POVIJEST SPLITA

Tragovi najstarijeg života

Čitava istočna obala Jadrana uključujući i otoke, nastanjena je od prapovijesti.

Arheološki ostaci šireg područja splitske okolice svjedoče o boravku ljudi u špiljama okolnih
planina Kozjaka i Mosora, kao i na otocima. Početak života na području Splita dokumentiraju nalazi
kamenih sjekira iz neolitika, iz 3. tisućljeća prije Krista, u predgrađu Dobri (Gundulićeva ulica), na
Poljudu i Spinutu.
U željezno doba formiraju se naselja Ilira, naroda indoeuropskog podrijetla, od kojih su
Delmati obilježili cijelu pokrajinu. Osim Delmata najpoznatija ilirska plemena su Histri u Istri,
Liburni u Primorju, Breuci u Srijemu, te Japodi (keltskoilirsko pleme).
Oblikovala su se manja naselja na uzvišenjima i pokraj vode, poput Bambine glavice na
Mejama, Gripama i Poljudu. Od druge polovice prvog tisućljeća posebnu važnost steklo je naselje
uz rijeku Jadro, na mjestu današnjeg Solina. Kao uporište i luka ilirskih Delmata Salona je bila
interesantna i Grcima na Jadranu koji su na srednjodalmatinskoj obali osnovali prve urbane jezgre.
U 4. st. prije Krista, Dionizije stariji, vladar Sirakuze na Siciliji, osniva na otoku Visu grčku
koloniju Issu. Nakon te matične kolonije, Grci su na kopnu utemeljivali svoja uporišta. To su
Tragurion (Trogir) na zapadnom ulazu u Solinski zaljev, Epetion (Stobreč) istočno od Splita i
Salona koja je postala glavni grad rimske provincije Dalmacije.
TABULA PEUTINGERIANA predstavlja prvi siguran datum postojanja mjesta Spalatosa.
Načinjena je po praizvoru, što su ga sastavili u Rimu u doba OKTAVIJANA (pod nadzorom
njegova admirala Agrippe). Nastala je svakako prije 300. g. n.e., jer na njoj nije zabilježena
Dioklecijanova palača, dok su zabilježeni pored Salone, još Epetion, Siclis i Spalatum. Kako je
Siclis osnovao car Klaudije (41.-54. n.e.) to je polovina I st. najranije vrijeme postanka Tabule, ali
nema sumnje da je naselje Aspalathos postojalo prije tog vremena.

Pitanje naziva i naselja

Nazivi i naselja tumače se na temelju povijesnih vrela koja navode grčki toponim
Aspalathos što se odnosi na neku ljekovitu biljku ili brnistru koja cvate u svibnju, kao i ime Spalato
koje je zabilježeno na glasovitoj Tabuli Peutingeriani. Na toj cestovnoj karti Split je označen kao
mjesto na raskrižju puta koji se, vodeći iz Salone, tu račva jednim krakom prema Epetionu, a
drugim prema brdu Marjan.
Dobro zaštićena uvala, neposredna blizina živoga trgovačkog grada, blaga mediteranska
klima i izvori ljekovite sumporne vode bili su razlozi što je rimski car, ilirskog roda, vjerojatno iz
okolice Salone, dao sagraditi palaču da bi u njoj proživio posljednje godine života. Najčešće se za
početak nastanka Splita uzima 1. svibnja 305. godine, kada je car Dioklecijan u turskoj Nikomediji
abdicirao s prijestolja Rimskog Carstva te se uputio prema Dalmaciji u Spalatum kod Salone, gdje
ga je čekala vila na površini nešto manjoj od tri hektara. Caius Aurelius Diocletianus, proglašen
carem 284. godine, ustrojio je tetrarhiju, osigurao državnu podjelu vlasti, obavio novu teritorijalnu
podjelu carstva, organizirao vojsku i uredio financijski i porezni sustav. Godine 303. izdaje edikt
kojim zabranjuje kršćansku vjeru. Vladao je dva desetljeća i carstvo na Istoku je zahvaljujući njemu
neko vrijeme bilo spašeno.
Dioklecijanova palača je jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture. Građena je
kao kombinacija raskošne carske vile i utvrđenog vojnog logora, s nekim elementima
helenističkoga grada. Ima pravokutan oblik (oko 215 x 180 m) prilagođen konfiguraciji terena, s

1
dvije ulice (Cardo i Decumanus) koje se križaju na Peristilu i vode prema njezinim vratima.
Najraskošnija su bila sjeverna vrata koja su vodila prema zidinama Salone. U sjevernom dijelu
Palače nalazile su se radionice, skladišta, zgrade, stanovi za smještaj osiguranja. Južni dio nad
supstrukcijama bio je namijenjen rezidencijalnim, termalnim i religioznim sadržajima.
Vrijednost Palače ne odnosi se samo na izvorno doba, jer je transformacijom od sedmog
stoljeća omogućen kontinuitet života do danas i ona je pravi primjer višeslojne urbane građevine. S
obzirom na sedamnaest stoljeća života, nema ni jedne građevine sličnog tipa koja je u tolikoj mjeri
sačuvala svoje izvorne ostatke.

Grad i crkveno sjedište

U 7. stoljeću Avari i Slaveni prodrli su na područje Kaštelanskog zaljeva i razorili antičku

Salonu koja više nikada nije obnovljena. Starohrvatski Solin razvio se uz rijeku Jadro istočno od
ruševina antičkoga grada. Preživjelo stanovništvo, nakon bijega na obližnje otoke, našlo je utočište
u Dioklecijanovoj palači. Najvažniji povijesni izvor, Toma Arhiđakon, splitski kroničar 13.
stoljeća, u djelu Historia Salonitana donosi podatke o prvom razdoblju srednjovjekovnog Splita.
Bizant, franačka država, hrvatski vladari
Razvoj ranosrednjovjekovnoga grada tekao je pod bizantskom, a na samom početku 9.
stoljeća i franačkom vlašću.
Prvi hrvatski kralj Tomislav 925. i 928. godine prisustvuje crkvenim saborima na kojima su
se rješavala važna politička i vjerska pitanja onoga vremena. Raspravljalo se o nadležnosti nad
Crkvom u Hrvatskoj. Pravo da budu nadređeni svim biskupima u Hrvatskoj za sebe su tražili
splitski nadbiskup Ivan, zadarski biskup Formin i ninski biskup Grgur. Splitski nadbiskup smatrao
se nasljednikom stare salonitanske biskupije. Zadarski biskup tražio je to pravo, jer je Zadar bio
središte Bizantske Dalmacije. Ninska biskupija obuhvaćala je najveći teritorij kraljevstva i u njoj su
se služile mise na narodnom jeziku. Na saborima je odlučeno da će metropolit biti splitski
nadbiskup. Dakle, splitska je crkva dobila jurisdikciju nad dalmatinskim gradovima i teritorijem
hrvatske države. Ninska biskupija je ukinuta. Time je riješeno i pitanje jezika na kojemu će se vršiti
bogoslužje. U crkvi je kao obvezan uveden latinski jezik. Jedino u slučajevima kada nije bilo
latinskih svećenika bogoslužje se moglo vršiti na narodnom jeziku.
Za vrijeme vladavine Petra Krešimira IV održani su u Splitu novi crkveni sabori (1060. i
1063.). Utvrđen je način izbora splitskog nadbiskupa i ostalih biskupa, zabranjena je svećenička
ženidba, nošenje brade i duge kose i zaređivanje svećenika koji ne znaju latinski jezik.
Kraj 11. stoljeća najavljuje formiranje splitske srednjovjekovne komune. Nakon što je za
kralja Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira Hrvatska doživjela vrhunac svoje moći, pogibijom Petra
Svačića 1102. godine ona gubi samostalnost. Naime, budući da nije imao sina, Krešimir je
imenovao slavonskog bana Dmitra Zvonimira za suvladara i svojeg nasljednika. Zvonimir je bio
oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Kralj Zvonimir nije imao nasljednika, jer mu
je sin Radovan mlad umro, pa je hrvatsko plemstvo za vladara izabralo Stjepana II (1089.-1091.)
posljednjeg Trpimirovića. Tome se protivi Zvonimirova udovica Jelena Lijepa. Plemstvo se
podijelilo. Uz Jelenu su slavonsko plemstvo, dalmatinski gradovi i brat Ladislav Arpadović, a
protiv nje je plemstvo južno od Gvozda. Kako bi učvrstio vlast Ladislav je 1094. godine osnovao
Zagrebačku biskupiju.
Plemstvo južno od Gvozda kraljem imenuje Petra Svačića (1093.-1097.) sa sjedištem u Kninu.
Ladislavov nasljednik Koloman ratuje protiv Hrvata na planini Gvozdu 1097. g. Hrvati gube i bitku
i kralja, posljednjeg hrvatske krvi (od tada se Gvozd naziva Petrova gora). Pregovori Kolomana i
predstavnika hrvatskog plemstva vode se 1102. godine. Sklopljena je nagodba Pacta Conventa,
kojom je nastala hrvatsko-ugarska državna zajednica. Koloman se obvezao da će poštivati
povlastice hrvatskog plemstva, njihove posjede i stara prava Hrvatskog kraljevstva. Nagodbom je
Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom, što znači da su Hrvatska i Ugarska bile povezane
samo osobom vladara. Hrvatska je sačuvala svoju teritorijalnu cjelovitost i samostalnost što je
značilo da ima svoj sabor, bana, vojsku i vlastiti novac. Do 13. st. zajednički se kralj kruni posebno
ugarskom, a posebno hrvatskom krunom. Od 13. st. kruni se zajedničkom krunom sv. Stjepana.

2
 Da bi se bolje obranio, i Split, s drugim dalmatinskim gradovima, sklapa savez s ugarskim
kraljem Kolomanom, što je odredilo budućnost grada za sljedeća tri stoljeća.
Proces promjena u Palači započeo je u kasnoantičkom razdoblju. Za potrebe novih
stanovnika Palača se pretvarala u srednjovjekovni grad adaptacijama, novim gradnjama unutar
zidova i širenjem zapadnog predgrađa. Zidine i vrata dio su obrambenog sustava, dok je Peristil
jedini gradski trg unutar Palače. Dioklecijanov mauzolej pretvara se u katedralu, a hram nasuprot
njemu u krstionicu sv. Ivana.. Sveti Duje zaštitnik je Splita, kojemu se odaje naročita počast
vjernika i građana do danas.
Zvonik katedrale, uklopljen u antičku građevinu carskog mauzoleja, vjerojatno se započeo
graditi u prvoj polovici 13. stoljeća, a podizao se više od tri stoljeća. Na njemu su radili Bonino da
Milano, Nikola Firentinac, Andrija Aleši i drugi. Dotrajali zvonik katedrale radikalno je
restauriran i obnavljan od 1882. do 1908. godine po projektima Alojza Hausera, a u izvedbi
majstora Andrije Perišića. Dijelovi originalne skulpturalne dekoracije čuvaju se u Muzeju grada,
Arheološkom muzeju i solinskom Tusculumu. Čitavi zvonik ima obilježje romaničkog stila, s
velikim brojem stupova s kapitelima i skulpturama.

Autonomna komuna

Nakon sloma države hrvatskih narodnih vladara, od 1105. godine Split priznaje vrhovnu
vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva iz dinastije Arpadovića. Kralj Koloman, okrunjen u Biogradu na
moru za kralja Hrvatske i Dalmacije, dalmatinskim gradovima Zadru, Trogiru i Splitu potvrdio je
“privilegij slobode” koji im je osiguravao punu autonomiju u upravi. Zajamčio im je slobodu izbora
gradskog kneza, slobodu pravosuđa, slobodu kretanja te osigurao mir i uživanje na posjedima izvan
gradskih bedema bez materijalnih davanja, osim dijela prihoda gradske luke.
Sljedeća tri stoljeća grad je kao potpuno samostalna i samo od kralja zavisna jedinica
sklapao trgovačke saveze s ostalim gradovima jadranske i apeninske obale. Zakone su stvarali
građani Splita (cives) okupljeni u Vijeću (consilium). Na čelu grada stajao je od građana izabrani
knez (comes) kojeg su kao i suce (iudicatores), vjerojatno birali plemići (nobiles) koji su uz puk
(populus) činili građanstvo.
Split je ozakonio 1312. g. gradski statut kojim je regulirao sve osnovne vidove života grada.
Imao je svoj grb s obrisima zidina Dioklecijanove palače i zvonika te u dva gornja polja grbove
državne vlasti koju je priznavao. Grad je kovao vlastiti novac manjih vrijednosti zvan bagatin ili,
prema natpisu na njemu spalatin, dok je srebrni i zlatni novac u optjecaju bio bizantski, ugarsko-
hrvatski, a poslije mletački.
Ploča s najstarijim natpisom imena Splita 1373. g. – Na kamenoj ploči iz 14. st. prvi put je na
jednom kamenom spomeniku spomenuta splitska općina. Tu je posebno starim slovima zabilježeno:
“OPUS HOC FECIT COMUNE SPALETI A D’NI MCCCLXXIII” tj. “ovu zgradu (ovo djelo)
podigla je Općina Splitska 1373. g. Na kojoj je zgradi stajao taj spomenik, ne zna se točno, ali
povjesničari drže da je natpis pripadao jednoj od zgrada koje su postojale u sklopu stare gradske
vijećnice na današnjem Narodnom trgu. Tip slova na kamenoj ploči je vrlo star, potječe iz prvih
godina 13. st. Isti tip slova nalazi se i na Radovanovu portalu u Trogiru, a slovo “M” koje je
naročito slikovito, kopirano je i korišteno u naslovu splitskog časopisa “Mogućnosti”.
Teritorij splitske komune krajem 14. stoljeća protezao se na čitav poluotok, zahvaćajući dio
Kaštelanskog polja i Poljica. Nakon 1420. godine Klis i Omiš, s okolnim područjima, padaju u ruke
Turcima. To je stvaralo znatne teškoće nezaštićenom stanovništvu koje je obrađivalo zemlju, jer su
se agresivni susjedi često zalijetali do gradskih zidina, pljačkajući imovinu stanovništva, paleći
polja i zgrade, a često su i ljude odvodili u ropstvo.

Obrana grada u vrijeme turske opasnosti

Turci, pošto su zauzeli Bosnu (1463) i Hercegovinu (1482), zalijeću se na splitski teritorij
pod vlašću Venecije. Od 1522. godine Turci pokušavaju zauzeti Klis, najvažniju dalmatinsku
utvrdu. U njegovoj obrani posebno se istaknuo Toma Nigris, a antiturskom raspoloženju u gradu

3
pridonijeli su svojim djelima Marko Marulić, Frane Božićević Natalis i drugi humanisti. Petar
Kružić, kapetan i knez kliški, više od dva desetljeća zajedno s uskocima odolijevao je turskim
napadima i opsadama moleći papu za pomoć. Kada je 1537. godine Kružić poginuo u borbi s
Turcima na solinskoj obali, Klis je pao u turske ruke i postao sjedište sandžaka.
Sljedeće tri godine (1537-1540) vodi se novi mletačko-turski rat, pa je obrana Splita
iziskivala izuzetne napore.
Zbog pritisaka Turaka na mletački teritorij, i Split i okolica utvrđuju se radi obrane grada i
osiguranja granice. Osim Kaštel Sućurca, u 15. i 16. stoljeću utvrđuju se i druga mjesta u
Kaštelanskom polju. Utvrđivanje grada započelo je potkraj 14. stoljeća, za nesigurnih vremena.
Godine 1435. sagrađen je kaštel u splitskoj luci, izvan zidina Palače koji je branio grad s mora. Kad
je Splitu zaprijetila opasnost od Turaka, graditelji i klesari okupili su se pri izgradnji gradskih
utvrda 1502. i 1503. g., od kojih je ostao sačuvan sjeverni dio fortifikacija na Pisturi s dekorativnim
reljefima.

Četiri stoljeća pod mletačkom upravom

Kada je kralj Žigmund porazio Tvrtka II. i zauzeo Bosnu, bosanski vojvoda i splitski
herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić se odriče svog zaštitnika Ladislava i prilazi Žigmundu. Izgubivši
vlast u Dalmaciji 1409. godine, Ladislav Napuljski prodao je Mlecima za 100.000 dukata “sva
prava na Dalmaciju”.
Padom pod vlast Mletačke Republike 1420. godine, završeno je razdoblje autonomne
komune. Četiri stoljeća Venecije i tursko-mletački ratovi obilježili su čitavu epohu. Iako su gradu
priznati i neki privilegiji, vlast imaju conti-capitani koje postavlja Venecija. Oni se mijenjaju svake
dvije godine, pa se od 1420. do 1795. izredalo 177 knezova.
U intervalima u kojima između Venecije i Turaka vlada primirje, Split ipak razvija značajnu
trgovačku djelatnost. Godine 1579. Venecija proglašava Split “slobodnom izvoznom lukom
Balkana”, a Židov Danijel Rodrigo predlaže gradnju skele s lazaretom i osniva 1592. godine prvu
banku, pa Split postaje jedna od najvećih tranzitnih luka Jadrana. Kuge su harale pa je grad od
10000 žitelja spao na manje od 3000, a nakon jedne od epidemija 1607. godine na samo 1400
stanovnika.
Mletačko doba donosi znatan prosperitet gradu u gospodarskom i urbanom pogledu. Podižu
se nove gradske zidine, plemićke palače i kuće bogatijih građana, a na Trgu sv. Lovre kneževa i
komunalna palača s vijećnicom.
Istaknuti su umjetnici toga doba slikari Blaž Jurjev Trogiranin i Dujam Vušković, te
kipari i graditelji Bonino iz Milana i Juraj Dalmatinac. Njima se nešto kasnije pridružuju albanski
majstor Andrija Aleši te Nikola Firentinac, koji će na ovo tlo donijeti prvu pravu renesansu.
Juraj Matijev Dalmatinac, kipar i graditelj, školovao se u Veneciji. Predstavnik je
mješovitog gotičko-renesansnoga stila koji obilježava regionalnu umjetnost Dalmacije druge
polovice 15. i početka 16. stoljeća. Usporedo s radovima na šibenskoj katedrali, preuzima poslove i
u drugim dalmatinskim i talijanskim gradovima. Juraj Dalmatinac sa suradnicima je gradio veliku
palaču obitelji Papalić. Strop iznad prvoga kata Papalićeve palače u Splitu najbolje je sačuvani
gotički strop u Splitu. Dvorana na južnoj strani ima bogatu kvadriforu i po jedan prozor sa svake
strane. Na zapadnoj su strani bifora i glavni ulaz, a na istoku još jedan gotički prozor. Dvorana je
pri obnovi 1950. godine bila oslobođena pregradnih zidova, pa je njezina stropna konstrukcija
postala potpuno vidljiva.

Splitski statut i Libro d` oro

Statut grada Splita i Libro d`oro ili Zlatna knjiga čine jedinstvenu cjelinu i dragocjeno su
vrelo za upoznavanje pravno-političkog i uopće društvenog života grada od 13. stoljeća do propasti
Venecije 1797. godine.
Prvi statut nazvan Capitularium iz 1240. godine nije se sačuvao. Sastavljen je za prvog
potestata Gargana de Arscindisa, koji je doveden iz Ankone po zamisli Tome Arhiđakona. Novu

4
kodifikaciju splitskog prava načinio je Perceval, sin Ivana, iz Ferma, također iz talijanske regije
Marche 1312. godine i pisan je kako je tada bilo uobičajeno u Europi, latinskim jezikom. Postoje
razni prijepisi. Prvi je rukopis u arhivu HAZU s početka 15. stoljeća, kao i drugi, a treći je pisan na
pergamentu i čuva se u Muzeju grada Splita. Završio ga je prepisivati 1395. godine Splićanin fra
Mihovil. Libro d` oro zbirka je prijepisa službenih isprava pisanih latinskim i talijanskim jezikom.
Posvjedočuje formalni kontinuitet ali i ograničavanje splitske komunalne autonomije za mletačke
vladavine. Uvezana je u kožne korice na čijim je pozlaćenim vanjskim stranicama grb grada sa
zvonikom, a uokolo grba je natpis SIGILUM: COMUNIS: CIVIT: SPALATI. Isprave se odnose na
razdoblje Mletačke Republike od same predaje grada 1420. godine, preko odnosa plemića i pučana,
rada i ingerencija komunalne vlasti, odnosa Crkve i komune, obrambene politike i granica,
iskazivanja počasti, trgovine i drugih gospodarskih pitanja, prihoda i rashoda komune, do uređenja
grada, zdravstva, školstva i kulture.

Humanistički krug i Marko Marulić

U 15. i 16. stoljeću Split je bio obilježen snažnom humanističkom djelatnošću i književnim
krugom okupljenim oko Marka Marulića (1450-1524), pjesnika i pisca vjerskih rasprava europskog
ugleda. Fra Bernardin Splićanin objavio je 1495. godine u Veneciji Lekcionar, prvu hrvatsku
knjigu tiskanu latinicom, a Marko Marulić piše 1501. godine Juditu, prvo književno djelo na
hrvatskom jeziku. Njegova djela doživjela su izdanja u raznim europskim zemljama. Posebnom
poslanicom 1522. godine potiče papu Hadrijana VI. da se zauzme za mir i jedinstvo svih kršćana u
borbi protiv osmanlijskih osvajača. Marulić s Dminom Papalićem sakuplja i proučava antičke
solinske natpise, a u Papalićevoj palači sastaju se splitski humanisti Jerolim Papalić, Franjo
Božićević Natalis, Jerolim i Franjo Martinčić, Nikola Matulić Alberti, Jerolim Ćipiko, Rogerij
Capogrosso, Bernard Zane.

Doba mletačko-turskih ratova (17. i 18. stoljeće)

U 17. i 18. stoljeću Split napreduje zahvaljujući prometu kroz veliki lazaret u luci u koji je
više od dva stoljeća roba karavanama stizala iz turskih krajeva na Balkanu te s Bliskog i Dalekog
istoka, a zatim brodovima plovila u Veneciju i odatle u čitavu Europu. Obrnutim smjerom je roba
stizala iz Zapadne Europe prema Istoku. No Kandijski (1645-1669) i Morejski (1684-1699) rat,
postupno ekonomsko slabljenje Venecije i česte epidemije kuge (najviše 1607. i 1784) prekinuli su
to razdoblje te se Split vratio u skromnije okvire jadranskih gradova.
Kao i za ostale dalmatinske gradove, presudan je bio dugotrajni Kandijski rat čiji je
najiscrpniji kroničar bio Šibenčanin Franjo Difnik koji je opisao sve važne događaje u Dalmaciji.
Glavni vojni pothvat u prvim godinama Kandijskog rata ponovno je osvajanje Klisa 1648. godine
pod vodstvom mletačkog vojnog zapovjednika Dalmacije generala Leonarda Foscola. Ta je
pobjeda kršćanske vojske odjeknula čitavom Europom, a Foscolu su Splićani podigli i spomenik
koji se nalazi u Muzeju grada Splita.
Turci su pokušali osvojiti Klis, a kako to nisu uspjeli, odlučili su napasti i osvojiti tada slabo
utvrđeni Split. Posljednji put provalili su 1657. godine predvođeni bosanskim Ahmed pašom.
Glavni je urbanističko-arhitektonski zadatak, u vrijeme povećane opasnosti od prodora
Turaka i naročito u Kandijskom ratu, učvršćivanje zidina i gradnja jakog fortifikacijskog
kompleksa.
Oko grada sagrađen je sustav utvrda karakterističnog zvjezdastog oblika, s pet kamenom
zidanih bastiona ispunjenih nabojem. Obrambeni sustav bio je gotovo dovršen 1666. godine kad je
mletački vojni inženjer Giuseppe Santini radeći na utvrdama izradio tlocrt grada i nekoliko crteža
koji danas čine najvažnija grafička vrela za poznavanje Splita.
Zidine su u 19. stoljeću u tijeku francuske okupacije, a zatim i austrijske vladavine porušene
da bi se gradu omogućilo širenje.

5
Lazaret

Krajem 16. stoljeća zbog pojačane trgovine i da bi se spriječilo širenje kuge, podignut je
ispred pročelja Dioklecijanove obale, lazaret koji čine skladišta s karantenom. Grad je postao
glavna izvozna luka na Balkanu, a splitski lazaret jedan od najvećih na Mediteranu, koji je najbolje
organiziran u Europi. U lazaretu su bile staje za konje i mazge, konačišta za trgovce i goniče,
prostrana skladišta za robu prije i poslije raskuživanja u bazenima.
Promet u lazaretu je opao naročito u razdoblju dugotrajnog Kandijskog rata da bi opet uspješno bio
nastavljen sve do 19. stoljeća kada je Turska bila na izdisaju, Venecija slomljena, parobrodi otvorili
nove putove za Daleki istok, a željeznica na Bliski istok. U Drugom svjetskom ratu oštećen je dio
lazareta, a zatim su porušeni njegovi ostaci.

Kulturni i društveni život 17. i 18. stoljeća

Unatoč ratovima, kugi i mletačkoj dominaciji, razvija se novi intelektualni građanski sloj
koji je uz “novo plemstvo” (obitelji Capogrosso, Marchi, Kavanjin, Cambi, Cupareo, Benedetti,
Milesi, Dumaneo) i visoko svećenstvo s prosvjetiteljskim ciljevima nositelj barokne kulture i
umjetnosti.
Plemićka djeca školuju se na inozemnim sveučilištima, graditelji i umjetnici djeluju u
stranim radionicama a pomorci i zanatlije putuju svijetom. Tako je Split zbog trgovačkih veza i
stalne povezanosti s Venecijom imao razvijen smisao za kulturu življenja, dok je elegancijom i
suvremenošću odjeće pratio strujanja europskih kulturnih središta.

Ilirska akademija i Gospodarsko društvo

Početkom 18. stoljeća osnovana je Ilirska akademija koja njeguje narodni jezik i proširuje
utjecaj pisane riječi. Prvi bibliotekari bili su i članovi Ilirske akademije. Julije Bajamonti, liječnik,
književnik, skladatelj i polihistor, surađivao je u pokretanju i radu Gospodarskog društva
osnovanog 1767. godine, koje unapređuje poljoprivredu, ribarstvo i trgovinu. Prema razmjerima
sačuvane ostavštine i po svestranosti, Bajamonti je najznačajnija ličnost s kraja 18. stoljeća.

Adam, Fortis, Cassas…

U začetcima humanističkih znanosti Split je interesantan europskim umjetnicima i putopiscima.

Iako se zanimanje za Dioklecijanovu palaču javlja i prije, 1721. godine, austrijski arhitekt Fischer
von Erlach izrađuje prvu idejnu rekonstrukciju i uvrštava je među najpoznatije svjetske građevine
svih vremena. Britanski arhitekt Robert Adam sa suradnicima publicira prvu znanstvenu
monografiju o Palači (1764) i približava Split europskoj kulturnoj javnosti. Nepunih dvadeset
godina poslije toga francuski je slikar L. F. Cassas na svom putovanju po istočnom Jadranu (1782)
obratio veliku pozornost Dioklecijanovoj palači izradivši niz akvarela.

Odijevanje - Tijekom 18. st. Split je elegancijom i suvremenošću odjeće pratio strujanja europskih
kulturnih središta svog vremena koliko je god mogao. To se, naravno, uglavnom odnosilo na
plemićke i bogate građanske obitelji. Lijepo odijevanje žena postalo je s vremenom prava splitska
tradicija. Muškarci su također pratili modu.

Francuska uprava i maršal Marmont

Dugu mletačku upravu u Dalmaciji zamijenila je, nakon prve austrijske uprave (1797-
1805), kratkotrajna francuska vladavina od 1806. godine, kada je ušla i u Split vojska generala
Lauristona, do 1813. godine. Za vrijeme izuzetno aktivne francuske uprave civilni namjesnik, sa
sjedištem u Zadru, bio je Vincenzo Dandolo. Vojni zapovjednik general bio je Auguste Marmont,
veliki zaljubljenik u Split, i generalni guverner Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani.

6
Organizirana je uprava, otvorene su škole, izgrađene ceste i putovi, unaprijeđena poljoprivreda i
urbanistički izgled gradova.
Marmontu u čast Splićani su izradili medalju, po njemu nazvali obalu i park, a i danas
postoji u Splitu Marmontova ulica.

Dva razdoblja austrijske uprave

Poslije mira u Campoformiu 1797. godine dijelovi bivše Mletačke Republike, uključujući i
Dalmaciju, pripali su Austriji. Pošto su Napoleonovi pohodi Europom završili slomom 1813. i
nakon Bečkog kongresa 1815. godine, francusku upravu zamjenjuje austrijska koja traje od 1813.
do 1918. g. Prvo razdoblje duge austrijske vladavine u Splitu vezano je uz administrativnu i vojnu
upravu pokrajine Lombardo-Veneto, talijanski je službeni jezik u upravi i školstvu, a Zadar je i
dalje centar.

Razdoblje autonomaške općinske uprave i pobjeda narodnjaka

Novo doba nakon 1860. karakterizira u političkom pogledu autonomaška općinska uprava
do 1880. godine, što je vode protivnici priključenja Dalmacije Hrvatskoj na čelu s Antunom
Bajamontijem koji je kao dugogodišnji načelnik zaslužan za komunalni razvitak Splita. To je
razdoblje naglog privrednog razvitka Splita kao regionalnog središta, a posebice njegove luke koja
se uređuje, trgovine i početka razvoja industrije, kada se podiže Prva dalmatinska tvornica cementa
Gilardi-Bettiza.
Inicijativom načelnika Bajamontija osnovan je 1861. godine Gabinetto di lettura i društvo
za izgradnju Splita Associazione Dalmatica. Za komunalnu opremljenost bila je tada od velike
važnosti instalacija nove plinske rasvjete, izgradnja kanalizacije i osobito vodovoda koji je
uspostavljen obnavljanjem starog Dioklecijanova akvedukta. Zapadno od povijesnog središta
podižu se nove zgrade, gradi se neorenesansni sklop koji zatvara pravokutni prostor današnjeg Trga
Republike. Najljepši među novijim gradskim trgovima zatvoren je sklopom građevina, nazvan
Prokurative na mjestu ranijih baroknih venecijanskih fortifikacija. U osovini prema moru je
Monumentalna fontana kao završna točka obnovljenog vodovoda kojim je s izvora Jadra kraj
Solina, dijelom koristeći se izvornim Dioklecijanovim akveduktom, dovedena voda u Split 1880.
godine.
Inteligencija i studentska omladina prvi su nositelji i zagovornici preporodnih ideja u Splitu.
Osim pjesnika Luke Botića, najistaknutiji su Ante Kuzmanić, Kosta Vojnović, Natko Nodilo, Duje
Rendić-Miočević, Vid Morpurgo i Gajo Bulat. Jedan od urednika Narodnog lista, koji je odigrao
posebnu ulogu u buđenju narodne svijesti, uz razna društva, bio je i Natko Nodilo koji je iznio u
prvom broju cjelovit nacionalni program što je postao temelj programa Narodne stranke u
Dalmaciji. Dr. Gajo F. Bulat, odvjetnik, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću,
načelnik pohrvaćenog Splita, vodeća je osoba hrvatskog narodnog preporoda u Splitu. Jedan je od
osnivača Narodnog lista, Naroda, Narodne slavjanske čitaonice, društva Slavjanski Napredak i
Glazbenog društva Zvonimir.
Godine 1882. Split prvi put dobiva hrvatsku općinsku upravu kao rezultat duge političke
borbe narodnjaka s autonomašima. Time su stvoreni uvjeti za nacionalno oslobođenje, uvođenje
hrvatskog jezika u škole i urede, te za sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Prva sjednica
novog Općinskog vijeća održana je 28. listopada u kući Pavlović, poslije Muzičkoj školi, a za prvog
načelnika izabran je jednoglasno Dujam Rendić-Miočević.
Godine 1899. osnovano je Hrvatsko kazališno društvo za Dalmaciju. U kazalištu su se
održavale razne svečane priredbe, a i veliki godišnji plesovi splitskih društava. Kazališno društvo
nakon ratnog razdoblja nastavilo je rad kao Narodno kazalište i kasnije pod imenom Hrvatsko
narodno kazalište s dramom, operom i baletom.

7
Dvadeseto stoljeće

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća podižu se brojne građevine. Zgrade kao što je Biskupska
palača, Velika realka i Sumporno kupalište...
Godine 1906. Josip Bepo Karaman nabavio je kinoprojektor i u ljeto te godine prikazao prve
kinopredstave. Snimio je i dokumentarne filmove o događajima s početka stoljeća u Splitu
(povorke, procesije), koji se čuvaju u Muzeju grada Splita. Kino Karaman djelovalo je i nakon
Drugog svjetskog rata, kad je nacionalizirano.
Nakon Prvog svjetskog rata završava relativno dugo razdoblje austrijske vladavine i Split
zajedno s Dalmacijom ulazi u sastav nove države Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. godine
Jugoslavije.
U tom razdoblju i dalje jača njegova administrativno-politička, ekonomska i kulturna uloga.
Split je opet upravni centar Dalmacije i središte Primorske banovine s mnogim administrativno-
upravnim institucijama.
Grad se sve više komunalno oprema i uređuje. Godine 1920. dobio je električnu struju.
Uređuje se Marjan kao javni gradski park, Lovrinac kao novo gradsko groblje, a na Obali se sade
palme. Podiže se Hajdukovo nogometno igralište kod Plinare, novo kupalište na Bačvicama, škole i
zgrade za različite institucije. U tom razdoblju povremeno u Splitu živi Ivan Meštrović koji na
Mejama podiže kuću-muzej i preuređuje bivši Kapogrosov kaštelet za smještaj svojih skulptura.
Razvoj je prekinuo Drugi svjetski rat koji je donio fašističku okupaciju (1941. – 1944.
godine). Uz progone i stradanja grad su pogodila i zračna bombardiranja u tri faze: talijanski napad
na sam dan početka rata 6. travnja 1941. godine, njemački napadi za vrijeme prvog oslobođenja u
rujnu 1943. i savezničko bombardiranje za njemačke okupacije od rujna 1943. do lipnja 1944.
godine.
Nakon Prvog i Drugog svjetskog rata Split doživljava najbrži rast, prostorno i demografski.
Uz podizanje novih gradskih područja, istražuje se i uređuje povijesna jezgra s Dioklecijanovom
palačom koja je 1979. godine upisana u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine.
Priznanjem samostalne hrvatske države 1991. godine Split dobiva novu ulogu u upravnoj i
teritorijalnoj reorganizaciji Hrvatske. Danas ima više od 200.000 stanovnika i u svojoj je suverenoj
hrvatskoj državi nakon mnogo stoljeća.