Interpretativni školski esej

DRUGI ČIN. Prvi prizor

POMET TRPEZA

POMET: Reče se: »tko je namuran nije sarn«, - sad ja po mom Tudešku poznam. Nut što je bit čovjek i
imat judicijo. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli - pjat, u njemu kapun.
Gledam ali je guska, ali što drugo: onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen?
Gledah ali je isprigan ali je ispečen: imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše,
apetit mi otvoraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat urešavahu s strana peča vitelja
mesa od mlijeka, koja para da govoraše: "jed me, jeđ me", i polovica zadnja od zečića, lardica okolo
nazadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago
prolitje: a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, turdius inter avibus,
koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: "Blaženi, uzmite!" i u tjezijeh
delicijah stojeći u kontermplacijoni, bijeh otišao in estasis.
Tako istom Tudešak moj i uzdahnu; uzdahnu drugu votu a mene dozva: "Pomet!" Ja se osvijesrih (...)

Ma se je trijeba s bremenom akomodavat: trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je
čovjek od ljudi, kad se umije vladat. Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit
doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni
ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer
hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: "Ne valja ništa, iždeni!", i da mu neprijatelji
ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju.

Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa. Svakijem kami! Maro mi
prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze, s delicija! Srcem
mučno idem - čijerom volentijero. I tko k meni dođe: "Pomete, opravi mi", - opravljam: "Pođ' za mene", -
idem; konselj mi pita, - umijem mu ga dat; psuje me, - podnosim; ruga se mnom, - za dobro uzimljem.
Ovaki ljudi renjaju! A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galantarije za njega
naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku; vazda je bio pripravljen, dispos ponijet.

Ma sam zaljezao u veliku konsideracijon, a imam danaska fečende velike činit, fačende
dostojne od Pometa (... ) ...

Izdvojite poslovicu kojom započinje Pometov monolog i prikažite tip čovjeka kojega Držić navodi.
Opišite sliku kojom Pomet izražava svoj svjetonazor. U kojim dijelovima monologa prepoznajete
renesansni hedonizam?
Izdvojite što Pometa prekida u zanosu. Koje ljudske sposobnosti ističe Pomet i kako objašnjava
pobjednika? Kako Držić pokazuje ponašanje strpljiva čovjeka? Slažete li se s idejama iznijetima u ovome
monologu? Izdvojite iz Pometova monologa aforistički oblikovane misli i protumačite njihov smisao.