Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str.

203-220

203
Struni rad UDK 327.82(497.5 Dubrovnik)(091) 321.728(497.5 Dubrovnik)(091) Primljeno: 1. veljae 2009.

Vanjska politika Dubrovake Republike (primjer meunarodne suradnje i diplomatske vjetine)

SVJETLAN BERKOVI*

Saetak
Vanjska politika i sposobnost diplomacije imale su presudnu ulogu za opstanak i razvitak Dubrovake Republike tijekom vie od etiri i pol stoljea. U cijelom tom razdoblju Dubrovaka Republika posjeduje vanjskopolitiki suverenitet koji se manifestira u njezinoj samostalnosti u odluivanju o odnosima s drugim dravama, ukljuujui i priznavanje drugih drava, u samostalnosti u sklapanju meunarodnih ugovora, u samostalnosti u uspostavi i odravanju diplomatskih i konzularnih odnosa. Pravovremeno uoivi prednosti svoga geopolitikog poloaja i prihvativi pomorsku orijentaciju, Dubrovani su razvili brojne meunarodne politike i trgovinske odnose, kako sa zemljama u svojem kopnenom zaleu tako i sa zemljama Mediterana, pa i ire. Takve geopolitike i druge relevantne znaajke Dubrovani su znali mudro i vjeto procjenjivati i koristiti u obrani svoje neovisnosti i suverenosti te gospodarskog razvitka, sluei se pritom gotovo iskljuivo diplomatskim sredstvima i diplomatskom vjetinom. Dubrovaka vanjska politika temeljila se na naelu odranja neutralnosti u meunarodnim sukobima, kao i na isticanju svoga poloaja kao posljednje kranske enklave u jugoistonoj Europi. Kao mala zemlja bez vojne sile Dubrovnik se odrao traei zatitu monih drava, poput Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pape, panjolskog kralja i na kraju Turske. Usprkos priznavanju vrhovne zatite prvo Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a potom Turske, Dubrovaka Republika uspjela je uspostaviti i sauvati tijekom stoljea sve relevantne sastavnice dravne suverenosti. Kljune rijei: Dubrovaka Republika, vanjska politika, meunarodna suradnja, diplomatsko-konzularna sluba

Svjetlan Berkovi, veleposlanik RH u Sloveniji, doktor je meunarodnog prava i dugogodinji diplomat. Osniva je Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova RH, iji je i stalni predava. Njegova je posljednja knjiga Diplomacija i diplomatska profesija (2006).

204

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

I. Uvod Dubrovaka Republika jedinstvena je pojava u europskoj povijesti i meunarodnim odnosima. Mala slobodarska junohrvatska drava odrala se izmeu monih susjednih sila vie od etiri i pol stoljea, ponajprije zahvaljujui svojoj uspjenoj vanjskoj politici i efikasnoj diplomaciji. Dubrovaka Republika postojala je kao samostalna drava od sredine XIV. stoljea, kada stjee sve atribute dravnosti i suverenosti, pa do poetka XIX. stoljea, dakle tijekom vie od etiri i pol stoljea. Njezini atributi dravnosti vrlo su jasni: ima svoj dravni teritorij i dravne granice, vlastito stanovnitvo koje nastanjuje taj teritorij, vlastiti pravni poredak i organizaciju dravne vlasti, djeluje u skladu s tadanjim normama u meunarodnim odnosima. Osim unutarnjeg Dubrovaka Republika posjeduje i vanjskopolitiki suverenitet koji se manifestira u njezinoj samostalnosti u odluivanju o odnosima s drugim dravama, ukljuujui i priznavanje drugih drava, u samostalnosti u sklapanju meunarodnih ugovora, u samostalnosti u uspostavi i odravanju diplomatskih i konzularnih odnosa, ukljuujui i samostalnost u imenovanju i slanju svojih diplomatskih i konzularnih predstavnika i primanja stranih. Uslijed spomenutih i drugih relevantnih injenica nesumnjivo je da je Dubrovaka Republika bila drava koja je imala sva obiljeja dravne suverenosti i meunarodnopravnog subjektiviteta. Pozicija sredita na raskru meunarodnih veza i dodira tadanjih europskih sila, u kojem su druge zemlje mogle prikupljati vane politike i druge informacije, davali su Dubrovakoj Republici poseban znaaj u meunarodnim odnosima. Takoer, Dubrovaka Republika predstavljala je tijekom mnogih godina katoliku enklavu na turskom jugoistoku Europe, to joj je davalo dodatnu vanost i zatitu Svete Stolice. Takve geopolitike i druge relevantne znaajke Dubrovani su znali mudro i vjeto procjenjivati i koristiti u obrani svoje neovisnosti i suverenosti te gospodarskog razvitka, sluei se pritom gotovo iskljuivo diplomatskim sredstvima i diplomatskom vjetinom. Pravovremeno uoivi prednosti svoga geopolitikog poloaja i prihvativi pomorsku orijentaciju, Dubrovani su razvili brojne meunarodne politike i trgovinske odnose, kako sa zemljama u svojem kopnenom zaleu tako i sa zemljama Mediterana, pa i ire. Sve navedeno pridonijelo je ubrzanom gospodarskom, kulturnom i ukupnom razvitku Dubrovake Republike. Dubrovaka postignua u znanosti, knjievnosti, glazbi, medicini, arhitekturi, dravnoj upravi i u mnogim drugim aspektima bila su iznimna, posebice s obzirom na mali broj stanovnika, problematinu situaciju u susjedstvu i stalnu izloenost vanjskim opasnostima. Jedna od najvanijih odrednica koje su omoguile takav sveobuhvatni razvitak Dubrovake Republike bila je njezina diplomatsko-konzularna sluba. Moe se konstatirati da su vanjska politika i

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

205

sposobnost dubrovake diplomacije imale presudnu ulogu za opstanak i razvitak Dubrovake Republike. Neupitno je da je kulturna i diplomatsko-politika batina Dubrovake Republike bila znaajan imbenik u procesu integracije hrvatske nacije, koji je uslijedio u XIX. i XX. stoljeu kao poveznica u naporima za uspostavom suvremene samostalne hrvatske drave. Dubrovnik je vrlo rano ustanovio slubu za voenje vanjske politike odnosno za prikupljanje vanjskopolitikih informacija i zatitu svojih trgovaca i trgovine. Prvi pisani trag o dubrovakoj diplomaciji nalazimo jo u dubrovakom Statutu iz 1272. godine.1 U zakljuku Malog vijea od 20. veljae 1304. godine govori se o izboru diplomatskog predstavnika poklisara,2 kojega treba uputiti banu Mladenu (1302-1322) u Bosnu za dobro i na korist trgovaca i itavog grada Dubrovnika. Zbornici propisa iz XIV. i XV. stoljea, tzv. Zelena i uta knjiga sadre brojna pravila o ustroju i organizaciji diplomatske i konzularne slube, koja pokazuju da je Dubrovnik u to doba, kada je to bila rijetkost u srednjovjekovnoj Europi, imao vlastitu diplomaciju s razraenom organizacijom i propisima. Stalna potreba za odravanjem dobrih politikih odnosa i veza s drugim relevantnim dravama, ponajprije s Turskom, panjolskom, papom i Austrijom, potreba za sagledavanjem namjera Venecije (Mletake Republike) i Turske, za zatitom interesa vlastite trgovine i plovidbe, a sve osobito nakon velikog potresa 6. travnja 1667. godine, kada gospodarska i politika opstojnost Dubrovnika dolazi u pitanje, uzrokovala je nuno jaanje dubrovake diplomatske i konzularne slube, iji je razvitak posebice primjetan tijekom XVIII. stoljea, kada poprima sve suvremene znaajke. Iako se Venecija i neke druge talijanske drave-gradovi po nekim tvrdnjama smatraju izvoritem diplomacije, Dubrovnik u isto vrijeme ima organiziranu diplomatsku i konzularnu slubu te razraene propise o tim pitanjima, a o nekim pitanjima ak i prije Venecije. Unato tim injenicama, tako bogato argumentiranima u dokumentima povijesnih arhiva, dubrovaka diplomacija i njezino mjesto u europskoj diplomatskoj teoriji i praksi jo su uvijek nedovoljno poznati iroj javnosti. II. Zemljopisne i gospodarske specifinosti Dubrovaka Republika nikada nije po broju stanovnika predstavljala neku snagu. Broj stanovnika ovisio je tijekom stoljea o gospodarskom razvitku i drugim prilikama, te je varirao izmeu 25.000 do blizu 90.000 stanovnika, a u samom gradu od
U Statutu se u dvije glave izmeu ostalog spominju i trokovi kurira, to nesumnjivo ukazuje na ve tadanju razraenost diplomatskih pravila. 2 Rije poklisar najvjerojatnije potjee od grke rijei apocrisiarios, to je bio naziv za papine predstavnike na bizantskom dvoru do crkvenog raskola.
1

206

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

4.000 do 7.000. Prema slubenim podacima, pred pad Republike taj je broj iznosio 31.245 stanovnika, od ega u samom gradu 4.175. Dubrovaka Republika bila je izrazito katolika zemlja u kojoj je katolika vjera bila jedina slubena. Meutim prema osobama drugih vjeroispovijesti bio je u Dubrovakoj Republici prisutan visok stupanj tolerancije. Potpuna pripadnost Dubrovana katolicizmu omoguila im je tijekom stoljea naklonost i zatitu pape, kao i mnogih europskih vladara. Dubrovnik je tijekom stoljea bio grad i drava usmjerena na pomorstvo i trgovinu kao ishodita svoga intenzivnoga gospodarskog i ukupnog razvitka. Bio je snaan gospodarski imbenik na Balkanu i Mediteranu, s razvijenim trgovinskim vezama i pomorstvom koje je dosezalo do Atlantika i Indijskog oceana, to je rezultiralo i uspostavom mnogih dubrovakih konzularnih predstavnitava u zemljama jugoistone Europe i Mediterana. Ne zna se tono kada su uspostavljeni prvi dubrovaki konzularni predstavnici (konzuli),3 ali Dubrovnik ih ve ima u XIII. stoljeu (Gregorius de Petragna u Brskovu, 1278-1282), dakle vrlo rano, primjerice prije Engleske. Takoer vrlo rano, ve u XIV. stoljeu, Dubrovnik donosi napredne pravne propise o ureenju konzularne slube. Prvi dubrovaki konzuli na Mediteranu uspostavljaju se krajem XIV. stoljea u talijanskim lukama (prvo u Siracuzi 1390). Od sredine XVIII. stoljea Dubrovaka Republika imala je oko 50 konzula i generalnih konzula, od ega 34 na Zapadu i 16 na Levantu, vie nego primjerice Austrija, koja je u to doba imala 37 konzularnih predstavnika. Dubrovaki konzularni predstavnici sluili su Senatu kao tijelo za veze sa stranim vlastima u inozemstvu radi zatite interesa dubrovakih trgovaca i plovidbe, kao izvor za dobivanje vanjskopolitikih informacija, a za vrijeme odsutnosti diplomatskih predstavnika obavljali su i diplomatske dunosti. Senat je konzulima povjeravao i dunost da ga redovito izvjeuju o politikim novostima. Jedan od imbenika koji su omoguili snaan prosperitet dubrovakoga gospodarstva bila je i neutralnost Dubrovake Republike. Dubrovani su na osnovi svoje neutralnosti obavljali mnoge trgovake poslove za razne drave, ukljuujui i poslove za drave koje su meusobno ratovale, kao to je to bio sluaj u vrijeme ratova izmeu Turske i europskih drava. Tako su po papinu doputenju mogli trgovati s Turcima, osim robom koja bi Turcima mogla posluiti u ratu, a takoer su istovremeno s doputenjem Porte mogli iz turskih podruja izvoziti i onu robu iji izvoz Turci inae nisu doputali.
3 U to doba konzularni predstavnici oznaavaju se kao konzuli, a tek je kasnije dolo do razlike u njihovu rangu odnosno konzularnom zvanju. Konzularni rangovi (konzularna zvanja) su sljedei: generalni konzul, konzul, vice-konzul i konzularni agent, to je prihvaeno i u suvremenoj konzularnoj slubi.

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

207

III. Ustrojstvo politike vlasti Dubrovaka Republika bila je aristokratska (patricijska) republika. Meutim usprkos dominaciji vlastele i feudalnog sustava Dubrovaka Republika nije nikada bila temeljena na autokratskom sustavu, karakteristinom za mnoge drave toga doba. Sudbina drave bila je zajednika odgovornost skupnog vodstva, a za nju su morali snositi obveze i odgovornost i svi podanici Dubrovake Republike. To pokazuje, izmeu ostalog, nain biranja kneza kao nominalno vrhovnog tijela vlasti, kao i opseg i sadraj njegovih ovlasti jer je bio samo prvi meu jednakima (primus inter pares). Takoer, to pokazuju i drugi elementi ustrojstva politikog sustava poput vrhovne uloge Senata kao kolektivnog tijela vlasti, naina glasovanja u vijeima, periodine izbornosti, ogranienosti uzastopnog biranja iste osobe na istu funkciju ili procedure izbora diplomatsko-konzularnih predstavnika. Ve u XI. stoljeu, kada je Dubrovnik bio pod Bizantom, izvori spominju narodnu skuptinu kao skup svih graana grada, koja je davala pristanak na zakone to ih je donosila vlastela. Uz nju je postojalo Veliko vijee (Consilium maius) kao skup vlastele, koje je s vremenom preuzelo ovlasti od narodne skuptine. Sve do pojave Senata ili Vijea umoljenih nadlenost je Velikog vijea bila odluujua. U Veliko vijee ulazili su svi punoljetni pripadnici vlastele (od 20 odnosno 18 godina), uz provjeru njihova vlasteoskog podrijetla i godina starosti te nakon prilaganja potvrde o kolovanju i dobrom ponaanju. Najvanija funkcija Velikog vijea, koja je ostala sve do pada Republike, bila je izbor dubrovakog kneza. Senat ili Vijee umoljenih (Consilium rogatorum) stoljeima je bio najvanijim tijelom Republike. S vremenom postaje vladom Republike, to ostaje sve do njezina pada 1808. godine. Broj senatora je varirao, a nakon velikog potresa u Dubrovniku 1667. godine ustalio se na 45. Senatori, uglavnom po trojica, obavljali su glavne resorne poslove vlade. Senat je gotovo potpuno donosio odluke o svim tekuim pitanjima vanjske i unutarnje politike. Senat je takoer birao sve diplomatske i konzularne predstavnike Republike, i to veinom glasova (kuglicama), te im ureivao i sva bitna pitanja poput ovlasti postupanja, naina djelovanja, visine plae, broja pratnje i drugo. Senat je dakle vodio vanjsku politiku, upravljao dubrovakom diplomatsko-konzularnom slubom i nadzirao njezin rad. U Senatu se raspravljalo o svakom vanijem pitanju iz vanjske politike, itala primljena prepiska, raspravljalo se o zauzimanju gledita i sadraju odgovora te se odreivala strategija vlade i taktika njezinih diplomatskih i konzularnih predstavnika u inozemstvu. Malo vijee (Consilium minus) bilo je izvrno tijelo, najprije Velikog vijea, a potom Senata, ije je odluke razraivalo i provodilo. Ustvari je predstavljalo samo kanal kojim je u Senat stizala prepiska te je zajedno s Tajnitvom obavljalo

208

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

tehniki i administrativni dio posla (sastavljanje nacrta uputa i njihovih dodataka, utvrivanje ifre i slino). Najmlai lan Malog vijea neposredno je izvravao utvrene zakljuke. On je obavljao pojedine dunosti ministra vanjskih poslova odnosno bio je neka vrsta dravnog tajnika, iako mu funkcije nisu bile precizno odreene. Izvravajui i provodei pojedine zakljuke, on je odravao veze sa stranim diplomatskim i konzularnim predstavnicima akreditiranim u Dubrovniku. Strani predstavnici upuivali su mu note i druga diplomatska pisma. Formalno najvie tijelo zastupanja Republike prema inozemstvu bio je dubrovaki knez. Kneza je biralo Veliko vijee, i to u pravilu pred poetak godine, apsolutnom veinom glasova. Izabran izmeu senatora, predsjedao je dravnim vijeima: Velikom vijeu, Senatu (Vijeu umoljenih) i Malom vijeu. On ih je sazivao i vodio sjednice. Prilikom glasovanja u vijeima knez je imao jedan glas, kao i ostali. Njegov poloaj bio je prvi meu jednakima, a u sluaju njegove sprijeenosti zamjenjivao ga je najstariji lan Malog vijea. Primao je strane diplomatske i konzularne predstavnike akreditirane u Republici, koji su mu pred Malim vijeem, nakon prvog neslubenog posjeta dvoru, predavali vjerodajnice. Trajanje kneeva mandata bilo je razliito, a u XVIII. stoljeu mandat mu je trajao jedan mjesec. Dubrovaki je knez bio politika figura, bez veih ovlasti, a glede vanjskih poslova imao je iskljuivo predstavniku i protokolarnu ulogu. Dubrovaka Republika nije nikada imala osvajake namjere, nije nikada vodila niti jedan osvajaki rat, te i njezina vojska nije imala neku veu ulogu u dubrovakim meunarodnim odnosima. Dubrovaka vojska bila je malobrojna (nekoliko stotina vojnika), a sluila je iskljuivo za obranu Republike, odravanje unutarnjeg poretka i uvanje granica. IV. Vanjski poslovi Dubrovake Republike IV.1. Geopolitiki poloaj Tijekom svoga postojanja Dubrovnik se nalazio u geopolitikom sreditu doticaja monih sila ondanjeg vremena. Stalno je bio ugroavan, ponajprije od Republike Venecije, te od pojedinih zemalja iz svoga kopnenog zalea. Kao mala drava nije raspolagao znaajnom vojskom ili nekim drugim utjecajnim sredstvima, te se kao nejaka drava morao za svoj opstanak i razvitak koristiti ponajprije diplomatskim sredstvima i umijeima, nastojei odrati mir i slogu sa svima. Posebice se Dubrovnik naao u procjepu izmeu Zapada i Istoka nakon dolaska Turaka na podruje Balkanskog poluotoka. Vjetom vanjskom politikom te stabilnim unutarnjim dravnim ustrojstvom i razvijenim gospodarstvom, osobito

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

209

trgovinom i pomorstvom, balansirao je i taktizirao u svojim odnosima: prema Turskoj kao vjerni haraar, koristei povlastice i pogodnosti iz tog statusa, a istovremeno gradio dobre odnose i svoju poziciju prema europskim dravama, traei ponajprije zatitu pape u ouvanju svoje pozicije isturene enklave kranstva u okruenju turskog muslimanskog imperija. Mone drave toga doba, poput Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, Turske, panjolske, Papinske drave i Napuljskog Kraljevstva, podravale su opstojnost neutralne Dubrovake Republike kao tampon-drave izmeu Istoka i Zapada. ak i u situacijama meusobnih suprotnih interesa, pa i vojnih sukoba, mone drave toga doba podravale su Dubrovaku Republiku, koristei je ponajprije kao izvorite informacija i kontakata, kao posrednika i trgovakog prijevoznika, a Turci i kao zemlju putem koje se mogu opskrbljivati raznovrsnim zapadnim proizvodima. Dubrovaka je drava cijelo vrijeme svoga postojanja nastojala i uspijevala ouvati svoj neutralni poloaj, izbjegavajui uspostavljati bilo kakve vojne saveze, zbog ega su druge drave uglavnom i potovale njezinu neutralnost. Geopolitiki poloaj Dubrovake Republike omoguio je Dubrovanima da vjetom diplomacijom uspiju, usprkos formalnom priznavanju vrhovne vlasti najmonije sile u svojem susjedstvu, da se ta formalna strana vrhovna vlast ne transformira u stvarnu te da mudrim i vjetim diplomatskim potezima sauvaju neovisnost i suverenitet. tovie, temeljem svoga statusa ostvarili su mnoge politike i gospodarske povlastice koje su im omoguavale gospodarski i ukupni prosperitet. IV.2. Naela vanjske politike Dubrovaka vanjska politika ponajprije je imala funkciju ouvanja dubrovake slobode i suverenosti, graenja dobrih odnosa sa svima te djelovanja u cilju zatite i razvitka dubrovake trgovine i pomorstva. Konstantu dubrovake vanjske politike inilo je nastojanje za uspostavom i odravanjem dobrih odnosa sa svim relevantnim europskim dravama tadanjeg vremena, kao i s Turskom. Dubrovaka vanjska politika temeljila se na naelu odravanja neutralnosti Dubrovake Republike u meunarodnim sukobima te na isticanju svoga poloaja posljednje kranske enklave u jugoistonoj Europi, koja treba dobiti, sukladno doktrini kranskog univerzalizma, poseban povlateni tretman od kranskih zemalja. Dubrovaka vanjska politika voena je na naelu realnosti i miroljubivosti. Jedno od glavnih naela dubrovake vanjske politike bilo je i izbjegavanje konflikata u meunarodnim odnosima, kao i nastojanje da se konflikti, ako ipak nastanu, rjeavaju na miran i kompromisan nain. Kod Dubrovana je prevladavala svijest da se kao mala zemlja bez vojne sile ne mogu odrati, te su stoga traili zatitu monih drava, poput Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pape kao vjerskog poglavara katolikog svijeta, panjolskog kralja i na kraju Turske. Dubrovaka Republika plaala

210

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

je za tu zatitu razne naknade, meutim to joj je istovremeno donosilo ne samo sigurnost ve i mnoge politike i trgovinske povlastice, pokazujui se vrlo efikasnim i ekonominim sredstvom u tadanjim meunarodnim odnosima. Usprkos priznavanju vrhovne zatite prvo Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a potom Turske, Dubrovaka Republika uspjela je uspostaviti i sauvati tijekom stoljea sve relevantne sastavnice samostalnosti i suverenosti. To je osobito dolo do izraaja u vrijeme turskih osvajanja, kada su nestale mnoge mone srednjovjekovne drave, poput Bizantskog Carstva, Bugarske, Srbije, Bosne i Ugarske. Dok je cijeli jugoistok Europe i velik dio Mediterana bio pod turskom vlau, a ostala Europa strahovala od daljnjih turskih osvajanja, Dubrovani su uspjeno, zahvaljujui sposobnosti voenja svoje vanjske politike, odravali politike i gospodarske odnose s otomanskim imperijem. Mudrost i cjelovitost u analizama i procjenama vanjskopolitikih odnosa, realistinost, pragmatinost i oprez u donoenju odluka, svijest o vlastitim mogunostima i potencijalima, inzistiranje na dobroj informiranosti, sve su to bile temeljne odrednice i naela dubrovake vanjske politike. Dubrovaka vlada i cijela njezina sluba vanjskih poslova nastojale su u vanjskoj politici ostvariti ravnoteu izmeu svojih interesa i mogunosti realizacije tih interesa, stavljajui uvijek u fokus svoga djelovanja opstojnost i prosperitet Republike. Tu tenju za ouvanjem slobode i opstojnosti Dubrovake Republike dobro ilustrira uklesani natpis nad vratima gradske utvrde Lovrijenac: Non bene pro toto Libertas venditur auro (Nije dobro prodati slobodu za sve blago). Takvo vanjskopolitiko pozicioniranje omoguilo je Dubrovakoj Republici izniman gospodarski, kulturni i ukupan razvitak te viestoljetni opstanak u kojem je nadivjela i svoju glavnu protivnicu i suparnicu Republiku Veneciju. IV.3. Odnosi s drugim dravama Dubrovaka Republika morala je, kao mala drava s monim susjedima, stalno pratiti politiku i ukupnu situaciju u svom okruju, a osobito odravati dobre odnose s monim dravama u Europi i na Mediteranu. Njezina sloboda i neovisnost, kao i prosperitet, ovisili su o politikim i gospodarskim vezama s drugim dravama. Da bi ojaao svoju poziciju i zatitio svoje politike i ekonomske interese, Dubrovnik je ve kao komuna, a kasnije i kao republika, plaao u odreenim povijesnim razdobljima razne naknade (danak, tribut, hara) pojedinim drugim dravama: tribut ugarsko-hrvatskim kraljevima, hara Turcima, posebnu naknadu Veneciji za slobodnu plovidbu Jadranskim morem, ptice za lov Napuljskom Kraljevstvu i slino. Takva plaanja i slini ustupci bili su sastavni dio njegove vanjske politike, koja mu je omoguavala vrhovnu zatitu monih zemalja svoga doba (Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, Turske), slobodu trgovanja i plovidbe, koritenje odreenog

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

211

zemljita i dobivanje drugih povlastica. Meutim te naknade i ustupci nisu nikada doveli u pitanje samostalnost, neovisnost i neutralnost dubrovake drave. Upravo injenica da je Dubrovaka Republika bila neovisna i meunarodnopravno priznata drava omoguila joj je da uspostavlja i odrava meunarodne politike, gospodarske i druge odnose s mnogim dravama te da istovremeno uspjeno razvija svoju trgovinu i pomorstvo od Atlantskog do Indijskog oceana, a posebice po cijelom Mediteranu. U tom kontekstu Dubrovaka Republika imala je osobito dobre odnose i bliske politike veze s Papinskom dravom, Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, panjolskom, Napuljskim Kraljevstvom i Genovom te uz odreene izuzetke u pojedinim razdobljima, s Turskom, Austrijom i Francuskom. a) Susjedne zemlje Dubrovnik je nastojao odravati dobre odnose sa svim susjednim dravama koje su postojale u njegovu kopnenom zaleu, poput Bosne, Zahumlja, Rake i drugih. Posebno su intenzivni bili odnosi Dubrovake Republike sa srednjovjekovnom Bosnom i Hercegovinom. Kada te zemlje potpadaju pod tursku vlast, Dubrovani i dalje trguju po tim podrujima, znaajno doprinosei njihovu gospodarskom i kulturnom razvitku. Brojne su trgovake veze, kao i kolonije dubrovakih trgovaca u tim zemljama (Sklavonija), gdje Dubrovani uspostavljaju i svoje prve konzularne predstavnike. Meutim usprkos svojoj miroljubivoj politici Dubrovnik je vie puta bio izloen napadima pojedinih svojih susjeda. Jo dok je bio pod mletakom vlau, morao se braniti od osvajakih napada srpskih vladara Nemanjia, zatim od vladara i monika iz Bosne i okolnih zemalja, a uestalo je bio izloen napadima pljakaa i lokalnih monika iz istone Hercegovine i Crne Gore.4 Kako bi se osigurali od ugroavanja svoga teritorija, a istovremeno dobili slobodu trgovanja po tim zemljama, Dubrovani su njihovim vladarima plaali odreene naknade. Kako se formirao dravni teritorij Dubrovake Republike, a susjedne zemlje potpadale pod tursku vlast, tako su postupno prestale i sve spomenute dubrovake obveze prema susjednim vladarima. b) Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo Nakon mirovnog sporazuma u Zadru 1358. godine Dubrovnik se oslobaa vlasti Venecije i ulazi u sastav Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Meutim zahvaljujui vjetini dubrovake diplomacije nije dolo do stvarne uspostave ugarske vlasti nad Dubrovnikom. Naime Dubrovani su uspjeli ishoditi kod kralja Ludovika I. ugoNapadi na dubrovako podruje obiljeili su i suvremeni Dubrovnik jer je tijekom 1991. i 1992. godine, nakon uspostave Republike Hrvatske, bio izloen razornoj srpsko-crnogorskoj agresiji.
4

212

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

vor, koji je sklopljen u Viegradu te iste 1358. godine, o posebnom statusu svoga grada, koji Dubrovniku de facto osigurava sve relevantne atribute samostalne drave. Jedina bitna obveza Dubrovana bila je da ugarsko-hrvatskom kralju plaaju godinji danak, koji im je osiguravao ugarsku zatitu i slobodu trgovanja po Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a istovremeno im omoguavao slobodu i samostalnost u unutarnjim i vanjskim odnosima. Obveza plaanja godinjeg danka prestala je 1526. godine, kada su Turci na Mohakom polju porazili ugarsko-hrvatsku vojsku, a tada je prestala i vrhovna zatita Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva prema Dubrovakoj Republici. Razdoblje vrhovne zatite ugarsko-hrvatskih kraljeva i njegovo povezivanje s Hrvatskom i Ugarskom omoguilo je Dubrovniku snaan gospodarski, kulturni i ukupni razvitak, kao i ostvarenje politike samostalnosti. c) Austrija Nakon poraza ugarsko-hrvatske vojske u bitci protiv Turaka na Mohakom polju 1526. godine na prijestolje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva dolaze Habsburgovci, ime Austrija formalno preuzima i ulogu vrhovnog zatitnika Dubrovake Republike. Turska osvajanja potpuno mijenjaju odnos snaga. Turska postaje glavna sila i vladar cijelog podruja jugoistoka Europe, preuzimajui i ulogu vrhovnog zatitnika Dubrovake Republike. Meutim veze Dubrovnika s Austrijom, a posebice s hrvatskim krajevima, ostaju i dalje vrlo intenzivne. Pad moi Turske i njezino povlaenje s podruja jugoistone Europe doveli su do stvaranja novih odnosa. Dubrovako-austrijske veze intenziviraju se nakon poraza Turaka pod Beom 1683. godine, poslije ega se dubrovaka diplomacija sve vie usmjerava prema Austriji. Nakon pada Republike Venecije 1797. godine Austrija je zagospodarila bivim posjedima Venecije na hrvatskoj obali Jadrana, ukljuujui i Boku kotorsku. Austrijskim dolaskom na granice Dubrovake Republike stvara se nova situacija u dubrovako-austrijskim odnosima. Austrija se sve vie uplee u unutarnja pitanja Dubrovake Republike, a istovremeno ne poduzima znaajnije akcije za opstanak Dubrovake Republike pred francuskim prijetnjama. tovie, nakon poraza Napoleona Austrija je direktno sprijeila ponovnu uspostavu Dubrovake Republike, pripojivi nakon Bekog kongresa dubrovaki dravni teritorij, koji je kasnije ukljuila u sastav austrijskog dijela Austro-Ugarske Monarhije.

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

213

d) Sveta Stolica Sveta Stolica bila je glavni moralni oslonac Dubrovake Republike, pruajui joj stalnu podrku i zatitu, to je imalo iznimnu vanost za dubrovaku opstojnost. Tome je svakako pridonijela injenica da je Dubrovaka Republika bila najisturenija katolika drava, najprije prema pravoslavnom Istoku te potom, nakon turskih osvajanja, prema islamskom svijetu. Iako su rimski pape bili inicijatori mnogih ratova kranskih zemalja za osloboenje od Turaka, Sveta Stolica konstantno je prihvaala i podravala neutralnost Dubrovake Republike u tim ratovima. tovie, iako su papa i kranski vladari zabranjivali trgovanje s Turcima, Dubrovani su dobili i tu povlasticu. Naime na koncilu u Baselu 1433. godine Dubrovnik je ishodio, uz pomo ugarsko-hrvatskog kralja i dubrovakog dominikanca Ivana Stojkovia, papino doputenje za slobodno trgovanje s islamskim zemljama odnosno s turskim nevjernicima.5 Istovremeno je Dubrovaka Republika bila vana Svetoj Stolici kao baza katolikim misionarima u njihovu djelovanju meu katolicima u zemljama pod turskom vlau, u koje su dubrovaki predstavnici i trgovci mogli slobodno putovati, te takoer i kao sredite za prikupljanje raznih relevantnih informacija o situaciji na podruju turskog imperija. e) panjolska Dubrovani su na razne naine bili povezani sa panjolskom krunom, posebice tijekom XVI. stoljea, kada je habsburka panjolska bila vodea svjetska sila. U katolikoj Europi, pa tako i u Dubrovniku, panjolska se tada doivljava kao jedina sila koja moe zaustaviti turska osvajanja te prekinuti vjerske ratove u Europi. S druge strane, panjolska nije bila bliski susjed Dubrovniku i kao takva nije, poput Venecije, predstavljala opasnost za dubrovaku dravu, tovie, zatitom panjolske suzbijeni su razni pokuaji Venecije da ugrozi Dubrovaku Republiku. Takoer, panjolska kruna vladala je i Napuljskim Kraljevstvom, to je imalo dodatni znaaj za Dubrovaku Republiku. panjolska je, kao mediteranska zemlja, davala velik znaaj dogaajima na Mediteranu, osobito kao podruju razgranienja izmeu kranskog i islamskog svijeta. U tom kontekstu Dubrovaka Republika bila je, kao jedina katolika zemlja u istonom Mediteranu, vaan imbenik za panjolsku politiku. Neutralnost Dubrovake Republike, njezina konzularna mrea i razvijene pomorske i trgovake veze po istonom Mediteranu predstavljale su za panjolsku politiku prvorazredan izvor informacija kao osnove za kreiranje i provoenje njezine politike prema Turskoj.
Crkveni sabor u Baselu 1433. godine odobrio je Dubrovanima Privilegium navigationis ad partes Orientis, tj. ekskluzivno pravo trgovine sa zemljama pod vlau islamskih vladara.
5

214

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

Od kraja XVII. stoljea, kako slabi panjolska mo, osobito na Mediteranu, dolazi i do slabljenja veza Dubrovake Republike sa panjolskom, a sve vie jaa utjecaj velikih panjolskih suparnica Austrije i Francuske. f) Napuljsko Kraljevstvo Napuljsko Kraljevstvo dugo je bilo pod dominacijom panjolskih kraljeva. panjolsku su Dubrovani smatrali svojom zatitnicom, a time i Napuljsko Kraljevstvo. Napuljsko Kraljevstvo bilo je i gospodarski vano za Dubrovaku Republiku, posebice jer je Dubrovaka Republika drala u napuljskim bankama znatne iznose novanih sredstava, a i preteito se u Napulju opskrbljivala ivenim namirnicama. Nakon velikog potresa u Dubrovniku 1667. godine Dubrovaka Republika nala se u vrlo tekom poloaju. Oslabljenoj velikim razaranjima grada, stradanjima stanovnitva i krizom u gospodarstvu, zaprijetila joj je i vanjska opasnost od osvajakih namjera Venecije i Turske. Da bi sprijeila upad Turaka u grad, dubrovaka vlada zatraila je poetkom 1668. godine od panjolske, koja je tada vladala i Napuljskim Kraljevstvom, da joj uputi visokog vojnog asnika koji je sposoban organizirati obranu Dubrovnika. Taj vojni asnik imao je poloaj vojnog zapovjednika i nadzornika obrane Dubrovnika, a nazivao se guverner oruja. g) Venecija Republika Venecija (Mletaka Republika), kao mona pomorska sila, stoljeima je pokuavala osvojiti ili barem oslabiti Dubrovaku Republiku, ime bi eliminirala svoju glavnu trgovinsku i pomorsku suparnicu na Jadranu i Mediteranu, a s druge bi strane, nakon to je zagospodarila velikim dijelom Dalmacije, ukljuenjem dubrovakog teritorija zaokruila svoje posjede na podruju istonog Jadrana. Meutim bojei se vrhovnih zatitnika Dubrovake Republike, ponajprije Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i potom Turske, nikada se nije usudila poduzeti vojnu akciju protiv Dubrovnika. Ipak, to je nije spreavalo da poduzima mnoge druge akcije s ciljem slabljenja ili ak eliminiranja Dubrovake Republike, obrazlaui to raznim razlozima (da Dubrovnik ne bi zaposjeli Turci, zbog zatite od gusara, kuge i slino). Veneciji je dubrovaka konkurencija posebice smetala od XV. stoljea, kada i Venecija i Dubrovnik velik dio svojih prihoda ostvaruju u trgovini s Turskom. Venecija nije htjela da Turci od Dubrovana saznaju za njezine politike i vojne namjere prema Turskoj, a takoer nije eljela da njezini kontakti s Turcima budu poznati kranskim vladarima. Slian strah imali su i Dubrovani od Venecije, zbog ega je dubrovaki Senat stalno upozoravao svoje diplomatsko-konzularne predstavnike da postupaju oprezno kako Venecija ne bi saznala relevantne informacije o dubrovakim odnosima s Turcima.

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

215

Brojni su primjeri neprijateljskih namjera Venecije prema Dubrovakoj Republici. Za vrijeme I. Svete lige, kada su papa, panjolci i Venecija sklopili 1538. godine savez protiv Turske, kao i za vrijeme II. Svete lige (1571-1573), Venecija je taj savez nastojala iskoristiti ne samo protiv Turske nego i protiv Dubrovake Republike. Meutim dubrovaka diplomacija uspjela je sprijeiti pokuaje Venecije da osvoji Dubrovnik ili barem da uniti dubrovaku trgovinu. Slina situacija ponovila se i tijekom rata Svete lige protiv Turske od 1684. do 1699. godine Poetkom XVII. stoljea Venecija je okupirala dubrovaki otok Lastovo. Dubrovaka Republika obratila se Turskoj kao svojoj vrhovnoj zatitnici. Ne elei sukob s Turskom, Venecija je u drugoj polovici 1606. godine vratila Lastovo Dubrovakoj Republici, to je bio poniavajui dogaaj za Veneciju, a velik uspjeh dubrovake diplomacije. Takoer, Dubrovaka je Republika diplomatskim akcijama uspjeno otklonila osvajake namjere Venecije na mirovnoj konferenciji u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, a potom, nakon novog mletako-turskog rata (1714-1718), na mirovnoj konferenciji u Poarevcu 1718. godine. Na tim konferencijama potvreno je da turski teritoriji tj. uski turski izlazi na Jadransko more na sjeveru kod Kleka i na jugu kod Sutorine, uz granicu s Dubrovakom Republikom, koje su Dubrovani ustupili Turskoj, ostaju kao tampon-zona izmeu dubrovakog dravnog teritorija i posjeda Venecije u Dalmaciji. Osim osvajakih namjera Venecija je i na razne druge naine nastojala oslabiti Dubrovaku Republiku. Kontinuirano je nametala razne mjere koje su oteavale dubrovaku pomorsku trgovinu, poput naplate dodatnih pristojbi, uvoenjem karantene za Dubrovane bez opravdanih razloga i drugim otegotnim postupcima. Dubrovani su i Veneciji plaali odreenu novanu naknadu, i to za slobodnu plovidbu Jadranskim morem, nad kojim je Venecija uspostavila svoju dominaciju tretirajui ga kao Mletaki zaljev. Prestankom postojanja Republike Venecije prestala je i ta dubrovaka obveza. Iako Dubrovaka Republika Veneciji nije mogla konkurirati vojniki, ve samo svojom vjetom i miroljubivom diplomacijom, ipak su stoljetni napori Venecije da ugrozi i osvoji Dubrovnik bili neuspjeni. tovie, Dubrovaka Republika nadivjela je Republiku Veneciju, koja je ukinuta 1797. godine. h) Turska Dubrovani su pravovremeno shvatili znaaj turske sile i turskih osvajanja na Balkanu, te su vrlo rano uspostavili dobre odnose s Turcima. Jo u vrijeme kada je Turska bila daleko od dubrovakih granica, Dubrovani su sklopili trgovinske sporazume, prvo sa sultanom Orhanom (1326-1359) i potom 1397. godine sa sultanom Bajazitom I.

216

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

Za slobodu trgovanja na turskom podruju Dubrovani su od 1442. godine plaali sultanu godinji hara (tribut, danak). Visina haraa se mijenjala, a od 1481. godine utvrdila se u iznosu od 12.500 dukata godinje. Slabljenjem turske moi, a poslije mira u Srijemskim Karlovcima, Dubrovani uspijevaju smanjiti svoju obvezu plaanja haraa Turcima svake tree godine. U odnosima s Turcima bilo je puno problema i opasnih situacija, ali ih je dubrovaka diplomacija uspjeno rjeavala. Iako su Turci doivljavali Dubrovaku Republiku kao svoju vazalnu dravu, Dubrovani su stalno naglaavali da su samo vjerni haraari Osmanskog Carstva, a ne njegovi podanici. Vano je istaknuti da su Dubrovani plaanjem haraa ostvarili velike politike i ekonomske pogodnosti. Dobivanjem vrhovne zatite Turske Dubrovani su ostvarili ouvanje svoje slobode, neovisnosti i suverenosti, ak i u odnosu na snanog neprijatelja kakav je bila Venecija. Dobivanjem slobode trgovanja, kako na cijelom teritoriju velikog turskog imperija tako i s drugim zemljama, ak i s onima koje su s Turskom bile u ratu, Dubrovani su ostvarili velik gospodarski napredak, postavi posrednikom izmeu Istoka i Zapada. i) Francuska Odnosi Dubrovnika i Francuske postoje jo u XIV. stoljeu, kada Francuzi, nakon Talijana, predstavljaju najbrojniju skupinu stranaca u Dubrovniku. Tijekom narednih stoljea postoje razvijene trgovake i politike veze izmeu Francuske i Dubrovake Republike, kao i meusobno kontinuirano slanje diplomatskih i konzularnih predstavnika. Odnosi s Francuskom jaaju dolaskom kralja Luja XVI. na francusko prijestolje 1774. godine. Tada u Parizu djeluje slavni dubrovaki znanstvenik Ruer Bokovi, na iji prijedlog Dubrovaka Republika imenuje svog prvog stalnog diplomatskog predstavnika u Francuskoj, a takoer uz Bokovievu pomo sklapa s Francuskom trgovaki ugovor 1776. godine. Meutim jaanje Napoleona, a osobito francusko ukinue Republike Venecije 1797. godine, doveli su Dubrovaku Republiku u podreen poloaj prema Francuskoj. Nakon Napoleonove pobjede kod Austerlitza 2. prosinca 1805. godine i francusko-austrijskog mirovnog sporazuma u Pounu (Bratislavi) Austrija je morala prepustiti Francuskoj sve nekadanje posjede Venecije na istonoj obali Jadrana, ukljuujui i Boku kotorsku, to je sve imalo vrlo negativne posljedice za Dubrovaku Republiku. Naime francuska vojska ulazi u Dubrovnik 25. svibnja 1806. godine u prolazu do Boke kotorske, te iako su svoj boravak u Dubrovniku naznaili samo kao privremen, Francuzi ostaju u gradu, a 31. sijenja 1808. godine obznanjuju i odluku o ukidanju Dubrovake Republike.

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

217

i) Rusija Dubrovaka Republika nastojala je odravati dobre odnose sa svim za nju relevantnim zemljama, a osobito s velikim silama svoga doba, pa tako i s Rusijom. Rusija 1788. godine imenuje u Dubrovniku svog prvog konzula. tovie, poetkom XIX. stoljea pojaala se dubrovaka pomorska trgovina s ruskim lukama na Crnom moru, zbog ega je Dubrovaka Republika 1804. godine osnovala svoj konzulat u Odesi. Da su odnosi s Rusijom bili vani, pokazuje i nastojanje Dubrovake Republike krajem XVIII. i poetkom XIX. stoljea da uspostavi svoje stalno diplomatsko predstavnitvo u Petrogradu. Ipak, ruski interesi i utjecaj na podruju Jadrana i Balkana imali su negativne posljedice za Dubrovaku Republiku, osobito poetkom XIX. stoljea, kada ruske i crnogorske snage zauzimaju Boku kotorsku i potom napadaju dubrovako podruje. Napoleon tada odluuje eliminirati rusku nazonost na podruju Boke kotorske. Kao to je spomenuto, Napoleonova vojska na putu u Boku kotorsku ulazi u Dubrovnik i potom 1808. godine ukida Dubrovaku Republiku. j) Sjedinjene Amerike Drave Jedno od znaajnih pitanja koje se postavilo pred dubrovaku diplomaciju bilo je pitanje odnosa prema Sjedinjenim Amerikim Dravama. Dubrovaka vlada prikupljala je informacije o politici europskih drava prema borbi za neovisnost britanskih kolonija u Sjevernoj Americi kako bi na odgovarajui nain utvrdila svoje pozicije u vezi s tim sukobom. Iako je dubrovaka diplomacija simpatizirala ameriku borbu za neovisnost, a dubrovaki su pomorci i trgovci uspostavili i odravali veze s amerikom stranom, pitanje priznanja SAD-a bilo je za Dubrovaku Republiku vrlo osjetljivo, ponajprije zbog moguih reakcija pomorske velesile Velike Britanije te Francuske, koja je podravala SAD. Dubrovaku Republiku predstavljao je tada u Francuskoj Francesco Favi, iskusan diplomat, koji je ubrzo nakon dolaska u Pariz shvatio vanost SAD-a kao budue svjetske sile i najbogatije zemlje na svijetu, o emu je izvjetavao dubrovaki Senat. Na ponovljene Favijeve prijedloge, u kojima izmeu ostalog predlae da Dubrovaka Republika meunarodnopravno prizna SAD, dubrovaki Senat konano 1783. godine odobrava Faviju stupanje u kontakt s predstavnikom SAD-a u Francuskoj Benjaminom Franklinom. Favijeve aktivnosti i kontakti s amerikim slubenim izaslanicima stvorili su poetkom srpnja 1783. godine takvu situaciju osnovom koje bi se moglo argumentirati kako je Dubrovaka Republika tada de facto priznala SAD kao neovisnu dravu, i to meu prvima u svijetu. Meutim to priznanje nije bilo i de jure, a niti su potom uspostavljeni slubeni diplomatski odnosi izmeu dvije zemlje.

218

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

Dubrovnik je odravao veze i s drugim zemljama, a kao vrata Istoka bio je mjesto u koje su dolazili mnogi strani vladari i uglednici, najee na svom putu prema istonom Mediteranu i Svetoj Zemlji. V. Zakljuak S obzirom na to da je Dubrovaka Republika bila teritorijalno mala drava, s malom populacijom i bez znaajnijih vojnih potencijala, a nalazila se u okruju velikih sila, svoj opstanak i prosperitet temeljila je na vjetom prosuivanju i voenju vanjske politike te na suptilnosti i sposobnosti svoje diplomatske i konzularne slube. Dubrovnik je ve u XIII. stoljeu imao razvijenu diplomatsko-konzularnu slubu i itavo je vrijeme u tome bio ravan Veneciji i drugim dravama. Dubrovaka diplomacija, kao jedan od najvanijih imbenika opstojnosti i prosperiteta Dubrovake Republike, ulazi u red najrazvijenijih u tadanje doba, a osobito je dubrovaka konzularna sluba dala velik doprinos ne samo razvitku instituta poasnih konzularnih predstavnika ve i razvitku europske konzularne slube openito. Kod dubrovakih diplomata, ali i drugih dubrovakih podanika, prevladavala je svijest i odgovornost o potrebi ouvanja svoje drave, i to bez obzira na osobne rtve, to su mnogi i dokazali trpei u turskim tamnicama ili na drugi nain, ne prihvaajui ucjene na tetu svoje domovine. Njihova portvovnost i diplomatska vjetina kao umijee mogueg posebno se dokazala u tekim vremenima i mnogim opasnostima koje su uestalo prijetile Dubrovakoj Republici, sauvavi kroz vie stoljea tu dravu kao jedinu slobodnu zemlju u jugoistonoj Europi. Dubrovaka vlada i diplomatsko-konzularna sluba morale su raspolagati pouzdanim informacijama, realistino analizirati i zakljuivati relevantne dogaaje i podatke, poznavati okolnosti i sklonosti drugih aktera, odabirati kvalitetne i pouzdane diplomatske i konzularne predstavnike te primjenjivati sve raspoloive odgovarajue naine diplomatskog djelovanja. Dubrovaka diplomacija takoer je aktivno djelovala na zatiti interesa i pruanju potpore dubrovakoj trgovini i plovidbi kao vanim sastavnicama opstanka i prosperiteta Dubrovake Republike. U dopisivanju sa svojim diplomatskim predstavnicima u inozemstvu Senat je isticao potrebu da bude dobro obavijeten. Osim redovitih politikih izvjetaja poklisara i emisara Senatu su izvjetaje slali i konzularni predstavnici, razni pouzdanici u inozemstvu, dubrovaki trgovci u Turskoj i Italiji, ugledni sunarodnjaci, strani pouzdanici i drugi. Dubrovaka vlada sluila se i drugim sredstvima u prikupljanju i davanju informacija. Tako je primjerice Dubrovnik slao Rimskoj kuriji politike izvjetaje o prilikama u Turskoj, o vojnim pripremama Turaka, o kretanju vojske, naoruanju i slino, to je esto bilo od velike vanosti za Zapad. Meutim kao veliki realist u politici Dubrovnik nije tedio ni Zapad, te je kao vjerni haraar znao istodobno

Politika misao, god. 46, br. 4, 2009, str. 203-220

219

izvjetavati Turke o relevantnim dogaajima na Zapadu, ali ipak vodei rauna o tome da im se ne odaju strateke tajne koje bi mogle prouzroiti veliku tetu kranskom svijetu. Miroljubivost, dobra suradnja sa susjedima i svima drugima, neutralnost u meunarodnim sukobima, pregovori i nalaenje saveznika na raznim stranama, razvitak trgovinskih odnosa, portvovnost svakog njezina podanika i stavljanje dravnih interesa ispred pojedinanih bila su naela dubrovake vanjske politike i njezine diplomacije, koja su omoguila viestoljetni opstanak Dubrovake Republike, i to na nain da se od sredine XV. stoljea nije borilo pod dubrovakim zidinama niti je do 1806. godine neprijateljska vojska ula u grad.

LITERATURA
Andrassy, Juraj, 1971: Priznanje novih drava i vlada u praksi dubrovake diplomacije, Zagreb. Berkovi, Svjetlan, 2006: Diplomacija i diplomatska profesija, Zagreb. Cvjetkovi, Boo, 1923: Dubrovaka diplomacija, Dubrovnik. Foreti, Vinko, 1980: Povijest Dubrovnika do 1808, Zagreb. Harris, Robin, 2006: Dubrovnik, a History, London. Ibler, Vladimir, 1960: Diplomatska historija, Zagreb. Krizman, Bogdan, 1951: O dubrovakoj diplomaciji, Zagreb. Krizman, Bogdan, 1951a: Dubrovaki propisi o konzulima, Zagreb. Krizman, Bogdan, 1952: to je diplomacija, Zagreb. Krizman, Bogdan, 1957: Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku, Zagreb. Macan, Trpimir, 2003: Povijest hrvatskog naroda, Zagreb. Miovi, Vesna, 2003: Dubrovaka diplomacija u Istanbulu, Dubrovnik. Miti, Ilija, 1973: Konzulati i konzularna sluba starog Dubrovnika, Dubrovnik. Miti, Ilija, 1983: Doprinos Dubrovake Republike razvoju instituta poasnih konzula na Mediteranu, Dubrovnik. Miti, Ilija, 2004: Dubrovaka drava u meunarodnoj zajednici, Zagreb. Stulli, Bernard, 1989: Povijest Dubrovake Republike, Dubrovnik Zagreb. Zbornik Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske: Diplomacija Dubrovake Republike, skupina autora radovi s meunarodnog simpozija, Zagreb 1997. (izdanje na engleskom jeziku: Diplomacy of the Republic of Dubrovnik, Zagreb 1998).

220

Berkovi, S., Vanjska politika Dubrovake Republike...

Zbornik Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske: Hrvatska srednjovjekovna diplomacija, skupina autora radovi sa simpozija, Zagreb 1997.

Svjetlan Berkovi FOREIGN POLICY OF THE DUBROVNIK REPUBLIC (EXAMPLE OF INTERNATIONAL COOPERATION AND DIPLOMATIC SKILL) Summary
Foreign policy and diplomatic skills played a key role in the survival and development of the Dubrovnik Republic for more than four and a half centuries. Throughout the period, the Dubrovnik Republic had foreign-policy sovereignty, which was manifest in the fact that it autonomously decided upon its relations with other states (including recognition of other states), signed international contracts, and established and maintained diplomatic and consular relations. Through timely awareness of the advantages of their geopolitical position and through their orientation towards the sea, the people of Dubrovnik entered into numerous international political and trade relations, both with countries in their continental background and with countries throughout, and beyond, the Mediterranean. They were able to assess and utilize such geopolitical and other relevant characteristics wisely and skilfully in the defence of their independence, sovereignty and economic growth, resorting almost exclusively to diplomatic means and diplomatic skill. The Dubrovnik foreign policy was based on the principle of remaining neutral in international conflicts and of stressing its position of the last Christian enclave in south-eastern Europe. As a small country with no military force, Dubrovnik managed to survive by seeking protection of powerful states, such as the Ugric-Croatian Kingdom, the Pope, the Spanish King and, finally, Turkey. In spite of the fact that first the Ugric-Croatian Kingdom, and then Turkey, provided it with supreme protection, the Dubrovnik Republic succeeded in establishing and preserving for centuries all relevant components of state sovereignty. Keywords: Dubrovnik Republic, foreign policy, international cooperation, diplomatic-consular activity