parka, koje za njega predstavlja ostatak kolonijalnih vremena, i ubije veinu veih ivotinja. Parkovi i rezervati predstavljaju neku vrstu mega-ZOO-vrtova i kao takvi esto ne mogu biti prikladno stanite za mnoge vrste. Parkovi su, ak i oni najvei, previe mali za mnoge vee vrste (vukove, medvjede, lavove, tigrove, slonove), koji imaju iroko podruje kretanja i esto prelaze granice parka i dolaze u sukob s okolnim seljakim i stoarskim stanovnitvom. Budunost parkova, koji ionako po sebi predstavljaju samo fragmente divljeg prirodnog svijeta, izgleda crno, jer e biti pod sve veim pritiskom, u uvjetima sve dublje energetske i ekonomske krize, zbog pribliavanja kraja ere fosilnih goriva i naglih klimatskih promjena. 54
vulkanskih erupcija i antropogenog istrebljivanja kod kojeg je uvijek prisutan i vrijednosno-moralni aspekt. O sadanjem drastinom smanjivanju bio-diverziteta piu Eldredge 1998, Wilson 1999, 2003, 2007, McKee 2005, Dodds 2008, Ward 2008. 54 O zatiti divljine, ukljuujui i nacionalne parkove, najdetaljnije je pisano u SAD-u: Nash 2001, Foreman 2004, Vale 2005. O problematinosti konvencionalnog tumaenja i razliitim stavovima oko divljine u suvremenim drutvima: Oelschlaeger 1991, Sessions 1995, Shepard 1996, 1998b, Callicott-

39

irenje i produbljavanje ekoloke krize dovelo je do pojave razliitih ekolokih pokreta, meu kojima ima vie razlika nego slinosti. U zemljama Treeg svijeta ekoloki su pokreti uglavnom lokalni i koncentrirani na zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba za hranom, vodom, ogrjevom itd. U mnogim zemljama lokalno stanovnitvo seljaci, tradicionalni hortikulturalisti, a ponegdje i preostali sakupljai-lovci pruaju otpor djelovanju multinacionalnih kompanija, koje, u suradnji s dravnim vlastima, sijeku ume i nastoje privatizirati poljoprivredne i vodene izvore i druga vitalna prirodna bogatstva. Ti su pokreti kratkorono orijentirani, tj. uglavnom nestaju ako i kada uspiju ostvariti svoje neposredne ciljeve, i organizirani su demokratski, bez birokratske organizacije i formalnog lanstva (grassroots movements). U sjevernoj Americi, Australiji i jo nekim zemljama ekoloke se grupe i organizacije esto koncentriraju na zatitu preostalih podruja divljine, posebno izvan nacionalnih parkova, i na ouvanje i ponovno uvoenje pojedinih divljih vrsta (vukova, kondora, medvjeda) u njihova ranija stanita (wilderness movements). Njihovi su ciljevi dugoroni, esto regionalni i globalni, sa stalnom organizacijskom strukturom i lanstvom. U nekim zemljama s naglaenom tradicijom arkadijske idile, poput Velike Britanije, postoji organizirani otpor graenju velikih auto-putova kroz seoska podruja (anti-roads movements). Povremeno dolazi do povezivanja nekih od ovih pokreta, kada, primjerice, ekoloki aktivisti iz Europe i Sjeverne Amerike podupiru borbu lokalnih plemena u Latinskoj Americi (posebno podruju Amazone) i Aziji za ouvanje svojih tradicionalnih stanita. U svim gradovima ekoloke organizacije i zelene stranke naglasak stavljaju na borbu protiv industrijskog zagaivanja, posebno loe kvalitete zvuka (buka) i zraka. Velika veina ekolokih pokreta orijentirana su reformistiki i ele popravljanje unutar sustava, ali neke grupe poput Earth First! (ranije) i Earth Liberation Front! (u novije vrijeme) imaju radikalnije ciljeve i esto su neprijateljski usmjerene prema industrijskom drutvu kao cjelini.55 Razliiti ekoloki pokreti u zemljama Treeg svijeta esto su reakcija na globalizaciju, odnosno na njezine tetne ekoloke i drutvene posljedice. Korijeni globalizacije mogu se nai u poecima civilizacije, jer su svi vei gradovi u agrarnim civilizacijama bila i znaajna trgovaka sredita u kojima se stjecala roba iz udaljenih pokrajina, esto i iz drugih drava, ne samo susjednih. Globalizacija se viestruko intenzivira od vremena velikih geografskih otkria i postaje svjetski fenomen s upotrebom fosilnih goriva i stvaranjem industrijskih drutava. Osnovno obiljeje i glavna razlika u novijih globalizacijskim procesima, zadnjih pola stoljea, je pojava multionacionalnih kompanija, koje su izvorno nastale u razvijenim zemljama, ali veinu proizvodnih pogona i djelatnosti obavljaju u zemljama Treeg svijeta zbog jefitinije radne snage, slabije ekoloke regulacije i lake dobavljanja prirodnih bogatstava. U mnogim gradovima pripadnici srednje klase kupuju robu, koja je proizvedene ne samo u drugim zemljama, nego i na drugim kontinentima. To
Nelson 1998, Nelson-Callicott 2008. Iako se navedeni tekstovi uglavnom odnose na sjevernu Ameriku mnogi od njih relevantni su i za druga podruja. 55 O suvremenim ekolokim pokretima piu Manes 1990, Thiele 1999, Conway-Keniston-Marx 1999, Shabecoff 2003, Doyle 2004, Wall 1999, 2005, Best-Nocella 2006, Curran 2007.

40

ekonomski moe imati smisla (nia cijena), ali ima vrlo negativne ekoloke posljedice, jer ljudi gube osjeaj za granice lokalnog eko-sustava i indirektno doprinose ekolokoj devastaciji od koje su fiziki odvojeni i ije posljedice, barem privremeno, ne osjeaju. Moderna globalizacija, za razliku od vrlo uske i ograniene globalizacije u agrarnim civilizacijama, mogua je, kao i sve drugo u industrijskim drutvima, samo na temelju obilja jeftine energije, to znai fosilnih goriva. Na irenje ekolokih problema vlade su odgovarale sazivanjem konferencija, dravnom regulacijom i subvencijama za pojedine tehnike inovacije. U zadnjih 30-40 godina ostvarena su odreena manja poboljanja, posebno u podrujima najvee napuenosti (kvaliteta zraka, zvuka, hrane i vode), to je potaklo pojavu mnogih djela, koje govore o prirodnom kapitalizmu, koji, navodno, omoguava znaajno poboljanje ekoloke situacije uz uveanje suvremenih potroakih drutava. 56 U pojedinim zemljama postoje jake anti-ekoloke grupe, esto povezane s krupnim biznisom, ali i sitnim posjednicima, koje nastoje smanjiti ekoloku regulaciju. U Sjedinjenim Amerikim Dravama posebno je utjecajan pokret za mudro koritenje sirovina od privatnih organizacija (wise use movement). U svim industrijskim drutvima dominira tehnokratski pristup po kojem su ekoloke (i druge) nevolje tek tehniki problemi, koji e se prevladati buduim tehnolokim napretkom, tj. tehnikim inovacijama (tzv. prikladna tehnologija, ista energija itd.). Vrlo esto ekoloki se problemi povezuju s pitanjem drutvene pravde, jer pripadnici niih slojeva doprinose manje zagaivanju okolia zbog niegeg standarda, a trpe vee tete, jer se u njihovoj blizini grade tvornice i odlagalita otpada. To je pitanje (environmental justice) posebno aktualno u zemljama, koje su rasno i etniki mijeane, poput SAD-a i gdje se ekoloka devastacija esto povezuje s pitanjem rasizma. Ekoloke grupe rasnih i etnikih manjina ili niih klasa u razvijenim zemljama sline su plemenskim grupama u zemljama Treeg svijeta, tj. zaokupljene su lokalnim pitanjima i nestaju kada ostvare svoje neposredne ciljeve. Ovdje je esto nastojanje da se opasna mjesta (poput nuklearnih i termo-elektrana, odlagalita otpada, postrojenja za spaljivanje otpada i slino), smjeste to dalje od vlastitog doma (sindrom NIMBY not in my backyard).57 U XX. stoljeu dolo je do pojave industrijske poljoprivrede na temelju masovne upotrebe fosilnih goriva, koji su neophodni za umjetna gnojiva, pesticide i insekticide. Kemijski fertilizatori bili su jo jedan u nizu duge borbe domestifikatorskog ovjeka protiv iscrpljivanja i smanjivanja plodnosti tla. Kratkorono, oni su omoguili, na temelju primjene strojeva i fosilnih goriva, znaajno poveanje koliine proizvedene hrane, ali uz mnoge tetne ekoloke posljedice. Dolo je do velikog poveanja zagaenosti tla i voda, ukljuujui i podzemne vode, koje se
56

Hawken 2007, 2008, Esty-Winston 2009, Nordhaus-Shellenberg 2009. Ti i slini autori uglavnom polaze od tehnokratizma, tj. vjeruju da e odreeni tehnoloki proboji - alternative tehnologije, ista energija itd. omoguiti njihovo prevladavanje u budunosti. Za njih suvremene liberalne demokracije su drutva napretka i blagostanja, a sada su, navodno, na najboljem putu da postanu i odriva zahvaljujui tehnolokom napretku. 57 O tome detaljnije: Bullard 1993, 2000, Pulido 1996, Thiele 1999, Waters-Bullard 2005, Gottlieb 2005, Sachs-Santarius 2007, Byrne-Glover-Martinez 2007, Bullard-Wright 2009.

41

vie nisu mogle koristiti za pie, esto ni za plivanje. Zagaivanje podzemnih voda ili njihovo iscrpljivanje zbog navodnjavanja imalo je i ima tetne posljedice za lokalne ume, koje o njima ovise. Industrijske kemikalije, za razlike od prirodnih kemijskih spojeva, nisu normalni dio okolia, jer nisu evolucijski testirani. U XX. stoljeu u mnogim se zemljama ire industrijske monokulture, od itarica do pseudo-uma. U sluaju uma radi se o jednoj vrsti drvea hrast, bukva, jela, eukaliptus itd. koja bre sazrijeva i omoguava komercijalnu sjea. No ta su drvea vrlo osjetljiva na napade razliitih parazita i moraju se tititi s masovnom upotrebom insekticida i pesticida, to poveava ionako veliku zagaenost tla, vode i hrane. Simptomatino, slubene statistike pod umama u mnogim zemljama ukljuuju i drvne monokulture, koje s pravim umama, kao eko-sustavima nastalim kroz stotine i tisue godina, nemaju puno veze. Monokulture su produkt ne dugih evolucijskih procesa, koji su prole test prirodne selekcije, ve industrijske proizvodnje i potreba trine ekonomije. irenje monokultura doprinijela je smanjivanju bio-diverziteta i unitavanju divljih vrsta. Monokulture su doprinijele i prekidu s odrivom organskom poljoprivredom, koja je, u nekim podrujima, omoguavala postojanje sloenijih drutava kroz nekoliko tisua godina. Ta se tendencija vidjela kod uzgoja pamuka u Egiptu u XIX. stoljeu. Monokulture su mogle doprinijeti znatnom opadanju stanovnitva u pojedinim podrujima, a ponegdje izazvati i pravu demografsku katastrofu kada je urod podbacio. Najpoznatiji je primjer Irska 1840-ih godina u kojoj je poetkom 1840-ih godina bilo oko 8 milijuna stanovnika, a desetak godina kasnije upola manje. Oko 1,5 milijun ljudi je umrlo, a preko 2 milijuna je emigriralo kada je bolest (krumpirova zlatica) i loe vrijeme unitila najvei dio uroda krumpira, osnovne, esto i jedine hrane za veinu irskog stanovnitva. Demografski je kolaps bio donekle uvjetovan i restriktivnom carinskom politikom britanske vlade, ali pothranjeno stanovnitvo, ovisno o jednoj monokulturi, bilo je i bez toga na rubu kolapsa. Irski se primjer esto navodi u suvremenoj ekolokoj literaturi kao primjer opasnosti oslanjanja na monokulturu, koji bi se mogao esto ponoviti u bliskoj budunosti.58 irenje monokultura posebno je karakteristino za industrijsku poljoprivredu. U toku XX. stoljeu stanovnitvo se uetverostruilo, iako su obradive povrine tek udvostruene. To je bilo mogue zbog intenziviranja poljoprivredne proizvodnje na temelju novih genetskih sorti uglavnom novih oblika rie, soje i penice te masovne upotrebe umjetnih gnojiva, insekticida i pesticide. Fertilizatori su privremeno sakrili injenicu sve bre erozije tla, jer se u mnogim podrujima, poput veeg dijela sjeverne Amerike i june Australije, gubi dvostruko i trostruko vie tla nego to se regenerira prirodnim procesima. Masovna upotreba fertilizatora i insekticida, koje su se koristile zbog ranjivosti monokultura na razliite vrste tetoina, dovela je do velikog zagaivanja tla i hrane. Insekticidi i pesticidi bili su donekle djelotvorni u poetku, ali tetoine su vrlo brzo stekle rezistentnost, koja je traila upotrebu jo toksinijih kemikalija i tako u krug. To je, meutim, dovelo do nestanka ili znaajnog smanjenja mnogih drugih ne-tetnih vrsta, koje se hranile tetoinama, ime je broj
58

Ponting 2007, Radkau 2008, Diamond 2008.

42

potonjih indirektno povean. 59 Industrijska poljoprivreda takoer se, kao i tradicionalna, masovno oslanja na velike irigacijske projekte, koji ponavljaju, samo znatnim brim tempom, sve od ranije poznate probleme, od salinizacije do dugorone neodrivosti. Industrijska poljoprivreda esto dovodi do eutrofikacije jezera, rijeka i priobalja, cvjetanja zelenih alga i nestajanja mnogih ribljih vrsta. Tzv. zelene revolucije, koje je smatrana najveim udom ljudske ingenioznosti od 1950-ih do 1980-ih godina, dugorono nije odriva, jer je bila mogua samo u eri jeftinih fosilnih goriva, obilja vode i stabilnih klimatskih prilika, dakle okolnosti, koje uglavnom vie ne postoje ili su pri kraju. Upotreba fosilnih goriva dovela je do odreenog smanjivanja pritiska na ume i u nekim sluajevima omoguila njihovu znaajniju regeneraciju. U tome je najpoznatiji sluaj Japana, koji je do Drugog svjetskog rata izgubio veinu svojih uma, ali danas ima oko 67 % poumljenog podruja. No, mnoge djelatnosti industrijskih drutava i dalje trae veliku potronju drva, poput uredskih poslova, tiskanje bezbrojnih publikacija itd. Industrija celuloze jedna je od velikih zagaivaa okolia. Masovna upotreba motornih pila nakon 1950. omoguilo je viestruko intenziviranje deforestizacije, jer je i ovdje rad ljudskih miia prenesen na napravu, koja radi na fosilna goriva. I u podrujima, koja imaju tisuugodinju eksploataciju, dolo je do masovne deforestizacije tek zadnjih 150 godina, poput Mediterana. Pojedine zemlje, poput Japana, uvaju svoje ume, ali sudjeluju direktno preko svojih kompanija ili indirektno putem uvoza - u unitavanju tuih uma irom svijeta. Istovremeno, u XX. stoljeu dolo je do velikog unitavanja tropskih prauma u Latinskoj Americi, sredinjoj Africi i Indoneziji, proces, koji je i danas u punom tijeku. S njima nestaju i mnoge endemine vrste, koji ive iskljuivo u lokalnim niama pojedinih prauma. Ako se nastavi sadanji tempo unitavanje tropske e praume uglavnom nestati do sredine XXI. stoljea. Unitavanje prauma posljedica je, kao i ranije, nastojanja siromanog puanstva da doe do obradivih podruja za poljoprivredu i stoarstvo, ali i izvoza u svrhe zarade privatnih kompanija i drava. Jedini nain poveanja poljoprivredne porizvodnje je to intenzivnije krenje, jer je tlo u praumama je vrlo slabo kvalitete i mora se napustiti nakon nekoliko godina kultivacije. I ovdje su rast stanovnitva i drutvene promjene usko povezane u generiranju stalno rastue ekoloke destrukcije. U novije doba, zadnjih nekoliko stoljea, smanjeni su neki esti zdravstveni problemi, endemini za agrarna drutva. Dolo je do opadanja i gotovo nestajanja veine tradicionalnih bolesti, poput kuge, kolere, tifusa i ospica. Redovitija ishrana omoguila je uklanjanje nekih zdravstvenih problema vezanih uz glad, dok su bolje higijenske mjere, sustav kanalizacije i vodovoda dovele do odreenog poboljanja zdravstvenih prilika i iih ulica. Prosjena duljina ivota, barem za tzv. razvijene zemlje, znaajno je poveana, a posebno tzv. oekivana duljina ivota, koja danas iznosi cca 75-80 godina, neto vie za ene, a manje za mukarce. U industrijskim drutvima privremeno moe doi do nestanka ili bitnog smanjenja nekih starih zdravstvenih problema, poput zaraznih boelsti, ali istovremeno dolazi do stvaranja
59

O mnogobrojnim tetnim posljedicama industrijske poljoprivrede piu Jensen-Anderson 1995, Pawlick 2006, Roberts 2008.

43

mnogih novih zdravstvenih problema. 60 Kuga, kolera, tifus, malarija i druge zarazne bolesti tipine za agrarne civilizacije privremeno su prestale biti problem u industrijskim drutvima zadnjih stotinjak godina. No, to je moda samo privremeno stanje, koje e brzo nestati kako e funkcioniranje tih drutava, u uvjetima sve dublje ekoloke krize, postajati sve tee. Pojava i irenje AIDS-a, kao i potencijalne nove pandemijske bolesti (ptija gripa, kravlje ludilo, ebola, virus zapadnog Nila, SARS i druge) pokazuju latentnu opasnost od pojave novih zaraznih bolesti, koje se danas mogu brzo iriti putem globalnih sustava komunikacija. Masovna upotreba antibiotika i cjepiva dovodi do pojave super-bakterija, koji velikom brzinom razaraju organizam. U toj borbi ljudi ne mogu niti pobijediti niti dugo drati korak, jer bakterije koje su jedna jedinstvena mega-vrsta i brzo razmjenjuju genetske podatke imaju prednost od nekoliko milijardi godina evolucije. Istovremeno dolo je do pojave mnogih novih, ranije nepostojeih ili vrlo rijetkih problema, od raka do problema sa srcem, jetrom, dinim putevim itd. Ti zdravstveni problemi teko se mogu suzbiti, jer uglavnom pogaaju ljude u post-reproduktivnoj dobi, to iskljuuje vei znaaj prirodne selekcije. U najnovije vrijeme pojavila se masovna internacionalna trgovina, najee ilegalna, s ljudskim organima u kojoj mnogi siromani ljudi prodaju jedan bubreg ili jetru, kako bi neki imuni pripadnik srednje klase mogao preivjeti jo koju godinu medikaliziranog ivota. Stvaranje medikaliziranog drutva posljedica je ubrzanog procesa ruinizacije ljudskog zdravlja, koje je bilo prilino loe i u ranijim agrarnim drutvima i koje je u modernim drutvima u kojima je jaz izmeu ljudske biogramatike i drutvenog okruenja dosegao kritinu toku. To je upravo ono to predvia teorija bio-socijalnog diskontinuiteta, jer su industrijska drutva vrlo razliita od okoline evolucijske prilagoenosti. U njima su ljudi izvrgnuti mnogobrojnim stvarima i pojavama, koje su se pojavile previe naglo da bi se ljudski organizam imao vremena prilagoditi, ali koje su, za razliku od bar nekih pojava u agrarnim drutvima (zajednica, organski okoli), bitno razliite od drevnog okolia. Zagaeni okoli u industrijskom drutvu vjerojatno je najvaniji uzrok veine zdravstvenih problema. U industrijskim drutvima veina ljudi, za sada, nisu gladni, ali kvaliteta hrane, koju konzumiraju, uglavnom je vrlo niska. Ljudski probavni sustav prilagoen je na probavljanje raznovrsne divlje biljne i ivotinjske hrane. Do takve hrane u industrijskom drutvu ne moe doi nitko, ukljuujui i najbogatije pojedince. Bogatiji pojedinci mogu se priutiti neto manje zagaenu hranu, poput biljne hrane iz organske poljoprivrede i ivotinjske hrane iz inokosnih seoskih gazdinstava. Veina ljudi moraju jesti hranu iz industrijske poljoprivrede, u kojoj se obilato koriste insekticidi i pesticidi, i ivotinjskih farmi u kojima krave, svinje i kokoi ive u krajnje abnormalnim uvjetima, izvrgnuti stresu i s mnogim tetnim zdravstvenim poremeajima, koji smanjuje kvalitetu njihovog mesa. Ljudi uglavnom moraju jesti jednolinu hranu od nekoliko biljnih i ivotinjskih vrsta. Ta hrana esto sadri previe kalorije i zagaena je s razliitim kemijskim sastojcima unesenim radi vee trajnosti ili privlanijeg izgleda. Zbog skupoe i zagaenosti mesa, te patnje, koje se nanose domaim ivotinjama, mnogi ljudi postaju vegetarijanci, odnosno vegani. Ironino, ljudi moraju plaati skuplje za zdraviju hranu iz organske poljoprivrede i organskih
60

O zdravstvenim problemima industrijskih zemalja i neadekvatnosti industrijske medicine piu: Capra 1984, Inglis 1999, Illich 2000, McMichael 2000, Crawford 2008.

44

farmi. Zagaenost okolia izraava se i u mnogim drugim oblicima. Jedan od poznatijih i dramatinijih je masovna upotreba umjetnih gnojiva i drugih sastojaka industrijske poljoprivreda. Oni su osnovni uzrok fenomena kiselih kia, koji je zadnjih 40 godina najvei uzrok oteivanja uma od 30 % do 60 % u mnogim zemljama i poveanja kiselosti tla, posebno u plodnim podrujima Europe, dijela Australije i sjeverne Amerike. Urbanizacija je pojava vezana za civilizaciju i ekoloki bilans gradova uvijek je bio najgori, jer je tu adaptivni jaz najvei. No, u agrarnim civilizacijama gradovi su uglavnom bili otoci u seljakom moru i tek su neka manja podruja Europe Flandrija, dijelovi sjeverne Italije imali brojnije gradsko stanovnitva. No, od kraja XVIII. stoljea u zapadnoj i srednjoj Europi poinje proces masovne urbanizacije u kojem se sve vei broj ljudi doseljava u gradove. Ekspanzije industrijske proizvodnje, najprije u Engleskoj, a zatim i u mnogim drugim zemljama, znailo je ogromno uveanje zagaivanja okolia, posebno zraka i zvuka (buka). Razina stresa u modernim se gradovima viestruko uveava ne samo zbog poveanja usamljenosti i otuenosti, ve i zbog pojava nepoznata u ranijim gradovima irenja betonskog, mehaniziranog i strojevnog okolia. To je dovelo do eksponencijalnog uveanja psiholokih problema, koji su ve do kraja XIX. stoljea tretirani kao dovoljno ozbiljni da postanu predmet strunih analiza i potraga za odgovarajuim terapijama. U toku druge polovice XX. stoljea neki od najgorih problema, poput zagaenog zraka, poneto su smanjeni zbog manjeg koritenja ugljena, tehnikih inovacija i dravne regulacije. No i i ta je korist ponitena zbog stalnog poveanja broja automobila i drugih vozila na cestama, te stalnim porastom industrijske proizvodnje i potronje. Posebno su smogom pogoeni gradovi, koji se nalaze u tropskim krajevima s obiljem sunca i u planinskim dolinama, poput Los Angelesa, Mexico Cityja, Bangkoka i mnogih drugih. Privatni automobil, osnovno sredstvo svakodnevnog prijevoza mnogih ljudi, predstavlja veliki izvor ekoloke destrukcije, unitavanja zelenih povrina, zagaivanje zraka, 5-10 % povrine u sjevernoj Americi, Japanu i zapadnoj Europi otpada na ceste i parkiralita. Oko 500.000 ljudi pogine svake godine u prometnim sudarima. Ekoloka situacija u suvremenim zemljama openito se moe opisati kao loa ili vrlo loa, ali to skriva mnoge nacionalne, regionalne i lokalne specifinosti. Razlike su ponekad dramatine kao u dobro poznatom kontrastu izmeu dvije karipske zemlje, koje dijele isti otok. Haiti predstavlja ekoloku katastrofu s manje od 1% poumljenog podruja, stalnim poplava i erozijom zemljita i drutvenim nemirima zbog gladi i bolesti. Susjedna Dominikanska republika sauvala je znatan dio prirodnog bogatstva, ponajvie zbog politike biveg predsjednika Joaquna Balaguera, koji je bio vodea osoba javnog ivota od 1960-ih do kraja 1990-ih godina. On je proglasio nekoliko nacionalnih zemljinih i morskih parkova, zatitio mnoge vrste, poslao vojsku da ubija krivolovce u zatienim podrujima i unitavao ilegalno sagraene kue bogatih obitelji, ukljuujui i one, koji su ga podupirali. Istovremeno, vodio je izrazito antidemokratsku politiku sa estim sluajevima zastraivanja i drugih nasilja prema politikim protivnicima. No to je stanje nesigurno i pitanje je koliko moe potrajati u

45

uvjetima rastue energetske krize, smanjivanja prihoda od turizma i klimatskih promjena. U znaajnom dijelu akademske literature, posebno one bliski sociolokoj i politolokoj teoriji, prisutna je tendencija vienja urbano-industrijskog drutva kao neeg bitno novog i sasvim razliitog u odnosu na ranija drutva, ukljuujui i agrarne civilizacije. Izraz moderno drutvo, u tom tumaenju, ne oznaava samo neto progresivno, ve i neto bitno razliito od onoga to mu prethodi, a koje se uglavnom oznaava kao tradicionalno drutvo. Tradicionalno tumaenje povijesnog napretka shvaalo se u smislu neprekidne linearne krivulje od neolitske domestifikacije, preko agrarnih civilizacija, do modernih industrijskih drutava s kulminacijom u masovnim potroakim drutvima liberalnih demokracija. I danas postoje mnogi ljudi, i unutar akademskih krugova, koji, na ovaj ili onaj nain zastupaju tradicionalno vienje. Spomenuli smo da je veina povijesnih strunjaka raunajui ovdje antropologe, paleoantropologe, arheologe i historijske sociologe ili potpuno napustila progresivistiko tumaenje povijesti ili je tradicionalno vienje zamijenila s hipotezom o diskontinuiranom napretku. Po njoj je domestifikacija i agrarne civilizacije znaile nazadak u kvalitetu ivota za veliku veinu ljudi, osim moda za elitu zbog irenja ratova, meuljudske eksploatacije, zdravstvenih nevolja, prenapuene i degradirane sredine itd. No, moderna industrijska drutva navodno preokreu te negativne trendove i omoguavaju bolju kvalitetu ivota za veinu ljudi. Hipoteza diskontinuiranog napretka stekla je veliku proirenost u povijesnim krugovima zadnjih tridesetak godina. 61 Ona se, meutim, moe braniti moda kao zadnjih pokuaj da se spasi mit o napretku - samo ako se napredak i kvaliteta ljudskog ivota poistovjeti s akumulacijom moi. Tek tako ima smisla tvrdnja da je ekspanzija domestifikacije i civilizacija znaila poboljanje za elitu u agrarnim civilizacijama i za veinu ljudi u modernim drutvima. No to je upravo slubena ideologija industrijskog drutva, koja se ne moe prihvatiti na vjeru, ve se mora istraiti ima li uporita u realnosti ili ne. Ona je vie nego upitna, jer ostaje injenica da akumulacija moi danas najee izraena u obliku atomiziranog konzumizma ni na koji nain ne uveava ljudsku sreu i blagostanje. Upravo suprotno, ona je jedan od najveih uzroka uveanja ionako velikih antropogenih problema, od ekoloke destrukcije do loih meuljudskih odnosa. Na ekolokom planu, koji je apsolutno krucijalan za kvalitetu ljudskog ivota i opstanak svakog ljudskog drutva, nema nikakve sumnje da moderna drutva nastavljaju i uveavaju negativne trendove, od zagaenja neposrednog okolia do unitavanja divljih stanita i vrsta, koji su obilno postojale u agrarnim civilizacijama. No, isto vie-manje vrijedi i za sve druge antropogene probleme, od ratova i meuljudske eksploatacije preko zdravstvenih nevolje do usamljenosti i alijenacije. To je bilo neizbjeno, jer moderna drutva viestruko uveavaju temeljni problem, tj. jaz
61

Harris 1991, Maryanski-Turner 1993, O'Connell 1999, Sanderson 1999, Lerro 2005, Nolan-Lenski 2008. Neki od navedenih autora zastupaju teoriju bio-socijalnog diskontinuiteta, ali smatraju da industrijska drutva smanjuju adaptivni jaz i da su, u znaajnoj mjeri, a svakako vie od agrarnih civilizacija, u skladu s ljudskom prirodom. O problematinosti te teze raspravljamo na drugom mjestu (Markus 2008a, 2008b).

46

izmeu ljudske biogramatike i drutvenog poretka. Temeljna obiljeja agrarnih civilizacija su antropogeni problemi: ratovi, ekoloka destrukcija, zagaivanje, meuljudska eksploatacija i drutvene nejednakosti, fizike i psihike bolesti, anomija i otuenost u gradovima itd. Svi ti problemi ne samo da se ne smanjuju, ve se poveavaju u novije doba. Isto vai i za trendove, koje dovode do antropogenih problema: poveanja stanovnitva, tehnikih inovacija, irenje gradova, intenziviranje trgovakih komunikacija itd. Industrijska drutva akumuliraju najveu ekonomsku i tehniku mo, ali kvaliteta ljudskog ivota ne: standard ivota - u njima je najnia. Tehnike inovacije u industrijskim drutvima daleko su najvee, a jedan od glavnih razloga je to su i antropogeni problemi najvei. Ljudski je mozak prilagoen na lokalnu i kratkoronu perspektivu i ljudi ele brzo i jednostavno rjeenje svojih problema, to je, meutim, nemogue, jer oni imaju korijene u neolitskoj domestifikaciji i posljedica su nekoliko tisua godina provoenja evolucijski netestiranih djelatnosti i izgradnje sve neprirodnijih oblika drutvene organizacije. Poveanje drutvene politike, ekonomske i tehnoloke sloenosti osnovni je nain na koji neko sloeno drutvo, poput agrarnih civilizacija, moe odgoditi vlastiti slom, ali upravo to dovodi do uveanja veine starih i stvaranje novih antropogenih problema. Industrijska drutva po svim su bitnim obiljejima predstavljaju proirenje i intenziviranje trendova i pojava, koje su bile, neke moda marginalno, prisutne u agrarnim civilizacijama. Industrijski gradovi, iako sadre izvjesna poboljanja u higijeni, produbljuju tendenciju opadanja kvalitete ljudskog ivota, jer adaptivni jaz izmeu ljudske biogramatike i drutvenog okruenja dovode do krajnjih granica.62 U njima su sve bitne osobine protivne ljudskoj prirodi. Mo centralizirane i birokratske drave, koje reducira znaaj srodnikih veza, postaje vea nego ikada prije. Atomizirana kompeticija i trini individualizam ne ostavljaju puno mjesta za zajednicu i dobre meuljudske odnose. U betonskom i mehaniziranom okruenju ljudi gube vezu ak i s organskim okoliem. Industrijski ljudi ive u okoliu, koji je toliko degradiran, prenapuen i zagaen da ga mogu dijeliti samo sa oharima, takorima, vrapcima i jo nekoliko krajnje oportunistikih vrsta. Ljudi ne mogu imati ak ni isti zrak, vodu, hranu i zvuk. Kozmopolitske veze svjetske civilizacije eliminiraju zadnje tragove zaviaja i ukorijenjenosti u mjesto, itd. Sve temeljne ljudske potrebe u takvom okruenju moraju ostati neprekidno blokirane, od atomizirane kompeticije, preko betonskog i mehaniziranog okolia, do nepostojanja bilo kakve zajednice i zaviaja. Industrijski su velegradovi toliko neprirodna sredina da veina ljudi u njima jedva moe preivjeti i to samo ako neprekidno bjei u imaginarne svjetove potroake industrije ili u organski okoli za vrijeme izleta i godinjih odmora. Veina pripadnika srednje klase veinu ivota provodi u stanovima na petom i uredima na pedesetom katu betonskog, mehaniziranog i zagaenog okolia. Nita udno da te ljude neprekidno prati osjeaj besmislenosti i prakticiranje svih moguih oblika patolokog ponaanja. Zadnjih dvadesetak godina dolo je do intenziviranja tehnike ekspanzije u
62

Ovo se odnosi na prosjeni ljudski ivot, ne na izvanredne okolnosti u kojima se mogu nai neki pojedinci, poput astronauta u svemiru ili mornara u podmornicama. Ti su ljudi posebno istrenirani i, opremljeni najsloenijom tehnologijom, samo kratko vrijeme borave u krajnje abnormalnim okolnostima.

47

kojoj se svake godine pojavljuje na tisue novih proizvoda iz razliitih podruja od kemijske do informatike industrije koji jo vie uveavaju ionako nepodnoljivi adaptivni jaz. Daleko od toga da bi s njima nastalo neko novo drutvo tzv. postindustrijsko drutvo i ovdje se radi o intenziviranju ve odavno postojeih trendova. Potrebu za organskim i divljim okoliem civilizirani ljudi vie ne mogu zadovoljiti na normalan i prirodan nain. U industrijskim drutvima ostaju im samo ogranieni supstitutivi, poput gradskih parkova, drvoreda, ZOO-vrtova i nacionalnih parkova. Ono to ljudi vide u ZOO-vrtovima oajna su i nesretna bia, koja moraju prebivati u neprirodnom okoliu, slika i prilika ljudi industrijskog drutva, koji ZOOvrtove grade po uzoru na svoje gradove. Ljudi industrijskog drutva bjee iz prenapuenih i zagaenih gradova u prirodu gdje esto nalaze jo veu napuenost i ne puno manju zagaenost. Kontakt s divljim okoliem industrijski ljudi esto mogu zadovoljiti samo po cijenu njegovog unitavanja, od masovnog posjeivanja parkova do lova kao zabave i mehaniziranog ubijanja. Cirkusi, ZOO-vrtovi, parkovi, rezervati, kuni ljubimci ne mogu zadovoljiti ljudsku genetsku potrebu za divljim prirodnim svijetom, ali mogu pruiti, prividnim obnavljanjem elemenata okoline evolucijske prilagoenosti, utjehu i kratkotrajni bijeg kako bi ljudi lake podnijeli nepodnoljivo: ivot u krajnje abnormalnim okolnostima industrijskog drutva. injenica da ljudi mogu nalaziti zadovoljstvo u takvim pojavama ukazuje na oajno stanje ekolokih uvjeta ljudskog ivota i ivot u krajnje degradiranim ekolokim uvjetima. Uporno perzistiranje ekolokih i mnogih drugih problema jasno pokazuje koliko je ovjek slabo prilagoen na ivot u (modernoj) civilizaciji. Ni naa tijela ni nai psiholoki mehanizmi nisu oblikovani da se nose s bezbrojnim antropogenim problemima, koje smo stvorili, ali koje ne moemo rijeiti, jer su nastali kroz vie tisua godina. Ljudi suzbijaju simptome, optuuju jedni druge, vode beskonane debate, trae deurne krivce, pokuavaju probleme rijeiti intenziviranjem djelatnosti, koje su do njih dovele sve simptomi manjka genetske prilagodbe i velikog adaptivnog jaza. Rjeenje ekolokih problema trai se ili u promjeni svijesti/svjetonazora, to je idealizam, ili u tehnikim inovacijama, to je suzbijanje simptoma i siguran recept za uveanje problema, ili u kombinaciji ta dva pristupa. U iroj javnosti i dijelu znanstvenih krugova, koji ne poznaju relevantne injenice, esto se sree miljenje da je korijeni velikog antropogenog utjecaja u prirodnom svijetu imaju korijene u industrijskoj revoluciji od kraja XVIII. stoljea nadalje. Ljeviarski orijentirani teoretiari marksisti, socijalisti, dio anarhista itd. misle da je kapitalizam i klasne nejednakosti osnovni uzrok ekolokih problema. 63
63

O'Connor 1997, Foster 2000, 2002, Bookchin 2005, Kovel 2007. Sadanje potonue svjetske ekonomije u sve dublju recesiju dovelo je, nita iznenaujue, do obnavljanje zanimanja za marksizam i aktualnosti Marxa. To je izraz tradicionalnog polariteta kapitalizam/socijalizam, koji je ekoloki irelevantan, jer oba modela polaze od iste vjere u beskonani ekonomski rast i osvajanje prirode. Sadanja recesija u osnovi je posljedica, kako emo kasnije objasniti, oil peak-a (kraj ere jeftinih fosilnih goriva), dakle ogranienosti temeljnih energetskih prirodnih bogatstava. To je u direktnoj suprotnosti s Marxovom vjerom u neogranienost prirodnih bogastava i ljudsku tehno-ingenioznost. O klimatskim promjenama, drugom kljunom imbeniku suvremenog svijeta, Marx, naravno, nije mogao znati nita.

48

Vidjeli smo da ekoloka povijest takva tumaenja ne potvruje. Ljudski ekoloki utjecaj stalno raste od neolitske domestifikacije, preko agrarnih civilizacija, do suvremenih industrijskih drutava. Sve bitne ekoloke posljedice antropogenog djelovanja deforestizacija, dezertifikacija, erozija zemljita, sustavno nitavanje divljih stanita i vrsta, eventualno i klimatske promjene imaju korijene u poecima intenzivne poljoprivrede u dolinama velikih rijeka. Industrijalizacija i masovna urbanizacija zadnjih 200 godina znaile su viestruko intenziviranje trendova, koji su zapoeli davno ranije. Ne postoji nikakvi razlog zato bi se u XX. stoljeu pojavilo neto novo pod suncem.64 Danas je antropogeni utjecaj toliko velik da se esto javlja miljenje kako se moe govoriti o antropocenu kao novoj epohi.65 Takvo pretjerano tumaenje poiva na tradicionalnoj slici prirode kao pasivne gline, u kojoj su samo ljudi aktivni imbenik, odnosno na humanistikom dualizmu ovjek-priroda, tj. tamo gdje je prisutan ovjek ili, barem, neki trag ljudskog djelovanja, priroda ne postoji. U stvarnosti, priroda je dinamika cjelina, koja je od poetaka Zemljine povijesti, stalno oblikovana djelovanjem anorganskih i organskih imbenika. Preko tri milijarde godine bakterije vre, od organskih imbenika, presudni znaaj za oblikovanje eko-sustava i svaka epoha morala bi se zvati bakteriocen. I drugi oblici ivota koji ovise o bakterijama vre vei ili manji utjecaj na prirodni svijet oko sebe, ponajvie alge i planktoni u more, te bezbrojne vrste biljaka i kukaca na kopnu. Ljudsko djelovanje, u okviru sakupljako-lovakog ivota, nije nita posebno. Novije poveanje antropogenog utjecaja, koje danas kulminira, evolucijski je netestirano ponaanje, koje kratkorono stvara mnoge tete i dugorono je neodrivo. To je drugi razlog zato je pogreno govoriti o antropocenu, jer geoloka epoha podrazumijeva desetine milijuna, a geoloka dob barem nekoliko milijuna godina. Ne znamo koliko se sadanji ogromni znaaj antropogenog imbenika moe dugo odrati, ali sve injenice iz ekoloke povijesti ljudskih drutava ukazuju da sadanje stanje nije odrivo dulje od nekoliko desetljea. Eventualna reorganizacija industrijskih drutava na jo veem stupnju sloenosti ne izgleda nimalo vjerojatna. Iz geoloke perspektive postojee ljudsko djelovanje vjerojatno e izgledati beznaajno, tek jo jedno naglo i veliko smanjivanje biodiverziteta, ne bitno razliito od udara asteroida. Sadanje klimatske promjene ako uope jesu posljedica ljudske djelatnosti moda e se pokazati tek kao manje klimatske fluktuacije u okviru geolokog vremena. Ljudsko djelovanje unutar prirodnog svijeta jedna je strana medalje. Masovni i trajni utjecaj ne-ljudskih imbenika organski i anorganski na ovjeka i ljudsku povijest, danas nita manje nego u drevnoj prolosti, druga je strana medalje, koja ne opravdava upotrebu izraza antropocen. Indiferentno ili negativno vienje prirodnog svijeta prisutno je u svim humanistikim ideologijama, ije je izvorite domestifikacija i civilizacija. U aksijalnim religijama i filozofijama, koje nastaju u agrarnim civilizacijama, prirodni se svijet uglavnom doivljavao kao neto nebitno, pozadina pozornice na kojoj se odvija ljudska drama. Za moderne sekularne ideologije prirodni je svijet bitan, ali samo kao skladite sirovina, koji treba osvojiti i eksploatirati u ime ljudskog napretka i blagostanja. Ve je vie puta spomenuto da su sve humanistike ideologije kako
64 65

McNeill 2000. McNeill 2000, Crosby 2006, Ehlers-Kraft 2006, Steffen-Cutzen-McNeill 2007.

49

tradicionalne religiozne, tako i moderne sekularne sklone gledati na prirodni svijet kao neto mrano, kaotino i neprijateljsko. To je logika domestifikatora u ijim oima divlje vrste vie nisu naa starija braa i uitelji, familijarni dio zaviaja, ve tetoine, koje treba istrijebiti ili, ako to nije mogue, kontrolirati. Dvije glavne sekularne ideologije modernog doba liberalizam i marksizam zagovaraju ideju beskonanog ekonomskog rasta na temelju stalno rastue tehnike ekspanzije i osvajanja prirode, tj. unitavanja divljeg prirodnog svijeta u korist domestificiranog i urbaniziranog okolia. To je bilo i jest - jednako karakteristino kako za zapadnjake liberalne demokracije, tako i za bivi realni socijalizam. Liberalizam dominantna ideologija modernog doba velia slobodno trite na kojem atomizirani slubenik-potroa, kupovinom i troenjem roba, nastoji oko blagostanja, tj. stalnog uveanja standarda ivota. Nacionalizam je takoer esto zagovarao potrebu tehnike ekspanzije i uveanje stanovnitva kao sredstvo uveanja dravne moi u kompetitivnom svijetu, iako je ponekad mogla postojati tendencija idealizacije seoskog okolia i ouvanja dijela prirode kao nacionalne batine. 66 No, to negativno vienje, koje je uvijek legitimiralo ekoloku destrukciju, nije sva pria. Nae genetsko nasljee je i dalje s nama i ne moe biti prebrisano s nekoliko tisua godina domestifikacije i urbanizacije. ovjek genetski nikada nije naputio divlji zeleni svijet u kojem su, kroz stotine milijune godina evolucije naih predaka, sve temeljne ljudske osobine. Ljudi i dalje imaju potrebu ne samo za istim, ve i organskim i divljim okoliem. U agrarnim civilizacijama i ranim industrijskim drutvima to je moglo ostati potisnuta, jer je ekoloka devastacija ila previe polako da bi ju ljudi, u svojem kratkom ivotnom vijeku, mogli uoiti. No, u najnovije doba, ona je stekla takvo ubrzanje, od zagaivanja lokalnog okolia do globalnih klimatskih poremeaja, da postaje lako uoljiva. Mnoge suvremene ekoloke teorije, koje se razvijaju od 1970-ih godina, predstavljaju kritiku antropocentrikog resursizma ideologija sekularnog humanizma. Dubinska ekologija (deep ecology) i druge radikalnije struje istiu da je ovjek samo jedna ivotinjska vrsta meu milijunima drugih, dio prirode i bie, koje ima duboku potrebu za kontaktom s drugim vrstama. Mnogi radikalni ekologisti smatraju da je divlji prirodni svijet ovjekov pravi dom, dok je civilizacija umjetni i represivni poredak, suprotan ljudskoj prirodi. No, vei dio suvremene politike ekologije orijentiran je reformistiki, jer zadrava vjeru u civilizaciju, napredak i industrijsko drutvo u obliku liberalnih demokracija. Te se struje zalau za mudro upravljanje sirovinama i ekoloku modernizaciju, kako bi liberalne demokracije to bolje odgovorile na ekoloki izazov i postale odrive. Ekoloka modernizacija bi se, po njima, trebala sastojati u ekoloki boljem zakonodavstvu, tehnikim reformama (posebno razvoju tzv. obnovljivih izvora energije, reciklai, konzerviranju itd.) i isticanju ekoloke svijesti u obrazovanju.67
66

O sekularnim ideologijama modernog doba usp.: Gaus-Kukathas 2004, Bell 2007, Heywood 2007, Vincent 2008. 67 O suvremenim ekolokim teorijama i ideologijama usp.: Eckersley 1992, Marshall 1994, Pepper 1996, Zimmerman 1998, Hay 2002, Talshir 2002, Sunderlin 2003, Sutton 2004, Dobson-Eckersley 2006, Dobson 2007, Barry 2007. Poput pristalica aksijalnih religija mnogi su sekularni teoretiari zadnjih 20-30 godina nastojali oko ozelenjivanja modernih sekularnih ideologija, pa smo dobili ekoliberalizam, eko-marksizam, eko-feminizam itd. Oba nastojanja ne smatramo posebno uvjerljivim, jer ako je ekoloka komponenta u tim ideologijama tako bitna zato je primijeena tek nedavno? to se

50

U novije vrijeme esto se javljaju tvrdnje da ne postoji tako neto poput prirodne ravnotee, jer je evolucija puna katastrofa, veih istrebljenja vrsta, klimatskih i drugih poremeaja, nepredvidljivih fluktuacija lokalnih populacija itd.68 I pojedini ekoloki povjesniari istiu da je priroda u neprekidnoj promjeni i bez ljudskog djelovanja i da kriterij ne moe biti vjena ravnotea.69 Savrena, apsolutna ili vjena ravnotea svakako ne postoji. No to ne znai da je sve kaos ili neprekidni poremeaj. Relativna ili dinamina ravnotea u kratkoronoj vremenskoj perspektivi neosporna je injenica i osnovni uvjet prilagodbe organizma na lokalni okoli. Dugorono kroz (desetine) milijune godina svaki se okoli vie ili manje promijeni to je osnovni uzrok nestanka jednih i pojave drugih vrsta. Dolazak vrsta u novi okoli uglavnom je rijetka pojava, poput dolaska sisavaca u Junu Ameriku prije nekoliko milijuna godina. No, to je, kako smo vidjeli, esta praksa kod domestifikatorksih ljudskih drutava zadnje dvije-tri tisue godina. To je jo jedan primjer evolucijski netestirane djelatnosti, jer vrste u normalnim okolnostima ive u svojem prirodnom okoliu i nemaju prilike doi u nova stanita. Ekoloka devastacija ili unitavanje prirode, u okviru ekoloke povijesti, znai naputanje okoline evolucijske prilagoenosti, odnosno unitavanje najprije divljeg okolia u korist agro-pastoralne domestifikacije, a zatim unitavanje i organskog okolia u korist industrijske mehanizacije i betonizacije. To se moe nazvati devastacija ili degradacija, jer je ovjek genetski prilagoen na organski i divlji okoli i ne moe izbjei tetne posljedice stvaranja sve neprirodnijeg okolia. U novije vrijeme u ekolokim se krugovima puno spominju klimatske promjene pa emo neto rei i o tome. Klima koja se obino definira kao prosjeno vrijeme u odreenom razdoblju i na odreenom podruju - na Zemlji uvjetovana je s nekoliko temeljnih prirodnih imbenika: sunevom toplinom, oceanskim strujama, vjetrovima, koliinom padalina, te staklenikim plinovima, poput ugljinog dioksida i metana. Njihov je odnos takav da je, kroz stotine milijuna godina, omoguio poveanje biodiverziteta i postojanje stotina milijuna vrsta. U neznatno drugaijim okolnostima posebno s obzirom na koliinu ugljinog dioksida u atmosferi - prosjena temperatura
vie te tradicionalne antropocentrike i humanistike ideologije ozelenjuju to vie postaju neprepoznatljive i pretvaraju se u neto drugo. 68 Botkin 1992, Nordhaus-Shellenberg 2009. O tim raspravama detaljnije piu, najee s kritikom teze o kaotinoj prirodi, Worster 1994, Bocking 1997, 2004, Goldsmith 1998, Marshall 2002, Rowe 2006. Kod dijela ekologa, posebno onih koji rade za dravne i privatne kompanije, prisutna je tehnokratska i antropocentrika predoba o prirodi kao skladitu sirovina, koji treba mudro eksploatirati u svrhu ljudskog blagostanja, tj. stalnog uveanja standarda i akumulacije moi. To se esto povezuje s klasinom mehanikom paradigmom o prirodi kao gigantskom stroju, koji stalno trai ljudsku kontrolu, upravljanje i popravak. Takve su predobe u svakom pogledu dio problema - teko izbjeive unutar industrijskog drutva u kojem je stroj glavni simbol i model vienja svijeta. 69 Radkau 2008:11-12. Jedna varijanta ovog pristupa je i postmodernistiki anti-ekologizam, koji tvrdi da je priroda drutvena konstrukcija ili skup razliitih pria i ljudskih teorija, ne neto to postoji objektivno i ega je ovjek dio. Neki ekoloki povjesniari, poput W. Cronona i C. Merchant, blisku su konstruktivizmu, jer ekoloku povijest reduciraju na ljudske prie i teorije o prirodi, umjesto na ekoloke posljedice ljudske djelatnosti, odnosno utjecaj ne-ljudskih imbenika na ljudska drutva (Cronon 1996, Merchant 2004). O kritici postmodernistikog dekonstruktivizma: Soule-Lease 1995, Rowe 2006.

51

na Zemlji mogla je biti oko -20C, slino Marsu, ili +300C, poput Venere, dakle nepogodno za ivot. U Zemljinoj povijesti klima nije bila stabilna, ve je prolazila velike promjene, od uarenog ranog Hadskog perioda do gotovo potpune zaleenosti prije cca 600 milijuna godina. U novije geoloko doba, zadnjih 500 milijuna godina, takvih ekstrema nije bila, ali se, zadnjih nekoliko milijuna godina, redovno izmjenjuju ledena (traju cca 100.000 godina) i meuledena (10.000 godina). Do prije jedne generacije klima u Holocenu (zadnjih 10.000 godina) shvaana je kao relativno konstantna pojava i nebitna za povijest ljudskih drutava. S izuzetkom rijetkih pojedinaca historiari su ignorirali klimatske okolnosti. To se znaajno promijenilo u najnovije vrijeme kada se sve vea pozornost poinje obraati klimatskim prilikama. Klimatolozi su istaknuli da je u Holocenu klima bila znatno nestabilnija nego to se ranije smatralo. Pojedini su povjesniari nastojali pokazati o tome i dalju traju rasprave da su klimatske promjene znaajno utjecale na novije povijesne prilike i na uspon ili pad nekih sloenih drutava, te na slom nekih manjih drutava.70 Prve sumnje da ljudsko djelovanje moe biti uzrok naglih klimatskih promjena javljaju se 1970-ih godina, tokom 1980-ih godina o tome se poinje ee pisati u strunim krugovima, u iri diskurs javnim medija klimatsko pitanje probija se 1990-ih godina, a u slubeno politiku zadnjih nekoliko godina, posebno nakon pojave knjige Ala Gorea (Inconvenient Truth, 2006), biveg amerikog potpredsjednika. 71 Nagle klimatske promjene popularno su poznate kao globalno zatopljavanje (global warming) to nije sasvim tono, jer su mogue znatne temperaturne fluktuacije, nerijetko i u pravcu hladnijeg vremena, u mnogim lokalnim i regionalnim podrujima. Od 1890. do 1990. temperatura je prosjeno u svijetu porasla od 0.3C do 0.6C. Velika veina najtoplijih godina dogodila se od 1987. do danas, a 1990-te bile su najtoplije desetljee od XIII. stoljea. Veina znanstvenika u novije vrijeme smatra da su klimatske promjene uzrokovane ljudskom djelatnou, primarno toplinskim plinovima (ugljini dioksid i metan) zbog masovnog koritenja fosilnih goriva. Neki su znanstvenici to protegli na itavu noviju povijest, smatrajui da je ovjek poeo bitno utjecati na klimatske prilike ve od neolitske domestifikacije. Klimatolog William Ruddiman smatra da je u atmosferi dolo do znaajnog poveanja ugljinog dioksida unazad 10.000 godina, kada je poela opsena deforestizacija u dolinama velikih rijeka, odnosno poveanja metana unazad 7.000 godina s irigacijom i stoarstvom. 72 Isticanje klimatskih imbenika integralni je dio ekoloke povijesti i jo jedan podsjetnik da je ovjek dio prirodnog svijeta, uvjetovan ekolokim imbenicima, koje nije stvorio i koje ne moe kontrolirati. U mnogim sluajevima poput pustinjskih, polarnih i tropskih krajeva jasno je da su klimatske prilike presudno utjecale na okvir ljudske djelatnosti, primjerice onemoguavajui razvoj poljoprivrede i stoarstva i
70 71

Fagan 2001, 2004, 2009, Linden 2006. O povijesti tih rasprava piu: Dessler-Parson 2006, Burroughs 2007. 72 Ruddiman 2007. Ruddimanova tvrdnja prilino je usamljena i svakako trai daljnja istraivanja. Za sada, jedan od problema s njom je pitanje zato zadnjih nekoliko tisua godina nije dolo do viemanje kontinuiranog poveanja temperature i odgovarajuih klimatskih promjena na podrujima s intezivnom domestifikacijom. O tome se moe govoriti tek zadnjih 150 godina. Problematina je i injenica odreenog zahlaivanja, na globalnoj razini, do 1945. do 1975., dakle upravo u vrijeme kada bi, zbog velikog ekonomskog rasta, trebalo oekivati prosjeno poveanje temperature.

52

time spreavajui poveanje ljudske populacije. ini se da postoji opravdane sumnje da su u toku nagle klimatske promjene, koje mogu imati velike posljedice za ivot na Zemlji i za ljudska drutva. Kod glavnih antropogenih problema civiliziranih drutava ratova, zagaivanja okolia, ekoloke destrukcije, meuljudske eskploatacije, zdravstvenih problema itd. teko je pokazati da su klimatski imbenici imali neki vei ili ak bilo kakvi kauzalni znaaj. No, u najnovije se vrijeme klimatske promjene odvijaju tako brzo da je mogue da one same po sebi, neovisno o energetskim i drugim imbenicima, dovedu do sve veih drutvenih nereda, nasilja i meudravnih sukoba. Povienje razine mora za jedan metar moe dovesti do masovnih migracija obalnog stanovnitva, koje, meutim, nema kamo otii, jer je sve puno ljudi. Pojedini analitiari ve govore o klimatskim ratovima kao bitnom obiljeju XXI. stoljea i opisuju mnoge tetne posljedice naglih klimatskih promjena. Posebno se poveavaju opasnosti od pojave i irenje pandemijskih bolesti, kako vrste dolaze u tua stanita, a zaraznih virusi, u okviru globalizacijskih procesa, putuju brzinom aviona.73 No, isticanje klimatskih prilika esto je u najnovije prenaglaeno i nosi prizvuk alarmizma i katastrofizma, koje je esto u ekolokim krugovima. Teze o klimi kao ubojici civilizacije vrlo je problematino. Ne postoji niti jedan siguran sluaj u kojem se bilo uspon, bilo pad civilizacije moe pripisati klimatskim imbenicima, ak niti kao presudnom faktoru. Promjena klimatskih prilika mogla je dovesti do propasti nekih manjih naseobina nestanak dviju vikinkih kolonija na Grenlandu sredinom XIV. I poetkom XV. stoljea poznat je sluaj ali kod sloenih drutava puno je tee govoriti o direktnoj kauzalnoj vezi. Usprkos reviziji ranijih miljenja, ostaje injenica da je klima u Holocenu bila relativno stabilna i da su klimatske fluktuacije bile lokalnog i regionalnog karaktera. O stabilnosti klime u Holocenu posebno se moe govoriti ako se komparira odnos ledenih i meuledenih doba, tj. sve klimatske fluktuacije bile su unutar jednog stupnja C. ak i pojedine pojave, koje su na prvi pogled oite posljedice klimatskih promjena poput sua i poplava vrlo lako mogu biti posljedica ljudske djelatnosti. Intenzivna deforestizacija olakava irenje i odravanje sunih razdoblja, kao to unitavanja umskog pokrova uzrokuje masovnu eroziju zemljita i poplave. U mnogim podrujima Azije, Afrike i Latinske Amerike velike poplave bile su posljedica, nekada i danas, posljedica antropogene deforestizacije. Tvrdnja da su klimatske promjene uzrok glavnih problema implicira da je problem u klimi, a ne u neprirodnom okoliu u kojem ljudi ive i u kojem moraju provoditi evolucijski netestirane djelatnosti ije tetne posljedice ne mogu izbjei. Ako ljudi ive kao sakupljai-lovci relativno ih malo pogaaju klimatske promjene i, obratno, velika ranjivost sloenih drutava na njih posljedica je njihove evolucijske netestiranosti. Dodatni je problem da velika veina ljudi, koji istiu opasnost od klimatskih promjena, potpuno zanemaruju puno veu opasnost, tj. energetsku krizu i kraj ere jeftinih fosilnih goriva, o emu detaljnije u zadnjem poglavlju. U znanstvenim krugovima postoji konsenzus da su u toku nagle klimatske promjene, ali, suprotno popularnom miljenju, ne postoji konsenzus oko uzroka i, pogotovo, oko posljedica. Mnogi znanstvenici smatraju da je ljudsko djelovanje kljuno i to u obliku upotrebe fosilnih goriva, koji dovode do formiranja staklenikih
73

Flannery 2007, Vanderheiden 2008, Farris, 2008, Dyer 2008.

53

plinova (tzv. greenhouse effect). No, brojna manjina smatra da ljudsko djelovanje ili uope nije bitno ili nije najvanije, jer su glavni uzroci odreene prirodne pojave. One se razliito tumae, od odreenih promjena na sunevoj povrini do utjecaja eksplozije udaljenih zvijezda. U prilog nekih od tih teorija govore znaajne injenice, poput viestrukog poveanja magnetskog zraenja sa Sunca zadnjih stotinjak godina. U znanstvenim krugovima postoji konsenzus da su u toku klimatske promjene za sada u pravcu sve toplijeg i sunijeg vremena, ali uz mnogo regionalnih i lokalnih varijacija no ne postoji konsenzus oko uzroka. Mnogi znanstvenici, ija stavovi nisu poznati iroj javnosti, jer se objavljuju u strunim asopisima, smatraju da ljudsko djelovanje nije bitno ili presudno, odnosno da su klimatske promjene posljedica odreenih geolokih aktivnosti, promjena na sunevoj povrini ili nekih drugih imbenika. Ta razmiljanja nisu popularna, jer sugeriraju da ljudi ne mogu imati nikakav bitan utjecaj na klimatske prilike.74 Puno su popularnije suprotne tvrdnje, jer se misli da ako su ljudi uzrokovali klimatske promjene mogu ih nekako kontrolirati ili, barem, ispraviti greke. Isticanje antropogenih imbenika kao kljunih vrlo je popularno, jer je sukladno popularnoj perspektivi problem-rjeenje, tj. ako su ljudi stvorili neki problem onda ga mogu i rijeiti. Takvo vienje moe se lako usuglasiti s humanistikim voluntarizmom, vjerom da ovjek moe i treba sve kontrolirati, svime upravljati i biti gospodar svoje sudbine. Vidjeli smo da je humanistiki voluntarizam direktna posljedica ivota u neprirodnom okoliu u kojem se ljudi moraju neprekidno boriti protiv tetnih posljedica vlastite djelatnosti. U tom je abnormalnom svijetu nepodnoljivo da postoje stvari, koje ovjek ne moe promijeniti ili koje ne moe kontrolirati. Ve spomenuti klimatolog W. Ruddiman upozorio je da se niti danas ne smije prenaglaavati znaaj klimatskih promjena. One su injenica i vjerojatno e imati sve vei znaaj na ljudska drutva, ali nisu najvea prijetnja. Ruddiman smatra da su najvei problemi dananjice i bliske budunosti nestaica vode (koja moe, ali i ne mora biti posljedica klimatskih promjena), zagaivanje okolia, unitavanje divljih stanita i vrsta, te nestaica fosilnih goriva. 75 Kada bi postojalo obilje jeftine energije postojala bi mogunost uspjene prilagodbe industrijskih drutava na klimatske promjene. V. Industrijska drutva i njihova budunost Sva su sloena drutva izrazito nestabilna, optereena ratovima, meuljudskom eksploatacijom, ekolokom devastacijom, pobunama i drugim nevoljama. To su simptomi manjka genetske prilagodbe, jer ta su drutva nastala u evolucijskim terminimam preko noi i nemaju uporita u naoj evolucijskoj prolosti. Nestabilnost je posebno izraena kod modernih industrijskih drutava, jer je kod njih adaptivni jaz najvei. Prognoze o njihovom slomu javljaju se ve nakon Drugog svjetskog rata i eksplozije atomske bombe. Do kraja 1960-ih godina te su prognoze bile vezane uglavnom uz mogunost termonuklearnog rata izmeu dvije tadanje supersile, SAD-a
74

O tim sporovima detaljnije: Solomon 2008, Spencer 2008, Singer-Avery 2008, Michaels-Balling 2009. Ti autori ne osporavaju klimatske promjene u pravcu zatopljavanja, ali misle da one nee imati veeg znaenja za ljudska drutva i biosferu openito i da vjerojatno nisu uzrokovani ljudskim djelovanjem. 75 Ruddiman 2007.

54

i (biveg) SSSR-a. No, poetkom 1970-ih pojavljuju se prve prognoze o moguem slomu industrijske civilizacije zbog ekolokih ogranienja. O tome je govorio ameriki teoretiar Lewis Mumford u drugim dijelu svoje knjige The Myth of the Machine (1970). Veliku je pozornost izazvala studija Limits to Growth (1972) grupe strunjaka s MIT-a u kojoj su prognozirali slom industrijskih drutava u narednih stotinjak godina, ako se negativni trendovi ne preokrenu, zbog rastue nestaice vitalnih sirovina. U dvjema kasnijim studijama Beyond the Limits (1992) i Limits to Growh: The 30-Year Update (2004) ti su autori ustvrdili daljnje pogoranje ekoloke situacije i, revidirajui odreene manje prognoze, zadrali su uvjerenje u vjerojatnost bliskog kolapsa. Krajem 1970-ih i poetkom 1980-ih godina vie je analitiara, pod dojmom naftnih okova 1973. i 1979., istaknulo veliku opasnost demografskog i drutvenog kolapsa u bliskoj budunosti zbog prevelike ovisnosti o fosilnim gorivima, nekontroliranog poveanja stanovnitva i klimatskih promjena. 76 Drugi su se analitiari tada zalagali za to bri razvoj alternativnih izvora energije esto zvano i soft-energy path kako bi se to prije prekinula ovisnost o fosilnim goriva (ostaviti naftu prije nego to nafta ostavi nas).77 No ta su rana upozorenja privremeno zaboravljena s velikim smanjenjem cijena nafte i ekonomskom ekspanzijom 1980-ih i 1990-ih godina. Slom komunizma i irenje liberalne globalizacije od kraja 1980-ih godina izazvalo je posljednje razdoblje optimizma meu elitom i irim masama industrijskih drutva. Pri kraju XX. stoljea vjerovalo se da, usprkos brojnim i velikim problemima, postoje velike mogunosti izgradnje miroljubive i odrive globalne civilizacije.78 Promjena svijesti, dravna regulacija i alternativne tehnologije trebale bi osigurati daljnji napredak i rijeiti probleme. U to se vrijeme odvija informatika revolucija sa snanim ekonomskim rastom u mnogim zemljama. Tada mnogi teoretiari kritiziraju radikalne ekoloke struje, optuujui ih za doomsterizam i izraavajui vjeru u naprednost i odrivost industrijske civilizacije. Nisu rijetke ni optube o eko-faizmu i rasizmu, posebno protiv onih struja, poput dubinske ekologije, koje esto istiu potrebu smanjivanja stanovnitva.79 I mnogi ekoloki povjesniari u to vrijeme izraavaju uvjerenje da ljudi industrijskih drutava mogu izbjei greke prijanjih civilizacija i osigurati dugoroni opstanak napredne
76

Ophuls 1977, Hardin 1977, Roszak 1978, Catton 1980, Heilbroner 1980. Dio tih autora, posebno Ophuls i Hardin, zaloili su se za stvaranje autoritarne eko-drave, koja bi regulirala poveanje stanovnitva i troenje vitalnih resursa. Taj je pristup kod kritiara kasnije nazvan eko-faizam, svakako netoan naziv s obzirom da je izvorno faizam zadrao vjeru u neograniena prirodna bogatstva i humanistiku vjeru u ljudsku tehno-ingenioznost. Dio navedenih autora kasnije su, nakon 1990., objavili preraena izdanja svojih knjiga u kojima su uglavnom zadrali ranije stavove ili su ih radikalizirali. 77 Schumacher 1975, Lovins 1979, Capra 1984. 78 Najpoznatija je, svakako, teza amerikog pisca Francisa Fukuyame o kraju povijesti, izvorno formulirana krajem 1980-ih godina, koju je zadrao i kasnije (Fukuyama 2006) i koja prognozira uspjeno funkcioniranje liberalnih demokracija u budunosti i njihovo irenje na itavi svijet. U akademskim krugovima ona je eto pobijana, ali tek kao ekstremnija verzija iroko rasprostranjene vjere u progresivnost liberalnih demokracija. Iz dananje perspektive, ona se moe drugaije kritizirati, jer Fukuyama i u novijem izdanju ignorira kljuni fenomen naeg vremena: konvergenciju klimatskih promjena i oil peak-a. 79 Lewis 1992, Rubin 1994, Ferry 1995, Keulartz 1999.

55

civilizacije.80 Upravo u ovo vrijeme veliku su popularnost stekle o ekolokoj modernizaciji - izvorno ponikle u Europi 1980-ih godina koje polaze od uvjerenja da je modernost izazvala velike ekoloke probleme, ali oni se mogu rijeiti reformom sustava. Ekoloka modernizacija stavlja naglasak na tehnike inovacije, razvoj alternativnih i istih energija, prikladnu dravnu regulaciju, zeleni konzumizam i slino. Ona se temelji na vjeri u neogranienu ljudsku tehnoingenioznost i, iako formalno priznaje odreena ekoloka ogranienja, u stvarnosti vjeruje, na temelju primata ne enegije, ve tehnologije, u beskonane mogunosti tehnolokog napretka.81 Temelj optimizma i ekonomske ekspanzije uvijek su bile niske cijene fosilnih goriva na elu s naftom. Iza ekonomskog uda od 1945. do 1973. bile su niske cijene fosilnih goriva, kao i iza ekonomske ekspanzije do 1985. do 2005. I obratno, vrijeme rastue recesije, inflacije i nezaposlenosti bilo je uvjetovano visokim cijenama nafte. No, bitna je razlika da je ranije, od 1973. do 1983. visoke cijene uzrokovane politikim imbenicima arapskim embargom, iranskom revolucijom, iransko-irakim ratom itd. Ekonomski je oporavak, nakon 1983., bio mogu zbog poveanja ponude, koja je sruila cijenu nafte, jer je u to vrijeme ponuda bila znatno vea od potranje. Porast cijena nafte zadnjih godina, od 2002. nadalje, posljedica je pribliavanja peak oil-a, stalno smanjujueg rasta ponude i stalno rastue potranje. Istovremeno, potranja je i dalje rasla, premaila ponudu i izazvala eksploziju cijena nafte u toku 2007. i prve polovice 2008. Za sada, maksimum iscrpljene nafte bio je u proljee i rano ljeto 2008. oko 87,2 milijuna barela dnevno i od tada se osjetno smanjio zbog smanjenja potranje i smanjenja proizvodnje OPEC-a. Cijena nafte moe znaajno pasti, ali ne zbog rastue ponude svi znaajni izvoznici nafte pumpali su do nedavno vie-manje maksimalnim kapacitetom ve zbog pada potranje i odreenim dravnim manipulacijama (ponajprije amerike sredinje banke, FED, koja provodi politiku umjetno jakog dolara). To podrazumijeva rastuu ekonomsku krizu s opadanjem kupovne moi stanovnitva, recesijom i nezaposlenou. Kreditna ekonomija i privredni rast osnovni cilj svih industrijskih drutava postaju sve tei ili nemogui kako nestaje njihov osnovni preduvjet: obilje jeftine energije. Od ljeta 2008. svjetska ekonomija tone u sve veu financijsku krizu i recesiju najoitija posljedica treeg naftnog oka - koju vlade nastoje prevladati stimuliranjem privrednog rasta, koji bi znaila, ako bi bila uspjena, poveanje potranja i time poveanje cijene nafte. Neovisno o nastojanju vlada, svjetska ekonomija se postupno kree od recesije prema inflatornoj depresiji, jo gorem stanju. Depresija moe biti posljedica kontinuiranog produbljavanja recesije ili kratkog oporavka i zatim ekonomskog sloma zbog hiper-inflacije, fizike nestaice nafte i velikog rasta cijena
80 81

Krech 1999, Redman 1999, Radkau 2008. O ekolokoj modernizaciji usp.: Hajer 1995, Buttel-Spaargaren-Mol 2000, Mol-Sonnenfeld 2000, Mol 2001, Buell 2004, Huber 2004, Sutton 2007, Nordhaus-Shellenberg 2009. Zagovornici ekoloke modernizacije uglavnom su sociolozi i politolozi, kojima je evolucijska i povijesna perspektiva nepoznata, a o teoriji bio-socijalnog diskontinuiteta ne znaju nita. Iz perspektive oil peak-a, kljunog dogaaja naeg vremena, teze o ekolokoj modernizaciji, jo jedan primjer naivne vjere u tehnokratske fikseve, izgledaju potpuno neutemeljene, jer ne postoji osnovni preduvjet: obilje jeftine energije. Tehnologija i tehnike inovacije nikada nisu bili i ne mogu biti zamjena za energiju.

56

energenata.82 Istovremeno, potranja ne moe znaajno opasti, jer je nafta temeljena energetska sirovina i bez nje industrijska drutva ne mogu funkcionirati. Fosilna goriva predstavljaju energetsku osnovicu industrijskih drutava i temelj demografske eksplozije zadnja dva stoljea. Predvienja o iscrpljivanju nafte stara su skoro kao i sama industrija i dugo su se pokazala krivim, dovoljan razlog za samozadovoljstvo naftne industrije. No, vrhunac otkria naftnih polja dogodio se jo poetkom 1960-ih godina, vrhunac proizvodnje nafte u SAD-u dogodio se poetkom 1970-ih godina, a vrhunac svjetskog proizvodnje (oil peak)83 poetkom 2008. Te je godine ostvarena proizvodnja od 87,2 m/b dnevno i od tada se ne poveava, ve stagnira. Od tada svake godine na tritu jest i bit e sve manje nafte, odnosno nesrazmjer izmeu rastue potranje i opadajue ponude bit e ve izraeniji. Oil peak ne znai, kako se esto popularno prikazuje, da vie nema nafte. Nafte e uvijek biti i to u obilnim koliinama (dapae, ljudi nikada nee moi iscrpiti sve zalihe iz postojeih nalazita zbog financijskih ili tehnikih ogranienja), ali preostale zalihe bit e na mjestima, koja su ili nepristupana ili previe skupa da bi se vaenje isplatila, jednako kao to je industrijsko ribarstvo zadnjih godina doivjelo kolaps ne zato to ribe vie nema, ve zato to se, zbog pretjeranog izlova, vie komercijalni ulov ne isplati. Nafta na veim dubinama, uz to, esto je loije kvalitete, jer je pomijeana s vodom, koja se koristi zbog poveanog pritiska, te sumporom. Svi ozbiljni analitiari danas prihvaaju peak oil, ne kao teoriju, ve kao injenicu, samo se razilaze oko konkretne datacije. Neki smatraju da se peak oil ve dogodio, oko 2005. ili 2006., drugi da e dogoditi oko 2010.-2012., a trei da e dogoditi oko 2020. U strunim krugovima vie nitko ne tvrdi da e se oil peak dogoditi nakon tog datuma. Krajem 2008. IEA svjetski najpoznatija meunarodna agencija za energiju napustila je ranije tvrdnje o kasnom peak-u i navela, u novom godinjem izvjetaju, da e se oil peak dogoditi do 2020. To je, za sudbinu dananjih ljudskih drutava, zapravo, svejedno, jer, koja se god datacija pokae tonom, nema vremena za bilo kakve znaajne promjene. Znaajno je da je peak oil tabu tema, ne samo meu
82

esto se povlae paralele izmeu Velike Depresije 1930-ih godina i sadanjeg stanja, ali slinosti su samo povrne. Dananje je stanje puno tee zbog puno vie ljudi, puno vee zaduenosti i, najvanije od svega, kraja ere jeftinih fosilnih goriva. Izlazak iz ondanje depresije bio je mogu, jer je jo uvijek postojalo obilje jeftine energije, to danas vie nije sluaj. To znai da sadanja kriza trajno stanje, koje e se s vremenom stalno pogoravati, iako su kratkorona poboljanja mogua. Jedini nain za trajnije prevladavanje krize je vraanje stanja u kojem postoji obilje jeftine energije, ali to nije mogue. 83 Koncept oil peak-a prvi je formulirao ameriki geolog King Hubbert 1950-ih godina kada je tono predvidio oil peak za SAD u 1970. godini. Noviji teoretiari stvorili su znatno sofisticiranije modele od Hubbertovih, ali osnovno je naelo isto: svjetska proizvodnja nafte i plina dolazi do odreenog vrhunca i nakon toga poinje padati, ispoetka sporo, a zatim sve bre. U suvremenim dogaajima moglo bi se raditi o tzv. pick plateau-u u kojem svjetska proizvodnja nafte nekoliko godina stagnira na odreenoj razini uz manje fluktuacije zadnjih godina izmeu 84-87 m/b dnevno i zatim poinje sve bre padati. Ve sama stagnacija ima teke posljedice, jer su industrijska drutva orijentirana prema stalnoj ekonomskoj i tehnikoj ekspanziji (rast, napredak), dok e znaajno opadanje ponude, kada do toga doe u narednih desetak godina, moglo imati razorne posljedice. Bez priljeva obilne i jeftine energije industrijska drutva ne mogu vie normalno funkcionirati, a bez stalnog priljeva ne previe skupe energije ne mogu uope funkcionirati.

57

politiarima i ekonomistima, ve najee i za konvencionalne masovne medije, poput radija, televizije i novina. 84 O tome se ne eli govoriti, jer peak oil podrazumijeva postojanje apsolutnih fizikih limita za ljudsku tehniku i ekonomsku ekspanziju, limita, koji su ve dosegnuti ili e biti dosegnuti u vrlo bliskoj budunosti. Za sada vlade u svim zemljama ulau oajnike napore da oive proizvodnju i pokrenu ekonomiju, tj. da obnove ranije stanje. Ti e napori ostati uzaludni i izazvati sve vei bijes kod sve siromanijeg stanovnitva - jer je za njih osnovni uvjet obilje jeftine energije, koja nema otkuda doi. Mnogi su autori zadnjih godina istaknuli sudbonosne posljedice oil peak-a.85 Nafta nije luksuzna roba od ije se kupnje moe odustati kada cijene postanu previsoke. Ona je kljuna energetska sirovina i pravi krvotok industrijskog drutva na kojoj poiva doslovno sve, od transporta do medicinskih usluga, od poljoprivrede do informatike. Smanjenje potranje, uslijed previsokih cijena, automatski znai masovno poveanje nezaposlenosti, socijalne nerede, gaenje itavih ekonomskih grana poput masovnog turizma ili putnikog avionskog prijevoza, financijske potrese, slom sustava kreditiranja i zaduivanja, nemogunost razvoja tzv. alternativnih izvora energije itd. Sukobi izmeu drava oko sve skupljih ili oskudnijih energenata prisutni zadnjih godina na Bliskom i Srednjem Istoku, Kavkazu i mnogim drugim podrujima - biti e sve izraeniji nasilniji I sporovi oko distribucije vitalnih energenata, kao u plinskoj krizi u Europi poetkom 2009., bit e sve ei kako e dolaziti do sve veeg raskoraka izmeu stalno rastue potranje i sve vie stagnirajue ponude.86 Peak oil i klimatske promjene neposredno su vezane uz dvije osnovne krize suvremenog ovjeanstva, krizu hrane i krizu vode. Tokom XX. stoljea proizvodnja hrane u cjelini je drala korak s poveanjem stanovnitva. U pojedinim podrujima, posebno subsaharske Afrike, povremeno je dolazilo do veih umiranja od gladi, ali to je bila posljedica ratnih sukoba i nemogunosti dopreme pomoi. Prognoze pojedinih populacijskih biologa, poput Paula Ehrlica, s kraja 1960-ih godina o masovnom umiranju od gladi u narednim godinama, nisu se obistinile. Meutim, doprema inozemne pomoi kamuflirala je injenicu da je stanovnitvo u mnogim podrujima ve ostvarilo overshoot, tj. premailo nosivi kapacitet svoje regije. Istovremeno, veliko poveanje proizvodnje hrane tzv. zelena revolucija ostvareno je uglavnom na temelju jeftinih i obilnih fosilnih goriva, a tek manjim dijelom primjenom genetskog inenjeringa. Proizvodnja hrane i ulov ribe kontinuirano je rastao do kraja 1980-ih godina i otada se stalno smanjuje. Zadnjih desetak godina dolo je do pravog kolapsa
84

Veliki rast cijena nafte, od poetka 2007. do ljeta 2008., uzrokovao je ee spominjanje oil peak-a izvan strunih krugova, ali u meuvremenu, nakon velikog pada cijena, to je nestalo. Pad cijene mnoge je ljude uvjerio da su sve prie o oil peak-u samo fantaziranje i manipulacija naftnog lobbyja. No, naftne kompacije uvijek su negirale oil peak ili tvrdile da on lei u dalekoj budunosti. Dio teoretiara oil peak-a umirovljeni su geolozi, koji su vie desetljea radili za naftne kompanije i koji dobro poznaju njihv nain rezoniranja, ali koji sada, za razliku do njihovih mlaih i profesionalno ovisnih kolega, mogu slobodno pisati. 85 Detaljniji i kvalitetniji pregledi: Heinberg 2004, 2005, Kunstler 2006, Strahan 2007, Deffeyes 2008, Greer 2008. Naravno, postoje i oponenti, koji tvrde da ne postoji nikakva naftna kriza: Mills 2008, Yergin 2008. 86 O suvremenim energetskim sukobima i njihovim moguim buduim trendovima piu Homer-Dixon 2001, 2006, Kunstler 2006, Dekani 2007, Klare 2005, 2008, Smil 2008, imlea 2008.

58

ribarske industrije u mnogim zemljama zbog pretjeranog ulova. Klimatske promjene dovele su do irenja sue u mnogim podrujima i, posljedino, smanjenja proizvodnje hrane. Zadnjih godina najznaajniji je u tome sluaj Australije u kojoj je, posebno na podruju vitalnog Murray-Darling bazena, intenzivna sua dovela do smanjenja proizvodnje glavnih itarica za 60-90 %. To je jedan od glavnih uzroka irenja gladi i prehrambenih nemira (food riots) u mnogim podrujima Azije od 2006. dalje. Kontinuirano poveanje cijena fosilnih goriva od 2002. dalje dovele su do poveanja cijena hrane, jer ona se uglavnom proizvodi na temelju masovne primjene nafte i plina. Time je hrana postala nedostupna ili tee dostupna desetinama milijuna siromanih ljudi, posebnu u Africi i junoj/jugoistonoj Aziji. Mnoge zemlje zabranile su izvoz hrane kako bi prehranile vlastito stanovnitvo - i time jo vie smanjile koliine hrane na svjetskom tritu. Ako se peak oil dogodio ili e se dogoditi u narednih nekoliko godina neminovno je veliko smanjivanje koliine hrane, ak i ako se klimatske prilike vrate u stabilnije stanje. Nekoliko velikih korporacija kontrolira preko 90 % svjetske (industrijske) proizvodnje hrane i one su usko povezane s bankovnim ustanovama, koje su propale ili bi mogle uskoro propasti u uvjetima sve dublje ekonomske krize. 87 Jo su tee okolnosti s vodom. Mnoge su rijeke i jezera zagaene industrijskim proizvodima, nepogodne ak i za kupanje, a posebno za pie. Oko 70 % ljudske potronje vode otpada na poljoprivredu, uglavnom u obliku natapanja sunih podruja. Praktiki su na svim veim rijekama sagraene brane na nekima i nekoliko njih u svrhu ne samo dobivanja elektrine energije, ve i regulacija natapanja. To s godinama uzroku salinizaciju i sedentaciju, tj. smanjivanje rijenog protoka. U mnogim podrujima, od Kalifornije do sjeverne Kine, ubrzano se iscrpljuju podzemni rezervoari vode, kojima su trebale milijune godina da se napune. Mnogi gradovi, od Mexico Cityja do Pekinga, ve su potonuli za nekoliko metara zbog ubrzanog crpljenja svojih podzemnih rezervoara. Industrijska poljoprivreda ovisi ne samo o fosilnim gorivima, ve i o vodi (navodnjavanju), jer na nju otpada oko 70 % ljudske potronje vode. Mnogi podzemni rezervoari ve su iscrpljeni ili e biti iscrpljeni u bliskoj budunosti. Istovremeno, klimatske promjene, koje za sada idu u pravcu globalno sve toplijeg i sve sunijeg vremena, doprinose poveanju problema s vodom. Mnogi analitiari predviaju da e se budui ratovi voditi ne samo oko energenata, ve, jo i vie, oko vode i da e nestaica pogaati sve vei broj ljudi. U pojedinim podrujima, poput Palestine, nestaica voda ve je vie desetljea jedan od vanih pozadinskih uzroka ratnih sukoba. 88 Neki ekoloki teoretiari smatraju da suvremena Kuba moe predstavljati uzorni model za ekonomsku i tehnoloku tranziciju prema odrivosti. 89 Do kraja 1980ih godina Kuba je uvozila velike koliine fosilnih goriva i drugih proizvoda iz biveg SSSR-a po vrlo povoljnim cijenama i svoje je proizvode prodavala po nerealno visokim cijenama, oboje iz politikih razloga. Slom socijalizma to je prekinuo i prisilio
87

O rastuim problemima s prehranom ljudske populacije, koja e ubrzo prijei sedam milijardi, usp: Manning 2004, Pawlick 2006, Roberts 2008. 88 O rastuim problemima s vodom piu Pearce 2007, Chamberlain 2007, Barlow 2008, Wood 2008. 89 Miller 2007:229-235, Montgomery 2007:230-232, Suzuki 2007:153-154.

59

Kubu na prelaenje na organsku poljoprivredu. No, Kuba danas uvozi preko 80 % hrane, kao i mnoge druge sirovine, ukljuujui i fosilna goriva, koji su neophodni za funkcioniranje kubanskog drutva. Znatan dio tog uvoza, poput nafte iz Venecuele, odvija se, kao nekada, pod povoljnim financijskim uvjetima zbog zajednike antiamerike politike. Amerike sankcije nemaju vee znaenje dok je Kuba integrirana u globalnu ekonomiju. Organska poljoprivreda mogla bi na Kubi prehraniti oko 1-2 milijuna stanovnika, ali sigurno ne preko 11 milijuna koliko ih tamo ivi. ak i ako se stave na stranu klimatske promjene Kuba se nalazi u Karibima, podruju na kojem sve ee bjesne tajfuni i tropski uragani slom globalne ekonomije i prekid veine uvoza i na Kubi bi neminovno doveo do demografskog i drutvenog kolapsa. Jedan drevni sumerski ep pripovijeda o vladaru grada Uruka, po imenu Gilgame, koji je ubio umskog boga Humbabu, zatitnika ume. U tom herojskom inu Gilgameu je pomagao Enkidu, nekada divlji ovjek, a sada, nakon to ga je zavela gradska ena, pripitomljeni i civilizirani podanik gradskog vladara. U slavu tog ina trijumfa civilizacije nad divljinom Gilgame i njegovi podanici poeli su sijei ume i podizati grad. No, vrhovni bog Enlil odluio je osvetiti smrt Humbabe i poslao poplavu i suu, unitio Uruk, Gilgamea i Enkidua. To je pria viemanje svih civilizacija: kratkoroni trijumfi nad divljim prirodnim svijetom i zatim brzi slom. Sloena drutva prolongirala su slom uveanjem sloenosti, osvajanjem novih podruja, te, u moderno doba, otkriem novih izvora energije. Koloniziranjem novog svijeta i upotrebom fosilnih goriva ljudska su drutva privremeno izbjegla kolaps, ali po cijenu ogromnog uveanja ekoloke devastacije, uveanja starih i stvaranja novih antropogenih problema i enormnog uveanja stanovnitva, koji problem ini viestruko teim danas nego prije 200 godina. Ne postoji novi svjetovi, koji bi se mogli kolonizirati najmanje u svemiru niti doista alternativni izvori energije, koji bi bili neovisni o fosilnim gorivima. Velika veina ljudi vjeruju da u svijetu ili postoje ogromne koliine neotkrivene nafte ili da e se razviti alternativni izvori energije. Prvo je vrlo malo vjerojatno, jer su sva podruja, na kojima se nafta tehniki moe vaditi, satelitski kartografirana i pronaeno je tek dva ili tri doista velika naftna polja, kojima e trebati desetak godina da bi ula u komercijalnu proizvodnju. Velika veina novih izvora manjeg su opsega i ne mogu nadoknaditi ubrzano iscrpljivanje starih izvora. Alternativni izvori energije nisu doista alternativni, jer su derivativi nafte, tj. za njihov razvoj, konstrukciju i odravanje potrebne su ogromne koliine jeftinih fosilnih goriva, uvjet, koji vie, zbog peak oil-a, ne postoji. Nuklearne elektrane, hidroelektrane, vjetrenjae i slina postrojenja trae velike koliine fosilnih goriva, a isporuuju elektrinu energiju, to moe funkcionirati samo dok postoji jeftina nafta. Elektrina energija uope nije pogodna za neke vitalne segmente drutva, poput poljoprivrede i transporta. Neki drugi izvori, poput bio-goriva ili pjeanog katrana, mogu davati fosilna goriva, ali samo u manjim koliinama, uz enormno visoke trokove, ekoloku devastaciju, poveanje cijene hrane, masovno troenje vode i nafte itd. Njihova upotreba a i oni trebaju tehnologiju, koja poiva na fosilnim gorivima - nikada ne moe zamijeniti konvencionalna fosilna goriva. Stoga su svi tzv. alternativni izvori energije non-starters, tj. u temelju defektni i nepogodni za dugoroni opstanak industrijskih drutava. Inzistiranje na njima i vjera u tehnika uda pokazuje koliko elite i veina ljudi suvremenih drutava izgubila vezu sa stvarnou.

60

ak i kada bi doista postojali alternativni izvori energije ne postoji dovoljno vremena za njihov razvoj do razine na kojoj mogu zamijeniti opadajua fosilna goriva. Masivna energetska tranzicija morala bi se postii u narednih 20-30 godina to nikako nije mogue. Jedna je stvar proizvesti nekoliko stotina ili tisua elektrinih automobila, a neto sasvim drugo zamijeniti 850 milijuna prijevoznih sredstava automobila, motora, aviona, brodova, vlakova, traktora itd. koji troe fosilna goriva u 15-20 godina. To znai da su polemike izmeu zagovornika nuklearne i obnovljive (vjetar, voda, sunce) prilino irelevantne, jer obje polaze od naivne vjere u tehnika rjeenja.90 Konvergencija nestaice vode, klimatskih promjena i kraja ere fosilnih goriva pokazuje da se ovjeanstvo nikada nije izalo iz malthuzijanske zamke, ali ona se, poetkom XXI. stoljea, poela sklapati i iz nje vie nema izlaza. Jedini nain da se iz zamke izae je, kao i uvijek, demografski i drutveni kolaps. Slom industrijskih drutava ne treba tumaiti kao apokalipsu ili doomsterizam, ve kao najnoviji primjer sloma sloenih drutava est sluaj u novijoj ljudskoj povijesti - koja su uvijek bila inherentno nestabilna, jer nemaju uporita u naoj evolucijskoj prolosti.91 Taj je slom za nas ne dogaaj kako e biti za budue povjesniare ve proces, koji e potrajati kroz vei dio XXI. stoljea s postupnim opadanjem proizvodnje, potronje, gradova i stanovnitva. Svakako, postojat e i mogunost naglog sloma, posebno u uvjetima nuklearnog rata i pandemijskih bolesti. Osnovni uzrok sloma industrijskih drutava bit e energetski, tj. postupno pribliavanje kraja ere fosilnih goriva. Industrijska drutva zadnja dva stoljea nastala su na temelju fosilnih goriva i s njima e nestati u procesu polagane dezintegracije. Nacionalne drave jo jedan produkt ere fosilnih goriva - raspast e se na vie autonomnih regija, koje e biti ekonomski samodostatne, ali sa znatno manjom populacijom. Ekoloki imbenici zagaivanje okolia, istrebljivanje vrsta, erozija tla i, posebno, nagle klimatske promjene doprinijet e demografskom i drutvenom slomu, ali kao sekundarni uzroci. Stanovnitvo e jo nekoliko godina rasti, neto iznad 7 milijardi, i zatim poeti opadati. Za stotinjak godina u svijetu e biti, ako ne doe do termonuklearnog rata, izmeu 200 i 600 milijuna ljudi, tj. osjetno manje nego to je bilo neposredno prije ere fosilnih goriva. U mnogim podrujima nee biti mogua obnova tradicionalne organske poljoprivrede zbog klimatskih promjena i masovnog zagaivanja tla od industrijske poljoprivrede. 92
90

O problemima s alternativama piu Heinberg 2005, Kunstler 2006, Trainer 2007, Deffeyes 2008, Greer 2008, te mnogobrojni lanci na internetu. 91 Spomenuta rana upozorenja o vjerojatnom ili moguem slomu industrijskih drutava zbog ekolokih limita nikada nisu potpuno naputena i zadnjih dvadesetak godina esto su izraavana (Heilbroner 1991, Ophuls-Boyan 1992, Hardin 1993, Smith-Lyons-Moore 1998, Cocks 2003, Meadows-RandersMeadows 2004, Heinberg 2004, 2005, Kunstler 2006, Tainter 2007, Diamond 2008, Greer 2008). Zadnjih godina ta su upozorenja sve ea kako konvergencija klimatskih promjena i kraja ere jeftinih fosilnih goriva postaje sve jasnija. Pojedini autori mogu iznositi razliite scenarije, od naglog sloma u uvjetima gladi, bolesti i ratova, ili pak postupne de-urbanizacije, de-industrijalizacije i de-populacije, ali zajedniko im je uvjerenje da je postojea civilizacija neodriva. Neki, ipak, misle da su mogue reforme, koje e spasiti barem neto od postojeih industrijskih drutava. 92 Ovdje ne govorimo posebno o Hrvatskoj, ali treba napomenuti da za nju vae svi osnovni trendovi, kako u ranijoj povijesti, tako i u novije doba, koje su karakterizirale europska i druga sloena drutva. U srednjem vijeku dolo je, uslijed poveanja stanovnitva, do znaajne deforestizacije, u vrijeme

61

Summary FROM WILD NATURAL WORLD TO INDUSTRIAL MEGACITIES: ECOLOGICAL HISTORY OF HUMAN SOCIETIES
_____________________________________________________________________ The author analyzes ecological history of human societies from pleistocenic gatherer-hunters to the contemporary industrial societies. Gatherer-hunters were changing their immediate surrounding by fire and hunting, but their ecological impact was relatively small. Ecological record of these societies was the best by all objective criterions: clean environment (water, soil, food and sound), organic and wild environment, not because by some moral superiority but because humans are genetically adapted on this way of life. Roots of massive ecological destruction follows from neolithic domestification with big demographic expansion. All agrarian civilization had very bad ecological record: massive deforestization, soil erosion, pollution in cities etc. Their ecological problems were consequences of evolutionary un-tested behaviours which haven't a foundation in human evolutionary past. Modern industrial societies has even worse ecological record because of demographic explosion, vast technological expansion and creation of consumer society. Some ecological problems of agrarian societies could be solved by technological innovations, but there were and are creation of many new problems, especially be industrial production, militaty and consumer industry. There is real possibility of collapse of the industrial societies in the near future because of convergeny of two fundamental events of our time: end of (cheap) fossil fuel era and fast climate changes. Key words: gatherer-hunters, ecology, civilization, ecological destruction, pollution, theory of bio-social discontinuity, industrial society, collapse _____________________________________________________________________

turskih ratova do ogranienog obnavljanja uma, te povratak intenzivne sjee od kraja XVIII. stoljea. Ekoloka devastacija posebno se intenzivira zadnjih stotinjak godina s rastuom urbanizacijom i industrijalizacijom. Danas Hrvatska nije nita bolje pripremljena za konvergenciju kraja ere fosilnih goriva i klimatskih promjena od bilo koje druge zemlje. Neki imbenici (velika zaduenost, nesigurno geopolitiko okruenje) predstavljaju oteavajue imbenike, ali neki drugi (niska gustoa stanovnitva s tendencijom smanjivanja, etnika, rasna i kulturna homogenost) pozitivnijeg su karaktera i mogli bi olakati nemivnovne procese dezintegracije industrijskog drutva.

62

LITERATURA:
Abram, D. 1996. The Spell of the Sensuous, New York: Random House Arkush, E. Allen, M. eds. 2006. The Archeology of Warfare, Gainesville: University Press of Florida Arnhart, L. 2005. Darwinian Conservatism, Exeter: Imprint Academic Arsuaga, J. 2005. Ogrlica neandertalca, Zagreb: Izvori Arsuaga, J. Martinez, I. 2006. The Chosen Species, Oxford: Blackwell Barfield, Thomas. 1992. The Perilous Frontier, New York Barker, G. 2009. Agricultural Revolution in Prehistory, Oxford: Oxford U. P. Barkow, J. ed. 2006a. Missing the Revolution: Darwinism for Social Scientists, Oxford: Oxford U. P. Barkow, J. 2006b. Introduction (Barkow 2006a:3-59) Barlow, M. 2008. Blue Covenant, New York: New Press Barnard, A. ed. 2004. Hunter-Gatherers in History, Archeology and Anthropology, London: Berg Barry, J. 2007. Environment and Social Theory, London: Routledge Bell, T. (ed.) 2007. The Cambridge History of Twentieth-Century Political Thought, Cambridge: Cambridge U. P. Berman, M. 2000. Wandering God, Albany: SUNY Press Best, S. Nocella, A. (eds.) 2006. Igniting a Revolution, Edinburgh: AK Press Bettinger, R. 1991. Hunter-Gatherers, New York: Plenum Bloom, R. Dess, N. eds. 2003. Evolutionary Psychology and Violence, Westport: Greenwood Publ. Boaz, N. 2002. Evolving Health, New York: John Wiley Bocking, S. 1997. Ecologists and Environmental Politics, New Haven: Yale U. P. Bocking, S. 2004. Nature's Experts, New Brunswick: Transaction Publ. Bodley, J. 2007. Anthropology and Contemporary Human Problems, W. Creek: Altamira Press Boehm, Ch. 2001. Hierarchy in the Forest, Cambridge Mass.: Harvard U. P. Bogucki, R. 1999. The Origins of Human Society, Oxford: Blackwell Bookchin, M. 2005. The Ecology of Freedom, Edinburgh: AK Press Botkin, D. 1992. Discordant Harmonies, Oxford: Oxford U. P. Boyden, S. 1992. Western Civilization in Biological Perspectives, Oxford: Oxford U. P. Boyden, S. 2004. The Biology of Civilization, Sydney: University of New South Wales Brggermeier, F. J. Cioc, M. Zeller, T. (eds.) 2005. How Green Were the Nazis?, Athens: University of Georgia Press Buell, F. 2004. From Apocalypse to Way of Life, London: Routledge Bullard, R. 1993. Confronting Environmental Racism, Boston: South End Press Bullard, R. 2000. Dumping In Dixie, Boulder: Westview Press Bullard, R. Wright, B. 2009. Race, Place and Environmental Justice After Hurricane Katrina, Boulder: Westview Press Burroughs, W. 2007. Climate Change, Cambridge: Cambridge U. P.

63

Buttel, F. Spaargaren, G. Mol, A. (eds.). 2000. Environment and Global Modernity, London: Sage Byrne, J. Glover, L. Martinez, C. (eds.). 2007. Environmental Justice, New Brunswick: Transaction Publ. Caldararo, N. 2004. Sustainability, Human Ecology and Collapse of the Complex Societies, Ewanston: Edwin Mellen Press Callicott, B. Nelson, M. (eds.) 1998. The Great New Wilderness Debate, Athens: University of Georgia Press Campbell, B. 1995. Human Ecology: New York: Aldine de Gruyter Campbell, B. 2005. Humankind Emerging, Boston: Ally & Bacon Capra, F. 1984. The Turning Point, New York: Bantam Cartmill, M. 1996. A View to Death in the Morning, Cambridge Mass.: Harvard U. P. Catton, W. 1980. Overshoot, Urbana: University of Illinois Press Chaliand, G. 2003. Nomadic Empires, New Brunswick: Transaction Publ. Chamberlain, G. 2007. Troubled Waters, Lanham: Rowman & Littlefield Chew, S. 2001. World Ecological Degradation, Walnut Creek: Altamira Press Chew, S. 2006. The Recurring Dark Ages, Walnut Creek: Altamira Press Cipolla, C. 1994. Before the Industrial Revolution, New York: W. W. Norton Cocks, D. 2003. Deep Futures, Montreal: McGuill-Queens U. P. Cohen, M. 1989. Health and the Rise of Civilization, New Haven: Yale U. P. Conway, J. Keniston, K. Marx, L. (eds.) 1999. Earth, Air, Fire, Water, Amherst:University of Massachusetts Press Crawford, D. 2008. Deadly Companions, Oxford: Oxford U. P. Cronon, W. (ed.) 1996. Uncommon Ground, New York: Norton Crosby, A. 2002. The Columbian Exchange, Westport: Greenwood Crosby, A. 2004. Ecological Imperialism, Cambridge: Cambridge U. P. Crosby, A. 2006. Children of the Sun, New York: W. W. Norton Crosby, D. 2002. A Religion of Nature, Albany: SUNY Press Cumbler, J. 2005. Northeast and Midwest United States: An Environmental History, Berkeley: ABC-CLIO Curran, G. 2007. 21st Century Dissent, London: Macmillan Deffeyes, K. 2008. Hubbert's Peak, Princeton: Princeton U. P. Dekani, I. 2007. Nafta: blagoslov ili prokletstvo, Zagreb: Metropres Demarest, A. 2004. Ancient Maya, Cambridge: Cambridge U. P. Denevan, W. 1992. The Pristine Myth (jac.ucc.nau.edu//pristinemyth.html) Dessler, A. Parson, A. 2006. The Politics of Global Climate Change, Cambridge: Cambridge U. P. Diamond, J. 2007. Sva naa oruja, Zagreb: Algoritam Diamond, J. 2008. Slom, Zagreb: Algoritam Dobson, A. Eckersley, R. (eds.) 2006. Political Theory and Ecological Challenge, Cambridge: Cambridge U. P. Dobson, A. 2007. Green Political Thought, London: Routledge Dodds, W. 2008. Humanity's Footprint, New York: Columbia U. P. Doyle, T. 2004. Environmental Movements in Majority and Minority Worlds, N. Brunswick: Transaction Publ. Doyle, T. 2007. Environment and Politics, London: Routledge

64

Dyer, G. 2006. War: The Lethal Custom, New York: Carroll & Graf Dyer, G. 2008. Climate Wars, Toronto: Random House Eckersley, R. 1992. Environmentalism and Political Theory, Albany: SUNY Press Economy, E. 2005. The Rivers Run Black, Ithaca: Cornell U. P. Edgerton, R. 1992. Sick Societies, New York: Free Press Edgerton, R. 2004. The Balance of Human Kindness and Cruelty, Lewinston: Edwin Mellen Press Ehlers, E. Krafft, T. (eds.) 2006. Earth System Science in the Anthropocene, New York: Springer Ehrenreich, B. 1998. Blood Rites, New York: Owl Book Ehrlich, P. 2002. Human Natures, Oxford: Penguin Eldredge, N. 1998. Life in the Balance, Princeton: Princeton U. P. Eller, C. 2000. The Myth of Matriarchal Prehistory, Boston: Beacon Press Elvin, M. 2006. The Retreat of the Elephants: An Environmental History of China, New Haven: Yale U. P. Engdahl, W. 2008. Stoljee nafte, Zagreb: Detecta Esty, D. Winston, A. 2009. Green to Gold, New York: Wiley Fagan, B. 2001. The Little Ice Age, New York: Basic Books Fagan, B. 2004. The Long Summer, New York: Basic Books Fagan, B. 2006. Peple of the Earth, Upper Saddle River: Prentice Hall Fagan, B. 2009. The Great Warming, New York: Bloomsbury Press Faris, S. 2008. Forecast, New York: H. Holt Fernandez-Armesto, F. 2002. Civilizations, New York: Simon and Schuster Ferry, L. 1995. New Ecological Order, Chicago: University of Chicago Press Flannery, T. 2002a. The Eternal Frontier, New York: Grove/Atlantic Flannery, T. 2002b. The Future Eaters, New York: Grove/Atlantic Flannery, T. 2007. Gospodari vremena, Zagreb: Algoritam Foreman, D. 2004. Rewilding North America, Washington: Island Press Foster, J. B. 2000. Marx's Ecology, New York: Monthly Review Press Foster, J. B. 2002. Ecology Against Capitalism, New York: Monthly Review Press Fry, D. 2006. The Human Potential for Peace, Oxford: Oxford U. P. Fry, D. 2007. Beyond War, Oxford: Oxford U. P. Fukuyama, F. 2006. The End of History and the Last Man, New York: Free Press Gamble, C. 2007. Origins and Revolutions, Cambridge: Cambridge U. P. Garden, D. 2005. Australia, New Zealand and Pacific, BErkeley: ABC-CLIO Gat, A. 2008. War in Human Civilization, Oxford: Oxford U. P. Gaus, Ch. Kukathas, Ch. (eds.) 2004. Handbook of Political Theory, London: Sage Gimpel, J. 2003. The Medieval Machine, New York: Barnes and Noble Goldsmith, E. 1998. The Way, Athens: University of Georgia Press Gottlieb, R. 2005. Forcing the Spring, Washington: Island Press Grslund, B. 2005. Early Humans and Their World, London: Routledge Greer, J. 2008. The Long Descent, G. Island: New Society Publ. Griffiths, T. Robbin, L. (eds.) 1997. Ecology and Empire, Seattle: University of Washington Press Guilaine, J. Zammit, J. 2005. The Origins of War, Oxford: Blackwell Hajer, M. 1995. The Politics of Environmental Discourse, Oxford: Clarendon Press

65

Hardin, G. 1977. Limits of Altruism, Bloomington: Indiana U. P. Hardin, G. 1995. Living within Limits, Oxford: Oxford U. P. Harkin, M. Lewis, D. eds. 2007. Native Americans and the Environment, Omaha: University of Nebraska Press Harris, M. 1991. Canibals and Kings, New York: Random House Hart, D. Sussman, R. 2008. Man the Hunted, Boulder: Westview Press Harvey, G. 2005. Animism, New York: Columbia U. P. Hawken, P. 2007. Blessed Unrest, New York: Viking Hawken, P. 2008. Natural Capitalism, New York: Bay Back Books Hay 2002. Main Currents in Western Environmental Thought, Bloomington: Indiana U. P. Head, L. 2000. Second Nature:The History and Implications of Australia as Aboriginal Landscape, New York: Syracuse U. P. Heilbroner, R. 1980. An Inquiry Into the Human Prospect, New York: Norton Heilbroner, R. 1991. An Inquiry Into the Human Prospect, New York: Norton Heinberg, R. 2004. Powerdown, G. Island: New Society Publishers Heinberg, R. 2005. The Party's Over, G. Island: New Society Publ. Heywood, A. 2007. Political Ideologies, London: Macmillan Homer-Dixon, T. 2001. Environment, Scarcity and Violence, Princeton: Princeton U. P. Homer-Dixon, T. 2006. The Upside of Down, Washington: Island Press Nordhaus, T. Shellenberg, M. 2009. Breakthrough, Boston: Houghton Mifflin Hornborg, A. McNeill, J. Martinez, J. 2007. Rethinking Environmental History, Walnut Creek: Altamira Press Horton, D. 2000. The Pure State of Nature, Sydney: Allen & Unwin Huber, J. 2004. New Technological and Environmental Innovations, Cheltenham: Edward Elgar Hughes, D. 1975. Ecology in Ancient Civilization, Albuquerque: University of New Mexico Press Hughes, D. 1994. Pan's Travail, Baltimore: John Hopkins U. P. Hughes, D. 1996. North American Indian Ecology, El Paso: University of Texas Hughes, D. 2001. An Environmental History of the World, London: Routledge Hughes, D. 2005. The Mediterranean: Environmental History, Santa Barbara: ABCCLIO Hughes, D. 2006. What is Environmental History?, New York: John Wiley Illich, I. 2000. Limits to Medicine, London: M. Boyars Inglis, B. 1999. Diseases of Civilization, Chicago: Academy Chicago Publ. Ingold, T. 2000. Perception of the Environment, London: Routledge Jensen, B. Anderson, M. 1995. Empty Harvest, New York: Avery Kay, Ch. Simmons, R. (eds.) 2002. Wilderness and Political Ecology, Salt Lake City: University of Utah Press Kelly, R. 2007. The Foraging Spectrum, Washington: Smithsonian Institution Press Keulartz, J. 1999. The Struggle for Nature, London: Routledge Kheel, M. 2007. Nature Ethics, Lanham: Rowman & Littlefield Klare, M. 2005. Krv i nafta, Zagreb: Golden marketing Klare, M. 2008. Rising Powers, Shrinking Planet, New York

66

Komarov, B. 1980. The Destruction of Nature in Soviet Union, Ann Arbor: University of Michigan Press Kovel, J. 2007. The Enemy of Nature, London: Pluto Krech, S. 1999. The Ecological Indian, New York: W. W. Norton Kunstler, J. 2006. The Long Emergency, New York: Atlantic Monthly Press Leakey, R. Levin, R. 1996. The Sixth Extinction, New York: Knopf Leakey, R. Lewin, R. 2001. The Origin of Humankind, London: Phoenix Leakey, R. Lewin, R. 2005. Ponovno promiljanje porijekla, Zagreb: BREZA LeBlanc, S. Register, K. 2003. Constant Battles, New York: St. Martin's Press Lee, R. Daly, R. eds. 2005. The Cambridge Encyclopedia of Hunters and Gatherers, Cambridge: Cambridge U. P. Lehmkuhl, U. Wellenreuther, H. (eds.) 2006. Historians and Nature, London: Berg Lenski, G. 1984. Power and Privilege, Chapman Hill: University of N. Carolina Press Lenski, G. 2005. Ecological-Evolutionary Theory, Boulder: Paradigm Publishers Lerro, B. 2000. From Earth Spirits to Sky Gods, Lanham: Rowman & Littlefield Lerro, B. 2005. Power in Eden, Victoria: Trafford Books Lerro, B. Chase-Dunn, Ch. 2004. Social Change and Evolution, Boston: Allyn & Bacon Lewin, R. Foley, R. 2004. Principles of Human Evolution, Oxford: Blackwell Lewis, M. 1992. Green Delusions, Durham: Duke U. P. Linden, E. 2006. The Winds of Change, New York: Simon & Schuster Linner-Ola, B. 2004. The Return of Malthus, London: White Horse Press Lovins, A. 1979. Soft Energy Path, San Francisco: Harpercollins Low, B. 2000. Why Sex Matters, Princeton: Princeton U. P. Manning, A. 2004. Against the Grain, New York: Farrar, Straus & Giroux Markus, T. 2005. Tumaenje (post)historije i ekoloka kriza, asopis za suvremenu povijest 37/1:7-36 Markus, T. 2006. Dubinska ekologija i suvremena ekoloka kriza, Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo Markus, T. 2008a. Darvinizam i povijest: evolucijska biologija i prouavanje drutvene dinamike, Povijesni prilozi 35:239-298 Markus, T. 2008b. Darwinizam i povijest: relevantnost evolucijske biologije za prouavanje drutvene makrodinamike i ljudskog ponaanja (rukopis) Marshall, A. 2002. The Unity of Nature, London: Imperial College Press Marshall, P. 1994. Natures Web, New York: Paragon House Maryanski, A. Turner, J. 1993. The Social Cage, Stanford: Stanford U. P. McDaniel, C. Gowdy J. 2000. Paradise for Sale, Berkeley: University of California Press McKee, J. 2005. Sparing Nature, New Brunswick: Transaction Publ. McMichael, T. 2003. Human Frontiers, Environments and Disease, Cambridge: Cambridge U. P. McNeill, W. 1998. Plagues and Peoples, New York: Anchor Books McNeill, J. 2000. Something New Under the Sun, New York: W. W. Norton McNeill, J. McNeill, W. 2003. The Human Web, New York: W. W. Norton Meadows, D. Randers, J. Meadows, J. 2004. Limits to Growth: The 30-Year Update, London: Chelsea Green

67

Megarry, T. 1996. Society in Prehistory, New York: New York University Press Merchant, C. 2004. Reinventing Eden, London: Routledge Miller, Sh. 2007. Environmental History of Latin America, Cambridge: Cambridge U. P. Mills, R. 2008. The Myth of Oil Crisis, Westport: Praeger Mol, A. Sonnenfeld, D. 2000. Ecological Modernization Around the Word, London: Taylor & Francis Mol, A. 2001. Globalization and Environmental Reform, Cambridge: MIT Press Montgomery, D. 2007. Dirt, Berkeley: University of California Press Nash, R. 2001. Wilderness and American Mind, New Haven: Yale U. P. Nelson, M. Callicott, B. (eds.) 2008. The Great New Wilderness Debate Rages On, Athens: University of Georgia Press Nolan, P. Lenski, G. 2008. Human Societies, Boulder: Paradigm Publishers Nordhaus, T. Shellenberg, M. 2009. Break Through, Boston: Hughton Mifflin Novacek, M. 2007. Terra, New York: Farrar, Straus & Giroux O'Connell, R. 1997. Ride of the Second Horseman, Cambridge: Cambridge U. P. O'Connor, J. 1997. Natural Causes, New York: Monthly Review Press Oelschlaeger, M. 1991. The Idea of Wilderness, New Haven: Yale U. P. Ophuls, W. 1977. Ecology and the Politics of Scarcity, New York: Freeman Ophuls, W. Boyan, A. 1992. Ecology and the Politics of Scarcity Revisited, New York: Freeman Palmer, D. 2007. Seven Million Years, London: Phoenix Panter-Brick, C. Layton, R. Rowley-Conwy, P. (eds.) 2001. Hunter-Gatherers, Cambridge: Cambridge U. P. Pawlick, T. 2006. The End of Food, Fort Lee: Barricade Books Pearce, F. 2007. When the Rivers Run Dry, Boston: Beacon Press Penn, D. 2003. The Evolutionary Roots of Our Environmental Problems, Quaterly Review of Biology 78/3:275-301 Penn, D. Mysterud, I. (eds.) 2006. Evolutionary Perspectives in Environmental Problems, New Brunswick: Transaction Publ. Pepper, D. 1996. Modern Environmentalism, London: Routledge Pike, S. 2006. New Age and Neopagan Religion in America, New York: Columbia U. P. Ponting, C. 2007. The New Green History of the World, London: Penguin Group Power, M. 2005. The Egalitarians: Human and Chimpanzee, Cambridge: Cambridge U. P. Pullico, L. 1996. Environmentalism and Economic Justice, Tucson: University of Arizona Press Pyne, S. 1995. World Fire, New York: H. Holt Pyne, S. 1999. Consumed by Either Fire or Fire (Conway-Keniston-Marx 1999: 78-101) Radkau, J. 2008. Nature and Power, Cambridge: Cambridge U. P. Redman, Ch. 1999. Human Impact on Ancient Environments, Tucson: University of Arizona Press Regal, B. 2005. Human Evolution, Santa Barbara: ABC-CLIO Rice, P. Moloney, N. 2008. Biological Anthropology and Prehistory, Boston:

68

Richards, J. 2005. Only a World Perspective Is Significant (Conway-Keniston Marx 1999:102-118) Richards, J. 2005. The Unending Frontier, Berkeley: University of California Press Ridley, M. 1997. The Origins of Virtue, London: Penguin Rindos, D. 1984. The Origins of Agriculture, New York: Academic Press Roberts, P. 2008. End of Food, Boston: Houghton Mifflin Ross, E. 1998. Malthus Factor, London: Zed Books Roszak, T. 1978. Person/Planet, New York: Anchor Press Rowe, S. 2006. Earth Alive, Edmonton: NeWest Press Rubin, Ch. 1994. The Green Crusade, New York; Free Press Ruddiman, W. 2007. Plows, Plagues and Petroleum, Princeton: Princeton U. P. Sachs, W. Santarius, T. (eds.) 2007. Fair Future, London: Macmillan Sanderson, S. 1999. Social Transformations, Lanham: Rowman & Littlefield Sanderson, S. 2001. The Evolution of Human Sociality: A Darwinian Conflict Perspective, Lanham: Rowman & Littlefield Sanderson, S. 2007. Evolutionism and Its Critics, Boulder: Paradigm Publ. Sanderson, S. Alderson, A. 2005. World Societies, Boston: Allyn & Bacon Schmookler, A. 1995. The Parable of the Tribes, Berkeley: University of California Press Schumacher, E. F. 1975. Small Is Beautiful, New York: Harper & Row Schweitzer, P. (ed.) 1999. Hunter-Gatherers in Modern Context, London: Berghahn Sessions, G. (ed.) 1995. Deep Ecology for the 21st Century, Boston: Shabhala Shabecoff, Ph. 2003. A Fierce Green Fire: The American Environmental Movement, Washington: Island Press Shapiro, J. 2001. Mao's War Against Nature, Cambridge: Cambridge U. P. Shepard, P. 1996. Traces of an Omnivore, Washington: Island Press Shepard, P. 1998a. Nature and Madness, Athens: University of Georgia Press Shepard, P. 1998b. Coming Home to the Pleistocene, Washington: Island Press Shepard, P. 1998c. The Tender Carnivore and the Sacred Game, Athens: University of Georgia Press Shepard, P. 1999. Encounters with Nature, Washington: Island Press Singer, F. Avery, D. 2008. Unstoppable Global Warming, Lanham: Rowman and Littlefield Smil, V. 1994. Energy in World History, Boulder: Westview Press Smil, V. 1997. China's Environmental Crisis, Armonk: M. E. Sharpe Smil, V. 2003. Energy at the Crossroads, Cambridge Mass.: MIT Press Smil, V. 2008. Global Catastrophes and Trends, Cambridge Mass: MIT Press Smith, D. L. 2007. The Most Dangerous Animal, New York: St. Martin's Press Smith, J. Lyons, G. Moore, E. 1998. Global Meltdown, Westport: Greenwood Snooks, G. 1996. The Dynamic Society, London: Routledge Solomon, L. 2008. The Deniers, New York: Richard Vigilante Books Soule, M. Lease, G. (eds.) 1995. Reinventing Nature?, Washington: Island Press Spencer, R. 2008. Climate Confusion, New York: Encounter Books Szerszynski, B. 2005. Nature, Technology and the Sacred, Oxford: Oxford U. P. Stange, M. 1998. Woman the Hunter, Boston: Beacon Stearns, P. 2007. The Industrial Revolution in World History, Boulder: Westview

69

Press Steffen, W. Cutzen, P. McNell, J. 2007. The Anthropocene, Royal Swedish Academy of Sciences 36/8, 2007:614-620 Strahan, D. 2007. The Last Oil Shock, New York: Gardners Books Sunderlin, W. 2003. Ideology, Social Theory and the Environment, Lanham: Rowman and Littlefield Sutton, Ph. 2004. Nature, Environment and Society, London: Macmillan Sutton, Ph. 2007. The Environment, Cambridge: Polity Press Suzuki, D. 2007. Sacred Balance, Vancouver: Greystone Books imlea, D. 2008. Kako potroiti svijet, Zagreb: to ita? Tainter, J. 2007. Kolaps kompleksnih drutava, Zagreb: Jesenski i Turk Talshir, G. 2002. The Political Ideologies of Green Parties, London: Routledge Thayer, B. 2004. Darwin and International Relations, Lexington: University Press of Kentucky Thiele, L. 1999. Environmentalism for a New Millennium, Oxford: Oxford U. P. Trainer, T. 2007. Renewable Energy Cannot Sustain a Consumer Society, London: Springer Tudge, C. 1999. Neanderthals, Bandits and Farmers, New Haven: Yale U. P. Uekoetter, F. 2006. The Green and the Brown, Cambridge: Cambridge U. P. Vale, T. 2005. The American Wilderness, Charlottesville: University of North Carolina Press Vanderheiden, S. (ed.). 2008. Political Theory and Global Climate Change, Cambridge Mass.: MIT Press Vincent, A. 2008. Modern Political Ideologies, New York: J. Wiley Wall, D. 1999. Earth First! and Anti-Roads Movements, London: Routledge Wall, D. 2005. Babylon and Beyond, London: Pluto Press Ward, P. 2002. Rivers in Time, New York: Columbia U. P. Ward, P. 2008. Under a Green Sky, London: Collins Ward, P. Bronwlee, D. 2008. Rare Earth, New York: Springer-Verlag Waters, M. Bullard, R. 2005. The Quest for Environmental Justice, San Francisco: Sierra Club Books Webster, D. 2002. The Fall of the Ancient Maya, Cambridge: Cambridge U. P. Wilson, E. 1999. The Diversity of Life, New York: Norton Wilson, E. 2003. The Future of Life, London: Knopf Wilson, E. 2007. Creation, New York: Norton Weiner, D. 2000. Models of Nature, Pittsburgh: University of Pittsburgh Press White, R. 1999. Environmentalism and Indian People (Conway-Keniston-Marx 1999:125-144) Williams, M. 2006. Deforesting the Earth, Berkeley: University of California Press Wood, Ch. 2008. Dry Spring, Vancouver: Raincoast Books Worster, D. 1993. The Wealth of Nature, Oxford: Oxford U. P. Worster, D. 1994. Nature's Economy, Cambridge: Cambridge U. P. Wright, D. 2001. The History of China, Boulder: Greenwood Wynn, G. 2006. Canada and Arctic North America: An Environmental History, Santa Barbara: ABC-CLIO

70

Zimmerman, M. 1998. Contesting Earths Future, Berkeley: University of California Press Yergin, D. 2008. The Prize, New York: Simon and Schuster Yoffee, N. Cowgill, G. eds. 2003. The Collapse of Ancient States and Civilizations, Tucson: University of Arizona Press

71