Professional Documents
Culture Documents
STAKLENA KNJIGA
GUTAČA SNOVA
G. V. DALKVIST
Kada neko vreme provedete u izmišljenom gradu, postajete neizmerno
plemeniti i strpljivi. Ova knjiga nastala je zahvaljujući mnogim ljudima,
mestima i događajima, kojima sada zahvaljujem srećan što imam priliku
da to učinim.
Liz Dafi Adams, Deni Beror, Karen Bornart, Venetia Baterfild, Čine,
Šenon Dejli, porodica Dejli, Bart Delorenco, Mindi Eliot, Evidence
Room, Exquisite Realms,. Lora Flanagan, Džozef Gudrič, Alen Han,
Karen Hartman, Dejvid Levin, Bet Links, Tod London, Lower East
Oval, Onor Maloj, Bil Mesi, Džon Makadams, E. Dž. Makarti, Patriša
Maklohlin, Mesalina, Dejvid Milman, Emili Mors, Nju dramatists,
Oktokorp, Suki Okejn, Tim Poison, Moli Pauer, Džim i Džil
Prascon, Kejt Vitenberg, Mark Vortington, Margaret Jang.
POGLAVLJE PRVO
GOSPOĐICA TEMPL
KARDINAL
NESTAO PUKOVNIK
Pukovnik Artur Traping, zapovednik Četvrtog dragona, odlikovan
medaljom Frenka Reduba i Rokrala Folsa, nije se pojavio danas ni u
kasarni svog puka niti na mestu stanovanja na Hadrijanovom trgu. Nestanak
pukovnika Trapinga je primećen prilikom zvanične svečanosti imenovanja
Četvrtog dragona za „Prinčeve jedinice" i dodele novih odgovornosti ovoj
jedinici, kojima je proizvedena u Puk za očuvanje mira, ministarsku pratnju
i ceremonijalne dužnosti. Svečanosti je umesto pukovnika Trapinga
prisustvovao ađutant, pukovnik Noland Aspič, kome je vojvoda od
Štelmaera, u pratnji predstavnika dvora, zvanično predao novu dužnost.
Uprkos zabrinutosti u najvišim krugovima vlade, vlasti nisu u mogućnosti da
pronađu nestalog oficira...
POGLAVLJE TREĆE
DOKTOR
BONIFAS
POGLAVLJE PETO
MINISTARSTVO
Kada je Čeng dotrčao do ćoška, kočije više nije bilo, tako da nije znao
u kom je pravcu otišla. Iznervirao se i pljunuo u stranu, dok ga je u grudima
pritiskalo od nepotrebnog napora. Okrenuo se zabrinutog lica prema
Svensonu koji ga je sustizao.
„Da li je otišla?" upitao je.
Čeng je klimnuo i opet pljunuo. Nije imao pojma šta se toj devojci
događalo u glavi, ni kuda će je hir i neodgovornost odvesti.
„Trebalo bi da krenemo za njom..." počeo je Svenson. „Kako?"
prasnuo je Čeng. „Kuda je otišla? Da li je napustila celu stvar? Da li to sama
želi da krene na neprijatelje? Na koga? A ako je uhvate, pre nego što je ubiju
- da li će im otkriti sve o nama?"
Čeng je bio mnogo ljut, zapravo ljut na sebe. On je svojim
neraspoloženjem zbog Anđelike izazvao ovu ludost. A zašto, kad Anđelika
ne oseća ništa prema njemu. Kad bi je našao živu, popravio bi odnose sa
Madlen Kraft. To je bio kraj, kraj svega. Okrenuo se Svensonu i žustro mu
se obratio. „Koliko imate para kod sebe?"
„Pa... ne znam... dovoljno za dan ili dva... za hranu i sobu."
„A za voznu kartu?"
„Zavisi dokle..."
„Evo." Čeng je zavukao ruku u džep na kaputu i izvukao kožni
novčanik. U njemu je imao samo dve novčanice male vrednosti - kusur iz
Bonifasa gde je prenoćio, ali je u džepu od pantalona imao gomilu zlatnih
novčića. Pružio je doktoru Svensonu jednu novčanicu i kiselo mu se
nasmešio. „Ko zna šta sve može da nas zadesi, a naročito sad kad nas je
blagajnica napustila. Kako stojite sa municijom?"
Svenson je izvukao revolver iz džepa, kao da je hteo da prida značaj
odgovoru. „Hteo sam da ga napunim municijom koju je imala gospođica
Tempi, jer je imala isti kalibar."
„To je 44."
„Jeste."
„Kao i njen."
„Mada je njen strašno mali..."
„Da li je ikada pucala iz njega, da li znate?"
„Mislim da nije."
Obojica su se zamislila. Čeng je pokušao da odagna grižu savesti i
samo-prekor. Kako to da nije shvatio da joj je revolver tako moćan, pa on je,
za boga miloga, pomogao da ga očisti. Čudio se gde mu je bila pamet, ali je
onda shvatio šta mu se dešavalo u glavi: iznenadio ga je ponovni susret sa
tom ženom u okolnostima drugačijim nego u vozu, vrat joj je bio pun
modrica a ne mrlja od krvi, a mali nežni prsti su pokušavali da rasklope crni
podmazani revolver. Odmahnuo je glavom. Pucanj iz takvog oružja bi je
zaneo, ruka bi joj se trznula uvis - ako ne prisloni cev na metu, nikada je
neće pogoditi. A ona ništa od toga nije znala.
„Ne vredi razmišljati o onome što se desilo", rekao je doktor.
„Hoćemo li da krenemo za njom?"
„Ako je uhvate, ubiće je."
„Onda se moramo razdvojiti da bismo pokrili veći teren. Ovo je
stvarno prava muka - do pre nekoliko trenutaka trčali smo da spasemo živu
glavu. Sada neću imati nikoga da mi pomogne kad se budem peo uz oluk."
Nasmešio se i ispružio ruku. Čeng ju je prihvatio.
„Moći ćete vi to i sami, siguran sam."
Doktor se nasmešio sa setnim izrazom lica, kao da mu je drago što ga
Čeng hrabri ali nije bio sasvim uveren da će tako i biti. „Kuda idemo?"
upitao je. „I gde ćemo se opet sastati?"
Kuda bi ona otišla?" upitao je Čeng. „Mislite da je otišla kod tetke?
To bi bilo najbolje za sve nas."
„Mislim da nije", rekao je Svenson. „Naprotiv, kakva god da ju je
muka pritisla, mogla je da je natera samo na direktnu akciju."
Čeng se namrštio i zamislio. Setio se njenog lica, osmeha, sivih očiju i
šta mu je govorila u bašti.
„Onda je sigurno kod tog idiota Baskomba."
Svenson je uzdahnuo. „Jadna devojka."
Čeng je ponovo pljunuo. „Pitanje je samo da li će mu pucati u glavu
ili će cmizdriti na kolenima."
„Ne slažem se", rekao je Svenson tiho. „Ona je jaka i izdržljiva.
Koliko mi znamo jedni o drugima - vrlo malo. Ali dobro znamo da su mnogi
uticajni ljudi poverovali gospođici Tempi da je opasna kurtizana-ubica. Da
nije bilo nje, obojicu bi nas uhvatili u hotelu. Kladim se da će svakog od nas
uspeti još jednom da spase, pre nego što se sve ovo završi."
Čeng ništa nije rekao, samo se nasmešio.
„Koja je meklenburška moneta - zlatni šiling?"
Svenson je potvrdio.
„Onda bih se rado kladio sa vama u deset zlatnih šilinga da nam
gospođica Tempi neće spasti život. Naravno, glupo je kladiti se u to, jer ako
se ne spasemo nijedan od nas neće moći da zaradi."
„Bez obzira", rekao je Svenson. „Prihvatam opkladu." Opet su se
rukovali. Svenson se nakašljao. „A sada... taj Baskomb..."
„Na imanju lorda Tara ima kuću. Možda je tamo. Ili je u Ministarstvu,
ili sa Krabeom." Čeng je pogledao oko sebe - zaista ne bi trebalo ovako
dugo da stoje nasred ulice i to blizu Bonifasa. „Do imanja Tarovih..."
„Gde je to?"
„Na severu, pola dana vozom - što možemo lako potvrditi na
Stropingu -a možda ćemo je naći još na stanici. Međutim, to putovanje bi
potrajalo. Druge Mogućnosti su: njegova kuća, Ministarstvo, Krabe, što je
sve u gradu i samo jedan od nas bi uspeo sve da obiđe."
Svenson je klimnuo. „Znači, jedan na selo, a drugi da ostane ovde. Šta
biste vi radije? Ja sam u oba slučaja potpuni autsajder."
Čeng se nasmešio. „I ja sam, doktore." Pokazao je na svoj crveni
kaput i naočare. „Nije mi baš mesto među seoskim plemstvom, a ni u
salonima uglednih gradskih krugova."
„Ipak, u svom ste gradu, vi ste zverka iz kraja, ako mi oprostite na
izrazu. Ja idem na selo, jer će tamo možda pre poverovati u uniformu i priče
o meklenburškom dvoru."
Čeng se okrenuo i mahnuo prema drugoj kočiji. „Treba da požurite,
kao što rekoh, možda ćete je zateći još na Stropingu. Ja idem u Ministarstvo
drugim putem. Rastaćemo se ovde."
Treći put su se rukovali i osmehnuli jedan drugom. Svenson se popeo
u kočiju. Čeng je, ne rekavši ni reč, krenuo brzim korakom u suprotnom
smeru. Čuo je Svensonov glas iza sebe i okrenuo se.
„Gde ćemo se naći?" doviknuo je doktor.
Čeng je podigao šake ka ustima i doviknuo mu. „Sutra u podne! Kod
sata na Stropingu!"
Svenson je mahnuo i zavalio se nazad u kočiju. Čeng nije bio siguran
da će ijedan od njih sutra biti tamo.
Čim se ukazala prilika, Čeng je skrenuo prema uskim vijugavim
uličicama. Još nije odlučio gde će prvo da ode. Radije bi krenuo na zadatak
u svom stilu, kako inače radi, a ne da srlja u nepoznato, kao što je Selest
upravo učinila. Selest? Začudio se što ju je u mislima nazvao tim imenom, a
u stvarnosti joj se nijedanput tako nije obratio, ni kada je pričao sa doktorom
Svensonom, već je uvek bila gospođica Tempi. Nije ni važno, verovatno
zato što se ponašala kao dete. Čeng je shvatio da ako želi da uđe u
Ministarstvo spoljnih poslova ili u kuću Haralda Krabea, mora da bude bolje
opremljen. Ubrzao je korak i prešao u trk. Nije mogao da krene u Raton
marinu jer su ga tamo sigurno čekali, a sada je bio siguran da je i Aspič
učestvovao u zaveri. Mnogo bi voleo da može da se dokopa Biblioteke.
Imao je toliko pitanja na koja je tražio odgovor, o indigo glini, o grofu i
grofici, o Baskombu i Krabeu, o putovanju Fransisa Ksonka u inostranstvo,
o Oskaru Vejlandu, morao je da prizna, čak i o samoj gospođici Selestial
Tempi. Ali, Rozamonda ga je našla upravo u Biblioteci, tako da ga i
sada sigurno tamo čekaju. Zato je, razmišljajući praktičnije i odlučnije,
krenuo kod Fabricija.
Bio je to jedan Italijan, bivši legionar i stručnjak za oružje, koji je
imao mušterije iz svih krajeva grada, a svima je bila zajednička ta otmena
namera da nekoga raskrvare. Čeng je ušao u radnju kao i obično i sa
pomamnim zadovoljstvom bacio pogled na oba kraja vitrine. Laknulo mu je
kada je ugledao Fabricija iza pulta, u strogo iskrojenom odelu i keceljom od
zelenog flanela preko.
„Dotore", rekao je Čeng u znak pozdrava.
„Kardinale", odgovorio je Fabricio ozbiljnim glasom punim
poštovanja.
Čeng je izvukao nož i stavio ga na pult. „Ostatak vašeg izvanrednog
štapa mi je uništen u jednoj nezgodi", rekao je. „Voleo bih da mi ga
popravite, ako ikako možete. U međuvremenu bih voleo da imam
odgovarajuću zamenu. Za sve ću vam platiti unapred, naravno." Izvadio je
novčanicu koja mu je preostala i spustio je na pult. Fabricio nije obratio
pažnju, već je podigao bodež i gledao u kakvom je stanju oštrica. Spustio ga
je, pogledao novčanicu sa jedva primetnim iznenađenjem, kao da je
odjednom iskrsla sama od sebe, polako je presavio i gurnuo u džep na
kecelji. Pokazao je na jednu od vitrina. „Odaberite nešto u zamenu. Ovo će
vam biti popravljeno za tri dana."
„Mnogo hvala", rekao je Čeng. Prišao je vitrini, dok ga je Fabricio
pratio sa druge strane pulta. „Šta biste mi vi preporučili?"
„Svi su izvanredni", rekao je Italijan. „Čoveku kao što ste vi, ja bih
preporučio neko teže drvo, jer i ono samo može biti od koristiti, zar ne? Ovaj
je od tikovine... ovaj je od malezijskog graba."
Kad je uzeo onaj od grabovine, Čeng je osetio zadovoljstvo. Balčak je
bio povijen kao drška kubure. Izvukao je oštricu - bila je malo duža nego što
je navikao - podigao je uvis. Izgledao je predivno, Čeng se osmehivao kao
da drži novorođenče.
„Izuzetan rad", prošaputao je Čeng, „kao i uvek."
Prošlo je tri sata. Kako nije mogao da ode u Biblioteku i sazna gde
živi Baskomb, jedino rešenje je bilo da ga prati kad ovaj izađe iz
Ministarstva. Osim toga, i Selest je morala da ode pravo u Ministarstvo, da
bi ga našla - ubila? - u njegovoj kancelariji. Ako ga ne nađe tamo... pa,
misliće o tome kad dođe trenutak. Odmerio je težinu novčića u džepu,
odustao od kočije i potrčao prema pravom lavirintu belih zgrada. Za
petnaestak minuta je bio na Trgu Svete Izabele, a posle pet minuta hoda -
tokom kojih je smirivao disanje i pokušavao da se pribere - stigao je do
glavnog ulaza. Prošao je ispod velikog belog luka, pored reke kočija i
gomile ozbiljnih i namrštenih ljudi koji su radili za vladu, a onda je izbio na
šljunkovito dvorište sa nekoliko staza - popločanih i ograđenih ukrasnim
zelenilom - koje su vodile prema svakom ministarstvu posebno. Činilo mu
se kao da stoji na sredini točka iz kog svaki paok vodi u razne odseke
birokratije. Ministarstvo spoljnih poslova je bilo tačno ispred njega, tako
daje samo nastavio napred dok mu je pod čizmama škripao i odjekivao
šljunak. Išao je prema drugom malom luku iz kog se ulazilo u mermerni hol
sa drvenim stolom, iza kog je stajao čovek obučen u crno odelo, okružen
vojnicima u crvenim uniformama. Čeng se trgao kada je primetio pešadiju
Četvrtog dragona, ali su ga oni do tada već ugledali. Zastao je spreman da
beži ili da se bori, međutim vojnici se nisu mrdnuli nastavljajući da ga
ukočeno nadgledaju. Čovek u odelu koji je stajao između njih pogledao je u
Čenga i upitao: „Izvolite?"
„G. Rodžer Baskomb", rekao je Čeng.
Čovek je posmatrao Čengovu odeću i držanje. „A... koga da
najavim?" „Gospođicu Selest Tempi", rekao je Čeng.
„Izvinite, kažete gospođicu Tempi?" Čovek je bio uvežban u
podnošenju raznih ljudi i njihovog ponašanja, a da pri tom ne prevrće očima.
„Nosim mu njenu poruku", rekao je Čeng. „Siguran sam da će želeti
da je čuje. Ako je g. Baskomb zauzet, rado ću popričati sa zamenikom
ministra, g. Krabeom."
„Znači, vi ćete... rado... popričati sa zamenikom ministra. Samo
trenutak." Nažvrljao je nekoliko redova na parčetu papira i gurnuo ga u
kožnu tubu, koju je onda gurnuo u mesingani otvor na stolu, posle čega je
ona šušnula i nestala. Čenga je to podsetilo na Staru palatu, pa mu je bilo
drago što su najviši krugovi vlade koristili ista sredstva komunikacije kao i
javne kuće. Čekao je. Došlo je još nekoliko posetilaca kojima je bilo
dozvoljeno da prođu ili su njihove poruke bile poslate pomoću iste one
kožne tube. Čeng je bacio pogled na ostale koji su čekali - jedan tamnoputi
muškarac u beloj uniformi i šeširom sa paunovim perjem, Rus svetle puti,
duge brade u plavoj vunenoj uniformi sa nizom odlikovanja i lentom,
dvojica starijih muškaraca u iznošenim crnim frakovima, koji su izgledali
kao da već dvadeset godina idu na isti bal. Nije ga čudilo što su i njih trojica
netremice zurili u njega. Diskretno se okrenuo da proveri da li je izlaz
i dalje čist - zapazio je hodnike i stepenice sa obe strane stola - pa je hteo da
se spremi za eventualnu opasnost. Vojnici su se i dalje nalazili u stavu
mirno.
Posle pet minuta se pojavila tuba sa odgovorom i lupila pored stola.
Službenik je raširio papir, zapisao nešto u knjigu pred sobom i pružio poruku
jednom od vojnika pored sebe. Onda je pozvao Čenga.
„Krenite gore. On će vam pokazati put. Recite mi svoje ime i potpišite
se... ovde." Pokazao je drugu knjigu na pultu i pružio mu olovku. Čeng je
uzeo, potpisao se i vratio mu olovku.
„Zovem se Čeng", rekao je.
„Samo Čeng?" upitao je čovek.
„Da, za sada samo tako." Nagnuo se napred i prošaputao. „Ali se
nadam da ću dobiti na kladionici... pa ću moći da kupim još neko."
Vojnik je odveo Čenga niz hodnik, pa uz jednostavne stepenice od
uglancanog crnog granita sa ogradom od livenog gvozda. Progurali su se
između ostalih ljudi u tamnim odelima koji su išli tamo-amo, i svi čvrsto
držali u rukama torbe pune papira nimalo ne obraćajući pažnju na Čenga.
Posle prvog odmorišta, vojnik ga je poveo preko mermernog hodnika do
drugih stepenica koje su lancem od gvozđa bile zatvorene za prolaz. Skinuo
je lanac, odstupio da propusti Čenga i vratio ga. Na tim stepenicama nije bilo
nikoga, a što su se više peli to je Čeng više osećao kako ulazi u lavirint iz
kog možda neće uspeti da izađe. Pogledao je vojnika u crvenoj uniformi
pred sobom i zapitao se da li bi možda bilo bolje da mu jednostavno zabode
nož među rebra, dok su još bili sami, a onda sam okuša sreću. Ostalo mu je
samo da se nada da ga ovaj zaista vodi kod Baskomba i Krabea, a ne na neko
usamljeno mesto u zasedu. Na ulazu je namerno spomenuo ime gospođice
Tempi da bi ih provocirao, ali i da bi saznao a je li ona ranije dolazila tamo.
Bio je potpuno zbunjen, jer je uspeo da uđe a ništa se naročito nije dogodilo.
Morao je biti spreman i na to da su ga ovi ljudi otkrili pa pustili da uđe zato
što su isplanirali da on odatle neće izaći. Čak i da je moguće to što je
poželeo da ubije vojnika bilo je iz čiste nervoze. Nije mogao da dočeka da
stvari počnu da se odvijaju.
Penjuci se uz stepenice, prošli su tri odmorišta, ali nisu naišli ni na
jedna vrata ili prozor. Na sledećem spratu je vojnik izvukao dugački
mesingani ključ, zatim je bacio pogled na Čenga i prišao teškim drvenim
vratima. Ugurao je ključ i okrenuo ga nekoliko puta u bravi - mehanizam je
resko odjeknuo stepeništem - a onda gurnuo vrata. Pomerio se u stranu i
pokazao Čengu da ude. Dok je ulazio, Čengova pažnja je bila podeljena na
duboko nepoverenje prema ovom čoveku i na sobu u koju je ulazio. Prvo je
prošao kroz jedan kratak hodnik popločan mermerom, još jedna vrata su bila
na drugom kraju, nekih pet jardi dalje. Čeng je ponovo pogledao vojnika, a
ovaj mu je pokazao glavom prema njima. Čeng se nije mrdao, a vojnik je
odjednom tresnuo vrata i zatvorio ih. Pre nego što bi uopšte mogao da
dohvati kvaku, Čeng je čuo kako se ključ okreće u bravi. Vrata nisu mogla
da se pomere. Ostao je unutra zaključan. Ljutio se na sebe što je ispao
lakoverna budala i krenuo prema drugim vratima, ubeden da su i ona
zaključana, ali se mesingana kvaka ipak pomerila i začuo se zvuk dobro
podmazanih šarki.
Našao se u prostranoj kancelariji sa debelim zelenim tepihom i
niskom tavanicom koja nije odavala utisak teskobe zahvaljujući kupolastom
tavanskom prozorčiću sa mlečnim staklom na sredini. Zidovi su bili puni
polica sa stotinama tomova teških knjiga - sigurno zvaničnih dokumenta,
sakupljanih godinama, i to sa raznih strana sveta. Prostor u kancelariji je bio
podeljen velikim komadima nameštaja u dve celine - dugačkim stolom za
sastanke sa leve strane i velikim radnim stolom sa desne - koji su kao neke
dve planete od hrastovine, privlačili svojim gravitacionim mrežama bezbroj
manjih satelita - pomoćni stočić, pepeljaru i stalak za mape. Na radnom stolu
nije bilo ničega, a za dugačkim stolom, nad gomilom razbacanih papira,
sedeo je Rodžer Baskomb.
„Ah", rekao je i ustao.
Čeng se još jednom oprezno osvrnuo oko sebe i na zidu iza Baskomba
ugledao unutrašnja vrata - zatvorena - i između polica za knjige i radnog
stola nešto što bi vrlo lako mogao da bude drugi skriveni ulaz. Gurnuo je
glavna vrata iza sebe, okrenuo se prema Baskombu i blago udario vrhom
štapa o tepih.
„Dobar dan", rekao je Čeng.
„Jeste dobar", odgovorio je Čeng. „Dani su sve topliji."
Čeng se namrštio. Ovo nije ličilo na sukob kakav je očekivao.
„Pretpostavljam da sam najavljen", rekao je.
„Da. U stvari, najavili su gospođicu Selest Tempi. A onda, naravno,
vaše ime." Baskomb je pokazao prema zidu gde je Čeng mogao da vidi
mehanizam za slanje i primanje poruka u tubama. Baskomb je onda pokazao
na kraj stola.
„Izvolite... sedite?"
„Radije bih da stojim", rekao je Čeng.
„Kako god želite. Ja bih radije da sednem, ako vam ne smeta."
Baskomb je seo za sto i na trenutak pospremio papire ispred sebe.
„Dakle", počeo je, „poznajete gospođicu Tempi?"
„Očigledno", rekao je Čeng.
„Da, očigledno." Baskomb je klimnuo. „Ona je... ovaj... ona je takva.
Nema potrebe da pričam o njoj van konteksta."
Čengu se činilo da Baskomb pazi šta govori, kao da se plaši da će biti
uhvaćen u nečemu... ili da će ga neko čuti.
„Kog konteksta zapravo?" upitao je Čeng
„Konteksta koji je lično izabrala", odgovorio je Baskomb. „Kao što
ste i vi to uradili." „A vi?" „Naravno, niko nije pošteđen posledica svojih
postupaka. Sigurni ste da nećete da sednete?"
Čeng je ignorisao pitanje. Prikovao je pogled za tog vitkog, lepo
obučenog muškarca za stolom i pokušao da pogodi kojoj sveri
neprijateljskog uticaja pripada. Nije mogao drugačije da ga posmatra osim
onako kako bi ga sigurno posmatrala neka žena - njegov ugled, prefinjenost,
ozbiljno shvatanje ranga i važnosti - i to ne bilo koja žena, već upravo
gospođica Tempi. Ona je volela ovog čoveka, a znajući kakve su žene,
najverovatnije ga i dalje voli. Čeng je primetio da Baskomb ima mnogo
privlačnih osobina, ali i to da se njemu lično nimalo nije dopadao.
„ Ambicije svašta mogu da naprave od čoveka, slažete se sa mnom?"
Baskomb ga je odmerio mrtvački ozbiljnim pogledom. „Kako to mislite?"
„Hoću da kažem, često dok ne dobije ono što želi čovek nije svestan koliku
cenuzatoplaća."
„A zašto je to sada važno?"
„ Stvarno, zašto?" Nasmešio se Čeng. „Takav zaključak se može
doneti samo na osnovu realnih slučajeva. Dakle, kako bih mogao da znam
tako nešto?"
Baskomb nije odmah odgovorio, pa je Čeng štapom pokazao na
dugačak sto.
„Gde su vam saradnici? Gde je g. Krabe? Zašto ste se sastali sa mnom
nasamo - zar ne znate ko sam ja? Zar niste razgovarali sa nesrećnim
majorom Blahom? Zar se nimalo ne plašite?"
„Ne", odgovorio je Baskomb sa takvom samouverenošću da je Čeng
poželeo da mu razbije njušku. „Razlog zbog kog su vas pustili da uđete u
ovu kancelariju jeste da bismo vam izneli jedan predlog. Pretpostavljam da
niste budala, a nisam ni ja, verujte, pa zato smatram da nisam u opasnosti
sve dok vam predlog ne bude izložen."
„A kakav je to predlog?"
Umesto da mu odgovori, Baskomb je zurio u Čenga, prelazeći
pogledom preko njegove odeće i pojave, kao da je ovaj neka čudna domaća
životinja ili biće iz cirkusa. Čeng je bio sasvim svestan da je ovo namerno
smišljen postupak koji treba da ga razbesni, jedino mu nije bilo jasno zašto
Baskomb, koji je očigledno slabiji, toliko rizikuje. Situacija je bila čudna -
ma koliko da je Baskomb pominjao planove i predloge, Čeng je znao da ga
je svojom pojavom u Ministarstvu mnogo iznenadio. Baskomb je na
sopstveni rizik odugovlačio stvar čekajući da se nešto dogodi - da dođe
pojačanje? Ali, u tome nije bilo logike, jer da su hteli, vojnici su mogli da ga
zaustave još kada je dolazio ovamo. A uradili su upravo suprotno - uklonili
su Čenga sa ulaza. Da li je ovo neka predstava - Baskomb pokazuje svoju
lojalnost ili igra duplu igru? Ili odugovlači - ne da bi neko ušao u sobu, nego
da bi izašao iz nje?
Čeng je hitrim pokretom podigao štap i dogegao se do Baskomba. Pre
nego što je ovaj uspeo da se pridigne sa stolice, vrh štapa mu se zalepio za
uvo-Baskomb je jauknuo i skljokao se dole, držeći se za desnu stranu lica.
Čeng je to iskoristio, pa mu je štapom grubo pritisnuo vrat. Baskomb je
počeo da se guši, lice mu se zacrvenelo. Čeng se nagnuo prema njemu i
polako izgovorio.
„Gde je ona?"
Baskomb nije odmah odgovorio. Čeng mu je žustro gurnuo štap
„Gde je ona?"
„Ko?" zaškripao je Baskombov glas.
„Gde je ona?'
„Ne verujem da znam na koga mislite."
Čeng se okrenuo iza sebe i laganim pokretom povukao štap. Iza stola,
nehajno nagnut nad policom za knjige, stajao je Fransis Ksonk, njem sakou
oker boje, pedantno uvijene crvene kose, sa još neupaljenom cigarom u ruci.
Čeng je oprezno zakoračio prema njemu, bacivši nakratko pogled prema
Baskombu, koji je još teško disao.
„Dobar dan", rekao je Čeng.
„Dobar dan. Nadam se da ga niste povredili."
„Zašto? Da li ste vi njegov vlasnik?"
Ksonk se nasmešio. „Lukavo. Znate, i ja sam lukav, ali moraću da
vam čestitam, jer je to vaše očajničko traganje za tajanstvenom ženom zaista
zabavno. Da li je to Rozamonda? Da li je to mlada gospođica Tempi ili da je
nazovem Hejstings? Ili možda ona nesrećna grofova kosooka drolja?
Činjenica da tražite bilo koju od njih, koja god to bila, zaista je zabavna, zato
što ste, kao što znate, prava muškarčina, a u isto vreme zapravo pajac.
Izvinite."
Izvadio je malu kutiju šibica iz sakoa, zapalio cigaru i povlačio dim
gledajući Čenga preko užarenog vrha. Pogled mu je prešao na Baskomba.
„Da li ste živi, Baskombe?" Nasmešio se na Baskombov odgovor - suvi
kašalj - i bacio ugašenu šibicu na sto.
Čeng je prišao korak bliže Ksonku, koji je delovao bezbrižno isto kao
i Baskomb pre nekoliko trenutaka, ali nekako veselije, dok je Baskomb pre
bio oprezan. „Da li i vas da pitam?" prosiktao je.
„Bolje bi vam bilo da slušate", odgovorio je Ksonk osorno. „Ili
umesto toga da mislite. Vrata iza vas su zaključana, kao i ova iza mene. Ako
uspete da pobegnete kroz ona vrata iza Baskomba - što nećete - verajte mi,
izgubićete se u našem lavirintu hodnika i nećete imati nikakve šanse da
preživite i provučete se pored toliko vojnika koji se već sada spremaju da
vas ubiju. Poginućete, g. Čeng, što nikome neće biti od koristi - kao kad psa
u mraku pregaze kočije." Namrštio se, sklonio trunku duvana sa donje usne,
a onda pogledao Čenga.
„A vi predlažete da služim vama?" upitao je Čeng.
„Služite sebi", graknuo je Baskomb sa stola.
„On se oporavlja!" nasmejao se Ksonk. „Ali, u pravu je, znate. Služite
sebi. Budite razumni."
„Gubite vreme", promrmljao je Čeng i krenuo prema Ksonku. Ovaj se
nije ni mrdnuo, ali je počeo vrlo brzo i odsečno da govori.
„To je suludo. Nastradaćete. Stanite malo i razmislite."
Protivno svojoj odluci, Čeng je ipak tako uradio- mogao bi štapom da
ga a napadne, ali nije krenuo na njega, delimično zato što se Ksonk nije
uplašio, ni najmanje.
„Zbog čega god ste došli ovamo", rekao je Ksonk, „moraćete da
odložite svoju istragu. Dozvoljeno vam je da uđete samo iz jednog jedinog
razloga, kao što je g. Baskomb rekao, da biste saslušali naš predlog. Biće
prilike da se borite na život ili smrt - za to uvek ima vremena - ali više neće
biti prilike da nađete jednu od onih žena za koju ste mislili da je ovde."
Čeng je toliko želeo da preskoči sto i izbode ga, ali mu je instinkt -
kojem je verovao - govorio da Ksonk nije kao Baskomb i da bi svaki napad
usmeren ka njemu morao biti pažljivo isplaniran. Činilo mu se da Ksonk nije
naoružan, ali je vrlo moguće da ima neki mali pištolj ili bočicu sa kiselinom.
S druge strane, Čeng nije znao šta znači ono upozorenje da ne beži iz
Ministarstva. Možda je i bilo tačno, ali Ksonku je išlo u korist da laže. Ali
zašto su ga pustili da se popne ovamo, a da ga vojnici ne vode za ruku? Čeng
je imao toliko pitanja. Ipak, znao je da ono što najbolje razotkriva čoveka
jeste njegova procena tuđe vrednosti. Povukao se od Ksonka i prezrivo
namrštio.
„Kakav predlog?"
Ksonk se samo nasmešio, a Baskomb progovorio, razgovetno i
smireno, mada promuklim glasom, kao da daje uputstva za korišćenje neke
mašine.
„Ne mogu vam reći sve pojedinosti. Ne želim da vas ubeđujem, nego
da vam pružim priliku. Svi koji su prihvatili našu ponudu već su uspeli, a
ubuduće će isto imati koristi od toga. Na one koji nisu prihvatili, više ni ne
mislimo. Vi poznajete gospođicu Tempi. Ona vam je možda pričala da smo
bili vereni. Ja ne mogu... to je nemoguće reći kakav sam tada bio, jer to bi
bilo kao kada bih pričao kakav sam bio kao dete. Dakle, mnogo toga se
promenilo - mnogo toga je postalo jasno - tako da jedino mogu reći kakav
sam sada. Tačno je da sam mislio da je volim. Mislio sam zato što nisam
mogao da vidim pod kakvim sam uticajem bio, jer sam kao rob verovao da
će me ljubav osloboditi. Kakav je to bio pogled na svet? Samo jalova
privrženost nekom drugom, držanje za neki spas, koji je oduzimao prostor
mom ličnom delovanju. Ono što sam mislio da su posledice te vezanosti -
novac, položaj, ugled, zadovoljstvo - sada vidim samo kao deliće mojih
neograničenih sposobnosti. Da li me razumete?"
Čeng je slegnuo ramenima. Sve je to bilo lepo rečeno, ali nekako
apstraktno, kao neki govor naučen napamet da bi se demonstriralo
govorništvo... a da li je Baskombu pogled bio smiren dok je govorio? Da li
se u njima videla neka vrsta napetosti? Baskomb se zatim nagnuo napred,
kao da je znao o čemu razmišlja.
Naravno da svako od nas ima drugačiji cilj, ali nam je svima jasno da
su ti ciljevi međusobno isprepletani i da će postizanje jednog cilja omogućiti
postizanje ostalih. Služite sebi. Vi ste sposoban čovek, a reklo bi se i vrlo
inteligentan. Ono što ste uspeli da učinite na štetu naših saradnika, samo
potvrđuje vaše sposobnosti. Ali, nećemo da se žalimo, radi se o
suprotstavljenim interesima. Prestanite sa tim suprotstavljanjem, pridružite
nam se i doživećete prosvetljenje. Šta god želite - na šta god usmerite svoje
delovanje - bićete nagrađeni."
„Ali ja nemam ujaka sa titulom", rekao je Čeng. Poželeo je da Ksonk
nije tu, jer je bilo nemoguće otkriti pravu Baskombovu nameru dok god mu
je gospodar bio u blizini.
„Ni Rodžer ga više nema", cerekao se Ksonk.
„Tačno", rekao je Baskomb sa osećajnošću drvene stolice na kojoj je
sedeo.
„Ja zapravo ne razumem šta mi predlažete", rekao je Čeng.
Ksonk je frknuo. „Ne snebivaj se."
„Čovek ima neke želje u životu", rekao je Baskomb. „Ambicije.
Frustracije. Ogorčenost. Šta će uraditi? Boriće se sa njima dok mu jednog
dana ne krene naopako i ne iskrvari na smrt negde na ulici? Da li će predati
svoj život na milost i nemilost", glas mu se malo utanjio, „nekoj
provincijalki ili skrivenim interesima nekog nemačkog špijuna? Upoznali ste
groficu. Ona je došla u vaše ime. Na njeno insistiranje ste ovde. Mi vam
pružamo ruku. Prihvatite je. Proces će vas izmeniti, kao što je izmenio sve
nas."
Ponuda je bila izneta sa visine. Čeng je pogledao Ksonka koji je na
licu imao bezizražajan ukočen smešak.
„A ako odbijem ponudu?"
„Nećete", rekao je Baskomb. „Niste ludi da to uradite."
Čeng je ugledao krvavu mrlju na Baskombovom uvu, kome se bol
nanet udarcem nije odražavao na samopouzdanje, niti mu je ublažio taj
njegov oštar pogled koji Čeng nikako nije mogao da protumači. Čeng je
ponovo pogledao Ksonka, koji je vrteo cigaru među prstima i izbacio oblak
dima prema tavanici. Pitanje je kako da sazna još više, kako da nađe
Anđeliku ili Selest ili čak, priznao je, kako da se suoči sa Rozamondom. Ali
zar je došao ovamo da im se preda u ruke bez ikakvog opiranja?
Što se tiče Ministarstva, Ksonk je bio u pravu. Išli su uskim vijugavim
hodnicima po mraku - Baskomb sa lampom ispred svih, Ksonk na kraju.
Sobe pored kojih su prolazili - treperavo svetio koje je Čengu omogućavalo
da nakratko baci pogled pre nego što ponovo udu u tamu - bile su
raspoređene bez ikakve logike, bez plana, neke su imale stolove i stolice,
krevete za sedenje, radne stolove, dok su neke druge - i male i velike - bile
prazne ili nisu imale ništa drugo osim jedne stolice. Jedino što im je svima
bilo zajedničko jeste to da nijedna nije imala prozore niti ikakvog svetla.
Kako mu je vid bio vrlo slab, Čeng je ubrzo sasvim izgubio orijentaciju, jer
je Baskomb išao čas na ovu čas na onu stranu, uz nekoliko stepenika, a onda
niz čudne krivudave rampe. Dozvolili su mu da zadrži štap, ali je sa svakim
korakom sve više potpadao pod njihov uticaj.
„Taj vaš proces", rekao je, navodno Baskombu, ali se nadao da će
odgovor dobiti od Ksonka. „Da li stvarno mislite da će u meni uništiti želju
da vas obojicu ubijem?"
Baskomb je stao i okrenuo se prema njemu, pogled mu je na trenutak
skrenuo ka Ksonku pre nego što je progovorio.
„Kada budete osetili na sebi njegove efekte, postidećete se ovog
nepoverenja i ruganja, kao i besmislenog života koji ste do sada vodili."
„Besmislenog?"
„Nažalost, tako je. Da li ste spremni?"
„Mislim da jesam."
Čeng je začuo prigušeno komešanje u mraku iza sebe. Znao je da
Ksonk ima revolver.
„Samo nastavite", promrmljao je Ksonk.
„Vrbovali ste pukovnika Aspiča za ovo, je li tako? Četvrti dragon je
dobar puk, tako koristan Ministarstvu spoljnih poslova. Baš lepo od njega
što im je pružio pomoć." Coknuo je jezikom i doviknuo Ksonku. „Niste u
crnom. Traping vam je bio zet."
„Očajan sam, verujte."
„Zašto je onda morao da bude ubijen?"
Odgovora nije bilo. Čeng je pomislio da bi mu bilo bolje da ih više ne
provocira. Hodali su u zaglušujućoj tišini, svetlost lampe je dopirala do
nekakvih lustera iznad njih. Hodnikom su došli do mnogo prostranije sobe.
Ksonk je doviknuo Baskombu.
„Rodžere, spusti lampu na pod!"
Baskomb se okrenuo, pogledao Ksonka kao da nije dobro razumeo, a
onda spustio lampu na drveni pod, podalje od Čenga.
„Hvala. Dalje nastavi sam, znaš put. Poruči im da spreme mašine."
„Da li ste sigurni?"
„Jesam."
Baskomb je ispitivački pogledao Čenga, koji je to iskoristio da mu se
prezrivo namršti, i iščezao u mraku. Kada je ovaj nestao sa svetla, Čeng je
još dugo čuo odjek koraka, ali je u prostoriji onda zavladala tišina. Ksonk je
otišao u mrak i doneo dve drvene stolice. Spustio ih je na pod i gurnuo jednu
prema Čengu, a ovaj je dočekao nogom. Ksonk je seo, a zatim i Čeng.
„Mislio sam da bi vredelo, ako pokušamo otvoreno da razgovaramo.
Na kraju krajeva, za pola sata ćete ili biti moj saradnik ili mrtav čovek, tako
da nema potrebe prenemagati se."
„Zar je to tako jednostavno?" upitao je Čeng.
„Jeste."
„Ne verujem. Nisam mislio na odluku da li da se potčinim ili da
umrem -jer to jeste jednostavno - nego na vaše sopstvene razloge... vašu
želju da razgovaramo dok Baskomb nije tu... to nije nimalo jednostavno."
Ksonk ga je posmatrao, ali nije progovarao. Čeng je odlučio da se
odvaži i uradi upravo ono što je Ksonk tražio - da govori otvoreno.
„Taj vaš poduhvat ima dva nivoa. Jednom pripadaju oni koji su
podvrgnuti procesu, kao Margaret Huk... a drugom oni, kao što ste vi ili
grofica, koji su van toga. I koji su u sukobu. Bez obzira na vaše priče."
„Zbog čega su u sukobu?"
„Ne znam", priznao je Čeng. „Niste svi jednako uložili u to,
pretpostavljam da je to problem. Tako inače biva."
Ksonk se nasmejao. „Ali ja se odlično slažem sa svojim kolegama."
Čeng se podrugljivo nasmejao. Znao je da se Ksonkova desna ruka ne
vidi, jer je drži opušteno sa strane iza prekrštenih nogu.
„Zašto se čudite?" upitao je Ksonk. Čeng se opet nasmejao.
„Zašto je onda Tarova smrt tako loše izvedena? Zašto je Traping
ubijen? Šta je bilo sa mrtvim slikarom, Oskarom Vejlandom? Zašto je
grofica dozvolila da princ bude spašen? Gde je princ sada?"
„Mnogo pitanja", osorno je odgovorio Ksonk.
„Žao mi je, ako sam vam dosadan. Ali da sam na vašem mestu i da
znam odgovore na sva ta..."
„Kao što sam već rekao, ili ćete biti mrtvi..."
„Zar vam se ovo ne čini zabavnim? Razmišljate da me ubijete pre
nego što vam se pridružim, da ništa ne bih mogao da prenesem vašim
kolegama o ličnim planovima koje imate. A ja razmišljam da li da vas
ubijem ili pokušam da saznam nešto više o princu."
„S tim što je greška da ja imam ikakve lične planove."
„Ali grofica ih ima", rekao je Čeng. „I vi to znate. Ostali ne znaju."
„Baskomb će se razočarati ako se ne pojavite tamo. On je ozbiljan
kada je u pitanju naređenje." Ksonk je ustao, držeći i dalje desnu ruku iza
leđa. „Ostavite lampu ovde."
Čeng je ustao u isto vreme, opušteno držeći štap u levoj ruci. „Da li
ste upoznali tu devojku, gospođicu Tempi? Bila je verena sa Baskombom."
„Čuo sam. Mora da je bio veliki šok za jadnog Rodžera - sva sreća da
mu je stanje sada stabilno. Toliko gužve ni zbog čega."
„Gužve?"
„Potraga za Izabel Hejstings", prezrivo je nastavio Ksonk, „kurva
misteriozni ubica."
Ksonk je imao inteligentan i opasan pogled, držanje smireno i gipko
kao vučje, ali mu je kroz celo telo, kao trulež kroz stablo, prolazila žica
nadmenosti. Čeng je odmah video da je opasan, možda još opasniji kad bi
došlo do borbe -nikad se ne zna - ali sve to na temeljima privilegovanosti,
nezaslužene superiornosti nametnute silom, zastrašivanja i prezira. Čeng je
začudo još bolje procenio Ksonka na osnovu toga što je ovaj eliminisao
Selest - ne zato što nije bila obično blesavo bogataško dete već zato što je
uspevala da preživi iako jeste bila upravo to i uz to doživela da je ovo bolno
iskustvo promeni. Čengu je Fransis Ksonk izgledao kao čovek koji se nikada
ne menja, koji se zapravo drži podalje od te mogućnosti.
„Koliko sam shvatio, vi se znači niste upoznali", rekao je Čeng.
Ksonk je slegnuo ramenima i pokazao prema vratima iza Čenga.
„Preživeću taj gubitak. Ako biste..."
„Ne bih."
„Ne?"
„Ne. Našao sam šta mi je trebalo. Sad idem."
Čeng je mahnuo rukom ispred i uperio sjajni posrebreni pištolj Čengu
u grudi. „ Ti sad ideš u pakao."
„Jednog dana, sigurno. Zašto ste me pozvali na taj vaš - proces? Čija
je to bila ideja?"
„Baskomb vam je već rekao. Njena."
„Počastvovan sam."
,Nema potrebe." Ksonk je buljio u njega, crte lica su mu se isticale na
treperavom svetlu lampe. Zbog jakog nosa i špicaste brade, izgledao je
potpuno đavolje. Čeng je znao da će se narednog trenutka sve resiti - ili će
ga Ksong ubiti ili će ga odvući kod Baskomba. Znao je da su njegove
pretpostavke u vezi sa slabostima zavere tačne i da je Ksonk dovoljno
pametan da i sam to uvidi. Da li je bio toliko arogantan da misli da one nisu
važne, da mu ne mogu naškoditi? Naravno da jeste. Zašto je onda hteo da
priča? Da bi proverio da li Čeng još radi za Rozamondu? Ako misli da još
radi... da li će ga ubiti ili ga pustiti da pobegne da bi ugodio grofici - zato je
morao da otera Baskomba.
Čeng je tužno zavrteo glavom, kao da nije imao izlaza. „Rekla je da
ste vi najpametniji od svih, pametniji čak i od Dorkanca."
Ksonk na trenutak nije progovarao. Onda je rekao: „Ne verujem ti."
„Unajmila me je da nađem Izabel Hejstings. Što sam i uradio. Ali pre
nego što sam uspeo da joj javim, presreo me je onaj idiot od nemačkog
majora..."
„Ne verujem ti."
„Pitajte je sami." Odjednom je utišao glas i iznervirano prosiktao. „Da
li se to Baskomb vraća?"
Čeng se okrenuo iza sebe, navodno zato što čuje korake, i to tako
spontano da bi se svaki normalan čovek, pa i Ksonk, okrenuo - makar na
tren. Čengova ruka je bila na naslonu drvene stolice i u tom času je iz sve
snage zavitlao njome ka Ksonku. Revolver je opalio istovremeno uz zvuk
pucanja drveta. Čeng je ponovo zamahnuo, a Ksonk je pokušavajući da
izbegne udarac još jedanput opalio. Stolica ga je pogodila u rame i raspala
se, on je počeo da psuje i zateturao se unazad očekujući da će Čeng nasrnuli
na njega i napasti ga štapom. Delovi stolice su popadali u stranu, dok je
Ksonk potpuno razjaren ponovo uperio revolver. Treći pucanj je odjeknuo
istovremeno sa Ksonkovim užasnutlm urlikom, jer je Čeng dograbio uljanu
lampu i zamahnuo prema njemu prolivši sadržinu lampe po Ksonkovoj
ispruženoj ruci. Kada je pištolj opalio, od Varnice mu je buknula cela ruka.
Metak je promašio Čenga za ceo jard. Poslednje što je video bio je Ksonk
kako urla od besa, očajnički pokušava da skine kaput, ispušta pištolj jer mu
se prsti stežu i grče u agoniji zbog šištavog plamena koji se sve više širi i
guta mu ruku. Ksonk je mlatarao kao lud. Čeng je jurnuo u mrak.
Posle nekoliko trenutaka ništa se nije videlo. Usporio je korak,
ispružio ruke da ne bi udario u neki zid ili komad nameštaja. Morao je da se
udalji od Ksonka, ali što tiše. Sleva je napipao zid i krenuo duž njega u, kako
mu se činilo, suprotnom pravcu - da li je to bio hodnik? Zastao je da oslušne.
Nije više čuo Ksonka... da li je moguće da je tako brzo ugasio vatru? Da nije
mrtav? Čeng je bio siguran da nije. Najgore što je Ksonku moglo da se desi
bilo je to da od sada puca levom rukom. Kretao se napred, napipao neku
zavesu ispred sebe i našao otvor na njoj. Iza zavese - umalo nije izvrnuo
nogu - bile su izuzetno uske stepenice. Na drugoj strani je odmah napipao
zid. Tiho je sišao niz stepenice. Nekih dvadesetak stepenika niže, na
odmorištu, čuo je nekakvu buku. To je sigurno bio Baskomb. Verovatno su
popalili sva svetla i krenuli u potragu. Kretao se pipajući po suprotnom zidu,
zatim našao vrata i kvaku. Vrata su bila zaključana. Onda je pažljivo gurnuo
ruku u džep, našao privezak sa kalauzima i stegnuvši ih snažno da ne bi
udarali jedan o drugi i zveckali, pokušao je da ih otključa. Iz drugog puta je
uspeo, izašao i zatvorio ih.
Ta nova prostorija, čemu god namenjena, bila je u mrklom mraku.
Čeng se pitao pre koliko vremena su ovi hodnici bili puni vojnika. Napipao
je put, išao napred, napipao gomilu drvenih gajbica a onda prašnjavu policu.
Uspeo je da prođe pored nje i mnogo mu je laknulo kada je pod prstima
osetio prozorsko staklo sa oknom koje je verovatno bilo ofarbano u crno.
Čeng je izvukao bodež, vesto udario drškom o staklo i slomio ga. Svetio je
prodrlo u sobu i bezoblični mrak se pretvorio u sasvim bezopasno predvorje
puno prašnjavog i odbačenog nameštaja. Provirio je kroz polomljeno okno.
Prozor je gledao na jednu od onih staza koje su se širile iz sredine točka i bio
- izvio je vrat - barem dva sprata ispod krova. Na njegovo iznenađenje
spoljni zid je bio jednostavan, bez izbočina i ukrasa, bez oluka da se uhvati
pri penjanju ili silaženju. Ovuda nikako nije mogao da pobegne.
Odjednom je osetio talas hladnog vazduha iza sebe, kao da su se
otvorila vrata. Vazduh je zapravo dolazio iz otvora na podu, bio je hladan -
sigurno bi mu pozlilo od njega kad bi imao čulo mirisa - izlazio je i kretao
pravo ka otvorenom prozoru. Čeng je kleknuo pored otvora. Čuo je neke
glasove. Nerviralo ga je što nije mogao da razazna reci zbog odjeka u
ventilaciji. Otvor je bio taman toliko širok da čovek može da se provuče.
Opipao je unutrašnji deo i bio srećan što nije bio vlažan. Tiho je odvalio
poklopac i napravio dovoljno prostora da se uvuče. Bilo je mračno kao u
grobu. Gurao je štap ispred sebe i provlačio se za njim. Mesta je bilo tek
toliko da se kreće četvoronoške. Puzao je najtiše što je mogao.
Kada je prošao oko pet jardi, naišao je na mesto gde se prolaz račvao
na tri strane i išao nagore. Pažljivo je oslušnuo. Glasovi su dolazili odozgo -
sa sprata sa kog je upravo pobegao. Provirio je i video mutno svetlo. Krenuo
je tuda, opirući se nogama o zidove. Kada je na određenoj visini prolaz
ponovo postao ravan, pojavila se svetlost. Nastavio je da se penje, što mu je
bilo sve teže jer je unutrašnjost prolaza bila prekrivena finim prahom zbog
kog je klizio i nije mogao da se odupre. Da li je to gar? Nije se videlo u
mraku - proklinjao je, jer se verovatno sav bio isprljao - i nastavio da se
probija prema svetlu. Popeo se, napipao prstima ivicu i odmah iza nje
metalnu rešetku na otvoru. Uhvatio se prstima za rešetku i povukao telo
nagore dok nije provirio kroz rupu, ali sve što je mogao da vidi bio je
popločani pod i iskrzana zavesa. Oslušnuo je... čuo je glas koji mu nije bio
poznat.
„On je štićenik mog ujaka. Naravno, ne cenim svog ujaka, tako da to
nije najbolja preporuka. Da li je dobro privezan? Odlično. Razumećete da u
svetlu nedavnih događaja nisam rad da rizikujem zbog uljudnosti."
Žena se ljubazno nasmejala. Čeng se namrštio. U tom glasu se osećao
isti akcenat kao doktorov, ali uz neko otezanje i naglašavanje jedne po jedne
reci bez obzira na temu ili važnost razgovora, tako da je govor bio lišen
svake duhovitosti.
„Izvinite što vas prekidam, možda bih mogao da pomognem..."
„Ne."
„Vaša visosti." Posle ovih reči je usledilo odsečno udaranje pete o
petu. Drugi čovek je takode bio Nemac.
Prvi je nastavio da priča, ali se očigledno ne obraćajući drugom
čoveku, nego toj ženi. „Ljudi ne razumeju - oni koji to ne znaju - toliki teret
odgovornosti."
„Odgovornost", složila se ona. „Ne mogu to svi da podnesu. Čaj?"
„Danke. Da li može da diše?"
Pitanje je postavljeno iz radoznalosti, ne iz zabrinutosti, a odgovor je
bio -koliko je Čeng čuo - brz udarac tupim predmetom posle kog je usledio
napad kašlja.
„Ne bi smeo da umre pre nego što ga proces izmeni", nastavio je glas
sitničavo. „Shvatiće šta znači biti odan, zar ne? Ima li limuna?"
Glasovi su dolazili sa izvesne udaljenosti, recimo sa drugog kraja
sobe, kako mu se činilo. Provirio je i oprezno pogurao poklopac sa rešetkom.
Pomicao se, ali ne dovoljno da se rasklima. Ponovo ga je gurnuo,
ujednačeno i jače.
„Ko je taj koga su doveli?" upitao je prvi glas.
„Neki kriminalac", odgovorio je drugi.
„Kriminalac? Šta će nam takav tip?"
„Ne bih se složio da mi treba da..."
„Različiti problemi nose različite brige, visosti", rekla je žena
smireno, upadajući drugom čoveku u reč. „Kad prestanemo da učimo,
prestali smo da živimo."
„Naravno", glas se odmah složio. „A po toj logici vi ste veoma živi,
majore -jer imate još toliko toga da naučite o logičnom razmišljanju!"
Čeng je shvatio da taj drugi čovek mora biti major Blah, a prvi - mada
je njegov nastup bio u suprotnosti sa rasipništvom i opijanjem kako ga je
Svenson opisao - Karl-Horst van Masmerk. Međutim, nisu njih dvojica
skrenuli Čengovu pažnju, već žena. Bila je to Rozamonda, grofica Laker-
Sforca. Šta je ona tražila tu, Čeng nije znao. Bio je dovoljno uznemiren što
uopšte priča o njemu.
„Major je ljut, visosti, jer mu je taj čovek napravio velike probleme.
Ali, upravo zato mu je g. Baskomb, na moj predlog, pružio priliku da nam se
pridruži."
„A da li će? Da li će ga to privući?" Princ je srknuo čaj.
„Možemo se samo nadati da je pametan kao što ste vi."
Princ se nasmejao na ovaj besmisleni komentar. Čeng je ponovo
pritisnuo rešetke. Znao je da mu to nije pametno, ali je toliko želeo da je vidi
i da vidi -jer je prepoznavao te zvuke - ko je ležao šutnut na podu. Osetio je
kako rešetke popuštaju, ali nije mogao ni da pretpostavi kakav će to zvuk
izazvati kad ih bude izvalio. Onda su tresnula vrata od sobe, otvorila se,
uleteo je jedan iznervirani čovek koji je žestoko psovao i drugi koji je tražio
pomoć. Bio je to Baskombov glas, u sobi su se svi uskomešali - Ksonkov
bes i bogohuljenje, Rozamonda koja odmah izdaje naređenje da se donesu
voda, peškiri, makaze, dok princ i Blah izdaju potpuno suprotna naređenja
ljudima oko sebe. Čeng se malo povukao od rešetaka, jer su mu u celoj toj
gužvi neprijatelji ušli u vidno polje.
Dok su Ksonku ukazivali pomoć, urlike je zamenilo besno siktanje.
Baskomb je objašnjavao šta se sve dešavalo u kancelariji i kako je onda sam
nastavio dalje.
„Zašto ste to uradili?" prasnula je Rozamonda.
„Zato što... g. Ksonk je tražio da..."
„Rekla sam ti. Rekla sam ti da paziš."
Ali ove reči više nisu bile upućene Baskombu.
„Pazio sam", prosiktao je Ksonk. „Niste bili u pravu. Vidite da nije
pristao."
„Kod mene bi pristao."
„Onda ga drugi put vodite vi... i lično snosite posledice", odgovorio je
Ksonk zlovoljno.
Čeng je video kako zure jedno u drugo dok ostali s nelagodnošću
posmatraju. Baskomb je bio vrlo pogođen, princ - sa još vidljivim ožiljcima
na licu -delovao je zainteresovano, kao da nije znao da li treba da se brine,
dok ih je sve zajedno Blah posmatrao sa otvorenim negodovanjem. Na podu
iza njih, vezan i sa povezom preko usta, bio je mali zdepasti muškarac u
odelu. Čeng nije znao ko je. Sa Ksonkove druge strane je klečao čovek,
proćelav, sa debelim staklima na naočarima, i previjao opečenu ruku gazom.
Ksonk je sedeo na drvenom stolu, a između nogu su mu mlatarali
kožni kaiševi. Na podu je bilo nekoliko dugačkih kutija. Na jednom zidu je
bila velika mapa sa prikačenim šarenim čiodama. Iznad stola je na
dugačkom lancu visio luster. Čeng je pogledao gore. Prostorija je bila
kružnog oblika sa vrlo visokom tavanicom. Odmah ispod krovnih greda bio
je red malih okruglih prozora. Kada je sa ulice prethodno osmatrao zgradu,
video je da su prozori tačno na krovu, ali nikako nije mogao da dođe do njih.
Ponovo je pogledao na mape.
Trgnuo se kada je primetio da je na njoj severna Nemačka.
Meklenburško vojvodstvo.
Ksonk je skočio sa stola sa izrazom prezira na licu i krenuo ka
vratima. Bio je namršten, verovatno od strašnog bola, i grizao donju usnu.
„Kuda ćete?" upitao je Baskomb.
„Da pokušam da spasem sebi ruku!" razderao se. „Da nađem doktora!
I da se sklonim da ne bih ubio nekog od vas!"
„Eto, šta sam vam rekla, visosti", Rozamonda se opušteno obratila
princu. „Odgovornost je kao hrabrost. Ni ne znaš da je imaš dok ne dođe
trenutak da se isproba. A u tom trenutku je, naravno, prekasno - jer ste do
tada već uspeli ili propali."
Ksonk je zastao na vratima i suzdržavao se da ne zacvili - Čeng je
video to modro sjajno meso pre nego što su Ksonku previli ruku - a onda
progovorio. „Zaista... visosti", nacerio se zlurado, a iz njegovih reči kao da
se dimila kiselina. „Može biti pogubno kada neko poriče odgovornost - tada
je čovek u većoj opasnosti nego kada veruje onima koji mu obećavaju sve.
Zar nije Sotona najlepši od svih anđela?" Ksonk se odgegao.
Baskomb se obratio grofici. „Izvolite, gospođo."
Ona je klimnula puna razumevanja i rekla: „Pripazite da ovaj nekome
ne naudi." Baskomb je brzo izleteo.
„Sad smo sami", rekao je princ zadovoljnim tonom, koji je trebalo da
bude zavodnički. Grofica se nasmešila i pogledala u ostale ljude u sobi.
„Samo jedan princ može smatrati da je nasamo sa ženom, zato što
drugih žena nema u sobi."
„Da li to znači da je Fransis Ksonk koji je upravo izašao - žena?"
nasmejao se major Blah. Smejao se kao hijena.
I princ se smejao. Čeng je osetio blago saosećanje sa Ksonkom i
poželeo da izleti i napadne ih - ostali mu ne bi bili problem, samo kad bi
prvo uspeo da ubije Blaha. Ali kada je Rozamonda progovorila, sprečila ga
je da se pomeri i da ostane na mestu na kom je bio.
„Predlažem da položimo her Flausa na sto."
„Odlična ideja", složio se princ. „Blah... i ti tamo..."
„To je g. Grej, iz Instituta", rekla je Rozamonda strpljivo, kao da ga je
prethodno već predstavila.
„Odlično. Podignite ga."
„Mnogo je težak, visosti", promrmljao je Blah, crven u licu od napora.
Čeng se nasmejao kada je video Blaha i starijeg g. Greja kako bezuspešno
pokušavaju da se izbore sa nezgodnom masom her Flausovog tela, koji se
ritao i na sve načine pokušavao da izbegne spuštanje na sto. "Visosti?"
upitala je grofica Laker-Sforca.
„Prekinite s tim, Flause, stvarno, ili će vam biti još gore. Ovo je za
vaše dobro i bićete mi zahvalni!"
Princ je gurnuo Greja u stranu i uhvatio nogu koja se ritala. Ni ovaj
pokušaj nije bio mnogo uspešniji, ali su uz malo više natezanja uspeli da ga
podignu. Čengu je bilo drago što im se Rozamonda - neprimetno - smeje.
„Tamo!" povikao je Karl-Horst. Pokazao je Greju, vratio se na mesto i
nastavio da pije čaj. „Vežite ga, spremite... onaj... aparat."
„Da ga ispitamo?" upitao je Blah.
„O čemu?" odgovorio je Princ.
„O saradnicima u Meklenburgu. O saradnicima koje ima ovde. O
tome gde je doktor Svenson."
„Zašto sad da se mučimo? Kad se završi proces, biće naš i sve će nam
sam reći.
„Vi niste prošli kroz proces, majore?" upitala je grofica neutralnim
glasom, ljubazno zainteresovana.
„Još nisam, gospođo."
„Proći će", izjavio je princ. „Ja insistiram na tome, svi moji savetnici
će morati da dozive to... prosvetljenje. Vi ne znate, Blah, vi ne znate."
Srknuo je čaj. „Zato i niste uspeli da nađete Svensona i niste uspeli s tim...
tim... kriminalcem. Zahvaljujući grofici i njenoj pameti nije vam povereno
da sprovedete promene u Meklenburgu!"
Blah nije odgovorio, ali je pokazavši glavom prema vratima nevešto
pokušao da pređe na dragu temu. „Da li Baskomb treba da nastavi?"
„G. Grej može da se izbori sam, sigurna sam", rekla je grofica. „Ali,
možda možeš da mu pomogneš oko kutija?"
Čeng je bio zapanjen kada je video da otvaraju dugačke kutije, čupaju
zelenu postavu i bacaju je na pod. Kada je Blah pričvrstio Flausa za sto - ni
najmanje nežan pri stezanju kaiševa - g. Grej je uzeo ogromne naočare sa
neverovatno velikim staklima, uokvirene crnom gumom, i čitav aparat je - to
je zaista bio deo mašine - krenuo u rad, dok su iza visile dugačke sjajne žice
od bakra. Grej je čoveku koji se batrgao stavio naočare na lice - opet
krvnički stegao - a onda krenuo ka kutiji. Uzeo je poduži kabl obložen
gumom na kom su na obe strane bile kopče. Prikačio ga je negde - Čeng nije
tačno video gde - a onda, uz malo napora, okrenuo nešto nalik na prekidač ili
štrcaljku. Začuo se pisak pod pritiskom. Grej je stajao i gledao u
Rozamondu.
„Bilo bi bolje da se malo odmaknemo od stola", rekla je. Iz
unutrašnjosti kutije počela je da prodire plava svetlost postajući sve jača.
Flausovo telo se uvijalo preko kaiševa dok je izbacivao vazduh kroz nos.
Žice su počele da šište. Čeng je shvatio da je došao pravi trenutak. Gurnuo je
rešetke napred pa u stranu i vesto uskočio u sobu. Bilo mu je žao Flausa,
posebno ako je stvarno bio Svensonov saradnik - mada nisu ni spomenuli
Svensona kao saradnika - ali bolju priliku od ove neće dobiti, jer su u tom
trenutku svo četvoro posmatrali tog čoveka na mukama kao da je u pitanju
bilo javno vešanje. Čeng je uzeo štap, ustao, napravio tri brza koraka i što je
jače mogao zamahnuo pesnicom prema Blahovom potiljku. Blah se od siline
udarca zateturao napred, kolena su mu klecnula, pa je pao na pod. Čeng se
okrenuo prema princu, na čijem se licu videla zaprepašćenost, i divljački ga
odalamio po vilici, tako jako da je ovaj pao preko stolice na pomoćni stočić.
Ćeng se onda okrenuo ka Greju koji je stajao preko puta Blaha, i tupi kraj
štapa mu žabo u mekani stomak. Grej se - iako je bio u godinama, Čeng nije
hteo da rizikuje - presavio uz jauk i sručio na pod, dok mu je lice modrelo.
Čeng se okrenuo ka Rozamondi i rastvorio štap, spreman da se odbrani od
bilo kakvog oružja koje bi ona izvukla. Nije imala nikakvo oružje. Smešila
mu se.
Šištanje kablova oko njih je prerastalo u buku. Flaus je jezivo drhtao
na stolu, a pena mu se skupljala oko poveza na ustima. Čeng je pokazao na
kutiju. „Zaustavite ovo! Isključite je!"
Rozamonda mu je doviknula sporo i razgovetno. „Ako se sada
prekine, umreće."
Čeng je užasnut posmatrao Flausa, a onda se okrenuo prema ostalima.
Blah se nije micao, pa se pitao da li mu je onim udarcem polomio vrat. Princ
je klečao i pipao vilicu. Grej je i dalje sedeo. Čeng je pogledao Rozamondu.
Buka je bila zaglušujuća, a treperava svetlost blistavo plave boje kao
najsvetlije i najvedrije letnje nebo. Nije bilo svrhe razgovarati. Slegla je
ramenima i nastavila da se smeši.
Stajali su tako nekoliko minuta, gledajući se pravo u oči. On je
pogledom pratio one na podu i jednom čak lupio štapom Karla-Horsta po
ruci kada je pokušao da dohvati nož sa srušenog poslužavnika za čaj. Zbog
buke koju je pravio projekat, delo valo je kao da vlada tišina, jer se zapravo
nije čuo nijedan drugi zvuk – ni zveckanie noža na kamenom podu, ni
prinčeve psovke, ni grcanje g. Greja. Okrenuo se Rozamondi, znajući da
jedino od nje vreba opasnost, znajući da gledanje pravo u njene oči, što je on
upravo radio, znači staviti ceo svoj život pred sud, posle čega ćeš se sigurno
osetiti siromašnim, jadnim i zlim. Iz Flausovog lica se dizala para. Čeng je
pokušao da razmišlja o Svensonu i Selest. Verovatno su oboje mrtvi ili će
upravo biti. Nikako nije mogao da im pomogne. Bio jesvestandajesam.
Posle jakog oštrog piska proces se završio, svetlo postalo slabije, a
buka se svela samo na odjek. Čengu je odzvanjalo u ušima. Žmirkao je.
Flaus je ležao nepomičan, teško disao, ali je barem bio živ.
„Kardinale Čeng." Rozamondin glas je Čengu zvučao iznenađujuće
slab nakon tolike buke, kao da mu je oslabio sluh.
„Gospođo?"
„Mislila sam da se više nikada nećemo sresti. Da ne kažem da sam
bila razočarana zbog toga."
„Nisam mogao da krenem sa g. Ksonkom."
„Ne. Ali, eto vas ovde - sigurno na neki vrlo lukav način."
Čeng je nakratko pogledao princa i Greja, koji se nisu mrdali.
,,Ne brinite", rekla je. „Mislim da bi trebalo da porazgovaramo."
„Zanima me da li je major Blah mrtav. Samo trenutak." Čeng je
kleknuo pored tela i pritisnuo mu dva prsta na vrat. Osetio je puls. Ustao je i
vratio bodež u štap. „Možda neki drugi put."
Ona je ljubazno klimnula, kao da se složila da bi to zaista bilo bolje i
obratila se starijem čoveku. „Ako dozvolite - pošto smo bili prekinuti - g.
Grej bi mogao da se posveti her Flausu. Samo da proveri da li se povredio -
nekad to bude od naprezanja - ovo je nasilna transformacija."
Čeng je uperio bradom prema Greju, koji je stajao na nogama i
teturajući se prišao stolu.
„Da sednemo?" upitala je Rozamonda.
„Moraću vas zamoliti da... se lepo ponašate", odgovorio je Čeng.
Rozamonda se nasmeja, kako se njemu činilo, bila je iskreno
zabavljena. „Ah, ar male, ne bih ni pomislila na nešto drugo... ovde..." Prišla
je jednoj stolici i ponudila je princu, koji je i dalje stajao četveronoške. Sela
je, a Čeng je uzeo prinčevu prevrnutu stolicu i ispružio štap prema njemu.
„Visosti, da li biste dozvolili kardinalu Čengu i meni da nakratko
popričamo o trenutnoj situaciji?"
„Naravno, grofice, kako vi želite", promrmljao je onoliko ponosno
koliko se to može u psećem položaju.
Čeng je sklonio kaput u stranu, seo i pogledao prema stolu. Grej je
odvezivao kaiševe, skidao masku i žice, otklanjajući roze želatinastu masu
koja se nakupila na mestu gde je maska dodirivala lice. Čeng je bio radoznao
da vidi ožiljke kad su sveži, ali mu je Rozamonda skrenula pažnju sa ovog
prizora i pre nego što je maska bila skinuta, rekavši:
„Kao da je ono u Biblioteci bilo davno, zar ne?" počela je. „A u stvari
prošlo je... koliko... samo jedan dan?"
„Jedan vrlo dug dan."
„Jeste. I da li ste uradili ono što sam od vas tražila?" Zavrtela je
glavom u šali.
„A šta to?"
„Ah, pa da nađete Izabel Hejstings, pobogu."
„To jesam."
„I da je dovedete meni."
„To nisam."
„Razočarana sam. Zar je toliko lepa?" Nasmejala se, kao da više nije
htela da se pretvara i priča ozbiljno. „Stvarno, Kardinale, šta vas u tome
sprečava?"
„Sada? To što ne znam gde je."
„Ah... ali kad biste znali."
Zaboravio je pravu boju njenih očiju - latice svetloljubičastog irisa.
Imala je svilenu bluzu iste boje. Na ušima su joj visile perle od
venecijanskog ćilibara ukrašenog srebrom. Isticao joj se predivan vrat.
„Ni tada ne bih mogao."
„Zar je tako posebna? Baskomb nije bio tog mišljenja, mada Baskomb
i nije muškarac koga bih pitala za mišljenje kada je u pitanju neka žena. On
je nekako... da kažemo praktičan."
„Slažem se."
„Zar mi je nećete sada opisati?"
„Rekao bih da ste je i sami upoznali. Vi ste naredili da je siluju i
ubiju.
„Ja?" Oči su joj se nekako iskolačile od prenemaganja.
„Tako ona kaže."
„Onda sigurno jesam."
„Možda biste vi onda mogli da je opišete."
„Ali vidite, Kardinale, upravo u tome je problem. Možda se to vidi u
mom odnosu prema toj dami, ali ja sam je procenila kao potpuno nevažno
drsko derište.Ima li još čaja?"
„Čajnik je na podu", rekao je Čeng. Pogledao je na sto. Grej je i dalje
stajao povijen nad Flausom.
„Šteta",nasmešila se Rozamonda. „Niste mi odgovorili." „Nisam
siguran šta je pitanje."
„Rekla bih da je očigledno. Zašto uporno birate nju, a ne mene?"
Osmeh joj je postao još zavodljiviji, ako je uopšte bilo moguće, a usne
još senzualnije i kao da su tek nagoveštavale izazov koji će tek uslediti.
„Nisam znao da uopšte biram."
„Kardinale, stvarno... razočaraćete me."
Bilo je vrlo čudno voditi takav razgovor usred gomile leševa,
predstavnika plemstva koji puze i očigledne tiranije nauke, i još sve to u
jednoj od tajnih prostorija u lavirintu Ministarstva spoljnih poslova. Pitao se
koliko ima sati. Pitao se da li je Selest možda u sobi pored. Ova žena je
opasnija od bilo kog člana zavere. Zašto se ponaša kao da joj je udvarač?
„Možda zato što su vaši saradnici pokušali da me ubiju", odgovorio je.
Odbacila je to, mahnuvši rukom. „Ali, jesu li vas ubili?"
„Jeste li vi ubili gospođicu Tempi?"
„Svaka čast", posmatrala ga je. „Da li samo zato? Što je preživela?"
„Možda zato. Uostalom, zar nisam i ja sam samo jedan preživeli?"
„Provokativno pitanje, zapisaću ga u svoj dnevnik, verujte."
„Uzgred, Ksonk zna", rekao je očajnički želeći da promeni temu.
„Šta zna?"
„Da postoji neko razmimoilaženje u interesima."
„Slatki ste kad se ovako izlećete, ali - nemojte ovo shvatiti kao kritiku
- bolje vam ide kad ste u jurnjavi i po krovovima. A šta g. Ksonk zna, to je
moja stvar."
„Ah, her Flaus, vidim da dolazite k sebi."
Čeng se okrenuo i ugledao čoveka koji je stajao pored stola, s druge
strane je bio Grej, lice mu je bilo modro sa okruglim opekotinama oko kojih
se sjajila unakažena koža, kragna mokra od znoja i pljuvačke. Pogled
zastrašujuće zagledan u daljinu.
„Zaista vam se divim, Kardinale", rekla je Rozamonda. Okrenuo se ka
njoj. „Polaskan sam."
„Stvarno?" nasmešila se. „Ja se malo kome divim, znate... a još manje
to govorim."
„Zašto onda meni kažete?"
„Ne znam." Glas joj je smekšao i postao provokativno intiman šapat.
„Možda zato što vam se desilo to sa očima. Vidim imate ožiljke, mogu samo
da zamislim kako to strašno izgleda kad skinete naočare. Pretpostavljam da
bi mi pozlilo, a opet u isto vreme, zamišljam kako sa zadovoljstvom
prelazim jezikom preko njih." Zagledala se u njega ne trepćući, a onda kao
da se vratila u stvarnost. „Ali, eto vidite, sada se ja izlećem. Izvinite. G.
Grej?"
Okrenula se prema Greju, koji je doveo Flausa vrlo blizu njih dvoje.
Čengu je bilo muka koliko je pogled ovog čoveka bio mrtav, kao kod neke
pokretne preparirane životinje. Okrenuo se zgađen, žaleći što nije ranije
intervenisao -bilo mu je gore da gleda ovo što se desilo Flausu nego da su
njega lično ubili. Čengovu pažnju je ponovo privukao napad kašlja koji se
začuo - to je Grej od pozadi držao Flausa za vrat i davio ga. Čeng se pridigao
sa stolice i okrenuo ka Rozamondi. „Šta on to..."
Reči su mu zastale na usnama. Flaus je ispružio obe ruke napred,
ščepao Čenga za dušnik i snažno stegao. Ovaj je gurao Flausove ruke
pokušavajući da se oslobodi. Bile su kao od čelika, na licu mu i dalje nije
bilo nikakvog izraza, zarivao mu je prste u vrat. Čeng nije mogao da diše.
Gurao je Flausa kolenom u stomak, ali ovaj i dalje nije reagovao. Klešta
njegovih ruku su i dalje stezala. Čengu su plutale crne mrlje pred očima.
Rasklopio je štap. Grej ga je posmatrao preko Flausovog ramena i dalje ga
stežući za vrat, što je izazivalo Flausovu reakciju. Čeng je zario bodež u
Grejevu podlakticu. Starac je vrisnuo i odskočio, dok mu je krv šiknula iz
rane. Čim se oslobodio, Flaus se opustio, držeći i dalje ruke na Čengovom
vratu, ali labavo. Čeng ga je odgurnuo pokušavajući da uhvati vazduh. Nije
mu bilo jasno šta se desilo. Okrenuo se ka Rozamondi.
„Imala je nešto u ruci u rukavici. Bacila je to u vazduh. Oblak plavog
dima je poleteo pravo Čengu u lice.
Odmah je počelo da deluje. Prvo mu se steglo u grlu, a onda mu je
postalo strašno hladno, kao da guta led. Nije znao kakav je to prah, ali ovaj
osećaj se spuštao prema plućima i širio prema glavi. Štap i bodež su mu
ispali iz ruku. Nije mogao da govori. Nije mogao da se pomeri.
„Ne paničite", rekla je Rozamonda. „Nećete umreti." Pogled joj je
prešao sa Čenga na princa, koji je i dalje bio na podu. „Visosti, da li biste
pomogli g. Greju da zaustavi krvarenje?" Onda je ponovo vratila svoj
ljubičasti pogled na Čenga. Sada ste, kardinale Čeng... potpuno moji."
Dohvatila je ruku Karla-Horsta i zaustavila ga dok je išao prema Greju.
„Zašto, u stvari, Kardinal ne pomogne g. Greju? On sigurno ima više
iskustva u lečenju rana nego jedan meklenburški princ prestolonaslednik."
Pomogao im je oko svega, njegovo telo je bespogovorno ispunjavalo
sve njene naredbe, dok je um samo posmatrao iznutra, kao da je bio na
ogromnoj udaljenosti iza nekakvog zaleđenog prozora. Prvo je uspešno
previo ranu Greju, onda podigao Blaha na sto da mu Grej pregleda ranjenu
glavu. Koliko je ovo trajalo? Baskomb je doveo nekoliko vojnika u crvenoj
uniformi i razgovarao sa groficom. Onda je klimnuo i ozbiljnim glasom
prošaputao nešto princu na uvo. Zatim je pozvao ostale - vojnici su podigli
Blaha, Grej je uzeo Flausa pod ruku - i sve ih izveo iz ovalne sobe. Čeng je
ostao nasamo sa Rozamondom. Ona je otišla do vrata i zaključala ih. Prišla
je Čengu i privukla stolicu. On nije mogao da se pomeri. Na njenom licu je
bio izraz kakav nikada nije video, kao da je namerno izbrisan svaki trag
ljubaznosti.
„Primetili ste da u ovom stanju možete da me čujete i na neki
jednostavan način odgovorite. Posledice će nestati, osim ako ja ne budem
htela da ostanu zauvek. Za sada je dovoljno ako mi odgovorite sa da ili ne -
dovoljno je i obično klimanje glavom. Nadala sam se da ću vas zaneti
razgovorom ili da ću sprečiti da na Vama izvrše proces, ali više nema
vremena niti nekoga da pomogne - a ja ne bih da nesrećnim slučajem
ostanem bez informacija koje imate."
Kao da je pitala nekog drugog. Pomerio je glavu, dajući znak da je
razumeo.
Bilo je nemoguće odupreti se - jedva je pratio šta mu govori, a dok bi
razumeo njene reci, telo bi već odgovorilo.
„Bili ste sa tom devojkom, Templovom i prinčevim doktorom."
Čeng je klimnuo.
„Da li znate gde su oni sada?" Zavrteo je glavom.
„Da li ste se dogovorili da se nađete negde?" Čeng je klimnuo.
Rozamonda je otvorila usta od iznenađenja. „Pa, ne bih više da gubim vreme
i nagađam... razgovarali ste sa Ksonkom. On sumnja u mene lično?" Čeng je
klimnuo.
„Da li je Baskomb čuo vaš razgovor?" Čeng je zavrteo glavom. Ona
se nasmešila.
„Onda imamo dovoljno vremena na raspolaganju. Tačno je da Fransis
Ksonk po snazi liči na svog starijeg brata, ali vrlo malo. Zbog njegovog
buntovništva i razuzdanosti među njima nema prijateljske bliskosti i mali su
izgledi da će nešto naslediti. Ali bez obzira na to šta se desilo, ja ostajem
Fransisova prijateljica - tako da on zaista nema kuda da ode. Nego, dosta o
tome - pretpostavljam da pokušavate da me preplašite - a do čega ste vi došli
u vašem istraživanju... da li znate ko je ubio pukovnika Trapinga?" Čeng je
zavrteo glavom. „Znate li zašto smo odabrali Meklenburg?" Čeng je zavrteo
glavom. „Čuli ste za Oskara Vejlanda?" Čeng je klimnuo.
„Stvarno? Baš lepo. Da li znate za plavo staklo?" Čeng je klimnuo.
„Ah... to baš i nije dobro, mislim, nije dobro za vas. Šta ste videli...
samo malo, da li ste bili u Institutu?" Čeng je klimnuo.
„Vi ste bili taj... što je provalio, kada je onaj kreten ispustio knjigu...
ili je ispustio zbog vas?"
Čeng je klimnuo.
„Neverovatno, vi ste neumorni. On je od toga umro, to znate - a slično
je prošla i ona grofova devojka - ali pretpostavljam da vas to ne pogađa?"
Iako mu je um bio sputan, Čeng se trgao kada je shvatio da nije
spasao Anđeliku. Klimnuo je. Rozamonda je iskrenula glavu.
„Da? Nikad ne bih rekla. Stanite malo, pa ta devojka... ona je iz javne
kuće. Nam znala da ste takav kavaljer - nego, da možda vi nju ne poznajete?
Čeng je klimnuo. Rozamonda se još glasnije nasmejala.
„O pa ovo je izvanredno! Dragi moj kardinale Čeng... upravo sam
došla do podatka koji mi je neophodan da se opet sprijateljim sa g. Ksonkom
- neočekivana nagrada." Pokušala je da se uozbilji, ali nije mogla da prestane
da se smeška. Da li ste videli još neke primerke stakla osim one polomljene
knjige?" Čeng je klimnuo.
,,Ja se zaista brinem za vašu sigurnost. Da to nije bila, naravno da
jeste, princ je imao jednu od onih grofovih novotarija, pločica, zar ne? Da li
ijedan muškarac voli da gleda sebe tako kao on? Da li ju je doktor
pronašao?" Čeng je klimnuo.
„Znači i doktor i gospođica Tempi znaju za plavo staklo?" Čeng je
klimnuo.
„I znaju za proces - nema veze, naravno da znaju - ona ga je lično
videla, a doktor je pregledao princa... da li znate od kakvog je značaja
venčanje Lidije Vandarif?"
Ćeng je zavrteo glavom. „Da li ste bili na imanju lorda Tara?" Čeng je
zavrteo glavom. Ona je zaškiljila očima.
„Pretpostavljam da je gospođica Tempi išla tamo sa Rodžerom... ali
nema veze, to je bilo davno. U redu. Samo još jedno pitanje... da li sam ja
posebna i bolja od svih žena koje ste upoznali?"
Čeng je klimnuo. Ona se nasmešila. Onda je polako, kao što sunce
zalazi za horizont, njen osmeh iščezao, a ona je zevnula. „Prijatne reči za
kraj razgovora, za oboje. Kraj je inače sam po sebi tužan. Vi ste za mene
egzotična voćka... prilično sirova... i rado bih se zadržala na vama. Izvinite."
Zavukla je ruku na kojoj je imala rukavicu u malecni džep na tesnoj svilenoj
jakni i izvukla na vrhu prsta jednu dozu sitnog plavog praha. „Neka vam ovo
bude način da se spojite sa dragom koju ste izgubili."
Oduvala mu je prah u lice. Čeng je držao zatvorena usta, ali je i pored
toga osetio kako mu prah prodire kroz nos. Imao je osećaj da mu se u glavi
sve ledi, krv zgrušava, da mu pucaju vene u glavi. Bolovi su ga kidali, ali on
se nije mrdnuo. U ušima mu je odjekivao prasak. Mutilo mu se pred očima.
Zurio je u pločice na podu. Srušio se. Oslepeo je. Umro je.
Luster se sastojao od tri velika koncentrična obruča od gvozđa, sa
metalnim držačima za sveće na svakom obruču... oko sto držača ukupno.
Čeng je pogledao prema visokoj tavanici i video da je nekih osam i dalje
gorelo. Koliko je vremena prošlo? Nije mogao ni da pretpostavi. Jedva da je
mogao da razmišlja. Otkotrljao se u stranu, osetio da mu je muka i shvatio
da je sve ovo radio nekoliko puta do sada. Ono što je izbacio iz stomaka bilo
je plavo, a čak je i njemu smrdelo. Prevrnuo se na drugu stranu. Osećao se
kao da mu je glava odsečena, umotana u slamu i gurnuta u led.
Bio je siguran da se spasao samo zbog nosa. Unutrašnje povrede,
ožiljci, začepljenja - od njih prah nije mogao da prodre do kraja, ili barem ne
dovolino. Obrisao je lice, dok su mu potoci plave pljuvačke izlazili na usta i
nos. Htela je da ga ubije prevelikom dozom. Koliko je prošlo vremena?
Podigao je pogled prema okruglim prozorima. Mrak napolju. U sobi je bilo
hladno, po podu su na mestima gde je kapao vosak ostajale nepravilne
barice. Pokušao je da se uspravi u sedeći položaj. Nije mogao. Okrenuo se
od mesta na kom se ispovraćao i zatvorio oči.
Osećao se bolje, ali je i dalje bio živahan kao raščerečena svinja u
klanici. Podigao se na kolena i prelazio jezikom po ustima. Izvukao je
maramicu i obrisao lice. Ne bi se reklo da u sobi ima vode. Ustao je i
zažmurio. Teturao se po mraku, ali nije pao. Video je kako na drugom kraju
prostorije na podu leži čajnik. Podigao ga je i polako promućkao - čulo se
kako se talog bućka. Pazio je da se ne poseče na polomljeni pipak čajnika i
navrnuo gorku tečnost, a onda proprao usta i pljunuo na pod. Uzeo je još
jedan gutljaj, progutao i vratio polomljeni čajnik na tacnu. Nije se iznenadio
što mu je štap bio ispod stola. Znao je da će predaja štapa delovati kao čin
prezira - bolje nego da ga nađu mrtvog sa oružjem. Iako slab i slomljen,
Čeng je goreo od želje da ih natera da se pokaju. U sobi je bila jedna lampa,
pa je posle nekoliko minuta traganja, našao šibice i upalio je. Otvorio je
vrata, svuda je bio mrkli mrak, ali ovog puta Čeng se vrlo dobro orijentisao,
mada nije imao predstavu na koju stranu da krene. Tumarao je neko vreme,
nije ni na koga naišao, nije čuo nikakve zvuke, prošao je кroz nekoliko
ostava, zatim salu za sastanke i hodnike. Iako nije video nijednu prostoriju
pored koje je prošao sa Baskombom i Ksonkom, nastavio je pravo. Ponekad
je nasumično skretao levo i desno pokušavajući da zadrži pravac kretanja.
To ga je na kraju dovelo do ćorsokaka: do velikih vrata bez brave i kvake.
Nije mogao ni milimetar da ih otvori. Bila su zavarena ili podbočena sa
druge strane. Opet mu je poziilo, pa je zatvorio oči. Hodanje ga je izmorilo.
Očajnički je zalupao na vrata.
Iznutra je dopro neki prigušen glas. „G. Baskomb?"
Čeng nije odgovorio, opet zakucavši na vrata. Čuo je kako se pomera
reza. Nije znao šta ga čeka - da li da baci lampu i spremi štap ili da se
povuče. Nije imao snage ni za jedno ni za drugo. Vrata su se otvorila. Čeng
se našao licem u lice sa vojnikom u crvenoj uniformi, redovom Četvrtog
dragona.
Gledao je u Čenga. „Vi niste g. Baskomb."
„Baskomb je otišao, još pre nekoliko sati. Zar ga niste videli?"
„Na straži sam od šest." Vojnik se namrštio. „Ko ste vi?"
„Zovem se Čeng. Ja sam iz Baskombove ekipe. Pozlilo mi je. Da li
mogu..." Čeng je zažmurio na trenutak i napregnuo se da završi rečenicu.
„Da li mogu da dobijem malo vode?"
Vojnik je prihvatio lampu od Čenga, uzeo ga pod ruku i odveo u malu
stražarnicu. Ovde su, kao i u hodniku, okačene lampe bacale toplo mutno
svetio. Čeng je u blizini video velike stepenice - možda je to zvanični prilaz
ovom spratu, za razliku od one Baskombove tajne jazbine u koju su ga
vodili. Bio je previše umoran da bi razmišljao o tome. Seo je na običnu
drvenu stolicu i uzeo metalnu solju do vrha punu čaja s mlekom. Vojnik,
koji je rekao da se zove Rivs, prineo je Čengu metalnu tacnu sa hlebom i
sirom i klimnuo pokazujući mu da nešto pojede.
Dok je gutao, vreli čaj mu je pekao grlo, ali ga je istovremeno i
okrepljivao Zagnzao je veknu belog hleba i naterao sebe da žvaće ne bi li
umirio stomak.
Posle nekoliko zalogaja je shvatio da je mnogo gladan i počeo da trpa
u usta sve što je stajalo ispred njega. Rivs mu je dosuo još čaja, sipao jednu
solju sebi i seo.
„Veoma sam vam zahvalan", rekao je Čeng.
„ Nema na čemu." Rivs se nasmešio. „Izgledali ste kao smrt, izvinite
na izrazu, ali sada već bolje, kao pakao." Nasmejao se.
Čeng se nasmešio i uzeo još čaja. Osetio je da su mu grlo i nepce suvi
na mestima koje je spržio prah. Sa svakim udisajem osećao je bol, kao da su
mu rebra bila polomljena. A u kakvom su mu stanju bila pluća, to nije
mogao ni da pretpostavi.
„Kažete da su svi otišli?" upitao je Rivs.
Čeng je klimnuo. „Desila se neka nesreća sa lampom. Jedan od njih,
Fransis Ksonk - znate ko je taj?" Rivs je zavrteo glavom. „Prosuo je ulje po
ruci pa mu se upalila ruka. G. Baskomb je otišao sa njim po doktora. Mene
su ostavili a onda mi je neočekivano pozlilo. Mislio sam da će se vratiti, ali
sam onda zaspao i više nisam znao koje je doba."
„Skoro devet", rekao je Rivs. Bacio je pogled na vrata, pomalo
nervozan. „Moram da odem na smenu."
Čeng je ispružio ruku. „Nemojte da vas ja zadržavam. Idem, samo mi
pokažite put. Stvarno ne želim više da vam smetam..."
„Nije smetnja pomoći prijatelju g. Baskomba." Rivs se nasmešio.
Ustali su, a Čeng je spustio solju i tanjir na stočić.
Kad je podigao pogled, drugi vojnik je stajao na vratima, sa
uglancanim mesingani šlemom pod rukom i sabljom opasanom sa strane.
Rivs ga je odmah pozdravio. Ovaj je zakoračio unutra. Na epoletama i na
kragni crvene uniforme imao je zlatne kapetanske oznake.
„Rivse", rekao je netremice posmatrajući Čenga.
„G. Čeng, gospodine. Saradnik g. Baskomba."
Kapetan nije ništa rekao.
„Bio je unutra, gospodine. Dok sam bio na straži, čuo sam kako kuca
na vrata?"
„Na koja vrata?"
„Vrata broj pet, gospodine, odeljenje g. Baskomba. G. Čengu nije bilo
dobro..."
„Da. U redu, dosta. Kasniš na smenu sa Hiksom."
„Razumem!"
Kapetan je ušao u prostoriju i pokazao Čengu da sedne. Rivs je
zgrabio svoj šlem i nestao iz sobe, zastavši kod vrata da iza kapetanovih leda
klimne glavom Čengu. Njegovi užurbani koraci su odjekivali niz hodnik i
niz stepenice. Kapetan je nasuo čaj u solju i seo. Tek onda je seo i Čeng.
„Kažete Čeng?"
Čeng je klimnuo. „Tako me zovu."
„Smit, kapetan Četvrtog dragona. Rivs kaže da vam je pozlilo?"
„Da.Bio je vrlo ljubazan."
„Stanite" Smit je izvadio pljosku iz kaputa. Odvrnuo je zatvarač i
pružio je "M Brendi", rekao je uz osmeh. „Znam ja šta valja." Čeng je bio
slomljen i baš je imao želju da popije nešto. Uzeo je gutljaj. U grlu ga je
stegao jak grč, osetio je bol, ali kao da je brendijem uništio ostatke plavog
praha. Vratio je pljosku.
„Hvala."
„Vi radite za Baskomba?" upitao je kapetan.
"Ne bih to tako rekao. Došao sam ovamo na njegov zahtev. Desila se
neka nesreća, neki čovek je prosuo ulje iz lampe..."
„Da, Fransis Ksonk", potvrdio je kapetan Smit. „Čujem da se ozbiljno
opekao."
„Nije ni čudo. Već sam rekao vašem vojniku, pozlilo mi je dok sam
čekao da se Baskomb vrati. Sigurno sam zaspao, možda od groznice... pre
nekoliko sati... a kada sam se probudio nije bilo nikoga. Mislio sam da će se
Baskomb vratiti, jer nismo završili posao."
„Sigurno je bio odsutan zbog problema sa g. Ksonkom."
„Sigurno", rekao je Čeng. „On je važna... osoba."
Ponašao se slobodno i sam sebi dosuo čaja. Smit kao da nije primetio,
ustao je, prišao vratima, zatvorio ih i okrenuo ključ u bravi. Žalosno se
nasmešio Čengu.
„U vladinim prostorijama nikada nije na odmet biti oprezan."
„Četvrti dragon su nedavno rasporedili u Ministarstvo spoljnih
poslova", primetio je Čeng. „Mislim da je to bilo i u novinama. Ili je
raspoređen na dvor?"
Smit se zavalio u stolicu i letimično osmotrio Čenga pre nego što će
mu odgovoriti. Uzeo je gutljaj čaja i vratio se nazad, pridržavajući solju
obema rukama. „Pretpostavljam da poznajete pukovnika."
„Zašto mislite da ga znam?"
Smit je ćutao. Čeng je uzdahnuo - glupost se uvek plaća.
„Videli ste me juče ujutru" rekao je. „Na dokovima, sa Aspičom."
Smit je klimnuo.
„Baš glupo mesto za upoznavanje."
„Recite mi zašto."
„Možda i hoću..." Čeng je slegnuo ramenima osećajući kako je
kapetan sumnjičav i spreman da se brani. Ipak, hteo je još malo da ga iskuša.
„Ako vi meni kažete nešto drugo."
Smit je skupio usta. „Šta?"
Čeng se nasmešio. „Da li ste bili sa Aspičom i Trapingom u Africi?"
Smit se namrštio - nije očekivao takvo pitanje.
„Pitam vas", nastavio je Čeng, „jer se ličnosti pukovnika Aspiča i
Trapinga moralno i profesionalno veoma razlikuju. Nemam nikakvih iluzija
što se tiče pukovnika Trapinga. Ali, dozvolite mi da primetim da je
Aspičovo insistiranje da se nađemo na onom mestu samo primer njegove
arogancije i nepromišljenosti u radu sa ljudima."
Čeng je pomislio da je možda preterao - čovek nikad ne zna kako da
protumači nečiju lojalnost, naročito kad su u pitanju iskusni vojnici. Smit ga
je pažljivo posmatrao pre nego što je progovorio.
„Mnogi oficiri su kupili sebi čin, nije ništa neobično biti u vojsci sa
ljudima koji nisu vojnici osim što su to platili parama." Čeng je primetio da
Smit oprezno bira svaku reč. „Ađutant pukovnik nije takav... ali..."
„On nije čovek kakav je nekada bio?" upitao je Čeng.
Smit ga je na trenutak osmotrio i odmerio profesionalno i žestoko, što
mu nimalo nije bilo prijatno. Onda je udahnuo duboko, kao da je odlučio da
uradi nešto što mu se možda ne sviđa, ali što iz nekog razloga nije mogao da
izbe-gne.
„Da li vam je poznato da se opijum žvaće?" upitao je.
Čeng se jedva suzdržao da se ne nasmeje, a onda samo
nezainteresovano klimnuo. Smit je nastavio.
„Onda znate onu priču da prvo probanje može da upropasti čoveka, da
ga natera da žrtvuje ceo život za jedan san u narkozi. Tako je i sa Nolandom
Aspičem, jedino što nije u pitanju opijum nego položaj i uspeh Artura
Trapinga. Ja nisam protiv njega. Lojalan sam mu i poštujem ga. Ali ipak,
toliko je zavidan što je onaj čovek nezasluženo unapređen da u njemu umire
- ili je već umrlo -ono predano i ispravno u njegovom karakteru."
„Znači, on komanduje pukom."
Smit je odsečno klimnuo. Na licu mu se skamenila grimasa.
„Dovoljno sam rekao. Kakav ste to sastanak imali?"
„Moj posao je da obavljam stvari za druge", rekao je Čeng. „Ađutant
pukovnika me je angažovao da pronađem Artura Trapinga."
„Zašto?" Nije zbog ljubavi, ako ste to mislili. Traping je zastupao
važne ljude i zbog njihovog uticaja - i njihovih interesa - puk je iz kolonije
dobio prekomandu u dvor. Sada ga nema. Aspič hoće da preuzme komandu,
ali se plaši svih ostalih koji su upleteni u ovu igru."
Smit je napravio prezrivu grimasu. Čeng je bio srećan što nije izneo
celu istinu.
„Znači tako. Da li ste ga našli?"
Čeng je oklevao, a onda slegnuo ramenima - kapetan mu je delovao
prilično iskreno. „Jesam. Mrtvog, ubijenog. Ne znam čime, niti znam ko je
to uradio. Telo su mu bacili u reku."
Smit je bio zapanjen. „Ali, zašto?" upitao je.
„Zaista ne znam."
„Da li ste zbog toga došli ovamo - da to raportirate Baskombu?"
„Ne... baš."
Smit se sav stegao od napetosti. Čeng je podigao ruku.
„Nemojte se brinuti, ili barem ne zbog mene. Došao sam da
razgovaram sa Baskombom - kako vam se on čini?"
Sada je bio red na Smita da slegne ramenima. „Službenik
ministarstva. Nije glup, a i nije nadmen kao mnogi ovde. Što pitate?"
„Onako, on je sitna riba, ja imam posla sa Ksonkom i groficom Laker-
Sforca, koji su bili u savezu sa pukovnikom Trapingom, naročito Ksonk, a
onda je iz nepoznatih razloga neko od njih - ja ne znam ko, a možda ni oni
ne znaju -organizovao da ovaj bude ubijen. Vi znate kao i ja da Aspiča drže
u šaci. Vaš zadatak danas bio je da prenesete kutije sa mašinama iz
Kraljevskog instituta..."
„U Haršmort, jeste."
„Tačno", rekao je Čeng ne zastajkujući, ali srećan što mu je Smit
otkrio sve. „Robert Vandarif učestvuje u celom planu, verovatno je tvorac,
zajedno sa Meklenburškim prestolonaslednikom..."
Smit je podigao ruku da bi ga zaustavio. Namrštio se, izvadio pljosku,
otvorio je i dobro potegao iz nje. Pružio ju je Čengu, a ovaj nije odbio. Opet
mu je gutljaj brendija pržio grlo, ali je bio siguran, na neki odlučan
samokažnjavajuć način, da je to za njega dobro. Vratio je pljosku.
„Sve ovo..." Smit je govorio tiho da skoro nije moglo da se čuje.
„Toliko loših stvari - a opet, ima dosta unapređenja, odlikovanja, dvor,
ministarstva - tako da danima možemo da ispraćamo kočije ili raznorazne
ličnosti, toliko glupe da same sebe uspeju da zapale..."
„Kome služite na dvoru?" upitao je Čeng. „Ovde su Baskomb i Krabe,
ali sigurno i oni dobijaju neka naređenja odozgo."
Smit ga nije slušao. Zaneo se u misli. Podigao je pogled, na licu mu se
video umor koji Čeng do tada nije primećivao. „Dvor? Brlog onog vojvode
koji nema nikakvu vlast i samo pozira pred matorom vešticom koju ne voli."
Smit je zavrteo glavom. „Trebalo bi da idete. Uskoro će smena straže, a
pukovnik je možda sa njima, jer se kasno uveče obično nalazi sa zamenikom
ministra. Prave neke planove, ali mi, oficiri, ne znamo kakve. Veći deo
mojih kolega, kao što pretpostavljate, arogantni su kao i Aspič. Trebalo bi da
požurimo, možda su već saznali vaše ime. Pretpostavljam da ste izmislili tu
priču kako vam je pozlilo?"
Čeng je stajao pored. „Ni najmanje. Osim što je sve nastalo zbog
trovanja i krvničke borbe za preživljavanje."
Smit je dozvolio sebi da se na trenutak osmehne. „Kuda ide ovaj svet
kad više ne slušamo nadređene i ne umiremo kad oni kažu?"
Smit ga je brzo sproveo niz stepenice do drugog sprata, a onda kroz
nekoliko vijugavih hodnika na balkon iznad sporednog ulaza. „Ovde se
straža smenjuje pre nego na glavnom, uz to će moji ljudi još ostati ovde",
objasnio je. Pažljivo je gledao Čenga, posmatrajući mu odeću a na kraju
njegove neprobojne oči. „Rekao bih da si obična bitanga - ili samo tako
izgledaš - ali u neobičnim vremenima dolazi do neobičnih susreta. Verujem
da je sve što si mi ispričao istina. Ako možemo da pomognemo jedan
drugom... bićemo manje usamljeni."
Čeng je pružio ruku. „I ja mislim da sam bitanga, kapetane. Ali sam
ipak protiv ovih ljudi. Veoma sam vam zahvalan što ste bili ljubazni prema
meni. Nadam se da će biti prilike da vam se odužim." Smit mu je pružio
ruku i pokazao glavom u pravcu kapije.
„Pola deset. Moram da idem."
Krenuli su niz stepenice. Čeng mu je šapnuo. „Nismo sami, kapetane.
Možda naletite na doktora Svensona, jednog Nemca iz prinčeve pratnje. Ili
na devojku gospođicu Selest Tempi. Mi zajedno radimo na ovome - pozovite
se na mene i oni će odmah znati. Verujte da su bolji nego što bi se po
njihovom izgledu reklo."
Došli su do kapije. Kapetan Smit mu je odsečno klimnuo - jer bi sve
drugo vojnici primetili - a Čeng je izašao na ulicu.
Krenuo je na Trg Svete Izabele i seo pored vodoskoka, odakle je
mogao da prati ljude koji su dolazili iz svih pravaca. Bleda mesečina se
jedva probijala kroz tamne oblake. Magla sa reke se podigla, puzila preko
cigala i vlagom mu golicala osušeno grlo i pluća. Pomislio je u užasu kako je
sigurno teško povređen. Znao je mnogo bolesnih od tuberkuloze, životarili
su u krvavim krpama - da li je ovo prvi korak ka toj nesreći? Opet je osetio
oštar bol pri udahu, kao da je u plućima imao staklo koje mu se pri svakom
pokretu urezivalo u meso. Ispljunuo je na pločnik gustu tečnost koja mu se
skupljala u grlu. Bila je tamna, ali nije znao da li zbog plavog izbljuvka ili
zbog krvi.
Kutije su bile poslate u Haršmort. Zato što tamo ima više mesta? Ili je
mesto bolje skriveno? I jedno i drugo, ali mu je nešto novo palo na pamet -
kanali. Haršmor je bio idealno mesto odakle bi kutije mogle da se pošalju
morem... do Meklenburga. Bio je ljut na sebe što nije iskoristio priliku kada
je mogao da gleda one mape u ovalnoj prostoriji. Kada bi barem mogao da
ih opiše Svensonu - a sada se samo prisećao kao kroz maglu na kojim
mestima su se nalazile one šarene čiode. Uzdahnuo je - propuštena prilika.
Idemo dalje.
Mnogo vremena je izgubio dok je ležao onesvešćen, pa je izgubio
svaku nadu da će pronaći gospođicu Tempi. Kuda god da je krenula, malo je
verovatno da je još bila tamo - bez obzira na to šta joj se dogodilo.
Najverovatnije je otišla u Baskombovu kuću, ali Čeng je odbijao tu
mogućnost, jer bi sa zadovoljstvom isprebijao Baskomba bez obzira što je
ovaj samo odano obavljao svoje dužnosti. Prvi put je posumnjao da Selest
nije dovoljno jaka - da li je moguće da nije otišla kod Baskomba? Kada im je
ispričala o svom gubitku, izazvala je emotivnu buru u njima. Ako to nije
podrazumevalo Baskomba, koga je onda? Ko je mogao tako da je unesreći?
Proklinjući sebe što je toliko glup, Čeng je odjurio u hotel Sent Rojal.
Nije krenuo na prednji ulaz, već je ušao u sporednu uličicu, gde su ljudi u
radnim bluzama iznosili iz kuhinje metalne kante sa otpacima i ostacima
hrane.
Prišao je jednom od njih, pokazao na kante kojih je bilo sve više i
rekao. Ko vam je naredio da ih ostavljate ovde? Ko ti je šef?"
Čovek ga je pogledao ništa ne shvatajući - kante se uvek ostavljaju tu
- ali je zamucao pred neobično grubim Čengovim nastupom. „G... gospodin
Albert?"
„Da! Da! Gde je g. Albert? Hoću odmah da razgovaram s njim!"
Čovek je pokazao prema zgradi. Ostali radnici su sve vreme
posmatrali Čeng se okrenuo prema njima. „Dobro. Budite tu. Sad ću da
vidim o čemu se radi."
Krenuo je niz hodnik za poslugu, skrenuo čim mu se ukazala prilika i
udaljio iz kuhinje i od g. Alberta. Domogao se vešernice i skladišta. Onda je
odmah nastavio dok nije našao šta je hteo: uniformisani portir se izležavao
sa kriglom piva u ruci. Čeng mu je prišao - preko metli, kofa i sunđera - i
zatvorio vrata za sobom. Portir je bio iznenađen, instinktivno se povukao
kroz gomilu metli. Čeng ga je dohvatio za kragnu i povukao, govoreći tiho i
odsečno.
„Slušaj. U gužvi sam. Moram da pošaljem poruku - lično, da niko ne
zna - u sobu grofice Laker-Sforca. Znaš ko je to?" Čovek je klimnuo.
„Dobro. Sad ćeš me odvesti tamo sporednim stepenicama. Niko ne sme da
nas vidi, da joj ne bismo uništili ugled. Mora da dobije ovu poruku." Čovek
ga je pogledao, a Čeng je samo vratio novčić sebi u džep i izvukao čoveka
napolje. Dobiće novčić kad budu stigli.
Soba se nalazila na trećem spratu, u zadnjem delu, što je sumnjičavom
umu kao što je Čengov imalo smisla - previsoko da bi se neko popeo ili
skočio odatle, a podalje od mase sveta na ulici. Portir je zakucao na vrata.
Niko nije odgovarao. Ponovo je kucao. Nije bilo nikoga. Čeng ga je odvukao
od vrata i dao mu novčić. Izvukao je još jedan srebrnjak. „Ne sećaš se da se
ovo uopšte dogodilo", rekao je i gurnuo mu duplu napojnicu u ruku. Portir je
klimnuo i polako se udaljio. Posle nekoliko koraka - dok ga je Čeng pratio
divljačkim pogledom - okrenuo se i počeo da trči. Čeng je izvukao privezak
sa kalauzima. Brava je škljocnula, a on je pritisnuo kvaku. Ušao je.
Apartman je bio potpuna suprotnost Selestinog u Bonifasu - sve je
bilo raskošno, kao i sve u Sent Rojalu, tepisi, kristal, glomazni nameštaj
preterano ukrašen duborezom, cveće u izobilju, luksuzne draperije, tapete sa
vrlo sitnro1 šarama, a zapanjujuća je bila i sama veličina apartmana. Čeng je
stajao u glavnom salonu. Izgledalo mu je da u apartmanu nema nikoga.
Svetlost lampi na gas je bila slaba, ali je i pod tako mutnim svetlom moglo
da se vidi. Primetio je odeću, što mu je izmamilo osmeh. Odeća - zapravo,
sve sama čipka i svila neuredno razbacana po naslonima stolica i sofama,
čak i po podu. Tako nešto je bilo nezamislivo za sobu u kojoj je vladala
čvrsta ruka tetka Agate. Međutim, ova dekadencija je prevazilazila granice
običnog nemara i prerastala u neki naivni smisao za red. Prišao je radnom
stolu, prepunom praznih listova, pa je prineo stilsku drvenu stolicu ulaznim
vratima, podbočivši njome kvaku. Nije hteo da ga prekidaju dok radi.
Pojačao je svetio i vratio se u glavni salon. Naišao je na dvoja
otvorena vrata na obe strane i jedna zatvorena na drugoj strani. Bacio je
pogled kroz vrata -soba za sluškinje i drugi salon, po kom su odeća, čaše i
tanjiri bili isto tako razbacani. Prišao je zatvorenim vratima i gurnuo ih.
Unutra je bio mrak. Napipao je lampu na gas, a kada je pojačao svetio,
ukazala se još jedna elegantna dnevna soba, sa dva lepa dvoseda i tacnom
punom flaša, iznad svega toga je bilo ogledalo. Čeng je zastao, stresao se od
jeze, jer je ispod dvoseda ugledao dve zelene čizmice.
Prešao je pogledom po sobi tražeći bilo kakav drugi trag. Na tacni su
bile četiri čaše, neke od njih poluprazne i izmazane karminom, a još dve su
ležale na podu ispod drugog dvoseda. Na zidu preko puta, visoko, visilo je
ogledalo u teškom ramu nagnuto prema ulazu. Čeng je sa gađenjem
pogledao u njega - nije voleo da se ogleda - ali mu je pažnju privuklo nešto
drugo, na zidu pored ogledala visila je mala slika čiji je autor jedino mogao
biti Oskar Vejland. Skinuo ju je sa zida i okrenuo da vidi poleđinu.
Rukopisom, verovatno umetnikovim, plavom bojom je pisalo „Deo iz
Blagovesti, 3/13", a ispod toga niz simbola - kao neka matematička formula
sa grčkim slovima - a onda natpis: ,I tako će biti Preporođeni'.
Pogledao je sliku s lica i zapanjio se od tako otvoreno prikazanog
užasa.Kako je kontrast između slike i luksuznog zlatnog rama bio veliki, ili
je slika, izdvojena iz celine - nekako fragmentarna, ograničena - odvojena od
glavne, pa je sve delovalo tako opasno. Čeng nije mogao da otrgne pogled
od nje.
Prizor nije bio pornografski - jer nije bio toliko direktan - ali je bio
očigledno grozan. Ne znajući ni sam zašto, neprekidno ga je tresla drhtavica
od nje a u isto vreme raslo mu je uzbuđenje među nogama. Nije mu se činilo
da je mnogo drugačija od one koju su videli u galeriji, sa ženom ushićenog i
unakaženog lica.Bilo je strašno pomisliti da se uopšte zove Marija. Ovaj deo
slike je prikazivao njenu nagu karlicu sa strane i predivne butine oko kukova
neke druge osobe u plavom koja se popela na nju. Kad je malo bolje
pogledao, primetio je da osoba u plavom drži ženu za kukove... šake su mu
plave, nakićene prstenjem sa gomilom narukvica od različitog metala, koje
mu se sjaje na zglobu - zlato srebro, bakar, gvožđe - to nije bila plava odeća
na njemu, nego mu je koža bila plava. Možda je bio anđeo - bogohuljenje
svakako - a sveukupni utisak koji je slika ostavljala postignut je savršeno
oblikovanim telom, neposrednom senzualnošću teških ženskih bedara u
muškarčevom stisku, nagnutim u položaju pod kojim su se spojili, trenutkom
koji je zaustavljen i otvoreno nagoveštava božanstveno grčenje i
sjedinjavanje koje sledi - iako samo u posmatračevoj glavi.
Čeng je uzdahnuo i nespretno okačio sliku na ekser. Još jednom je
bacio pogled na nju, skamenjen i iznova potresen tim dugačkim noktima na
plavoj ruci i nežnošću sa kojom dodiruju žensku put. Okrenuo se prema
dvosedu i dohvatio zelene čizmice. Sigurno su Selestinine. Retko kad je
Čeng osećao odgovornost prema nekome sa kim je uspostavio ovakav
kontakt - posebno kada se radi o ljudskom biću - a sada ga je ubijalo to što
se sve ovako brzo raspada. Ganule su ga ostavljene čizmice - sama pomisao
da su njena stopala tako mala, da staju u ovako mali prostor, što joj ne smeta
da žustro hoda, za njega je bila neshvatljiva. Uzdahnuo je, ogorčen i
žalostan, i bacio ih na dvosed. Jedna vrata u sobi su bila odškrinuta. Gurnuo
ih je vrhom štapa. Otvorila su se nečujno.
Sve je govorilo daje to bila Rozamondina spavaća soba. Krevet je bio
ogroman sa visokim stubovima od mahagonija na svakom uglu i teškom
zavesom od ljubičastog damaska navučenom sa svake strane. Po podu je
svuda bila razbacana odeća, uglavnom donji veš, ali i pokoji komad odeće,
haljina ili jakna, ili čak cipele. Ništa od toga nije bilo Selestinino, mada je
bio svestan da mnogo toga ne bi prepoznao čak i da jeste njeno. Pomislivši
na Selestinino donje rublje, odlutao je u mislima tamo gde nikada prethodno
nije bio, doživljavajući to kao greh - sada kada je mislio da je mrtva. Možda
je još bio pod utiskom one Vejlandove slike, ali kroz misli - ili kroz srce -
proletela mu je slika kako rukom obuhvata njen tanušni grudni koš... klizi
prema slobodnim kukovima, bez korseta i kombinezona, po njenoj neopisivo
mekoj koži. Odmahnuo je glavom. Kakve su ga to misli spopale? Na osnovu
svega što je znao, mogao je samo da pretpostavi da će kada razgrne ovu
ljubičastu zavesu ispred sebe, ugledati njen leš. Jedva je uspeo da se otrgne
od nekontrolisanih fantazija i ponovo vrati na posao koji ga je čekao u sobi.
Udahnuo je polako i duboko - dok su mu grudi oštro protestovale i krenuo
ka krevetu. Razvukao je zavesu. Ispod svilene, razbacane posteljine,
nemarno gurnute u stranu, Čeng je ugledao kako se beli ženska ruka.
Pogledao je jastuke na ženinoj glavi i sklonio jedan, pojavilo se klupko
tamnokestenjaste kose. Skinuo je još jedan jastuk, ugledao lice, zatvorene
oči, blago otvorena usta, a na koži oko očiju ovalne i bele ožiljke. Bila je to
Margaret Huk - gospođica Maršmur. Upravo kada je shvatio da je gola, ona
je otvorila oči. Zatreptala je od prizora iznad sebe, ali joj mirni izraz lica
nimalo nije narušio. Zevnula je i lenjo protrljala levo oko, i dalje sanjiva.
Ispravila se, čaršavi su joj skliznuli do pojasa, a onda ih je nesvesno povukla
i pokrila se.
„Bože gospode", rekla je, zevnuvsi ponovo. „Koliko je sati? "sigurno
ima jedanaest", odgovorio je Čeng.
„ Spavam već satima. Baš sam lenja." Pogledala ga je, dok su joj oči
koketno i zadovoljno poigravale. „Vi ste Kardinal, zar ne? Rekli su mi da ste
poginuli. Čeng je klimnuo. Ako ništa drugo, nije delovala razočarano.
„Tražim gospođicu Tempi", rekao je. „Bila je ovde." „Bila je..." odgovorila
je ona sporo, dok su joj misli lutale ko zna gde. „Zar nemate nikog drugog
da pitate?"
Suzdržao se od želje da je ošamari. „Sami ste, Margaret. Možda
hoćete da vas odvedem kod gđe Kraft - sigurno se sekira što ste nestali."
„Ne hvala." Gledala ga je kao da ga tek sada jasno vidi. „Tako ste
neljubazni." Rekla je kao da je time bila iznenađena.
Čeng se nagnuo i zgrabio je za bradu, terajući je da ga gleda pravo u
oči. „Mogu ja da budem još neljubazniji. Šta ste joj uradili?"
Smeškala se, a strah joj je titrao na licu. „Šta ako je sama sebi to
uradila?
„Gde je?"
„Ne znam - spavalo mi se - uvek mi se spava... posle toga... a neki su
gladni.
„Da li ste se raspitivali u kuhinji?"
Čeng nije odgovorio na ovaj prosti komentar - znao je da ga provocira
kako bi dobila na vremenu, ali je tim rečima uspela da mu ubrza misli koje
su titrale u njemu... usta ove žene su se otvorila od iznenađenja i nekog lič-
nog zadovoljstva - a onda se strašno lako to lice pretvorilo u Selestinino,
usne su joj se izvile i pretvorile u patnju pomešanu sa zadovoljstvom. Čeng
je od zaprepašćenja pustio bradu gospođice Maršmur i udaljio se. Ona je
zbacila prekrivače sa sebe, ustala i krenula ka gomili bačene odeće na podu.
Bila je viša i gracioznija nego što je mislio. Okrenula mu je leda i sagnula se
da dohvati kućnu haljinu - ličila je na plesačicu - sasvim razotkrivajući svoje
pohotno telo. Dok je tako stajala, osvrnuvši se da smeškom odgovori na
Čengov zadivljen pogled, mogla se videti mreža beličastih ožiljaka na nje-
nim leđima, tragovi biča. Obavila je ogrtač oko sebe - od svetle svile sa veli-
kim crvenim zmajem na leđima - i spretno stegla pantljiku oko struka, kao
da označava završetak ili početak nekog dobro poznatog tajnog rituala.
„Vidim da vam je lice bolje", rekao je Čeng.
„Kakve veze ima moje lice?" odgovorila je dok je nogom gurala
gomilu odeće u kojoj je pronašla jednu papuču i nazula je u toku razgovora.
„Promena se događa unutra i vrlo je suptilna."
Čeng se podrugljivo nakašljao. „Jedina promena koju primećujem je
da ste prestali da radite u jednom bordelu i prešli u drugi."
Pogled joj se zacaklio - ovo ju je uvredilo, a njemu pričinilo veliko
zadovoljstvo.
„Nemate vi pojma", rekla je pretvarajući se da je smirena.
„Ponovo sam prisustvovao tom vašem jezivom procesu - protivno
svojoj volji - pa sam hteo da vam kažem, ako ste to uradili gospođici
Tempi..."
Nasmejala se zadovoljno. „To nije kazna. To je nagrada, i sama
činjenica, ta smešna činjenica, da dotična, vama draga gospođica Nebitna..."
Čengu je laknulo, oslobodio se straha za koji nije ni znao da ga mori -
da je Selest postala jedna od njih... bilo bi mu draže da je mrtva. Ali gđa
Maršmur je nastavila dalje: „...ne može ni da spozna mogućnosti, dodatnu
snagu..." Prepoznao je kod nje ponos kakav su imali oni što su celog života
bili tlačeni, a potom uzdignuti - posle godina i godina suzdržavanja, njihova
usta su postala spuštena brana nadmenosti. Čenga je zgrozila ta brza
promena od zavodljive kokete u arogantnu damu. Ona je osetila njegov
prezir i razbesnela se.
„Mislite da ne znam šta ste vi? I šta je ona..."
„Znam samo da ste nevešto i bez uspeha jurili za nama iz jedne u
drugu javnu kuću."
„Bezuspešno?" Nasmejala se. „Pa zar niste sada ovde?"
„Jesam, kao što je i gospođica Tempi. Gde je ona sada?"
Ona se ponovo nasmejala. „Vi stvarno ne razumete..."
Čeng je poleteo korak napred, zgrabio je za kućni ogrtač i bacio na
krevet, tako da su papuče odskočile u padu. Stao je iznad nje, a ona je
sklanjala kosu sa lica i gledala u njegov nedokučiv pogled.
„Ne, Margaret", prosiktao je. „Vi ne razumete. Radite kao kurva.
Odrekli se svog tela i zato nemam razloga da budem obziran, posebno zbog
posla kojim se bavim... a vi znate da ništa ne može da me natera da budem
fin. Vas držim, Margaret. Zapalio sam Fransisa Ksonka, savladao sam
prinčevog majora i preživeo grofičinu prevaru, sve u jednom danu. Više me
nikada neće prevariti, razumete? U ovim stvarima, dobro znam, retko se
pruža druga prilika. Vaši ljudi su mogli da me ubiju, odnosno samo jedna
osoba među vama je to mogla, i ja sam preživeo. Sada hoću da vidim, i to
odmah, da li mi ikako, u bilo kom smislu možete biti od koristi. Ako ne
možete, istrebiću vas, i neću trepnuti dok vas budem tamanio kao pacove u
najezdi."
Izvukao je štap, najteatralnije što je umeo - nadajući se da reči nisu
bile prejake - i namerno joj se obratio blažim tonom.
„Dakle, Margaret... već sam pitao... gde je gospođica Tempi?"
Tek tada je Čeng shvatio koliko je proces ozbiljna stvar. Žena nije bila
glupa, bila je sama, razumna i iskusna, a opet se razrogačila od straha kada
je ugledala bodež i zaurlala, kao da će ga rečima umesto oružjem oterati.
„Ne budite ludi! Ona je otišla - nikad je nećete naći, nju niko ne može
da spase - vi ne možete ni da zamislite šta je sa njom! Naivni ste kao dete, vi
ste svi kao deca, ovaj svet nikada nije bio vaš i nikada neće biti! Ja sam
upotrebljena i preporođena! Prepustila sam se i postala kao nova! Ne možete
me povrediti, ne možete promeniti ništa, vi ste crv u blatu - pustite me!
Izlazite odavde, možete jedino sebi da prerežete grkljan!"
Dok je vrištala, Čenga je obuzeo bes - jer ga je duboki prezir u
njenom glasu zaboleo kao otrovni očnjak. Bacio je štap u stranu, levom
rukom je zgrabio za nogu kojom se ritala i snažnim trzajem je povukao ka
sebi. Uspravila se i nastavila da urla, razjarena u licu, nije ni pokušavala da
ga odgurne dok su joj iz usta letele kapljice pljuvačke. U desnoj ruci je držao
bodež. Da je ne bi izbo, udario ju je pesnicom u vilicu, šakom kojom je
stezao balčak. Glava joj se cimnula unazad - žestoko je povredio prste - ali
ona nije pala. Govor joj je postao nepovezan, u uglovima očiju su se pojavile
suze, kosa joj je bila sasvim raščupana.
„...nije vredna! Napuštena, ništa ne zna - sama u sobi - u bednoj sobi
s bednim leševima - štenara - psi se pare..."
Bacio je bodež i udario je još jednom. Prevrnula se preko kreveta i
počela da jeca, dok joj je glava visila na jednu stranu. Čeng se trgnuo i vratio
bodež u korice. Nije više bio besan. Prezir koji je pokazala prema njemu u
stvari je bio prezir prema samoj sebi - setio se reči gđe Kraft da je Margaret
Huk ćerka vodeničara - pa je mirno pustio da sve prođe. Pomislio je da ih je
neko u hotelu možda čuo, ali se ponadao da ovakvi krici - sudeći po količini
praznih flaša -nisu bili ništa neobično u sobi Rozamonde, grofice Laker-
Sforca. Pogledao je dole na telo Margaret Huk - rastvoreni ogrtač je otkrivao
mekotu njenog stomaka i podatnu zamršenost među njenim nogama - kako
god, bio je to neobičan prizor. Bila je zgodna žena. Grudni koš joj se
pomerao dok je isprekidano disala. Nalik na životinju kao i svi drugi. Setio
se njenih ožiljaka na leđima, toliko drugačijih od onih na licu - premda su i
jedni i drugi govorili koliko svoje želje potčinjava moćnijima od sebe, s
druge strane su potvrđivali da na neki nespretan način traga za duševnim
mirom. Ovaj napad histerije je govorio Čengu da taj mir još nije našla, već
da je samo jakom kontrolom sputavala nezadovoljstvo. To je možda bilo
dirljivije nego išta drugo. Navukao joj je i pritegao kućnu haljinu, koristeći
priliku da joj rukom prede preko kukova, a onda neprimećen nestao iz
hotela.
Dok je išao mračnim ulicama, Čeng se sećao reči gđe Maršmur,
„nemoguće je spasti", što znači da se već nešto desilo sa Selest, ili je tako
izvesno da će se desiti da on ne može na to da utiče. Sudeći po njenoj
nadmenosti, u pitanju je bilo ovo drugo. Osećao je težinu Selestininih
čizmica u džepovima kaputa. Pomislio je da su je odveli u neki centar moći -
možda da bi je podvrgli procesu ili prosto da bi je ubili - ali ako su hteli,
zašto to do sada nisu uradili? Onda se sa bolom setio Anđelike i staklene
knjige. Da li su toliko zli da ceo ritual ponove na Selest? Eksperiment sa
Andelikom je on sam poremetio kada je upao - ali šta bi bio uspešan ishod?
Verovatno nešto još monstruoznije.
Pre svega, treba da sazna gde su je odveli. Ili u Haršmort, gđe su
odneli i kutije, ili na imanje lorda Tara, o kom ga je Rozamonda ispitivala.
Oba mesta su bila velika i na osami, tako da niko nije mogao da im smeta.
Svenson je verovatno već stigao na imanje, tako da bi on možda trebalo da
ode u Haršmort... ali ako je igra bila tako opasna, kako može da računa da će
doktor sam uspeti da je spase? Pokušao je da ga zamisli, onako ozbiljnog,
Selest mu nepomična leži na ramenu, u hodu pokušava da puca iz pištolja na
gomilu vojnika koji trče za njima, potpuna propast. Morao je da sazna gde su
je odveli. Pogrešna pretpostavka mogla bi da ih košta glave. Moraće da
rizikuje i ode u Biblioteku.
Kao i druge velike građevine, Biblioteka nije imala dodatne zgrade i
okolne krovove koji bi mu rešili problem. Na velikim duplim vratima i
sporednom ulazu za poslugu stajala je redovna straža, čak i tokom noći. Sa
dobrog mesta, nekih četrdeset jardi dalje, Čeng je video i meklenburške
vojnike u crnom kako se šetkaju u senci kolonade kod stepeništa.
Pretpostavljao je da ih je bilo i na sporednom ulazu - neće moći da izbegne
stražu. Nije se zabrinuo. Otrčao je do jedne kamene građevine pedesetak
jardi od glavne zgrade. Na vratima je bila teška drvena reza, ali je uz malo
muke i pomoću noža - provukao ga je kroz rupu, probio rezu, pomicao je
malo-pomalo u stranu - na kraju otvorio vrata. Na slabom svetlu, koje je
prodiralo kroz zatamnjeni prozor, ugledao je gomilu lampi, uzeo je jednu i
proverio da li ima ulja, a onda oprezno zapalio šibicu. Smanjio je plamen,
tek toliko da ugleda otvor na podu. Spustio je lampu i iz sve snage povukao
ručku. Šarke metalnog poklopca su zaškripale i vratanca su se otvorila. Uzeo
je lampu i pogledao u rupu ispod sebe. Već drugi put u istom danu
zahvaljivao je sudbini što mu je čulo mirisa bilo uništeno. Sišao je u kana-
lizaciju.
Radio je to i ranije, kada je morao da raspravi stvari sa mušterijama
koje nisu htele da mu plate. Jednom je neko poslao svoje ljude u Biblioteku,
pa je Čeng morao da se posluži ovom odvratnom zapečaćenom rupetinom.
Kada je te večeri pokucao mušteriji na prozor, i dalje mu se cedila voda iz
kanalizacije - rešio je nesporazum oštrom britvom - ali tada je uveliko bilo
proleće. S obzirom na to da je sada skoro zima, nadao se da je nivo vode
nizak i da se neće uprljati dok se bude provlačio. Spuštao se, sa štapom u
jednoj i lampom u drugoj ruci, dok nije došao do samog kanalizacionog
tunela. Smrdljivi potok je bio manji u odnosu na onaj kada je poslednji put
bio ovde u poseti. Laknulo mu je kada je ugledao niz kamenih stopa u dužini
od jednog jarda po kojima može da gazi. Povio se i oprezno krenuo.
Bilo je veoma mračno, plamen u lampi je titrao. Nalazio se ispod
ulice, a ubrzo - brojeći korake - ispod same Biblioteke. Još dvadeset koraka
do sledećeg niza stepenica i sledećeg otvora. Popeo se, gurnuo ramenom
poklopac otvora i ušao u najniži podrum Biblioteke - tri sprata ispod nivoa
zemlje. Otresao je čizme najbolje što je umeo i zatvorio poklopac.
Ne pojačavajući svetlost lampe, krenuo je gore, na glavni nivo, pravo
u skladište knjiga. Odlično je poznavao zgradu, baš kao da je slep. Na tri
sprata su bila skrivena skladišta sa knjigama za svaki sprat Biblioteke
otvoren za čitaoce. Prolazi kroz skladišta su bili pretrpani, prašnjavi i uski,
sa knjigama ostavljenim nasred puta, koje nikada neće biti sklonjene. Zidovi
- pod i tavanica, takođe -bili su najobičnija gvozdena konstrukcija, pa je
preko dana čovek gledao kroz rupe na njima kao kroz neki čudni
kaleidoskop, sve do samog vrha zgrade, dvanaestak spratova iznad. Čeng se
brzo popeo uz šest uskih redova stepenica do trećeg sprata Biblioteke,
ramenom gurnuo vrata - uvek su zaglavljena - i ušao u zasvođenu prostoriju
sa mapama gde se ne tako nedavno sastao sa Rozamondom povodom
započinjanja posla.
Sada je Čeng pojačao plamen u lampi, jer je znao da ga straža neće
videti -soba sa mapama je bila prilično daleko od glavnih stepenica. Spustio
je lampu na veliki drveni sanduk i potražio jednu knjigu na kustosovom
stolu - ogromnu Kraljevsku zbirku geodetskih mapa, najlakši način da dođe
do podataka o Haršmortu i imanju Tarovih. Međutim, nije znao gde se oni
tačno nalaze, odnosno nije mogao da pogodi na kojoj bi mapi mogli da budu.
Posegnuo je za malim izdanjem Zbirke i okrenuo spisak naselja bolno
žmirkajući. Trebalo mu je nekoliko minuta da nade oba mesta sa
koordinatnim oznakama za glavnu mapi. Locirajući ih na glavnoj mapi, koja
je bila sklopljena na početku knjige, mogao je da ih uporedi sa oznakama na
detaljnoj geodetskoj mapi određene oblasti, a njih je u Biblioteci bilo na
stotine. Nekoliko trenutaka je stajao nagnut nad velikom kartom, a onda je
već preturao po širokoj plitkoj fioci u ormaru iznad radnog stola. Opet, na
milimetar od šifrovanih oznaka, pisalo je gde su te dve mape i izvukao ih iz
stola. Svaka je imala najmanje šest kvadratnih stopa - prostro ih je preko
velikih stolova u delu za čitaoce i uzeo lampu. Protrljao je oči i bacio se na
sledeću fazu istraživanja.
Na osnovu mape, imanje Tarovih - vrlo prostran posed - nalazio se u
okrugu Flodmajer. Nije bilo teško naći kamenolom, jer se nalazio na oko pet
milja od glavne kuće, u blizini stenovitih brda. Kuća je bila velika, ali ne
previše, tako da je bilo mesta za voćnjak, pašnjak i štale. Zemlja je izgledala
prilično divlje, bez znakova civilizacije ili izgradnje. Na mapi je bilo i
nekoliko sitnih oznaka za građevine na samom kamenolomu, ali da li su bile
dovoljno velike za grofičine eksperimente?
Mapa Harsrnorta je isto tako bila nepotpuna. Kuća je bila veća, u
blizini kanala a okolno zemljište su bile ili močvare ili ravni pašnjaci. I sam
je bio u jednoj, nije bila posebno visoka. Pitao se gde su to mogli da naprave
zgradu kao što je Institut, dobro ukopanu u zemlju, što bi u ovom kraju
podrazumevalo visok toranj. Nije video nijedno takvo mesto na mapi.
Uzdahnuo je i protrljao oči. Nije imao vremena. Vratio se na mapu
Haršmorta, gde su Aspičovi vojnici odneli kutije. Usredsredio se u slučaju
da je nešto propustio. Nije mogao da vidi drugi kraj mape, pa je primicao i
okretao na stolu da bi je bolje osvetlio. U žurbi, prsti su mu se zarili u donji
ugao. Iznervirano je opsovao i pogledao šta je uradio. Dole je nešto pisalo.
Približio se i zabuljio. Bila je to šifra za drugu mapu, drugu mapu ove iste
oblasti. Zašto još jedna mapa? Zapisao je taj broj na ruci i otišao ponovo do
Zbirke da što pre nade naziv. Nije odmah shvatio o čemu se radi. Druga
mapa je bila geodetski prikaz pojedinačnih kuća. Čeng je požurio do radnog
stola, nestrpljivo izvukao mapu i rasprostro je po stolu. Zaboravio je jednu
stvar. Ovu građevinu je Robert Vandarif kupio dok je bila zatvor, a onda je
renovirao i tako napravio sebi veliku kuću.
Saznao je šta mu je trebalo. Sadašnja kuća je u stvari imala otvoren
prostor na sredini gde je bio vrlo lepo uređen vrt, u francuskom
geometrijskom stilu. Mapa zatvora pokazuje da u tom centru postoji kružna
građevina - Čeng se udubio u razmišljanje - koja je imala mnogo spratova
pod zemljom. Zatvorske ćelije su zapravo bile prsten oko središnjeg
osmatračkog tornja, koji je bio duboko ukopan u zemlju. Ponovo je pogledao
Vandarifovu mapu Haršmorta... na njoj ništa od toga nije bilo prikazano.
Čengu je bilo jasno da je to i dalje bilo tamo, pod zemljom. Setio se
laboratorije u Institutu, gomile cevi koje su išle preko zidova do stola na
kom je ležala Anđelika. Zatvorski prsten bi vrlo lako mogao da se preuredi
za iste svrhe. Na imanju Tarovih nije bilo ničeg sličnog -troškovi na ovako
prosečnoj građevini bi bili mnogo veći od koristi. Ostavio je mape gde su
bile i sa lampom otišao u skladište. Sudeći po onome što je saznao, Selest se
već mogla nalaziti u zagrljaju onog kobnog stola.
Kada je stigao na Stroping, već je prošla ponoć. Prizor je bio strašan, a
mesto je još više podsećalo na pakao nego ranije (Čeng toliko nije voleo
život u gradu da je za njega i stanica bila nešto neprijatno i grozno) -
zastrašujuće pištanje, mlazevi pare, blistavi anđeli sa obe strane onog
jezivog sata, a ispod njih, čak ove sitne sate, šačica usamljenih očajnika pod
teškim gvozdenim baldahinom. Čeng je pojurio prema obaveštenju o
voznom redu i pokušao da ga pročita trku. Već na pola puta je ugledao
mutna slova i shvatio - peron 12, polazak u 12:23, Orindž kanal. Šalter za
karte je bio zatvoren - platiće kondukteru, pojurio je ka peronu. Voz je već
bio tamo, para je kuljala iz crvene lokomotive
Prišao je bliže i zabrinuo se kada je primetio grupu lepo obučenih
ljudi -muškaraca i žena - kako ulaze u poslednji vagon. Usporio je i umesto
da trči počeo je da hoda. Da li je to ponovo neki bal? Posle ponoći? Ne
mogu da stignu u Haršmort pre dva sata ujutru. Otezao je sve dok i poslednji
član grupe nije ušao u voz - nikoga nije prepoznao - i neopažen prišao
poslednjem vagonu. Ušlo je možda dvadesetak ljudi. Pogledao je na sat -
bilo je 12:18. Dao im je još jedan minut da se udalje iz poslednjeg vagona
pre nego što se on popne. Nije bilo konduktera. Da li je otišao napred sa
ostalima? Čeng je napravio nekoliko koraka i pogledao oko sebe. Nikoga
nije bilo u kupeima poslednjeg vagona. Okrenuo se ka zadnjim vratima i
zaledio se. Preko mermernog perona stanice išla je prema vozu niko drugi do
gđa Maršmur, u upadljivo crno-žutoj haljini. Oficiri su hodali pored nje, a
petnaestak vojnika u crvenim uniformama marširalo je iza. Čeng se okrenuo
na peti i poleteo napred kroz vagon.
Kupei su bili prazni. Na drugom kraju hodnika, Čeng je prošao kroz
vrata i nastavio napred. I ovaj vagon je izgledao prazan. Nije ni čudo u ovo
doba noći, uz to su ljudi koji su se ukrcali bili u grupi. Sigurno su svi seli
zajedno, a Čeng je znao da će im se i gđa Maršmur pridružiti, čim - na svoje
zadovoljstvo - ustanovi da njega nema u vozu. Došao je do kraja drugog
vagona i uleteo u treći. Trgnuo se i pogledao iza sebe, a kroz staklo na
vratima i niz dva uzastopna hodnika nazirale su se crvenkaste vojničke
siluete. Ulazili su u voz. Čeng je počeo da trči. Svi vagoni su bili prazni -
nije ni zagledao unutra dok je prolazio. Došao je do trećeg vagona i naglo
stao. Vrata su bila drugačija. Izlazila su na malu otvorenu platformu sa
lancima na jednoj strani. Iza toga, na samo nekoliko koraka, bio je drugi
vagon, drugačiji od ostalih, crn sa zlatnim ukrasima i crnim vratima od
ofarbanog čelika koja nisu mogla da se otvore. Čeng je zgrabio kvaku.
Zaključano. Okrenuo se i ugledao crvene uniforme na drugom kraju
hodnika. Nije imao izlaza.
Voz se cimnuo i krenuo. Čeng je pogledao nadesno i video kako
stanica sve više odmiče. Bez razmišljanja je preskočio lanac i u čučnju
doskočio na šljunak,što mu je potpuno izbilo vazduh. Jedva se uspravio. Voz
je sve više ubrzavao. Onda je potrčао pored, na silu pokrećući telo,
pokušavajući da zanemari osećaj kao da je udahnuo punu kutiju igala. Bacio
se u luđački trk, noge su ga vukle, kako bi dostigao platformu sa koje je
skočio, a onda nastavio još brže, prema prednjem delu crnog vagona. Šine
ispred njega su se gubile u tunelu. Pogledao je u prozore crnog vagona,
mračne, pokrivene zavesama - možda je to crna farba? Ili čelik? Pluća su mu
pucala od bola. Na prednjem delu vagona je ugledao prazan prostor, ali i kad
bi stigao do njega, ne bi imao snage da se podigne. Pred očima mu je
proletela slika kako pada pod voz - noge odsečene istog trenutka, lokve krvi,
poslednje što bi u životu video bila bi prljava šljaka između šina na
Stropingu. Poslednjim snagama je krenuo napred. Odjeknuo je pisak.
Približavali su se tunelu. Laknulo mu je kada je ugledao da na drugom kraju
vagona postoje stepenice. Poskočio je, čvrsto se uhvatio, dok su mu noge
visile nad prugom, i kao ludak pokušavao da se popne hvatajući se sve više,
pazeći da ne ispusti štap, sve dok nije uspeo da uglavi koleno u najnižu
prečagu. Jedva je disao, pluća i grlo nije osećao. Voz je nestao u tunelu.
Čeng se i dalje borio za život, proturio je obe noge kroz prečke da bi
rasteretio ruke. Gradi su mu podrhtavale. Nakašljao se i nekoliko puta
pljunuo u mrak, osećao je ukus krvi. Vrtelo mu se u glavi, samo što se nije
onesvestio. Uhvatio se čvršće za gvozdene prečke i duboko udahnuo, kao da
poslednji put u životu uzima vazduh. Ako ga je iko video, on više nije bio u
stanju da se brani. Psovao je Rozamondu i njen plavi prah. Pluća su mu bila
kao mleveno meso za kobasicu. Ponovo je pljunuo i zažmurio od bola.
Sačekao je kraj tunela, koji se pojavio nakon petnaestak minuta. Niko
nije izašao iz vagona. Voz je jurio prema severoistoku, prolazeći pored
pustih dvorišta i napuštenih kuća, pored šume i udžerica od kartona koje su
se prostirale uz prugu do izlaska iz grada. Iako je mesec bio skriven iza
oblaka, Čeng je mogao da vidi drugu platformu sa lancem, koja je
povezivala crnu lokomotivu i sledeći vagon na kom uopšte nije bilo vrata
već nekoliko stepenika koji su dosezali do višeg nivoa. Tek je tada, skoro
istrošen od umora, lagano shvatio. Ovo je vagon za ugalj, a ispred njega
lokomotiva. Čvrsto je uglavio noge i protegao ih preko praznog prostora do
stepenica na njemu. Falilo mu je tri inča da dohvati rukom. Kad bi se bacio,
sigurno bi uspeo, ali je oklevao, još jednom proveravajući koliko je
iscrpljen. Nije mogao da ostane na istom mestu, a nije se usuđivao ni da
preskoči lanac. Protegao je ruku i jednu nogu, zagledan u razmak između
šina koji mu je promicao ispod nogu i pragove koji su se stapali treperavu
mrlju. Polako je pomerio pogled prema stepenicima, duboko udahnuo i
skočio... odlično se dočekao, ali srce samo što mu nije puklo. Pogledao je iz
boljeg ugla ta metalna vrata. Izgledala su potpuno isto kao i ona na drugoj
strani: teška, gvozdena, bez prozora - puna srdačne dobrodošlice nalik onima
na sefu u banci. Podigao je pogled prema vrhu stepenica i počeo da se penje.
Vagon su nedavno napunili, tako da skok sa vrha stepenica do
podloge od uglja ne bi bio duži od dve stope - što bi bilo dovoljno da Čenga
sakrije od onih sa platforme između vagona. Uz to, gomila je bila viša na
sredini, pa ga je štitila od pogleda mašinovode i ložača na drugoj strani.
Legao je na leđa i zagledao se u noćnu maglu kroz koju se voz probijao.
Zveckanje šina i jak pisak pare su mu odjekivali u ušima, ali u tako
pravilnom ritmu da je postao prijatan. Otkotrljao se i pljunuo na zid vagona.
Po ukusu je znao da je krv. Osetio je kako mu niz kičmu prolazi iskonski
drhtaj straha i odmah se setio strašnog trenutka kada je prvi put osetio udarac
korbača po očima - kada su ga odneli u ambulantu u domu za siromašne, gde
je uz mnogo sreće preživeo groznicu, sve vreme je mislio na samo dve
stvari, kakav je pre toga bio i kakav će posle toga postati -slab, bespomoćan,
za žaljenje. A kada je konačno napustio ambulantu i pokušao da povrati svoj
stari život, ispostavilo se da je stvarnost bila gora nego što se pribojavao -
posle prvog dana je odustao i predao se novom životu, punom gorčine, besa i
očaja koje je u njemu budila nemaština. Što se tiče mladog plemića koji ga je
ošinuo po očima... Čeng nikada nije saznao ko je to - suočilsu se u
studentskoj prostoriji na univerzitetu usred galame i svađe medu studentima.
Trenutak kada ga je ugledao bio je vrlo, vrlo kratak - jaka brada, zlobna
grimasa na licu, podle zelene oči. Sve što je znao, ili se nadao, da je taj pre
mnogo godina podlegao sifilisu... takav je utisak ostavljao.
Dok je ležao u vagonu za ugalj, vratio mu se ceo događaj. Ako je sada
upropastio i pluća, onda mu je ceo život bio uništen. Mogao bi možda da
završi u Biblioteci, ali da radi pravi posao - u kom je uživao i nalazio
izvesnu potvrdu svoje ličnosti - bilo bi van njegovog dometa. Setio se svojih
nepredviđenih avantura prethodnog dana i shvatio da nikada ne bi savladao
vojnika u svojoj sobi, niti one iz Instituta, ni majora, ni Ksonka, niti bi
preživeo Rozamondu, nikome od njih ne bi umakao da su ga zatekli u
ovakvom stanju. Posle povređivanja je uspeo snagom volje da se oporavi, da
nauči kako da preživi, kako (kome i koliko da veruje, koga i kako da ubije, a
koga samo da prebije) I što je najvažnije, gde da svrsta, u koju oblast života -
posao i mir, delovanje i nove kontakte sa ljudima. Bilo da je u pitanju
ćaskanje o konjskim trkama, ili povremenom druženju s Nikolasom u Raton
marini ili bolno uživanje u Anđelikinom društvu (klackanje voza mu je
dozvalo u sećanje njen maternji jezik – rekao joj je da mu kineski zvuči kao
artikulisano mjaukanje, na šta se ona nasmešila, rekao je da voli mačke),
prostor koji su ovi kontakti zauzimali zavisio je od njegovog mesta u svetu,
od toga da li je u stanju da vodi računa o sebi. Šta ako to više ne bude
mogao? Zažmurio je i izdahnuo. Razmišljao je kako bi bilo kada bi umro u
snu, od gušenja krvlju, i kad bi ga ložači našli tek kad bi došli po ugalj.
Koliko bi dana prošlo? Telo bi mu odneli u zajedničku grobnicu za sirotinju
ili bi ga samo bacili u reku. Setio se doktora Svensona, zamislio ga je kako
beži od potere hramljući, kako mu je nestalo municije, ispušta pištolj... gine.
I Čeng će poginuti. Misli su se uskomešale i nekako neprimetno, kao u snu,
iz saosećanja prema doktoru i njegovim mukama, zamislio ga je kako se bori
- video ga je kako ispušta pištolj, traži štap i rasklapa ga (pomislio je da li bi
doktor nosio takvo oružje) i zamahuje prema ljudima koji ga jure kroz maglu
(ili to provejava sneg, doktor je sigurno izgubio naočare) - sablje su svuda
unaokolo, opkoljen je vojnicima u crnom i crvenom... tetura se nemoćan,
oružje mu je bačeno u stranu... oštrice sevaju svuda oko njega kao gladna
morska neman koja se zaletela u dubinu, probadaju mu grudi - da li diše
uopšte? - a onda iz daleka dopire ženski šapat i vlažan dah. Andelika? Ne...
to je Rozamonda. Govori mu da je mrtav. Mrtav, naravno... zar ovo ne liči
na smrt?
Kada je Čeng otvorio oči, voz se više nije kretao. Čulo se isprekidano
šištanje lokomotive, kao da stenje zauzdana aždaja, ali osim toga nije bilo
nikakvog drugog zvuka. Ispravio se, seo, treptao očima, zatim je izvadio
maramicu i obrisao lice. Lakše je disao, ali je na uglovima usana i oko
nozdrva imao kraste. Činilo mu se da nije bila skorena krv - mada nije bio
siguran u to, već pre nešto nalik kristalizovanoj krvi uvaljanoj u šećer ili
smrvljeno staklo. Provirio je preko ivice vagona za ugalj. Voz je bio u
stanici. Nikoga nije bilo u blizini - Crni vagon je i dalje bio zatvoren - ili su
ga ponovo zatvorili.Nije imao predstavu da li je voz ispražnjen ili ne.
Stanična kućica je bila u mraku.Imao je utisak da voz neće krenuti, pa je
pomislio da su stigli do poslednje stanice-Orindž kanala. Pažljivo je prebacio
nogu preko ivice vagona i sišao na zemlju, držeći štap pod rukom. Zglobovi
su mu bili ukočeni, pogledao je u nebo, pokušavajući da na osnovu meseca
proceni koliko je spavao. Dva sata? Četiri? Bacio se na šljunak i počeo da se
trlja i briše što je bolje mogao - znao je da su mu leđa crna od uglja. Tako
prljav neće moći da prođe pored posluge, ali to nije ni važno. Stvar ovog
puta i nije bila u prerušavanju.
Odlazak u Haršmort je izgledao mnogo kraći nego putovanje nazad.
Mali znaci za orijentaciju - brdašca, rupe na putu, panjevi - pojavljivali su se
jedan za drugim u gotovo jednakim razmacima, tako da je već posle pola
sata Čeng stajao na brežuljku u travi do kolena, zagledan u ravan močvarni
pašnjak pred blistavo osvetljenom zidanom ogradom vile Roberta Vandarifa.
Uočio je nekoliko prilaza iz različitih delova kuće. Sa zadnje strane su bili
vrtovi, ograđeni brojnim staklenim vratima kroz koje bi lako moglo da se
ude, ali su skrivene prostorije bile ispod bašte - to je ona naopako okrenuta
kula - i sigurno pod strogim nadzorom. U prednjem delu kuće je verovatno
bilo mnogo ljudi, a na glavnim delovima kuće su bili prozori visoko iznad
površine zemlje, kao na pravom zatvoru. Preostalo mu je levo krilo gde bi
mogao da razbije donji prozor i pobegne, a u tom delu su isto tako otkrivene
razne tajne aktivnosti - Trapingov leš je bio samo jedna od njih. Da proba
tuda? Mora imati u vidu da je gđa Maršmur možda upozorila ljude da će se
on pojaviti, iako ga nije srela u vozu. Oni ga u svakom slučaju očekuju.
Vetar je rasterao maglu, tako da se imanje još bolje videlo na
mesečini. Čeng je zastao, sumnja ga je kljucala u potiljak. Prešao je preko
pola livade i odjednom primetio ulegnute tragove u travi ispred sebe. Neko
je ovuda nedavno prošao. Polako je krenuo napred, gledajući gde će se ti
tragovi ukrstiti sa njegovim pravcem kretanja. Opet je zastao i kleknuo.
Ispružio je štap ispred sebe i razgrnuo travu. U pesku i na prljavoj zemlji,
jedva vidljiv, ležao je dugačak gvozdeni lanac. Čeng je podvukao štap ispod
njega, podigao ga i izvukao iz peska. Bio je samo dve stope dugačak, jednim
krajem pričvršćen za gvozdeni kočić u zemlji. A drugi kraj, što je primetio
sa jezom i užasom, bio je zakačen za metalnu klopku za medvede - u ovom
slučaju bila bi to klopka za ljude, jedan grozni gvozdeni obruč sa zupcima,
razjapljen, koji je čekao da mu priklešti nogu. Pogledao je prema kući, a
onda iza sebe. Ko zna na kojim su ih mestima još postavili - da li je ovo bio
samo početak, a to što je došao dovde samo čista sreća?
Put je bio prilično daleko - vraćanje ne bi bilo ništa bezbednije od
kretanja napred. Morao je da okuša sreću.
Nije želeo da polomi štap, pa mu je provukao vrh ispod zubaca i
primakao ga do male metalne ploče. Udario je štapom po njoj i klopka se
istog trenutka sklopila uz jeziv zuk. Čeng je očekivao tako nešto, ali se ipak
zaledio - klopka je reagovala zapanjujuće surovo. Jauknuo je, stavivši šake
na usta da bi usmerio zvuk prema kući. Opet je urliknuo očajnički i
molećivo, a jauk je prešao u kuknjavu. Nasmešio se. Laknulo mu je jer se
oslobodio napetosti, kao kad lokomotiva ispusti mlaz pare. Sačekao je.
Jauknuo je treći put, još bolnije, a kao reakcija na to pojavio se blesak na
obližnjem zidu, vrata su se otvorila i izletela kolona užurbanih muškaraca sa
bakljama. Sagnut vrlo nisko, Čeng je odjurio na mesto sa kog je došao,
trudeći se da ostane u visokoj travi. Bacio se na zemlju i čekao da mu se
disanje ustali. Čuo je ljude i polako podigao glavu, tek toliko da ih vidi kako
dolaze. Bilo ih je četvorica, svaki je nosio baklju. Skinuo je naočare da mu
stakla ne bi blesnula na svetlosti. Ljudi su prilazili, a on je zadovoljno gledao
kuda idu, i kako jedan za drugim ostavljaju tragove u travi. Došli su do
klopke, na dvadesetak jardi od njega, i videli da se u njoj niko ne koprca i da
se ne čuje nikakvo jaukanje. Sumnjičavo su počeli da se osvrću oko sebe.
Čeng se smeškao. Prašina od uglja na njegovoj odeći je apsorbovala
svetlost i činila ga jedva vidljivim. Ljudi su počeli tiho da razgovaraju medu
sobom. Nije ništa čuo. Nije ni bilo važno. Trojica su bila iz dragona, sa
mesinganim šlemovima o koje se odbijala svetlost baklji, a onaj ispred je
radio u kući, bio je gologlav, u kaputu koji mu je landarao oko kolena.
Vojnici su u jednoj ruci držali baklje a u drugoj sablje. Onaj civil je imao
baklju i karabin. Spustio ih je na pesak i počeo da zagleda klopku, tražeći
tragove krvi. Ustao je, podigao baklju i polako prešao pogledom preko
livade oko sebe, Čeng se sagnuo još niže - bilo bi glupo da sada sve pokvari
- čekao je i posmatrao čoveka kako se kreće, prateći mu sa lakoćom tok
misli. Čovek je znao da ga neko posmatra, ali nije znao odakle. Čeng je
osetio neku neodređenu saosećajnost prema njemu, bez obzira ko god da je
smislio ove klopke bilo je očito da ih je upravo ovaj čovek postavljao. Čeng
jeste bio plaćeni ubica, ali nije imao poštovanja prema onima koji se bave
mučenjem. Zamislio je kako bi taj čovek mogao da izgleda - jaka brada, sedi
zulufi, ćelav. Možda će naleteti na njega unutra.
Posle nekoliko minuta, kada im je postalo jasno da im se više ne
tumara tamo okolo i ne traže tragovi kojih nema, ušli su u kuću. Čeng je
virio iz zaklona tik iznad trave, i čekao - sigurno ga gledaju sa zamračenog
prozora. Nije mogao da nade onaj prozor koji je preksinoć razbio, iako je bio
upravo ispred tog kraja kuće. Već su ga popravili. Čeng se lukavo nasmejao
i počeo da pipa oko sebe da nađe kamen. Gđa Maršmur je stigla pre njega,
pa je jedini način da uđe u kuću bio da napravi neku pometnju.
Otkotrljao se i bacio kamen - lep, gladak, odlično je leteo - iz sve
snage je zamahnuo prema prozoru sa desne strane vrata i ovaj je udario uz
veliki prasak. Čeng je potrčao prema kući, saginjući se iza žardinjera sa
cvećem levo od vrata, a kada je došao do zida unutra je čuo viku i kroz
polomljen prozor ugledao svetio. Vrata su se otvorila. Čeng se priljubio uza
zid. Pojavila se jedna ruka sa bakljom, a odmah za njom i čovek sa sedim
zulufima. Držao je baklju tačno pored Čenga, ali mu je pažnja bila usmerena
na polomljeni prozor.
Dok je ovaj začuđeno buljio, Čeng mu je zgrabio baklju iz ruke i jako
ga šutnuo u rebra. Ovaj se srušio uz jauk. Iza, kroz vrata, mogao je da vidi
gomilu vojnika. Svom snagom im je zamahao bakljom pred licima, sve dok
se nije dokopao kvake. Pre nego što su mogli da odreaguju, ubacio je baklju
u sobu na nešto što je izgledalo kao zavesa. Zalupio je vrata, okrenuo se
prosedom muškarcu koji se pridizao i opalio ga štapom u glavu. Čovek je
urliknuo, šokiran ne toliko od bola koliko od iznenađenja, a onda podigao
ruku da se zaštiti od sledećeg udarca. To je Čengu dalo priliku da ga udari sa
strane u rebra i rame, od čega je ovaj zacvileo i izgubio ravnotežu. Čeng ga
je preskočio i poleteo napred. Ako bude imao sreće, vojnici će se baciti na
gašenje požara, a ne u jurnjavu za njim.
Skrenuo je iza ugla i nastavio da trči. Haršmort je imao oblik spojene
potkovice, a on se sada nalazio na njenom desnom kraju. U sredini je bio vrt,
pa je Čeng brzo krenuo tuda, kroz ukrasno rastinje i drveće, da bi što pre
umakao progoniteljima. Ovaj vrt je preko dana sigurno izgledao hladno i
suvo, jer je priroda u njemu bila potčinjena surovoj geometriji. Međutim,
sada u mraku, dok je bežao glavom bez obzira, Čengu se činilo da je ovaj vrt
jedan mračni lavirint napravljen tako da se čovek u njemu stalno sapliće na
klupe, naleće na vodoskoke i živu ogradu, skulpture na stubovima, koje su
neočekivano iskrsavale u magli. Ali ako sada uspe da im umakne, moraće da
se podele i da ga traže na sve strane, pa bi imao manje neprijatelja u jednom
naletu - što ipak nešto znači.
Zaustavio se u senci gustog žbunja, dok su mu pluća bridela od bola.
Odjednom je iza sebe je čuo odjek čizama. Nastavio je dalje, onako
povijen, trudeći se da gazi po travi a ne po šljunku. Tada mu je sinulo da
zapravo već hoda po stazi koja vodi u velike podzemne prostorije. Možda
postoji još neki ulaz iz bašte? Nije imao ni trenutak vremena da ga traži -
magla je i onako bila previše gusta – pa je nastavio preko bašte ka drugom
kraju krila. Na tom mestu je prvi put sreo Trapinga, u velikoj sali za bal.
Ako je večerašnja svečanost bila još veća tajna, onda ovde možda nije bilo
nikoga.
Bat koraka je bio sve bliži i neprijatniji. Čeng je pažljivo oslušnuo,
čekajući i pokušavajući da odredi koliko ljudi nailazi. Bilo bi pravo
samoubistvo krenuti na dvojicu ili trojicu dragona sa sabljama, čak i kad mu
pluća ne bi bila puna krvi. Sagnuo se i brzo prošao pored živice koja je
dosezala do struka, a onda preko šljunkovite staze do drugog ukrasnog
žbuna. Kada bi čuli ijedan njegov korak na šljunku doleteli bi kao čopor
pasa, zato je Čeng krenuo u drugom pravcu i skrenuo prema kući i prvim
staklenim vratima u bašti. Ponovo se sakrio iza jedne niske živice i
osluškivao bat koraka iza sebe, srećan što se nisu setili da pošalju ljude oko
bašta i da ga uhvate sa strane. U trenutku kada je sam sebi odao priznanje,
začuo se prepoznatljivi zvuk izvlačenja sablje iz korica i to upravo iznad
njegove glave. Tiho je opsovao i rasklopio štap - da li ga je to neko video?
To je nemoguće. Bacio je pogled na grupu ljudi... stajali su pored niskog
kupastog bora... otpuzao je prema tom mestu, nečujno kao zmija. Zavirio je
iza drveta i ugledao leđa nekoga u crvenoj uniformi.
Da li zato što je teško disao, ili zbog mirisa plavog kristala koji je
odavao njegovo prisustvo ili prosto zato što je bio strašno umoran, Čeng je
znao da što pre mora da reaguje i savlada ga. Levom rukom mu je zatvorio
usta i onemogućio svaki zvuk, ali svoju desnu ruku mu nije dovoljno odaljio
od ramena tako da mu se nož nije nalazio u pravom položaju za napad.
Čovek se zateturao, šlem mu je pao u travu a on je nastavio da mlatara
sabljom u prazno. Onda ga je Čeng izbacio iz ravnoteže i prislonio mu vrh
noža na grlo... istog trenutka je shvatio da je čovek, čiji je život držao u
rukama, zapravo Rivs.
Kakve ima veze? Svaki vojnik Četvrtog dragona za njega je bio
neprijatelj, plaćenički sluga koji radi za zlikovce i podlace. Nije on kriv što
su Rivsa vrbovali da im služi? Ipak, setio se kako je taj čovek prema njemu
bio ljubazan kada se našao u Ministarstvu i shvatio da će svaka saradnja sa
Smitom pasti u vodu ako bude nastavio da ubija njegove vojnike. Sve mu je
to proletelo kroz glavu -misleći u isto vreme gde su ostali vojnici i kakvu će
buku podići kad dođu - prislonivši usta na Rivsovo uho.
„Rivse", prošaputao je, „ne mrdaj. Ni reč da nisi rekao. Ja nisam
protiv tebe." Rivs je prestao da se batrga. Čeng je znao da će ih vrlo brzo
otkriti. „Ja sam, Čeng", prosiktao je. „Slagali su te. U kući je jedna žena.
Ubiće je. Veruj mi, to je istina."
Otpustio je stisak i odmakao se. Rivs se okrenuo, lice mu je bilo bledo
a rukama se držao za gušu. Čeng je odsečno prošaputao. „Da li je kapetan
Smit u Haršmortu?"
Jaka buka im je skrenula pažnju. Rivs se okrenuo. Čeng je preko
njegovog ramena ugledao ćelavog čoveka sa prosedim zulufima kako držeći
karabin izlazi iz senke žive ograde sa grupom vojnika. Bili su prilično
daleko - na nekih dvadeset jardi.
„Ti tamo!" proderao se čovek. „Odstupi!"
Čovek je podigao karabin do visine ramena i nanišanio. Rivs se
okrenuo ka Čengu, sav zbunjen, kada je pucanj iz karabina odjeknuo po
bašti. Rivsovo telo se povilo u zagrljaj i palo na Čenga, dok mu se lice grčilo
od bola. Čeng je pogledao čoveka koji je pucao, izbacio je čauru iz karabina
i stavio novu. Tresnuo je po zatvaraču i ponovo nanišanio. Čeng je spustio
Rivsa - kome su se noge i dalje batrgale kao da mogu da ublaže ishod - i
bacio se iza drveta.
Sledeći pucanj je proleteo pored njega i nestao u mraku. Čeng je
potrčao kroz živu ogradu, gledajući da se domogne kuće. Znao je da tamo
neće biti sigurniji, ali će biti manje prostora za pucnjavu. Začuo se i treći
pucanj, zazviždao je pored njega, a onda i četvrti, koji je završio ko zna
gde... da li je uspeo da im pobegne na neko vreme? Čuo je glas onog čoveka,
drao se na vojnike. Stigao je do drugog kraja bašte i stao, sav zadihan.
Između mesta gde je čučnuo i najbližih staklenih vrata bio je brisan prostor
prekriven travom. Sigurno bi ga svi videli kada bi krenuo prema tim vratima
i probao da ih otvori. Samo bi budala toliko rizikovala. Poginuo bi na mestu.
Bacio je pogled iza sebe - osećao je da su mu vojnici za petama. Sigurno
postoji neki izlaz.
Ništa mu nije padalo na pamet. Bol, umor i neočekivana Rivsova smrt
su ga iscrpli. Gledao je prema staklenim vratima, spremajući se za taj
lakoumni samoubilački potez. Čekali su ga da se sam otkrije. Iznad staklenih
vrata bio je zid, do visine drugog sprata, od jednostavnog granita, sa
simpatičnim prozorčetom koje je odozgo gledalo na baštu. Nikako nije
mogao da se popne do tamo. Pogled odozgo je sigurno bio divan. Možda je
baš to bila soba Lidije Vandarif, puna jastuka i svile. Ona je bila prelepa
devojka, sećao je se od prošle posete Haršmortu. Zapitao se da li je još
devica, a kada je zamislio Karla-Horsta kako se penje na nju i skiči kao
svinja, stresao se od gađenja. Istog trena se setio Anđelike, večne, bolne
udaljenosti od nje i neuspešnog pokušaja da je spase. Zažmurio je, a u
uskomešane misli su mu se uplele poslednje reči Divineove Kristine:
Šta je privlačenje planete prema gravitaciji ljubavi? Šta je vreme
naspram njenog nedostižnog srca?
Čeng je odagnao to stanje očaja - nije voleo kad odluta - i shvatio da i
dalje zuri u prozor. Bilo je nečeg čudnog u tom odblesku. Okno se nalazilo
pod neobičnim uglom tako da je mogao da vidi deo bašte iza sebe... i
pramenove magle kako lelujaju na vetru. Namrštio se. U bašti nije bilo vetra,
niti bilo čega sličnog. Okrenuo se iza sebe i pokušao da odredi koji se deo
bašte ogleda u staklu. Pojavio se tračak nade. Vetar je dolazio odozdo.
Dok je polako puzao prema ivici bašte, Čeng je primetio da se magla
podiže. Osvrnuo se da pogleda četiri velike kamene vaze, koje su sve bile
njegove visine. Tri su na vrhu imale busenje sasušenog sezonskog cveća.
Četvrta je bila prazna, pa je verovatno iz nje izlazio taj topli vazduh. Zakačio
se rukama za ivicu i popeo na prste da zaviri unutra. Neprijatni topli vazduh
mu je u jakim mlazevima ulazio u usta i pluća. Trgao se i ustuknuo - na
rukama mu je ostao sloj svetlog kristalnog praha, ostatak hemijskog taloga.
Kleknuo je i izvukao maramicu. Vezao ju je preko usta i još jednom prešao
pogledom po bašti. Nikoga nije bilo - i dalje su očekivali da će pretrčati do
kuće. Gurnuo je štap ispod miške, podigao se gore i prebacio nogu preko
ivice kamene vaze. Pogledao je unutra. Čizma mu je bila na drvenoj rešetki,
takođe prekrivenoj hemijskim talogom - kristalnom plavom prašinom - koja
je na samom otvoru vaze sprečavala da lišće i grančice upadaju unutra. Čeng
je iz sve snage udario nogon Čulo se lomljenje, probio je rešetku. Šutnuo je
još jednom i razvalio je do kraja Vojnici su se približavali - čuli su buku i
krenuli prema izvoru zvuka. Spustio se celim telom u kamenu vazu i nestao
im iz vidokruga, lomeći poslednje komade rešetke rukama. Spustio se do
dna, opirući se butinama o zidove da ne bi skliznuo u tu mračnu rupu.
Koliko bi trajalo to padanje i da li bi završio pravo u kotlu - to nije znao, ali
mu je sve bilo milije nego da ga upucaju s leđa. Spuštao se niz cev - čelični
zidovi su bili topli na dodir - sve dok na kraju nije visio na rukama držeći se
za podnožje vaze s unutrašnje strane. Onda se pustio.
POGLAVLJE ŠESTO
KAMENOLOM
POGLAVLJE SEDMO
SENT ROJAL
POGLAVLJE OSMO
KATEDRALA
PROVOKATOR
POGLAVLJE DESETO
NASLEDNICA