Professional Documents
Culture Documents
KNJIGA O FILOZOFU
Prevod s nemačkog
JOVICA AĆIN
IZVORNIK
Friedrich Nietzsche
DAS PHILOSOPHENBUCH
KNJIGA O FILOZOFU
I
1
Na pravoj visini sve se stiče i jedno je - misli filozofa, dela
umetnika i valjani činovi.
2
Trebalo bi pokazati kako sav život jednog naroda nečisto i
zbrkano odražava sliku koju nude njegovi najveći geniji: oni nisu
prozivod mase, ali masa pokazuje njihovu reperkusiju.
Ili, kakav je odnos?
Postoji nevidljivi most od genija do genija - to je istinski real
na „povest" nekog naroda, sve ostalo je ko zna koja po broju i na
senku nalik varijacija u lošoj građi, kopije izvedene neukom rukom.
Etičke se snage naroda takode pokazuju u njihovim genijima.
3
U divnom svetu umetnosti - kako su filozofirali? Kada je ži
vot ispunjen, prestaje li se onda s filozofiranjem? Ne, tek tada po
činje istinsko filozofiranje. Njegovo rasuđivanje o egzistenciji ka
zuje više, jer pred sobom ima relativno ispunjenje, sve velove
umetnosti i iluzije.
8 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 9
7 10
Nagoni koji izdvajaju Grke od drugih naroda dolaze u njiho Posle Sokrata opšte dobro više nije bilo mogućno spašavati,
voj filozofiji do izražaja. Ali, to su upravo njihovi klasični nagoni. pa je na pozornicu stupila individualizujuća etika koja hoće da
Važan je njihov način bavljenja istorijom. spase pojedinca.
10 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 11
Nagon saznanja, bez mere i bez sposobnosti biranja, sa isto- štom boli: kao što svaki od starih grčkih filozofa izražava neku
rijskom pozadinom, znak je da je život ostario: ogromna je opa nuždu, i tu, u pukotini, postavlja svoj sistem. Gradi svoj svet u toj
snost da individue postanu slabe, pa se otuda njihovi interesi pri pukotini.
nudno sputavaju bilo kojim predmetom saznanja. Opšti nagoni
su se toliko iscrpli da više ne zauzdavaju individuum.
Germanin je zahvaljujući naukama preobrazio sva svoja 13
ograničenja time što ih je ekscentrirao: odanost, skromnost, uzdr-
Razjasniti razliku između dejstva filozofije i nauke, kao i
žljivost, marljivost, urednost, ljubav prema radu, jesu porodične
razliku u njihovom nastanku.
vrline. Ali, to su i bezobličnost, sva beživotnost života, sitničavost
- njegov neomeđeni nagon saznanja posledica je oskudnosti živo Nije reč o poništavanju nauke, nego o njenom nadvladava
ta: bez tog nagona, postao bi on sitničav i zao, a i često je takav nju. Naime, po svim svojim ciljevima i metodima, ona zavisi u
uprkos tom nagonu. potpunosti od filozofskih pogleda, ali to lako zaboravlja. No, vla-
Sada nam je dat viši oblik života, pozadina umetnosti - sa dajuća filozofija ima da promisli i problem do kojeg se setepena
da je tu i neposredna posledica jednog izbirljivijeg nagona sazna nauka srne razvijati: na filozofiji je da određuje vrednost!
nja, tj. filozofija.
Užasna opasnost: da se ne stope politiziranje na američki
14
način i nepostojana učenjačka kultura.
Dokaz barbarizujućih učinaka nauka. One se lako gube u
11 službi „praktičnih interesa".
Vrednost Šopenhauerova, zato što on podseća na naivne op-
Lepota ponovo istupa kao moć u slučaju izbirljivijeg nago šte istine: dosuđuje sebi da lepo izriče takozvane „trivijalnosti".
na saznanja. Mi nemamo nikakvu plemenitu popularnu filozofiju, jer ne
Bode oči da Sopenhauer lepo piše! I njegov život ima više mamo plemeniti pojam o peuple1 (publicum). Naša popularna
stila nego život univerzitetlija - ali okolnosti ga ne omogućavaju! 2
filozofija je za peuple , ne za publiku.
Sada niko ne zna kako izgleda dobra knjiga i mora se uprti
prstom u nju. Niko ne razumeva kompoziciju. Pritom novinstvo
sve više ruinira osećanje. 15
Moći sačuvati uzvišeno!
Ako bismo ikada morali da izvojujemo neku kulturu, bile bi
nam nužne nečuvene snage umetnosti da bismo slomili neomeđe
12 ni nagon saznanja, da bismo iznova stvorili jedinstvo. Najviše do
stojanstvo filozofa pokazuje se tu gde on koncentriše neomeđeni
Protiv ikoničke istoriografije i protiv prirodnih nauka po
trebne su gorostasne umetničke snage. nagon saznanja, veze ga u jedinstvo.
Sta filozof mora da čini? Usred mravinjeg gmizanja, da is
takne problem egzistencije, osobito večne probleme.
Filozof treba da sazna ono što sačinjava nuždu, a umetnik U izvorniku, na francuskom.
treba da ga stvara. Filozof treba da najdublje saučestvuje sa op- U izvorniku, na francuskom.
12 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 13
16 18
Tako valja razumeti starije grčke filozofe: oni su zagospoda Moj zadatak: shvatiti unutrašnju povezanost i nužnost sva
rili nagonom saznanja. Kako je došlo do toga da je on, počev od ke istinske kulture. Zaštitno i lekovito sredstvo neke kulture, od
Sokrata, postepeno izmicao iz njegovih ruku? Najpre, čak i kod nos iste prema narodnom geniju. Posledica svakog velikog sveta
Sokrata i njegove škole, vidimo istu tendenciju: ona je bivala umetnosti je jedna kultura: ali često se, zbog neprijateljskih pro-
ograničavana individualnim obziranjem na sreću u životu. To je tivtokova, ne dospeva do tog saglasja nekog umetničkog dela.
poslednja, najniža faza. U to doba reč nije bila o individuama, već
o Helenima.
19
26 28
Moralni običaji, ali obrazovani prednjačenjem pojedinih Ako je reč o vrednosti saznanja, s druge strane neka lepa
moćnih ličnosti. varljivost, ako se u nju veruje, ima sasvim istu vrednost kao i sa
Ne računam na dobrotu probuđenu u masi posrednika, ali znanje, zapaža se onda da su životu potrebne iluzije, tj. neistine
oni bi se svakako mogli dovesti do moralnih običaja, do dužnosti držati za istine. Životu je potrebno verovanje u istinu, ali se onda
uprkos tradiciji. zadovoljava iluzijom, tj. „istine" se posvedočavaju njihovim dej-
Kada bi čovečanstvo ono što je do sada upotrebljavalo za
stvima, dokazima po snazi, ne logičkim dokazima. Istinito i delo-
gradnju crkava, upotrebilo za obrazovanje i škole, kada bi ono
tvorno važi kao istovetno, i ovde se priklanja pred silom. - Kako
što je dosad na teologiju sada usmerilo na intelekt!
onda uopšte dolazi do izvođenja logičke demonstracije? U suko
bu „istine" sa „istinom", one traže savez s refleksijom. Svako
31 stvarno stremljenje istini na svet dolazi kroz borbu za neko sveto
ubedenje: kroz pdthos borenja: inače čovek nema nikakvog inte
Problem kulture retko je bio tačno shvaćen. Njen cilj nije resa za logičko poreklo.
najveća mogućna sreća nekog naroda niti nesputani razvoj svih
njegovih darova, već ona u tačnoj srazmeri sebi pokazuje ta raz-
vića. Njen cilj stremi preko zemne sreće: stvaranje velikih dela je 33
njen cilj.
U svim nagonima koji su odlikovali Grke pokazuje se jedno Kako se odnosi filozofski genij prema umetnosti? Iz direkt
povezujuće jedinstvo: nazovimo ga helenska volja. Svaki od tih nog odnošenja malo toga ima da se nauči. M o r a m o da pitamo:
instinkata pokušava da sam postoji do beskraja. Počev od njih, šta je u njegovoj filozofiji umetnosti? Umetničko delo? Šta ostaje
stari filozofi pokušavali su da konstruišu svet. ako je njegov sistem poništen kao nauka? Ali, upravo ono što
Kultura jednog naroda očituje se u objedinjavajućem pove ostaje mora biti ono što obuzdava nagon znanja, dakle ono u če
zivanju nagona toga naroda: filozofija ovladava nagonom sazna mu je umetničko. Zašto je potrebno takvo obuzdavanje? Jer, po-
nja, umetnost nagonom za oblike i ekstazom, agdpe - erosom, itd. smatrano naučno, iluzija je, neistina, ona koja obmanjuje nagon
Saznanje izoluje: stariji filozofi predstavljaju izolovano ono saznanja i zadovoljava ga samo privremeno. Vrednost filozofije u
što grčka umetnost omogućava da se pojavi zajedno. tom zadovoljavanju ne počiva u sferi saznanja, već u sferi života:
Sadržaj umetnosti združuje se sa sadržajem stare filozofije, volja za egzistencijom koristi filozofiju u svrhu jednog višeg obli
ali kao filozofiju vidimo korišćene izolovane sastojke umetnosti ka egzistencije.
da bi se ovladalo nagonom saznanja. To se mora i može pokaza Nemogućno je okrenuti umetnost i filozofiju protiv volje:
ti i kod Italijana: individualizam u životu i umetnosti. sam je moral takođe u njenoj službi. Svevladavina volje. Jedan od
najistančanijih oblika egzistencije, relativna nirvana.
32
34
Grci kao otkrivaoci, putnici i kolonizatori. Oni razumevaju
učeći: ogromna snaga usvajanja. Naše doba ne treba da veruje da Lepota i veličanstvenost jedne konstrukcije sveta (alias filo
stoji na tako visokom stupnju na kojem je bio njihov nagon zna zofije) odlučuje sada o njenoj vrednosti - tj. ona se prosuđuje kao
nja: samo je kod Grka sve postajalo život! Kod nas to ostaje na umetnost. Njen oblik će se verovatno preinačiti! Strogo matema
saznanju! tičko formulisanje (kao kod Spinoze), koje je na Getea učinilo to-
20 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 21
liki utisak spokojstva, ima neko pravo još samo upravo kao estet ka počinje od toga da pojedinačni individuum uzimamo kao bes
sko sredstvo izražavanja. krajno važan - drukčije nego priroda koja postupa surovo i kao
igrajući se. Ako smo bolji i plemenitiji, to dugujemo izolujućim
iluzijama!
35 Prirodnoj nauci se sada protivstavlja apsolutno prirodna
istina: vrhunska fiziologija shvatiće, dakako, umetničke snage već
Valja utvrditi stav: mi živimo samo zahvaljujući iluzijama —
u našem postajanju, i ne samo u postajanju čoveka, već i životi
naša svest češe se o površinu. Mnogo je toga skriveno pred našim
nja. Ona će reći da sa organskim počinje i umetničko.
pogledom. Ne treba se plašiti ni da je čovek sebe sasvim spoznao,
I hemijske preobražaje u neorganskoj prirodi valja možda
da u svakom trenu prozire sve zakone polužnih snaga, mehanike,
nazvati umetničkim procesima, mimičkim ulogama koje igra izve
sve formule neimarstva, hernije, koje su mu potrebne za život. Pa sna snaga: ali postoji toga mnogo više (!) što ona može da igra.
ipak, mogućno je da shema svega bude spoznata. To ništa ne me-
nja u našem životu. Za njega su to samo formule apsolutno nesa-
znatljivih snaga. 38
Velika je nedoumica da li je filozofija jedna umetnost ili ne
36 ka od nauka. Umetnost je po svojim ciljevima i produkciji. Ali joj
je sredstvo, predstavljanje u pojmovima, zajedničko s naukom.
Svakako, zahvaljujući površnosti našeg intelekta, mi živimo Jedan je oblik pesničke umetnosti. - Ne treba je razvrstavati; otu
u neprestanoj iluziji. To će reći da nam je, da bismo živeli, u sva da moramo otkriti i okarakterisati novi species.
kom trenutku potrebna umetnost. Naše oko nas zadržava na ob
licima. Ali, ako smo mi sami oni koji postepeno odgajaju to oko, Prirodopis filozofa. - Filozof saznaje stvarajući i stvara sa-
onda vidimo da u nama samima vlada jedna umetnička snaga. Vi znajući. On ne raste, filozofija se, mislim, ne razvija poput drugih
dimo, dakle, u samoj prirodi mehanizme protiv apsolutnog zna nauka, čak i ako negde poneko područje filozofa prelazi postepe
nja: filozof saznaje jezik prirode i veli: „potrebna nam je umet no u ruke nauke. Heraklit nikada neće ostariti. To je pesništvo iz
nost" i „potreban nam je samo deo znanja". van granica iskustva, nastavak mitskog nagona; i bitno u slikama.
Matematičko predstavljanje ne pripada suštini filozofije.
Premašenje znanja pomoću mitotvornih snaga. Kant je zna
37 čajan - znanje i verovanje! Najunutarnjije srodstvo filozofa i ute
Svaka vrsta kulture počinje od toga da je izvesna količina meljivača religije.
stvari zastrvena. Napredak čoveka zavisi od te zastrvenosti - ži Posebni problem: razglobljavanje filozofskih sistema! To je
vot u čistoj i plemenitoj sferi i isključivanje prostih nadražaja. nečuveno kako za nauku tako i za umetnost! Slično je s religija
Borba protiv „čulnosti" pomoću vrline bitno je estetske vrste. Ka ma: to je značajno i karakteristično.
da velike pojedince uzimamo za zvezde vodilje, mnogo toga na
njima prepokrivamo velom, skrivamo sve okolnosti i slučajnosti
39
koje čine mogućnim njihov nastanak, izolujemo ih od nas da bi
smo ih poštovali. Svaka religija obuhvata sličan element: ljudi Naš razum je površinska snaga, površinski je. To se naziva
pod božjom zaštitom, kao nešto beskrajno važno. Da, svaka eti- i „subjektivan". On saznaje pomoću pojmova, tj. naše mišljenje je
22 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 23
razvrstavanje, imenovanje. Dakle, nešto što upućuje na čovekovu Naše doba mrzi umetnost, kao i religiju. Ono ne želi da se
prozivoljnost i ne zahteva samu stvar. Jedino računajući i jedino nagodi ni sa upućivanjem na onostranost niti sa upućivanjem na
u prostornim oblicima ima neko apsolutno saznanje, tj. poslednje prosvetljenost sveta umetnosti. Ono to drži za nekorisnu „poezi
granice svega saznatljivog jesu kvantiteti. On ne razume nijedan ju", zabavu i si. Naši „pesnici" su prema tom kroju. No, umet
kvalitet, nego samo kvantitet. nost kao strahotna zbilja! Nova metafizika kao strahotna zbilja!
Sta može da bude svrha takve površinske snage? Pojmu od Želimo da za vas svet pretočimo u slike od kojih ćete se naježiti.
govara najpre slika; slike su iskonske misli, tj. površine stvari sa To je u našim rukama! Zapušite li uši, vaše oči će videti naš mit.
žete u ogledalu oka. Naše kletve će vas presresti!
Slika je jedno, računska operacija drugo. Nauka mora sada da pokaže svoju korisnost! Postala je hra
Slike u ljudskom oku! To vlada celim ljudskim bićem: sta niteljica, u službi egoizma: država i društvo uzele su je pod svoje
novište oka! Subjekt! Uho čuje zvuk! Jedna sasvim druga, čude da bi je iskorišćavale za svoje ciljeve.
sna koncepcija istoga sveta. Normalno stanje je rat: mir zaključujemo samo na određe
Umetnost počiva na netačnosti vida. no vreme.
Kod uha takođe nalazimo netačnost, u ritmu, muzičkoj tem
peraturi itd. I na tome počiva umetnost. 42
40 Potrebno je znati kako su Grci filozofirali u doba svoje umet
nosti. Sokratske škole zasedale su usred jednoga mora lepote - ko
Izvesna snaga u nama omogućava nam da intenzivnije opa
liko je to uticalo na njih? Na umetnost je neizmerno trošeno. Pre
žamo velike crte na ogledalnoj slici i opet je u pitanju jedna sna
ma tome su se sokratovci ponašali ili neprijateljski ili teorijski.
ga koja ističe isti ritam s one strane stvarne netačnosti. To mora
Kod starijih filozofa, naprotiv, vlada delimično sličan nagon
da bude umetnička snaga, jer ona stvara. Njeno glavno sredstvo
poput onoga koji je stvorio tragediju.
je ispuštanje, previđanje i prečuvenje. Dakle, antinaučna, jer ne
ma jednako interesovanje za sve opaženo.
Reč sadrži jednu sliku, od koje potiče pojam. Mišljenje ra 43
čuna, dakle, sa umetničkim veličinama.
Svako razvrstavanje je pokušaj da se dopre do slike. Pojam filozofija i njegovi tipovi. - Sta je zajedničko za sve?
Prema svakom istinskom bivstvovanju odnosimo se površinski, Ili je proizašao iz svoje kulture ili je neprijateljski raspolo
govorimo jezik simbola, slike; zatim joj pridodajemo nešto sa umet- žen prema njoj.
ničkom snagom, pojačavamo glavne, zaboravljamo sporedne crte. Posmatrač je poput likovnog umetnika, saosećajan poput
religioznog čoveka, kauzalno logičan poput čoveka nauke: sve to
nove sveta pokušava da zglasi u sebi i to saglasje prevede iz sebe
41
u pojmove. Nadimanje do makrokosmosa i praćeno misaonim
Apologija umetnosti. - Naš javni, državni i društveni život posmatranjem - poput glumca ili dramskog pesnika koji se menja
upućuje na ravnotežu egoizma: rešenje pitanja kako se postiže tr- zadržavajući pri tome svesnost da se projektuje u spoljašnje. Di
peljiva egzistencija, bez ikakve snage ljubavi, naprosto na osnovu jalektičko mišljenje koje poput tuša prska odozgo^
razboritosti u pristrasnim egoizmima. Uzorni Platon: zanesenjak dijalektike, tj. takvog promišljanja.
24 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 25
47
45
Uobraziljna proizvodnja može se zapaziti u oku. Sličnost
Filozofsko mišljenje treba razotkriti u okrilju svakog nauč podstiče na najodvažnija razvijanja, ali i sasvim drukčiji odnosi
nog mišljenja: čak i ako je u pitanju samo nagađanje. O n o ispred- podstiču, kontrast, i tako bez prestanka. U tome se vidi izvanred
njačuje na lakim osloncima: za njim teško dahće razum tražeći na produktivnost intelekta. To je život u slikama.
bolje oslonce pošto ga mami nagoveštena čarobna slika. Beskraj
no brzi prelet velikih prostranstava! Da li je to samo veća brzina?
Ne. To je zamah krilate uobrazilje, tj. skakanje s mogućnosti na 48
mogućnost, koje su privremeno uzete za izvesnosti. Tu i tamo, od
Misleći moramo već imati ono što se traži, zahvaljujući uo
mogućnosti do izvesnosti i opet do mogućnosti.
brazilji - tek onda refleksija može da prosuđuje. Ona to čini usa-
Ali, šta je takva „mogućnost"? Pomisao, na primer, „to bi
glašavanjem sa uobičajenim i često proveravanim lancima.
možda moglo". No kako dolazi ta pomisao? Ponekad slučajno,
Šta je zapravo „logično" u mišljenju i slikama? -
spolja: neko poređenje, otkriće neke analogije je izaziva. Tada na
Trezvenom čoveku je malo potrebna uobrazilja i ima je malo.
stupa proširivanje. Uobrazilja se sastoji u brzom sagledanju slič
U svakom slučaju, nešto od umetničkog je u tom proizvođe
nosti. Refleksija zatim slaže pojam na pojam i proverava. Sličnost
nju oblika s kojima onda nešto prodire u sećanje. Sečanje izdvaja
mora da bude zamenjena kauzalnošću.
taj oblik i time ga pojačava. Misliti, to je izdvajati.
Da li se onda „ n a u č n o " i „filozofsko" mišljenje razlikuje je
U mozgu je mnogo više nizova slika nego što se prilikom mi
dino po dozi? Ili možda po područjima?
šljenja koristi: intelekt brzo bira slične slike: izabrana slika opet
proizvodi čitavo obilje slika: intelekt pak ponovo bira jednu od
46 njih, itd.
Svesno mišljenje je samo biranje među predstavama. Dug je
Ne postoji nikakva filozofija postrance, odvojena od nauke: put do apstrakcije.
i tu i tamo se misli na isti način. Činjenica da neko nedokazivo fi 1) Snaga, koja prozivodi obilje slika, 2) snaga, koja bira i
lozofiranje ima vrednost više nego obično neka naučna postavka naglašava ono slično.
zasniva se na estetskoj vrednosti takvog filozofiranja, tj. na njego Oni koje trese groznica izjednačavaju zidove i tapiserije; je
voj lepoti i uzvišenosti. Ono je prisutno još kao umetničko delo, dino zdravi više vide u tapiserijama.
26 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 27
49 ka. Tek zbrajajući mnogobrojna dejstva i gledajući na njih kao je
dinstvo, imamo utisak veličine, tj. pomoću tog jedinstva mi pro
Dvostruka je umetnička snaga: ona koja proizvodi slike i
izvodimo veličinu.
ona koja ih bira.
Covečanstvo, pak, razvija se samo zahvaljujući poštovanju
Svet sna dokazuje da je to tačno: čovek tu ne nastavlja do prema retkom, velikom. Čak i ono što se samo zamišlja kao ret-
apstrakcije, ili: slike koje mu struje u očima ne vode ga niti ga ko, veliko, na primer čudo, ima takvo dejstvo. Užasavanje je naj
preobražavaju. bolja strana čovečanstva.
Ako se ta snaga pogleda izbliza, onda ni tu nema nikakvog Snivanje kao produžetak izabiranja vizuelnih slika.
umetničkog, posve slobodnog otkrivanja: bilo bi to nešto proiz U područjima intelekta sve kvalitativno samo je kvantitativ
voljno, dakle nemogućno. Ali, kao što se najistančanija zračenja no. Ka kvalitetima nas vodi pojam, reč.
nervne aktivnosti, viđena na jednoj površi, odnose u obliku aku-
stičkih Hladnijevih figura 4 prema samom zvuku, tako se te slike
odnose prema nervnoj aktivnosti koja deluje pod njima. Najpre- 51
finjenije treperenje i podrhtavanje! Umetnički proces je fiziološki
Čovek možda ne može ništa da zaboravi. Operacija gleda
apsolutno određen i nužan. Svaka misao izgleda nam na površini
nja i saznavanja odveć je složena da bi je bilo mogućno iznova
kao proizvoljna, kao da je po našoj ćudi, a ne primećujemo bes
potpuno izbrisati; naime, svi oblici koje su jednom proizveli mo
konačnu delatnost.
zak i nervni sistem ponavljaju se od tog trena učestano. Ista ner-
Misliti umetničko prvenstvo bez mozga snažna je antropo- vna delatnost reprodukuje istu sliku.
patija: ali tako je i s voljom, moralom itd.
Žudnja je ipak samo jedan viši filozofski čin koji bi hteo da
se rastereti i izvrši pritisak na mozak. 52
53 55
Ponekad se rezultat obogaćen skokovima pokazuje odmah, Covek traži istinu i sprovodi je u moralnom saobraćanju s
sa stanovišta njegovih konsekvencija, kao istinit i plodan. ljudima; na tome počiva sav zajednički život. Anticipiramo rdave
Da li je neki genijalni istraživač voden nekom tačnom slut posledice uzajamnog obmanjivanja. Odatle nastaje dužnost pre
njom? Da, on upravo vidi mogućnosti bez dovoljnih oslonaca, ali ma istini. Epskom pripovedaču se dozvoljava laž, zato što se tu ne
da to ipak drži za mogućno - svedoči o njegovoj genijalnosti. On strahuje ni od kakvog štetnog dejstva. - Dakle, laž je dozvoljena
veoma brzo prelazi preko onoga što je za njega otprilike dokazivo. tamo gde je prijatna: lepota i ljupkost laži, uz pretpostavku da ne
Pogrešna upotreba saznanja - u večnom ponavljanju ekspe šteti. Tako sveštenik zamišlja svoje bogove: laž opravdava njiho
rimenta i zbiranja grade, dok se zaključak ispostavlja već na osno vu uzvišenost. Izvanredno je teško dočarati sebi kao živo mitsko
vu manjeg broja pokazatelja. Tako je i u filologiji: u mnogim slu osećanje slobodne laži. Veliki grčki filozofi žive još potpuno u
čajevima je celovitost građe nešto nekorisno. ozračju tog opravdavanja laži.
Laž je dozvoljena tamo gde se ništa istinito ne može znati.
Svaki čovek noću sebi dopušta da se neprekidno obmanjuje.
54 Težnju ka istini čovečanstvo je beskrajno sporo sticalo. Na
Ni moralno nema drugi izvor sem intelekta, ali sprežući la še istorijsko osećanje nešto je sasvim novo u svetu. Bilo bi moguć
nac slika deluje drukčije nego kod umetnika i mislioca: on tera na no da ono sasvim potisne umetnost.
čin. Sasvim sigurno, osećaj sličnog, identifikovanje, nužna je pret Izricanje istine po svaku cenu je sokratski.
postavka. Zatim, spomen na sopstveni bol. Biti dobar značilo bi
dakle: veoma lako i veoma brzo identifikovati. Reč je, dakle, o 56
jednom preobražaju, nalik onom kod glumca.
Svaka čestitost i svako pravo potiču, naprotiv, od ravnoteže Istina i laž su fiziološke.
egoizama: uzajamno prihvatanje da sebi ne bismo štetili. Dakle, Istina kao moralni zakon - dva izvora morala.
zbog razboritosti. U obliku čvrstih načela to onda izgleda drukči Suština istine prosuđivana prema dejstvima.
je: karakterna čvrstina. Protivstavljanja ljubavi i prava: kulmina- Dejstva zavode na prihvatanje nedokazanih „istina".
ciona tačka žrtvovanja zbog sveta. U borbi takvih „istina", živih zahvaljujući snazi, pokazuje
Predviđanje mogućnih osećaja nezadovoljstva određuje de- se potreba za drukčijim putem. Bilo obasjavajući sve počev od
lanje čestitog čoveka: on empirijski poznaje posledice povrede bli njega, bilo dosežući ga počev od primera, pojava.
žnjeg, ali i povrede samog sebe. Naprotiv, hrišćanska etika je su Čudesno otkriće logike.
protna: ona počiva na identifikovanju samog sebe s bližnjim. Pre Postepeno pretezanje logičkih snaga i omeđavanje onoga što
ma njoj, činiti dobro drugima znači činiti dobro samom sebi, sa- je mogućno od znanja.
učestvovati u boli drugih jednako je sopstvenoj boli. Ljubav je po Neprestana reakcija umetničkih snaga i ograničavanje na
vezana sa željom za jedinstvom. ono što je dostojno da se zna (prosuđivano prema dejstvu).
30 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 31
57 60
Borba u filozofu. Njegov univerzalni nagon prisiljava ga na Stari Grci bez normativne teologije: svako ima pravo da joj
slabašno mišljenje, neizmeran pathos istine, koju proizvodi širina stvarajući dodaje i može da veruje u što god hoće.
njegovog stanovišta, prisiljava ga na saopstavanje a ovo, opet, na Neizmerna masa filozofskog mišljenja kod Grka (s nastav
logiku. kom u vidu teologije tokom svih stoleća).
S druge strane se proizvodi optimistička metafizika logike - Velike logičke snage pokazuju se, na primer, u redosledu
kulturnih sfera u pojedinim gradovima.
trujući i krivotvoreći postupno sve. Kao jedina gospodarica, logi
Neplastički orfičari u svojim fantazijama, ograničavajući se
ka vodi do laži: jer ona nije jedina gospodarica.
na alegoriju.
Drukčije osećanje istine potiče iz ljubavi, dokaz po snazi.
Bogovi stoičara bave se samo onim što je veliko, zanemaru
Izricanje blagotvorne istine iz ljubavi: odnosi se na individu jući malo i pojedinačno.
alno saznanje, koje pojedinac ne mora da saopšti, ali na šta ga
obavezuje preobilna blaženost.
61
59
62
Koliko je etički snažan bio, stoičar pokazuje u tome da je
Proces svake religije, filozofije i nauke naspram sveta: on za
prekršio svoje načelo u korist slobode volje. počinje s najgrubljim antropomorfizmima i nikada ne prestaje da
se istančava.
Za teoriju morala: državnik često u politici anticipira potez Čak i zvezdani sistem posmatra čovek kao nešto što mu slu
svog protivnika i preduhitruje ga svojim: „ako ja to ne učinim, ži ili je s njim u vezi.
učiniće to on". Neka vrsta nužne odbrane kao političko načelo. U svojoj mitologiji, Grci su ćelu prirodu rastvorili u Grke.
Stanovište rata. Prirodu su u neku ruku videli samo kao maskeradu i prerušava-
32 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 33
nje ljudi-bogova. Po tome su bili suprotnost svim realistima. Pro- Polazi od sebe, najkasnijeg rezultata prirode, i sebi zamišlja
tivstavljanje istine i pojave bilo je duboko u njima. Preobražaji su snage, prasnage, onako kako mu dospevaju do svesti. Učinke naj
ono što ih specifikuje. složenijih mehanizama, mehanizama mozga, uzima kao da su
istovrsni s učincima prapočetka. Pošto taj složeni mehanizam za
kratko vreme proizvodi nešto razumno, čovek pretpostavlja da
63 svet egzistira tek odnedavno: tvorca to nije moglo da staje mno
go vremena, misli on.
Da li se intuicija odnosi na pojmove vrste ili nezavršene ti
On veruje da je rečju „instinkt" nešto objasnio i čak nesve-
pove? Ali, pojam vrste zaostaje uvek daleko iza nekog dobrog pri-
sna svrsishodna delanja prenosi na prapostojanje stvari.
merka, tip savršenstva prebacuje stvarnost.
Vreme, prostor i osećaj za kauzalnost izgleda da su bili dati
Etički antropomorfizmi. Anaksimandar: pravda. s prvim osečajem.
Heraklit: zakon. Čovek poznaje svet onoliko koliko sebe poznaje: to jest, nje
Empedokle: ljubav i mržnja. gova dubina mu se raskriva u meri u kojoj se čudi sebi i svojoj slo
ženosti.
Logički antropomorfizmi. Parmenid: samo bivstvovanje.
Anaksagora: nous. 66
Pitagora: sve je broj.
Staviti u osnovu sveta moralne, umetničke, religiozne potre
be, isto je toliko racionalno koliko staviti mehaničke, tj. mi ne po
64 znajemo ni udarac ni težinu. (?)
Svrbe nas dovode u zabunu. čava, uspostavlja radi celine. Kvaliteti izgledaju da su samo odre
đene preobražene delatnosti jedne materije koja se aktivira prema
75 srazmerama mase i broja.
Kod filozofa delatnost se produžava u obliku metafora.
Stremljenja ka svejedinstvenoj vladavini. Svaka stvar teži neizmer- 79
ljivom, individualni karakter je retko ukotvljen u prirodi, nego
uvek seže dalje. Sporost ili brzina, najvećma je ljudsko pitanje. Mi poznajemo samo jednu zbilju - misli. Kako? Ako bi to
Baci li se pogled na stranu beskrajno malog, svako razviće je uvek bila suština stvari? Ako bi sećanje i osećaj bili grada stvari?
beskrajno brzo.
80
76
Misao nam daje pojam o nekom sasvim novom obliku zbi
Koliko se istina tiče ljudi! Najviši i najčistiji mogući život je lje. On je sažet iz osećaja i sećanja.
u veri imati istinu. Vera u istinu je nužna čoveku.
Čovek bi u svetu sebe doista mogao da shvati kao nekog ko
Istina se pojavljuje kao socijalna potreba: preko izvesne me
potiče iz sna i koji sam sebe istovremeno sanja.
tastaze, ona je potom primenjena na sve gde nije nužna.
Sve vrline rađaju se iz nuždi. S društvom započinje potreba
za istinoljubivošću. Inače čovek živi u večnim prerušavanjima. 81
Državotvorstvo pobuđuje istinoljubivost. -
Nagon ka saznanju ima moralni izvor. Udarac, delovanje jednog na drugi atom, isto tako pretpo
stavlja osećaj. Nešto strano po sebi ne može da deluje na drugo.
Ne buđenje osećaja nego svesti u svetu jeste ono što izaziva
77 teškoću. Ali, ipak je još objašnjivo ako sve ima osećaj.
Ako sve ima neki osećaj, tada imamo prožimanje najmanjih,
Sećanje nema ničeg zajedničkog s nervima, s mozgom. O n o
većih i najvećih osećajnih centara. Te bismo veće ili manje kom
je prasvojstvo. Jer, čovek u sebi nosi sećanje svih ranijih pokole-
plekse osećaja mogli da nazovemo „volja".
nja. Slika sećanja je nešto veoma tvoračko i retko.
Mi se teško rastavljamo od kvaliteta.
Isto se tako malo može govoriti o sećanju bez nedostatka ko
liko i o nekom apsolutno celishodnom delovanju prirodnih zakona.
82
78
Osećaj, refleksni pokreti, veoma česti i nadovezujući se mu
Postoji li nesvesno zaključivanje? Zaključuje li materija? njevito, postupno oživljavajući, proizvode operaciju zaključiva
Ona oseća i bori se za svoje individualno bivstvovanje. „Volja" se nja, tj. osećanje kauzalnosti. Od osećaja za kauzalnost zavise pro
najpre pokazuje u promeni, tj. postoji neka vrsta slobodne volje stor i vreme. Sećanje čuva u sebi refleksne pokrete.
koja, zbog zadovoljstva i izbegavajući nezadovoljstvo, preobraža Svest iskrsava sa osećanjem za kauzalnost, tj. sećanje je sta
va suštinu neke stvari. - Materija ima određeni broj kvaliteta ko rije nego svest. Na primer, kod mimoze imamo sećanje, ali ne i
ji su protejski, koje ona - nakon zahvata u nju - naglašava, oja- svest. Sećanje je kod biljke, prirodno, bez slike.
38 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 3_9
Ali, sećanje onda mora da pripada suštini osećaja, dakle da litet egzistira za nas, tj. meren je po nama. Odstranimo li meru,
je prasvojstvo stvari. Pa onda je isti slučaj i s refleksnim pokretom. šta je onda još kvalitet?
Tako neprikosnovenost prirodnih zakona znači: osećaj i se No, šta stvari jesu, može se pokazati jedino pomoću subjek-
ćanje su u suštini stvari. Predmet je sećanja i osećaja da se, pri do ta-merioca postavljenog pored njih. Njihova svojstva po sebi nas
diru s drugom, neka materijalna supstanca odeljuje upravo tako. se ne tiču, ali utoliko one deluju na nas.
Ona je to nekad naučila, tj. delatnosti materijalnih supstanci su Sada valja pitati: kako je nastalo takvo biće merilac? I bilj
zakoni u postajanju. No, odeljivanje mora onda da bude dato po ka je biće merilac.
sredstvom zadovoljstva i nezadovoljstva.
Opšti consensus ljudi o stvarima dokazuje potpunu istodob
83 nost njihovog perceptivnog aparata.
85
88
Svedemo li ćeli intelektualni svet na draž ili osečaj, tada je
Tok filozofije: najpre se mislilo da su ljudi začetnici svih stva
dva da išta objašnjava ta uboga percepcija.
ri - stvari su se postupno objašnjavale u analogiji s pojedinim ljud
Postavka: sasvim je istinito da ne postoji saznanje bez ono
skim svojstvima - najzad se dospelo do osećaja. Veliko pitanje: da
ga koji saznaje, niti subjekt bez objekata i objekt bez subjekta, ali
li je osećaj pračinjenica sve materije? Privlačenje ili odbijanje?
to je najpovršnija trivijalnost.
86 89
O stvari po sebi ne možemo ništa reći, jer smo za sobom Nagon za istorijskim saznanjem - njegov cilj je shvatiti čo
ostavili stanovište onoga ko saznaje, tj. onoga ko meri. Neki kva- veka u postajanju, i isključiti tu svako čudo. Taj nagon zaklanja
40 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 41
98
92
Sigurno je da ljudsko čulno saznanje traga za lepotom, ono
Izgleda mi da je glavna sposobnost opažati oblik, to jest po preinačava svet. Za čim žudimo loveći dugo? Hoćemo li da pre-
čivati na ogledalu. Prostor i vreme su samo merene, prema ritmu vazidemo naša čula? Neprestano saznanje vodi do ružnog i mr
merene stvari. skog. - Biti zadovoljan umetnički intuiranim svetom!
93
Ne treba da bežite u metafiziku, već da se aktivno žrtvujete Čim hoćemo da saznamo stvar po sebi, tada je ona upravo
za kulturu u nastanku! Stoga sam bez ostatka protiv sanjalačkog ovaj svet - saznavati je mogućno jedino kao odražavanje i samo-
idealizma. merenje prema nekom merilu (osećaj).
42 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 43
102
106
Odveć lako nam se dešava da Kantovu stvar po sebi pome-
šamo sa istinskom suštinom stvari koju srećemo kod budista, tj. Vreme po sebi je besmisao: vreme postoji samo za neko bi
stvarnost pokazuje sasvim privid ili je neka pojava sasvim adekvat će koje oseća. Isto tako i prostor.
na istini. Privid kao nebivstvovanje i pojava bivstvujućeg pomeša- Oblik u celini pripada subjektu. To je dokučiti površine
ni su jedno s drugim. U vakuumu rastu sve moguće praznoverice. kroz ogledalo. Sve kvalitete moramo izuzeti.
Stvari ne možemo misliti kakve jesu, jer ih upravo ne bismo
103 smeli misliti.
Sve ostaje takvo kakvo jeste, tj. svi kvaliteti odaju neko neo-
Filozof uhvaćen u mreže jezika. dredivo apsolutno stanje stvari.
44 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 45
107 111
Užasna konsekvencija darvinizma, kojeg uostalom držim za Da je čovek postao ovakav a ne drukčiji, doista je ipak nje
istinitog. Sve naše poštovanje odnosi se na kvalitete, koje držimo govo delo: njegovo je biće da je tako zapleten u iluziju (san) i upu
za večne: moralno, umetnički, religiozno itd. ćen na površinsko (oko). Nije li, konačno, čudesno da i nagoni za
Sa instinktima ne napreduje se ni korak da bi se objasnila istinom ipak iznova izbijaju na njegovo osnovno biće?
svrsishodnost. Jer, upravo ti instinkti su već proizvod beskrajno
dugo produžavanog procesa. 112
Volja se ne objektivira adekvatno, kao što kaže Šopenhau-
er: tako izgleda ako se polazi od najizvedenijih oblika. Osećamo se veliki kada čujemo o nekom čoveku čiji je život
I sama volja je najsloženiji rezultat u prirodi. Nervi koji su bio povezan s nekom laži a koji ipak nije lagao - još više ako ne
pretpostavljeni. ki državnik, radi istinoljubivosti, razara carstvo.
Čak ni sila teže nije jednostavan fenomen, nego opet učinak
kretanja sunčevog sistema, etera itd.
113
I mehanički udarac i takode nešto složeno.
Eter sveta kao pramaterija. Naši običaji postaju vrline zahvaljujući slobodnom prevođe
nju u carstvo dužnosti, tj. time da neprikosnovenost uvodimo u
pojmove; naši običaji postaju vrline time što sopstveno dobro dr
108 žimo za manje važno od njihove neprikosnovenosti - dakle, žr
Sve saznavanje je odražavanje u sasvim određenim oblici tvovanjem individuuma ili bar nagoveštenom mogućnošću takvog
žrtvovanja. - Tamo gde počinje umanjivanje važnosti individuu
ma, koji ne egzistiraju unapred. Priroda ne poznaje nijedan oblik,
ma, počinje i carstvo vrlina i umetnosti - naš metafizički svet. Na
nijednu veličinu, već jedino za onoga ko saznaje nastupaju stvari
ročito čista bila bi dužnost ako u suštini stvari ništa ne bi odgo
kao velike i male. Beskonačno u prirodi: ona nema nigde i nika
varalo moralnom.
kvu granicu. Jedino za nas postoji konačno. Vreme je deljivo do
beskonačnog.
114
123
119
Dobri čovek hoće sada takođe da bude istinit i veruje u isti Izuzetno veličajan, jedan poričuči moral, zato što je čudesno
nu svih stvari. Ne samo društva već i sveta. Veruje tako i u doku- nemoguć. Šta znači to ako čovek s nesputanom svešću kaže Ne!
čivost. Jer zbog čega bi svet trebalo da ga obmanjuje? dok sva njegova čula i nervi kazuju Da! i svako vlakno, svaka će
On prenosi, dakle, svoju sklonost na svet i veruje da i svet lija se suprotstavlja.
prema njemu mora da bude istinit.
Kada govorim o užasnoj mogućnosti da saznanje vodi u
propast, u najmanju ruku sam voljan da napravim kompliment
120
sadašnjem pokolenju: ono u sebi nema ništa od takvih tendenci
Smatram da je lažno govoriti o nekom nesvesnom cilju čo- ja. Ali kada se pogleda na tok nauke počev od petnaestog stoleća,
večanstva. Ono nije celina poput mravinjaka. Možda je mogućno svakako se očituju takva moć i mogućnost.
48 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 49
124 125
Povezani, proosećana draž i pogled na neki pokret daju ka- Vreme, prostor i kauzalnost samo su metafore saznanja, ko
uzalnost najpre kao stav zasnovan na iskustvu: dve stvari, naime jima sebi tumačimo stvari. Draž i delatnost povezane: kako do to
određeni osećaj i određena vidljiva slika pojavljuju se uvek zajed ga dolazi ne znamo, niti ijednu kauzalnost razumemo, ali je nepo
no: da je jedna uzrok druge jeste metafora posuđena od volje i či sredno iskušavamo. Svako trpljenje izaziva činjenje, svako činje
na, zaključivanje po analogiji. nje trpljenje - to najopštije osećanje već je metafora. Opaženo
Jedina kauzalnost koje smo svesni jeste između htenja i či mnoštvo pretpostavlja onda već vreme i prostor, jedno za drugim
njenja - to je ona koju prenosimo na sve stvari i sebi tumačimo i jedno pokraj durugog. Jedno-pokraj-drugog u vremenu proizvo
odnos dve uvek skupa zahvaćene promene. Namera ili htenje da di osećaj prostora.
je nomina, činjenje - verba. Osećaj vremena dat sa osećanjem 5 uzroka i posledice, kao
Životinja kao hoteća - to je njena suština. odgovor na pitanje o stepenu brzine pri različitim kauzalnostima.
Polazeći od kvaliteta i čina: svojstvo vodi od nas do delanja: Osećaj prostora tek metaforički izvesti iz osećaja vremena -
dok je u osnovi tako da mi počev od akcija zaključujemo na svoj ili obratno?
stva: prihvatamo svojstva jer vidimo akcije određene vrste. Dve kauzalnosti lokalizovane jedna pokraj druge -
Dakle, na prvom mestu je akcija i nju povezujemo s nekim
svojstvom.
126
Najpre nastaje reč za akciju, odatle reč za kvalitet. Taj od
nos prenesen na sve stvari jeste kauzalnost. Jedini način da savladamo mnoštvo jeste da razvrstavamo,
Najpre „videti", zatim „vid". „Onaj koji vidi" važi za uzo npr. ćelu jednu skupinu akcionih načina nazvati „neustrašivo".
rak „viđenja". Između čula i njegove funkcije osećamo zakono- Sebi ih objašnjavamo kada ih stavimo u rubriku „neustrašivo".
merni odnos: kauzalnost je prenos toga odnosa (od čula na funk Sve objašnjavanje i saznavanje zapravo je samo izvesno rubrici-
ciju čula) na sve stvari. ranje. - Sada neustrašivim skokom: mnoštvo stvari stavljeno je
Parafenomen je: dovesti u vezu nadražaj koji se osetio u oku pod jedan šešir ako ih, u neku ruku, posmatramo kao mnogo
sa okom, tj. dovesti u vezu pobuđivanje čula sa čulom. Jedino je brojne akcije jednog kvaliteta, npr. kao akcije vode, kao kod Ta-
nadražaj ono što je po sebi dato: osetiti ga kao akciju oka i na lesa. Ovde imamo prenos: jedna apstrakcija obuhvata mnogo
zvati ga „videti" zaključivanje je po kauzalnosti. Osetiti neki na brojne akcije i važi kao uzrok. Koja je apstrakcija (svojstvo) ka
dražaj kao delatnost, nešto pasivno osetiti kao aktivno jeste prvi dra da obuhvati mnoštvo svih stvari? Kvalitet „vodenast", „vla
osećaj kauzalnosti tj. prvi osećaj uspostavlja već taj osećaj kauzal ž a n " . Ćeli svet je vlažan, dakle biti vlažan je ćeli svet. Metonimi
nosti. Unutrašnja sprega draži i delatnosti prenesena na sve stva ja. Lažno zaključivanje. Predikat je zamenjen jednim zbirom pre
ri. Na draž se oko aktivira, tj. vidi. Prema funkcijama naših čula dikata (definicija).
sebi tumačimo svet, tj. svuda pretpostavljamo kauzalnost, jer sa
mi neprestano doživljavamo takve promene.
Podražavanje pretpostavlja primanje i onda nastavljeni pre- Pathos nagona za istinom pretpostavlja uviđanje da se raz
nos primljenih slika u hiljade delotvornih metafora. Ono Analog ličiti metaforički svetovi, razjedinjeni, međusobno bore, npr. san,
no. - laž itd. i običan i istrošen način sagledavanja. Prvi je redi, drugi
češći. Tako se istrošenost bori protiv izuzetka, redovito protiv
neobičnog. Otuda je štovanje dnevne stvarnosti pre na redu od
133 sveta sna.
Koja moć tera na podražavanje? Prisvajanje nekog stranog N o , retko i neobično je dražesnije - laž se oseća kao draž.
utiska pomoću metafora. Nadražaj - zapamćena slika, povezano Poezija.
metaforom (zaključivanje po analogiji). Rezultat: sličnosti su ot
krivene i oživljene. Ponovljeni nadražaj odigrava se još jednom
povodom zapamćene slike.
135
Percipirani nadražaj - sada ponovljen u mnogim metafora Svi prirodni zakoni samo su relacije nekog x prema y prema
ma, pri čemu se srodne slike prilivaju iz različitih rubrika. Sva z. Prirodne zakone definišemo kao relacije prema nekom x, y, z,
percepcija pogađa neko mnogostruko podražavanje nadražaja, ali pri čemu nam je svako sa svoje strane poznato jedino kao relaci
s prenosom na različita područja. je prema nekom drugom x, y, z.
Osećani nadražaj - prenet na srodne nerve, tu ponovljen u Sasvim strogo uzevši, saznavanje ima jedino oblik tautolo-
prenosu, itd. gije i prazno je. Svako saznanje, koje nas unapređuje, identifiko-
Ono što se dešava je prevođenje jednog na druge čulne uti vanje je neistovetnog, sličnog, tj. bitno je nelogičko.
ske: pri određenim zvucima poneko nešto vidi ili nešto kuša. To Samo tim putem zadobivamo neki pojam i potom činimo
je posve opšti fenomen. kao da bi pojam „čovek" bio nešto činjenički zasnovano, dok
smo ga zapravo mi sami obrazovali ispuštanjem svih individual
nih crta. Mi pretpostavljamo da priroda postupa po nekom ta
134
kvom pojmu: ali ovde su, prvo, priroda i, zatim, pojam antropo-
Podražavanje je protivstavljeno saznavanju po tome što sa morfni. Previđanje individualnog daje nam pojam i time počinje
znavanje neće da dopusti da važi upravo nikakav prenos, nego naše saznanje: u rubriciranju, u ustanovljavanju rodova. Ali, to
hoće da održi utisak bez metafore i bez konsekvencija. U tu svr me ne odgovara suština stvari: to je proces saznanja koji zahvata
hu je utisak okamenjen, zahvaćen je i obeležen pojmovima, zatim suštinu stvari. Mnoge pojedinačne crte određuju nam neku stvar,
usmrćen, presvučen i mumifikovan i konzervisan kao pojam. ne sve: istovetnost ovih crta podstiče nas da mnoge stvari podve-
N o , nema nikakvih „doslovnih" izraza ni doslovnog sazna demo pod jedan pojam.
vanja bez metafore. Ali postoji zavaravanje o tome, tj. vera u isti Bića produkujemo kao nosioce svojstava i apstrakcija kao
nu čulnog utiska. Najobičnije metafore, istrošene, važe sada kao uzroke tih svojstava. Činjenica da nam se neko jedinstvo, drvo, na
istine i kao mera za najrede. Ovde jedino po sebi vlada razlika iz primer, pojavljuje kao mnoštvo svojstava, relacija, na dvostruki je
među navike i novosti, učestalosti i retkosti. način antropomorfno: najpre, to razgraničeno jedinstvo „drvo"
Saznavanje je samo rad na najdopadljivijim metaforama, ne postoji - proizvoljno je iskrojiti tako neku stvar (prema oku,
dakle podražavanje koje se više ne oseća kao podražavanje. Pri prema obliku), svaka relacija, naime, nije istinska apsolutna rela
rodno, dakle, ono ne može da prodre do carstva istine. cija, nego je opet antropomorfno obojena.
54 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 5J_
136 139
Filozof ne traži istinu nego metamorfozu sveta u čoveku: on Nekoliki pojmovni nizovi mogu izolovanjem postati toliko
se bori za razumevanje sveta sa samosvešću. On se bori za asimi žestoki da sebi privlače snagu drugih nagona. Tako, na primer,
laciju: zadovoljan je ako je negde uspeo nešto da postavi antropo- nagon saznanja.
morfno. Kao što astrolog vidi svet u službi pojedinačnih indivi Određena sve do nivoa ćelije, tako preparirana priroda sa
dua, tako i filozof vidi svet kao čoveka. da se opet širi i prenosi nasledno, i razrasta se dotle dok, najzad,
jednostavno orijentisana apsorpcija ne razori opštu snagu.
137
140
Suština definicije: olovka je duguljasto itd. telo. A jeste B. To
što je duguljasto, ovde je istrovremeno šareno. - Svojstva zadrža Umetnik ne gleda „ideje": on oseća zadovoljstvo u brojča
vaju jedino relacije. Određeno telo jednako je toliko i toliko rela nim odnosima.
cija. Relacije ne mogu nikada biti suština, nego jedino posledica Sve zadovoljstvo počiva na srazmeri, nezadovoljstvo na ne-
suštine. Sintetički sud opisuje stvar prema njenim posledicama, tj. srazmeri.
suština i posledice su identifikovane, to će reći metonimija. Pojmovi izgrađeni prema brojevima.
U suštini sintetičkog suda leži, dakle, metonimija. To znači Lepi su intuitivni uvidi koji prikazuju dobre brojčane odnose.
da je on lažna jednačina. Sintetički načini zaključivanja su nelo- Covek nauke preračunava brojeve koji se tiču prirodnih za
gički. Kada ih koristimo, pretpostavljamo popularnu metafiziku, kona, umetnik ih gleda: tamo, zakonomernost, ovde - lepota.
tj. onu koja učinke smatra uzrocima.
To što umetnik gleda sasvim je površinsko, nikakva „ideja"!
Pojam „olovka" pomešan je sa „stvari" olovka. O n o „je
Najlakši omotač za lepe brojeve.
ste" u sintetičkom sudu je laž, sadrži izvestan prenos: dve različi
te sfere, između kojih nikada ne može doći do jednakosti, posta
vljene su jedna pored druge. 141
Živimo i mislimo usred samih učinaka nelogičkog, u ne-zna-
nju i lažnom znanju. Umetničko delo se prema prirodi odnosi slično kao što se
matematički krug odnosi prema prirodnom krugu.
138
146
143
Onima, pak, koji hoće da osete jedino učenjačku utoljenost,
U ovoj knjizi se ne osvrćem na savremene znalce i time po
nisam ništa olakšao, jer na njih nisam, najzad, ni računao. Citati
buđujem utisak kao da ih računam medu ravnodušne stvari. Ali,
nedostaju.
hoće li se mirno promišljati o ozbiljnim stvarima, tada se ne srne
smućivati otužnim prizorima. Sada nerado okrećem svoje oči pre
ma njima da bih im rekao da mi nisu ravnodušni, ali da bih želeo 147
da mi takvi budu.
U doba sedam mudraca nije se tako strogo gledalo na autor
sko pravo za mudre izreke, ali je bilo važno ako bi neko prisvo
144 jio neku izreku.
152
Novovekovna filozofija, nenaivna, sholastička, pretrpana
obrascima. Sta je filozof?
Šopenhauer pojednostavljivač.
Ne dozvoljavamo više raspevanost u pojmovima. Jedino u 1. S one strane nauka: dematerijalizovati.
umetničkom delu. 2. S one strane religija: demistifikovati bogove, razma-
dijati.
Protivotrov za nauku? Gde? 3. Tipovi: kult intelekta.
Kultura kao protivotrov. Da bi na njega nauka bila osetlji- 4. Antropomorfni prenosi.
va, moramo poznavati njene nedostatke. Tragička rezignacja. Bog
zna šta će još biti s kulturom! Ona počinje odostrag.
60 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 61
Sta je sada na filozofiji da učini? 3. Stara grčka filozofija protiv mita a za nauku, delimično
protiv posvetovljenja.
1. Nemogućnost metafizike.
2. Mogućnost stvari po sebi. S one strane nauka. U tragičkom razdoblju: saglasni, Pitagora, Empedokle,
3. Nauka kao spašavanje pred čudom. Anaksimandar; apolonski protivan, Heraklit; raskidajući sa sva
4. Filozofija protiv dogmatizma nauke. kom umetnošću, Parmenid.
5. Ali samo u službi jedne kulture.
6. Sopenhauerovo pojednostavljivanje.
7. Njegova popularna i umetnički moguća metafizika. 155
Rezultati iščekivani od filozofije su obrnuti.
I. Uvod. Sta može da uradi filozof u onome što se tiče kulture
8. Protiv opšteg obrazovanja.
njegovog naroda.
On izgleda kao
153
a) ravnodušni samotnik,
Filozofija nema ništa opšte: tek je nauka, tek umetnost. b) učitelj sa sto najspiritualnijih i najapstraktnijih glava,
Empedokle i Anaksagora: prvi hoće magiju, drugi prosve- c) ili neprijateljski razarač narodne kulture.
tljenje, prvi je protiv posvetovljivanja, drugi za.
Pitagorejci i Demokrit: stroga nauka o prirodi. Pod b) delovanje je samo posredno, ali prisutno, kao i pod c).
Sokrat i danas nužni skepticizam. Pod a) dešava se da usled nesvrhovnosti prirode on ostane
Heraklit: apsolutni ideal, sve je privid i igra. samotnik. Međutim, njegovo delo ostaje za kasnija vremena. Ipak
Parmenid: put ka dijalektici i naučni organon. se zapravo pitamo da li je on bio nužan za svoje vreme.
Jedini spokojan jeste Heraklit. Ima li on neki nužni odnos s narodom, postoji li teleologija
Tales želi da dopre do nauke, i Anaksagora, Demokrit, Per- filozofa?
menidov organon, Sokrat. Anaksimandar se opet od nje udaljava, Prilikom odgovaranja mora se znati šta se naziva „njegovo
kao i Empedokle, Pitagora. vreme": to može biti neko malo ili neko izuzetno veliko vreme.
Svaka kultura u cvetu teži za tim da filozofa učini nepotreb Štete od filozofije:
nim (ili da ga potpuno izoluje). Izolovanje ili zakržljavanje može Rastakanje instinkta,
se objasniti na dva načina: kultura,
a) nesvrhovnošću prirode (onda ako je potreban); moralnosti.
b) nesvrhovnom predostrožnošću prirode (onda ako je ne
potreban). Specijalni posao filozofije za sadašnje vreme.
Nedostatak popularne etike.
II. Njegovi razarački i potkresujući učinci - na šta?
Nedostatak osećanja važnosti saznavanja i izbora.
III. Sada - pošto nema kulture, šta on ima da pripremi (razori)? Površnost u razmatranju crkve, države i društva.
Gnev prema povesti.
IV. Napadi na filozofiju.
Govorenje o umetnosti i nedostatak kulture.
V. Zakržljali filozofi.
Značajno je da do tog stanja dovodi intelekt, i to on, koji je kao da je na leđima tigra. Pri takvom rasporedu, u ćelom svetu,
ipak zapravo bio dat samo kao pomoćno sredstvo najnesrećnijim, otkuda bi bilo nagona za istinom!
najistančanijim, najprolaznijim bićima da bi se makar minut ob- Suočen s drugim pojedincima, u meri u kojoj želi da se odr
držala, intelekt bez kojeg bi kao oslonac ona imala sve razloge da ži, pojedinac se u prirodnom stanju stvari intelektom najvećma
se spašavaju brzo poput Lesingovog sina. Ta oholost, vezana za koristi samo za prerušavanje. Ali, zbog toga što želi, istovremeno
saznavanje i čuvstvovanje, opsenjujući oblak koji pokriva ljudske iz nužde i dosade, da opstoji društveno i u mnoštvu, čoveku je po
oči i čula, obmanjuje ih o vrednosti egzistencije time što u sebi no trebno da zaključi mir i, u skladu s tim, traži da iz njegovog sve
si najlaskaviju ocenu o samom saznavanju. Njen najopštiji učinak ta budu isključeni bar najgrublji vidovi bellum omnium contra
je iluzija - ali i najposebniji učinci nose u sebi nešto od istog ka omnes. Ovo zaključivanje mira nosi nešto sa sobom što nalikuje
raktera. na prvi korak primicanju nagonu za istinom. Sada je, naime,
Kao sredstvo održavanja individuuma, svoje glavne snage utvrđeno šta ubuduće treba da bude „istina", to jest izumljena je
intelekt razvija u prerušavanju, jer je to sredstvo pomoću kojeg se jednoobrazno važeća i obavezna oznaka stvari, te zakonomernost
održavaju slabiji, manje krepki pojedinci kojima nije dato da bor jezika nudi i prve zakone istine: jer, ovde se prvi put pojavljuje
bu za opstanak vode rogovima ili oštrim čeljustima kao u grablji- kontrast istine i laži. Lažljivac se koristi važećim oznakama, reci
vih zveri. Kod čoveka je ta umešnost prerušavanja dovedena do ma, da bi nestvarno učinio da izgleda kao stvarno. Na primer, on
savršenstva: ovde su varljivost, pritvorstvo, laž i obmana, ogova veli „bogat sam" dok bi za njegovo stanje tačna oznaka bila za
ranje, naduvenost, život u lažnom sjaju, maskiranost, prikrivanje pravo „siromašan". On zloupotrebljava čvrste konvencije pomo
iza konvencija, pozorišna igra pred drugima i pred sobom, ukrat ću proizvoljnih zamena ili čak obrtanja imena. Ako on to radi na
ko, neprestano obmanjivanje zbog jednog taštog plamena, tako štetočinski i koristoljubivi način, društvo će mu uskratiti povere-
pravilo i zakon da gotovo nema ničeg neshvatljivijeg od uskrsnu nje i isključiti ga iz sebe. Ljude pri tome ne pogađa toliko činjeni
ća među ljudima časnog i čistog nagona za istinom. Oni su dubo ca da su prevareni koliko činjenica da su prevarom oštećeni. Na
ko uronjeni u iluzije i snovne slike, njihovo oko klizi samo po po ovom stupnju, u stvari, oni ne mrze varku, nego rđave, mrske po-
vršini stvari i vidi „forme", njihov osećaj nigde ne dovodi do isti sledice izvesne vrste varki. U istom takvom ograničenom smislu
ne, nego se jedino zadovoljava da primi draži i, kao svirajući po čovek želi samo istinu: on žudi za prijatnim, životonosnim posle-
dirkama, igra na leđima stvari. Sem toga, čovek se noću, čitav ži dicama istine. Naprotiv, prema čistom besposledičnom saznanju
vot, prepušta varljivosti snova, pri čemu njegovo moralno oseća- je ravnodušan, čak je neprijateljski raspoložen prema možda štet
nje ne pokušava da to spreči: dok bi trebalo da postoje ljudi koji nim i razornim istinama. A osim toga: šta se tada zbiva sa onim
su snažnom voljom odstranili to hrkanje. Šta zapravo zna čovek konvencijama jezika? Da li su one možda svedočanstva saznanja,
o sebi? Da li je uopšte sposoban da samo jednom sebe potpuno čula istine? Poklapaju li se oznake i stvari? Da li je jezik adekva
sagleda, kao u nekom osvetljenom izlogu? Ne prećutkuje li mu tan izraz svih realiteta?
priroda većinu od svega, čak i o njegovom telu, da bi ga zadržala Samo zahvaljujući svojoj zaboravnosti čovek može ludo po-
podalje od krivudavog spleta njegovih creva, brzog strujanja kr verovati da poseduje neku „istinu" u upravo označenom stepenu.
vi, upredenih drhtaja mišića, i zatočila u gordu opsenarsku svest? Ako on neće da se zadovolji sa istinom u obliku tautologije, to
Ona je bacila ključ: i jaoj kobnoj znatiželji koja bi jednom htela jest s praznim ljuskama, on će večno uzimati iluzije za istine. Šta
da kroz neku pukotinu pogleda izvan sobe svesti i koja sada na je reč? Zvučni prikaz nervnog nadražaja. Ali zaključivati s ner-
slućuje da na nemilosrdnom, gramzivom, nezasitom, ubilačkom vnog nadražaja na neki spoljašnji uzrok, to je već rezultat lažne i
počiva čovek u ravnodušnosti svoga neznanja, privezan za san neopravdane primene načela razloga. Kako bismo smeli, ako bi
70 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 7J_
jedino istina u genezi jezika bila odlučujuća, i jedino stanovište iz- i sa kojom radi i gradi čovek istine, istraživač, filozof- ako već ne
vesnosti u oznakama bilo odlučujuće, kako bismo dakle smeli re potiče sa čardaka ni na nebu ni na zemlji svakako nam ne dolazi
ći: kamen je tvrd, kao da nam je „tvrdo" poznato i drukčije a ne iz biti stvari.
samo kao sasvim subjektivan nadražaj! Stvari delimo prema ro
du: drvo [der Baum] označavamo kao muško, biljku [die Pflanze] Pomislimo posebno još na obrazovanje pojmova. Svaka reč
kao žensko. Kakvi proizvoljni prenosi! Kako smo samo nada postaje odmah pojam time što ona zapravo ne treba da služi za
leko preleteli kanon izvesnosti! Govorimo o nekoj „zmiji": ozna neponovljivi, sasvim individualizovani pradoživljaj, kojem zahva
ka zahvata samo vijuganje 7 i mogla bi, dakle, da se pripiše i cr ljuje svoj nastanak, kao što je slučaj sa sećanjem, nego je tu isto
vu. Kakva proizvoljna razgraničenja! Kakva proizvoljna povla- vremeno za mnogobrojne, više ili manje slične doživljaje, to jest,
šćivanja čas ovog čas onog svojstva neke stvari! Stavljeni jedan strogo uzeto, nikada istovetne, dakle mora da odgovara samo ra
kraj drugog, različiti jezici pokazuju da se preko reci nikada ne zličitim slučajevima. Svaki pojam nastaje poistovećivanjem nei-
dospeva do istine ni do adekvatnog izraza, jer inače ne bi ni bilo stovetnog. Tako je izvesno da neki list nikada nije sasvim isti sa
toliko jezika. „Stvar po sebi" (bila bi to upravo čista besposledič- nekim drugim, izvesno je da je pojam list bio obrazovan zahvalju
na istina), čak i za oblikovaoca jezika, potpuno je nedokučiva i ne jući slobodnom ispuštanju individualnih razlika, zaboravu speci
zaslužuje napor koji iziskuje. On označava jedino sprege stvari s fičnih obeležja, i kao takav pobeduje predstavu kao da u prirodi,
ljudima i za njihovo izražavanje i ispomaže se najsmelijim meta mimo lišća, postoji „list" poput praoblika prema kojem je sve li
forama. Nervni nadražaj najpre preneti u sliku! Prva metafora. šće satkano, iscrtano, opsečeno, obojeno, namreškano, naslikano,
Slika se potom iznova uobličava u glas! Druga metafora. I svaki ali neukim rukama tako da nijedan primerak nije ispao tačno i ve-
put potpuni skok iz jedne, usred koje je, u sasvim drugu i novu rodostojno po prilici praoblika. Nekog čoveka nazivamo „ča
sferu. Možemo da zamislimo čoveka koji je sasvim gluv i koji ni
snim"; zašto je on danas delao časno? - pitamo. Obično odgova
kada nije čuo neki ton ili muziku: kao što se on, primerice, čudi
ramo: zbog njegove časnosti. Čast! to opet znači: list je uzrok li
Hladnijevim zvučnim figurama u pesku 8 dok otkriva da su one
šća. Apsolutno ništa ne znamo o suštinskoj odlici koju nazivamo
prouzročene podrhtavanjem strune, prisežući zatim da zna šta lju
„čast", ali zato znamo za mnogobrojne individualizovane, stoga
di nazivaju „zvukom", tako je i sa nama svima kada je u pitanju
neistovetne postupke koje izjednačavamo i sada ih označavamo
jezik. Verujemo da znamo nešto o samim stvarima govorimo li o
kao časne postupke; konačno, počev od njih, formulišemo jednu
drveću, bojama, snegu i cveću, a ipak ne posedujemo ništa sem
qualitas occulta sa imenom: „čist". Previd individualnog i stvar
metafora stvari, koje čak i ne odgovaraju izvornim suštastvima.
nog isporučuje nam pojam, kao što nam daje i oblik tamo gde pri
Kao što je sa zvukom u peščanoj figuri, tako se zagonetno X stva
roda, naprotiv, ne zna ni za kakve oblike i pojmove, dakle ni za
ri po sebi jednom uzima kao nervni nadražaj, zatim kao slika, ko
vrste nego jedino za ono nama nepristupačno i neodredivo X. Jer
načno kao glasovna artikulacija. U svakom slučaju, dakle, to se
i naše protivstavljanje individuuma i vrste takode je antropomorf-
logično ne događa prilikom nastanka jezika, i sva građa - u kojoj
no i ne potiče iz biti stvari, čak i ako se ne usudimo reći da joj ono
ne odgovara: bila bi to, naime, dogmatska tvrdnja i kao takva,
baš kao i njena suprotnost, nedokaziva.
' Scblange, Sichwinden.
8
E. F. F. Chladni (1756-1824), nemački fizičar, poznat osobito po svojim is Šta je, dakle, istina? Pokretno mnoštvo metafora, metonimija,
traživanjima u akustici. Ispitivao je, tako, talasno kretanje pomoću vibracija metalnog antropomorfizama, ukratko zbir ljudskih veza koje su poetski i re-
lista po kojem je bio posut neki prah ili sitan pesak. Prilikom vibriranja lista, pesak bi
se skupljao na mestima s najmanjom amplitudom, pa se mogla izmeriti učestalost ta torski bile uznesene, prenesene, ukrašene, i koje nakon duge upotre
lasa. Figure nastale od peska nazivaju se „Hladnijeve figure". be, učvršćene, kanonizovane i obavezne, nalikuju na neki narod:
72 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 73
istine su iluzije za koje smo zaboravili šta su, metafore, pohabane i dražaja u slike, ako ne majka, ipak baba svakog pojma. U toj poj
sa izgubljenom čulnom snagom, novčići čiji je otisak istrven i sada movnoj igri s kockama, „istina" znači korišćenje svake kocke pre
se mogu jedino promatrati ne više kao novčići nego kao puki metal. ma njenoj oznaci, tačno brojanje tačaka na njoj, obrazovanje tač-
Još uvek ne znamo otkuda potiče nagon za istinom: jer, do nih rubrika i nikada se ne ogrešiti o red kasti i niz i rang klasa.
sada smo slušali jedino o obavezi koju uspostavlja društvo da bi Kao što su Rimljani i Etrurci podelili nebo po strogim matematič
opstajalo - istinski biti, to znači upotrebljavati islužene metafore. kim linijama i u tako razgraničen prostor - kao u templum - spre
Rečeno, dakle, jezikom morala: slušali smo jedino o obavezi da se mili boga, tako svaki narod ima iznad sebe slično, matematički iz-
laže prema utvrđenoj konvenciji, da se laže prema društvenim deljeno pojmovno nebo i otada, odzivajući se zahtevima istine,
pravilima i u stilu koji je obavezan za sve. Čovek, svakako, čak
razume da svaki pojmovni bog može da bude tražen samo u nje
zaboravlja da tako stvari stoje s njim; on laže, dakle, nesvesno na
govoj sferi. Tu se treba doista diviti čoveku kao moćnom gradi
pomenuti način i prema stoletnim običajima - i upravo zahvalju
teljskom geniju, koji je uspeo da na pomičnim osnovama i na ne
jući toj nesvesnosti, tom zaboravu, dospeva on do osećaja za isti
koj vrsti tekuće vode podigne beskrajno složenu katedralu pojma.
nu. Na tom osećaju, koji ga obavezuje da neku stvar označi kao
Svakako, da bi na takvim osnovama našlo oslonac, to zdanje mo
„crvenu", drugu kao „hladnu", treću kao „ n e m u " , razrasta se
ra da bude načinjeno kao od paukovih niti, toliko utančano da se
moralna težnja prema istini: nasuprot lažovu, kome niko ne veru-
prenosi s vala na val, toliko čvrsto da ga ne bi mogao srušiti sva
je, koga svi isključuju, čovek sebi dočarava šta je u istini časno,
ki dašak vetra. Po svom graditeljskom geniju, čovek daleko nad-
poverljivo i korisno. Kao „umno" biće, on svoje delovanje sada
mašuje pčelu. Pčela gradi od voska koji sakuplja u prirodi, čovek
predaje vladavini apstrakcija i više se ne žali da je obuzet telesnim
pak od daleko lomnije građe pojmova, koju tek mora da isfabri-
utiscima, intuicijama. On poopštava sve te utiske u bezbojne,
kuje iz sebe. Zbog toga je on čak više nego za divljenje, ali ne zbog
hladne pojmove da bi za njih vezao tok svoga života i delanja. Sve
njegovog nagona za istinom, za čistim saznavanjem. Ako neko sa
što razlikuje čoveka od životinje zavisi od te sposobnosti da se in
tuitivne metafore premetnu u shemu, dakle da se neka slika ras krije jednu stvar iza grma, traži je i nalazi upravo tamo, zbog tog
tvori u pojmu. U području tih shema moguće je nešto što nikada traženja i nalaženja ipak ne zaslužuje neku posebnu hvalu. Među
nije moglo da uspe među prvim intuitivnim utiscima: izgraditi pi tim, tako stoji sa traženjem i nalaženjem „istine" unutar područ
ramidalni poredak prema kastama i stupnjevima, stvoriti novi ja uma. Ako zadam definiciju sisara i onda izjavim, pošto sam
svet zakona, povlastica, podređivanja, razgraničenja, svet koji se promotrio jednu kamilu: „to je sisar", time sam doduše obeloda-
od sada protivstavlja drukčijem, intuitivnom svetu prvih utisaka, nio jednu istinu, ali sa ograničenom vrednošću, hoću da kažem da
svet koji bi bio čvršći, opštiji, poznatiji, ljudskiji i otuda regulati- bi ta istina bila potpuno antropomorfna i ne bi sadržala nijednu
van i imperativan. Dok je svaka metafora iz intuicije individual tačku „istinitu po sebi", stvarnu i opštevažeću, bez obzira na čo
na i bez sebi slične, te stoga uvek zna da izmakne svakom rubri- veka. Tragalac za takvim istinama istražuje, u stvari, samo preo
ciranju, veliko pojmovno zdanje pokazuje strogu pravilnost ne bražaj-sveta u ljudima. On teži za razumevanjem sveta kao čove-
kog rimskog kolumbarijuma i u logiku udahnjuje onu strogost i kolike stvari i, u najboljem slučaju, dospeva do osećanja izvesne
hladnoću koja je svojstvena matematici. Ko je prožet ovom hlad asimilacije. Nalik astrologu koji smatra da su zvezde u službi čo
noćom, jedva će poverovati da je i pojam, okoštao i osmougaon veka i u vezi s njegovom srećom i tugom, takav istraživač posma-
poput kocke, i zamenjiv kao ona, preostao tek samo kao talog
9
tra ceo svet kao da je vezan za ljude, kao beskrajno izlomljen od
neke metafore, te da je iluzija umetničkog prenosa nervnog na- jek prvobitnog zvuka, čovekovog, kao umnogostručeni odraz
praslike, čovekove. Njegov postupak svodi se na uzimanje čove
ka kao mere svih stvari. Ali, pri tome on polazi od zablude kada
Residuum. veruje da su te stvari neposredno pred njim kao čisti objekti. Za-
74 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 75
boravlja, dakle, izvorne metafore intuicije kao metafore i uzima svaki put kada mu je bila data prilika da se veoma jasno uveri u
ih kao same stvari. Samo zaboravom tog primitivnog sveta meta večnu konsekvenciju, sveprisutnost i izvesnost prirodnih zakona.
fora, samo očvršćavanjem i ukrućivanjem užarene i tečne izvorne I zaključio je: dokle god prodrli u visinu teleskopskog i dubinu
mase slika koja izvire iz iskonske sposobnosti ljudske uobrazilje, mikroskopskog sveta, sve je ovde tako sigurno, izgrađeno, bes
samo nesavladivom verom da je ovo sunce, ovaj prozor, ovaj sto krajno, zakonomerno i bez pukotina; nauka će večno imati sa
istina po sebi, ukratko samo time što se čovek zaboravlja kao su uspehom da kopa u ovim bunarima, i sve što se bude našlo zgla-
bjekt, i to kao umetničko-stvaralački subjekt, živi on s nekim spo šavaće se i neće međusobno protivurečiti. Koliko malo to naliku
kojem, sigurnošću i konsekvencijom: ako bi ma i za tren mogao je nekom proizvodu uobrazilje, jer ako bi tako bilo - negde bi
da iziđe van tamničkih zidova te vere, namah bi bilo svršeno s nje ipak moralo da dopusti odgonetanje privida i nestvarnosti. Protiv
govom „samosvešću". N a p o r a ga već košta da prizna da insekt toga valja reći: ako bismo, svaki za sebe, imali raznovrsnu čulnu
ili ptica opažaju sasvim drugi svet nego čovek, i da je pitanje ko senzaciju, mi sami mogli bismo svet da opažamo tek kao ptica,
je je od ta dva opažanja sveta tačnije potpuno besmisleno, pošto tek kao crv, tek kao biljka, ili ako bi neko medu nama video je
odgovor pretpostavlja merilo tačnog opažanja, merilo kojeg za
dan isti nadražaj kao crven, drugi kao plav, a treći ga čuo čak kao
pravo nema. Ali, uglavnom mi izgleda da bi „tačno opažanje"
zvuk, niko onda ne bi govorio o zakonitosti prirode, nego bi je je
značilo: adekvatan izraz nekog objekta u subjektu, što je opet
dino poimao kao izuzetno subjektivnu tvorevinu. Zatim, šta je
protivurečna nesuvislost, jer između dve apsolutno različite sfere,
uopšte za nas neki prirodni zakon? On nam nije poznat po sebi,
kao što su subjekt i objekt, ne postoji nikakva kauzalnost, tač-
nego jedino po svojim učincima, to jest po svojim relacijama s
nost, nikakav izraz, već u najboljem slučaju estetski odnos, hoću
drugim prirodnim zakonima, koji su nam opet poznati samo kao
reći jedan nago vesta vaj ući prenos, mucavi prevod u neki sasvim
zbirovi relacija. Sve te relacije, dakle, ukazuju uvek iznova samo
strani jezik - ali za tako šta bila bi, u svakom slučaju, potrebna
jedna na drugu, a po njihovoj suštini ostaju nam posve nerazu
jedna posredujuća sfera i snaga, maštalački i otkrivalački slobod
mljive; jedino nam je stvarno poznato ono što sami u njih unosi
na. Reč „pojava" prožeta je mnogim zavodljivostima, i stoga je
mo, vreme, prostor, znači brojčani i odnosi uzastopnosti. Ali, sve
što mogu više izbegavam: jer neistinito je da se suština stvari po
što je čudesno i čemu se upravo čudimo u prirodnim zakonima,
javljuje u empirijskom svetu. Slikar kome nedostaju ruke i koji bi
ono što zahteva naše objašnjenje i moglo bi da podstakne nepo
pesmom hteo da izrazi sliku koja mu je pred očima sve nepobit-
verenje prema idealizmu, počiva upravo i jedino u samoj matema
nije će otkrivati, zahvaljujući toj zameni sfera, da empirijski svet
ne otkriva suštinu stvari. Čak ni sprega nervnog nadražaja s pro tičkoj strogosti i neprikosnovenosti predstava o vremenu i prosto
izvedenom slikom nije po sebi ništa nužno. Ali, kada je ta ista sli ru. Te predstave, pak, proizvodimo u nama i iz nas s nužnošću ko
ka reprodukovana milion puta i nasledivana kroz mnogo pokole- jom pauk plete svoju mrežu; ako smo prisiljeni da sve stvari poi
nja, najzad ako se pojavljuje u ćelom čovečanstvu svaki put istim mamo samo u tim oblicima, onda više nije čudno što u svim stva
povodom, ona dobija, konačno, isto značenje za čoveka kao da je rima poimamo zapravo samo te oblike, jer svi oni moraju u sebi
jedina, nužna slika i kao da je ta sprega izvornog nervnog nadra da nose zakone broja, a broj je upravo ono najneobičnije u stva
žaja sa proizvedenom slikom strogo kauzalna. To je poput sna ko rima. Sva zakonomernost koja nam toliko imponuje u putanji
ji se večnim ponavljanjem oseća i prosuđuje posve kao zbilja. No zvezda i hemijskom procesu, u stvari se podudara sa onim svoj
očvršćavanje i ukrućivanje neke metafore ne daje apsolutno nika stvima koja sami unosimo u stvari, te tako zapravo sami sebi im-
kvo jamstvo za neminovnost i isključivo povlašćivanje te metafore. ponujemo. Iz toga, svakako, ishodi da ono umetničko obrazova
Izvesno je da je svaki čovek, koji se srodio s takvim razma nje metafora s kojim u nama započinje svaki osećaj pretpostavlja
tranjima, osetio duboko nepoverenje prema idealizmu te vrste već te oblike, ispunjava se dakle u njima. Samo počev od učvršći-
76 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 77
vanja tih praoblika objašnjiva je mogućnost prema kojoj se može tlija bio siguran da svake noći, tokom celih dvanaest sati, sanja da
opet iz samih metafora konstituisati neko pojmovno zdanje. O n o je kralj, verujem - veli Paskal - da bi on bio isto toliko srećan po
je, naime, podražavanje vremenskih, prostornih i brojčanih odno put nekog kralja koji bi svake noći, tokom celih dvanaest sati, sa
sa na tlu metafora. njao da je zanatlija". Budni dan nekog mitom ponesenog naroda,
na primer starih Grka, neprekidnim delovanjem čuda, takvim ko
je je primereno mitu, sličniji je, u stvari, snu nego danu mislioca
2 razočaranog u nauku. Kada jednom svako drvo može da govori
Na pojmovnom zdanju izvorno radi, kao što smo videli, je kao nimfa ili neki bog prerušen u bika može da otima device, ka
zik, a kasnije nauka. Kao što pčela istovremeno gradi saće i to sa da se lično boginja Atena može videti kako u društvu s Pizistra-
će ispunjava medom, tako i nauka bez zastoja radi na tom veli tom u divnom dvopregu prolazi atenskim trgovima - a u to je ča
kom kolumbarijumu pojmova, grobnici intuicija, i dograđuje sve sni Atenjanin verovao - onda je u svakom trenutku, kao u snu,
novije i više spratove, podupire, čisti, obnavlja staro saće, osobi sve mogućno, i sva priroda obleće oko čoveka kao da je ona sa
to se trudeći da svoju građevinu nakrca do čudovišnosti i u njoj mo maskerata bogova koji se u svakakvim obličjima šaljivo poi
uredno razmesti ceo empirijski, to jest antropomorfni svet. Ako gravaju varajući ljude.
već delatni čovek vezuje svoj život za um i njegove pojmove, da Ali i u samom čoveku je nesavladiva sklonost da dopušta da
ne bi bio otplavljen i sebe izgubio, onda i istraživač svoju kolibu bude varan i kao začaran je srećom kada mu rapsod pripoveda
diže uz samu kulu nauke, da bi mu ona pomogla u njegovim is kao istinite epske bajke ili kada pred njima na pozornici glumac
traživanjima i pružila mu zaštitu iza svojih bedema. A zaštita mu igra kralja kraljevskije nego što je to u samoj zbilji. Taj majstor
je potrebna, jer postoje strašne moći koje se neprestano na njega prerušavanja, intelekt je slobodan i rasterećen od svoga ropskoga
okomljuju i koje naučnoj „istini" protivstavljaju „istine" sasvim rada toliko dugo koliko može da obmanjuje bez štete, i tada svet
drukčije prirode i s najraznovrsnijim zaštitnim znacima. kuje svoje Saturnalije. Nikada on nije obesniji, bogatiji, drskiji,
Nagon da se obrazuju metafore, taj fundamentalni nagon pokretljiviji, nepromišljeniji: u stvaralačkoj radosti izbrizgava is
čovekov koji se nijednog trenutka ne može zanemariti, jer bi se ti prepletene metafore i pomera međaše apstrakcija, tako da, prime-
me zanemario sam čovek, gradeći za sebe kao utvrđenje od rice, strujanje označava kao pokretni put koji čoveka nosi tamo
svojih isparljivih proizvoda, pojmova, jedan pravilni, strogi i no kuda on ionako ide. Sada je on daleko od sebe odbacio beleg slu-
vi svet, na taj način uistinu nije ukroćen i jedva da je sputan. On ganjstva: inače s tužnom revnošću sav predan tome da nekom po
traga za novim područjem svoga delovanja i drugim rečnim kori jedincu pokaže sredstva i put do žuđenog opstanka, pleneći i kra
tom i nalazi ih u mitu, naročito u umetnosti. Uspostavljajući no dući poput sluge za svoga gospodara, sada je on postao gospodar
ve prenose, metafore, metonimije, on neprekidno spliće rubrike i i sme da sa svoga lica izbriše izraz nemaštine. Sve što on od sada
saće pojmova, neprekidno iskazuje svoju žudnju da sa puno čari čini nosi u sebi, u poređenju s njegovom ranijom aktivnošću, pre-
i večno iznova oblikuje prisutni svet budnog čoveka, svet šarolik, rušavanje, baš kao što je njegova prethodna aktivnost nosila u se
nepravilan, kauzalno povezan, kao da je svet sna. Po sebi je bud bi pognutost. On kopira ljudski život, ali ga uzima za dobru stvar
nom čoveku samo pomoću čvrste i pravilne pojmovne pređe ja i izgleda mu da je s pravom njime zadovoljan. Te čudovišne gre
sno da bdi i stoga veruje da sanja kada umetnost jednom iskida de i daske pojmova za koje se grčevito uhvatio nevoljnik da bi se
tu pojmovnu pređu. Paskal je u pravu kada tvrdi da bismo ako tokom života spasao, za oslobođeni intelekt samo su skela i igrač
svake noći isto sanjamo time bili obuzeti podjednako kao što smo ka njegovih najsmelijih umetničkih poduhvata. I kada je on raz
obuzeti stvarima koje svakodnevno gledamo: „ako bi neki zana- bije, smrvi, ponovo je ironično sastavlja sparujući najrazličitije i
78 Fridrib Niče KNJIGA O FILOZOFU 79
razdvajajući najbliskije, i tako pokazuje da mu nije potrebna ni postiže sada u nesreći, poput onoga u sreći, remek-delo prerušava-
kakva nužna pomoć u nemaštini, te da on od sada nije voden poj nja; njegovo lice je nepomično, naoko bez tragova života, gotovo
movima nego intuicijom. Iz tih intuicija ne vodi nikakav pravilan maska s dostojanstveno uravnoteženim crtama: on ne jadikuje i za-
put u zemlju utvarnih shema, apstrakcija: za njih nije načinjena uzdava svoj glas - i kada se neki pravi olujni oblak stušti na nje
reč, čovek nemi kada ih vidi ili govori pomoću zabranjenih meta ga, on se sakriva pod ogrtač i sporim korakom izmiče odatle.
fora i nečuvenih pojmovnih sklopova da bi stvaralački, barem ra
zaranjem i rušenjem starih pojmovnih zidina, uzvratio na pritisak Raspored daljnih delova
moćne savremene intuicije.
Postojala su razdoblja u kojima su jedan kraj drugog staja 3
li umni i intuitivni čovek, jedan u strahu pred intuicijom, drugi s
porugom prema apstrakciji; potonji je isto toliko neuman koliko Opis haotičnog preplitanja u jednom mitskom razdoblju. Is
je drugi neosetljiv na umetnost. Oba žude da ovladaju životom: točnjačko. Počeci filozofije kao uređivačke kultova, mitova; ona
ovaj, znajući da glavne potrebe presretne zahvaljujući predostro- organizuje jedinstvo religije.
žnosti, dalekovidnosti, zakonomernosti, i onaj, poput „odveć ve
selog junaka", ne videći bilo kakvu potrebu i uzimajući kao rea 4
lan samo život prerušen u privid i lepotu. Tamo gde jednom, ot
prilike kao u staroj Grčkoj, intuitivni čovek rukuje svojim oruž Počeci jednog ironičnog stava spram religije. Novo pomalja
jem snažnije i pobedonosnije nego njegov protivnik, moguće je u nje filozofije.
najpovoljnijem slučaju oblikovati jednu kulturu, utemeljiti vlada
vinu umetnosti nad životom: to prerušavanje, odbijanje nemašti- 5 itd. Priča
ne, taj sjaj metaforičkih intuicija i uopšte neposrednost varke pra Zaključak: Platonova država kao nadhelenska, kao nemo
ti sva ispoljavanja takvog života. Ni kuća ni hod, ni odeća ni gli guća. Filozofija ovde dostiže svoj vrhunac, kao državoustanovi-
neni krčag, ne izdaju da ih je nužda iznašla: izgledaju tako kao da teljka jedne metafizički uređene države.
je u njima trebalo da se iskaže uzvišena sreća i olimpska vedrina,
gotovo igra s najozbiljnijim. Dok se čovek vođen pojmovima i ap
strakcijama samo brani od te nesreće, bez mogućnosti da bilo ka NACRTI
kvu sreću iznudi iz tih apstrakcija, dok čezne da se najviše što je
mogućno oslobodi bolova, dotle intuitivni čovek, smešten usred
161
jedne kulture, žanje već - zahvaljujući svojim intuicijama - sem
odbrane od zla, prosvetljenje prožeto stalnim strujanjem, ozare- „Istina"
nje, iskupljenje. N o , svakako, kada boluje, on boluje silovitije:
štaviše, on boluje češće, jer ne ume da uči iz iskustva, i svaki put Listina kao neuslovljena dužnost koja neprijateljski poni
iznova upada u isti jarak u koji se već sunovraćivao. I u boli je štava svet.
bezuman koliko i u sreći, glasno jadikuje i bez utehe je. U okolno 2. Analiza opšteg smisla istine (nekonsekvencija).
stima iste zle kobi, koliko se drukčije ponaša stoičar, podučen isku 3. Pathos istine.
stvom i pojmovima zagospodarivši sobom! On koji inače traži samo 4. Nemoguće kao korektiv čoveka.
iskrenost, istinu, slobodu od iluzija i zaštitu od varljivih iznenađenja, 5. Fundament čoveka lažan, jer je optimistički.
80 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 81
3. Niko ne može, bez nekog ludila, tvrdo da veruje da pose- Svako zbivanje u prirodi u osnovi nam je nejasno: jedino
duje istinu: skepsa neće izostati. možemo da svaki put utvrdimo scenografiju u kojoj se prava dra
Pitanje: da li je dozvoljeno žrtvovati čovečanstvo ludilu - na ma odigrava. Onda govorimo o kauzalnostima, dok u osnovi vi
to bi se moralo odgovoriti odrečno. Ali, praktično, to se dešava, dimo samo uzastopnost događaja. Da je ova uzastopnost svakad
jer je ludilo upravo verovati u istinu. uključena u neku određenu scenografiju, verovanje je koje je bes
krajno puta opovrgavano.
82 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 83
Logika je samo robovanje u okovima jezika. Međutim, jezik bez posledica, čistom, neafektnom, jer bi se tada izgubilo zado
sadrži jedan nelogički element, metafora itd. Prva snaga izvršava voljstvo i nezadovoljstvo, a nema nijednog nagona čije utoljava-
poistovećivanje neistovetnog; ona je, dakle, delovanje uobrazilje. nje ne nosi sa sobom neko zadovoljstvo. Zadovoljstvo u mišljenju
Na tome počiva egzistencija pojmova, oblika itd. ne posvedočava nikakvu žudnju za istinom. Zadovoljstvo u svim
„Prirodni zakoni." Proste međusobne relacije i sa čovekom. čulnim opažanjima počiva u tome da su ona okončana zahvalju
Covek je kao konačan i nepromenljiv postao mera stvari. jući zaključivanjima. Utoliko čovek uvek pliva u moru zadovolj
Zamislimo li ga kao promenljivog i nestalnog, prestala bi strogost stva. Ali, u kojoj meri može zaključak, logička operacija, da pri
prirodnih zakona. Zakon osećanja - kao jezgro prirodnih zako premi zadovoljstvo?
na, mehanika kretanja. Verovanje u spoljašnji svet i prošlost, u
nauci o prirodi.
167
Najistinitije u ovom svetu: ljubav, religija i umetnost. Kroz
sva prerušavanja i maskerade, prvo sagledava jezgro bolnog indivi Nemoguće u vrlinama.
duuma i boluje s njim, a poslednje, kao praktička ljubav, blaži bol Covek nije izrastao iz tih vrhunskih nagona, ćelo njegovo biće
pričajući o jednom drukčijem poretku sveta i poučavajući u prezir pokazuje laki moral, on preskače svoje biće s najčistijim moralom.
prema ovom. To su tri nelogičke moći, prepoznate kao takve.
168
165 169
Ne postoji nagon za saznanjem i istinom, nego samo nagon Kako je jedino umetnost moguća kao laž!?
za verovanjem u istinu; čisto saznanje je nenagonsko. Zatvoreno, moje oko vidi u sebi mnogobrojne nestalne slike -
one su proizvod uobrazilje i ja znam da one ne odgovaraju stvarno
sti. Dakle, ja im verujem samo kao slikama, ne kao stvarnostima.
166
Površine, oblici.
Svi su nagoni povezani sa zadovoljstvom i nezadovoljstvom Umetnost sadrži radost da verovanja budi kroz površine: ali
- ne može se imati nagon za istinom, to jest za istinom potpuno ne varajmo se! Pa onda bi umetnost prestala.
\
84 Fridrib Niče
Starija grčka filozofija jeste filozofija suštih državnika. A Često je kod Grka stariji oblik viši, npr. ditiramb i tragedi
koliko bede vidimo u našim državnicima! To je, uostalom, ono ja. Opasnost za Grke je ležala u virtuoznosti svake vrste; sa So
što najvećma razlikuje predsokratovce i poslesokratovce. kratom su započeli virtuozi života! Sokrat, novi ditiramb, nova
Kod njih nema „odvratne pretenzije na sreću", kakvu zati tragedija, izum retoral Retor je grčki izum kasnijeg vremena. Oni
čemo počev od Sokrata. Stanje njihove duše nije, pak, stožer oko su izmislili „oblik po sebi" (kao i filozofa primerenog tome).
kojeg se sve okreće; jer, nije bezopasno misliti o tome tako. Kasni
Kako treba razumeti Platonov sukob s retorikom? On zavi
je je Apolonovo gnothi sauton bilo pogrešno protumačeno.
di njenom utkaju.
90 Fridrih Niče KNJIGA O FILOZOFU 91
Drevno helenstvo očitovalo je svoje snage u nizu svojih filo 1. Slika Helena s obzirom na njihove opasnosti i poroke.
zofa. Sa Sokratom je prekinuto to očitovanje: on pokušava da 2. Kopija tragičkih strujanja, u suprotnom smeru. Novo tu
proizvede sebe samog i odbaci svu tradiciju. mačenje mita.
Moj opšti zadatak: pokazati kako život, filozofija i umet- 3. Postavke o reformatorima. Pokušaji zadobijanja slike
nost mogu da stupe međusobno u dublju rodbinsku vezu, a da fi sveta.
lozofija ne postane površna i život filozofa lažljiv. 4. Odluka - Sokrat. Platon, onaj u otklonu.\
Veličanstveno je da su stari filozofi mogli da žive tako slo
bodno a da se pri tom ne pretvore u luđake i virtuoze. Sloboda in
180
dividuuma bila je neizmerno velika.
Lažna protivstavljenost vita activa i contemplativa jeste azi- Strast kod Mimnerma, mržnja prema starini.
jatska. Grci su bolje razumevali stvari. Duboka melanholija kod Pindara: jedino ako neki zrak pad
ne odozgo obasjava ljudski život.
179 Razumevati svet polazeći od patnje jeste ono tragičko u tra
gediji.
Te drevne filozofe mogućno je prikazati kao one koji grčki
vazduh i narav doživljavaju kao stegu i rešetke: dakle, oni sebe Tales - onaj nemitski.
oslobađaju (Heraklitova borba protiv Homera i Hezioda, Pitago- Anaksimandar - nestajanje i nastajanje u prirodi moralno
rina protiv posvetovljivanja, svih protiv mita, naročito Demokri- shvaćenih kao krivica i kazna.
ta). U svojoj prirodi imaju neki zev, suprotno od grčkog umetni- Heraklit - zakonomernost i pravednost u svetu.
ka, pa čak i državnika. Parmenid - iza ovog drugi svet; ovaj kao problem.
Shvatam ih kao prethodnike grčke reformacije, ali ne pret Anaksagora - neimar svetova.
hodnike Sokrata. Ipak, njihova reformacija se nije ostvarila, a kod Empedokle - šlepa ljubav i šlepa mržnja; ono duboko ne-
Pitagore je ostala u sektaškom stanju. Grupa pojava nosi sav taj umno u onome što je najumnije u svetu.
duh reformacije - razvoj tragedije. Empedokle je neuspeli reforma Demokrit - svet je sasvim bez uma i nagona, snažno zadr-
tor; posle njegovog neuspeha, preostao je još jedino Sokrat. Tako je man. Svi bogovi i mitovi nekorisni.
Aristotelovo neprijateljstvo prema Empedoklu sasvim shvatljivo. Sokrat: - ne ostaje mi ništa sem ja sam; strah za samog se
Empedokle - republika [Freistaat] preinačenje života - na be postaje duša filozofije.
rodna reforma - pokušaj uz pomoć velikih helenskih svetkovina - Platonov pokušaj, misliti sve do kraja i biti iskupitelj.
Tragedija je takođe bila sredstvo. Pindar?
Oni nisu našli svoje filozofe i reformatore, uporedive s Pla Kao što sam opisao Heraklita, treba opisivati ličnosti. U to
tonom - koji, pak, svoj otklon zahvaljuju Sokratu. Pokušaj ka- uplesti ono istorijsko.
rakterisanja Platona bez Sokrata. Tragedija - duboko shvatanje U ćelom svetu vlada postupnost; kod Grka sve napreduje
ljubavi - čista priroda - nikakvo fanatično odvraćanje - Grci su brzo, pa se i strašno brzo survava. Kada se helenski genije bio is-
očito bili bliže nego ranije da nadu čoveka pojmovno još višeg ti crpeo u svojim najvišim tipovima, Grk se munjevito stropoštao.
pa; no tu, između, presečeno je makazama. Ostaje se kod tragič- Bilo je dovoljno da samo jednom dođe do loma, i veliki životni
kog razdoblja Grka. oblik nije više mogao da bude ispunjen: namah je sve bilo goto
vo, baš kao i u slučaju tragedije. Jedan jedini moćni svojeglavac
92 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 93_
poput Sokrata - i rez je bio nezaceljiv. U njemu se odigralo samo- rak, kakav zatičemo kod kamena i gluposti. Ratovi protiv Persi-
razaranje Grka. Verujem, zbog toga što je on bio sin vajara. Ako janaca su nacionalna nesreća: uspeh je bio prevelik, svi rdavi na
bi jednom likovne umetnosti progovorile, izgledale bi nam povr goni su se ispoljili, tiranska požuda da se zavlada ćelom Heladom
šne; u Sokratu, sinu vajara, ispoljilo se površinsko. obuzela je pojedince i pojedine gradove. S vladavinom Atene (na
Za vreme srednjeg veka, ljudi su postali duhovitiji: za to su duhovnom području) bilo je potisnuto mnoštvo snaga; nek se po
sredstva bila računanje prema dve mere, cepidlačenje sa savešću, misli samo kako je dugo vremena Atena bila neproduktivna za fi
tumačenje pisma. Taj način izoštravanja duha pod pritiskom hije lozofiju. Pindar ne bi bio moguć kao Atenjanin: to Simanid poka
rarhije i teologije nedostajao je antici. Grci su, pak, u okolnosti zuje. Ni Empedoklo ne bi bio, ni Heraklit. Gotovo svi veliki mu
ma velike slobode misli bili mnogobošci i jednostavni: na volju se zičari dolaze izvana. Atenska tragedija nije najviši oblik koji bi
ostavljalo da li će se ili neće u nešto verovati. Z a t o su prikraćeni mogao da se zamisli. Njenim junacima previše nedostaje pindar-
za uživanje u tananom izvrtanju smisla i time za najomiljeniju vr skog. Opšte rečeno: koliko je grozna bila činjenica da je sukob
stu duhovitosti u novijim vremenima. Grci jedva da su bili duho morao da se zapodene upravo između Sparte i Atene - nemoguć-
viti; stoga je toliku pažnju privlačila Sokratova ironija. Nalazim no je čak da bude dovoljno duboko razmotreno.
da je u tome Platon često pomalo trapav. Duhovna vladavina Atene bila je prepreka onoj reformaciji.
Sa Empedoklom i Demokritom, Grci su bili na najboljem Mislima se mora preneti u vreme kada te vladavine još nije bilo:
putu da tačno procene ljudsku egzistenciju, njeno neumlje, njenu ona nije bila nužna, postala je to tek nakon persijskih ratova, zna
patnju; do toga nisu dospeli, zahvaljujući Sokratu. Svim sokratov- či tek pošto ju je fizička i politička moć pokazala kao takvu. Mi-
cima, s groznim abstractama „dobro, pravedno" u glavi, nedosta let je bio, na primer, mnogo darovitiji, Agrigent takode.
je nepristrasni pogled na ljude. Onaj ko čita Šopenhauera, pita se Tiranin koji može da čini sve što god mu prija, tj. Grk koji
zašto je starima nedostajao takav duboki i slobodni pogled - dok nikakvom silom nije ograničen, biće je sasvim bez mere, „krši do
su ga neki morali imati? To je ono što ne uviđam. Naprotiv. Zbog movinske običaje, siluje žene i po volji ubija ljude". Isto je tako
Sokrata su izgubili bezazlenost. Njihovi mitovi i njihove tragedije neobuzdano tiransko slobodoumlje, pred kojim su Grci takode
daleko su mudrije nego etike Platona i Aristotela; i njihovi stoiča- strahovali. Mržnja prema kraljevima - znak demokratskog raspo
ri i epikurejci siromašni su u uporedbi s njihovim starijim pesni- loženja. Verujem da bi reformacija bila moguća da je tiranin bio
cima i državnicima. neki Empedoklo. Tražeći da filozof bude na prestolu, Platon je iz
nosio misao koja je negda bila mogućna: uvideo je potom da je
Sokratov uticaj: čas za njeno ostvarenje minuo. - Perijandar?
1. Razorio je bezazlenost etičkog suda.
2. Uništio nauku.
3. Nije imao nikakvog smisla za umetnost. 183
4. Izdvojio individuum iz istorijskog spoja.
Bez tiranina Pizistrata Atenjani ne bi ni imali nikakvu tra
5. Potpomagao dijalektičku brbljivost i blebetanje.
gediju, jer se Solon tome bio protivio. Ali, uživanje u njoj je već
bilo probuđeno. Sta je hteo Pizistrat s tim velikim podstrekava-
182 njima tuge?
Solonova odvratnost prema tragediji: setimo se ograničava
Ne verujem više u „prirodomeran razvoj" Grka: bili su od nja posmrtnih tužbaličkih svečanosti, zabranjivanja posmrtnih ja-
već obdareni da bi prihvatili postepenost tog hoda korak po ko- dikovki. U slučaju miletskih žena pominju se „manikon penthos".
94 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 95
Prema anegdoti, pretvorstvo je bilo ono što se Solonu nije stenciju i upravlja ciljevima; i tako je predumišljaj kod naroda ka-
dopadalo: pokazuje se lažirana prirodnost Atenjanina. išarenje koje izvode mudre glave, te ništa nije lakše nego pokaza
Klisten, Perijandar i Pizistrat bili su zaštitnici tragedije kao ti nepredumišljaj, na primer u tome da je neko doba, u najpuni-
razonode za narod, uživanja u manikon penthos. Solon hoće uz- jem cvatu, iznenada zahvaćeno snažnim naletom, i da sve turnire.
držljivost. U tome je isto toliko gluposti koliko i u prirodi. Do izvesnog ste-
U ratovima protiv Persijanaca nastale su centralizujuće ten pena, svaki narod doista, čak i pod najnepovoljnijim okolnosti
dencije: dočepali su ih se Sparta i Atena. Naprotiv, od 776. do ma, sprovodi nešto što je u dosegu njegove obdarenosti. Ali, da bi
560. ničega od toga nema: kultura polisa je evala. Mislim da li bi mogao da ostvari ono najbolje u sebi, potrebno je da ga u tome
se bez persijskih ratova ideja o centralizaciji mogla uobličiti u kri ne spreče određeni nesrećni slučajevi. Grci nisu ostvarili ono naj
lu reformacije duha - Pitagora? bolje za šta su bili sposobni. I Atenjani bi postali nešto više bez
Radilo se o jedinstvu svetkovina i kulta: tu bi i počela refor one političke mahnitosti nakon ratova protiv Persijanaca: pomi
ma. Ideja o panhelenskoj tragediji - tu bi se razvila još beskrajno slimo na Eshila, koji potiče iz pretpersijskog vremena i koji je u
bogatija snaga. Zašto do toga nije došlo? Potombi i Korint, Si- svoje vreme bio nezadovoljan Atenjanima.
kion i Atena razvile tu umetnost.
Najveći gubitak koji može da zadesi čovečanstvo jeste poba Zbog nepovoljnog stanja u grčkim gradovima posle persij
skih ratova mnogi su povoljni uslovi za rađanje i razvitak velikih
čaj najviših tipova života. Tako nešto se tada dogodilo. Oštra pa
pojedinaca bili upropašćeni: i tako zaista proizvodnja genija zavi
ralela između tog i hrišćanskog ideala. (Iskoristiti Šopenhauerovu
si od sudbine naroda. Ako su zameci za genije veoma česti, ipak
napomenu: „Izuzetni i plemeniti ljudi brzo usvajaju ono o čemu
su veoma retki sticaji svih najnužnijih pogodnosti.
ih uči sudbina i prilagodavaju se tome gipko i zahvalno; oni uvi
Ta reformacija Helena, kako je ja snivam, bila bi najčude
đaju da se u svetu može naći puno toga što poučava, ali ne i sre
snije tlo za proizvodnju genija, kakvo još nikad nije postojalo. Bi
ća, i konačno vele s Petrarkom: „altro diletto, che 'mparar, non
lo bi to za priču. S njom smo izgubili nešto neizrecivo.
provo". Zbog toga može, čak, da izgleda da oni sa svojim želja
Visoko moralna priroda Helena pokazuje se u njihovom smi
ma i težnjama slede donekle samo još privid, kao šaleći se, ali za
slu za celovitost i jednostavnost. Time što nam ljude pokazuju po
pravo i duboko u sebi očekuju naprosto pouku; to je ono što im
jednostavljeno, raduju nas, kao što to čini pogled na životinje.
daje onda vidoviti, genijalni, uzvišeni izgled. (Parerga, I, 394.)
Filozofi streme tome da razumeju ono što njihovi savreme-
Uporedite to sa sokratovcima i njihovim lovom na sreću!
nici čine već time što samo žive. Dok sebi tumače svoje postoja
nje i razumevaju opasnosti koje ih vrebaju, istovremeno svome
184 narodu tumače njegovo postojanje.
Filozof hoće da umesto narodne uspostavi novu sliku sveta.
Lepa je istina da za nekog za koga su poboljšavanje i sazna
vanje postali životni ciljevi sve stvari služe najboljem. Pa ipak, to Nauka proniče tok prirode, ali nikada ne može da naređuje
je samo donekle istinito: onaj ko hoće da saznaje prisiljen je na ljudima. Naklonost, ljubav, zadovoljstvo, nezadovoljstvo, uzvisi-
najzamorniji rad, onaj kome biva bolje možden je i iscrpljivan bo vanje, iscrpljivanje - sve to nauka ne poznaje. Ono što živi i do
lestima! Sve u svemu bi važilo: navodni predumišljaj sudbine je življava, čovek mora to nekako sebi da protumači, i time da pro-
ste delo pojedinca koji ureduje svoj život i uči iz svega, prikuplja ceni. Snaga religija u tome je što su one merilje vrednosti, merila.
jući saznanje kao pčela med. N o , sudbina koja pogađa neki narod Viđen u mitu, neki događaj izgleda drukčije. Religijsko tumačenje
pogađa jednu celinu koja tako ne može da promišlja svoju egzi- ima po sebi to da ljudski život meri prema ljudskim idealima.
96 Fridrih Niče
BELEŠKA O I Z V O R N I K U
Eshil je živeo i borio se uzalud: došao je prekasno. To je ono
što je tragično u grčkoj povesti: najveći, poput Demostena, dola
ze suviše kasno da bi uzdigli narod.
Eshil jamči veličinu grčkog duha, koja izumire s njim.
)
Sada se divi jevanđelju kornjače - ah, Grci trče prebrzo! Ne
tragam za srećnim vremenima u povesti, već za takvima koja su
nudila povoljno tlo za proizvodnju genija. Ta vremena nalazim
pre persijskih ratova. Nemogućno ih je dovoljno tačno upoznati.
Mnogi ljudi žive dramski život, mnogi epski, mnogi jedan Prevedeni i u ovoj zbirci čitaocima predočeni tekstovi zapra
neumetnički i zbrkani. vo su samo tematski uređeni deo iz rukopisne zaostavštine Fridri-
Persijskim ratovima ušao je u grčku povest daemon ex machina. ha Ničea. 1 0 Međutim, oni ni u kom slučaju nisu presna građa, ne
go pre rukom majstora-mislioca izvedene studije, ukoliko toj reci
Poduhvat o narodnoj kulturi. pridajemo značenje koje ona ima u slikarskoj praksi i istoriji
Rasipanje najskupocenijeg grčkog duha i grčke krvi. Poka umetnosti, studije kako pojedinačnih detalja tako i svekolikih
zati na tome kako ljudi moraju naučiti da žive mnogo razboritije. mogućnosti kompozicije onoga što je tek u nastajanju, ali što se
Tirani duha su u Grčkoj skoro uvek bili ubijani i imali jedino mr već nezadrživo probija kroz oko i duh stvaraoca, ukratko studije
šavo potomstvo. Druga vremena su svoju snagu pokazivala u mi koje su neophodne za predstojeće „celovito" delo i u kojima se
šljenju do kraja i praćenju jedne velike misli u svim njenim mo ono nazire već s dovoljno oštrine. U njima je, naime, već rečeno i
gućnostima: npr. hrišćanska vremena. N o , tu premoć je bilo, kod jasno nagovešteno toliko toga za šta bi drugima bila potrebna će
Grka, veoma teško domašiti; sve je tu bilo izmešano u neprijatelj la jedna opsežna knjiga, pa čak ni tada ne bi uspeli da to iskažu.
stvu. Gradska kultura, jedina je koja se do sada dokazala - i sa Tako je o svom pisanju niz godina docnije govorio i sam Niče. Jer,
da je još živimo. upravo iz ovakvih „studija" rodio se onaj upečatljivi tip pisanja,
fragmentaran i aforističan, iznutra nakrcan i, ipak, prohodan i
Gradska kultura
delotvoran u jezičkom otklonu od tada važećeg filozofskog diser-
Svetska kultura
tativnog govora, tip koji odlikuje poznija Ničeova dela i po ko
Narodna kultura: kako je slaba kod Grka, postoji zapravo jem je on danas prepoznatljiv.
samo atenska gradska kultura, bleda.
Sem donekle okončanog spisa O istini i laži u izvanmoral-
1. Filozofi, izolovani svaki za sebe. nom smislu, ostala tri su grupisani zapisi onako kako su zatečeni
2. Onda kao svedoci helenskoga (njihove filozofije, senke iz u autorovim beležnicama. Vreme njihovog nastanka, pripada peri-
Hada grčke biti).
3. Onda kao borci protiv opasnosti od helenskoga. 10
Prevod je rađen prema „Kronerovom izdanju" (X, s. 109-232), uz osvrt i
4. Onda u toku helenske povesti kao neuspeli reformatori. sravnjenja s najnovijim „arheološkim" kritičkim izdanjem Ničeovih sabranih dela Ko-
5. Onda nasuprot Sokratu i sektama i onom vita contem- lija i Montinarija (prvi i drugi tekst u KGW III 3, treći u III 2, svi s kritičkim apara
plativa, kao pokušaji da se postigne oblik života koji još tom u III 4, i poslednji u IV 1, s kritičkim aparatom u IV 4). Zaslužuje da bude spo
menuto i uzorno francusko (dvojezičko) izdanje, Le Livre du Philosophe (Aubier,
nije postignut. 1969), po sadržaju istovetno s našim i s veoma dobrim prevodom Anžele K. Marijeti
(Angele K. Marietti), o koje se takode moglo oslanjati.
98 Fridrih Niče KNJIGA 0 FILOZOFU 99
odu koji je, s jedne strane, omeđen pojavom prve Ničeove knjige, Zahvaljujući nađenim nacrtima, još davno je istaknuta pretpo
glasovitog Rođenja tragedije, i - s druge - Nesavremenih razma stavka prema kojoj je rečena srodnost objašnjiva kao srodnost i
tranja, te radom na knjizi „za slobodne duhove", Ljudsko, suviše skrovita povezanost nekoliko rasejanih delova veće ali neostvare
ljudsko. Reč je, dakle, o prvom periodu Ničeovog filozofiranja, ne celine. Trebalo je da tekstovi, prema Ernestu Holceru i Augu
njegovog misaonog i kritičkog razrastanja, koje dolazi posle tako stu Horneferu (Holzer, Horneffer), u razvijenijem obliku sačinjar
zvane Pbilologice, mladalačkih filoloških istraživanja i publikaci vaju teorijski deo jednoga dela posvećenog figuri filozofa k a k o j u
ja. Rođenje tragedije iz duha muzike pojavilo se početkom 1872. je Niče dalekosežno sagledao, Knjige o filozofu, Das Philosop-
godine, ali Niče i dalje čita i izučava preplatonovske grčke filozo henbuch, pri čemu bi ona sadržavala i određeni istorijski pregled,
fe, o čemu na najočigledniji način svedeče i ovi tekstovi. U njima naime konačnu verziju rada koji je posthumno objavljen pod au
je „filozof" za Ničea, uvek mislilac koga srećemo pre Sokrata i torskim naslovom Filozofija u tragičkom razdoblju Grka. Doista
Platona ili, pak, neki budući koji je mogućan samo kao nalik pre- niz elemenata potkrepljuje tu pretpostavku o zamišljenoj i neo-
končanoj Das Philosophenbuch. Stavu o umesnosti iznesene pret
sokratovcima, filozof koji bi trebalo da nas izbavi od nagona zna
postavke Holcera i Hornefera - priređivača X sveska u izdanju
nja, filozof - umetnik. Prvi tekst se datira baš u 1872. i, eventual
Ničeovih radova objavljenih pod rukovodstvom Alfreda Bojmle-
no, neki od njegovih delova, na početak 1873. Nesumnjivo je da
ra (Baumler) kod A. Kroner Verlaga (1930-1965) - pridružuje se,
drugi, Filozof kao iscelitelj kulture, potiče s kraja februara 1873.
između ostalih i Karl Slehta (Schlechta), veliki i zaslužni tekstolo
godine, kada Niče govori o projektu svojih Nesavremenih razma
ški demistifikator slike o Ničeovoj zaostavštini, u mnogo čemu
tranja, pa su neki istraživači uvereni da je spomenuti tekst trebalo
krivotvorenoj zahvaljujući filozofovoj sestri. Pa ipak, nužno je sa
da bude prvo od tih Razmatranja „neprimerenih vremenu". N o ,
svom mogućnom opreznošću uzimati naslov ove zbirke, te tako i
do jeseni iste godine Niče završava rad protiv nemačkog filištar-
sadržaj pripisan eventualnoj Knjizi o filozofu, prihvatiti takvo re-
stva oličenog u Davidu Štrausu, a do kraja godine i O koristi i šte
šenje samo uslovno i više u smislu signala za izvesnu grupu ne
ti istorije za život. Oba rada se pojavljuju kao prva dva dela Nesa
sumnjivo krajnje srodnih tekstova.
vremenih razmatranja. Sto se tiče spisa O istini i laži... koji se
U svakom slučaju, ne upuštajući se, na kraju krajeva, u to
uglavnom uzima kao „završen", on je započet već polovinom pret
neizvesno pitanje o stvarnom ili navodnom Ničeovom projektu,
hodne a u svojoj poslednjoj postojećoj verziji ostavljen polovinom
proverljiva je činjenica da ovde sabrani tekstovi koherentno i izo
1873. godine. Pošto je 26. septembra 1875. godine završio Rihar- topno izražavaju ideje i stanovišta koja je izuzetni nemački misli
da Vagnera u Bajrojtu, rad koji će posle Sopenhauera kao vaspita- lac potom ustrajno zastupao tokom celog svog misaonog razvoja.
ča iz prethodne godine kao trećeg dela biti četvrti deo Nesavreme Reč je o odnosu filozofije prema nauci, kulturi i umetnosti, prven
nih razmatranja, Niče do konca meseca otprilike, kako se zaklju stveno razmatran kroz „ogledalo" istine i jezika, čiju nerazlučivu
čuje kao najverovatnije, piše četvrti tekst iz naše zbirke, Nauka i spregu Niče kritički razgrađuje i razotkriva njeno metafizičko
mudrost u sukobu. U tom tekstu otkrivamo u zametku ideje koje funkcionisanje. Otuda su, recimo, upravo u ovim zapisima i od
će delimično biti varirane u sličnim formulacijama i u prvoj svesci lomcima prvi put zatečeni i skriveni neki od bitnih i predodređu-
Ljudskog, suviše ljudskog, objavljenoj tek 1878. godine. jućih korena kasnijih Ničeovih filozofsko-pesničkih uvida. Oni su
No i ne isključivo činjenica da su nastali u istom stvaralač znakovlje u kojem se naj pre, posle Rođenja tragedije, može prati
kom periodu, da vode, u stvari, poreklo iz istog duhovnog traga, ti rađanje Ničeove filozofske misli.
koji je neizbrisivo ocrtan s Rođenjem tragedije, nego daleko više /. A.
neposredan uvid u njihovu izrazitu teorijsku i tematsku međusob
nu bliskost ukazuje nam na unutrašnju srodnost sva četiri teksta.
SADRŽAJ
KNJIGA O FILOZOFU
I POSLEDNJI FILOZOF. FILOZOF. RAZMATRANJA O
SUKOBU UMETNOSTI I SAZNANJA
7
(jesen i zima 1872. godine)
II FILOZOF KAO ISCELITELJ KULTURE
59
(proleće 1873. godine)
III SAZNA]NO-TEORIJSKI UVOD O ISTINI I LAŽI U
IZVANMORALNOM SMISLU (leto 1873. godine) 67
Beleška o izvorniku 97