Professional Documents
Culture Documents
Mimesis je oponašanje prirode. Prema Platonu, umjetnik je opsjenar koji imitira svijet
stvari, koji je pak tek imitacija svijeta ideja.
Rj. stranih riječi – mimeza – 1. oponašanje pokreta i ponašanja nekog čovjeka; 2. ret.
podrugljivo ponavljanje riječi, oponašanje uopće, npr: “Ona će doći, ja velim.“ „Hm!...
Ona će doći, ja velim.“
Forum.hr:
-Mimesis se prevodi uglavnom preko latinske imitatio s oponašanje, podražavanje,
nasljedovanje.
-Platon riječ mimesis koristi u svojoj kritici upućenoj umjetnostima. Umjetnost valja
odbaciti zato što je za više od jedne dimenzije udaljena od istine. Jer umjetnost samo
oponaša ono što stvari jesu. Ali i same stvari tek su slučajna oponašanje svojih vječnih
oblika, svoje biti, svoje ideje. Umjetnost je dakle dvostruko odmaknuta od istine, ona je
oponašanje oponašanja.
-Aristotel pojam mimesis koristi s obzirom na tragediju, ali se podrazumijeva bit
poetičkog uopće, dakle po analogiji i likovne umjetnosti. Što misli kad kaže da je
umjetnost oponašanje, mimesis? Aristotel kaže da je užitak u oponašanju užitak u
prepoznavanju. U prepoznavanju vidimo to što vidimo s obzirom na ono trajno, bitno. U
oponašanju dakle postaje vidljivom bit stvari.
O umjetnosti pišu Plotin u 3.st., sv. Augustin u 4./5.st. i Pseudo-Dionizije Areopagit oko
500.g. Tijekom ranog srednjeg vijeka nastavilo se doživljavati umjetnika jednako kao u
antici – kao zanatliju koji je sad u službi Crkve. Njegov put je bio propisan time što je
kao i svaki zanatlija morao poći u nauk majstoru kojemu je služio niz godina. S obzirom
na takvo shvaćanje, nije bilo historijskih razmatranja o umjetnosti. No postojale su knjige
s pravilima u kojima su bile zapisane tajne određenih radionica. Djelo pisca Teofila
(drugo ime mu je Roger Helmarshausen) oko 1100. piše spis De Diversis Artibus koji je
bio jedna od najomiljenijih knjiga tog žanra. Najpoznatija sačuvana knjiga s pravilima je
crtači blok Villarda de Honnecourta, francuskog arhitekta iz 13. st. U njemu se
odražavaju temeljna srednjovjekovna poimanja, posebice nauk o proporcijama.
U kasnom srednjem vijeku dolazi do promjene poimanja umjetnika kao običnog zanatlije.
Već Dante spominje Cimabuea i Giotta, a i Boccacio spominje Giottovu „dominantu
pojavu“. Naravno. Značajan je i Petrarkin doprinos historiografiji. F. Villani sredinom 14.
st. opisuje svoju rodnu Firencu te uključuje malu zbirku životopisa umjetnika. Oko 1400.
je C. Cennini napisao Trattato della pittura. Osim o praktičnoj i tehničkoj strani djela,
raspravlja i o općenitim pitanjima. On se nalazi na razmeđi srednjeg vijeka i novog doba
te predstavlja preteču velikih renesansnih traktata.
5. L. B. Alberti – traktati.
- ovu knjigu J.von Schlosser nazvao je najvažnijim djelom nastalim na Vasarijevu tragu
- i Karel van Mander bio je umjetnik: slikar, pjesnik, učenjak i pisac povijesti umjetnosti;
također je vlastitu biografiju stavio na kraj knjige
- Knjiga o slikarima, 1.put objavljena 1604.g., obrađuje u svjesnom sučeljavanju s
Vasarijem životopise nizozemskih i njemačkih umjetnika
- u središtu njegova zanimanja bila je vlastita tradicija i umjetnost njegove domovine.
Umjetnike Sjevera htio je prikazati jednakovrijednima umjetnicima s Juga. Još je više od
Vasarija u svoje djelo uključio suvremenike. Više od polovice prikaza posvećeno je tada
još živim umjetnicima. Govori o braći Van Eyck koji su unijeli uljno slik.(veći mimezis)
- ipak, njegova je knjiga uglavnom nizanje anegdotski iznesenih biografskih podataka s
popisom najvažnijih djela; očituje se barokna ushićena figura, puno retoričkih dodataka,
metafore,...
- poimanje umjetnosti u 16. i 17.st. razvilo se pod utjecajem Vasarija i kroz suočavanje s
njegovim djelom; sve je izraženije prožimanje teorije umjetnosti, povijesti umjetnosti i
umjetničke kritike. Zahvaljujući umjetničkoj teoriji manirizma i spisima Zuccarija i
Lomazza sve je prožimala teorija umjetnosti
- najvažniji je Gian Paolo Lomazzo (prema Gantneru „Linné talijanske povijesti umj.“).
Sustav što ga je on stvorio postao je polazištem nove klasicističke umjetnosti, koja potom
preko Bellorija uvire u francusku Akademiju
- 1584. Lomazzov Trattato dell'arte della pittura, scultura et architettura u kojem se bavi
svim aspektima slikarskog umijeća (ali ne umjetnicima) i to je zapravo slikarski
priručnik; govori i o važnosti grafike koja postaje važan dokumentacijski medij
- 1590. njegova Idea del tempio della pittura; u prvom traktatu obuhvatio je sve
umjetničko-teorijske i povijesnoumjetničke spoznaje 16.st. U drugom djelu, s kojim je
prema Panofskom postao glavnim zagovornikom neoplatonski orijentirane metafizike
umjetnosti, svoj je sustav predočio u obliku hrama.Svijet umj.Lomazzo je raščlanio u 7
područja u analogiji sa 7 planeta
- Lomazzo je zastupnik manirističkog promatranja pov.umj. (spekulativni karakter)
- kod Lomazza teorija je dostigla svoj trijumfalni vrhunac. On je imao fundamentalno
značenje za klasicističko poimanje umjetnosti i za francusku Akademiju – težište se
prebacilo na područje teorije i pojmovne sistematizacije
- 1607. programatski spis Idea dei scultori, pittori e architetti slikara i arhitekta Federiga
Zuccarija koji je Vasarijeve Vite izvrgnuo oporoj kritici; Zuccari je postao središnja
ličnost i za razvoj akademija i za filozofiju umjetnosti općenito
- Zuccari je povijest umjetnosti ugradio u filozofsku misaonu građevinu te je postao i prvi
predsjednik rimske Akademije
- Zuccari zagovara slobodu mjetničkog izražavanja, umjetnosti ne treba stroga
matematika; svaki umjetnik počinje od prirode (mimezis) i ako je genij, lako će to
prebaciti u djelo, ne treba ga ograničavati pravilima
- 2 pojma disegna: a) disegno interno = segno (umjetnik) i dio (Bog)
b) disegno esterno = vanjski crtež, stvaranje iluzije života
- Zuccarov spis otvorio je put ka baroku
- prvo njegovo objavljeno djelo – 1755. u Dresdenu (1756. drugo, prošireno izdanje)
- ‘Jedini put da postanemo veliki jest nasljedovanje antike.’ postao predstavnik novog
doba u umj. koje je baroku suprotstavilo novi red - poč. novog razdoblja umj.
- prekinuo stoljetnu kulturnu dominaciju Rima, smatra Grčku istinskom domovinom
umjetnosti
- ukazuje na prednosti grč.umj. u odnosu na umj.vlastitog vremena
(grci bolji crtež i izraz, ‘novi slikari’ bolja persp.i kolorit – zbog izuma tehnike ulja)
- grč.umj. ne otkriva samo najveću ljepotu prirode, nego i više od prirode idealne
ljepote – sačinjene razumom
(sabiru pojedinačnosti iz prirode i spajaju ih u jedno – idealno lijepo)
+ peder se divio tjelesnom savršenstvu Grka
- plemenita jednostavnost i smirena uzvišenost
- hvali grč. alegoriju (umj. ima dvostruku svrhu: pružiti zadovoljsvo i poučavati, a upavo
alegorije nas potiču na razmišljanje)
- kritičari se oduševili, ali umjetnički eksperti koje je W. napao odbacili su spis
W. i sam napisao polemički spis protiv svog rada (anoniman) te tako povećao
zanimanje za ‘Razmišljanja..’
- dobio stipendiju za odlazak u Rim; oduševljen; sprijateljio se s Mengsom – zajedno
studirali ant.skulpturu u Rimu
- u 2.članku Kritike rasudne moći dao je Immanuel Kant svoju definiciju ljepote, kojom
se estetski sud razgraničuje od spoznajnog suda
ljepota je ono što pobuđuje bezinteresno sviđanje; stvar osjećaja, bez dokaza
- ljepota se odvaja i od ugode, koja izaziva zadovoljstvo, i od dobrote, u kojoj postoji
objektivna vrijednost
- ne postoji znanost o ljepoti, već samo njena kritika; ne postoji ni lijepa znanost, već
samo lijepa umjetnost
- K. nauk o geniju :
uspostavljen nov odnos prirode i umj. – priroda nije umjetnikov uzor (kako je
to pripisivalo učenje o mimesisu još od Platona) Umj., zahvaljujući geniju, daje zakone
prirodi. Genijalan umj.je nezavisan od prirode
- s Kantom je teorija oponašanja 18. stoljeća definitivno prevladana
b) klasičar
- između djela mladog i starog G ne postoji prijelom, nego produbljivanje
- putovao 2 god.po Italiji; bavio se Winckelmannovim djelom
- smatra da se ljubitelj umj. Mora ograničiti na grč.umj. jer samo u njoj je ljepota – a to
zato jer su se Grci ravnali prema onim zakonima po kojima postupa prir.
- članak Einfache Nachahmung der Natur, Mainer, Stil (spoznaje s puta u Italiju)
3 pojma: jednostavno oponašanje prirode je djelovanje u predvorju stila. Nasuprot toj
naturalist.tendenciji istaknuo je maniru kao subjektivan pristup predlošku iz prirode, s
individualističkim izrazom. Najviši izraz umj.stvaralaštva je ipak stil Umj. stvara
slobodno, a ipak u skladu sa zakonitošću, kao priroda.
- vrativši se iz It, želi utjecat na sveukupan umj. život u Njem vodio vajmarsku
Akademiju, raspisivao nagr.natječaje...
WAAGEN
- jedan od utemeljitelja povijesnoumjetničke škole u Berlinu
– gl.posao mu uređivanje Galerije slika u berlinu
- poziv Waagenu da predaje na Sveučilištu bio je 1. priznanje pov.umj. kao sveučiliš.disc.
- 1822. djelo o braći van Eyck kojom je pogodio u srce pov.umj., rasvijetlio je granicu
između srednjega vijeka i moderne umjetnosti
- Priručnik njem. i nizoz. slik. Škola
- Schnaase o njemu: on je prvi uvažio temeljnu misao današnjem pov.u., misao
unutarnjeg odnosa umjetnosti svakoga doba s narodnim duhom i njegovim položajem u
okvirima svjetske povijesti
HOTHO
- treća važna osoba Berlinske škole puma
- doprinos Berlinskoj školi s područja estetike, Hegelove e. (filoz.)
Povijest umj. bila je za njega filozofska disciplina – zanemario je praktični temelj,
poznavanje specifično umjetničkog područja
Carl SCHNAASE
- Povijest lik.umj. – 8 svezaka, (nedovršeno)
- i na njega utjecao Hegel; sve se više distancirao od umj. svoga vremena, u kojoj nije
nalazio duhovne ciljeve
((posvetio Kugleru, njihova dva djela velika pregleda pov.umj. izlaze poč. 1840-ih,
Kuglerov povijesni, a Scnaaseov filoz. Pregled))
1. univerzalna povijest
Pokušaj da se 1 vel.djelatnost pokaže od početaka do suvr.doba
-kao enciklopedija, al ne natuknice, nego naracija
-teza o slabosti provincije
-u 7.svesku su i neki hrv.spomenici
25. Jakob Burckhardt (1818-'97.)
- H.Wölfflin, učenik J. Burckhardta, je rekao da je tek Burckhardt obuhvatio čitav tijek
tali-janske umjetnosti u njezinu kontekstu
- najviše usredotočen na proučavanje talijanske renesanse, zahvaljujući Berlinskoj školi
pov. umjetnosti njegovo djelo je postalo krucijalno za razvoj čitave discipline
(( - 1842. prije završteka studija objavljuje Die Kunstwerke der belgischen Städte, nastalu
kao rezultat putovanja u Belgiju po završetku semestra u Bonnu, 1852. objavljuje Die
Zeit Konstantinis des Groβen ))
- 1853. zbog reorganizacije studija ostaje bez mjesta u Baselu, te se uzdržava pisanjem-
objavljuje Cicerone, eine Anleitung zum Genuβ der Kunstwerke Italiens ( Cicerone, upute
za uživanje u umjetničkim djelima Italije)- talijanska umjetnost prikazana na ne
nedoktrinaran način; živo i bez znanstvene uobraženosti
- 100 god. nakon objavljivanja Winckelmannova djela Razmišljanje o nasljedovanju..., B.
je na sličan revolucionaran način obnovio kontakt s pojedinačnim umj.djelom. Ono što je
za W. bila Grčka, za B. i umjetnički obzor njegova vremena bila je Italija
- 1860. knjiga Die Kultur der Renaissance in Italien s podnaslovom ''Ogled Jakoba B.'' –
sinteza razdoblja, ishodište presudnog obrata u vrednovanju renesanse- definicija
golemog kompleksa talijanske renesanse i njenog visokog vrednovanja
- povijesne spoznaje koristio je kao oružje i korektiv protiv vlastitog vremena
- Burckhardtovo novo viđenje isprva nije naišlo na razumjevanje; prezirao je slabosti
svoga st.
- 1867.Die Geschichte der Renaissance in Italien o renes.arhitekturi(ostala bez slik. i
kip.)
- nakon 1872. počinje se baviti kulturom Grčke, samo u svojim predavanjima
- promjenio gldanje na grčku civilizacije - društvo ocrtano kroz kompleksnu polarizaciju
pojmova ''apolonijsko'' i dionizijsko''
- od 1867. do smrti 1897. nije objavio ništa, usmjerio se na predavanja studentima (170
predavanja o čitavoj zapadnoj povijesti i pumu, o kulinarstvu Grčke,...
- posthumno objavljenna djela su Die Erinnerungen aus Rubens (Sjećanja iz Rubensa)
1898. i Weltgeschichtliche Betrachtungen ( Razmišljanja o svijetskoj povijesti) 1905.
- '' Ništa nije trajno. Na svakom stupnju razvoja mislimo drugačije''
- Beč je koncem 19. stoljeća postao središtem jedne faze u razvoju povijesti umjetnosti,
čiji utjecaji sežu sve do suvremenog doba
- najvažnijim postignućem zastupnika Bečke škole može se smatrati čvršće povezivanje
dvaju komponenti u nazivu povijet umjetnosti, specifično umjetničke sa specifično
povijesnom; tome se pridružuje i bliskost sa zaštitom spomenika, kao i nastojanje oko
širenja obzora preko granica povijesti umjetnosti
- najvažnije prikaze o B. školi napisali su J. von Schlosser, Dagobert Frey i Werner
Hofmann
- Julius von Schlosser: Die Wiener Schule der Kunstgeschichte - Rückblick auf ein
Säkulum deutscher Gelehrtenarbeit in Österreich- opisao je Bečku školu podjelivši je na
pretpovijest, praoce, srednji vijek, renesansu i barok Bečke škole
- G. A. von Heider(1819-1897.) – pretpovijest
- Schlosser ga drži istinskim utemeljiteljem B.š.; bavio se pumom i arhitekturom
- od 1856. izdavao je Mitteilungen samt Jahrbuch der k. k. Zentralkomission zur
Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmale
- Rudolf von Eitelberger(1817.-1885.) – praotac po Schlosseru
- presudan susret s J.D.Böhmom,čija je zbirka postala jezgrom Austr.muzeja
- 1846. postavio veliku,povjesno orjentiranu izložbu starih umj. djela
- urednik Bečkih novina- Wiener Zeitung, godine oko revolucionarne 1848.
- težio za reformom same nastave pov.umjetnosti
- putovao po Italiji, Francuskoj, Engleskoj, a zatim izabran za izvanrednog
profesora povijesti umjetnosti i umjetničke arheologije na Sveučilištu u Beču
-1864.osnovao Austrijski muzej za umj. industriju-1.muzej za umj.i obrt na
kontinentu
- od 1871. izdavao i Quellenschriften für Kunstgeschichte und Kunsttechnik des
Mittelalters und der Renaissance – utemeljio granu B.š. usmjerenu na pov. pisanja puma
- Moritz Thausing (1835- 1884.) – srednji vijek, radio s Eitelbergerom
- postao profesorom pum na Austrijskom institutu za povijesna istraživanja
- 1875. objavo monografiju o Düreru; postavljen za direktora u Albertini
- susreo se s Morellijem te je taj događa bio od najvećeg značenja za daljnji razvoj
Bečke škole u nastajanju (prema Schlosseru). Thausing piše o Morellijevoj metodi
- pred smrt je patio od teške živčane bolesti, boravio u sanatoriju u Rimu
- Franz Wickhoff (1853.-19909.) - razdoblje renesanse, istinskim utemeljitelj Bečke š.
- učenik Eitelbergera i Thausinga, rano se usredotočio se na umj. obrt, kao i na
negativno vrednovana razdoblja; ipak najviše naginjao renesansi pa onda i antici
- prihvatio Morellijevu metodu
- posebice su ga zaokupljali impresionizam i Klimt i nova inžinjerska arhitektura
- prvo veliko djelo Wiener Genesis (Bečka Geneza) iz 1895.je 1. pov.rimske umj.
- 1898. napisao je u zborniku posvećenom M. Büdingeru, prilog pod naslovom
Über die historische Einheitlichkeit der gesamten Kunstentwicklung (O povijesnom
jedinstvu cjelokupnoga razvoja umjetnosti)
- u časopisu Die Jugend u članku o umjetnosti i obrtu zalagao se za vrednjovanje
umjetnosti dalekog Istoka
- Josef Strzygowski(1862.-1941.)
- imenovani su Strzygowski, koji je tada djelovao u Grazu, i Dvorak i svako je
dobio svoju katedru i koristio suprotne metode
- D.Frey izvještava kakve je poslijedice za studente imala podjela na dvije katedre
čiji su nositelji bili neprijateljski raspoloženi jedan prema drugome
- novi odnos prema umj.Orijenta,Armenije,Perzije,Rusije i poznatom zap.razvoju
- trijumf 1907.-pripremio i vodio 7. međunar.kongres pumovaca u Darmstadtu
- 1907. izdao je Die bildende Kunst den Gegenwart s podnaslovom Knjižica za
svakoga;odlučno se zauzeo za umjetnike svoga doba; polazeći od arhitekture obuhvatio je
kiparstvo,slikarstvo i umj.obrt, a suvremena umjetnička postignuča usporedio je s
velikom tradicijom i perzijskim, japanskim i egipatskim umjetničkim djelima iz prošlosti
- osnovao istraživački institut za likovnu umjetnost
- Julius von Schlosser (1866.-1938.) - naslijedio Dvořaka
- za studij puma držao je nužno poznavanje talijanskog jezika
- bio je direktor Odjela za kiparstvo i umjetnički obrt u Bečkom muzeju
- presudno bilo poznanstvo s tal.filozofom B.Crocem čija je djela preveo
- proučavanja vrela pretočio je u knjigu pod naslovom Die Kunstliteratur
-Hans Tietze (1880.-1954.) istaknuta osobnost Bečke škole, dao je znatan dobrinos
poznavanju renesansnog slikarstva
- Hans Sedlmayr (1896.-1984.) bio je Schlosserov nasljednik na bečkoj katedri za pum
- svoju glavnu djelatnost usmjerio je prema arhitekturi baroka
- pokušao je psihologiju geštalta uvesti kao pomoćni instrument puma
- temeljeći se na ranijim istraživanjima, knjiga Postanak katedrale iz 1950.
- Otto Benesch, Otto Pächt i Karl Maria Swoboda - obilježili djelovanje B.šk. u 20. st