TEORIJA PRAVA

1. OSNOVE PRAVNE I POLITIČKE FILOZOFIJE

1.1.»LEKSIKON TEMELJNIH POJMOVA POLITIKE–ABECEDA

DEMOKRACIJE«, SARAJEVO, 1994.
IDEALI

Sloboda je odustvo vanjske prisile i mogućnost samoodređenja subjekta. Razlikuju se tzv.negativna sloboda
(sloboda od) i pozitivna sloboda (sloboda za). Negativna sloboda je odsustvo vanjskih prepreka koje subjekta
sprečavaju da djeluje po svojoj volji. U političkom smislu, radi se o uspostavljanju prostora za djelovanje
oslobođeno vanjskog nametanja. Pozitivna sloboda je sloboda za djelovanje subjekta po vlastitoj volji.

Aristotel smatra da je slobodan čovjek koji raspolaže samim sobom. Suprotno od toga je rob.

Hobs pod uticajem mehanike definira slobodu kao odsustvo vanjske prepreke kretanju, jer je čovjek
slobodniji što se u više pravaca može kretati.

Protestantski pokret ističe važnost slobode savjesti, odnosno volje. Oni smatraju da je savjest nužno
oslobođena od vanjskih ograničenja. Vlast može čovjeka prisiliti da djeluje, ali ne i da misli na određeni
način.

Liberalizam se opredjeljuje za slobodu pojedinca u svakoj vrsti djelovanja – politici, ekonomiji, obrazovanju
itd. Država se shvata samo kao instrument očuvanja sigurnosti slobodnih pojedinaca. Socijalisti smatraju da
je pretpostavka za političku slobodu uspostavljanje socijalizma kao društva oslobođenog od eksploatacije.

Jednakost je načelo prema kome svi ljudi jesu ili bar trebaju biti jednaki u relevantnim elementima. Obzirom
na to razlikuju se 4 vrste jednakosti: politička, pravna, socijalna i ekonomska.

Politička jednakost znači da svi punoljetni građani imaju jednako pravo na političku participaciju. To
uključuje pravo građanina da bira i da bude biran, kao i sloboda ličnosti, sloboda savjesti i mišljenja, govora i
udruživanja, te sloboda od nezakonitog lišavanja slobode.

Pravna jednakost obuhvata pravičnost i zakonitost. Pravičnost znači da sudije u jednakim slučajevima trebaju
postupati jednako. Zakonitost znači savjesnu i dosljednu primjenu relevantnih propisa na sve pojedinačne
slučajeve sa istim bitnim obilježjima.

Socijalna jednakost znači jednaku mogućnost svakog čovjeka da razvija svoje sposobnosti, stiče znanja i
ostvaruje prava neovisno od svog socijalnog porijekla.

Ekonomska jednakost podrazumijeva iste prihode i bogatstva za sve članove društva.

Odbacivanje ideala jednakosti zasniva se na tvrdnji da je savršena jednakost neostvariva u praksi, a da težnje
ka njenom ostvarenju predstavljaju prijetnju ljudskoj slobodi. Ljudi se međusobno znatno razlikuju po svojim
sposobnostima, pa je neizbježno da jedni budu uspješniji od drugih.

Pravednost je princip odnosa među ljudima koji kao takav odgovara svakom pojedincu na osnovi kvaliteta
koje mu zajednica ili društvo priznaju. Justinijanova definicija, koja se i danas najčešće koristi je:
»Pravednost je čvrsta i trajna volja da se svakom dodijeli njegovo pravo«.
Prirodnopravni teoretičari razlikuju pravednost koja proizilazi iz prirode čovjeka od one koju dodjeljuje
pozitivno pravo. Polazeći od teorije društvenog ugovora, prirodno pravo pojam pravednosti shvata kao
poštivanje ugovora.

Vremenom pojam pravednosti dobija status ideala koji služi za procjenu kvaliteta zakonskih sistema, ali i
pojedinačnih djelovanja. Russell pravednost definiše kao »jednaka prava«.

Prema teoriji pravednosti J.Rawlsa, pravednost znači:

1. Slobodu svakog pojedinca da slijedi vlastiti životni plan;
2. Socijalne i ekonomske jednakosti moraju se tretirati tako da bude razumno moguće očekivati da
pogoduju svakome, uz uslov da su sve pozicije i službe otvorene za sve.

Solidarnost je uzajamna podrška članova zajednice. Ona označava spremnost na pomoć članovima vlastite ili
druge zajednice, težnju za dobrom drugoga. Solidarnost se javlja kao socijalna oznaka u 19.vijeku, a nastavlja
se na dužu tradiciju pojma bratstvo. Značenje pojma bratstvo u kršćanskoj nauci implicira zajednicu širu od
svake političke zajednice (potencijalno zajednicu svih ljudi).

Solidarnost se kao program najprije povezuje sa socijalizmom 19.vijeka, ali ga kasnije prihvataju i druge
političke doktrine. U naše doba načela solidarizma su u znatnoj mjeri prihvaćena kao načela tzv.države
blagostanja. Osim toga, u savremenim raspravama solidarnost se javlja kao bitan element internacionalizma,
tj. kao stanovište po kome je nužno podržavati borbu za slobodu drugih naroda, pomoći narodima koji su pod
represijom svojih upravljača, onima koji trpe zbog posljedica elementarnih nepogoda ili zbog permanentne
gladi, bolesti, nepismenosti itd. Na takvom shvatanju posebno insistiraju ekološki i mirovni pokreti.

Mir u općem značenju je harmoničan društveni odnos među ljudima. U međunarodnim odnosima se definiše
kao odsustvo rata između država, a u unutrašnjepolitičkom smislu označava stanje uspostavljenog reda,
odnosno odsustva nemira i pobuna.

Nakon II sv.rata u nauci međunarodnih odnosa razvija se interdisciplinarno istraživanje mira. Ovo
istraživanje se krajem 50.-tih godina oblikuje u čitav naučni pokret, da bi 1964.godine bilo osnovano
međunarodno udruženje za istraživanje mira (International Peace Research Association – IPRA), a
1966.godine Štokholmski međunarodni institut za istraživanje mira, kao najuglednija svjetska institucija te
vrste (SIPRI – Stockholm International Peace Research Institute).

Suživot sa prirodnom okolinom je način uređenja odnosa čovjeka sa okolinom koji polazi od načela
prilagođavanja prirode ljudskim potrebama i obrnuto. Do 60.-tih godina 20.vijeka vladajući je bio
homocentrički (antropocentrički) stav čovjeka prema prirodi. Nakon što je ovaj stav počeo ispoljavati
ozbiljne nedostatke, javlja se ekocentrički pristup. Polazište ovog pristupa je ekosistem. Načelo dominacije i
eksploatacije zamjenjuje se načelom suživota sa prirodnom okolinom.

Nasuprot ranijim ekonomskim modelima koji su ekonomski razvoj shvatali kao rast, modeli održivog razvoja
uvažavaju prirodne granice ekonomske djelatnosti i dozvoljavaju ekološki racionalan razvoj. Racionalnost
osigurava da ne dođe do ekološkog deficita, koji bi onemogućio dalji ekonomski razvoj. Dakle, ekološki
racionalno ponašanje je istovremeno i ekonomski racionalno. Model održivog razvoja podrazumijeva
distribuciju ekonomske moći između sadašnje i budućih generacija. Neprihvatanje modela održivog razvoja
bi dovelo u pitanje egzistenciju budućih generacija.

Tolerancija je stav prema kome u zajedničkom životu, u ime viših ciljeva zajedničkog življenja, treba otrpjeti
štetu koju pojedincima ili grupama svojim djelovanjem ili iskazanim mišljenjem nanose drugi pojedinci ili
grupe. Tolerancija je odnos društvenih subjekata moći. Strpljiv može biti samo onaj ko ima moć da slobodno
odluči da li će trpjeti štetu ili će primijeniti silu prema štetnicima. S druge strane, trpljen može biti samo onaj
ko ima moć da nanese štetu. Nemoćni se ne tolerišu, već ignorišu.

2
Tolerancija je naprije zagovarana u zahtjevima da vladar na području svoje države toleriše ispovijedanje
različitih religija. Povod tome su vjerski ratovi koji su obilježili srednji vijek u Evropi. Nužnost tolerancije je
prvi sistematski obrazložio Džon Lok u djelu Pismo o toleranciji iz 1688. Odvajajući crkvu od države, Lok je
smatrao da postojanje više religija i crkava u jednoj državi ne ugrožava opstanak države, ukoliko svaka
zajednica ispunjava samo svoje funkcije.

Ideju tolerancije općenito su formulisali liberali i ona je proširena na sva područja ljudskog života u kojima se
zagovaraju različite vrijednosti, uvjerenja i ideologije. Liberali su zahtjev za općenitim važenjem tolerancije
obrazlagali temeljnim pravima čovjeka na slobodu i jednakost, koja pravni poredak mora garantovati i štititi
kao najvišu vrijednost.

Kao stav i političko ponašanje tolerancija je jedino moguća prema onim mišljenjima i djelovanjima koja svim
članovima zajednice priznaju pravo na jednakost i slobodu, tj. ne teže njihovom nasilnom ukidanju. Otuda i
zagovornici tolerancije priznaju opravdanost netolerantnog ponašanja prema nasilnicima. To je “paradoks
tolerancije”, obzirom da se tolerancija zagovara samo prema onim mišljenjima i djelovanjima koja nisu bitno
različita. Taj paradoks se mora prihvatiti kao jedino moguć, jer odustajanje od nasilja prema nasilnicima
znači odustajanje od slobode, jednakosti i pravednosti kao temeljnih vrijednosti zajednice.

Sigurnost i blagostanje označavaju okvir socijalne i političke zajednice koji omogućava opstanak same
zajednice i njenog unutrašnjeg ustrojstva. Sigurnost posebno podrazumijeva zaštitu ljudskog života i poretka
političke zajednice od nasilnog ugrožavanja. Blagostanje podrazumijeva dostupnost materijalnih sredstava za
zadovoljavanje ljudskih potreba.

U predmodernim društvima sigurnost i blagostanje se ostvaruju u organski povezanim socijalnim

zajednicama (patrijarhalna porodica, klan, seoske zajednice). U antičko i srednjevjekovno doba evropska
politička zajednica zasniva se na pravnom poretku, koji svim građanima garantuje sigurnost, a zauzvrat ih
obavezuje da se solidarno brinu o sigurnosti zajednice kao cjeline.

U modernom društvu dolazi do individualiziranja zasnovanog na privatnom vlasništvu i tržišnoj ekonomiji, te

nastaje novi okvir za realizaciju sigurnosti i blagostanja pojedinca. Pravni poredak garantuje regularnost i
stabilnost tržišnih transakcija i čuva institut privatnog vlasništva, koje je pretpostavka subjektiviteta
pojedinca. Svaki pojedinac je prinuđen da se sam brine za svoje blagostanje, koje ostvaruje pomoću vlastitog
rada i vlasništva. Tržišna privreda podrazumijeva bitnu neravnopravnost privrednih aktera, od kojih samo
manjina raspolaže sredstvima za proizvodnju a većina živi u uslovima egzistencijalne nesigurnosti i lišena je
mogućnosti da postigne individualno blagostanje.

Od druge polovine 20.vijeka, zahvaljujući općem pravu glasa i razvoju radničkog pokreta, u razvijenim
kapitalističkim zemljama se javlja tzv.država blagostanja, odnosno socijalna država. Ona štiti pojedinca
preuzimajući obavezu da garantuje određeni nivo socijalne sigurnosti i blagostanja.

DOKTRINE

Liberalizam je politička filozofija za koju je sloboda osnovni kriterij vrednovanja svih društvenih ustanova.
Sloboda se posmatra sa stanovišta pojedinca i zasniva se na individualnim slobodama. Sloboda kao odsustvo
prinude određuje i dužnost države. Država štiti, a ne propisuje. Državno miješanje je opravdano samo ako
ona treba da zaštiti pojedince jedne od drugih ili od same vlasti. U svim drugim slučajevima država
nelegitimno uzurpira prava i ograničava slobode pojedinaca. Sve obaveze, uključujući i političke, zasnivaju
se na ugovoru i dogovoru. Čovjek je slobodan da bira smisao svog života ako ne ugrožava isto takvo pravo
drugih ljudi i ukoliko ispunjava obaveze koje je dobrovoljno preuzeo.

3
Obzirom da liberalizam smatra kako država nema viših ciljeva od dobrobiti pojedinca, on prirodno zagovara
toleranciju. Ustvari, liberalno mišljenje se razvilo iz učenja o vjerskoj toleranciji i dužnosti države da štiti
pravo svih na slobodno izražavanje vjere i slobodu mišljenja uopće.

Liberali smatraju da se njihovo učenje o slobodi iz temelja razlikuje od Platonovog i Aristotelovog učenja.
Naime, prema liberalizmu prvenstveni cilj države je da garantuje sigurnost svojim građanima. Prema antičkoj
filozofiji, cilj je da država osigurava pravdu. U tom smislu liberali razmatraju negativnu slobodu (slobodu
pojedinaca), a antička filozofija pozitivnu slobodu (pravedno ustrojstvo države).

Liberalno učenje o socijalnoj pravdi za cilj ima da ideal slobode poveže sa idealom jednakosti. Ono smatra da
svakom građaninu pripada određeni skup dobara samo zbog toga što je član zajednice, jer zajednica svojim
građanima treba osigurati određeni stepen jednakosti. Ta jednakost se prvenstveno odnosi na političku
jednakost, ali i na određeni nivo socijalne jednakosti. Pritom se određivanje nivoa socijalnih davanja prepušta
demokratskim institucijama (prvenstveno parlamentu), koje trebaju nivo socijalnih davanja uskladiti sa
zahtjevima privredne efikasnosti i socijalne pravde.

Liberalizam je smatrao da je u demokratskom sistemu vrlo važna zaštita manjine i odbrana od trajnog
revolucionarnog populizma. Branu populizmu predstavlja konstitucionalizam, tj. ustav koji se ne može
mijenjati jednostavnom odlukom većine, već zahtijeva određeni vid konsenzusa. Zaštita manjine pronalazi se
u lokalnim autonomijama i u federalnom uređenju.

Činjenica je da je liberalizam zaslužan za gotovo sve osnovne političke ustanove savremenog svijeta:
slobodna trgovina, sloboda misli i tolerancija, konstitucionalizam i zaštita ljudskih prava, demokratija,
podjela vlasti, federalizam i autonomija, socijalna pravda. Posebne tekovine liberalizma predstavlja
ukazivanje na individualne slobode i političku jednakost.

Konzervativizam je glavni suparnik liberalizma. Radikalniji mislioci ga određuju kao učenje koje brani status
quo. Međutim, ispravnije je reći da je to politička filozofija legalnosti. Osnovna misao konzervativizma je da
bez prava nema države. Racionalisti i liberali bi tvrdili da zakoni koji nisu zasnovani na saglasnosti onih na
koje se odnose, za njih ne mogu biti obavezujući. Konzervativizam je politička filozofija koja brani legalnost
i legitimnost traži u nečem drugom, a ne u saglasnosti odnosno društvenom ugovoru.

Konzervativizam smatra da zakoni obavezuju bez obzira na političku saglasnost, tj. da su ljudi dužni slušati
suverenu vlast jer se ona ne zasniva na njihovoj saglasnosti, već na pravu. Pravo se poštuje bezuslovno, pa
nije moguće poslušnost uslovljavati saglasnošću. Konzervativna misao polazi od tvrdnje da prethodne odluke
obavezuju. Engleski konzervativci su tvrdili da je zakon “bolji što je stariji”.

Mada je sam bio liberal, engleski mislilac E.Burke smatra se jednim od najvećih konzervativnih političkih
mislilaca. Njegov osnovni doprinos je osporavanje revolucije, za što iznosi 2 argumenta: (1) čovjek se ne
može osloboditi obaveze samo zato što mu ona ne odgovara; (2) uklanjanje legalnosti vodi ka dijeljenju
revolucionarne pravde, što nužno vodi ka teroru.

Bitno je naglasiti da su Engleski konzervativci nisu bili apsolutno protiv promjena, već su smatrali kako je
potrebno osigurati političku mogućnost za osporavanje i promjenu zakona, kako bi se izbjegle revolucije.
Zato su zagovarali priznavanje političkog pluralizma i prava na stvaranje stranaka. Političkim putem može se
osporavati legitimnost, a zakoni se mijenjaju legalnim putem.

Savremeni konzervativizam u svom dominantnom obliku je demokratski, s tim što se više od drugih
demokratskih struja zalaže za kontinuitet legalnosti i za suverenost autoriteta. To što se argumentima može
osporiti neko pravo nije dovoljan razlog da se autoritet prava ne poštuje – to je osnovni stav konzervativizma
i razlog njegovog suprotstavljanja revolucionarnim promjenama.

4
Socijalizam je teorija, pokret i poretak koji teži socijalizaciji, tj.podruštvljavanju osnovnih uslova ljudske
egzistencije. Javlja se sredinom 19.vijeka u Francuskoj i prvobitno predstavlja suprotnost individualizmu, tj.
oslanjanje na kolektivnost opstanka. Najviša vrijednost socijalizma je jednakost i to ne samo politička, već
društvena, iz koje proizilazi programska težnja za ukidanjem ili barem kontrolisanjem privatnog vlasništva, te
isticanje rada kao osnove ljudskog opstanka.

Anarhizam je doktrina i pokret unutar socijalističke teorije i pokreta koja smatra da je anarhija ideal
pravednog društva, odnosno političkog poretka bez ikakve vanjske prinude 1. Najznačajnija struja anarhizma
je anarhistički komunizam, koji zagovara zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelu
prema potrebama. Društvo se shvata kao skup slobodno ujedinjenih komuna i proizvodnih udruženja u kome
ne djeluje ni jedna vrsta vanjske prinude nad pojedincima (državne, pravne, političke, ekonomske). Princip
odlučivanja je opća saglasnost na osnovu morala. Anarhisti smatraju da se to društvo može uspostaviti
odmah, odbacujući ideje prelaznog perioda između građansko i komunističkog društva, kao i sve oblike
socijalističkog reformizma.

Boljševizam je prvobitno struja u ruskom radničkom pokretu, zatim frakcija u Socijaldemokratskoj radničkoj
stranci Rusije, a od 1912.godine samostalna politička stranka. Nakon oktobarske revolucije uspostavlja se
kao državni poredak u Sovjetskom savezu, a nakon II svjetskog rata i u nizu istočnoevropskih zemalja.
Ideološku osnovicu boljševizma čini lenjinizam, tj. Lenjinova interpretacija marksizma. Novi poredak naziva
se diktatura proletarijata. Zasniva se na podržavljenoj planskoj privredi i političkoj diktaturi komunističke
partije, čiji je zvanični cilj uspostava komunističke zajednice. U ostvarenju tog cilja dozvoljena us sva
sredstva, uključujući i teror. Kolektivistički poredak je nadređen temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

Demokratski socijalizam označava ideološku orijentaciju, koju je zagovarala većina zapadnoevropskih

socijalističkih i socijaldemokratskih partija. Formirana je nasuprot boljševičkom komunizmu i nacional-
socijalizmu nakon II svjetskog rata. Temeljna načela iskazana su u deklaraciji pod nazivom Ciljevi i zadaci
demokratskog socijalizma, koja su usvojena prilikom obnavljanja Socijalističke internacionale 1951.godine u
Frankfurtu.

Programom SDP Njemačke usvojenim 1959.godine demokratski socijalizam je uobličen u ideologijsku

orijentaciju čije osnovne vrijednosti su sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. Ove vrijednosti se mogu
ostvariti uspostavljanjem političke demokratije, državnom intervencijom u tržišnoj privredi, uspostavljanjem
socijalne države i proširenjem demokratskih prava zaposlenih.

Komunizam se određuje kao besklasni društveni poredak u kome su sredstva za proizvodnju zajedničko
vlasništvo ljudi, a proizvodi društvenog rada se prisvajaju neposredno na osnovu individualnih potreba. Svi
ljudi su socijalno jednaki i slobodno razvijaju svoje fizičke i umne sposobnosti. Nestankom klasnih
protivrječnosti odumire i država. Komunizam je asocijacija slobodnih i jednakih pojedinaca.

Realni socijalizam je sintagma koju izvorno uvodi sovjetska ideologija krajem 60.-tih godina XX vijeka da bi
razgraničila istočnoevropski socijalizam od zapadnog poimanja socijalizma. Realni socijalizam proizilazi iz
osnovnih načela boljševizma - diktature proletarijata, dokidanja privatnog vlasništva, te dominacije općeg
interesa nad pojedincem. Osnovna formula realnog socijalizma je vlast komunističke partije u državi, prevlast
političke sfere nad društvenom, te ideologijsko nametanje obaveznih modela svakidašnjeg života.

Fašizam/nacionalsocijalizam je naziv antiliberalnog, antidemokratskog, antikomunističkog i

antisocijalističkog ubjeđenja, pokreta i poretka koji je postojao u Italiji između 2 svjetska rata. Fašistički
poredak je prestao postojati nakon kapitulacije Italije 1943.godine.

Fašizam nastaje u uslovima krize kapitalističkog građanskog društva, iz koje izlaz vidi u uspostavi zajednice.
Zajednica se poima kao država ili kao nacija, čije jedinstvo je zagarantirano krvlju i tlom. Zajednica je
najviša vrijednost. Ona prethodi pojedincu kako vremenski, tako i logički i ima pravo da pojedinca ili uže
1
Predstavnici su Bakunjin i Kropotkin

5
društvene grupe podvrgne vlastitoj volji. Uslov za duhovni, socijalni, politički i ekonomski preporod je
jedinstvo zajednice, koje se iskazuje u njenoj jedinstvenoj volji izraženoj kroz ličnost vođe.

Zagovarajući nacionalizam, rasizam a posebno antisemitizam, fašisti prikazuju pripadnike manjinskih nacija
kao osnovne krivce za krizu poretka. Istovremeno, treba nasilno ukinuti sve ideološke, vjerske, kulturne,
političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva.

Partija (pokret) ukida pravnu i uspostavlja policijsku državu. Jedinstvo zajednice ostvaruje se terorom,
monopolom propagande i potčinjavanjem odgojnih i obrazovnih institucija. Ekonomsku krizu fašistički
poredak pokušava riješiti državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim
investicijama (javni radovi, proizvodnja naoružanja), te kršenjem socijalnih prava radnika.

Korporativizam izvorno označava političku doktrinu koja je zasnovana na feudalnoj postavci o konstituiranju
političke zajednice posredstvom korporacija, tj. autonomno organiziranih kolektivnih političkih subjekata.
Osnovne postavke korporativističke doktrine su:
1. Korporativni politički subjektivitet - Osnovni subjekti političkog života nisu pojedinci, već organski
strukturirane i politički institucionalizirane staleške, društvene, odnosno strukovne skupine ili manje
teritorijalne cjeline (gradovi, općine);
2. Korporativna reprezentacija – politička zajednica se ne uspostavlja posredstvom reprezentacije
individualnih volja, već reprezentiranjem i povezivanjem korporativno organiziranih grupnih interesa;
3. Dekompozicija državne suverenosti – čvrsti unutrašnji suverenitet države se zamjenjuje međusobno
isprepletenim kompetencijama korporativnih subjekata.

Tradicionalna korporativistička doktrina se nije održala u svom integralnom obliku, ali se mnogi njeni
elementi mogu naći u drugim doktrinama (fašizam, sindikalizam i radničko samoupravljanje, pluralizam, te
neokorporativizam).

NAČINI ZAŠTITE SUBJEKTA

Prirodno pravo je pravo koje svaki čovjek ima na osnovu prirodnog poretka stvari, odnosno na osnovu
ljudske prirode. Ključni problem svake teorije prirodnog prava jeste jasnije definiranje prirodnog poretka na
koji se poziva. Već od grčkih sofista priroda važi kao hijerarhijski stepenovani poredak u kome je svakom
biću određeno njegovo mjesto.

Sve moderne teorije prirodnog prava definišu prirodno stanje kao stanje haosa koje ne odgovara ljudskoj
egzistenciji. Prelaz iz prirodnog stanja u civilno moguć je samo posredstvom društvenog ugovora. Taj ugovor
polazi od pretpostavke da ljudi pristaju biti podređeni zakonima i vlasti uz uslov da im se garantuju osnovna
(prirodna) prava, odnosno sigurnost koju nemaju u prirodnom stanju. Na taj način prirodno pravo ima
dvojaku funkciju – ono delegitimira stari i legitimira novi poredak zasnovan na društvenom ugovoru.

Moderno prirodno pravo zvršava sa Fihteovom filozofijom prava koji dovodi u sumnju samu egzistenciju
ugovora, pripisujući subjektu pravo da ugovor raskida po vlastitom nahođenju, čime se pokazuje nemogućom
čitava pravna konstitucija koja polazi od prirodnog prava.

Prirodno pravo se ponovo aktuelizira nakon II svjetskog rata, kao osnova za procese protiv nacističkih ratnih
zločinaca. Razlog tome je činjenica da su nacisti nakon što su putem izbora došli na vlast, donijeli niz propisa
kojima su formalno legalizirali istrebljenje miliona ljudi. Prirodno pravo je zbog toga aktuelizirano kao osnov
za gonjenje nacista.

U savremenim okolnostima na prirodno pravo se pozivaju politička kretanja i snage koje nastoje pokazati
nelegitimnost pojedinih poredaka ili svjetskog poretka u cjelini.

6
Građanska neposlušnost označava javan, nenasilan, svjestan i politički čin oprečan zakonu. Cilj tog čina je
da izazove promjenu zakona ili političke djelatnosti vlasti. Građanska neposlušnost može biti direktna i
indirektna, u zavisnosti od toga da li se njome krši isti zakon protiv kojeg se protestuje, ili se u znak protesta
protiv jednog zakona krši drugi zakon. Građanska neposlušnost je javan čin jer se obraća općim, javnim
načelima pravednosti i jer se vrši javno. Zbog toga građansku neposlušnost ne karakterizira nasilje. Ipak, ima
mišljenja da građanska neposlušnost može uključivati određeni oblik nasilja, ali ono mora biti simbolično.

Razlikuju se 2 teorije opravdanja građanske neposlušnosti. Jedna je radikalna: prema njoj se zakonima duguje
poslušnost samo ako su pravedni, tj. svi ljudi imaju pravo na neposlušnost nepravednim zakonima. Druga
teorija je umjerena: zakoni mogu biti nepravedni, ali ih uprkos tome načelno treba poštovati jer zakonitost
sama po sebi garantuje ostvarenje društvenog reda i mira. Građanska neposlušnost je opravdana u
slučajevima bitni i očitih nepravdi, ukoliko se krši načelo jednakog prava na slobodu i načela jednakih
mogućnosti.

Postoje mišljenja da je građanska neposlušnost opravdana i u slučajevima teških ekonomskih nepravdi. Druga
pretpostavka građanske neposlušnosti jeste iscrpljenje svih legalnih oblika otklanjanja nepravde. Treća
pretpostavka je granica korištenja građanske neposlušnosti, a da ne dođe do općeg nepoštivanja ustava i
zakona.

Prava čovjeka i državljanina. Prava čovjeka su prava koja sva ljudska bića imaju samom činjenicom da
egzistiraju kao takva. Prava državljanina su prava koja ustanovljava politička zajednica za zaštitu pojedinaca.
Prava čovjeka se načelno pozivaju na prirodno pravo, a prava državljanina su načelno kodificirana pozitivnim
zakonodavstvom.

Minimalna prvobitna lista prava, koja se nastavlja na liberalnu tradiciju, sadrži pravo na život, slobodu,
sticanje vlasništva, pravo na težnju ka sreći vlastitim načinom, te pravo na sigurnost. Prvobitno postavljena
prava su po svom obliku negativna, tj. prava nasuprot državi. Njima se pojedincu stvara prostor za djelovanje
(sloboda od). S druge strane, pozitivna prava su ona koja se ostvaruju učešćem pojedinca u funkcioniranju
osnovnih ustanova političke zajednice.

U 20.vijeku klasična prava čovjeka i državljanina postaju sastavni dio većine ustava, a uvodi se i druga
generacija prava, prvenstveno socijalnih i ekonomskih. Pritom je posebno važan faktor Opća deklaracija
OUN kojom se postavlja niz načela i na koju se oslanja čitav sistem posebnih konvencija. Poseban značaj ima
Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. za koju se vezuje Evropska komisija za ljudska prava, a
kasnije i Evropski sud za ljudska prava.

U novije vrijeme prava čovjeka se proširuju i “pravima treće generacije”, koja su uglavnom izvedena iz
razvijene ekološke svijesti.

Anarhija je pojam kojim je još Homer označio odsustvo vladavine i Zakona. Prvo socijalni teoretičar koji je
pojmu anarhije dao pozitivno značenje bio je Prudon. Za Prudona je anarhija društvo, odnosno zajednica bez
ikakve vanjske prinude. Prvenstveno je to ideal pravednog društva, čija realizacija nije stvar neposredne
budućnosti. Za razliku od tog ideala “čiste” anarhije, Prudon je smatrao da se politička zajednica kao
konfederacija suverenih komuna može ostvariti neposredno.

Dva osnovna elementa poretka anarhije su neposredna demokratija i mutualistička 2 privreda zasnovana na
radničkom samoupravljanju. Među samim anarhistima nastale su razlike u pogledu shvatanja vlasničkih
odnosa u okviru mutualističke privrede. Komunistički anarhisti Bakunjin i Kropotkin su se zalagali za
potpuno odsustvo vlasništva, a sam Prudon je bio pristalica mješovite privrede i grupnovlasničkih odnosa u
okviru radničkih asocijacija.

Kao konstitutivno načelo poretka, Prudonovo shvatanje anarhije ostvareno je u Pariškoj komuni 1871.
2
mutualizam – poseban sistem zajmova bez vraćanja, pomoću kojeg bi se međusobno pomagali pripadnici političke zajednice

7
Vanredno stanje (opsadno stanje) označava situaciju aktuelnog ugrožavanja državne egzistencije ili situaciju
znatnog remećenja javne sigurnosti. Uzroci mogu biti: rat, oružana pobuna, prirodne katastrofe itd. U
vanrednom stanju vrši se koncentracija moći i širenje nadležnosti pojedinih organa vlasti za koje se
pretpostavlja da mogu efikasno djelovati u vanrednim uslovima. Po pravilu su to organi izvršne vlasti.

Cilj i zadatak vanrednog stanja isključivo je ponovno uspostavljanje ugroženog ustavnog i pravnog poretka.
Suspendovanje pojedinih dijelova ustava legitimno je samo ako za cilj ima uspostavljanje cjeline važenja
ustava. U savremenim pravnim teorijama preovladava shvatanje neophodnosti pravnog reguliranja vanrednog
stanja.

Situacija koja služi za opravdanje proglašenja vanrednog stanja najčešće se ne može objektivno utvrđivati, te
je podložna interpretaciji (osim u slučaju rata ili oružane pobune). Zato je neophodno da organ koji
proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa organom koji u vanrednom stanju dobija vanredna
ovlaštenja. Prirodi stvari je primjereno da vanredno stanje proglašava parlament, po mogućnosti
kvalificiranom većinom i da nadležnosti prenosi na organ koji je ustavom ovlašten da djeluje u vanrednim
uslovima.

KOMUNICIRANJE

Javnost znači:
1. Skup svih pojedinaca koji svoju pažnju usmjeravaju na pitanja općeg interesa (publika);
2. Sferu komuniciranja među pripadnicima publike (okupljanje, udruživanje, komunikacijska sredstva) u
kojoj se može formirati stav koji prihvataju mnogi (javno mnijenje);
3. Organizacijski pristup djelovanja organa koji su uspostavljeni radi vođenja brige o pitanjima općeg
interesa (u slučaju političke javnosti – država).

Javnost se institucionalizira:
1. Posredstvom niza normi koje osiguravaju da djelovanje državnih organa bude otvoreno za uvid publike
(javnost rasprava u parlamentu, pred sudom i sl);
2. Postojanjem institucija autonomnog komuniciranja publike (sloboda okupljanja i udruživanja, štampe, te
osiguranje tajnosti privatnog komuniciranja);
3. Političkim pravima državljana (izbori,opoziv, plebiscit, referendum).

Sve navedene institucionalne garancije za svrhu imaju da publici omoguće nadzor nad djelovanjem države, a
da je pritom država ne ometa. Ipak, javnost ostaje sfera u kojoj različite elitne grupe (sindikati, komore,
stranke) vrše mobilizaciju određenih dijelova publike kako bi ojačali svoje pozicije. Tako se publika svodi na
rezonantnu kutiju koja reaguje, ali ne oblikuje aktivno političke odluke.

Politički govor je govor čija je svrha da formira i kontroliše političko i društveno ponašanje ljudi, njihove
socijalne, političke i ideološke stavove i svijest, te da determinira njihove socijalne i političke odluke. U
krajnjoj konsenkvenci, cilj političkog govora je da ideje, interesi, namjere i volja govornika budu od strane
slušalaca prihvaćeni kao vlastiti.

Jezička obilježja političkog govora dijele se u 2 skupine: sociolektalna i govornička. Sociolektalna obilježja
(sociolekt ili jezik politike) označavaju ona obilježja jezika koja se razvijaju unutar političke komunikacije i
među političkim djelatnicima. Razlikuju se 3 vrste jezika politike: ekskluzivni, totalitarni i demokratski.

8
Ekskluzivni jezik politike je prvenstveno rezerviran za političke djelatnike i funkcionira kao neka vrsta
profesionalnog žargona koji je slabo dostupan ostalim članovima društva. Politički govori izrečeni takvim
ekskluzivnim jezikom bit će prihvaćeni zbog samog jezika, a ne zbog onoga što je rečeno (sadržaja).

O totalitarnom jeziku politike govori se onda kad se jezik koji su razvili političari u oblasti političke
komunikacije pretvara u jezik kojim se komunicira unutar političke javnosti, pa i unutar javnosti uopće. Osim
što je totalitaran, jer se nastoji proširiti na sve oblasti društvenog djelovanja, on je i ekskluzivan. Vladajuća
politička grupa po pravilu iz javnosti isključuje svaki drugi tip jezika politike.

Demokratski jezik politike se razvija i funkcionira unutar političke komunikacije, ali pod uticajem drugih
oblasti društvenog djelovanja (nauke, privrede, svakodnevice itd), kad je dostupan gotovo svima i kad ga
prihvataju gotovo svi članovi političke zajednice. Zbog toga su govori izrečeni takvim jezikom prihvatljivi
bilo zbog njihovog sadržaja, bilo zbog govornika, ili zbog načina na koji su izrečeni.

Govornička jezička obilježja mogu biti raznovrsna. Politički govor može biti manje ili više emotivan,
ekspresivan, iterativan, ekstenzivan, koherentan itd.

Nomotehnika je pojam koji potiče iz grčkih pojmova nomos (zakon, propis) i tehne (vještina, umijeće). To je
skup naučnih spoznaja i iskustvenih pravila čija osnovna svrha je da propis ili neki drugi opći akt bude
ispravno sastavljen. To je posao za iskusnog pravnika sa što višim obrazovanjem i što temeljitijim
poznavanjem prilika društvene sredine u kojoj živi. Pri sastavljanju propisa vrlo često je potreban stručni
timski rad, u koji se nomotehničar uključuje ne samo zbog poznavanja pravila o izradi propisa, već i da
upozori na nejasnoće, praznine i suprotnosti u tekstu, pogotovo u odnosu na druge važeće propise sa kojima
propis koji se priprema mora biti usklađen.

Cenzura je institucija kontrole koja sprečava objavljivanje nepoželjnih sadržaja komunikacije, te tako
oblikuje suženu javnost. Pronalazak štamparske mašine koji se poklopio sa renesansom i reformizmom
natjerao je vlasti da uspostave instituciju cenzure, sa ciljem zaustavljanja procesa kritičkog sagledavanja
vladajućih dogmi, kako vjerskih tako i svjetovnih. U 16.vijeku cenzura se definira kao postupak kojim se
rukopis prije objavljivanja podnosi na ocjenu vlasti, po pravilu organu uprave, koji može zabraniti njegovo
objavljivanje. Dakle, cenzura je tada shvaćena kao prethodna dozvola i predstavlja najstariji način kontrole
pisane riječi.

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.godine između ostalog je promovirala i slobodu
štampe kao slobodu od prethodne kontrole. Od tog vremena počinje ustavno i zakonsko regulisanje slobode
štampe.

Propisi bivše SFRJ nisu sadržavali odredbe o cenzuri. Umjesto toga je, kao i u drugim zemljama real-
socijalizma djelovao niz političkih i ideoloških mjera kojima je sprečavana sloboda javnog komuniciranja.
Prihvatanje tih mjera dovodilo je do autocenzure, tako da su stvaraoci odnosno učesnici u komunikaciji
odustajali od svojih (načelno normiranih) prava u ime “viših ciljeva”.

Ideologija je pojam koji se odnosi na karakter i način pojavljivanja i uobličavanja svijesti, teorije i ideja u
širem smislu u okviru društva. U zavisnosti od autora, pojam ideologije ima negativan, neutralan, ali i
pozitivan smisao. Francuskim materijalističkim filozofima s kraja 18.vijeka ideologija je doslovno značila
nauku o idejama. Ironičan smisao ovom pojmu dao je Napoleon, smatrajući ideologe metafizičarima i
teoretičarima koji su udaljeni od života.

U djelima Marksa i Engelsa pojam ideologije dobija kompleksan smisao i razradu. On se prvenstveno odnosi
na dio ljudskog stvaralaštva kojim se ne reproducira materijalni život, tj. na duhovnu proizvodnju, a osnovu
ima u podjeli rada na fizički i umni. Kao oblik svijesti, za Marksa je ideologija »izvrnuta svijest«. Ona
parcijalni interes prikazuje kao opći, ono što je historijski proizvedeno proglašava prirodnim i
nepromjenjivim i obrnuto.

9
U marksizmu se krajem 19.vijeka javlja pojam proleterske i čak marksističke ideologije. Time je ideologija
dobila izrazito klasno i političko značenje. Kao teorijski razrađeno socijalno i političko stanovište, ideologija
fiksira političke ciljeve neke klase ili stranke i određuje puteve njihove realizacije.

U 20.vijeku je pojam ideologije vrlo različito tumačen što svjedoči o njegovoj teorijskoj izazovnosti.
Razumijevanje ideologije je određeno teorijskim i političkim stanovištem interpretatora.

Manipulacija u domenu političke komunikacije znači postupak ili niz postupaka potčinjavanja
komunikacijske procedure, komunikacijskih kanala i medija i komunikacijskih subjekata određenoj vrsti
interesa. Pod komunikacijskom procedurom podrazumijeva se redoslijed govornika, iskaza, tema. Pod .
komunikacijskim kanalima i medijima podrazumijevaju se javne komunikacije, javno mnijenje i sredstva
javnog komuniciranja.

Osnovu manipulacije u političkoj komunikaciji predstavljaju različite vrste interesa: politički, socijalni ili
ekonomski.

Manipulacija je moguća u raznim domenima:

- u domenu procedure - u određivanju tema za političku diskusiju (dnevnog reda) i njihovog redoslijeda.
Da li će neka tema biti uvrštena u dnevni red i koji će redoslijed imati unutar dnevnog reda, može biti
presudno za pobjedu, dominaciju ili opstrukciju neke političke radnje, programa ili poteza;
- redoslijed govornika – redoslijed njihovih iskaza ili pojavljivanje nekog govornika u određenoj fazi
diskusije;
- glasanje i glasačke strategije – predviđanjem glasačkog stava glasača na izborima ili zastupnika u
parlamentu mogu se stvarati glasačke koalicije ili grupacije za opstrukciju ishoda glasanja;
- u domenu javnosti – manipulisanje javnim mnijenjem prvenstveno se provodi kontrolom medija,
odnosno diktiranjem sadržaja u medijima;
- manipuliranje subjektima – moguće je ako se znaju njihovi interesi, namjere, želje, potrebe ili dominantni
tipovi svijesti grupa kojima pripadaju.

Sila/nasilje je oznaka ispoljavanja političke moći, odnosno način komuniciranja koji se zasniva na tome da
korisnik sile može nasilnim djelovanjem izazvati bol, oštećenje iil strah kod onoga kome se silom/nasiljem
prenosi poruka. Politička sila se najčešće smatra mogućnošću da se zabranjuje ili naređuje. Njome u pravno
uređenim prilikama legitimno raspolaže samo vlast.

Nasilje označava povređivanje osoba kako bi ih se natjeralo da djeluju na osnovi zahtjeva korisnika sile.

INTERPRETACIJSKE KATEGORIJE POLITIKE

Uvažavanje se može definisati kao uzimanje u obzir tuđeg postojanja i djelovanja kao istovrsnog i načelno
jednako vrijednog, ili barem procjenjivog unutar istog sistema vrijednosti. Po smislu i sadržaju ovaj pojam je
blizak pojmovima priznavanje i cijenjenje, sa kojima se ponekad sinonimno upotrebljava. Uvažavanje na
nivou cjeline u politici je uslov za pluralizam, a u pravu za stvaranje pojma pravnog subjekta i pojma
ugovora. Pojedincu tek uvažavanje od strane drugih omogućava i uvažavanje samoga sebe (samopoštovanje).

Interes označava svijest pojedinca ili skupine o nekoj potrebi. Danas općenito znači usmjerenost subjekta da
djelovanjem postigne neku korist.

U liberalizmu interes se općenito smatra legitimnim utemeljenjem djelovanja individualnog subjekta. Kasnija
razmatranja uvode vezu između privatnog i općeg, te zajedničkog interesa. Od Rusoa pa nadalje, opći interes
je onaj koji je sadržajno vezan za dobrobit zajednice, dok se zajednički interes formalno izjednačava sa

10
interesom većine. Ako su privatni i javni život pojedinca načelno odvojeni, interes se javlja kao posrednik.
Tako je za liberalnu doktrinu interes posredovanje između proizvodne i političke ili društvene i državne sfere.
Nasuprot liberalnoj doktrini, Hegel smatra da je opći interes nadređen pojedinačnom i posebnim interesima, a
ne izveden kompromisom između parcijalnih interesa, kako to smatraju liberali. Po Marksu, upravo interes
osigurava materijalističko razumijevanje društva.

Moć je stvarni uticaj koji imaju pojedinci i grupe, koji podrazumijeva određeni stepen vjerovatnoće da će u
nekom društvenom odnosu oni i u slučaju otpora drugima nametnuti svoje ideje, interese ili volju. Moć ima 3
karakteristike:
1. teži za širenjem do granica druge moći;
2. čovjek podređen moći se ne rukovodi svojom savješću niti moralom, već voljom jačeg;
3. moć čini podređene malodušnim, bezvoljnim i krajnje pasivnim, onesposobljavajući ih za životnu borbu.

Najoštriji izraz moći je sila koja se oslanja na fizičko nasilje.

Društvena moć je strogo podijeljena na ekonomsku moć (klase i slojevi), političku moć (stranke i birokratija),
te socijalnu i intelektualnu moć (socijalni i kulturni staleži u sferi potrošnje).

Ekonomska moć privrednih subjekata, kao i klasa je uslovljena činjenicom da raspolaganje materijalnim
dobrima, bogatstvom i vlasništvom stvara pogodnosti za sticanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja i
vlasništva.

Političku moć dijele stranke i državni aparat. Politička moć stranaka odgovara nekom posebnom interesu ili
ideologiji, dok je vlast kolektivna moć koja jedina ima legitimitet upotrebe fizičke prinude. Politička moć
stranaka teži da osvoji vlast, odnosno ukupnu moć zajednice.

U modernom društvu na mjesto moći sile i novca sve više stupa moć nauke i tehnološkog znanja, kao i moć
javnih medija i sredstava manipuliranja i propagande.

Vlast je karakteristika hijerarhijski raščlanjenih društava u kojima je ustanovljena relativno trajna struktura
odnosa nadređenosti i podređenosti. Veber vlast definiše kao »vjerovatnoću da odredivi broj osoba posluša
naredbu određenog sadržaja«. Dok moć označava vjerovatnoću da se vlastita volja nametne drugima bez
obzira na čemu se ta vjerovatnoća zasniva, karakteristika vlasti je da zahtijeva i postiže povinovanje
određenoj zapovijesti. Povinovanje se, ako je nužno, postiže nasiljem ili barem prijetnjom nasiljem.

Strogo uzevši, pojam vlasti se može upotrijebiti jedino za državu kao instituciju koja ima monopol sredstava
prinude. Svojstva vlasti su teritorijalnost, monopol prinude i trajnost. U strukturi vlasti razlikuju se gospodari
(vlastodršci) koji imaju moć da određuju ciljeve vlasti i odabiru sredstva njihove realizacije i upravni aparat
koji izvršava odluke vlastodržaca. Postojanje upravnih organizacija, posebno policije i vojske, je jedna od
osnovnih pretpostavki stabilnosti, trajnosti i efikasnosti svake vlasti.

Obzirom na legitimnost, Veber razlikuje 3 tipa vlasti:tradicionalnu, karizmatsku i legalnu.

Tradicionalnoj vlasti je svojstven lični autoritet vlastodršca, koji se zasniva na tradicionalnoj svijesti o
granicama vlasti, odnosno na običajima. Mogući otpor podanika je opravdan samo protiv gospodara koji ne
vlada u skladu sa tradicijom.

Karizmatska vlast se zasniva na emocionalnoj odanosti vođi za kojeg podanici vjeruju da je obdaren
izuzetnim osobinama, koje nisu svojstvene prosječnom čovjeku. Takvoj osobi se priznaje pravo da bude vođa
zato što se ona smatra »bogomdanom« ili pak uzornom. Karizmatska vlast je relativno kratkotrajna, jer se
pokret na čijem je čelu karizmatski vođa vremenom institucionalizira, a vjera u izuzetne sposobnosti vođe
slabi. Tako dolazi do »obezličenja karizme«, kojim se karizmatska vlast pretvara u tradicionalnu ili legalnu.

11
Legalna vlast je karakteristična za modernu ustavnu državu. Legitimnost je zasnovana na vjerovanju građana
u racionalnost objektivnih pravnih pravila kojima su podređeni svi – građani, članovi upravnog aparata i
vlastodršci.

Prijatelj – neprijatelj je jedan od osnovnih kriterija političkog života. Tu sintagmu je uveo njemački
teoretičar C.Schmitt, koji polazi od činjenice da u svim fazama ljudske historije postoji grupisanje ljudi na
prijatelje i neprijatelje. Najpoznatiji pojmovni parovi u historiji su: heleni-barbari, kršćani-pagani, čovjek-
nečovjek, nadčovjek-podčovjek. Međutim, postoje određeni periodi u historiji koji su uspjeli stvoriti snažna
politička jedinstva. U njima su suprotnosti prijatelj-neprijatelj neutralizirane i relativizirane, a međusobni
nesporazumi se rješavaju po unaprijed zadanim pravilima. Ta politička jedinstva poznata su kao polis, narod,
partija, stalež, društvo, država itd. Karakteristika ovih jedinstava je da oni snažno vežu pojedinca i od njega
traže ekstremne žrtve – pa i žrtvu vlastitog života. Napuštanje tih jedinstava se proglašava izdajom, oštro se
kažnjava, a sam pojedinac se nakon napuštanja osjeća potpuno izgubljenim.

Prema Šmitu, političko razlikovanje prijatelja od neprijatelja označava samo stepen intenziteta asocijacije ili
disocijacije ljudi čiji motivi mogu biti religiozni, nacionalni, ekonomski i dr. Šmit neprijatelja definiše kao
boreću cjelinu pojedinaca koje stoje nasuprot istoj takvoj cjelini. U tom smislu neprijatelj je javni, a ne
privatni protivnik. Zato Šmit pravi razliku između javnog i privatnog neprijatelja. Javni je neprijatelj u
političkom smislu, kao neprijatelj jedne grupacije (naroda ili države), a privatni je protivnik ili suparnik
kakav postoji u bilo kojem području djelovanja.

Zajednica je osnovni okvir života ljudi i mjesto dešavanja svih političkih procesa. Ona označava činjenicu da
veći broj ljudi svjesno djeluje na istom prostoru, u istom vremenu, sa istim ciljevima ili interesima, nasuprot
istim opasnostima i protivnicima. Ovo djelovanje može biti otvoreno i latentno – kao spremnost na djelovanje
u slučaju potrebe, a na osnovu prihvatanja istih vrijednosti.

Već je Aristotel utvrdio da svaka zajednica postoji za neko dobro, te da karakter tog dobra karakteriše i samu
zajednicu. Bitno političko pitanje svake zajednice jeste koji subjekat određuje zajedničko dobro konkretne
zajednice.

Polazeći od primata pojedinca i njegovog dobra, liberalizam shvata zajednicu kao okvir koji moga omogućiti
pojedinčevo slobodno traganje za vlastitim dobrom i načinima njegovog uživanja. Pritom je jedino
ograničenje pravo drugih pojedinaca da traže vlastito dobro.

S druge strane, demokratske teorije, prvenstveno Ruso, poimaju zajedničko dobro kao opću volju koja je
usmjerena upravo na dobro zajednice kao cjeline. Pojedinci se pritom pojavljuju tek kao subjekti unutar
zajednice.

Zajednica se uspostavlja na različitim nivoima (od porodice, do svjetske zajednice), ali se najčešće govori o
državnim, nacionalnim, kulturnim i ekonomskim zajednicama. Sve one pretpostavljaju prihvaćenu odredbu
zajedničkog dobra. Savremeni koncepti zajednice polaze od dobrobiti, kao njenog osnovnog faktora, s tim što
se dobrobit shvata i kao materijalno blagostanje i kao prisustvo bitnih prava čovjeka i građanina.

Autoritet je sposobnost obavezivanja drugih bez neposrednog korištenja sile, argumentacije ili procedure.
Označava takav odnos među pojedincima (odnosno između institucije i pojedinca) koji subjektivizira samo
jednu stranu, dok je druga u poziciji objekta. Recipijent autoriteta je onaj ko, ne samo da čini ono što autoritet
od njega zahtijeva, već to rado čini.

Autoritet na svoje objekte djeluje uticajem moći, tj. tako da mijenja preferencije onoga na koga utiče, ali ne i
njegovu autonomiju. Ovaj odnos je važno razlikovati u odnosu na manipulaciju. Manipulacija je takav odnos
u kome se preferencije objekta ne mijenjaju, ali se smanjuje njegova autonomija.

12
1.2. GUSTAV RADBRUH: »FILOZOFIJA PRAVA«, BEOGRAD 1998.
FILOZOFIJA PRAVA KAO POSMATRANJE VRIJEDNOSTI PRAVA

Normativni stavovi se mogu obrazložiti i dokazivati samo na osnovu drugih normativnih stavova. Zbog toga
su krajnji normativni stavovi aksiomatski, tj. podobni samo za vjerovanje, a ne i za saznanje. Naučno
posmatranje vrijednosti može poučiti o tome šta čovjek može i šta hoće, ali ne i šta treba. U oblasti onoga šta
treba, nauka (pravna filozofija) može učiniti 3 stvari:
1. Može pronaći sredstva nužna za ostvarenje normativnog cilja. Pritom uputstvo za izbor ispravnih
sredstava za neki pravni cilj nazivamo pravnom politikom. Pravna filozofija je odmjeravanje sredstava u
svrhu razjašnjenja pravnog cilja koji tim sredstvima treba ostvariti.
2. Zadatak pravne filozofije je da pravni vrijednosni sud razjasni do njegovih krajnjih pretpostavki
zasnovanih na pogledu na svijet. Iz jednog pojedinačnog pravnog vrednovanja filozof prava mora da
razvije cio vrijednosni sistem kojim je to vrednovanje uslovljeno.
3. Iz navedenog konačno proizilazi mogućnost da se sistematski razviju sve polazne tačke pravnog
vrednovanja, da se prikažu sistemi pravnog vrednovanja i da se tako pruži ne jedan sistem pravne
filozofije, ali zato potpuna sistematika njenih mogućih sistema.

Izloženi metod naziva se relativizam. On utvrđuje ispravnost svakog vrijednosnog suda u odnosu na određeni
vrhovni vrijednosni sud, samo u okviru određenog pogleda na svijet, a ne i ispravnost samog tog
vrijednosnog suda. Najznačajniji predstavnici relativizma su Georg Jelinek, Maks Veber i Hans Kelsen.

POJAM PRAVA

Pojam prava je kulturni pojam, tj. pojam stvarnosti povezane sa vrijednošću. Pravo je stvarnost čiji smisao je
da služi pravnoj vrijednosti, ideji prava. Ideja prava je pravda. Pravda se može posmatrati u subjektivnom i u
objektivnom smislu. Pravda u subjektivnom smislu se može definisati kao duhovna nastrojenost usmjerena na
objektivnu pravdu, kao što je npr.istinitost usmjerena na istinu. U smislu objektivne pravde, pravedan može
biti samo odnos među ljudima. Ideal moralnog dobra predstavlja se u idealnom čovjeku, a ideal pravde u
idealnom društvenom poretku.

Aristotelovo učenje o pravdi razlikuje komutativnu i distributivnu pravdu. Komutativna pravda je apsolutna
jednakost između dobara, npr. između rada i nagrade, između štete i naknade. Suština distributivne pravde je
u srazmjernom postupanju sa različitim licima, npr. oporezivanje srazmjerno bogatstvu, pomoć srazmjerno
siromaštvu, nagrađivanje i kažnjavanje prema zasluzi i krivici itd. Komutativna pravda zahtijeva najmanje 2
lica, distributivna najmanje 3. Dva su ravnopravna, a treće lice, koje ih tereti ili ovlašćuje je prethodnoj
dvojici nadređeno. Komutativna pravda je pravda privatnog, a distributivna je pravda javnog prava.

Dakle, kao pravda među ravnopravnima, komutativna pravda prepostavlja akt distributivne pravde kojim je
učesnicima data ravnopravnost. Proizilazi da je distributivna pravda prvobitni oblik pravde. Ona predstavlja
ideju pravde na koju se mora orijentisati pojam prava.

Pojam prava se međutim ne može do kraja konstruisati iz pravde. Načelo distributivne pravde ne govori koga
treba tretirati kao jednakog, a koga kao nejednakog. Ono pretpostavlja da je jednakost ili nejednakost već
utvrđena sa nekog »vanjskog« gledišta. S druge strane, u ideji distributivne pravde može se naći samo
srazmjer, ali ne i način tretiranja različitih lica. Npr. može se utvrditi manja kažnjivost krađe u odnosu na
ubistvo, ali ne i da lopova treba npr.kazniti novčanom kaznom, a ubicu dugotrajnim zatvorom. U oba pravca
je potrebno pravdu dopuniti drugim načelima.

U borbi za prevlast u pravu, sa pravdom se takmiči pravičnost. Već je Aristotel nagovijestio da prava i
pravičnost nisu različite vrijednosti, već samo različiti putevi da se dođe do jedinstvene pravne vrijednosti.

13
Pravda posmatra pojedinačni slučaj sa stanovišta opće norme. Pravičnost je pravda pojedinačnog slučaja. U
pojedinačnom slučaju traži njegov vlastiti zakon, koji takođe mora biti moguće dići na nivo općeg zakona, jer
pravičnost kao i pravda ima uopštavajući karakter.

Sredstvo za realizaciju ideje prava je pravni nalog. Dakle, pravni nalog je stvarnost koji služi ideji prava.
Imajući u vidu premise o određenosti ideje stvarnošću, pravo se može definisati kao skup naloga za
zajednički život ljudi. Pravni nalog ima pozitivan, a istovremeno i normativan, socijalni i opći karakter.

Iz karaktera prava, istovremeno i pozitivnog i normativnog, proizilazi pojam pravnog propisa i njegovih
sastavnih dijelova (dispozicija i sankcija). Sa svojstvima pozitivnosti i normativnosti povezano je pitanje
organa koji propisuje pravo, pitanje izvora prava. Iz normativnog karaktera prava poizilazi mogućnost da se
djeluje u skladu sa pravom ili protivno pravu, pa time i pojmovi zakonitosti i protivzakonitosti. Iz važenja
prava za zajednički život ljudi proizilazi da ono zasniva pravne odnose, odnosno subjektivna prava i obaveze.

PRAVO I MORAL

Razlika između prava i morala obično se označava izrazom »spoljašnji karakter prava, unutrašnji karakter
morala«. Taj izraz ima 4 različita značenja:
1. Suprotnost »spoljašnji karakter – unutrašnji karakter« najprije je vezivana za materiju prava i morala,
vjerujući da spoljašnje ponašanje podliježe pravnom, a unutrašnje moralnom regulisanju. Međutim, ne
postoji oblast unutrašnjeg i spoljašnjeg ponašanja koja se ne bi mogla podvrgnuti kako moralnom tako i
pravnom vrednovanju. Ono što je izgledalo kao razlika u predmetu morala i prava se može održati kao
razlika u usmjerenosti njihovih interesa. Moral se interesuje za spoljašnje ponašanje samo u mjeri u kojoj
ono potvrđuje neko unutrašnje ponašanje. S druge strane, pravo se za unutrašnje ponašanje interesuje
samo ukoliko se od njega može očekivati neko spoljašnje ponašanje.
Pomenuta suprotnost može u vidu imati i subjekte svrhe prava i morala. Pravna vrijednost je vrijednost neke
radnje za druge ili za ukupnost drugih, a moralna vrijednost je jednostavno vrijednost neke radnje. Onaj ko je
pravno obavezan uvijek pred sobom ima nekog ko je ovlašten i zahtijeva. S druge strane, moralnoj obavezi se
samo simbolično dodaje drugi subjekat, kad se moralna obaveza označava kao obaveza prema Bogu, vlastitoj
savjesti i sl.

14
2.
3. Suprotstavljanje spoljašnjeg i unutrašnjeg karaktera odnosi se i na različitost načina obavezivanja. Moral
zahtijeva da se obaveza izvrši zato što to nalaže osjećaj obaveznosti, a pravo dopušta i druge pobude. Za
moral je dovoljna duhovna nastrojenost koja odgovara moralnim normama, a za pravo ponašanje koje
odgovara propisima – moral zahtijeva »moralnost«, a pravo »legalnost« (Kant).
4. Različitost izvora važenja. Pravu se pripisuje heteronomija, jer potčinjenima pristupa spolja, kao neka
tuđa volja koja obavezuje. S druge strane, moralu se pripisuje autonomija, jer ga svakom pojedincu
nameće njegova vlastita moralna ličnost.

Pored svih razlika između prava i morala, između njih postoje i veze. Te se veze sastoje u tome što je moral s
jedne strane svrha prava, a s druge strane osnov njegovog obavezujućeg važenja. Samo moral može
obrazložiti obavezujuću snagu prava. On pravo i pravdu označava kao moralne zadatke, ali utvrđivanje
njihovog sadržaja prepušta izvanmoralnom zakonodavstvu.

Sankcija prava od strane morala moguća je samo zato što pravo, bez obzira na moguće različitosti svog
sadržaja, ipak kao svrhu ima moral. Pravo ne služi moralu pomoću pravnih obaveza koje nalaže, već pomoću
subjektivnih prava koja daje. Ono pojedincima daje subjektivna prava kako bi oni mogli što bolje udovoljiti
svojim moralnim obavezama. Pravo može samo da omogući moral, a ne i da ga iznudi, jer moralno djelo
mora biti djelo slobode. Međutim, pošto pravo može samo da omogući moral, ono neizbježno mora
omogućavati i nemoral.

15
 Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

PRAVO I OBIČAJ

Dosadašnji pokušaji da se pravo i običaj međusobno pojmovno razgraniče ostali su bez uspjeha. Kulturni
pojmovi, tj. pojmovi povezani sa vrijednošću, mogu se definisati samo pomoću ideje vrijednosti na koju su
orijentisani. Tako se moral definiše kao stvarnost čiji smisao je da predstavlja ideju dobra, a pravo kao
stvarnost čiji smisao je da služi pravdi. Međutim, ideju vrijednosti na koju bi se orijentisao običaj nije
moguće pronaći, dakle običaj nema svoje mjesto u sistemu kulturnih pojmova.

16
Prema pravu i moralu običaj ne stoji u sistematskom, već u historijskom odnosu. On predstavlja zajednički
prethodni oblik, u kome su sadržani i pravo i moral kao još nerazvijeni i neizdiferencirani. Npr. običaj
milostinje se s jedne strane razvija u moralnu obavezu dobročinstva, a s druge strane u pravnu ustanovu brige
o socijalno ugroženim licima. Običaj dakle predstavlja pripremu za izgradnju prava i morala kao posebnih
kuturnih oblika.

Običaju se sa istom osnovanošću može pripisati i spoljašnji karakter prava i unutrašnji karakter morala.
Džentlmen je onaj ko određeni običaj i upražnjava i poštuje, a onaj ko samo »spolja« upražnjava običaj je
skorojević.

SVRHA PRAVA

Pravda kao ideal određuje samo formu prava. Da bi se došlo do sadržine prava, mora se u obzir uzeti još
jedna ideja: svrsishodnost. Pošto je pravo znatnim dijelom državna volja, a država je znatnim dijelom pravna
institucija, nerazdvojna su pitanja svrhe prava i svrhe države.

Polazeći od trojstva krajnjih vrijednosti – etičke, logičke i estetske vrijednosti – ideala dobrog, istinitog i
lijepog, jasno je da pravo može biti određeno da neposredno služi samo jednoj od tih vrijednosti – etičkoj
vrijednosti dobrog.

Postoje samo 3 vrste predmeta koje mogu imati karakter apsolutne vrijednosti: ljudske pojedinačne ličnosti,
ljudske kolektivne ličnosti i ljudska djela. Na osnovu toga se mogu razlikovati 3 vrste vrijednosti:
individualne vrijednosti, kolektivne vrijednosti i vrijednost djela. U zavisnosti od toga da li se prioritet stavlja
na individualne, kolektivne ili vrijednosti djela, razlikuju se individualistička, nadindividualistička i
transpersonalna shvatanja.

Po individualističkom shvatanju, vrijednosti djela i vrijednosti kolektiviteta služe vrijednostima ličnosti.

Država i pravo su samo institucije za obezbjeđenje i unapređenje pojedinca.

Za nadindividualističko shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti djela služe vrijednostima kolektiviteta.

Moral i kultura služe državi i pravu.

Za transpersonalno shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti kolektiviteta služe vrijednostima djela. Moral,
pravo i država služe kulturi.

Kratko rečeno, krajnji ciljevi su: za individualističko shvatanje – sloboda, za nadindividualističko shvatanje –
nacija, za transpersonalno shvatanje – kultura.

Država i pravo za individualističko shvatanje predstavljaju vezu između pojedinaca, za nadindividualističko

shvatanje cjelinu iznad pojedinaca, a za transpersonalno shvatanje zajedničke odnose pojedinaca prema
njihovom zajedničkom djelu.

1.3. ROSKO PAUND, »UVOD U FILOZOFIJU PRAVA«, PODGORICA 1996.

FUNKCIJA FILOZOFIJE PRAVA

Filozofsko sagledavanje prava uslovljeno je dvjema potrebama. S jedne strane, fundamentalni društveni
interes za općom sigurnošću izazvao je potrebu za stvaranjem sigurne osnove na kojoj će se urediti ljudsko
ponašanje i osigurati čvrst i stabilan poredak. S druge strane, pritisak ostalih društvenih interesa, kao i potreba
da se ti interesi pomire sa zahtjevima za općom sigurnošću, stalno su zahtijevali određene promjene u

17
društvenom poretku. Te su promjene zahtijevale da se zakonski propisi neprestano preispituju i prilagođavaju
novim uslovima. Principi promjene i razvitka mogli su se pokazati štetnim po opću sigurnost, te se kao
neophodno pokazalo da se oni usklade sa idejom o čvrstoj osnovi pravnog poretka.

Zakonodavci su morali da se bore sa problemom kako da ljudima dokažu da je zakon nešto što je utvrđeno i
ustanovljeno, da se njegov autoritet ne dovodi u pitanje, a da istovremeno omogućava da se stalno popravlja i
mijenja. Filozofi su se bavili ovim problemom imajući pred sobom dokumente pravnog sistema svog
vremena i mjesta u kome su živjeli ili koristeći se dokumentima prošlih vremena. Nastojali su da izgrade
teorije prava i zakonodavne teorije težeći da ih sjedine sa nekom konačnom idejom koja bi razriješila sve,
idejom savršenog zakona.

Grčki mislioci su u vezu doveli običaj i zakon. I jedno i drugo su predstavljali osnovu pravnog autoriteta.
Aristotel tako ne razmatra prirodno pravo i pozitivno pravo, već ono što je pravedno po prirodi ili svojoj
suštini i ono što se javlja kao pravedno isključivo zato što je uspostavljeno konvencijom ili zakonom. Ovu
distinkciju (distinkciju prava i zakonskih propisa) je u savremenu pravnu nauku prenio Toma Akvinski.
Blekston ju je ugradio u angloameričku pravnu misao, i od tada ona čini okosnicu tog pravnog sistema.

Grčka filozofska misao, iz perioda kad pravo i moral još nisu bili razdvojeni, pomogla je da se u jurističkoj
misli klasičnog rimskog prava razluči ono što je pravno i moralno. U okviru striktnog prava, nije se mnogo
vodilo računa o moralu i po mnogim bitnim pitanjima to pravo je bilo u suprotnosti sa moralnim idejama tog
vremena. Otuda se odmah nametnula distinkcija pravednog po prirodi i pravednog na osnovu konvencije ili
zakona.

Bitno je naglasiti da termin »priroda« u antici nije imao današnje značenje. »Prirodni« objekat bilo je ono što
je najpotpunije izražavalo suštinu stvari. To je bio savršeni objekat. Otuda je prirodno pravo bilo ono koje je
savršeno izražavalo ideju prava koja se odnosila na neko dato pitanje. Pravo je tragalo za idealom –
savršenim prirodnim pravom, a sredstvo za postizanje tog cilja bilo je pravničko rezonovanje. Zakonodavstvo
i edikt su bile samo kopije ove pravne realnosti. Na taj način su pravnici došli do ratio legis, principa
prirodnog prava koji je bio osnov pravnog pravila. Teorija prirodnog prava je nastala u službi napretka, kao
sredstvo da se stvori pravo koje će poslužiti cijelom svijetu, a na osnovama starog striktnog prava grada
Rima.

U početnom periodu nastanka prava, svrha je bila da se na miran način uredi ljudsko društvo. Međutim, Grci
su ubrzo došli do ideje kako da na uređen i miran način očuvaju društveni status quo. Kada je teorija
prirodnog prava primijenjena na ovakvu koncepciju, došlo se do idealnog oblika socijalnog status quo-a –
forme koja odražava prirodu tog društva, kao nečega što će pravni poredak usavršiti i očuvati. Sudija i
pravnik su na taj način dobili uputstvo da pravo oblikuju tako da očuvaju i unaprijede ovaj ideal socijalnog
status quo-a.

U srednjem vijeku, skolastička filozofija je preko komentatora i postglosatora omogućila da se rimsko pravo
Justinijanovog doba uobliči na način da se moglo prihvatiti i primjenjivati u Evropi narednih 9 stoljeća.
Skolastička filozofija je za cilj imala da autoritet utemelji na razumu, oslanjajući se na formalnu logiku i
tumačenje.

Nakon propasti feudalne organizacije društva, labavu feudalnu organizaciju zamjenjuju se nastankom nacija,
što zahtijeva donošenje jedinstvenog prava unutar nacionalne države. Nastupio je period razvoja prava koji
podsjeća na klasični period rimskog prava. Međutim, teorija prirodnog prava nije zadovoljavala društvo koje
je shvaćeno kao skup pojedinaca i bilo organizirano na bazi takmičarskog samopotvrđivanja putem tržišta.
Krajnji cilj više nisu načela vječnog važenja, već prirodna prava koja po prirodi pripadaju čovjeku, zbog
kojih postoji prirodno pravo i koja bi trebalo priznati i pozitivno pravo. Pod uticajem ove teorije izgrađen je
koncept zakonskih prava koja se bave ličnim i imovinskim interesima pojedinca.

18
Američka varijanta prirodnog prava je izrasla iz pokušaja da se na filozofskim osnovama postavi ovlaštenje
sudova u odnosu na nekonstitucionalno (vanustavno) zakonodavstvo. Ustav je predstavljao objavu principa
prirodnog ustavnog zakona. Te principe je trebalo izvesti iz prirode slobodne vlasti. Otuda su ustavna pitanja
uvijek bila ograničena na problem tumačenja ustava.

Kasnije u 19.vijeku, prirodno pravo izvedeno iz principa američkih instituta je ustupilo mjesto metafizičko-
historijskoj teoriji koja je nastala u kontinentalnoj Evropi. Prirodna prava su bila izvedena iz individualne
slobodne volje koja se može ustanoviti metafizičkom metodom, a historija pokazuje na koji se način ova ideja
individualne slobode ostvarila u raznim pravnim načelima i doktrinama. Prirodno pravo služi kao idealna
kritika pozitivnog prava.

Ostali pravnici u Engleskoj i Americi su se okrenuli utilitarno-analitičkoj teoriji. Zakonodavac je trebao da se

rukovodi principom korisnosti, a pravnik je trebao iznaći univerzalne principe analizirajući postojeće pravo i
njegov rad nije imao nikakve veze sa kreativnom djelatnošću.

Krajem prošlog vijeka se uočava pokušaj pozitivističko-sociološke škole da zamijeni metafizičko-historijsku i

utilitarno-analitičku. Sve pojave su utvrđene neumitnim prirodnim zakonima, koje samo treba otkriti
posmatranjem. Moralni, socijalni, pa time i pravni fenomeni, se odvijaju po zakonima koji su izvan ljudske
kontrole, poput kretanja planeta.

U današnje vrijeme prirodno pravo oživljava, kao i filozofija prava od koje se traži da pravna pitanja i
primjenu prava podvede pod društveni ideal vremena i datog prostora na način koji bi omogućio da pravo
unapređuje civilizaciju.

SVRHA PRAVA

Ideje o tome čemu služi pravo uglavnom su implicirane u idejama o tome šta pravo jeste. Postoji 12
koncepcija onoga što pravo jeste:
1. Ideja o božanski zavedenom načelu ili skupu načela za ljudsko djelovanje, kao npr.Mojsijev zakon ili
Hamurabijev zakonik;
2. Ideja prava kao predanje starih običaja koji su se pokazali prihvatljivim za bogove – da ne bi izazvali
srdžbu zlih sila, ljudi su se ponašali na način koji je utvrđen davnašnjim običajem;
3. Zapisana mudrost starih mudraca koji su spoznali siguran put ljudskog djelovanja, koji je božanski
potvrđen;
4. Filozofski zasnovan sistem načela koji izražava prirodu stvari i prema kome bi ljudi trebali uskladiti
svoje ponašanje;
5. Skup načela utvrđenih na osnovu vječnog moralnog kodeksa;
6. Skup ljudskih pogodbi u politički organiziranom društvu, kojima se reguliše njihov odnos;
7. Odraz božanskog razuma koji upravlja univerzumom (shvatanja Tome Akvinskog);
8. Skup naredbi suverenog autoriteta u politički organiziranom društvu;
9. Sistem iskustvenih načela pomoću kojih se pojedinačna ljudska volja usaglašava sa voljom ostalih
pojedinaca (historijska škola);
10. Sistem načela otkriven filozofskim putem na osnovu kojih se pojedinačna volja usklađuje sa voljom
ostalih pojedinaca;
11. Sistem normi koje je u društvu nametnula vladajuća klasa radi očuvanja vlastitih interesa;
12. Ideja o pravu nastalom po nužnosti ekonomskih ili društvenih zakona.

U poznatim radovima o svrsi prava izdvaja se nekoliko ideja. Prva i najjednostavnija predstava je da pravo
postoji da bi očuvalo mir u datom društvu. Dakle, svrha prava je očuvanje opće sigurnosti. Grčki filozofi su
opću sigurnost posmatrali u širem smislu i svrhu pravnog poretka našli u očuvanju status quo-a. Očuvanje
opće sigurnosti razmatrano je kroz sigurnost društvenih institucija. Održavanje status quo-a postala je grčka,
a zatim rimska i srednjevjekovna koncepcija o svrsi prava.

19
Ideja o očuvanju postojećeg poretka u potpunosti je razvijena kod Platona, a zatim i Aristotela. Platon smatra
da svakog čovjeka treba svrstati u klasu koja mu najviše pristaje i nakon što je razvrstavanje ljudi završeno,
zakonom bi ga trebalo očuvati – obućar treba biti samo obučar, vojnik samo vojnik, zemljoradnik samo
zemljoradnik itd.

Grčku filozofsku misao rimski pravnici su pretvorili u pravnu teoriju. U Justinijanovim Institucijama pravo se
svodi na 3 odredbe: (1) svako treba da živi časno, usklađujući svoje ponašanje sa konvencijama društvenog
poretka; (2) svako treba poštivati ličnost drugih ljudi; (3) svako mora svakome vratiti ono što je njegovo, on
mora poštovati stečena prava drugih.

U srednjem vijeku, primitivna ideja prava koje je koncipirano jedino radi održavanja mira, vratila se sa
germanskim pravom.

Rušenjem feudalnog poretka, pojedinac stiče sve veći značaj i zahtjev da se pojedincu otvori mogućnost
afirmacije postaje važniji od održavanja društvenih institucija. Svrha prava se počinje sagledavati u
mogućnosti da se čovjeku pruži maksimalna individualna sloboda samopotvrđivanja. Sloboda svakog
pojedinca ograničena je samo istom slobodom ostalih pojedinaca (građanska država, liberalni kapitalizam).
Kad se došlo do ovog zadnjeg stepena u razvitku ideje o pravu, jurističke mogućnosti ove koncepcije bile su
iscrpljene. Prirodna bogatstva su otkrivena i iskorištena, te se javila potreba da se očuva ono do čega se došlo.
Sloboda ponovo počinje da se sputava. Npr. ovlaštenje vlasnika da slobodno raspolaže svojom imovinom
ograničava se radi zaštite institucija braka i porodice. Sloboda obavljanja pravnih poslova ograničena je sa
ciljem zaštite općeg zdravlja, sigurnosti ili morala, sloboda korištenja prirodnih bogatstava je sužena da bi se
očuvala životna sredina itd.

Krajem prošlog i početkom ovog vijeka počelo se razmišljati o svrsi prava ne kao o maksimumu
samopotvrđivanja, već kao o najvećem zadovoljenju potreba. U jurisprudenciji i politici se shvatilo da se
moraju u obzir uzeti praktični problemi u iznalaženju mogućnosti da se interesi ostvare kroz rad državnih
organa. Dakle, došlo je do pomjeranja teorijske osnove prava od volje do potrebe.

1.4. LON L.FULER, »MORALNOST PRAVA«, PODGORICA 1999.

DVIJE MORALNOSTI

Moralnost dužnosti i aspiracije3. Moralnost dužnosti polazi sa dna ljudskog dostignuća, a moralnost
aspiracije sa vrha. Moralnost dužnosti postavlja osnovna pravila bez kojih društveni poredak ne može
ostvarivati svoju svrhu. Dakle radi se o pravilima prema kojim bi se osoba morala ponašati. S druge strane,
principi moralnosti aspiracije više predstavljaju generalnu ideju savršenstva kome treba težiti, nego nekih
fiksnih pravila. Moralnost aspiracije nema vezu sa pravom, jer nema načina pomoću kojeg bi pravo moglo
prinuditi čovjeka da živi u skladu sa vrlinama za koje je sposoban tj. da živi u skladu sa idejom savršenstva.

Moralna skala. Između moralnosti dužnosti na dnu i moralnosti aspiracije na vrhu, kao krajnjih tačaka može
se zamisliti jedna vrsta skale. Negdje na toj skali postoji granična linija koja dijeli dužnost od aspiracije
Različita su mišljenja u vezi sa mjestom te granične linije. Mišljenja koja se mogu nazvati moralističkim
nastoje granični indikator pomjeriti naviše i time proširiti područje dužnosti. Određivanje gdje treba da
prestane dužnost je jedan od najtežih zadataka društvene filozofije.

Nagrade i kazne predstavljaju konačnu manifestaciju razlike između moralnosti dužnosti i moralnosti
aspiracije. Treba naglasiti da postoji velika razlika u procedurama za izricanje kazni u odnosu na one kojima
se dodjeljuju nagrade. Kazne se najčešće izriču u strogim formalnim procedurama, za razliku od dodjele
nagrada koje podrazumijevaju manje kontrolisane metode odlučivanja. Razlog tome između ostalog je i

3
Aspiracija – želja, težnja za nečim

20
činjenica da se za odstupanje od zadovoljavajućeg ponašanja, koje podliježe kazni, mogu primijeniti
objektivniji standardi nego za ponašanja koja dostižu savršenstvo.

1.5. ERIK VAJL, »POLITIČKA FILOZOFIJA«, BEOGRAD, 1982.

DRŽAVE, DRUŠTVO, INDIVIDUA

Svaka individua djeluje iz interesa. Moderna država je takva individua. Za nju međunarodni odnosi
predstavljaju problem zato što mogućnost da bude protiv svoje volje uvučena u sukobe država vidi kao
opasnost za vlastitu egzistenciju. U tom pogledu države se ne ponaša drugačije nego građanin-pojedinac, koji
bi vrlo rado upotrijebio nasilje za postizanje svojih ciljeva, ali ga se odriče ne iz moralnog ubjeđenja ili
dobrote, već zato što bi u krajnjoj konsenkvenci od njega imao više štete nego koristi. Individualna država je
došla do istog zaključka: cijena pobjede putem nasilja prevazilazi vrijednost uloga. Presudna razlika je u
tome što država u odnosu na nasilničke građane posjeduje sredstva prinude. Tim sredstvima individualni
građanin se ne može oduprijeti, i on je toga svjestan. S druge strane, ne postoji nikakva naddržava koja bi bila
sposobna nametnuti svoje odluke na način na koji to čini država u odnosu na građane.

Međunarodne organizacije i sudovi zamišljeni na nekom nadnacionalnom nivou su ustvari sredstva koja su
stavljena na raspolaganje suverenim vladama. Te vlade se, shodno svojoj volji i interesima, služe tim
sredstvima ili ne priznaju njihovu nadležnost. Ipak, vrijednost takvih institucija je značajna i njihovo
postojanje je opravdano i kad bi uspjele spriječiti jedan jedini sukob koji bi bez njihove intervencije bio
neizbježan.

Osnovnu prirodu međunarodnih odnosa čini uvijek prisutna mogućnost oružanog sukoba. Rat nije zamijenjen
pravnim postupcima i svaka vlada ostaje jedini sudija u pogledu onoga što želi smatrati prijetnjom ili
napadom na njene životne interese. Međutim, ne raspolaže svaka država onim što je nužno za vođenje rata –
neka drugorazredna sila može izazvati rat, ali ona nema stvarnog interesa da to učini jer će ishod uvijek
zavisiti od odluka velikih sila.

Situacija nije ista za države sposobne da vode nezavisnu politiku, tj. sposobne da podnesu jedan rat. One
načelno mogu u nekoj povoljnoj situaciji računati na pozitivne rezultate nekog sukoba. U tom slučaju bi
računica posmatrala rat kao sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva. Oružani sukob u modernom svijetu nije
prost sudar dvaju nasilja – on izbija u trenutku kad jedna od velikih sila, koja vidi opasnost za neke svoje
interese, zaključi da za odbranu tih interesa vrijedi platiti cijenu jednog rata, da ona ima izgleda da ga dobije i
da će joj jedino pobjeda omogućiti da postigne svoje ciljeve. Ono što sprečava sukobe najvećih razmjera je
bojazan nezavisnih vlada da će nakon pobjede morati preuzeti upravljanje nad jednim osiromašenim i
razorenim svijetom, tj. da će se naći u težoj situaciji nego prije rata.

Mogućnost rata ukazuje na osnovnu protivrječnost između društva i države: društvo je racionalno, država je
historijska.

Od početka modernih vremena sukobljavaju se teze za i protiv rata. Na jednoj strani je stanovište društva: rat
je poricanje napretka – on odvraća rad od njegovog prirodnog cilja, smanjuje broj radnika, vaspitava građane
za nasilje. S druge strane su oni koji u ratu vide jedinu snagu sposobnu da pojedinca uzdigne iznad njegove
individualnosti i želja. Prihvatanje da se rizikuje smrt daje čovjeku njegovu pravu plemenitost, dok sve ono
što dobija od društva jača njegov egoizam.

Svaka od ovih teza može da odbije, ali ne i da opovrgne onu drugu. One spadaju u područje izbora, a ne u
područje rasprave. Nesumnjivo je da mislioci »branioci rata« nisu krvoločni niti obožavaoci nasilničke borbe
iz ljubavi prema nasilju. Oni opravdavaju rat moralnim argumentima i u njihovim očima je rat dobar zato što
spasava individuu od njenog egoizma, čini da moral bude prisutan i aktivan u pojedincu.

21
Činjenica je da rat uvijek ostaje mogućan, a pacifizam društva je nedovoljan da ga zabrani, jer svjetsko
društvo ne postoji kao takvo, da nekom svjetskom organizacijom i sredstvima prinude koja zahtijeva takva
organizacija. Problem može biti riješen pomoću jedne organizacije koju svi svjesno žele, a u interesu svake
države je da radi na racionalnom rješenju takvog problema.

Organizacija koja je označena kao cilj političkog djelovanja moderne države obično se naziva svjetskom
državom. U odnosu na uobičajeni smisao pojma država, to bi bila jedna organizacija koja bi koordinirala rad
zajednica. Cilj svake od tih zajednica bio bi razvoj svog partikularnog morala unutar jednog formalnog i
racionalnog društvenog morala. Da bi jedna takva država mogla opstati, potrebno je izjednačavanje životnog
standarda različitih društava. Istovremeno, jedino bi takva država omogućila racionalno, opće i trajno
podizanje tog standarda. Međutim, često se izražava bojazan da takva država ne bude najautokratskija, čak
najtiranskija država.

Organizacija univerzalnog društva spada u nadležnost postojećih država, ali se javlja prigovor proistekao iz
opasnosti od intelektualne i moralne diktature. Naime, postavlja se pitanje da li će se univerzalno društvo
formirati pod vođstvom malog broja nacija, ako ne i samo jedne nacije, te da li je historijski moral malih
nacija osuđen na nestanak.

Cilj države, posmatran sa stanovišta umnog pojedinca, jeste sloboda tog pojedinca u društvu koje ga štiti od
vanjskog nasilja. Dva sredstva za postizanje tog cilja su racionalan rad i umna rasprava. Smisao države je u
egzistenciji slobodne i umne individue. Postavlja se pitanje koji je to pozitivni smisao u kome umna i
slobodna individua nalazi smisao svog života, smisao koji individua želi da bude univerzalan i koji predlaže
zajednici kojoj pripada. Na to pitanje se ne može dati odgovor, imajući u vidu da je svaki odgovor koji se tiče
individue determiniran njenom individualnošću. Filozofija ne propisuje individui šta treba da čini. Ona joj
pokazuje s čim ima posla i u kojim granicama može obavljati ljudske poslove ne odričući se uma.

22
2. LJUDSKA PRAVA – DOKUMENTI, AKTI, INSTITUCIJE I PROCEDURE

2.1. THOMAS BUERGENTHAL: »MEĐUNARODNA LJUDSKA PRAVA«, SARAJEVO

'98.
SISTEM LJUDSKIH PRAVA UN

POVELJA UN

Povelja UN kao jedan od ciljeva organizacije proglašava ostvarivanje međunarodne saradnje rješavanjem
međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, te razvijanjem i poštivanjem
ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Osnovne obaveze OUN i njenih država članica u ostvarivanju tih ciljeva utvrđene su u članovima 55 i 56
Povelje. Po čl.55, UN potpomažu:
a) Rast životnog standarda, punu zaposlenost i uslove za ekonomski i socijalni napredak i razvoj;
b) Rješavanje međunarodnih ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i sličnih problema, kao i međunarodnu
saradnju na polju kulture i prosvjete;
c) Univerzalno poštovanje i pridržavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike obzirom na
rasu, spol, jezik ili vjeru.

Član 56 predviđa obavezu svih država članica da u saradnji sa organizacijom preduzimaju zajedničku i
pojedinačnu akciju u ostvarenju navedenih ciljeva.

Uprkos svojoj neodređenosti, odredbe o ljudskim pravima Povelje UN imale su brojne značajne posljedice:
1. Povelja UN je internacionalizirala ljudska prava – ljudska prava nisu više isključivo unutar njihove
jurisdikcije;
2. Obaveza država članica da sa Organizacijom sarađuju u unapređivanju ljudskih prava i sloboda, dala je
legitimitet UN-u da preduzme mjere na definisanju i kodificiranju tih prava. Rezultat je Međunarodni
zakonik o ljudskim pravima i brojni drugi instrumenti zaštite ljudskih prava koji danas postoje;
3. Obaveza država da »unapređuju« ljudska prava kreirala je osnov za uspostavljanje institucija sa ciljem da
osiguraju ponašanje država u skladu sa tom obavezom. Država članica UN koja krši međunarodno
garantirana ljudska prava krši Povelju UN. Putem rezolucija UN su pozivale takve države da prestanu sa
kršenjima, a ovlastile su i Komisiju za ljudska prava UN i njene pomoćne organe da utvrde procedure za
ispitivanje tvrdnji o slučajevima kršenja ljudskih prava.

MEĐUNARODNI ZAKONIK O LJUDSKIM PRAVIMA

pored odredbi o ljudskim pravima Povelje UN čine: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, dva
međunarodna pakta o ljudskim pravima i dva fakultativna protokola uz Pakt o građanskim i političkim
pravima.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima usvojena je 1948.godine. Ona je prvi sveobuhvatni instrument
ljudskih prava proglašen od univerzalne međunarodne organizacije. Proklamuje 2 kategorije prava:
(1) građanska i politička prava – pravo na život, slobodu i sigurnost pojedinca, zabrana ropstva, mučenja i
nečovječnog postupanja, pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima, prezumpciju
nevinosti, pravo na privatnost i pravo na imovinu, sloboda govora, vjere, udruživanja, sloboda kretanja,
pravo na azil, pravo na državljanstvo. Deklaracija obuhvata i pravo pojedinca na upravljanje državom –
neposredno ili putem izabranih predstavnika.

23
(2) ekonomska, socijalna i kulturna prava – socijalna sigurnost, zaštita od nezaposlenosti, pravo na
obrazovanje, pravo na odmor uključujući razumno trajanje radnog vremena, pravo na životni standard
koji odgovara blagostanju pojedinca i njegove porodice itd. Deklaracija propisuje i da svako ljudsko biće
ima pravo da slobodno učestvuje u kulturnom životu zajednice.

Deklaracija priznaje i mogućnost državi da donese zakone kojima se ograničava vršenje navedenih prava, ali
isključivo iz razloga javnog poretka, javnog morala ili općeg blagostanja u demokratskom društvu.

Kad je u pitanju pravni učinak Univerzalne deklaracije, bitno je napomenuti da ona nije ugovor, već
rezolucija koju je usvojila Generalna skupština UN. Međutim, danas je općeprihvaćeno mišljenje o njenoj
normativnoj prirodi, tj. da se radi o pravno obavezujućem aktu. Transformacija Univerzalne deklaracije iz
neobavezujuće preporuke u normativni instrument tumači se na 3 načina. Prema jednom mišljenju,
Deklaracija predstavlja autentično tumačenje dijela Povelje UN koji se odnosi na ljudska prava.

Drugo stanovište smatra da stalno na Univerzalnu deklaraciju u međunarodnim odnosima predstavlja praksu
potrebnu za nastanak međunarodnog običajnog prava. Dakle, smatra se da je Deklaracija u cjelini, ili bar
djelomično postala pravilom običajnog međunarodnog prava.

Postoji i treće mišljenje, koje Deklaraciju, zajedno sa drugim međunarodnim normama o ljudskim pravima,
tretira kao dio općih pravnih načela.

Međunarodni paktovi o ljudskim pravima. Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Pakt o
građanskim i političkim pravima usvojeni su od strane Generalne skupštine UN 1966.godine. Radi se o
pravno obavezujućim ugovorima koji su stupili na snagu 1976, nakon ratifikacije od strane 35 država. Krajem
1994.godine broj država članica dostigao je 130.

Paktovi sadrže neke zajedničke materijalne odredbe, od kojih se 2 odnose na kolektivna prava. Naime, oba
pakta proklamiraju pravo samoopredjeljenja naroda, te pravo svih naroda da slobodno raspolažu svojim
prirodnim bogatstvima. Takođe se zabranjuje diskriminacija po bilo kom osnovu: rasi, boji kože, spolu,
socijalnom ili nacionalnom porijeklu, vjeri, političkom ubjeđenju itd.

Pakt o građanskim i političkim pravima precizira i proširuje prava obuhvaćena Univerzalnom deklaracijom.
Uz prava sadržana u Univerzalnoj deklaraciji, Pakt propisuje i obavezu država na zaštitu etničkih, vjerskih ili
jezičkih manjina. Država je obavezna da pripadnicima tih manjina omogući kulturnu, vjersku i jezičku
autonomiju. Osim toga, pakt propisuje i slobodu pojedinca od dužničkog zatvora, pravo lica lišenih slobode
na humano postupanje, te prava maloljetnika na posebnu zaštitu.

GP pakt sadrži i »odredbu o derogaciji« koja državama članicama dopušta da »u vrijeme javne opasnosti koja
ugrožava život nacije« suspendiraju sva osim 7 najosnovnijih prava. Ove odredbe u praksi pojedine države
koriste kao izgovor za kršenje ljudskih prava.

Za razliku od Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji poziva na postepenu implementaciju
u skladu sa mogućnostima države, GP pakt državama nameće bezuslovnu obavezu na preduzimanje svih
mjera sa ciljem osiguranja prava koja on proklamira.

Paktom je uspostavljen Komitet za ljudska prava (HRC – Human Rights Committee), kao institucija sa
zadatkom da osigura poštivanje obaveza država članica. Funkcija Komiteta je u upravljanju sistemom
izvještavanja i mehanizmom međudržavnih pritužbi. HRC obavlja i dodatne zadatke po Fakultativnom
protokolu uz GP Pakt, koji je ustanovio pravo na individualnu peticiju. Komitet se sastoji od 18 članova koje
imenuju države ugovornice, ali u radu Komiteta članovi djeluju u svom ličnom svojstvu, a ne kao
predstavnici države iz koje dolaze.

24
Glavna funkcija Komiteta je ispitivanje izvještaja koje države članice podnose o implementaciji Pakta. Prema
pravilima Poslovnika o radu Komiteta, predstavnici država moraju biti prisutni za vrijeme razmatranja
njihovih izvještaja, a Komitet tom prilikom od njih može tražiti dodatna objašnjenja, koristeći pritom svoje
stručne ekspertize i informacije nevladinih organizacija za ljudska prava.

Komitet svoje zaključke o pojedinim izvještajima država, zajedno sa eventualnim dodatnim komentarima
svojih članova, unosi u godišnje izvještaje koje dostavlja Generalnoj skupštini UN i državama članicama
Pakta. Osim toga, Komitet usvaja sve više tzv.općih komentara, kojima pojašnjava značenje različitih
odredaba Pakta, a oslanjajući se na svoju praksu u razmatranju izvještaja država i rješavanju individualnih
tužbi.

Pakt takođe predviđa jedan međudržavni mehanizam pritužbi, koji jednoj državi ugovornici omogućava da
drugu optuži za kršenje ugovora. Međutim, radi se o sredstvu fakultativne prirode. Mogu mu pribjeći samo
države članice koje su posebnom izjavom priznale nadležnost Komiteta. Ovaj mehanizam još uvijek nije
stavljen u pogon, a on ne predviđa ni presuđivanje ni kvazipresuđivanje, već ustanovljava tek nešto više od
formalnog mehanizma mirenja.

Fakultativni protokol uz Pakt o građanskim i političkim pravima predstavlja dopunu mjerama

implementacije GP Pakta. On omogućava privatnim licima, žrtvama kršenja Pakta, da podnesu individualne
pritužbe Komitetu za ljudska prava. Uslov je da su prethodno iscrpljena sva unutrašnja pravna sredstva.
Razmatranje pritužbi se vrši u dva dijela – prvo se razmatra dopuštenost podneska, a zatim meritum pritužbe.
Nakon što je donio odluku da je pritužba dopuštena, Komitet obavještava državu na koju se slučaj odnosi, a
koja je dužna da u roku od 6 mjeseci pismeno odgovori na navode iz pritužbe. Nakon toga Komitet razmatra
navode iz pritužbe i odgovora, i svoj nalaz dostavlja strankama koje su učestvovale u postupku. Rezime tih
nalaza Komitet objavljuje u godišnjem izvještaju Generalnoj skupštini.

Nakon stupanja na snagu Protokola 1976.godine, Komitet se bavio sve većim brojem individualnih
podnesaka, što je omogućilo razvoj bogate pravne prakse tumačenja i primjene Pakta i Protokola, a dovelo i
do jačanja efikasnosti mehanizma zaštite ljudskih prava Naime, Komitet sada ima ovlaštenje da predlaže
privremene mjere radi otklanjanja nenadoknadive štete žrtvi kršenja ljudskih prava. Osim toga, ovlašten je da
od država ugovornica zahtijeva da u izvještajima navedu mjere preduzete sa ciljem provođenja preporuke
Komiteta u onim pojedinačnim slučajevima u kojima je utvrđeno da su prekršile pakt.

Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima stupio je na snagu
1991.godine. Cilj protokola je ukidanje smrtne kazne, a jedina rezerva koja se može staviti na Protokol
dozvoljava primjenu smrtne kazne u izvršenju presude za najteži zločin vojne prirode počinjen za vrijeme
rata.

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima znatno je sveobuhvatniji od Univerzalne deklaracije.

On priznaje slijedeća prava: pravo na rad, na uživanje povoljnih uslova rada, na osnivanje i članstvo u
sindikatima, pravo na socijalnu sigurnost, na zaštitu porodice, na odgovarajući životni i zdravstveni standard,
na školovanje i učešće u kuturnom životu. Pakt detaljno definira ova prava i često određuje korake koje treba
preduzeti da se postigne njihovo ostvarenje.

Ratificiranjem Pakta država ugovornica ne preuzima obavezu neodložne implementacije, već se obavezuje da
sama i putem međunarodne pomoći i saradnje preduzima korake sa ciljem postepenog dostizanja punog
ostvarenja prava priznatih Paktom, koristeći sva pogodna sredstva. Razlog za ovakav način obavezivanja leži
u različitosti uslova i mogućnosti koje za implementaciju ima svaka pojedina država, te bi bilo nerealno
zahtijevati neodložno poštivanje svih prava.

Međutim, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava je u svom Općem komentaru oborio
pretpostavku da Pakt ne stvara nikakve bezuslovne obaveze za države ugovornice. Komitet ističe da, iako
nalaže postepeno ostvarivanje, Pakt istovremeno nameće i raznovrsne obaveze koje imaju bezuslovan efekat.

25
Među takve obaveze Komitet prvenstveno ubraja dvije: obavezu država da garantiraju da će se prava
utvrđena Paktom vršiti bez diskriminacije, te obavezu država da “preduzimaju korake”. Osim toga, svaka
država ugovornica preuzela je obavezu da kao suštinski minimum osigura zadovoljenje bar najnižeg,
osnovnog stepena svakog prava.

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ne ustanovljava nikakav sistem za međudržavne ili
individualne pritužbe. On jedino nalaže državama ugovornicama da podnose izvještaje o mjerama koje su
preduzele da bi se postiglo poštivanje prava predviđenih Paktom. Izvještaji se podnose Ekonomskom i
socijalnom savjetu UN (ECOSOC). Kao rezultat rada ECOSOC po ovim pitanjima, 1985.godine osnovan je
Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji se sastoji od 18 eksperata izabranih u ličnom svojstvu.

OSTALI GLAVNI UGOVORI UN O LJUDSKIM PRAVIMA

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojena je od strane Generalne skupštine UN

09.12.1948, a stupila je na snagu 12.01.1951. Konvencija proglašava da je genocid, izvršen u ratu ili u miru,
zločin po međunarodnom pravu. Zločin po međunarodnom pravu je teška povreda prava ljudske zajednice, za
koju se može kazniti individualni počinilac. Genocid se definiše kao činjenje određenih radnji sa namjerom
da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva. Radnje koje
predstavljaju genocid su:
a) Ubistva članova grupe;
b) Nanošenje teške tjelesne povrede ili psihičkog bola članovima grupe;
c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života koji su sračunati na to da dovedu do njenog
potpunog ili djelimičnog uništenja;
d) Nametanje mjera kojima se namjerava spriječiti rađanje u okviru grupe;
e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

Bitno je napomenuti da stavljanjem genocida izvan zakona Konvencija formalno priznaje pravo nacionalnih,
etničkih, rasnih i vjerskih grupa da postoje kao takve. U tom smislu se Konvencija ocjenjuje najvišim
dostignućem međunarodnog prava u oblasti zaštite prava grupa.

Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije usvojena je od strane Generalne
skupštine UN 1965, na snagu je stupila 1969.godine. Konvencija zabranjuje rasnu diskriminaciju koja se
definiše kao “svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koji se zasnivaju na rasi,
boji, precima, nacionalnom ili etničkom porijeklu”, a koji za cilj ili posljedicu imaju “da ponište ili ugroze
priznavanje, uživanje ili vršenje pod jednakim uslovima ljudskih prava i osnovnih sloboda”.

Države ugovornice imaju pravnu obavezu da ukinu rasnu diskriminaciju na svojoj teritoriji i donesu sve
zakonske mjere potrebne da se osigura nediskriminacija u vršenju i uživanju ljudskih prava ustanovljenih u
Univerzalnoj deklaraciji i oba Pakta. Za potrebe implementacije formiran je Komitet za ukidanje rasne
diskriminacije, koji ima 18 članova. Članove biraju države ugovornice, ali oni djeluju u ličnom svojstvu.
Komitet razmatra povremene izvještaje o implementaciji koje podnose države članice, kao i pojedinačne
podneske koje mu dostavljaju države i pojedinci.

Ratificiranjem Konvencije, svaka država automatski priznaje nadležnost Komiteta za razmatranje podnesaka
koje protiv nje podnese bilo koja druga država ugovornica. Dakle, međudržavni sistem pritužbi je
obligatoran, što je razlika u odnosu na GP pakt. Postupajući po podnesku, Komitet prvenstveno odlučuje o
dopustivosti, zatim prikuplja relevantne podatke i nakon toga imenuje ad hoc komisiju za mirenje sa
zadatkom da pripremi izvještaj o sporu i uputi odgovarajuće prepreke odnosnim državama. Međudržavni
sistem pritužbi u praksi još nije korišten.

Sistem individualnih peticija je fakultativan, te je potrebna posebna izjava kojom se priznaje nadležnost
Komiteta za postupanje po takvim podnescima. Konvenciju je dosad raficiralo 140 država, a pravo na
individualnu peticiju dosad je prihvatilo samo 20. Sistem individualnih peticija stupio je na snagu tek 1982.g.

26
Međunarodna konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina aparthejda usvojena je 1973, na snagu je
stupila 1976, a ratificiralo ju je više od 70 država. Svrha konvencije je da ukloni i kazni aparthejd, koji je
proglašen zločinom protiv čovječnosti. Odgovornost za njegovo izvršenje obuhvata sve pojedince koji
počine, podstiču ili sarađuju u činjenju tog zločina.

Mjere implementacije se sastoje od periodičnog izvještavanja od strane država ugovornica i osnivanja

tročlane grupe za razmatranje izvještaja. Grupu imenuje predsjednik Komisije za ljudska prava UN iz država
ugovornica Konvencije koje su istovremeno članice Komisije. Komitet za ljudska prava je ovlašten da
priprema izvještaje i studije, uključujući i spiskove pojedinaca, organizacija, ustanova i predstavnika država
za koje se tvrdi da su počinili ovaj zločin. Licu koje je optuženo može suditi svaka država ugovornica i svaki
međunarodni sud čiju nadležnost prihvate države ugovornice.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena usvojena je 1979, a na snagu stupila 1981. Osim
obaveze da osude diskriminaciju žena, države preuzimaju obavezu da načelo ravnopravnosti žena i
muškaraca unesu u svoje ustave i zakone, te da preduzmu zakonske mjere kojima će se sankcionirati svi
oblici diskriminacije žena.

Efikasnost konvencije je značajno oslabljena brojnim rezervama koje su države stavile u postupku
ratifikacije, a kojima se nastoje očuvati različiti nacionalni i vjerski instituti koji su u suprotnosti sa
Konvencijom.

Mjere implementacije sastoje se od povremenog izvještavanja o preduzetim mjerama. Izvještaje razmatra

Komitet za ukidanje diskriminacije žena, koji se sastoji od 23 eksperta iz država ugovornica, koji rade u
ličnom svojstvu. Komitet o svom djelovanju izvještava države ugovornice, Komisiju UN-a o položaju žena i
Generalnu skupštinu. Konvencija nije ustanovila ni međudržavni ni individualni sistem pritužbi, a za
rješavanje sporova upućuje na Međunarodni sud pravde.

Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka usvojena je 1984, a
stupila na snagu 1987.godine. Cilj je sprečavanje i kažnjavanje mučenja (torture) koje se preduzima od strane
službenog lica ili uz izričit ili prećutan pristanak službenog lica države članice. Mučenje se definiše kao
“svaki čin kojim se nekom licu namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja, da bi se od tog lica ili
nekog trećeg dobila informacija ili priznanje”. Države ugovornice se obavezuju na preduzimanje zakonskih,
upravnih, sudskih ili drugih efikasnih mjera na spečavanju mučenja. Od država ugovornica se zahtijeva i da
mučenje smatraju krivičnim djelom podobnim za izručenje, te da ne protjeruju neko lice u zemlju u kojoj bi
ono moglo biti podvrgnuto mučenju.

Bitno je naglasiti i da Konvencija proglašava da ne može postojati bilo kakva izuzetna okolnost koja bi
opravdavala mučenje.

Konvencija se implementira preko Komiteta protiv mučenja (CAT). Sastoji se od 10 nezavisnih eksperata
koje biraju države ugovornice. Mjere implementacije sastoje se od obaveznog izvještavanja i fakultativnog
mehanizma za međudržavne i individualne pritužbe. Komitet je ovlašten i da pokrene istragu kad primi
pouzdanu informaciju koja sadrži osnovane indicije o tome da se mučenje sistematski primjenjuje na
području neke države ugovornice. Međutim, za provođenje istrage na teritoriji neke države Komitet mora
imati njenu saglasnost. Po okončanju postupka, Komitet može odlučiti da pripremi rezime svojih nalaza koji
će biti uključen u njegov godišnji izvještaj.

Konvencija omogućava državama članicama da u vrijeme pristupanja, potpisivanja ili ratifikacije Konvencije
izjave da ne priznaju nadležnost Komiteta. Države su tu mogućnost iskoristile mnogo rjeđe nego što bi se to
moglo očekivati. Međutim, mnoge države su iskoristile mogućnost stavljanja rezerve na odredbu Konvencije
kojom je određena nadležnost Međunarodnog suda pravde za rješavanje sporova nastalih u vezi tumačenja ili
primjene ugovora.

27
Konvenciju o pravima djeteta Generalna skupština je usvojila 1989, a na snagu je stupila 1990.godine. Do
1994.godine ratificirana je od strane preko 150 država. Konvencijom se djeci garantuje širok spektar prava
bez obzira na rasu, boju kože, vjeru… Dijete se definira kao “ljudsko biće mlađe od 18 godina života, osim
ako se po zakonu koji se može primijeniti na dijete u pitanju, punoljetstvo ne stiče ranije”.

Konvencijom se djeca između ostalog štite od ekonomske eksploatacije, zloupotrebe droga, svih oblika
seksualnog iskorištavanja, trgovine djecom itd. Ona zabranjuje i regrutovanje djece mlađe od 15 godina.

INSTITUCIJE ZASNOVANE NA POVELJI UN

Komisija za ljudska prava osnovana je od strane Ekonomskog i socijalnog savjeta UN 1946.godine.

Prvobitno je imala 18, danas ima 53 člana koje imenuju države i koji nastupaju kao ovlašteni predstavnici
država, a ne u ličnom svojstvu. Pri izboru se vodi računa o geografskoj zastupljenosti svih dijelova svijeta.

Komisija ECOSOC-u podnosi izvještaje, prijedloge i preporuke o međunarodnim instrumentima ljudskih

prava, zaštiti manjina i sprečavanju diskriminacije i srodnim pitanjima ljudskih prava. Ona takođe pomaže
ECOSOC-u u koordiniranju djelatnosti u domenu ljudskih prava unutar sistema UN. Vremenom se
nadležnost Komisije na planu unapređenja i zaštite ljudskih prava značajno proširila. Danas je najviše
koncentirana na bavljenje kršenjima ljudskih prava. Taj zadatak izvršava putem mreže radnih grupa i
izvjestilaca, s mandatom koji obuhvataju određene teme ili pojedine zemlje.

Komisija je često kritizirana zbog svoje neefikasnosti, politički motiviranog ili selektivnog pristupa.

Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina je pomoćni organ Komisije za ljudska prava.
Osnovana je 1947, ima 26 članova koje bira Komisija sa liste kandidata koje predlažu članice UN. Članovi
djeluju u ličnom svojstvu, mandat im je 4 godine i mogu biti ponovo birani. Podkomisija je nadležna da
preduzima studije i daje preporuke Komisiji za ljudska prava o sprečavanju diskriminacije u odnosu na
ljudska prava i zaštitu manjina. Pored toga, Podkomisija obavlja i sve druge funkcije koje joj povjeri
ECOSOC ili Komisija. U dosadašnjem periodu Podkomisija je pripremila veliki broj studija i izvještaja,
učestvoala u izradi instrumenata za zaštitu ljudskih prava i posvetila dosta vremena razmatranju optužbi za
kršenja ljudskih prava.

Komisija za položaj žena osnovana je 1947. Sastoji se od 45 članova biranih u svojstvu predstavnika država,
po geografskom kriteriju. Komisija priprema studije, izvještaje i preporuke o ljudskim pravima i srodnim
pitanjima koja se tiču žena. Dosad se pokazalo da je Komisiji mnogo lakše da se bavi promotivnim
aktivnostima, nego da reagira na specifična kršenja prava žena. ECOSOC je početkom 80-tih godina ovlastio
Komisiju da preduzme ograničena razmatranja podnesaka u kojima se optužuje za specifična kršenja ženskih
prava. Te podneske je Komisija uglavnom iskoristila kao izvor informacija za svoje studije, a manje kao
sredstvo pogodno da podstakne vlade da se izjasne o tim pritužbama.

Postupci za bavljenje teškim kršenjima ljudskih prava. UN su skoro istovremeno sa osnivanjem počele od
pojedinaca i nevladinih organizacija primati veliki broj peticija kojima se upozoravalo na kršenja ljudskih
prava i tražila intervencija UN. Međutim, 1947.godine je Komisija za ljudska prava UN saopštila odluku
prema kojoj ona nema ovlaštenja da preduzima bilo kakvu akciju u pogledu bilo koje pritužbe koja se odnosi
na ljudska prava. Ova odluka je potvrđena i rezolucijom ECOSOC iz jula 1959.

Ovo načelo je ostalo na snazi do danas, uz određene izuzetke koji su Komisiju ovlastili da se bavi određenim
vrlo ozbiljnim oblicima kršenja ljudskih prava. Te promjene su ubrzane dvjema rezolucijama ECOSOC:
Rezolucija 1235 iz juna 1967.g dopušta komisiji da ispituje određena teška kršenja ljudskih prava na koja joj
je skrenuta pažnja, dok Rezolucija 1503 iz maja 1970.g uspostavlja ograničen sistem peticija za bavljenje
podnescima koji otkrivaju “konzistentan obrazac” takvih kršenja. Prvi postupak je javne prirode, a drugi
povjerljive.

28
Postupak iz Rezolucije 1235 se primjenjuje na bilo koju situaciju koja uključuje masovna kršenja ljudskih
prava. Komisija je u takvim slučajevima ovlaštena da preduzme “detaljnu studiju” i o svojim zaključcima
izvijesti ECOSOC.

Rezolucija 1503 ovlašćuje Podkomisiju da osniva male radne grupe za ispitivanje podnesaka koje UN
primaju od pojedinaca i drugih privatnih grupa. Cilj rada ovih radnih grupa je da se identificiraju podnesci
koji otkrivaju “dosljedan obrazac teških i pouzdano dokazanih kršenja ljudskih prava i sloboda”. Takve
podneske razmatra Podkomisija na zatvorenoj sjednici i odlučuje o tome da li će podnesak proslijediti
Komisiji. Komisija opet ima svoju radnu grupu – tzv.Radnu grupu za situacije, koja provjerava peticije prije
nego što ih Komisija konačno preuzme.

Cjelokupan rad Komisije u odnosu na pritužbu se odvija na zatvorenim sjednicama, s tim što Komisija nakon
što identificira zemlju prekršioca ono što je utvrdila može prenijeti ECOSOC-u. ECOSOC i Generalna
skupština mogu usvojiti odgovarajuće rezolucije kojima pozivaju odnosnu vladu da da poboljša utvrđenu
situaciju i poštuju svoje obaveze prema Povelji UN. Na ovom stepenu postupka sve rasprave imaju javni
karakter. ECOSOC i Generalna skupština ne mogu učiniti ništa više od osude propusta vlade da provede
njihove rezolucije.

Bitno je naglasiti da podnosilac peticije ne mora biti žrtva kršenja, sve dok ima neposredno i pouzdano
saznanje o tim kršenjima. Međutim, podnosilac mora dokazati da je iscrpio unutrašnja pravna sredstva, osim
“ako se može pretpostaviti da bi ta pravna sredstva bila neefikasna ili bi dovela do nerazumnog
odugovlačenja”.

Visoki komesar za ljudska prava je funkcioner UN sa prvenstvenom odgovornošću za aktivnosti UN u

pogledu ljudskih prava. Funkcija je ustanovljena 07.01.1994.godine rezolucijom Generalne skupštine OUN.
Po položaju, visoki komesar je generalni podsekretar UN. On je zadužen za sveobuhvatni nadzor nad
Centrom za ljudska prava, kao sekretarijatom za ljudska prava UN-a, te za koordinaciju cjelokupne
djelatnosti UN na unapređivanju i zaštiti ljudskih prava.

Teška kršenja ljudskih prava i Povelja UN-a. Kad je u pitanju tumačenje Povelje UN, usvojeno je načelo
prema kome država koja se upušta u teška kršenja ljudskih prava krši obaveze iz Povelje UN navedene u
čl.55 i 56. Shodno tome, UN mogu preduzeti odgovarajuće mjere sa ciljem da se ta država prinudi na
uzdržavanje od kršenja ljudskih prava.

EVROPSKI SISTEM ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA

Evropski sistem zaštite ljudskih prava ustanovljen je od strane Vijeća Evrope, regionalne međunarodne
organizacije koju je 1949.godine osnovala grupa zapadnoevropskih zemalja. Pravni izvor sistema ljudskih
prava Vijeća Evrope je u 2 ugovora: Evropska konvencija o ljudskim pravima i Evropska socijalna povelja.
Prvom se garantuju osnovna građanska i politička prava, a drugom ekonomska i socijalna prava. Odluka da
se usvoji Konvencija donesena je kad je postalo jasno da će UN-u trebati dugo vremena da postigne
sporazum o instrumentima za implementaciju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

Potpisana je 04.11.1950, a stupila na snagu 03.09.1953. U izvornom obliku garantirala je slijedeća prava:
- pravo na život;
- pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni;
- slobodu od ropstva;
- pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravičan postupak;
- slobodu od ex post facto zakona i kazni;

29
- pravo na privatnost i porodični život;
- slobodu misli, savjesti i vjere;
- slobodu izražavanja i mirnog okupljanja;
- pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice.

Zaštitu uživaju sva lica na teritoriji država članica, bez obzira na državljanstvo.

Lista zajamčenih prava proširena je putem dopunskih protokola. Prvim protokolom dodato je: pravo na
vlasništvo, pravo na školovanje i obaveza država članica da u razumnim intervalima održavaju slobodne
izbore. Protokolom br.4 lista je dalje proširena zabranom dužničkog zatvora i jamstvom slobode kretanja.
Zabranjeno je nasilno protjerivanje državljana i kolektivno protjerivanje stranaca. Protokolom br.6 ukinuta je
smrtna kazna, a Protokolom br.7 se od država zahtijeva da strancima na svojoj teritoriji garantuju pravičan
postupak prije njihovog protjerivanja iz zemlje. Takođe se garantuje pravo žalbe u krivičnom postupku za
obeštećenje u slučaju pogreške pravosuđa, pravo da se ne bude pod dvostrukom prinudom vlasti, te jednakost
supružnika u međusobnim pravima i obavezama.

Evropskom konvencijom o ljudskim pravima uspostavljene su 2 institucije za implementaciju: Evropska

komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava. Sjedište im je u Strazburu. Osim toga, Konvencija
je neke nadzorne funkcije povjerila Komitetu ministara Vijeća Evrope.

Evropska komisija za ljudska prava se sastoji od “broja članova jednakog broju visokih strana ugovornica”.
Djeluju u ličnom svojstvu, a bira ih Komitet ministara na period od 6 godina. Sud za ljudska prava se sastoji
od “broja sudija jednakog broju članica Vijeća Evrope”. Sudije bira Parlamentarna skupština Vijeća Evrope
na period od 9 godina, a sa liste od 3 kandidata koju podnosi svaka država ugovornica. Konvencija ne
zahtijeva da sudije i članovi Komisije budu državljani država članica Vijeća Evrope (npr. na prijedlog
Lihtenštajna izabran je sudija državljanin Kanade).

MEHANIZMI ZA PRIMJENU KONVENCIJE

Evropska komisija za ljudska prava

Međudržavne pritužbe. Ratificiranjem Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, država automatski
prihvata nadležnost Komisije da razmatra pritužbe država ugovornica u kojima se iznose tvrdnje o navodnim
povredama Konvencije. Država koja upućuje pritužbu ne mora dokazati da ima neki poseban interes u vezi sa
predmetom ili žrtvom kršenja. U dosadašnjoj praksi Komisija je primila samo mali broj međudržavnih
pritužbi. Pritužbe su dosad podnesene samo protiv država koje nisu priznale pravo privatne peticije, tako da
su na međunarodnu odgovornost mogle biti pozvane samo putem međudržavnog postupka. Inače, opće je
pravilo da države nisu sklone podnositi tužbe protiv drugih država, a iz razloga očuvanja dobrih međusobnih
odnosa.

Privatne peticije. Da bi pojedinac imao pravo uložiti pritužbu protiv neke države, potrebno je da ta država
posebnom izjavom prethodno prihvati nadležnost Komisije za postupanje po privatnim peticijama. Privatnu
peticiju može podnijeti svaki pojedinac, nevladina organizacija ili grupa lica koji tvrde da su žrtve kršenja
prava priznatih u Konvenciji. Pored toga, nedopuštena je peticija koja je:
1. anonimna;
2. u suštini ista kao predmet koji je Komisija već ispitivala, ili je već povrgnuta nekom drugom
međunarodnom postupku istrage ili rješavanja, te ne sadrži neku novu relevantnu informaciju;
3. po mišljenju Komisije nespojiva sa odredbama konvencije, očito neosnovana ili predstavlja zloupotrebu
prava na peticiju;
4. nedopustiva zbog prepreke iscrpljenosti unutrašnjih pravnih sredstava i podnesena po isteku roka od 6
mjeseci od dana donošenja konačne odluke po unutrašnjem pravu.

30
Peticija se smatra “nespojivom sa odredbama Konvencije” ako je npr.podnesena protiv države koja nije
priznala pravo na privatnu peticiju ili se radi o pravima koja nisu sadržana u Konvenciji. Dakle, radi se o
preprekama koje se odnose na personalnu i stvarnu nadležnost Komisije.

Komisija će peticiju odbiti kao neosnovanu kad zaključi da zahtjev ne upućuje na bilo koji oblik povrede
prava od tužene države.

Zloupotreba prava na peticiju se npr. odnosi na svjesno iznošenje neistinitih ili neosnovanih optužbi,
ponavljanu upotrebu pogrdnih i uvredljivih izraza za vladu protiv koje je upućena ili namjerno kršenje pravila
o povjerljivosti koje se primjenjuje u postupku.

Kad je u pitanju iscrpljenost unutrašnjih pravnih sredstava, konvencija zahtijeva da budu iscrpljena samo ona
sredstva koja se odnose na navodne povrede, a istovremeno su dostupna i dovoljna. Sredstvo se smatra
dovoljnim kad je u stanju ukinuti povredu koja je predmet tužbe. Do odbacivanja peticije neće doći:
- ako je podnosilac propustio upotrijebiti unutrašnje pravno sredstvo koje se pokazalo dosljedno
neuspješnim;
- ako je podnosilac propustio podnijeti žalbu protiv pravnog propisa, za koji prethodne presude sugerišu da
će biti potvrđen.

Tužena država se može odreći uslova o unutrašnjim pravnim sredstvima. Odricanje može biti izričito, ali je
najčešće nenamjerno, kao npr. kad se tužena država obrati Evropskom sudu povodom nekog slučaja u
postupku, a da to nije učinila kad je slučaj razmatrala Komisija.

Podnosilac je dužan dokazati da je iscrpio unutrašnja pravna sredstva i taj uslov Komisija ispituje ex officio.
Ako nakon tog ispitivanja Komisija nije odbacila peticiju, a tužena država stavi prigovor da nisu iscrpljena
unutrašnja pravna sredstva, teret dokazivanja te tvrdnje je na tuženoj državi.

Svrha pravila od 6 mjeseci je pravna sigurnost. Međutim, ovo pravilo se ne primjenjuje ako se Konvencija
kontinuirano krši i ako ne postoje unutrašnja pravna sredstva da se tome suprotstavi.

Način rada Komisije. Svaka prispjela privatna peticija se dostavlja članu Komisije određenom za
izvjestitelja. On priprema izvještaj o dopustivosti peticije i odlučuje da li će je uputiti komitetu ili vijeću.
Komiteti su ovlašteni da jednoglasnom odlukom peticiju odbace kao nedopustivu. Vijeća razmatraju
slučajeve koji se mogu razmatrati na osnovu utvrđene prakse i slučajeve koji ne predstavljaju važna pitanja
od uticaja na tumačenje ili primjenu Konvencije. Peticije sa ovakvim pitanjima razmatra Komisija u
plenumu. Komisija može i preuzeti nadležnost nad slučajevima koje razmatra vijeće. Međudržavne pritužbe
izvjestilac direktno upućuje Komisiji u plenumu, koja ima isključivu nadležnost nad tim slučajevima.

Postupci nakon dopustivosti. Samo 10-15% slučajeva se proglašava dopustivim i dolazi do faze postupka
nakon dopustivosti, koja se odvija pred komisijom. Komisija prvo utvrđuje činjenično stanje. U tu svrhu
održava rasprave, prima podneske, saslušava svjedoke itd. U toku ispitivanja činjenica, Komisija istovremeno
djeluje u pravcu postizanja miroljubivog rješenja, odnosno sporazuma među strankama. Ovim sporazumom
se obično tužena država obavezuje da plati kompenzaciju ili obešteti tužioca na neki drugi način, ali bez
priznavanja odgovornosti za povredu Konvencije.

Ako slučaj nije riješen na prethodni način, Komisija će u narednoj fazi sačiniti izvještaj o činjenicama i
izložiti mišljenje o tome da li utvrđene činjenice upućuju na to da je dotična država prekršila obaveze iz
Konvencije. Taj izvještaj ima oblik sudskog mišljenja. Nema oblik presude, jer je za formalno presuđivanje
ovlašten Komitet ministara ili Sud. Pomenuti izvještaj sa svojim prijedlozima Komisija dostavlja Komitetu
ministara. Od tog trenutka, Komisija i stranke mogu u roku od 3 mjeseca slučaj podnijeti Sudu (pod uslovom
da su zainteresirane države prihvatile jurisdikciju suda). Ako to propuste učiniti, Komitet minitara je taj koji
mora odlučiti o tome da li je došlo do kršenja Konvencije.

31
Komisija u plenumu ima diskreciono pravo da odluči o tome da li će slučaj uputiti sudu ili ne. U
dosadađnjem periodu ona je pred Sud obično iznosila 3 vrste slučajeva: (1) one u kojima je utvrdila kršenje
Konvencije; (2) one koji nameću važna pravna pitanja i (3) one u kojima postoje značajne razlike u
stavovima unutar Komisije. Do Protokola br.9 donesenog 1994.godine, pojedinci nisu mogli neposredno
uputiti slučaj Sudu, niti su imali načina da primoraju Komisiju da njihov slučaj iznese pred Sud. Ovaj
problem i dalje je prisutan kod pritužbi protiv država koje nisu ratificirale Protokol br.9.

Komitet ministara

Komitet ministara je političko tijelo kojeg čine ministri vanjskih poslova svih zemalja članica Vijeća Evrope
ili njihovi zamjenici. Glavni zadatak Komiteta je da funkcionira kao izvršni organ Vijeća, a uloga u
implementaciji Konvencije je od drugorazrednog značaja. Komitet je dužan donijeti odluku o tome da li je
Konvencija bila prekršena, ukoliko u roku od 3 mjeseca nakon dostavljanja izvještaja Komisije slučaj nije
upućen sudu. Komitet je uglavnom bio sklon da rutinski daje saglasnost na nalaze sadržane u izvještaju
Komisije.

Odluke Komiteta ministara su obavezne za države ugovornice Konvencije. To važi za odluke kojima se
utvrđuje da je država prekršila Konvenciju, kao i za odluke o mjerama koje je Komitet propisao i o učinku
koji se pridaje tim mjerama.

Član 54 Konvencije ovlašćuje Komitet ministara da osigura izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska
prava. Da bi tu obavezu izvršavao, Komitet je usvojio “Pravila za primjenu člana 54. Evropske konvencije o
ljudskim pravima”.

Evropski sud za ljudska prava

Jurisdikcija. Ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima države ugovornice ne potpadaju

automatski pod nadležnost Suda, već je za to potrebna izričita dodatna izjava. Većina država tu nadležnost
prihvata, s tim što izjavu daje na period od 3-5 godina, a zatim je produžava.

Spor pred sud može iznijeti Komisija, države ugovornice, a po Protokolu br.9 i pojedinci koji su uložili
pritužbu Komisiji. Da bi došao pred Sud, slučaj mora proći postupak pred Komisijom (dopustivost i dr).

Ukoliko predmet pred Sud iznosi pojedinac (fizičko lice, pravno lice, grupa lica ili nevladina organizacija),
tročlano vijeće će prethodno ispitati da li konkretan slučaj predstavlja “neko važno pitanje koje utiče na
tumačenje ili primjenu Konvencije”, i da li postoji neki drugi razlog za njegovo razmatranje. Ako pomenuto
vijeće jednoglasno negativno odgovori na ova pitanja, slučaj se ne može raspravljati na Sudu, već će o njemu
odlučivati Komitet ministara. Navedena ograničenja ne važe ako predmet pred sud iznose države ili
Komisija.

Osim nadležnosti za odlučivanje u sporovima, Sud ima i savjetodavnu nadležnost. Pravo da od Suda traži
savjetodavna mišljenja pripada samo Komitetu ministara. Sud ne može davati savjetodavno mišljenje o
sadržaju i dometu prava i sloboda iz Konvencije i njenih Protokola, tj. o onim pitanjima koja potpadaju pod
njegovu jurisdikciju u rješavanju sporova.

Učešće pojedinca u postupku. Sud je ovlašten da na zahtjev države ugovornice ili Komisije sasluša bilo kojeg
pojedinca koji bi mogao pružiti dokaze ili informacije za koje se pretpostavlja da bi bile od pomoći Sudu. Osim
toga, sud je izmjenom poslovnika 1983.godine ovlastio pojedince da neposredno učestvuju i budu individualno
zastupani u postupcima pred Sudom.

32
Presude Suda su konačne. U općem smislu nisu obavezujući presedan (stare decisis) za države ugovornice, ali
te presude imaju značajan faktički autoritet, o kome države ugovornice i njihovi sudovi vode računa pri
utvrđivanju prava.

Sud nema ovlaštenja da poništi unutrašnju sudsku odluku ili stavi van snage nacionalne zakone, niti ima
ovlaštenje da izrekne neko drugo pravno sredstvo osim “pravedne satisfakcije”. Ona se može sastojati od
novčane naknade za štetu (kako za materijalnu, tako i za nematerijalnu štetu). Ponekad će se “pravednom
satisfakcijom” smatrati samo utvrđivanje kršenja Konvencije, uz naknadu stvarnih troškova i izdataka.

Tumačenje zagarantiranih prava. Zahvaljujući svojoj praksi, Sud je postao ustavni sud za građanska i politička
prava Evrope. Najveći broj do sada razmatranih slučajeva odnosio se na ustavnost i zakonitost postupka, tj. ti
slučajevi su se ticali tumačnje i primjene člana 5. i 6. Konvencije (pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te pravo
na pravično saslušanje).

Konvencija i Evropska unija

Više godina se pokušava dostići neki oblik sporazuma o udruživanju EU i Vijeća Evrope, koji bi omogućio
Uniji da se pridruži Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Međutim, bitno je napomenuti da preambula
ugovora iz Mastrihta (kojom je EZ pretvorena u EU), proglašava da Unija poštuje osnovna prava garantovana
Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i koja proizilaze iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica,
kao općeg pravnog načela Evropskog prava.

EVROPSKA SOCIJALNA POVELJA

Izrađena u okiru Vijeća Evrope, otvorena je za potpisivanje u oktobru 1961, a stupila na snagu u februaru
1965.godine. Dopunski protokol zaključen je 1988.

Katalog prava čini 19 kategorija prava i načela, uključujući:

- pravo na rad, jednake radne uslove, sigurnost na radu, pravičnu naknadu, udruživanje i kolektivno
ugovaranje;
- pravo radnika na učešće u kreiranju i poboljšavanju radnih uslova i okruženja na radnom mjestu;
- pravo djece, omladine i zaposlenih žena na zaštitu;
- pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu;
- pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć;
- pravo na profesionalnu orijentaciju i stručno usavršavanje;
- pravo na zaštitu zdravlja, socijalnu sigurnost, socijalnu i zdravstvenu pomoć;
- pravo fizički ili mentalno hendikepiranih na usavršavanje, rehabilitaciju i plaćeno zaposlenje

Mada se govori o “pravima i načelima”, ustvari se radi o političkim ciljevima, a svrha Povelje je da ih pretvori u
prava koja će biti pravno primjenjiva.

Pravne obaveze koje preuzimaju ugovorne strane:

1. Država ugovornica se obavezuje da će prvi dio Povelje, u kome je data lista prava, smatrati deklaracijom o
ciljevima, čijem ostvarenju će težiti svim prikladnim sredstvima;
2. Država mora prihvatiti obaveze sadržane u najmanje 5, od ukupno 7 članova koji se nalaze u II dijelu
povelje. To su: čl.1 (pravo na rad), čl.5 (pravo na udruživanje), čl.6 (pravo na kolektivno ugovaranje), čl.12
(pravo na socijalno osiguranje), čl.13 (pravo na socijalnu i zdravstvenu pomoć), čl.16 (pravo porodice na
socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu) i čl.19 (pravo migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć).
3. Svaka država ugovornica ima dalju obavezu da izabere još jedan precizirani broj prava, ili podvrsta prava
koja je saglasna poštovati. (Vrlo mali broj država je prihvatio sva prava iz Povelje).

33
Međunarodne mjere za provođenje prava iz Povelje. Sistemom izvještavanja koji je uspostavljen Poveljom,
obuhvaćene su 2 vrste izvještaja. Prvi je dvogodišnji izvještaj o implementaciji onih prava iz II dijela Povelje
koja je pojedina država prihvatila. Drugi izvještaj se tiče stanja prava iz II dijela koja data država nije prihvatila.
On se dostavlja u određenim vremenskim intervalima koje određuje Komitet ministara Vijeća Evrope.

Izvještaje razmatra Komitet eksperata, kojeg čini 7 nezavisnih eksperata izabranih od strane Komiteta ministara.
Komitetu eksperata pomaže savjetnik kojeg dodjeljuje Međunarodna organizacija rada. Zaključci komiteta
eksperata se zajedno sa izvještajima država dostavljaju Vladinom komitetu i Parlamentarnoj skupštini Vijeća
Evrope. Vladin komitet i Parlamentarna skupština svoja mišljenja o zaključcima eksperata daju Komitetu
ministara, koji nakon konsultacije sa Parlamentarnom skupštinom može dostaviti potrebne preporuke bilo kojoj
od strana ugovornica.

Protokol o izmjenama Evropske socijalne povelje zaključen je 1991.godine, ali nije stupio na snagu.
Najznačajnije promjene treba da omoguće Komitetu nezavisnih stručnjaka da iznosi pravna mišljenja o tome da
li su zakonodavstvo i praksa države ugovornice u skladu sa njenim obavezama po Povelji i da ta mišljenja
objavljuje. Protokolom se Komitet eksperata proširuje na 9 članova, koje imenuje Parlamentarna skupština na
prijedlog država ugovornica. Time se postiglo da članove Komiteta eksperata ne određuju isključivo vlade.
Izmjenama se daju i veća ovlaštenja Parlamentarnoj skupštini u razmatranju načina na koji Komitet ministara
obavlja svoje zadatke iz Povelje, te se čitav proces čini transparentnijim.

ORGANIZACIJA ZA SIGURNOST I SARADNJU U EVROPI (OSCE)

Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji, koja je 1994.godine preimenovana u OSCE, stvorena je

Helsinškim završnim aktom (HFA), koji su potpisale 33 evropske države uključujući SSSR, te SAD i Kanada.
Okončanjem hladnog rada, broj članica OSCE povećan je na preko 50.

Helsinški završni akt (HFA) je politički, a ne pravno obavezujući dokument. Sastoji se od 4 tzv.”korpe”. Korpa
I, pod naslovom “Pitanja koja se odnose na sigurnost u Evropi”, sastoji se od 2 dijela: “Načela kojima se države
učesnice rukovode u međusobnim odnosima” i “Mjere za jačanje povjerenja i određeni aspekti sigurnosti i
razoružanja”. Korpa II se odnosi na “Saradnju u oblasti privrede, nauke i tehnologije, te čovjekove okoline”.
Korpa III je “Saradnja na humanitarnom i drugim poljima”, a Korpa IV precizira tzv.”proces kontinuiteta”.

Pitanja ljudskih prava su prvenstveno obrađena u rukovodnim načelima proklamiranim u Korpi I i djelimično u
Korpi III. Dva od 10 rukovodnih načela se odnose na ljudska prava. To su načelo VII – “poštivanje ljudskih
prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja” i načelo VIII – “ravnopravnost i
samoopredjeljenje naroda”.

Proces OSCE-a je naziv koji je usvojen za proces kontinuiteta predviđen u Korpi IV HFA. On se sastoji od
sazivanja međuvladinih konferencija država učesnica sa ciljem proširenja i jačanja saradnje. Na ovim
konferencijama je između ostalog razmatrano izvršavanje obaveza prema ljudskim pravima, a korištene su i kao
mehanizam za proširenje kataloga ljudskih prava. Na konferencijama se konsenzusom usvaja tzv.”zaključni
dokument”, kojim se proklamiraju nove obaveze OSCE ili se domet i značenje postojećih dokumenata tumači,
mijenja ili proširuje.

Vanpravni karakter obaveza OSCE nije se pokazao štetnim po ciljeve koje su dokumenti OSCE trebali da
ostvare. Mada se radi o politički obavezujućim dokumentima, njih se pridržavaju vlade država, njihova
zakonodavna tijela, domaći sudovi i upravni organi u stvaranju, tumačenju i primjeni nacionalnih zakona i
propisa.

Katalog prava OSCE. Razlika između kataloga prava OSCE i sličnih kataloga iz ugovora o ljudskim pravima,
npr. Evropske konvencije o ljudskim pravima, sastoji se u tome što se on, osim što proklamira osnovna
individualna prava, takođe odnosi i na prava manjina, probleme vladavine prava, demokratskih vrijednosti,
izbora itd.

34
Mada su Madridski (1983) i Bečki (1989) zaključni dokumenti donekle proširili katalog ljudskih prava, najveći
napredak učinjen je u Kopenhagenu 1990. Dokument iz Kopenhagena sadrži posebne glave o vladavini prava,
slobodnim izborima i demokratskim vrijednostima, a proširuje i ranije obaveze zaštite prava manjina.

Mehanizam humane dimenzije. Bečki završni dokument iz 1989.godine je objedinio pitanja ljudskih prava iz
Korpe I i pitanja humanitarne prirode iz Korpe III, podvodeći ih pod naslov “Humana dimenzija CSCE”. Istim
dokumentom je ustanovljen i poseban Mehanizam humane dimenzije, za razmatranje nepoštivanja obaveza ove
dimenzije od strane država. Naredne konferencije su poboljšale domet i efikasnost Mehanizma.

Mehanizam se sastoji od višestepenog procesa pregovaranja, posredovanja i utvrđivanja činjenica, koji obično
počinje tako što jedna ili više država iznesu tvrdnje da neka država nije dorasla obavezama Humane dimenzije
OSCE. Mehanizam uključuje bilateralne i multilateralne pregovore, misije eksperata i izvjestilaca OSCE,
kojima pomaže Ured OSCE za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR).

Ured Visokog komesara za nacionalne manjine je institucija koju je OSCE osnovala 1992.godine, sa glavnim
zadatkom da se bavi problemima manjina, prije nego ti problemi izrastu u ozbiljan konflikt. Iste godine UN su
usvojile Deklaraciju o pravima lica koja pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, a
Vijeće Evrope je 1994.godine usvojilo i otvorilo za potpisivanje Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih
manjina. Ovi instrumenti UN i OSCE su pojačali normativni okvir djelovanja Visokog komesara za nacionalne
manjine.

NEVLADINE ORGANIZACIJE ZA LJUDSKA PRAVA

Zadaci koje obavljaju NGO razlikuju se zavisno od svrhe osnivanja, njihovih izvora, geografskog područja na
kome djeluju i prirode članstva. Neke NGO rade na unapređenju ljudskih prava širom svijeta, npr.Amnesty
International, International League for Human Rights, International Commission of Jurists itd. Organizacije
sa regionalnim ciljevima su npr. Vašingtonski ured za Latinsku Ameriku, Andska komisija pravnika itd.
Metode koje koriste NGO se takođe razlikuju od grupe do grupe.

NGO kao međunarodni lobisti. Sve glavne NGO za ljudska prava imaju savjetodavni status u UN-u, Vijeću
Evrope i Organizaciji Američkih država, UNESCO-u i drugim međuvladinim organizacijama. Dale su vrlo
značajan doprinos na planu uređenja i praktičnog provođenja sistema zaštite ljudskih prava. Mnogi
instrumenti zaštite ljudskih prava potiču od prijedloga ili nacrta izrađenih od strane NGO. NGO su više puta
ukazivale na specifične slučajeve kršenja ljudskih prava, što je iniciralo djelovanje Komisije za ljudska prava
UN i drugih međuvladinih organizacija. Takođe su značajno doprinijele i jačanju sistema izvještavanja koji
su ustanovljeni raznim ugovorima o ljudskim pravima.

NGO i međunarodni sudski i kvazisudski postupci. Mnoge međuvladine organizacije su ustanovile pravne
mehanizme kojima se omogućava da pojedinci, grupe i nevladine organizacije podnose pritužbe povodom
kršenja ljudskih prava. NGO su takve mogućnosti više puta koristile, posebno u slučajevima masovnih
kršenja ljudskih prava.

NGO koje se bave ljudskim pravima su začetnici prakse prema kojoj se ugledni strani pravnici ili sudije
pozivaju da kao posmatrači prisustvuju suđenjima na kojima se pojedincima sudi za političke delikte. Ovu
praksu su Amnesty International i International Commission of Jurists nastojali što češće koristiti, kako bi se
osigurao zakonit pravni postupak za optužene. Slično tome, ICRC posjećuje zatvore i centre u kojima su
smješteni politički zatvorenici.

2.2. JASNA BAKŠIĆ – MUFTIĆ, »SISTEM LJUDSKIH PRAVA«, SARAJEVO, 2002.

35
FILOZOFSKA DIMENZIJA KATALOGA LJUDSKIH PRAVA

Jednakost ljudi promovirana je na filozofskom nivou kataloga ljudskih prava. Katalog ljudskih prava uzima
pojam čovjeka u generičkom značenju, oslobođenog od slučajnih svojstava koja se odnose na rasu, spol,
etničku pripadnost, političko ili drugo opredjeljenje, socijalno porijeklo, bračno stanje i dr.
Jednakost ljudi podrazumijeva jednakost naroda, različitih kultura i tradicija. Priznavanje jednakosti
narodima u filozofskom smislu više ne znači protivrječnost koja se mora izjednačiti tj.učiniti identičnom, već
priznanje razlika koje mogu postojati paralelno, a da se međusobno ne isključuju.

Promoviranjem jednakosti kao osnovne filozofske podloge Kataloga ljudskih prava UN, postavlja se pitanje
kako formalnu jednakost ostvariti u praksi, imajući u vidu tradicionalne stereotipe o pojedinim kategorijama
građana. Kao sredstva za ostvarenje jednakosti tradicionalnih političkih manjina (obojeni, žene, nacionalne
manjine) nude se afirmativna akcija, pozitivna diskriminacija i kvote u političkom predstavljanju.

Dostojanstvo je drugi ključni pojam Kataloga ljudskih prava. Promovira se dostojanstvo ličnosti kao urođeno
svojstvo koje treba biti priznato i zaštićeno u svim uslovima i pod svim okolnostima. Čitav koncept Kataloga
ljudskih prava je prožet idejom o zaštiti dostojanstva ličnosti. Ljudsko dostojanstvo se posebno štiti zabranom
diskriminacije po bilo kom osnovu.

Sloboda kao pojam u Katalogu ljudskih prava obuhvata slobodne pojedince, narod i države. Slobodni
pojedinac u Katalogu ljudskih prava posjeduje ličnu slobodu, slobodu kretanja i izbora mjesta stanovanja,
slobodu napuštanja svake zemlje uključujući i vlastitu, slobodu govora, misli i opredjeljenja, slobodu
zaključenja braka, slobodu privatnog života, slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, političke slobode,
slobodu od nehumanog i ponižavajućeg postupanja, slobodu od ekonomske i socijalne bijede, intelektualnu i
umjetničku slobodu.

Sloboda naroda izražena je u slobodi da samostalno i bez strane dominacije odlučuje o ekonomskom i
političkom uređenju, iskorištavanju prirodnih i ekonomskih resursa. U pojam slobode naroda spada i sloboda
vlastitog kulturnog izraza, ravnopravnog učešća u međunarodnoj razmjeni i uživanju naučnih, umjetničkih i
kulturnih dobara čovječanstva.

UNIVERZALIZAM ILI KULTURNI RELATIVIZAM U VEZI SA LJUDSKIM PRAVIMA

Pojam univerzalizma ljudskih prava podstakao je brojne teorijske rasprave. Univerzalizam je univerzalizam
zapadne civilizacije, njenih tekovina i vrijednosti. Krajnji odgovor na ovakav stav je zagovaranje potpunog
relativizma, koji u univerzalizaciji vidi kulturni imperijalizam, želju da se slika svijeta ujednači pomoću
dominantnog obrasca, da se sve druge vrijednosti podvrgnu jednom modelu kao superiornom.

Stav koji usvaja većina autora nalazi se između navedenih krajnosti i prihvata mogućnost da u izvjesnoj mjeri
ljudska prava mogu biti predmetom kulturne modifikacije. Iskustva i viđenja koja dolaze od drugih mogu biti
podsticajna za kritičko preispitivanje vlastitih stavova i ugradnju drugih iskustava u vlastite stavove.
Naravno, ovaj proces je dvosmjeran.

PRAVNA DIMENZIJA KATALOGA LJUDSKIH PRAVA

Ljudska prava se obično klasificiraju na prava prve, druge i treće generacije. Po mišljenju pristalica
jedinstvene koncepcije ljudskih prava, ova podjela je samo metodološke prirode, a ljudska prava egzistiraju u
odnosima međusobne povezanosti i zavisnosti. S druge strane, postoji stanovište da podjela na prava prve,
druge i treće generacije izražava stepen na hijerarhijskoj skali vrijednosti i značaja koji imaju za zaštitu
ljudske ličnosti. Potrebno ih je odvojiti da bi se moglo znati šta su prava, a šta političke težnje. Proglašavanje
nekih vrijednosti kao prava, bez istovremenog mehanizma njihove zaštite nije u funkciji jačanja ljudskih
prava, već upravo suprotno, slabi njihov dignitet jer se težište sa pravnog prebacuje u ideološki i politički
domen.

36
Katalog ljudskih prava u UN usvaja prvi, široko postavljeni koncept, ali se u regulisanju mjera zaštite
nejednako odnosi prema različitim ljudskim pravima. Tako je hijerarhija ljudskih prava implicitno zadržana
kroz mehanizam implementacije i zaštite.

LJUDSKA PRAVA PRVE GENERACIJE ILI KLASIČNA GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA

Opće karakteristike. Građanska i politička prava pripadaju klasičnim, najstarijim, tj. ljudskim pravima prve
generacije. Sadržajno su uglavnom usmjerena na zaštitu prava pojedinca i odnose se na temeljne vrijednosti:
zaštitu života, fizičkog, psihičkog i moralnog integriteta ljudske ličnosti, slobodu od nezakonitog postupanja
države i trećih lica, te skup političkih prava koja se garantiraju u demokratski uređenim državama.

Građanska i politička prava država garantira svim licima koja se nalaze na njenoj teritoriji, bez obzira na
državljanstvo, porijeklo, rasu, spol itd.

Međunarodni dokumenti u UN koji se odnose na ljudska prava prve generacije. Osim Univerzalne
deklaracije, na građanska i politička prava odnose se:
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;
- Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;
- Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

Pojedina prava iz oblasti građanskih i političkih prava bila su predmetom samostalnog regulisanja u
Ujedinjenim nacijama kroz veći broj dokumenata - konvencija, protokola, deklaracija itd. Smisao građanskih
prava je u ograničavanju djelovanja represivnih državnih organa, kako bi se pojedincu osigurao prostor za
određeni stepen samostalnosti i slobode u odnosu na državnu vlast.

Katalogom ljudskih prava utvrđena su slijedeća građanska i politička prava:

- Pravo na život, slobodu i zaštitu integriteta ličnosti;
- Sloboda od ropstva, prakse slične ropstvu i prisilnog rada;
- Zaštita od torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja;
- Zaštita od samovoljnog hapšenja i pritvaranja, te prava u sudskom postupku;
- Pravo svakog da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu i da se vrati u svoju zemlju;
- Pravo na svojinu;
- Sloboda savjesti, vjere i uvjerenja, mišljenja i izražavanja;
- Sloboda udruživanja, uključujući i slobodu sindikalnog udruživanja;
- Pravo učestvovanja na svim nivoima vlasti u državi.

Vladavina prava, pravna država i pravo na nezavisno i nepristrasno sudstvo. Ideja klasičnih građanskih i
političkih prava sadrži zahtjev za određenim tipom države i zasniva se na slijedećim pretpostavkama:
- Narodni suverenitet – Narod označava sve građane jedne države, bez obzira na spol, nacionalne,
etničke, vjerske ili bilo koje druge razlike. Kao nosiocu suvereniteta, narodu pripada pravo na političko
samoopredjeljenje, na slobodni izraz političke volje. Ideja o narodnom suverenitetu i pravu na
samoopredjeljenje prisutni su u Deklaraciji o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima.
- Podjela vlasti – Osnovna ideja podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku je osiguranje
mehanizama unutar same organizacije državne vlasti koji sprečavaju njenu neograničenu moć.
Zakonodavna vlast pripada parlamentu, a s tim u vezi kao klasična građanska i politička prava javljaju se
aktivno i pasivno biračko pravo. Izvršna vlast je odvojena zbog zahtjeva efikasnosti, zakonski je
ograničena i podliježe kontroli parlamenta, odnosno ocjeni biračkog tijela i kontroli javnosti. Sudska
vlast treba biti nezavisna od zakonodavne i izvršne vlasti, kao i od svih drugih vanjskih pritisaka i uticaja.
Nezavisnost se može odrediti u pozitivnom i negativnom smislu. U pozitivnom smislu ona znači
isključivu vezanost sudije za zakon i vlastitu savjest, a negativno određenje bi značilo sudijsku slobodu
od uticaja zakonodavne i izvršne vlasti, kao i dnevnopolitičkih dešavanja. Postojanje nezavisnog sudstva

37
 je preduslov za ostvarivanje jednog od fundamentalnih ljudskih prava – pravo na suđenje pred fer i
nepristrasnim sudijom.
- Pravna država i vladavina prava – ovo podrazumijeva da je zakon jednako obavezujući za sve građane
u državi, jednako za one koji vladaju i za one kojima se vlada.
- Prožimanje političkog i pravnog sistema ljudskim pravima – Katalog ljudskih prava je po pravilu dio
ustava. Po principima ustavnosti i zakonitosti, sa ustavnim odredbama usklađen je čitav pravni sistem i
zakonska zaštita ljudskih prava i sloboda.

Pravo na zaštitu integriteta ličnosti

Integritet ljudske ličnosti štiti se kako od ugrožavanja trećih lica, tako i od neovlaštenog i nezakonitog
postupanja državnih organa. Integritet ličnosti obuhvata fizički, psihički, moralni i društveni aspekt, a
njegovu zaštitu garantiraju:
a) pravo na život;
b) pravo na slobodu i ličnu sigurnost;
c) zabrana torture i svakog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja 4;
d) skup prava vezanih za krivični postupak – ovdje spadaju: pravo na fer i javno suđenje pred zakonski
ustanovljenim sudom, prezumpcija nevinosti, pravo na poznavanje predmeta optužbe, pravo na odbranu,
pravo na šutnju, pravo na predlaganje dokaza i prisustvo dokaznim radnjama, priznanje načela ne bis in
idem, pravo na jednakost, poštivanje principa zakonitosti. Obzirom na pravo na odbranu i ulogu branilaca
u postupku, u UN su donesena Osnovna načela koja se odnose na ulogu branilaca, Vodič za tužioce, kao i
Kodeks ponašanja lica odgovornih za primjenu zakona;
e) pravo na privatnost – privatnost obuhvata: zaštitu podataka (koji se odnose na kredite, zdravlje i one
podatke kojima raspolaže vlada), tjelesnu privatnost (zaštita od invazivnih procedura kao npr.genetski
testovi, testovi na drogu i sl), privatnost komunikacije (pisma, telefonski razgovori, e-mail itd), te
privatnost prostora (zaštita doma, radnog mjesta ili zaštita na javnom prostoru).

Politička prava i slobode

Kao klasična politička prava i slobode smatraju se:

a) Sloboda misli, savjesti i religije ili uvjerenja;
b) Sloboda izražavanja;
c) Sloboda udruživanja i okupljanja, uključujući i prava sindikalnog organiziranja;
d) Pravo učešća u vlasti.

Sloboda misli, savjesti, religije i uvjerenja je priznata kao apsolutno pravo, koje ničim ne može biti
ograničeno. Osim što se ova sloboda štiti kroz Univerzalnu deklaraciju i Međunarodni pakt o građanskim i
političkim pravima, UN su usvojile i Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti ili diskriminacije na
osnovu vjere ili uvjerenja, kojom se eksplicitno nabraja šta se podrazumijeva pod vjerskim slobodama. Tu su
nabrojana brojna prava, počev od učešća u vjerskim obredima i izgradnje prostora u te svrhe, preko osnivanja
humanitarnih ustanova i održavanja veza sa vjerskim udruženjima na državnom i međunarodnom nivou, pa
do izdavanja odgovarajućih publikacija iz ove oblasti.

U vezi ove slobode postavlja se i pitanje tzv.prigovora savjesti, tj. pitanje odbijanja nošenja oružja i služenja
u državnim oružanim snagama. UN su usvojile stav da je prigovor savjesti opravdan u slijedećim
slučajevima:
1. ako se oružane snage koriste za prinudno održavanje aparthejda;

4
Vidi Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka

38
2. ako je prigovor savjesti zasnovan na svjetonazoru ili ličnoj savjesti, s tim što se ostavlja mogućnost da se
služenje u oružanim snagama zamijeni društveno korisnim radom.

Sloboda izražavanja i informiranja podrazumijeva istraživanje činjenica bez predrasuda, širenje informacija
u funkciji stvaranja svjetskog javnog mnijenja i njegovog uticaja na saradnju i povjerenje među narodima.
Obzirom na postojeći debalans u razmjeni informacija, a koji proizilazi iz različitog nivoa tehničke
razvijenosti pojedinih zemalja, UN su izradile programe kojima je cilj da pomognu zemljama u razvoju.
Unutar tog programa UNESCO je organizirao regionalne konferencije o politici komunikacija. Takve
konferencija održane su u San Žozeu (Kostarika), Kuala Lumpuru (Malezija), Kamerunu, te u Kartumu
(Sudan).

39
 Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

Sloboda okupljanja i udruživanja, uključujući i prava sindikalnog organiziranja. Sloboda organiziranja se

ostvaruje definiranjem pravila djelovanja (statut i administrativna pravila), slobodnim izborom predstavnika,
organiziranjem uprave i određivanjem programa djelatnosti. Zahvaljujući pravu na slobodno udruživanje,
ostvaruju se dva fundamentalna interesa – politički i ekonomski. Ovo pravo sadržano je u Univerzalnoj
deklaraciji i oba Pakta, a bilo je i predmet interesa Međunarodne organizacije rada.

Pravo učešća u vlasti – građani kao nosioci suvereniteta imaju pravo birati i biti birani na svim nivoima
vlasti.

LJUDSKA PRAVA DRUGE GENERACIJE – EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA

Opće karakteristike. Izraz “prava druge generacije” upotrebljavan je u nekoliko značenja:

- kao oznaka za njihov kasniji nastanak u odnosu na klasična građanska i politička prava;
- da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;
- da predstavljaju kvalitativnu dopunu sadržaja pojma ljudskih prava;
- da se pojmovno odvoje kao prava drugog reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;
- da se radi o novijim, naprednijim pravima koja više odgovaraju savremenim potrebama čovjeka;
- kao terminološko razlikovanje koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

40
U Katalogu ljudskih prava UN, shvataju se kao kvalitativna dopuna sadržaja pojma ljudskih prava. Smatra se
da je puna realizacija građanskih i političkih prava nemoguća bez implementacije ekonomskih, socijalnih i
kulturnih prava u mnogim zemljama svijeta.

Dok se građanska i politička prava u odnosu prema državi određuju negativno, tj. postavljaju zahtjev za
nečinjenje, ekonomska, socijalna i kulturna prava zahtijevaju upravo suprotno – aktivan odnos države radi
stvaranja ukupnih ekonomskih i političkih pretpostavki za ostvarivanje ovih prava. Obzirom na nejednak
stepen razvijenosti država i njihove objektivne mogućnosti u osiguravanju ovih prava građanima, u
međunarodnim dokumentima kojima se reguliše zaštita ovih prava državama je data obaveza da preduzimaju
mjere sa ciljem njihovog postepenog ostvarivanja.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava obuhvataju:

- Pravo na rad, pravične i povoljne uslove rada, razumno radno vrijeme, pravičnu zaradu, napredovanje u
skladu sa sposobnostima, odmor i odsustvo sa posla, sindikalna prava i pravo na štrajk, pravo na
socijalnu sigurnost;
- Pravo na obrazovanje
- Pravo na zdravlje
- Pravo na zaštitu i usluge
- Pravo na kulturu – učešće u kulturnom životu, korištenje dostignućima nauke i tehnike, pravo na uslove
koji osiguravaju razvoj i širenje nauke i kulture.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava u međunarodnim dokumentima usvojenim u UN i Međunarodnoj

organizaciji rada. Najznačajniji dokumenti koji se odnose na ekonomska, socijalna i kulturna prava doneseni
u UN su: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodna konvencija o
zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica, Konvencija o ukidanju svih oblika
diskriminacije žena, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te konvencije i
preporuke donesene u okviru Međunarodne organizacije rada i UNESCO-a. Putem Univerzalne deklaracije i
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima direktno se određuju ova prava, a ostali
dokumenti se odnose na zabranu diskriminacije u uživanju ovih prava.

Prvi oblici međunarodne zaštite ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava su Međunarodna konvencija o
smanjenju upotrebe bijelog fosfora u proizvodnji šibica i Međunarodna konvencija o zabrani noćnog rada
žena u industriji, usvojene u Bernu 1906, a stupile na snagu 1912.godine. Nakon I svjetskog rata, sa ciljem
preduzimanja mjera na poboljšanju uslova života i rada radnika, 1919.g osnovana je Međunarodna
organizacija rada, u kojoj su zastupljeni predstavnici radnika, poslodavaca i država članica. U okviru MOR
do 1989.godine usvojeno je 168 konvencija i 176 preporuka koje tretiraju materiju iz oblasti ekonomskih,
socijalnih i kulturnih prava.

Pravo na rad se definiše kao pravo koje pripada svakoj osobi kao mogućnost zarađivanja kroz slobodno
izabran ili prihvaćen rad. Pravo na rad podrazumijeva negaciju prisile i slobodu izbora zaposlenja. Ovo pravo
sadržano je u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima, Konvenciji o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvenciji o uklanjanju svih
oblika diskriminacije žena, te konvencijama i preporukama MOR vezanim za ukidanje prisilnog rada, zaštitu
na radu, određivanje najniže plaće radnika, ograničenje broja radnih sati i odmor, itd.

Sindikalna prava i slobode podrazumijevaju pravo svake osobe da sa drugima osniva sindikat, da se učlani u
sindikat po svom izboru, uz uslov da su pravila sindikata unaprijed utvrđena sa ciljem zaštite i unapređenja
ekonomskih i socijalnih interesa. Sindikati imaju slobodu djelovanja, koju je moguće ograničiti samo na
osnovu zakona, u interesu nacionalne sigurnosti ili javnog poretka i radi zaštite prava i sloboda drugih. U
pogledu ostvarivanja sindikalnih prava moguća su ograničenja kad su u pitanju pripadnici vojske, policije i
državne uprave.

41
Sindikalna sloboda je jedan od ciljeva iz Ustava Međunarodne organizacije rada i na planu regulisanja ove
oblasti donesene su konvencije br.87 i 98. Cilj Konvencije br.87 (Konvencija o sindikalnoj slobodi i zaštiti
sindikalnih prava) je zaštita sindikalnih prava i sloboda u odnosu na javnu vlast. Konvencija br.98
(Konvencija o primjeni načela organiziranja i kolektivnog pregovaranja) ima za cilj zaštitu sindikalnih prava
od poslodavaca i njihovih organizacija, kao i zaštitu radnika od diskriminacije po osnovu pripadnosti
sindikatu.

Pravo na socijalnu sigurnost ima za cilj da obezbijedi socijalnu sigurnost svakom pojedincu, a posebno u
slučajevima nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti ili drugih slučajeva nedostatka sredstava za život.
Glavni ugovor iz ove oblasti je Konvencija o minimalnim normama socijalne sigurnosti, koju je MOR
donijela 1952. (Konvencija br.102).

Zaštita porodice, zaposlene majke i djeteta odnosi se na zaštitu majke u vremenu prije i nakon rođenja
djeteta, omogućavanju korištenja porodiljskog plaćenog odsustva ili odsustva uz davanja iz socijalnog
osiguranja zaposlenim majkama. Zaštita djece i omladine obuhvata zaštitu od ekonomske i socijalne
eksploatacije, zakonsku zaštitu od rada na poslovima koji izlažu opasnosti moral ili zdravlje ili štete
normalnom razvoju, te zakonsko određenje donje starosne granice za plaćeni rad djece i omladine.

Ova oblast regulisana je Konvencijom MOR-a br.102, Konvencijom br.103 (o zaštiti materinstva),
Preporukom br.123, o zapošljavanju žena koje imaju porodične obaveze, te Konvencijom br.156 i o jednakim
mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice sa porodičnim obavezama.

Pravo na zdravlje podrazumijeva izgrađen, efikasan i svim građanima dostupan zdravstveni sistem, što u
znatnom broju zemalja ostaje na nivou težnje i dugoročnih razvojnih i političkih ciljeva.

Pravo na obrazovanje podrazumijeva realizaciju nekoliko osnovnih principa: jednaka dostupnost školovanju
svim pojedincima, uvođenje besplatnog osnovnog školovanja i postepeno ostvarivanje besplatnog srednjeg i
višeg školovanja.

LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE

Pojam “prava treće generacije” upotrebljava se u sličnim značenjima kao i pojam prava “druge generacije”:
- kao oznaka za kasniji nastanak;
- da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;
- da se pojmovno odvoje kao prava trećeg reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;
- u smislu terminološkog razlikovanja koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

Na teorijskom planu, problematiziranje pravne prirode ovih prava podijelilo je autore na one koji prihvataju i
one koji negiraju tezu da se radi o ljudskim pravima.

U prava treće generacije svrstavaju se kolektivna prava, tj. prava naroda i to:
- pravo na ravnopravnost naroda;
- pravo na samoopredjeljenje;
- pravo na slobodno upravljanje narodnim bogatstvom i prirodnim resursima;
- pravo na ekonomski, socijalni i kulturni razvoj;
- pravo na mir;
- pravo na zaštitu okoline.

Ova prava javljaju se u međunarodnim dokumentima na globalnom i regionalnom nivou, prvenstveno kroz
Afričku povelju o pravima čovjeka i naroda, Alžirsku deklaraciju o pravima naroda, te kroz aktivnost UN u
kojoj je prepoznatljiv uticaj zemalja tzv.Trećeg svijeta. Osporavanja ovih prava kao ljudskih prava u pozadini

42
ima ideološke, političke i ekonomske interese. Sa liste ovih prava, jedino pravo na zdravu okolinu uživa
priznanje i zaštitu Zapada.

PRAVA ŽENA (ŽENSKA PRAVA) U DOKUMENTIMA UN

U praksi se pokazalo da princip univerzalnosti i zabrana diskriminacije nisu bili dovoljni da priznanje,
uživanje i zaštita ljudskih prava budu jednako dostupni muškarcima i ženama. Bilo je potrebno posebno
izdvajanje žena i ponavljanje prava koja im pripadaju, kao i uspostava posebnog međunarodnog
instrumentarija za zaštitu žena u okviru općeg instrumentarija za priznanje i zaštitu ljudskih prava.

U pogledu priznavanja i zaštite prava žena u UN su donesene:

- Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena;
- Konvencija o političkim pravima žena;
- Konvencija o statusu udatih žena;
- Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak i registriranju brakova;
- Konvencija o zabrani trgovine ljudima i iskorištavanju prostitucije drugih;
- Deklaracija o ukidanju nasilja nad ženama;
- Pojedine odedbe u Dopunskoj konvenciji o zabrani ropstva i svih institucija i prakse slične ropstvu.

MEĐUNARODNA ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA

Mogućnosti međunarodne zaštite ljudskih prava ograničene su činjenicom da su ljudska prava i temeljne
slobode direktno vezane za odnos pojedinca i države pod čijom jurisdikcijom se nalazi. Dakle, pitanje
ljudskih prava prvenstveno je u nadležnosti država. Međunarodna zaštita proizilazi iz obaveza koje su države
preuzele na osnovu ugovora, iz pravila međunarodnog običajnog prava, te općih pravila koja priznaju
civilizirani narodi.

Međunarodni ugovori kao izvor ljudskih prava ne obavezuju jednako sve države. Prije svega, država kao
subjekt međunarodnog prava je u poziciji da suvereno bira ugovor čija će članica postati. Pored toga, države
imaju mogućnost stavljanja rezervi na ugovore, što proizvodi mogućnosti za različite načine prihvatanja,
tumačenja i sprovođenja ugovora. U nekim slučajevima se priznanje novih država uslovljava stanjem i
poštivanjem ljudskih prava i njihovom inkorporacijom u pravni sistem.

Većina tijela UN koja se bave ljudskim pravima imaju zadatak da stalno prate implementaciju obaveza koje
su preuzele države članice ugovora o ljudskim pravima. Informacije se prikupljaju na osnovu izvještaja
država članica, izvještaja nevladinih organizacija za ljudska prava, kao i informacija koje dostavljaju same
žrtve kršenja ljudskih prava. U sklopu UN formirano je nekoliko redovnih komiteta koji nadgledaju
implementaciju ljudskih prava u različitim oblastima (Komitet za ljudska prava, za eliminiranje rasne
diskiminacije, za eliminiranje diskriminacije žena, za ekonomska, socijalna i kulturna prava, Komitet protiv
torture, Komitet za prava djeteta).

Međunarodno običajno pravo obavezuje sve članice UN na isti način. U tom kontekstu se posmatra
Univerzalna deklaracija UN, koja sama po sebi nema pravno obavezujući značaj, ali se smatra dijelom
običajnog prava i tako shvaćena dobija veću pravnu snagu od ugovora o ljudskim pravima.

Opća načela civiliziranih naroda. Po preovlađujućem mišljenju, radi se o načelima koja postoje kao suština
pravnih pravila u svim razvijenim pravnim sistemima postojećih država ili su barem zajednička za pravne
sisteme u koje se mogu grupisati države. Polazna pretpostavka je da se države na poštivanje ljudskih prava
obavezuju bona fides, tj. da međunarodnim ugovorima pristupaju sa ciljem da ih primijene u vlastitom
pravnom sistemu.

Postavlja se pitanje šta je to što UN mogu učiniti na planu zaštite ljudskih prava, odnosno koji instrumentarij
imaju na raspolaganju. Generalno, postoje 2 načina sprovođenja međunarodne zaštite ljudskih prava: (1)

43
uspostavljanje općeg nadzora nad sprovođenjem obaveza koje su preuzele države članice UN i (2) pravo
žalbe i pokretanje postupka pred nekim od organa UN ili pred nekim drugim tijelom koje je posebno
osnovano za potrebe provođenja neke konvencije.

Nadzor nad poštivanjem ljudskih prava vrše međunarodni organi sastavljeni od predstavnika država ili
nezavisnih ličnosti i međunarodne nevladine organizacije. Rad međunarodnih nevladinih organizacija je od
posebnog značaja, obzirom da je mnogo manje opterećen ideologijom i politizacijom i uglavnom ima snažan
uticaj na međunarodno javno mnijenje.

Međunarodni organi i nevladine organizacije dostavljaju Komisiji za ljudska prava UN periodične izvještaje
na osnovu kojih se mogu donositi odgovarajuće preporuke. Države članice mogu pokretati sva pitanja vezana
za ostvarivanje ciljeva iz Povelje UN, da problematiziraju stanje ljudskih prava u određenim državama ili
regionima i da preduzimaju određene akcije.

Komisija za ljudska prava i Podkomisija za borbu protiv diskriminacije i zaštitu manjina mogu razmatrati
žalbe pojedinaca povodom povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to pod 2 uslova: (1) prethodna
iscrpljenost domaćih pravnih sredstava i (2) da se isti predmet ne vodi pred nekim drugim organom UN,
specijaliziranom agencijom ili regionalnom organizacijom.

Posebni načini zaštite ljudskih prava predviđeni međunarodnim konvencijama. Neki međunarodni ugovori
sadrže posebne mjere implementacije, kao npr:
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, na osnovu kojeg je ustanovljen Komitet za ljudska
prava;
- Konvencija o rasnoj diskriminaciji, na osnovu koje je formiran Komitet za eliminiranje svih oblika rasne
diskriminacije;
- Konvencija o zabrani svih oblika diskriminacije žena, na osnovu koje je formiran Komitet za eliminiranje
diskriminacije žena;
- Konvencija o pravima djeteta – Komitet za prava djeteta itd.

Ovako osnovani komiteti imaju određene zajedničke karakteristike:

- Geografska zastupljenost pri izboru članstva, članovi djeluju u ličnom svojstvu, a radi se o licima visokih
stručnih i moralnih kvaliteta;
- Proceduralne odredbe koje se tiču načina rada komiteta;
- Obaveza periodičnog izvještavanja od strane država članica i ovlaštenja komiteta da vlastite izvještaje sa
mišljenjima i primjedbama prosljeđuje državama članicama, kao i Ekonomskom i socijalnom savjetu;
- Sistem pritužbi država članica;
- Mogućnost obraćanja od strane pojedinaca Komitetu za ljudska prava, Komitetu za eliminisanje svih
oblika diskriminacije, te Komitetu za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica, uz
ispunjenje ranije navedena 2 uslova.

Slabosti sistema međunarodne zaštite ljudskih prava. Donošenjem brojnih instrumenata stvoren je privid
napretka u unapređenju ljudskih prava na globalnom nivou, međutim kroz mogućnosti implementacije i
zaštite ljudskih prava vidljiv je pravi značaj postignutih rezultata. Slabosti sistema međunarodne zaštite se
ogledaju u više aspekata:
1. Svaka ozbiljnija intervencija međunarodnih organa na planu zaštite ljudskih prava ograničena je
suverenitetom država;
2. U sistemu izvještavanja, države nastoje stvari predstaviti onakvim kakve bi željele da budu, te je za
sticanje stvarnog uvida u stanje neophodno da se izvještaji država članica upoređuju sa informacijama
nevladinih organizacija, medija i drugih izvora;

44
3. Rad samih međunarodnih organa karakterizira sporost i opterećenost političkim interesima država čiji
predstavnici rade u sastavu tih organa;
4. Finansiranje rada tih organizacija takođe predstavlja problem.

Ropstvo, genocid i aparthejd kao međunarodni zločini protiv čovječnosti. Komisija za međunarodno pravo
UN, prilikom kodifikacije pravila o odgovornosti država, ustanovila je razliku između međunarodnih zločina
i ostalih međunarodnih delikata. S tim u vezi se pod pojmom međunarodni zločin podrazumijeva predstavlja
takvu povredu neke međunarodne obaveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne
zajednice da je njena povreda priznata zločinom od te zajednice u njenoj cjelini.

Ropstvo. Na osnovu Konvencije o zabrani ropstva iz 1926.godine UN su donijele izmijenjen i dopunjen

dokument koji je potpisan 1956.godine u Ženevi kao Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine
robljem i ustanova prakse slične ropstvu. Države članice se obavezuju na sprečavanje i kažnjavanje trgovine
robljem i ukidanje ropstva u svim njegovim oblicima. Predviđeno je krivično gonjenje izvršilaca djela
porobljavnja. Kažnjivo je pomaganje, podstrekivanje, saučesništvo i svi drugi oblici učešća u ovom
krivičnom djelu.

Apartheid u smislu Međunarodne konvencije o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973.godine

označava nehumane postupke počinjene radi uspostave i održavanja dominacije skupine osoba jedne rase nad
skupinom osoba druge rase i njihovog sistematskog ugnjetavanja. Takvi postupci su:
- lišavanje života pripadnika druge skupine i namjerno nametanje takvoj skupini uslova života sračunatih
da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;
- samovoljno hapšenje ili protivzakonito lišavanje slobode pripadnika neke skupine;
- zakonske i druge mjere sračunate da onemoguće učešće te skupine u političkom, ekonomskom i
kulturnom životu zemlje;
- lišavanje pripadnika skupine osnovnih ljudskih prava i sloboda;
- sve mjere usmjerene na podjelu stanovništva prema rasnoj osnovi stvaranjem izdvojenih rezervata i geta;
- zabranu mješovitih brakova;
- eksproprijaciju nekretnina, eksploataciju rada pripadnika skupine, posebno prinudni rad;
- progon pojedinaca zbog njihovog protivljenja aparthejdu;

Genocid (vidi ranije navedeno).

Regionalni dokumenti o ljudskim pravima

- Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, usvojena 1950.godine u Rimu;
- Američka konvencija o ljudskim pravima, usovjena na Konferenciji Organizacije američkih država u San
Hozeu 22.11.1969.
- Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda, usvojena na Skupštini šefova država i vlada Organizacije
afričkog jedinstva u Najrobiju 27.06.1981.
- Arapska povelja o ljudskim pravima, usvojena od strane zemalja članica Arapske lige 15.09.1994.

45
3. LJUDSKA PRAVA U RELIGIJSKOJ INTERPRETACIJI

3.1.»ŠERIJATSKO PRAVO U SAVREMENIM DRUŠTVIMA«, SARAJEVO, 1998.

Šerijat za muslimane predstavlja normativni izraz vjere, čiji su glavni izvori Kur'an i Sunnet. U općoj historiji
prava Šerijat zauzima mjesto jednog od najuticajnijih pravnih sistema koji su se pojavili među civiliziranim
narodima. Zbog značaja Šerijata za muslimane, odnos pravnog sistema muslimanskih nacionalnih država
prema Šerijatu je redovno uređen ustavnim odredbama, na ovaj ili onaj način.

RAZVOJ USTAVNOSTI U MUSLIMANSKIM ZEMLJAMA

Rano započeti razvoj ustavnosti kod muslimana, označen Medinskim ustavom iz vremena Poslanika a.s. bio
je prekinut, a konstitucionalizam oživljen tek sredinom 19.vijeka. Kao i u drugim zemljama, muslimanska
moderna ustavnost bila je rezultat borbe za ograničenje apsolutizma vladara i zaštitu prava i sloboda građana.
Ova borba vodila se pod uticajem evropskih ideja, kao i zbog činjenice da Šerijat, koji je u tradicionalnim
muslimanskim društvima bio u funkciji ograničenja apsolutizma, nije adekvatno mogao vršiti tu svoju
funkciju zbog nekompetentnosti i kompromisnosti njegovih tumača.

Posjedovanje pisanog ustava je postalo uobičajena karakteristika pravnih sistema savremenih muslimanskih
zemalja, tako da danas čak i najtradicionalnije muslimanske zemlje imaju najviši formalni akt tog naziva.
Neki ustavi odražavaju ideje evropskog klasičnog liberalizma (parlamentarne republike i monarhije), drugi
koriste marksističku terminologiju (tzv.narodne demokratije), a treći pokušavaju spojiti islamske principe i
evropske forme (islamske republike).

MODALITETI USTAVNOPRAVNOG UREĐENJA ODNOSA ŠERIJATA I POZITIVNOG PRAVA

MUSLIMANSKIH ZEMALJA

U ustavima savremenih muslimanskih zemalja mogu se identificirati 3 modaliteta uređenja odnosa Šerijata i
nacionalnog zakonodavstva:
1. Zemlje u kojima je Šerijat jedini izvor pozitivnog prava.
2. Zemlje u kojima je Šerijat formalno dokinut kao izvor nacionalnog prava;
3. Zemlje u kojima je Šerijat jedan od izvora pozitivnog prava, obično u oblasti ličnog statusa (većina
zemalja);

Šerijat kao jedini izvor pozitivnog prava

Ovu poziciju Šerijat ima u ustavima 2 vrste muslimanskih zemalja:

1. U tradicionalnim muslimanskim monarhijama bez predstavničkih ustanova zapadnog tipa, sa vrlo jakim
plemenskim tradicijama – Saudijska Arabija, Jemen, Oman i (donedavno) Afganistan;
2. U islamskim republikama i drugim ideološkim državama koje su proglasile islamizaciju cjelokupnog
društvenog i političkog sistema – Pakistan, Mauritanija, Iran, Libija i Sudan.

Saudijska Arabija je ustavne promjene započela 1992. usvajanjem Osnovnog zakona o vladi i većeg broja
drugih zakona ustavnog karaktera, donesenih 1993.godine. Osnovni zakon o vladi definira Kraljevinu
Saudijsku Arabiju kao »suverenu islamsku arapsku državu čija je religija Islam, Božja Knjiga i sunnet
Poslanika s.a.w.s. njen ustav, službeni jezik arapski, a Rijad glavni grada«. Ovim aktom su Kur'an i Sunnet
proglašeni za suštinski ustav zemlje.

46
Ustav Republike Jemen, usvojen 1991, proglašava islam za državnu religiju i islamsku pravnu nauku za
glavni izvor zakonodavstva. Ustav također navodi da će se država pridržavati Povelje OUN, Opće deklaracije
o ljudskim pravima, Povelje Lige arapskih država i općeprihvaćenih normi međunarodnog prava.

Omanski sultan je 1996.godine dekretom uveo pisani ustav pod nazivom Bijela knjiga – Osnovni zakon
sultanata Oman. Specifičnost ovog akta je uključivanje u ustav »zakona o pravima – Bill of Rights«, ustavne
garancije liste ljudskih prava, što je bez presedana za zemlje Zaliva.

Druga vrsta zemalja koje su Šerijat proglasile jedinim izvorom pozitivnog prava su države koje su za svoj
politički cilj proklamirale uspostavu »islamskog poretka«, a Šerijat kao neophodno sredstvo za njegovo
ostvarenje. Neke države su se službeno proglasile za islamske, a neke su se opredijelile za »islamizaciju«
pravnog sistema bez promjene službenog naziva. Posmatrajući skoriju političku historiju tih zemalja, uočljive
su određene zajedničke karakteristike:

1. U svim ovim zemljama do proglašenja Šerijata za jedini ili glavni izvor prava došlo je tokom vladavine
vojnih režima (Pakistan, Mauritanija, Sudan, Libija) ili u toku revolucije (Iran). U ovakvim prilikama
cijelo Božansko pravo stavljano je u funkciju političke represije, umjesto da dovede do ostvarenja općeg
blagostanja.

2. Proglašenje Šerijata za jedini izvor nacionalnog prava imalo je različite posljedice na način uređenja
države. :
- Pakistan i Iran su pokušali razviti model države koji u sebi objedinjuje republikanski oblik vladavine
preuzet iz evropske historije, i islamsku ideologiju. Rezultat je bio koncept »islamske republike«.
- Libija je Islam pokušala integrisati u novo razumijevanje »odumiranja države«. Rezultat je
koncepcija »države širokih narodnih masa« (džamahirija).
- Pakistan i Iran su de iure proglasili Božiji suverenitet, ograničivši zakonodavnu vlast parlamenta
saglasnošću sa Božijim zakonom, podižući Šerijat na nivo iznad pozitivnih propisa. S druge strane,
Libija, Mauritanija i Sudan su proglasili suverenitet naroda. U prvom slučaju, Šerijat daje legitimitet
odlukama zakonodavnih tijela, a u drugom slučaju zakonodavna tijela odlučuju o obimu primjene
Šerijata.
- U Pakistanu, Iranu i donekle Mauritaniji postoje posebna tijela za osiguranje saglasnosti pozitivnih
zakonskih propisa sa Šerijatom. U Pakistanu je to Federalni šerijatski sud, u Iranu Savjet čuvara, a u
Mauritaniji Visoki islamski savjet. U Libiji i Sudanu nije predviđeno posebno tijelo koje bi obavljalo
tu funkciju, te je samim tim ta funkcija u domenu politike, a ne struke.

3. U svim slučajevima do islamizacije pravnog sistema došlo je 1980.-tih i 1990.-tih godina u okviru
globalnog fenomena islamske obnove.

Šerijat kao jedan od izvora pozitivnog prava

Najveći broj savremenih muslimanskih zemalja u svojim ustavima Šerijatu daje mjesto jednog od izvora
pozitivnog prava. Pravne sisteme tih zemalja karakterizira heterogenost – norme se crpe iz različitih izvora
kao što su lokalno običajno pravo, Šerijat i recipirano evropsko pravo usvojeno pod uticajem kolonijalne
vlasti. U većini ovih zemalja Šerijat je praktično u primjeni kao izvor prava u oblasti ličnog statusa i
djelimično građanskog prava. Primjeri su Egipat, Sirija, Kuvajt, Alžir, Tunis, Maroko, Malezija itd.

Druga zajednička karakteristika većine ovih zemalja je u činjenici da je ustavom Islam uspostavljen kao
državna religija a Šerijat kao glavni izvor prava, ali je istovremeno zagarantirana sloboda vjeroispovijesti za
pripadnike svih drugih religija. U pravnim oblastima koje su za muslimane regulisane šerijatskim odredbama,
za nemuslimane važe odredbe pozitivnog prava ili njihovog kanonskog prava. Određene specifičnosti u
odnosu na navedeno postoje u Libanu i Maleziji. Liban nema državnu religiju. Država poštuje sve

47
vjeroispovijesti i osigurava slobodno vršenje svih vrsta obreda pod uslovom da to nije u suprotnosti sa javnim
poretkom. Važi pravilo pravne autonomije više od 15 vjerskih zajednica u stvarima ličnog statusa.

U Maleziji je Šerijatsko pravo obavezno za muslimane u oblasti ličnih i porodičnih odnosa, nasljednih
odnosa, organizacije i postupka šerijatskih sudova, te poreza (zekat, sadakatul-fitr, bejtul-mal). Ostale pravne
grane su pod jurisdikcijom civilnog prava izvedenog iz Common Law sistema i malezijske prakse.

Ukidanje Šerijata kao izvora pozitivnog prava

Do potpunog uklanjanja Šerijata iz pozitivno-pravne sfere došlo je u relativno malom broju muslimanskih
zemalja koje su prihvatile projekat modernizacije po uzoru na zapadne zemlje. Prva takva država je Turska.
Slijedila ju je Albanija, a zatim muslimanske republike centralne Azije, pripadnice bivšeg SSSR.

U Turskoj je kao jedno od temeljnih načela Republike usvojen princip sekularizma. Isključenje Šerijata iz
javne sfere je jedan od principa Republike, a svaki pokušaj promjene takvog stanja je protivustavan. Turski
Ustav isključuje mogućnost ukidanja ili modifikacije sekularizma kao jedne od osnovnih karakteristika
države. Međutim, od samog usvajanja principa sekularizma, vlast se nikada nije odvojila od Islama, već je
nastavila da uređuje i kontrolira njegovo iskazivanje. Npr, u institucionalnom pogledu islamskim poslovima
rukovodi državno tijelo koje se zove Predsjedništvo vjerskih poslova. Ustav garantuje slobodu savjesti i
vjeroispovijesti i za ostale religije, međutim nemuslimanskim zajednicama ne rukovodi država, već poglavari
tih zajednica. Očito je Islam suviše značajan društveni faktor da bi se islamskoj zajednici prepustila
autonomija.

Šerijatsko pravo i muslimanske manjine

Obzirom na odnos prema Šerijatu, među muslimanskim manjinama u savremenom svijetu uočljive su 2
situacije: u jednoj grupi zemalja se muslimanskim manjinama garantuje primjena šerijatskog prava u stvarima
ličnog statusa, dok su u drugoj grupi zemalja muslimani podvrgnuti unificiranom nacionalnom pravu.

Šerijat kao posebno pravo muslimanskih manjina prisutno je u određenom broju, uglavnom azijskih i
afričkih zemalja. Šerijat se smatra partikularnim pravom muslimana i kao takav je integrisan u nacionalni
pravni sistem. Takav model prisutan je npr. u Indiji, Izraelu, na Filipinima, u Južnoafričkoj republici, te u
Grčkoj.

Izrael nema jedinstven kodificirani ustav, već nekoliko osnovnih zakona. Muslimani imaju pravo da svoje
statusne, porodične, nasljedne i vakufske odnose uređuju po šerijatskom pravu. Šerijatski sudovi integrirani
su u sudski sistem Izraela. Kadije imenuje predsjednik države, oni se zaklinju na lojalnost izraelskoj državi i
da će izricati pravdu u skladu sa njenim zakonima.

Grčka je jedina balkanska zemlja gdje su još na snazi odredbe međunarodnih ugovora sklopljenih nakon I
svjetskog rata o posebnim pravima muslimanskog stanovništva. Ta prava uključuju i pravo da se slijedi
Šerijat u statusnim, porodičnim i vakufskim stvarima.

Šerijat kao nacionalno pravo i vjersko-etički kodeks. Obzirom na to da muslimani u zapadnim zemljama
mogu biti rezidenti ili naturalizirani građani, razlikuje se i pravna relevantnost Šerijata u odnosu na njih. U
slučaju muslimanskih rezidenata, Šerijat i dalje ostaje pravno relevantan u obimu u kome je priznat kao izvor
njihovog nacionalnog prava, a u skladu sa normama međunarodnog privatnog prava. Međutim, evropski
sudovi neće preuzeti niti izvršiti propise za koje ocijene da su suprotni javnom poretku ili moralu.

Za naturalizirane građane zapadnih zemalja sa »muslimanskom kulturnom osnovom« je njegovo pomjeranje

iz državno-pravne u vjersko-etičku sferu.

48
ISLAMSKO PRAVO I DRUŠTVO

Po islamskoj teoriji, Šerijat je objavljen da osigura cjelinu kriterija po kojima se pravo može razlikovati od
neprava. Šerijat je sveobuhvatni sistem koji zahvata cjelokupno područje ljudskog društva. Prema Šerijatu,
jedno djelo može biti klasificirano kao obavezno (vadžib), preporučeno (mendub), dopušteno (mubah),
pokuđeno (mekruh) i zabranjeno (haram). Pojedinac je obavezan da slijedi naloge prve i zadnje kategorije, a
preporučeno mu je da poštuje i ostale naloge.

Šerijat nije običan pravni sistem, već se radi o cjelovitom sistemu prava i morala. Međutim, muslimanski
pravnici uobičajeno prave razliku između privatne i javne moralnosti - upotrebljavajući islamsku pravnu
terminologiju haqq Allah (Božija prava) i huquq al-ibad (ljudska prava) – i smatraju da samo ova druga
mogu biti predmetom pravnih sankcija. Za izvršenje obaveza prema Bogu, pojedinac odgovara Bogu, a ne
društvu.

Prvobitni izvori Šerijata su Kur'an i Sunnet. Nakon smrti Poslanika s.a.w.s, otvorilo se pitanje saznanja
Božanskog prava. Zbog toga se kao novi izvor Šerijata pojavljuje pravničko rasuđivanje (idžtihad), koje se
koristi za otkrivanje principa iz Objave i proširenje njihove primjene na nove životne situacije. Da bi dali veći
stepen izvjesnosti i autoriteta svojim ocjenama, pravnici su uveli princip konsenzusa (Idžma). U 5.vijeku
uvedeno je učenje o nepogrešivosti Idžmaa, po kome su se tumačenja podržana konsenzusom smatrala
neospornim. Na taj način je pravo izgubilo svoju raniju fleksibilnost i stavljeno je u kruti okvir klasičnog
shvatanja.

Nakon prihvatanja klasične teorije u pravničkim krugovima, pravnici su pružali otpor bilo kakvom razvoju
koji bi mogao donijeti društvenu praksu nespojivu sa postojećim pravnim kodeksom, umjesto da pravno
učenje modificiraju na način da novi društveni razvoj bude usmjeravan ka islamskim idealima. Rezultat je
činjenica da je, u poređenju sa sadašnjim Zapadom, Šerijat prestao proizvoditi superiorno društvo, koje je
nekada kreirao i održavao.

3.2.»LJUDSKA PRAVA I KATOLIČKA CRKVA«, SARAJEVO, 1998.

Crkveno učenje o vrijednosti čovjeka kao pojedinačne osobe i socijalnog bića zasniva se na biblijskoj dogmi
da je Bog stvorio čovjeka »na svoju sliku, sebi slična«. Temeljna katolička teološka odrednica je da je čovjek
»slika Božja«. Iz toga proizilaze najmanje 2 važne posljedice:
1. Onaj ko poštuje ljudska prava, poštuje čovjeka kao »sliku Božju«, a time i samog Boga. Važi i obrnuto.
2. Ljudska prava čovjeku kao takvom pripadaju neovisno od ljudskog autoriteta, pripadaju mu po samoj
njegovoj prirodi, te su ona i logički i historijski starija od države ili bilo koje ljudske vlasti. Iz ovih
stavova izveden je pojam »prirodnog prava«. Država ih samo u određenom trenutku razvoja mora
priznati i zaštititi.

Prema teološkom stanovištu, pod ljudskim pravima se podrazumijevaju prava koja čovjek ima po svojoj
prirodi, kao osoba obdarena razumom i slobodnom voljom, pa su zato takva prava općevažeća, nepovrediva i
neotuđiva. Ovo je stanovište Ivana XXIII iz enciklike Pacem in terris (1963), gdje je čovjek prikazan kao
osoba dostojanstva i nosilac svih prava. Isto stanovište je 1965.godine zauzeo i II vatikanski sabor. Iz tog
stanovišta proizilazi dvostruki karakter ljudskih prava: individualna i socijalna prava. Bitno je napomenuti da
ova dva pojma isključuju individualizam kao etičko opredjeljenje, kao i kolektivizam političkih diktatura.

Individualna ljudska prava koja savremeni teolozi najčešće spominju su:

1. Pravo na život – teolozi ovo pravo nikad nisu dovodili u pitanje, smatrajući da je Bog vlasnik ljudskog
života, a čovjek samo korisnik. Izuzeci u slučaju srazmjerne odbrane sebe ili zajednice, te zakonite
smrtne kazne, samo potvrđuju veličinu života koji se mora braniti od nasilnika. Zbog navedenog teolozi

49
 su jedinstveni u stavu o etičkoj nedopustivosti direktnog uništenja ljudskog života od trenutka začeća do
prestanka njegovih cerebralnih funkcija i smatraju da ne može postojati pravo na abortus, eutanaziju ili
manipulacije na području genetike.
2. Pravo na slobodu – teolozi razlikuju 3 stepena slobode: fizičku slobodu, koja isključuje vanjsku fizičku
prisilu; moralnu slobodu, koja znači slobodu djelovanja ako nema moralne norme koja bi takvo
djelovanje zabranila; psihološku slobodu, koja znači slobodu čovjeka od unutrašnje nužnosti koja ga ne
determinira prema zlu. Čovjek ne posjeduje pravo na apsolutnu slobodu, jer je sloboda bitno vezana za
odgovornost čovjeka kao razumnog bića. Apsolutna sloboda vodila bi negaciji slobode drugih. Za teologe
pravo za slobodu prvenstveno znači moralnu slobodu za etički izbor dobra, a ne zla. Međunarodna
teološka komisija u dokumentu »Dostojanstvo i prava ljudske osobe«, među temeljnim pravima koja
izviru iz dostojanstva ljudske osobe navodi: slobodu mišljenja, vjere, savjesti, te pravo na jednakost svih
ljudi. Iz ovih prava se izvode prava tzv.«nižeg stepena«, kao: posebna građanska prava i slobode,
politička, ekonomska, društvena i kulturna prava.
3. Ostala individualna prava takođe su zasnovana na dostojanstvu čovjeka teološki shvaćenom kroz prikaz
čovjeka kao »slike Božje«. To su npr: pravo na privatno vlasništvo, jednakost, duhovna i kulturna
opredjeljenja, na istinu, informaciju, pravdu, pravo na mir i sigurnost privatnog života, zaposlenje itd.

Pitanja društvenih prava. Papinsko povjerenstvo Iustitia et pax u dokumentu »Crkva i prava čovjeka«
navodi da ljudska osoba jeste i mora biti »načelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova«. Kao i
individualna, i ljudska društvena prava su neotuđivi dio identiteta čovjeka i zasnovana su prvenstveno na
kriterijima etičkih vrijednosti.

3.3.ELIEZER PAPO, »JUDAIZAM I LJUDSKA PRAVA«, SARAJEVO, 1998.

Jevrejski narod je horizontalno društvo, koje odbacuje pojam hijerarhije, kako u odnosu prema ljudima, tako i
u odnosu prema Bogu. Uređenje života pojedinca i društva zasnovano je na Tori. Tora je po jevrejskom
vjerovanju bilateralni ugovor između Boga i naroda Izraela, koji reguliše sva pitanja života pojedinca i
društva. Tora je cjelovit pravni sistem koji se bavi pitanjima od uređenja države, socijalne pravde, raspodjele
zemljišta, ratnog prava i međunarodne politike, pa sve do seksualnih odnosa. Između ostalog, Tora se bavi i
pitanjima religije.

Za razliku od hrišćanstva, Tora nije antropocentričan sistem. Ona čovjeka ne smatra zadatošću, nego
mogućnošću. Kada se čovjek kao mogućnost zaista i ostvari, on ni tada nije ni konačna stvarnost niti najveća
vrijednost. Konačna stvarnost je Bog, a najveća vrijednost Istina.

Obzirom da čovjek nije zadatost nego potencijal koji se može a ne mora razviti, ljudska prava nisu
zagarantirana nego uslovljena ljudskim ostvarenjem. Ostvarenje čovjek postiže prvenstveno izvršavanjem
obaveza koje čovjeka čine čovjekom. Tora u tom smislu nudi 2 paralelna sistema obaveza. Jedan je
relevantan za za sve narode, koji se zadovoljavaju minimumom obaveza i minimumom ostvarenja na oba
svijeta. Drugi sistem je relevantan za Jevreje, koji su na sebe i svoje potomstvo preuzeli obavezu na
održavaju maksimum obaveza i teže maksimalnom ostvarenju na oba svijeta. Rasne razlike su Tori
nepoznate, a etničke nebitne. Onaj ko se jednom opredijelio za maksimum i onaj ko je rođen u takvom
opredjeljenju, ne može se ponovo opredijeliti za minimum.

Ako Jevrej učini grešku kojom ne negira osnovne principe vjere i ne iskazuje javni prezir prema Tori, on
ostaje Jevrej, uprkos činjenici da griješi. Ako negira osnovne principe vjere, Jevrej stiče poseban pravni
status, kao pripadnik »ostalih naroda«. Time se ilustruje njegovo odvajanje od zajednice i svo vrijeme trajanja
njegove pobune nastoji se onemogućiti da on utiče na ostatak zajednice.

50
OPŠTEČOVJEČANSKE OBAVEZE SA STANOVIŠTA TORE

Teza o prirodnom pravu nije komplementarna sa jevrejskim poimanjem svijeta. Pravo je ili objavljeno, ili
usaglašeno međusobnim dogovorom ljudi, ili je usaglašeno dogovorom Boga i ljudi. Po usmenoj jevrejskoj
tradiciji, kao osnov razvoja prava poslužilo je 7 zapovijedi koje je Bog dao cjelokupnom čovječanstvu. Šest
zapovijedi dato je Adamu, a sedma Noahu. To su:
1. zabrana idolopoklonstva;
2. zabrana bogohuljenja;
3. zabrana krvoprolića;
4. zabrana incesta, sodomije i muške homoseksualnosti;
5. zabrana krađe
6. zapovijed o obavezi uspostavljanja sudova koji će suditi u slučaju kršenja ostalih zabrana;
7. zabrana jedenja dijelova tijela živih životinja.

Sva prava čovjek stiče tek ispunjavanjem ovih obaveza. Jevreji vjeruju da su do prihvatanja Tore bili vezani
samo navedenim obavezama, da bi nakon ugovora sa Bogom na sebe preuzeli znatno složeniji sistem
obaveza.

LJUDSKA PRAVA

Tora ne poznaje prirodna prava. Sva su prava uslovna, stečena i potraživa. Ona uvijek predstavljaju obavezu
nekog konkretnog subjekta prema nosiocu prava (obaveze pojedinaca, institucija, društva u cjelini, pa i
samog Boga). Kako Tora nudi 2 paralelna i međusobno nezavisna sistema obaveza – jedan za čovječanstvo
uopće (Noahove sinove), a drugi za Jevreje – uzajamne obaveze i prava su određene i uslovljene pripadnošću
jednom od ova 2 sistema.

Opća ljudska prava (prava sinova Noahovih) stečena na osnovu ispunjavanja 7 zapovijedi, izvedena iz
njihovih uzajamnih obaveza su:
1. Pravo na život – proizilazi iz zabrane ubistva.
2. Pravo na slobodu – zabrana krađe ljudi.
3. Pravo jednakosti – načelo jednakosti vezano je za jednakost svih pred zakonom. Noahidski pravni sistem
zasnovan je prvensteno na zabranama koje se jednako odnose na sve (slobodne i robove), ne poznaje
polne, rasne, klasne ili socijalne razlike kao osnov za izuzeće od zakona. Svi sinovi Noaha jednaki su
pred zakonom. Kršenje svake od 7 zapovijesti povlači samo jednu kaznu – smrt.
4. Pravo na slobodu mišljenja i govora – ovo pravo je ograničeno isključivo zabranom bogohuljenja. Osim
bogohuljenja, ni jedan iskaz vlastitog mišljenja nije kažnjiv sam po sebi.
5. Pravo na imovinu – proizilazi iz zabrane krađe.
6. Pravo na slobodno stupanje u heteroseksualne odnose – Noahidsko pravo ne poznaje zahtjev za
formalnim sklapanjem braka.

Ljudska prava unutar jevrejskog sistema (prava sinova Saveza) su:

1. Pravo na život – proizilazi iz zabrane ubistva koju je Bog potvrdio u 10 zapovijesti datih Mojsiju, s tim
što izvršenje smrtne kazne ne potpada pod zabranu ubistva. Tora štiti pravo na život i dozvoljava kršenje
ostalih propisa radi zaštite života. Npr.ako nasilnik zaprijeti Jevreju da će ga ubiti ako ne prekrši neko
pravilo, u načelu se primjenjuje pravilo »bolje je prestupiti nego biti ubijen«. Postoje 3 izuzetka, u slučaju
kojih je bolje izgubiti život nego prekršiti zabrane: (1) bogosluženje koje nije izričito propisano ili na
način drugačiji od propisanog, (2) prolivanje krvi i (3) zabranjeni seksualni odnosi.

51
2. Pravo na slobodu – proizilazi iz zabrane krađe ljudi sadržane u 10 zapovijesti. Jevreji smatraju da se
8.zapovijed »ne ukradi« odnosi na krađu ljudi, a ne na krađu dobara. Krađa dobara je također zabranjena,
ali ne dekalogom. Međutim, Tora nije zabranila ropstvo, već samo propisuje određena pravila sa ciljem
poboljšanja položaja robova.
3. Pravo na privatnost – idejno jezgro iz kojeg se razvilo pravo na privatnost po današnjem shvatanju, može
se vidjeti u biblijskoj zabrani bespravnog ulaska u kuću dužnika u cilju namirivanja duga.
4. Pravo na slobodu mišljenja i govora – ograničeno zabranom bogohuljenja. Mišljenje je relevantno kad je
izgovoreno, ili kad se djelovalo u skladu s tim. U suprotnom, ono sa stanovišta sudskih vlasti ne postoji.
5. Pravo jednakosti – odnosi se na jednakost pred zakonom, tj. jednaku odgovornost. Kad je u pitanju
ropstvo, ono nije zasnovano na razlici u rasi, naciji, vjeri ili spolu. U Tora-sistemu ropstvo proizilazi iz
nemogućnosti dužnika da plati dug. Kad je u pitanju jednakost muškarca i žene, oni se ne smatraju
jednakim i imaju različita prava i obaveze, ali se (bar deklarativno) smatraju jednako vrijednim.
6. Pravo na imovinu – proizilazi iz zabrane krađe imovine. Krađa nepokretne imovine proizilazi iz Knjige
Mojsijeve, iz naredbe »ne pomiči međe bližnjeg svoga«, a krađa pokretnih dobara iz stiha »nemojte
krasti«.

3.4.DIMŠO PERIĆ, »CRKVENO PRAVO«, BEOGRAD 1999.

IZVORI CRKVENOG PRAVA I NJIHOVO TUMAČENJE

Izvori crkvenog prava su: (1) Sveto pismo; (2) Sveto predanje; (3) Običaj; (4) Moral, (5) Odluke
tzv.«vaseljenskih sabora«, (6) tzv.«Pomjesni sabori«, (7) »Kanoni svetih otaca«, (8) Odgovori na
crkvenokanonska pitanja, (9) Crkveno-građanski zakoni, (10) Carski zakoni, (11) Sudska praksa, (12)
Komentari kanona i građanskih zakona o crkvi.

Sveto pismo (biblija) sastoji se od starog i novog zavjeta. Čini ih više knjiga, koje se dijele na zakonske,
historijske, poučne i proročke.

Sveto predanje (predanje apostola) je po vremenu nastanka starije od Svetog pisma. Sveto pismo se smatra
samo jednim dijelom Svetog predanja, dijelom koji je zapisan u vrijeme apostola. Važnost i jednog i drugog
zasniva se na autoritetu prenosilaca. O tome šta spada u Sveto predanje odlučeno je na »Vaseljenskim
saborima«.

Običaj kao pravni izvor u pravoslavnoj crkvi ima značaj ako je bez protivljenja kontinuirano primjenjivan 30
godina. Kao izvor prava koristi se u nedostatku pisanih izvora.

Vaseljenski sabori su sastanci crkvenih autoriteta svih autokefalnih crkava, na kojima je odlučivano o
pitanjima Crkve i čije odluke su obavezujuće za pripadnike Crkve. Sabore je u sporazumu sa episkopima,
sazivao vizantijski car. U vremenu od IV do VIII vijeka održano je 7 vaseljenskih sabora, na kojima je
doneseno 190 kanona.

Pomjesni sabori su sabori koji su održavani dva puta godišnje i na kojima su obavezno učestvovali svi
episkopi određene mitropolije. Kanoni doneseni na tim saborima su obavezujući za mitropoliju u kojoj su
doneseni, a neki od tih kanona su postali općeobavezni za cijelu pravoslavnu crkvu.

»Kanoni svetih otaca« ustvari su mišljenja istaknutih crkvenih autoriteta o određenim pitanjima koja su im
upućivali ostali sveštenici, monasi ili vjernici. Trulski vaseljenski sabor (peto-šesti) održan 692.godine, je
odredio koji od tih kanona imaju općeobavezno dejstvo u Crkvi.

52
Odgovori na crkvenokanonska pitanja su izvor preuzet po ugledu na pravnička mišljenja iz rimskog prava.
Dakle, radi se o tumačenjima poznatijih kanonskih komentatora. Izvjestan broj tih mišljenja ušao je u
kanonske zbornike, čime su ona postala općeobavezna.

Crkveno-građanski zakoni su izvori iz kojih je crkveno pravo uzimalo zakonske državne propise. Najvažniji
su: Teodosijev kodeks (Codex Theodosianus), objavljen 438, zatim Justinijanov Corpus Iuris Civilis, Ekloga,
Vasilike, Prohiron.

53
4. OSNOVI EVROPSKOG PRAVA

4.1. NEVENKO MISITA, »OSNOVI PRAVA EVROPSKE UNIJE«, SARAJEVO,

2002.

OSNIVANJE EVROPSKIH ZAJEDNICA I INSTITUCIONALNA KONSOLIDACIJA

HISTORIJSKA POZADINA

Prema mnogim mišljenjima, uzroci nastanka ideje jedinstvene Evrope leže u situaciji u kojoj se Evropa našla
nakon II svjetskog rata. Početnu inicijativu dao je Vinston Čerčil u govoru koji je održao na univerzitetu u
Cirihu 1946.godine, kada je istakao potrebu izgradnje »Sjedinjenih Država Evrope«, kao okvira neophodnog
za osiguranje mira, sigurnosti i slobode. Čerčil je pomenuo i nosioce projekta, videći u toj ulozi savezništvo
Francuske i Zapadne Njemačke.

Dakle, inicijalni impuls stigao je sa britanske, a utoliko i sa američke strane. Potvrda toga stigla je već
naredne godine u vidu tzv.Maršalovog plana, koji je trebao djelovati kao ekonomska podloga pomenutoj
političkoj ideji.

TRI ZAJEDNICE I DVA NEREALIZOVANA PROJEKTA

Evropska zajednica za ugalj i čelik – Pariski ugovor. Nastala je na prijedlog francuskog ministra vanjskih
poslova Roberta Šumana, prvenstveno radi prevazilaženja suprotstavljenosti između Francuske i Njemačke
(posebno u vezi Alzasa i Lorene). Šuman je predložio formiranje tzv.Visoke vlasti, pod čiju bi ingerenciju
došli proizvodnja uglja i čelika u Francuskoj i Njemačkoj, s tim što bi ova institucionalna struktura bila
otvorena i za ostale evropske države. Osim Njemačke, prijedlog su prihvatile Belgija, Holandija, Luksemburg
i Italija. Ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik potpisan je 1951. u Parizu, a na snagu je stupio 1952.

Ugovorom je detaljno regulisan pravni okvir zajedničkog tržišta za ugalj i čelik, a konstituirana je i
odgovarajuća institucionalna struktura za provođenje Ugovora. Okosnicu institucionalne strukture čine 4
institucije, 2 sa ovlaštenjima odlučivanja (Visoka vlast i Savjet ministara) i 2 sa ovlaštenjima nadzora
(Parlamentarna skupština i Sud).

Evropska odbrambena zajednica i Evropska politička zajednica – 2 preuranjena pokušaja. Pomenutih 6

država pokušalo je uspostaviti i zajednicu u oblasti odbrane, te je 1952.godine zaključen ugovor o osnivanju
Evropske odbrambene zajednice (EOZ). Ugovor nije stupio na snagu jer je francuski parlament odbio da ga
ratificira. U istom periodu, 1953.godine bezuspješno je pokušano i uspostavljanje Evropske političke
zajednice (EPZ).

Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju – Rimski ugovori. Nakon
neuspješnih pokušaja integracije u oblasti politike i odbrane, šestorka se vraća izvornom konceptu: pragmi i
funkcionalizmu. Na inicijativu zemalja Beneluksa u vrlo kratkom vremenu pripremljena su 2 kompleksna
teksta: Ugovor o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ) i Ugovor o osnivanju Evropske zajednice
za atomsku energiju (Euroatom ili EA). Oba ugovora potpisana su u Rimu 25.05.1957.godine i stupili su na
snagu 01.01.1958. Izraz »Rimski ugovor« po pravilu podrazumijeva Ugovor o EEZ.

Osnovni cilj EEZ bio je uspostavljanje zajedničkog tržišta, koje čini nekoliko konstitutivnih elemenata:
1. carinska unija;
2. sloboda kretanja: roba, usluga, radne snage i kapitala;
3. slobodna i fer tržišna utakmica;
54
4. kontrola državnih subvencija;
5. zabrana poreske diskriminacije uvoza;
6. zajednički trgovinski nastup prema trećim zemljama;
7. neophodni stepen koordinacije u oblasti makroekonomske politike. ,

Istovremeno, Ugovor uspostavlja i koordinaciju djeloavnja na nivou zajednice u oblasti: poljoprivrede,

transporta, djelomično socijalne politike, te odnosa sa ranijim kolonijama i tzv.zavisnim teritorijama.
Međutim, svojevrstan simbol EEZ je institucionalni i pravni okvir koji je uspostavljen u funkciji ostvarenja
zajedničkog tržišta i pratećih zajedničkih politika. Radi se o Komisiji, Parlamentarnoj skupštini, Savjetu
ministara i Evropskom sudu.

Komisija je komunitarna institucija nezavisna od država članica. U njenoj nadležnosti je predlaganje pravnih
akata i kontrola njihovog provođenja. Parlamentarna skupština je u početku imala konsultativnu ulogu. Savjet
ministara, kao međudržavna institucija, javlja se u ulozi zakonodavca, a tumačenje ugovora i kontrola
saglasnosti nižih pravnih akata zajednice povjerena je Evropskom sudu. U ulozi pokretača postupka mogu se
pojaviti Komisija, države članice, te privatna fizička i pravna lica.

Ugovor o osnivanju Evropske zajednice za atomsku energiju usmjeren je ka stvaranju neophodnih uslova
za brz razvoj atomske energije, distribuciju u okviru država članica i prodaju viškova na međunarodnom
tržištu, te na zajednički istraživački rad.

KLJUČNI MOMENTI POČETNOG PERIODA

Institucionalno objedinjavanje triju Zajednica (EZ za ugalj i čelik, EEZ, EA) započelo je 1957, paralelno sa
zaključenjem Rimskih ugovora, kad su posebnom konvencijom Evropski sud i Parlamentarna skupština
uspostavljeni kao jedinstvene institucije za sve 3 zajednice. Države članice su 1965.godine zaključile Ugovor
o objedinjavanju, kojim je ustanovljena jedinstvena Komisija i Savjet ministara. Ugovor nije spojio 3
zajednice kao takve, već samo navedene njihove institucije.

Budžetsko osamostaljivanje je slijedeći značajan momenat u evoluciji Zajednice. Temelji postupka usvajanja
i realizacije budžeta postavljeni su Ugovorima o pitanjima budžeta iz 1970. i 1975.godine. Osnovni izvori
budžeta Zajednice su odgovarajuće dažbine u oblasti poljoprivrede, carine, dio PDV ostvarenog u državama
članicama i od 1988.godine doprinos u skladu sa BNP država članica.

Neposredni izbori za evropski parlament uvedeni su odlukom Savjeta ministara iz 1976. Prvi izbori u skladu
sa tom odlukom održani su 1979.godine. Dotada je Parlamentarna skupština bila posredno predstavništvo
građana Zajednice.

Kriza mehanizma odlučivanja nastupila je usljed protivljenja Francuske jačanju naddržavnog karaktera
zajednice. Opstrukcije Francuske započele su De Golovim suprotstavljanjem prijemu V.Britanije u Zajednicu
1963.godine, a nastavljene protivljenjem paketu mjera koji je predložila Komisija. Mjere su bile usmjerene na
jačanje uloge Parlamentarne skupštine, finansijsko osamostaljivanje zajednice i podršku poljoprivrednom
sektoru. Francuska je odbila prva 2 prijedloga, a u junu 1965.godine napušta rad Savjeta (sistem »prazne
stolice«), što je trajalo do specijalnog zasijedanja Savjeta u Luksemburgu 1966.

Luksemburški sporazum je na insistiranje Francuske u Savjet uveo pravo de facto veta. Posljedica je bila
značajno usporavanje dalje integracije, obzirom da je Savjet bio odlučujući fakor u zakonodavnom procesu.

Politička i monetarna saradnja započeta je 1970.-tih godina. Završni kominike samita šefova država i vlada
održanog u Hagu 1969.g i tzv.Davignon izvještaj ministara vanjskih poslova iz 1970.g su kao prvi korak na
putu političkog povezivana predložili saradnju u oblasti vanjske politike.

55
Istovremeno je podsticaj dobiila i saradnja u monetarnoj oblasti. U tzv.Werner izvještaju iz 1970.g predložen
je rok od 10 godina za uspostavu ekonomske i monetarne unije. Međutim, ponuđeni mehanizam nije dobio
potrebnu podršku i definitivno je napušten sredinom 70.-tih, da bi se krajem 70.-tih pojavio Evropski
monetarni sistem (EMS). Centralno mjesto u EMS zauzimao je kursni mehanizam oslonjen na obračunsku
jedinicu Eki (European Currency Unit – ECU). Sistem je podrazumijevao saradnju nacionalnih centralnih
banaka i njihovu intervenciju za zaštitu u slučaju ugrožavanja neke od učestvujućih valuda. U tu svrhu je
svaka od nacionalnih banaka trebala plasirati 20% rezervi u Evropski fond za monetarnu saradnju (EFMC).

Uloga evropskog suda. Nakon Luksemburškog sporazuma, usljed blokade procesa zakonodavnog djelovanja,
Evropski sud se javio kao svojevrstan zakonodavac, a time i pokretač integracionih procesa. Naime, Sud je u
narednih 20-ak godina stvorio korpus sudske prakse, koja je Osnivačke ugovore i prateću skupinu općih
pravnih principa zajedničkih za države članice, pretvorila u ono što je shvaćeno kao ustav Evropske
zajednice. Komunitarno pravo je tako početkom 60.-tih godina steklo atribut nezavisnog ustavnog pravnog
poretka, a Evopski sud se uspostavio kao svojevrstan nadnacionalni ustavni sud, što je kasnije naišlo i na
određene kritike.

Međusobni odnos Osnivačkih ugovora. Ugovor o EEZ ima najširi obuhvat i principijelno pokriva i oblasti
regulisane putem ostala 2 ugovora, te se javlja kao lex generalis u odnosu na Ugovor o Zajednici za ugalj i
čelik i Ugovor o Euroatom zajednici.

OŽIVLJAVANJE INTEGRACIONOG PROJEKTA

Bijela knjiga – program »92« je dokument Komisije donesen sredinom 80-tih godina. Radi se o
sveobuhvatnom programu mjera za uspostavu jedinstvenog tržišta do 1992.godine, a kroz kroz otklanjanje
preostalih trgovinskih ograničenja, usklađivanje nacionalnih propisa i poreskih mehanizama, te jačanje
saradnje u oblasti monetarne politike. Obzirom da je ovakav program uspostavljanja jedinstvenog tržišta
zahtijevao i odgovarajuću zakonodavnu i institucionalnu podršku, ta podrška ubrzo je i ostvarena kroz
Jedinstveni evropski akt, kojim su djelimično izmijenjeni i dopunjeni Osnivački ugovori.

Jedinstveni evropski akt (JEA) potpisan je 17.02.1986.g u Hagu, a stupio na snagu 01.07.1987.
Najznačajnije mjere predviđene u Aktu kojima se nastoji ostvariti uspostava zajedničkog tržišta do kraja
1992.godine su:
- jačanje komunitarnog mehanizma odlučivanja kroz uvođenje principa većinskog odlučivanja u Savjetu
(kvalificirana većina) i uvođenje tzv.postupka saradnje u kome Evropski parlament dobiva značajniju
ulogu i u kome se postavljaju i određene vremenske granice djelovanja;
- širenje nadležnosti Zajednice u određenim oblastima – ekonomska i monetarna unija, socijalna politika,
regionalni razvoj, istraživanje i tehnološki razvoj, zaštita okoline;

Jedinstveni evropski akt na nivou »ustavnog teksta» najavljuje Evropski savjet, kao tijelo koje okuplja šefove
država i vlada i predsjednike Komisija, zatim Sud prve instance, kao tijelo koje je moguće »dodati«
Evropskom sudu, te saradnju u oblasti vanjske politike. Sve ovo je izraz želje država članica »da preobraze
sveukupne odnose… u Evropsku uniju…«.

Luksemburški sporazum odnosno njegova dalja primjena takođe su doživjeli određene izmjene, putem
dopune pravila o radu Savjeta povodom »glasanja o glasanju«. Naime, Savjet prostom većinom odlučuje o
tome da li će pristupiti glasanju o određenom pitanju. Da bi se mogla pozvati na važan nacionalni interes u
smislu Luksemburškog sporazuma , država članica u opravdanost svog zahtjeva mora uključiti najmanje
polovinu država članica. Ovakva izmjena pravila rezultirala je bitno efikasnijim radom Savjeta kao
zakonodavca, pa je po mišljenju nekih autora ona važnija i od samog Jedinstvenog evropskog akta.

56
KONSTITUIRANJE UNIJE I REKONSTRUKCIJA PRAVNOG OKVIRA

UGOVOR O EVROPSKOJ UNIJI

Potpisan je u Mastrihtu 07.02.1992, a stupio na snagu 01.11.1993.godine. Njime je Evropska ekonomska

zajednica preimenovana u Evropsku uniju. Sastoji se od 7 dijelova, uz 17 protokola i 33 deklaracije. Ključne
novine koje donosi ugovor iz Mastrihta su slijedeće:
- uspostavljena je i proglašena EU;
- institucionalizirana je saradnja u oblasti vanjske i sigurnosne politike, unutrašnjih poslova i pravosuđa;
- uspostavljena je obaveza čuvanja postojećeg komunitarnog pravnog poretka i Evropski sud je ovlašten da
državama članicama izriče novčane kazne u slučaju kršenja komunitarnog prava;
- načelo supsidijarnosti uvodi se kao jedan od osnovnih konstitutivnih principa
- ustanovljena je institucija komunitarnog Ombudsmana;
- uvedeno je unijsko građanstvo;
- odlučeno je o uspostavi ekonomsko-monetarne unije i uvođenju jedinstvene valute;
- proširena je djelatnost Zajednice u oblasti obrazovanja, kulture, javnog zdravlja, zaštite potrošača i
transevropskog povezivanja, itd.

Opći pogled

Statuiranje, proglašenje EU. Ciljevi Unije prema Mastrihtskom ugovoru su:

- da podstiče uravnotežen i održiv privredni razvoj, posebno uspostavom jedinstvenog tržišta, ekonomske i
monetarne unije;
- da potvrđuje identitet na međunarodnoj sceni, posebno provođenjem zajedničke vanjske i sigurnosne
politike koja može voditi zajedničkoj odbrani;
- da jača zaštitu prava i interesa državljana zemalja članica uvođenjem prava građanstva Unije;
- da razvija blisku saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova;
- da čuva kontinuitet zajednice i dograđuje ga u skladu sa postupkom izmjene Osnivačkih ugovora.

Supsidijarnost se ističe kao jedan od principa na kojima se zasniva Unija. Ona podrazumijeva primat
nacionalnog nivoa, uz mogućnost daljeg silaska na regionalni i lokalni nivo.

Unijsko građanstvo, a time i određena prava za sve državljane zemalja članica su takođe predviđeni
ugovorom. Radi se o pravu kretanja i nastanjivanja na prostoru Unije, aktivnom i pasivnom biračkom pravu,
pravu na diplomatsko-konzularnu zaštitu i pravu peticije. U vezi sa državljanstvom Unije bitno je
napomenuti:
1. Pretpostavka za državljanstvo Unije je državljanstvo jedne od njenih članica. Oba državljanstva postoje
istovremeno;
2. Zaštita prava koja proizilaze iz državljanstva Unije su u nadležnosti Evropskog suda;
3. Državljanstvo unije ne sadrži obaveze prema Uniji, kao što je to slučaj kod nacionalnog državljanstva
(npr.služenje vojnog roka).

Komunitarni segment – I stub

Područje djelovanja Zajednice značajno je prošireno i izričito statuirano Mastrihtskim ugovorom, što se
posebno odnosi na pitanja: viza za državljane trećih zemalja, obrazovanja, kulture, javnog zdravstva, zaštite
potrošača, transevropske mreže u oblasti transporta, energije i komunikacija, industrijske i razvojne politike.

Ugovor preciznije definiše strukturu ekonomsko-monetarne unije i utvrđuje dinamiku njenog uspostavljanja
kroz fiksiranje pariteta valuta, uvođenje jedinstvene valute i konstituiranje Evropske centralne banke.

57
Institucije i proces odlučivanja. Ugovorom je uspostavljen Komitet regija kao konsultativni organ, te
komunitarni Ombudsman u čiju nadležnost je stavljena kontrola rada komunitarnih institucija prema
građanima Unije.

Kad je u pitanju proces odlučivanja, povećan je broj slučajeva kojima se odlučuje kvalificiranom većinom
glasova u Savjetu, a u zakonodavnom postupku naglašena je i uloga Evropskog parlamenta kome je u
određenim slučajevima data mogućnost blokade usvajanja akata.

Unijski segmenti

Vanjska politika i sigurnost – II stub. Ugovorom države članice ustanovljavaju zajedničku vanjsku i
sigurnosnu politiku, s tim što u definisanju i provođenju politike u ovoj oblasti odlučuju i Unija i države
članice.

Ciljevi zajedničke politike u oblasti vanjske politike i sigurnosti su:

- očuvanje zajedničkih vrijednosti, osnovnih interesa, nezavisnosti i integriteta Unije;
- jačanje sigurnosti Unije i država članica;
- očuvanje mira i međunarodne sigurnosti u skladu sa principima Povelje UN, Helsinškog završnog akta i
Pariske povelje;
- unapređenje međunarodne saradnje;
- razvoj i očuvanje demokratije, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava i sloboda.

Mehanizam ostvarivanja ovih ciljeva sastoji se od 3 ključna elementa:

1. Sistematska saradnja država članica povodom bilo kojeg pitanja od općeg značaja je materijalizirana
»zajedničkim stavom« kojeg države članice treba da slijede.
2. Ako za to postoji osnova u općim smjernicama Evropskog savjeta, o preduzimanju zajedničke akcije
odlučuje Savjet, s tim da o provedbenim mjerama može odlučivati kvalificiranom većinom;
3. Integralni dio razvoja unije je Zapadnoevropska (odbrambena) unija (ZEU), koja treba da razradi i
primijeni odluke i akcije Unije sa odbrambenim implikacijama. Posebnom deklaracijom uz Mastrihtski
ugovor rečeno je da će se ZEU razvijati kao odbrambena komponenta EU, jačajući na taj način »evropski
stub NATO-a«.

Pravosuđe i unutrašnji poslovi – III stub. U ovom domenu Ugovor definiše saradnju država članica u
pitanjima: azila, režima, kontrole prelaska vanjskih granica država članica, imigracija i boravak državljana
trećih zemalja, borba protiv narkomanije, međunarodnog kriminala, terorizma, trgovine drogom, te saradnja u
oblasti pravosuđa. Savjet ovdje može djelovati posredstvom:
- usvajanja zajedničkog stava i podrške odgovarajućim oblicima saradnje, pri čemu odluke usvaja
jednoglasno;
- zajedničkih akcija i provedbenih zajedničkih akcija, o kojima takođe odlučuje jednoglasno;
- izrade nacrrta konvencija i upućivanja državama članicama na ratifikaciju, uz mogućnost (ako drugačije
nije predviđeno samom konvencijom) da donosi provedbene mjere, ali u ovom slučaju dvotrećinskom
većinom država članica.

Ugovorom se osniva Koordinacioni komitet, sa zadatkom povezivanja i koordinaciji između odgovarajućih

nacionalnih organa, a radi implementacije ovog dijela Ugovora.

AMSTERDAMSKI UGOVOR

Naredni korak u oblikovanju EU predstavlja ugovor potpisan u Amsterdamu 02.10.1997, koji je na snagu
stupio 01.05.1999.

58
Sadržaj

Amsterdamski ugovor nije »osnivački«, u smislu u kome su to 3 ugovora iz 50.-tih godina i djelomično
Ugovor iz Mastrihta. Centralni dio Amsterdamskog ugovora čine izmjene i dopune Osnivačkih ugovora u
materijalnom smislu, te izmjene Akta o neposrednim i općim izborima za Evropski parlament. Najviše
prostora dato je izmjenama Ugovora o EZ, a zatim izmjenama Ugovora o EU.

Drugi dio se bavi odgovarajućom rekonstrukcijom teksta Osnivačkih ugovora i pratećih akata, a dat je pod
nazivom »pojednostavljenja«. Na kraju, treći dio je pod nazivom »Opće i završne odredbe«. Uz Ugovor je i
13 protokola i 59 deklaracija, od kojih su većinu usvojile međuvladine konferencije, a 8 ih je »primljeno na
znanje«.

Opći pogled

Ciljevi Unije. U ciljeve su posredstvom Amsterdamskih novela uvršteni i »visoki nivo zapošljavanja«, te
»postepeno oblikovanje zajedničke odbrambene politike, sa mogućnošću uspostavljanja zajedničke odbrane«.

Ciljevi saradnje u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova su u određenoj mjeri redefinisani, te je u tom
smislu kao cilj saradnje navedeno »održanje i jačanje Unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde, na
kome je slobodno kretanje lica osigurano uz paralelno usvajanje odgovarajućih mjera u vezi sa kontrolom
vanjskih granica, azila, imigracije i prevencije i borbe protiv kriminala«.

Bliža saradnja je izraz koji se koristi u Ugovoru, a označava mogućnost da se određena grupa država članica
odluči za intenzivniju saradnju u određenoj oblasti, uz poštivanje principa i unutar institucionalnog okvira
EU. Takav aranžman mora biti u službi promocije ciljeva i zaštite interesa EU.

Odluku o odobravanju bliže saradnje donosi Savjet kvalificiranom većinom, a na prijedlog Komisije i nakon
konsultacije sa Evropskim parlamentom. Međutim, bilo koja od država članica ima pravo da pozivom na
»značajne nacionalne interese« dovede do suspenzije glasanja u Savjetu.

Supsidijarnost. Ugovoru o EZ je u smislu Amsterdamskog ugovora priključen poseban protokol o primjeni

principa supsidijarnosti i proporcionalnosti.

Osnovna prava. Odredba kojom se Unija obavezuje na poštivanje ljudskih prava i sloboda ostala je
neizmijenjena, međutim sad je Evropski sud ovlašten da se stara o primjeni te odredbe, a u okviru nadležnosti
koja mu je data Osnivačkim ugovorima.

Sankcioniranje povrede osnovnih ustavnih principa. Savjet je ovlašten da konstatuje »ozbiljnu i trajnu«
povredu osnovnih principa na kojima se zasniva Unija (sloboda, demokratija i vladavina prava, te princip
poštivanja i zaštite ljudskih prava i sloboda). Ako konstatuje postojanje ovakve povrede, Savjet može uz
odobrenje Evropskog parlamenta, suspendovati određena prava države u pitanju, uključujući i suspenziju
prava glasa u Savjetu, s tim da na kažnjenoj državi ostaju sve obaveze iz ugovora.

Inicijativu za preduzimanje ovih mjera može pokrenuti Komisija ili grupa od najmanje 1/3 država članica.
Evropski parlament mora dati saglasnost dvotrećinskom većinom glasova, a Savjet koji djeluje u funkciji
suspenzije čine šefovi država ili vlada, a ne ministri vanjskih poslova.

Uspostavljena sankcija moež biti modificirana ili povučena u zavisnosti od razvoja situacije. O tome savjet u
»običnom« sastavu odlučuje kvalificiranom većinom.

Treba naglasiti da, ako je suspenzija izrečena u smislu komunitarnih propisa (EZ; EZUČ, EA), suspenzija
podliježe općim pravilima kontrole Evropskog suda. U suprotnom, tj. ako se radi o »unijskoj« suspenziji, ona
ostaje izvan domašaja Suda.

59
Javnost rada u Amsterdamskom ugovoru odnosi se na rad Evropskog parlamenta, Komisije i Savjeta. Radi
se o načelnom uspostavljanju prava fizičkih i pravnih osoba na pristup dokumentima ovih organa, te na
zaštitu podataka i privatnosti građana.

Konsolidacija osnivačkih ugovora. U prečišćenom tekstu Osnivačkih ugovora izvršeno je nekoliko značajnih
intervencija:
1. Izbačene su odredbe koje su prevaziđene vremenom ili naknadnim izmjenama i dopunama;
2. Uveden je jedinstveni sistem arapskih brojeva za označavanje članova i izvršena odgovarajuća
prenumeracija;
3. U posebnom aneksu je dat tabelarno-šematski prikaz izvršenih promjena.

Bitno je naglasiti da prečišćeni tekst nije i autentični tekst Ugovora o EZ i Ugovora o EU. To je između
ostalog i posljedica činjenice da bi suprotno rješenje zahtijevalo ratifikaciju prečišćenih tekstova u državama
članicama, što bi moglo izazvati zastoje i probleme.

Komunitarni segment – I stub

Ciljevi. Uz ostale, kao ciljevi se navode: jednakost spolova, visoki nivo zaštite i unapređenja okoline, te
održiv ekonomski razvoj.

Područje djelovanja. Jedna od najznačajnijih izmjena izvršenih Amsterdamskim ugovorom odnosi se na

prevođenje značajnog dijela III stuba (oblast pravosuđa i unutrašnjih poslova) iz režima međuvladinog
sporazumijevanja u područje djelovanja Zajednice, tj. u režim komunitarnog odlučivanja. Radi se o režimu
viza, azila, imigracije i slobode kretanja lica na području zajednice, što se odnosi kako na državljane trećih
zemalja, tako i na državljane zemalja članica Unije.

U odnosu na državljane trećih zemalja, Amsterdamske novele predviđaju donošenje mjera u cilju osiguranja
slobodnog kretanja, u skladu sa ciljem uspostave zajedničkog tržišta. Predviđene su i prateće mjere koje se
odnose na kontrolu vanjskih granica, azil i imigraciju, te mjere sprečavanja i borbe protiv kriminala. Uz ovo,
novi Naslov IV predviđa i mjere u oblasti pravosudne saradnje u građanskim stvarima, mjere za podsticanje i
jačanje administrativne saradnje, policijske i pravosudne saradnje u krivičnim stvarima.

Položaj Evropskog suda u ovoj oblasti je specifičan. Naime, povodom tumačenja komunitarnih propisa,
Evropskom sudu se mogu obraćati samo najviši nacionalni sudovi. Sudu se mogu obraćati i Komisija, Savjet
i države članice, s tim da se njihovi zahtjevi za tumačenje mogu odnositi samo na odredbe Naslova IV,
odnosno na propise donesene na osnovu njega. Ovaj sistem obraćanja se značajno razlikuje od generalno
važećeg.

Nadležnost Evropskog suda u potpunosti je isključena u odnosu na mjere u vezi održavanja javnog reda i
mira i unutrašnje sigurnosti.

U oblasti zapošljavanja je prošireno područje djelovanja Zajednice. Komunitarne institucije se izričito

ovlašćuju na preduzimanje mjera suzbijanja diskriminacije, ne samo u odnosu na državljanstvo, već i na
osnovu spola, rase, etničkog porijekla, religije, psihofizičkih ograničenja, uzrasta ili seksualne usmjerenosti.

Na kraju, Amsterdamskim novelama dodatno je specificirana nadležnost komunitarnih institucija na planu

javnog zdravstva i zaštite potrošača.

Institucije. Mastrihtske novele su uvele tzv.postupak saodlučivanja, naglasivši na taj način ulogu Evropskog
parlamenta u zakonodavnom postupku. Amsterdamske novele su ovaj postupak pretvorile u osnovni postupak
usvajanja općih pravnih akata Zajednice.

60
U odnosu na postupak odlučivanja, Amsterdamski ugovor formalizira i specifičnu ulogu nacionalnih
parlamenata. Naime, prije usvajanja akta u Evropskom parlamentu, nacionalni parlamenti se u roku od 6
sedmica mogu izjasniti o prijedlogu akta koji je u postupku usvajanja na nivou Zajednice. Pritom postoje
različiti režimi, zavisno od vrste akta. Ako se radi o dokumentima koji prate ili prethode postupku
odlučivanja (saopštenja, komunikacije, tzv.zelene i bijele knjige i sl), Komisija ih odmah mora uputiti
nacionalnim parlamentima. Sami prijedlozi pravnih akata se stavljaju na raspolaganje vladama, koje mogu
odlučiti da ih proslijede nacionalnim parlamentima.

U postupku konstituiranja Komisije, Amsterdamski ugovor donosi nekoliko značajnijih izmjena. Za razliku
od ranijeg sistema, u kome je bio samo konsultovan povodom imenovanja kandidata za predsjednika
Komisije, Evropski parlament sada mora dati svoju saglasnost. Osim toga, kandidat za predsjednika
Komisije ravnopravno učestvuje u izboru članova Komisije, tj. potrebno je dobiti i njegovu saglasnost, a ne
samo konsultovati ga. Na kraju, značajna je odredba prema kojoj Komisija radi u skladu sa programom
njenog predsjednika.

Najznačajnija izmjena u odnosu na Savjet jeste širenje mogućnosti odlučivanja posredstvom kvalificirane
većine. Uz određena ograničenja, ovakvo odlučivanje sada je prisutno i u oblastima zapošljavanja, borbe
protiv socijalne isključenosti, jednakog tretmana muškaraca i žena, te istraživanja i razvoja.

Unijski segmenti

Vanjski poslovi i sigurnost – II stub. Generalno, oblast odbrane i vanjske politike ostaje i dalje primarno
nacionalna kompetencija i kao takva u domenu međudržavnog dogovaranja. Pri odlučivanju u Savjetu, i dalje
ostaje pravilo jednoglasnosti, uz specifičnu ulogu mehanizma tzv.«konstruktivne opstrukcije«. Naime, ako ne
želi biti vezana odlukom Savjeta, država članica u tom smislu može dati formalnu izjavu, s tim da izuzeće
podrazumijeva lojalno ponašanje, tj. ta država ne smije preduzimati mjere koje su u suprotnosti sa
zajedničkom akcijom ostalih država članica.

Na institucionalnom planu, jedna od najznačajnijih novina jeste uvođenje institucije Generalnog sekretara
Savjeta u ulozi Visokog predstavnika za pitanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Njegov osnovni
zadatak jeste pomoć predsjedavajućem Savjeta u provođenju odluka iz oblasti vanjske i sigurnosne politike.
Osim toga, Visoki predstavnik rukovodi i odgovarajućom službom za planiranje i rano upozoravanje koja se
osniva u okviru sekretarijata Savjeta, što znači da učestvuje i u kreiranju unijske politike u oblasti vanjskih
poslova i sigurnosti.

Što se tiče instrumenata djelovanja, uz postojeće »principe«, »generalne smjernice«, »zajedničke stavove« i
»zajedničke akcije«, dodana je i »zajednička strategija« u oblastima u kojima države članice imaju zajedničke
interese. Istovremeno, u oblast zajedničkog djelovanja izričito su uvedene humanitarne i borbene akcije,
odnosno vojne borbene intervencije u »kriznim oblastima«.

U skladu sa novim odredbama, EU može zaključivati i međunarodne ugovore. U takvom slučaju ugovor
zaključuje Savjet, na prijedlog predsjedavajućeg EU. Mada je EU fomalno i dalje bez pravnog subjektiviteta,
na ovaj način je dodatno naglašen njen faktički pravni subjektivitet.

Zapadnoevropska unija ostala je i dalje izvan unijskog okvira, s tim što je izričito statuirana mogućost njenog
potpunog integriranja u Uniju.

Pravosuđe i unutrašnji poslovi – III stub. Karakteristika izmjena u ovoj oblasti su redukcija usljed
prebacivanja dijela u Ugovor o EZ, uz istovremeno širenje instrumenata djelovanja u onome što je preostalo.
Naime, sada se govori o saradnji u pravosudnim i krivičnim stvarima, gdje glavnu ulogu ima »zajedničko
djelovanje« u 3 oblasti: (1) saradnja organa unutrašnjih poslova, odnosno policije, (2) saradnja pravosudnih
organa u krivičnim stvarima, te (3) sprečavanje i borba protiv rasizma i ksenofobije.

61
Istovremeno, ciljevi saaradnje postaju obuhvatniji. Više to nije samo sloboda kretanja, već nastojanje da se
građanima garantuje »visok nivo sigurnosti u okviru prostora slobode, sigurnosti i pravde«. Pritom su kao
predmet zajedničke akcije posebno naglašeni terorizam, trgovina drogom i oružjem, krivična djela nad
djecom, te korupcija i prevara.

Što se tiče instrumenata djelovanja, uz zajedničke stavove i konvencije koje zaključuju države članice, tu su i
»okvirne odluke«, te konvencije koje Savjet utvrđuje i preporučuje državama članicama na usvajanje. Pri
usvajanju ovih akata, obavezno je konsultovanje Evropskog parlamenta, izuzev u slučaju zajedničkih stavova.

Uz navedeno, predsjedavajući i Komisija imaju obavezu redovnog izvještavanja Parlamenta o aktivnostima u

ovoj oblasti, a Parlament može postavljati pitanja ili podnositi prijedloge Savjetu. Na kraju, najmanje jednom
godišnje se održava parlamentarna rasprava o napretku postignutom u ovoj oblasti.

Naležnost Evropskog suda načelno je proširena na cio Naslov VI Ugovora o EU, ali uz značajna ograničenja.
Sud ne može cijeniti ustavnost i zakonitost odluka i konvencija iz ove oblasti, niti mjera kojima se konvencije
provode.

Bitno je naglasiti postojanje nekoliko dodatnih protokola kojima se u ovoj oblasti uspostavljaju posebni
statusi nekih zemalja (V.Britanija, Irska, Danska, Belgija) i kojima se izrazito usložnjava režim saradnje u
oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.

Sjedište institucija organa i tijela

Evropski parlament je u Strazburu, a sekretarijat Parlamenta u Luksemburgu. Sjedište Komisije i Savjeta je u

Briselu, a mjesta održavanja sjednica Savjeta slijede šestomjesečnu rotaciju predsjedavajućih država članica.
Brisel je sjedište i Ekonomsko-socijalnog komiteta i Komiteta regija.

Sjedište Evropskog suda i Finansijskog suda je Luksemburg. Tu je i sjedište Evropske investicijske banke.
Evropski monetarni institut i Evropska centralna banka su u Frankfurtu, a sjedište Evropskog policijskog
ureda (EUROPOL) u Hagu.

SAVJET EVROPSKE UNIJE

Tekst Osnivačkih ugovora govori isključivo o »Savjetu«, kao instituciji koju Unija dijeli sa ostalim
Zajednicama. Otuda, »Savjet EU« ne postoji. Međutim, nedugo nakon Mastrihtskog ugovora, Savjet je
vlastitom odlukom sam sebe preimenovao u »Savjet EU«.

Sastav. Savjet u načelu čine predstavnici država članica na ministarskom nivou, ovlašteni da u ime svojih
vlada preuzimaju obaveze. U radu Savjeta mogu učestvovati i predstavnici federalnih jedinica ili regija u
okviru države, u mjeri u kojoj su ovlašteni da obavezuju centralne organe svoje države. Osim toga, povodom
određenih odluka, Ugovor zahtijeva da Savjet djeluje u sastavu koji čine šefovi država ili vlada.

Sastav savjeta zavisi i od predmeta o kome se raspravlja, odnosno Savjet čine nacionalni resorni ministri u
oblasti u kojoj Savjet djeluje u konkretnom slučaju. Npr. ako se radi o pitanjima ekonomske i monetarne
politike, Savjet čine nacionalni ministri za ekonomiju i finansije. U skladu s tim, moguće je govoriti o Savjetu
za ekonomiju i finansije, Savjetu za poljoprivredu, za unutrašnje tržište itd. Ovi savjeti se često nazivaju i
sektorski ili specijalni savjeti. Istovremeno, u praksi se javljaju i tzv.«Jumbo« savjeti, kad se u Savjetu okupe
i ministri vanjskih poslova i resorni ministri u nekoj drugoj oblasti. Bitno je naglasiti da je Savjet u pravnom
smislu jedinstvena institucija, sa ovlaštenjima koja su izričito navedena u Osnivačkim ugovorima.

62
Najvažniji i najviši je Savjet ministara vanjskih poslova, tzv.Savjet za opća pitanja, koji odlučuje o pitanjima
od općeg značaja, stvarima vanjske i sigurnosne politike, kao i svim ostalim pitanjima koja nisu pokrivena
nacionalnim resornim šemama. Ovaj savjet se po pravilu sastaje jednom mjesečno. S druge strane, sve više na
značaju dobiva Savjet za ekonomiju i finansije (Ecofin), odnosno njegova uža varijanta, tzv.«Euro 12«, koji
okuplja predstavnike država članica monetarne unije.

Na kraju je potrebno spomenuti praksu djelovanja predstavnika nacionalnih vlada i u oblastima izvan unijskih
okvira, a uz korištenje forme Savjeta.

Nadležnost. Osnovna uloga Savjeta je da predstavlja interese država članica na nivou EU. Dakle, on je
institucija koja izražava međunarodnu komponentu. Savjet je:
- konačna instanca komunitarnog zakonodavnog postupka;
- organ političke koordinacije;
- tijelo sa specifičnim provedbenim ovlaštenjima;
- ima značajnu ulogu i u oblasti međunarodnih odnosa Zajednice kao subjekta.

Zakonodavni postupak. Savjet je najvažnija poluga legislacionog postupka. Bez njegove saglasnosti, u
principu nije moguće usvojiti propis. Njegova uloga je sve više partnerska u odnosu na Parlament jer se
kontinuirano širi područje u kome se akti usvajaju u tzv.postupku »saodlučivanja«.

Bitno je naglasiti da Savjet generalno ne raspolaže pravom zakonodavne inicijative, niti pravom oblikovanja
teksta tokom zakonodavnog postupka. Ova prava vezana su za Komisiju. Međutim, Savjet ima mogućnost da
od Komisije zatraži da ona istraži određeno pitanje i u vezi s tim »podnese odgovarajuće prijedloge«. U
praksi, Komisija se ponaša u skladu sa zahtjevima Savjeta i u obimu većem nego što je u duhu navedene
odredbe.

Odlučivanje. Savjet pristupa glasanju na prijedlog predsjedavajućeg. On je poslovnikom obavezan da inicira

glasanje na prijedlog jednog od članova, ili na prijedlog Komisije, ako se s tim saglasi većina članova
Savjeta. U praksi savjet ponekad i ne pristupa formalnom glasanju. To važi za akte koji su pripremljeni
saradnjom Komisije i predstavnika nacionalnih vlasti. Osim toga, postoji i mogućnost glasanja pismenim
putem, pod uslovom da su se s tim prethodno saglasili svi članovi Savjeta, a ako se radi o prijedlogu
Komisije, potreban je i njen pristanak.

Savjet odluke donosi: prostom većinom, kvalificiranom većinom i jednoglasno.

Prostom većinom Savjet donosi odluke ako drugačije nije predviđeno Ugovorom. Međutim, ovakvo
odlučivanje je izuzetak. Na taj način se često glasa u proceduralnim pitanjima, kao što je npr:
- usvajanje poslovnika o radu;
- produženje vremena usvajanja akta u okviru zakonodavnog postupka;
- obraćanja Komisiji sa zahtjevom da istraži određeno pitanje i podnese odgovarajući prijedlog;
- sazivanja međuvladine konferencije u cilju izmjene Osnivačkog ugovora.

Kod odlučivanja prostom većinom, svaka država raspolaže jednim glasom.

Kod odlučivanja kvalificiranom većinom, glasovi se vrednuju prema specifičnoj formuli (ponderisanje),
koja generalno ima u vidu brojnost stanovništva. U skladu s tim, Njemačka, Francuska, Italija i V.Britanija
imaju po 10 glasova, Španija 8, Belgija, Holandija, Grčka i Portugal po 5, Švedska 4 itd.

Ako se odluka donosi povodom prijedloga Komisije, potrebna je kvalificirana većina, a u ostalim slučajevima
ta većina mora poticati iz najmanje 10 zemalja (tzv.dvostruka većina).

Izuzetno, Ugovor predviđa i glasanje pomoću jedne posebne varijante kvalificirane većine. Npr. u oblasti
monetarne politike predviđeno je glasanje pomoću 2/3 glasova od ukupno vrednovanih glasova.

63
EVROPSKI SAVJET

Položaj u institucionalnoj strukturi. Evropski savjet nije ustavno statuiran kao osnovna institucija Evropske
zajednice. On je u stvari institucionalizirana praksa povremenog okupljanja šefova država i vlada članica
Zajednice. Jedinstveni evropski akt utvrdio je sastav ovog tijela i broj godišnjih zasijedanja – 2. Osnovni
zadaci ovog tijela su navedeni u Mastrihtskom ugovoru, kao »davanje neophodnih podsticaja za razvoj Unije
i formuliranje općih političkih smjernica EU«. Njegov rad je izuzet iz nadležnosti Evropskog suda.

Predsjedavanje Evropskim savjetom prati rotaciju predsjedavajućeg EU. Redovne sjednice se održavaju u
predsjedavajućoj državi, u principu pri kraju njihovog mandata (juni i decembar), a po pravilu traju 2 dana.
Specijalni sastanci se održavaju najmanje jednom godišnje, a mogu trajati i duže od 2 dana. Evropski savjet o
svom radu izvještava Evropski parlament nakon svakog zasijedanja, a jednom godišnje je obavezan podnijeti
i pismeni izvještaj.

Nadležnost. Osnovni zadatak Evropskog savjeta je da formuliše generalne pravce razvoja Unije. Osim toga,
on utvrđuje principe i opće smjernice u oblasti zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući i pitanja
odbrane.

S druge strane, Mastrihtskim ugovorom predviđeno je da Evropski savjet učestvuje u procesu odlučivanja u
oblasti generalne koordinacije nacionalnih i komunitarnih ekonomskih politika, te zapošljavanja. Ovim
povodom Evropski savjet može razmatrati izvještaje Savjeta i Komisije i donositi zaključke.

Bitno je istaći razliku između Evropskog savjeta u užem smislu i redovnog Savjeta EU kojeg čine šefovi
država i vlada. Bez obzira na njegov nesumnjiv politički uticaj, Evropski savjet u smislu Ugovora nema
ovlaštenje da usvaja pravnoobavezujuće akte, niti ima formalizirano mjesto u postupku usvajanja pravnih
akata Zajednice.

Ako se konstituišu kao Savjet EU, šefovi država i vlada mogu preduzimati radnje u okviru zakonodavnog
postupka koje su kao takve u nadležnosti Savjeta, uz poštivanje procedure iz Ugovora i ostalih komunitarnih
akata. Međutim, mimo slučajeva izričito predviđenih Ugovorom, Evropski savjet ne može po vlastitom
nahođenju vršiti transformaciju u redovni, »obični« Savjet. U svakom slučaju, pozicija Evropskog savjeta je
teško »uhvatljiva«.

EVROPSKA KOMISIJA

Komisija je tijelo koje objedinjava značajne funkcije zakonodavne, izvršne i nadzorne vlasti, pri čemu
demonstrira naglašenu nadnacionalnu dimenziju.

Sastav i konstituiranje. Komisiju čini 20 članova, sa mandatom od 5 godina, uz mogućnost obnove. Član
Komisije mora biti državljanin jedne od zemalja članica, s tim što jedna država u Komisiji može biti
predstavljena sa najviše 2 člana. U praksi 5 velikih država (Francuska, Italija, Njemačka, Španija i
V.Britanija) nominiraju po 2, a ostale zemlje po jednog člana. Za vrijeme trajanja mandata članovi Komisije
ne mogu imati bilo kakav radni angažman (plaćeni ili neplaćeni), niti se naći u situaciji koja podrazumijeva
sukob interesa. Osim toga, i po prestanku članstva za njih važi oabveza integriteta i diskrecije u odnosu na
rad u Komisiji.

Postupak izbora Komisije je slijedeći: Kandidat za predsjednika komisije imenuje se konsenzusom vlada
država članica, uz saglasnost Evropskog parlamenta. Nakon toga se, uz saglasnost vlada i predsjednika
Komisije, imenuju članovi Komisije. Takav prijedlog ide na odobrenje u Evropski parlament. Dakle, obzirom
da kandidat za predsjednika Komisije ravnopravno učestvuje u izboru njenih članova, njegova uloga je slična
ulozi mandatara za sastav vlade na nacionalnom nivou.

64
Prije redovnog isteka, mandat komisionara može prestati:
- ostavkom na vlastitu inicijativu;
- kolektivnom ostavkom Komisije, nakon što joj je Evropski parlament izglasao nepovjerenje;
- prinudnim razrješenjem na osnovu odluke Evropskog suda. Ovakvu odluku Sud donosi na inicijativu
Savjeta ili Komisije u slučaju da komisionar bude proglašen odgovornim za teži prekršaj, odnosno
krivično djelo.

Predsjednik Komisije u principu je prvi među jednakima. On, uz ostalo, učestvuje u radu Evropskog savjeta,
a Evropskom parlamentu podnosi godišnji izvještaj o radu Unije i program zakonodavne aktivnosti.
Istovremeno, predsjednik Komisije učestvuje i na skupovima zemalja G7+1. Predsjednik politički usmjerava
rad Komisije. Bitno je naglasiti da aktuelni predsjednik komisije ima znatno šira ovlaštenja u odnosu na
pojedinačnu političku odgovornost članova. Naime, u skladu sa dogovorom nakon konstituiranja Komisije,
svaki od članova dao je pismenu izjavu o spremnosti da na traženje predsjednika podnese ostavku.

Komisija iz svojih redova može izabrati jednog ili 2 podpredsjednika.

Unutrašnja organizacija. Pri raspodjeli resora značajna je uloga predsjednika Komisije, mada on nema pravo
da sam odlučuje o tome. Kao i u nacionalnom kontekstu, i ovdje postoje manje ili više cijenjeni resori.

Svaki član komisije ima kabinet koji mu pomaže u radu. Generalno se postojanje kabineta ocjenjuje nužnim,
mada postoje izvjesne rezerve kad je u pitanju kontinuirano uvećavanje tih kabineta, njihova uglavnom
jednonacionalna struktura, te često uključivanje u rad na pripremi materijala.

Odlučivanje. Komisija se po pravilu sastaje jednom sedmično. Sjednice su zatvorene za javnost, a rasprava
na njima u načelu ima karakter povjerljivog materijala. Načelno je za usvajanje određene odluke potrebna
većina glasova, pri čemu kvorum pretpostavlja prisustvo većine članova. Zbog velike širine zadataka, princip
kolektivnog odlučivanja trpi određena ograničenja, uključujući i manje-više reducirane postupke. Jedan od
njih je tzv.pismeni postupak u kome prijedlog određene odluke stiže od resornog komisionara, odobre ga
pravna služba i odgovarajući generalni direktor, a zatim se proslijedi kabinetima ostalih komisionara. Ako oni
u roku od 5 dana nemaju primjedbi, smatra se da je Komisija usvojila prijedlog. U izuzetnim slučajevima, uz
saglasnost predsjednika Komisije, navedeni rok može biti 3 dana.

Odlučivanje o jasno preciziranim pitanjima se prema Poslovniku može povjeriti i resornim komisionarima.
Ovaj mehanizam se često koristi.

Nadležnost Komisije generalno se povezuje sa njenim osnovnim zadatkom – pravilnim funkcioniranjem i

razvojem zajedničkog tržišta. S tim u vezi Komisija:
- brine o primjeni ugovora i mjera donesenih na osnovu Ugovora;
- formuliše preporuke i daje mišljenja o pitanjima koja uređuje ugovor;
- samostalno odlučuje i učestvuje u pripremi mjera koje donose Savjet i Evropski parlament;
- vrši ovlaštenja koja je na nju prenio Savjet, a u cilju provođenja propisa koje Savjet donosi.

Nadzorna uloga Komisije generalno je postavljena u odredbi prema kojoj je osnovna dužnost Komisije da
»osigura primjenu odredaba Ugovora i mjera koje su preduzele institucije u skladu sa njima«. Komisija dakle
prati ponašanje država u izvršavanju obaveza iz propisa donesenih na nivou Zajednice, a s druge strane
kontroliše i ponašanje privatnih lica povodom provedbe komunitarnog prava.

EVROPSKI SUD I SUD PRVE INSTANCE

Evropski sud

Nadležnost. U doktrini se često ističe da Evropski sud djeluje kao ustavni, upravni i apelacioni sud, a po
nekima i kao međunarodni sud. Međutim, potrebno je istaći slijedeće:

65
1. Evropski sud nije apelacioni sud u odnosu na nacionalne sudove. Neposredno obraćanje fizičkih i pravnih
lica Sudu je izuzetak, a ne pravilo.
2. Evropski sud djeluje samo u segmentu koji je uređen komunitarnim pravom.
3. Evropski sud djeluje kao instanca ustavnog sudovanja u mjeri u kojoj se može smatrati da u
komunitarnom pravu postoji ustav kao takav;
4. Evropski sud može postupati samo u slučajevima koji su predviđeni ugovorom.

U funkcionalnom smislu, nadležnost suda se sastoji u slijedećem:

- utvrđuje da li država članica ispunjava svoje obaveze u tzv.postupku povodom nevršenja obaveze.
Postupak pokreću Komisija ili država članica;
- cijeni zakonitost komunitarnih pravnih akata – tzv.postupak ocjene zakonitosti;
- utvđuje propuštanje komunitarnih institucija da postupe u skladu sa komunitarnim pravom – tzv.postupak
povodom nečinjenja ili propuštanja;
- odlučuje o sankcijama izrečenim na osnovu akata Parlamenta ili Savjeta u kojima je predviđena
nadležnost Suda – tzv.postupak neograničene jurisdikcije;
- dosuđuje naknadu vanugovorne štete koju su u vršenju svoje dužnosti nanijele komunitarne institucije
odnosno službenici – tzv.postupak za naknadu štete;
- odlučuje o žalbama na presude Suda prve instance – tzv.apelacioni postupak;
- donosi presude kojima tumači komunitarno pravo – tzv.prethodni postupa, kojeg iniciraju nacionalni
sudovi;
- odlučuje u sporovima između komunitarnih institucija i zaposlenih – postupak u radnim sporovima;
- odlučuje o sporovima povodom obaveza država članica koje proizilaze iz Statuta Evropske investicijske
banke ili odluka njenih organa, odnosno iz Ugovora i Statuta Evropskog sistema centralnih banaka –
tzv.postupak u sporovima;
- odlučuje u sporu na osnovu odgovarajuće arbitražne klauzule;
- odlučuje u sporovima između država članica nastalom po pitanjima vezanim za Ugovor – postupak
međunarodnog sudovanja;
- donosi privremene mjere kad se to pokaže potrebnim u bilo kom postupku;
- daje mišljeje o saglasnosti određenog sporazuma kojeg zaključi Zajednica, sa Ugovorom – tzv.postupak
davanja mišljenja.

Većina navedenog spada u isključivu nadležnost Evropskog suda.

U oblastima koje su Amsterdamskim novelama prebačene iz unijskog u komunitarni prostor, nadležnost Suda
je reducirana, ali je u onome što je preostalo u unijskom segmentu nadležnost suda proširena. Ta se
nadležnost sastoji od:
- tumačenja pravnih akata donesenih u okviru Naslova VI Ugovora o EU. Sud je nadležan da tumači
provedbene akte i da ocjenjuje njihovu valjanost. Ako se radi o konvenciji, onda je sud nadležan samo za
njeno tumačenje, ali ne i za ocjenu validnosti;
- kontrole validnosti akata da osnovu tzv.direktne tužbe – generalno je statuirano pravo država članica i
Komisije da se obrate sudu sa zahtjevom za ocjenu zakonitosti okvirnih odluka i odluka povodom
nenadležnosti, bitne povrede postupka i povrede Ugovora o EU;
- rješavanja sporova između država članica, ili između članica i Komisije o tumačenju i primjeni akata i
mjera u smislu Naslova VI. Ako se radi o sporu između država, rješenje se prvo traži u okviru Savjeta.

66
 Ako se u tom ne uspije u roku od 6 mjeseci od dana kad je pitanje pokrenuto, spor se može podnijeti
Evropskom sudu na odlučivanje.

Bitno je naglasiti da, za razliku od komunitarnog segmenta, odluke suda u unijskom segmentu nisu podržane
sankcijama.

Sastav. Evropski sud čini 15 sudija, praktično iz svake zemlje po 1. Na prijedlog Suda, Savjet može
jednoglasnom odlukom povećati broj članova Suda. Status članova suda imaju i 8 generalnih pravobranilaca.

Sudije Evropskog suda i generalni pravobranioci se imenuju saglasnošću država članica, na mandat od 6
godina koji se može ponoviti (i obično se ponavlja 2 ili 3 puta). Svake 3 godine obnavlja se polovina sudija i
generalnih pravobranilaca. Oni se biraju iz reda osoba nesporne nezavisnosti i odgovarajućih stručnih
kvaliteta. Pri izboru je irelevantno državljanstvo, mada se u praksi o tome vodi računa. Kad su u pitanju
generalni pravobranioci, 5 većih država (Francuska, Italija, Njemačka, Španija, V.Britanija) daju po jednog, a
ostalu trojicu imenuju ostale države članice po utvrđenom redoslijedu.

Predsjednika suda na period od 3 godine biraju sudije iz svog sastava. Generalni pravobranioci biraju jednog
od njih na jednogodišnju dužnost prvog generalnog pravobranioca.

Mimo svojevoljno date ostavke, funkcija sudije ili generalnog pravobranioca može prestati samo na osnovu
konsenzusa ostalih kolega.

Funkcija generalnog pravobranioca je specifična. On nije advokat, niti pravobranilac u klasičnom smislu.
Njegov osnovni zadatak je da Sudu podnese potpuno nezavisno i obrazloženo mišljenje o pravnoj slici
predmeta u kome sud postupa, uključujući i davanje prijedloga za konačno rješenje predmeta. Uloga
generalnog pravobranioca u postupku pred Evropskim sudom može se predstaviti kao trostruka:
1. On predlaže rješenje slučaja;
2. Zasniva ga na postojećem komunitarnom pravu (pravno argumentira);
3. Eventualno sugeriše dalju razradu komunitarnog prava, odnosno njegovu izmjenu.

OSTALE INSTITUCIJE I TIJELA

Finansijski sud

Mada to njegov naziv sugerira, Finansijski sud nema pravosudnu funkciju. Njegov zadatak je budžetski
nadzor, odnosno kontrola finansijskog poslovanja zajednice.

Finansijski sud čini 15 članova. Mada o tome nema izričitih odredaba, u praksi po 1 član dolazi iz svake
države. Uslov za izbor su nezavisnost i stručnost. Članove postavlja Savjet jednoglasnom odlukom, nakon što
o tome pribavi mišljenje Evropskog parlamenta. Njihov mandat traje 6 godina uz mogućnost obnavljanja.
Članovi biraju predsjednika Finansijskog suda na period od 3 godine. U izvršavanju dužnosti djeluju potpuno
neovisno, a u općem interesu Zajednice. Zbog neizvršavanja obaveza ili neispunjavanja uslova za vršenje
funkcije, član Finansijskog suda može odlukom Evropskog suda biti razriješen dužnosti prije isteka mandata,
ili mu može biti uskraćena penzija.

Kao kontrolni organ, Finansijski sud ostvaruje kontrolu nad svim prihodima i rashodima Zajednice i njenih
organa. Kontrola se obavlja na osnovu finansijske dokumentacije, a ako je potrebno i »na licu mjesta«. U
vršenju nadzora Finansijski sud ostvaruje saradnju sa odgovarajućim nacionalnim organima.

Na kraju svake budžetske godine Finansijski sud pravi godišnji izvještaj, kojeg upućuje ostalim institucijama
Zajednice. Izvještaj se zajedno sa odgovorom institucija na primjedbe Finansijskog suda, objavljuje u

67
Službenom listu zajednice. Osim godišnjeg izvještaja, Finansijski sud može u bilo koje vrijeme sačinjavati
izvještaje i davati primjedbe o određenim pitanjima. Takođe može davati mišljenja na zahtjev pojedinih
komunitarnih institucija. Svi izvještaji i mišljenja se usvajaju većinom glasova.

Ombudsman

Ombudsmana imenuje Evropski parlament na period od 5 godina, uz mogućnost obnove mandata. U svom
radu je potpuno nezavisan, a za vrijeme obavljanja funkcije ne može biti radno angažovan po bilo kom
drugom osnovu. Na zahtjev Parlamenta, Evropski sud ga može razriješiti dužnosti u slučaju neispunjenja
uslova za vršenje funkcije, odnosno u slučaju teške povrede ovlaštenja koja su mu data.

Osnovna funkcija ombudsmana je poboljšanje kvaliteta i transparentnosti rada administracije, posmatrano iz

ugla interesa i potreba građanina.

UGOVOR IZ NICE

Potpisan 26.02.2001, trebao je stupiti na snagu mjesec dana nakon deponovanja zadnjeg ratifikacionog
instrumenta. Na referendumu u Irskoj Ugovor nije dobio potrebnu podršku. Po svom karakteru Ugovor iz
Nice je revizioni, a ne osnivački – izuzev preambule, sve ostalo se odnosi na izmjene osnivačkih ugovora, tj.
nema slobodno-stojećih konstitutivnih elemenata.

Kad je u pitanju mogućnost »bliže saradnje« dijela država članica, koja je uspostavljena Amsterdamskim
ugovorom, Ugovor iz Nice donosi nekoliko promjena:
1. Naziv mehanizma je promijenjen – umjesto »bliže saradnje« (closer cooperation), sad je to »pojačana
saradnja« (enhanced cooperation);
2. Za uspostavljanje pojačane saradnje potrebno je učešće najmanje 8 država;
3. Više nije potrebna jednoglasnost u Savjetu za konstituiranje ovakve saradnje;
4. Lista općih uslova za uspostavu pojačane saradnje je detaljnije razrađena;
5. Ovakva saradnja moguća je i u okviru II stuba (vanjska politika i sigurnost), a povodom provedbe
zajedničke akcije ili zajedničkog stava. Ipak, izričito je naglašeno da ovakva saradnja ne može obuhvatiti
pitanja sa vojnim implikacijama, te ona koja se odnose na odbranu.
6. Akti i odluke usvojeni u okviru pojačane saradnje u unijskim segmentima neće predstavljati dio unijskog
acquis.
7. Obaveza Komisije je da osigura da ni jedan oblik pojačane saradnje ne bude mimo ciljeva Zajednice i
Unije.

Što se tiče postupka za uspostavu pojačane saradnje, potrebno je naglasiti slijedeće:

1. Ovo pitanje na insistiranje države članice može biti dignuto na najviši nivo političkog odlučivanja
(Evropski savjet);
2. Položaj Evropskog parlamenta zavisi od oblasti u kojoj se uspostavlja pojačana saradnja: Ako se radi o
oblasti koja podrazumijeva postupak saodlučivanja, uspostava mehanizma pojačane saradnje
podrazumijeva saglasnost Parlamenta. U oblasti II stuba, od Parlamenta se traži samo mišljenje (postupak
konsultovanja), a u okviru III stuba o tome ga treba samo obavijestiti.
3. Novi mehanizam pojačane saradnje izričito obavezuje Komisiju i države koje u toj saradnji učestvuju da
podstiču preostale države da se priključe saradnji.

68
Što se tiče obaveze poštivanja ljudskih prava i mehanizma zaštite, Ugovor iz Nice donosi određene izmjene
sa naglašenom preventivnom dimenzijom. Naime, Savjet sačinjen od šefova država i vlada može utvrditi da u
određenoj državi članici postoji »jasna opasnost« povrede temeljnih principa i tim povodom joj uputi
odgovarajuće preporuke. Za ovakvu odluku potrebna je većina od 4/5 članova Savjeta. Pravo na iniciranje
postupka imaju Komisija, 1/3 država članica i Evropski parlament u vidu obrazloženog prijedloga, a prije
donošenja odluke Savjet treba državi u pitanju pružiti mogućnost izjašnjenja.

U ovoj oblasti Evropski sud je nadležan da odlučuje samo o proceduralnim odredbama, odnosno isključena je
njegova nadležnost za odlučivanje o utemeljenosti i primjerenosti sankcija izrečenih povodom postojanja
povrede osnovnih principa.

Unijski segmenti

Vanjski poslovi i odbrana – II stub. Ugovor iz Nice uklanja odredbe kojima se govori o odnosu između EU i
ZEU. Pritom nije potpuno jasno da li je ZEU inkorporirana u generalni okvir Ugovora o EU ili je kao
prevaziđena predviđena za nestanak u skoroj budućnosti 5.

Komitet za politička pitanja je Ničanskim amandmanima promoviran u Komitet za pitanja politike i

sigurnosti.

Unutrašnji poslovi i pravosuđe – III stub. U uvodnom članu Naslova VI pojavljuje se »Eurojust« (European
Judical Cooperation Unit), čija osnovna funkcija je da omogući i ubrza saradnju odgovarajućih nacionalnih
organa u oblasti vođenja krivičnog postupka i provođenja odluka na nivou Unije.

Institucionalni okvir i mehanizam odlučivanja

Evropski parlament je Ugovorom iz Nice doživio nekoliko izmjena, koje su prvenstveno opredijeljene
činjenicom širenja Unije na nove članice. Broj članova Parlamenta maksimiziran je na 732 (za razliku od
ranijeg rješenja od 700), s tim što je predstavništvo postojećih država reducirano za 91 mjesto. Iz redukcije
postojećih mjesta izuzeti su samo Njemačka i Luksemburg. Osim toga, Ugovorom iz Nice su:
1. Proširena ovlaštenja Parlamenta u postupku saodlučivanja;
2. Prošireno učešće Parlamenta u postupku davanja saglasnosti;
3. Parlament je u poziciji da zauzme stav u slučajevima kad Savjet želi primijeniti sankcije prema državi
članici povodom »ozbiljnih i trajnih« povreda osnovnih prava.

Savjet je doživio 2 značajne izmjene – izvršena je izmjena postojećeg sistema vrednovanja glasova
(ponderisanje) i novouspostavljeni mehanizam većinskog odlučivanja dat je u dinamičkom vidu, tj. u skladu
sa predviđenim širenjem Unije.

Odluka se smatra usvojenom ako iza nje stoji (1) odgovarajući broj glasova i (2) većina država članica. Osim
toga, novo rješenje predviđa i tzv.«demografski sigurnosni kriterij« kao treći uslov, a prema kome iza odluke
treba stajati i najmanje 62% stanovništva Unije (posredovano glasovima država članica). Ovaj treći uslov
važi samo ako njegovu primjenu zatraži neka od država članica.

Komisiju čini po jedan predstavnik svake države članice. U trenutku kad broj država članica dostigne 27, broj
članova Komisije treba biti manji, o čemu će odgovarajuću odluku jednoglasno donijeti Savjet. Dakle, Savjet
će odlučiti o reduciranju broja članova, kao i o »pravičnom« sistemu rotacije, što podrazumijeva da u
Komisiji neće biti zastupljene sve države. Pod pojmom »pravičan« podrazumijeva se da se sve države članice
trebaju tretirati jednako, te da sastav aktuelne Komisije treba odražavati različite demografske i geografske
karakteristike država članica.

5
Čini se da je u pitanju ovo prvo.

69
Kad je u pitanju imenovanje Komisije, i za članove i za predsjednika važi glasanje kvalificiranom većinom.
Time je otklonjena mogućnost da se konstituiranju Komisije usprotivi jedna država članica.

Ovlaštenja predsjednika Komisije tiču se unutrašnje organizacije, raspodjele resora, imenovanja

podpredsjednika i traženja ostavke od strane komisionara.

Što se tiče zakonodavnog postupka, uočljivo je širenje principa većinskog odlučivanja. Naime, Ugovor iz
Nice u niz oblasti u kojima je važio režim jednoglasnog odlučivanja uvodi odlučivanje »trostruko
kvalificiranom većinom« (kvalificirana većina+većina država članica+62% stanovništva Unije).

Evropski sud je po mišljenju mnogih Ugovorom iz Nice doživio najznačajnije izmjene. Naime, prema novom
rješenju, Savjet je (nakon konsultacije sa Parlamentom, Evropskim sudom i Komisijom) ovlašten da
odgovarajućom odlukom uspostavi nova pravosudna tijela na nivou Zajednice. Ta bi tijela djelovala u
određenim oblastima, a organizacijski bi bila pridodata Sudu prve instance. Njihove odluke podložne su žalbi
Sudu prve instance i to po pravilu povodom pravnih pitanja, ali i povodom činjeničnih pitanja ako je tako
utvrđeno odlukom o njihovom osnivanju.

Izmjene na ovom planu nagovještavaju trostepeni pravosudni okvir na nivou Zajednice: Specijalizirano
pravosudno tijelo, Sud prve instance, Evropski sud. Istovremeno se nagovještava i trend decentralizacije
pravosudnog mehanizma u okviru EU.

Raspodjela nadležnosti između Evropskog suda i Suda prve instance načelno je ostala nepromijenjena, ali se
odgovarajuće promjene ovim povodom mogu ostvariti posredstvom izmjene Statuta.

Sud bi ubuduće trebao djelovati u punom sastavu kad je to predviđeno Ugovorom, ili posredstvom »velikog«
ili »običnog« vijeća, a u skladu sa pravilima utvrđenim Statutom. Obično vijeće čini 3 ili 5 sudija, a njime
predsjedava jedan od članova Vijeća. Kvorum čine trojica sudija. Veliko vijeće se sastoji od 11 sudija, među
kojima su predsjednici petočlanih vijeća, a radom Velikog vijeća rukovodi predsjednik Suda. U punom
sastavu Sud odlučuje u slučajevima koji su posebno navedeni u Ugovoru, ili ako ocijeni da to zahtijeva
izuzetan značaj predmeta.

4.2. T.C. HARTLEY, »OSNOVI PRAVA EVROPSKE ZAJEDNICE«, SARAJEVO,

1998.

AKTI ZAJEDNICE

Klasifikacija

Ugovor o EU navodi 5 vrsta akata koje mogu donositi organi EZ (EC). To su: pravilnici, uputstva, odluke,
preporuke i mišljenja. Pravilnik utvrđuje opća pravila koja su obavezujuća kako na nivou Zajednice, tako i na
nacionalnom nivou. Uputstva su akti koji obavezuju samo u pogledu cilja koji treba postići, a nacionalnim
vlastima je ostavljeno da izaberu oblik i metode postizanja tog cilja. Mogu se uputiti samo državama
članicama. S druge strane, adresati odluka mogu biti i države članice i pojedinci, a za razliku od uputstava,
odluke su u potpunosti obavezujuće. Preporuke i mišljenja nisu pravno obavezujući akti.

Ista klasifikacija akata data je i u Ugovoru o EUROATOM. Međutim, u Ugovoru o EZUČ (ECSC) navode se
samo 3 vrste akata: odluke, preporuke i mišljenja. Bitno je naglasiti da karakteristike tih akata nisu iste kao u
Ugovoru o EU ili EUROATOM. Preporuke ECSC sasvim su drugačije od preporuka EC i slične su

70
uputstvima EC. Zbog toga se Evropski sud ponekad ne osvrće na formalni naziv akta, već traga za njegovom
suštinom.

Legislativna ovlaštenja zajednice

Zajednica počiva na načelu ograničenih ovlaštenja, tj. organi zajednice imaju samo ona ovlaštenja koja su im
izričito dodijeljena. Međutim, praktični značaj ovog shvatanja je ograničen nizom faktora. Prije svega,
odredbe ugovora koje dodjeljuju ovlaštenja se na osnovu teorije o impliciranim ovlaštenjima tumače na vrlo
slobodan način. Teorija o impliciranim ovlaštenjima prvobitno je razvijena u SAD i Engleskoj, a priznata je i
kao načelo međunarodnog prava. U okviru ove teorije postoji uže i šire značenje. Po užem shvatanju,
postojanje datog ovlaštenja implicira i postojanje drugih ovlaštenja, onih koja su realno potrebna za vršenje
prvih. Po širem shvatanju, samo postojanje datog cilja ili zadatka implicira postojanje ovlaštenja koja su
potrebna da se taj cilj postigne.

Osim navedenog, Ugovor o EC sadrži i odredbu prema kojoj Savjet jednoglasnom odlukom može radi
ostvarenja nekih od ciljeva Zajednice donijeti odgovarajuće mjere i mimo onih ovlaštenja koja su predviđena
ugovorom. Takve mjere Savjet donosi na prijedlog Komisije, a nakon konsultacija sa Parlamentom. Slična
ovlaštenja data su i u preostala 2 Osnivačka ugovora.

Dakle, šire shvatanje doktrine impliciranih ovlaštenja izričito je prihvaćeno, jer navedene odredbe daju
Savjetu ovlaštenje na preduzimanje bilo kojih mjera potrebnih za postizanje ciljeva Zajednice, naravno uz
ispunjenje određenih uslova. Ti uslovi se mogu podijeliti na proceduralne (formalne) i suštinske
(materijalne). Proceduralni su:
- postojanje prijedloga Komisije;
- konsultiranje Evropskog parlamenta;
- jednoglasnost odluke Savjeta.

Suštinski zahtjevi su:

- ovlaštenje se mora koristiti za ostvarenje nekog od ciljeva Zajednice;
- u konkretnom slučaju ugovor nije predvidio potrebna ovlaštenja za ostvarenje cilja;
- akcija Zajednice u tu svrhu mora biti potrebna;
- ostvarenje cilja mora biti u okviru funkcioniranja zajedničkog tržišta;
- mjera mora biti pogodna za ostvarivanje cilja.

Delegiranje ovlaštenja

Razlikuje se delegiranje Komisiji, delegiranje vanjskim tijelima i delegiranje državama članicama.

Prema tekstu Osnivačkih ugovora, Savjet ima pravo da Komisiji prenosi ovlaštenja potrebna za
implementaciju njegovih propisa. Bitno je naglasiti da postoji značajna razlika između utvrđivanja općih
načela i razrade detalja njihovog sprovođenja – samo se funkcija razrade detalja može delegirati. Međutim,
Evropski sud je spreman da ovaj pojam shvati u vrlo širokom smislu. Na osnovu prakse Suda može se
zaključiti da se na Komisiju mogu prenositi široka diskreciona prava, pod pretpostavkom da odredbe kojima
se to čini utvrđuju osnovna načela kojima se reguliše dato pitanje.

Isto načelo primjenjuje se i u slučaju da organ Zajednice delegira ovlaštenja sam sebi. Svrha takvog
delegiranja je u tome što se delegirano ovlaštenje može vršiti jednostavnijim postupkom od onoga koji bi
trebalo primijeniti po Ugovoru. Npr. Ugovorom je Savjetu dato pravo da usvaja pravilnike na prijedlog
komisije i nakon konsultacije sa Parlamentom. Pod uslovom da tako usvojenim pravilnikom utvrdi opća
načela, Savjet može na propisani način delegirati ovlaštenje sam sebi da donosi odredbe o implementaciji tog
pravilnika postupkom koji ne uključuje Komisiju ili Parlament.

71
Prema izmjeni Ugovora o EC koja je izvršena Jedinstvenim evropskim aktom, Savjet takođe može u
posebnim slučajevima zadržati za sebe ovlaštenje za neposredno sprovođenje propisa. Dakle, Savjetu je
izričito dato pravo da ovlaštenje za implementaciju delegira samom sebi. Međutim, izraz »u posebnim
slučajevima« Komisija interpretira na način da je delegiranje dozvoljeno samo izuzetno, gdje postoje posebni
razlozi da se to učini. Stav Evropskog suda po istom pitanju jeste da Savjet mora »detaljno izložiti« razloge
za takvu odluku.

Kad je u pitanju delegiranje vanjskim tijelima, na osnovu prakse Evropskog suda može se zaključiti da
postoji značajna razlika između delegiranja Komisiji i delegiranja nekom vanjskom tijelu. Naime, na
Komisiju se mogu prenositi široka diskreciona ovlaštenja, ali ne i na vanjsko tijelo.

Delegiranje državama članicama u praksi se rijetko dešava. Razlog tome je što države članice po pravilu
već posjeduju dovoljna prava koja im kao državama pripadaju, te nije potrebno da se ovlaštenja sa Zajednice
prenose na njih. Ipak, ukoliko su u nekoj posebnoj oblasti države članice odustale od svojih prava u korist
Zajednice, moguće je da im se ta prava ponovo vrate putem delegiranja.

Forma

Glavni zahtjevi Ugovora o formi pravnih akata Savjeta i Komisije odnose se na pozivanje na prijedloge i
mišljenja, te na obrazloženje.

Što se tiče prijedloga i mišljenja, Ugovor o EC navodi da se propisi organa Zajednice (pravilnici, uputstva,
odluke i propisi koje usvaja Savjet ili Komisija) pozivaju na prijedloge ili mišljenja koja je potrebno da
dobiju u skladu sa Ugovorom. Ugovor o ECSC takođe navodi da se odluke, preporuke i mišljenja Visoke
vlasti pozivaju na svako mišljenje koje je potrebno da dobiju. Najvažniji slučajevi na koje se primjenjuje ova
obaveza su prijedlozi Komisije i konsultacije sa Evropskim parlamentom i Ekonomskim i socijalnim
komitetom.

Daleko najvažniji formalni zahtjev odnosi se na obrazloženje. Osnivački ugovori predviđaju obavezu organa
Zajednice da navedu razloge na kojima zasnivaju akt koji su donijeli. Posebno je bitno naglasiti da se zahtjev
za davanjem obrazloženja ne odnosi samo na upravne akte, već i na donošenje pravnih propisa, tj. odnosi se
na gotovo sve akte koji proizvode pravno dejstvo. Samo u izuzetnim slučajevima Savjet ili Komisija će biti
oslobođeni ove obaveze.

Ciljevi ovakvog obrazloženja su višestruki:

- Strankama će obrazloženje pomoći dvojako: Prvo, ako znaju iz kojih razloga je organ donio određeni akt,
bit će u stanju da na to usmjere svoja izlaganja kako bi ga ubijedili da promijeni mišljenje. Osim toga,
stranke će biti u boljoj poziciji da ocijene da li da otpočnu pravni postupak kako bi doveli do njegovog
poništaja.
- Sudu će navođenje razloga pomoći da odluči o pravovaljanosti akta.
- Za ostale strane, uključujući države članice, biće korisno da se upoznaju sa politikom koju vodi
konkretan organ, kako bi mogle procijeniti način na koji će u budućnosti vršiti svoja ovlaštenja.
- Evropski parlament će biti u stanju o nacrtu akta dati mišljenje zasnovano na potpunijoj obaviještenosti.
- Organ koji donosi akt biće prinuđen dublje razmisliti o samom sadržaju akta i razlozima njegovog
donošenja, što ga može navesti da u njega unese neke izmjene.

Postavlja se pitanje koje obrazloženje se može smatrati zadovoljavajućim. Generalno, razlozi koji se iznose u
prilog aktu zadovoljavajući su ako i samo ako omogućavaju postizanje izloženih ciljeva koje zahtjev za
obrazloženjem treba ostvariti. Zadovoljavajući obim i sadržaj obrazloženja zavisi od prirode mjere o kojoj se
u konkretnom slučaju radi. Prema tome, precizna pravila o tome šta je zadovoljavajuće obrazloženje
nemoguće je utvrditi.

72
Postupak

Osnovna karakteristika postupka kojeg se Zajednica pridržava prilikom donošenja pravnog propisa jeste da se
mora pribaviti mišljenje Parlamenta. S tim u vezi se postavljaju 2 pitanja: (1) ako je nakon konsultacija došlo
do izmjene nacrta, da li se o izmijenjenom nacrtu moraju voditi dalje konsultacije i (2) šta ako je Parlament
konsultiran, ali nije dao svoje mišljenje?

Odgovor na prvo pitanje je da će do novih konsultacija doći ako su izmjene dovele do suštinskog odstupanja
od originalnog teksta. Izuzetak postoji u slučaju da su izmjene izvršene u skladu sa stavovima koje je
Parlament već izrazio.

Što se tiče drugog pitanja, Evropski sud je na stanovištu da nije dovoljno da samo bude zatraženo mišljenje
Parlamenta, već Parlament mora svoje mišljenje dati. Neudovoljenje ovom uslovu vodi poništenju propisa.

Objavljivanje i obavještavanje

Svi pravilnici, uputstva i odluke koje zajednički donose Parlament i Savjet moraju se objavljivati u
Službenom listu Zajednice. O odlukama i preporukama individualne prirode obavještavaju se sva
zainteresirana lica.

Instrumenti koji se objavljuju u Službenom listu stupaju na snagu na dan koji je u njima određen. Ako taj dan
nije određen, na snagu stupaju dvadesetog dana nakon dana objavljivanja. Instrumenti o kojima se
obavještavaju lica na koja se odnose stupaju na snagu po obavještenju.

Međutim, prema praksi Evropskog suda, objavljivanje i obavještavanje nisu bitni uvjeti. Propust da se akt
objavi ili uputi obavještenje ne utiče na njegovu egzistenciju, već samo na njegove pravne posljedice.

OPĆA PRAVNA NAČELA

Evropski sud je razvio doktrinu po kojoj pravo Zajednice ne proizilazi samo iz ugovora i drugih propisa, već
i iz općih pravnih načela. Opća pravna načela proizilaze iz različitih izvora, među kojima su najznačajniji
ugovori Zajednice i pravni sistemi država članica.

Kad su u pitanju ugovori Zajednice, Sud najprije izjavi da neka posebna odredba ugovora predstavlja
konkretizaciju nekog općeg načela koje se kao takvo ne nalazi u ugovoru. To se tada primjenjuje kao opće
pravno načelo. Npr, član 7 Ugovora o EC zabranjuje svaku diskriminaciju građana Zajednice po osnovu
državljanstva u pogledu pitanja koja su regulisana Ugovorom. Tu odredbu, zajedno sa drugim tekstovima,
Sud je upotrijebio kao osnovu opće doktrine jednakosti koja zabranjuje arbitrarnu diskriminaciju po bilo kom
osnovu.

Ako Sud opće pravno načelo izvodi iz nacionalnih prava država članica, nije potrebno da to načelo bude
prihvaćeno u pravnim sistemima svih država članica. Dovoljno je da ono bude prihvaćeno u pravnim
sistemima većine država članica, ili da je u skladu sa tendencijama razvoja nacionalnih pravnih sistema, tako
da se može očekivati njegovo prihvatanje.

Neka važnija opća načela koja je sud dosad usvojio su:

1. osnovna ljudska prava;
2. pravna izvjesnost;
3. proporcionalnost;
4. jednakost;

73
5. pravo da se bude saslušan;
6. privilegiran odnos pravnika i klijenta;
7. supsidijarnost.

Osnovna ljudska prava. Jedan od ciljeva kome Evropski sud uvijek teži jeste osiguranje djelotvornosti prava
Zajednice. To je dovelo do doktrine nadređenosti prava Zajednice nad nacionalnim pravom, koju Sud
energično podržava. Ovu doktrinu generalno su prihvatili nacionalni sudovi, međutim njemački pravnici su
još od ranih dana Zajednice izražavali sumnju u to da pravo Zajednice treba biti jače od odredaba njemačkog
Ustava, a posebno onih odredaba koje se odnose na ljudska prava. Da bi preduprijedio moguću »pobunu«,
Evropski sud je 60-tih godina proglasio koncept Zajednice o ljudskim pravima, ističući da će poništiti svaku
odredbu prava Zajednice za koju utvrdi da je protivna ljudskim pravima.

Bitno je također podsjetiti na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sve države
članice Zajednice su i ugovornice Konvencije i nema sumnje da su prava koja štiti Konvencija istovremeno i
ljudska prava Zajednice. Na Konvenciju se Evropski sud pozivao u nizu slučajeva.

Pravna izvjesnost (pravna sigurnost) je jedno od najvažnijih općih pravnih načela koja priznaje Evropski
sud. Elementi pojma pravne izvjesnosti shvaćenog prema pravu Zajednice su neretroaktivnost, stečena prava i
legitimna očekivanja.

Retroaktivnost obuhvata najmanje 2 različita pojma: prava retroaktivnost znači primjenu novog pravnog
pravila na konkretan slučaj koji je dovršen prije nego što je to pravilo proglašeno; kvaziretroaktivnost se
javlja u slučaju kad se novo pravno pravilo primjenjuje na slučaj koji je u toku.

Koncept stečenih prava je drugi izraz retroaktivnosti. Odredba koja narušava stečena prava je obično
retroaktivna, odnosno jedno od mjerila u određivanju da li je propis retroaktivan jeste da li on utiče na stečena
prava.

U odnosu na pravu retroaktivnost u praksi Evropskog suda postoje 2 pravila:

1. pravilo tumačenja, po kome se pretpostavlja da pravni propis nije retroaktivan ukoliko drugačije nije
izričito propisano;
2. materijalno pravilo, koje generalno zabranjuje retroaktivnost, ali uvijek dozvoljava izuzetke u
slučajevima kad se cilj akta ne bi mogao postići na drugačiji način, a pod uslovom da se poštuju
legitimna očekivanja zainteresiranih subjekata.

Legitimna očekivanja su koncept koji je proizašao iz njemačkog prava. Prema tom načelu, mjere Zajednice
ne mogu ići na štetu legitimnih očekivanja zainteresiranih subjekata, osim ako se radi o pitanju od izuzetno
značajnog javnog interesa. Ovo predstavlja temelj za jedno od pravila tumačenja, kao osnov za poništenje
mjere Zajednice, ali se najčešće koristi kao osnov za tužbu za naknadu vanugovorne štete.

Da bi se očekivanje smatralo legitimnim, ono mora biti razumno u smislu da bi takvo očekivanje gajio
razuman čovjek. Osim toga, postoji i pravilo prema kome se ne mogu smatrati legitimnim očekivanja nekog
subjekta koji ne obavlja posao na uobičajeni način, već pokušava iskoristiti slabost sistema Zajednice da bi
ostvario spekulativni profit.

Ako se načelo zaštite legitimnih interesa koristi kao osnov za tužbu za naknadu štete, tužitelj mora dokazati:
- da je imao očekivanja koja su legitimna u pomenutom smislu;
- da je radio oslanjajući se na ta očekivanja;
- da je pretrpio štetu kao posljedicu mjere koju je Zajednica donijela u konkretnom slučaju.

Naknadu štete tužitelj neće moći da ostvari ako je mjera Zajednice opravdana zbog toga što je do zahtijevao
važan javni interes.

74
Proporcionalnost je drugo načelo koje porijeklo vodi iz njemačkog prava i smatra se da se na njemu
zasnivaju neke odredbe njemačkog Ustava. Po ovom načelu, državna vlast može građaninu nametnuti
obaveze samo u obimu koji je neophodan kako bi se u javnom interesu postigao cilj mjere. Ako je očigledno
da je nametnuti teret nesrazmjeran cilju koji treba postići, mjera će biti poništena.

Dakle, potrebno je da postoji razuman odnos između cilja i sredstava. To podrazumijeva 2 stvari:
- da se sa razlogom može očekivati da će sredstva dovesti do ostvarenja cilja;
- da šteta onih koji su pogođeni mjerom ne smije biti u nesrazmjeri sa korišću koju ostvaruje društvo.

Mada ga je u pravo Zajednice uveo Evropski sud, načelo proporcionalnosti je Mastrihtskim sporazumom
postalo sastavni dio Ugovora. Proporcionalnost je od posebnog značaja u sferi privrednog prava.

Jednakost. Načelo jednakosti sadržano je u nekoliko odredaba osnovnih ugovora. Evropski sud, pošto je
zauzeo stanovište da u pravu Zajednice postoji opće načelo nediskriminacije, otišao je dalje od tih konkretnih
odredaba. To ne znači da organi Zajednice moraju sa svima postupati na isti način, ali znači da između
različitih grupa u okviru zajednice ne smije dolaziti do samovoljnog podvajanja.

Pravo da se bude saslušan. Ovo načelo je prvi primjer u kome se Evropski sud prilikom utvrđivanja općih
načela oslonio na englesko pravo. Sud je na stanovištu da postoji opće pravilo prava Zajednice prema kome
»lice čiji su interesi osjetno pogođeni odlukom koju donosi javna vlast, mora dobiti mogućnost da izloži svoje
mišljenje«.

Evropski sud je u svojoj praksi razvio opću doktrinu koju naziva »prava odbrane«. Ovaj termin predstavlja
doslovan prijevod odgovarajućeg francuskog izraza. Međutim, ovo pravo se ne odnosi samo na tuženog, već
se u istoj mjeri može odnositi i na tužioca. Ono obuhvata pravo da se bude pošteno saslušan, pravo na
pismeno i usmeno podnošenje činjenica, privilegiran karakter između advokata i klijenta, te zaštitu od
samooptuživanja.

Privilegiran odnos pravnika i klijenta. Sud je je zauzeo stanovište da tajnost prepiske između pravnika i
klijenta, koja je općepriznata u pravnim sistemima država članica, treba biti podržana i u pravu Zajednice uz
2 uslova:
1. mora se raditi o prepisci u svrhu klijentovog »prava na odbranu«;
2. pravnik ne smije biti zaposlen kod klijenta, već mora imati privatnu praksu.

Ovaj posljednji uslov se kritizira kao nepravedan prema preduzećima koja imaju stalno zaposlene pravnike.

Supsidijarnost se od ostalih općih načela razlikuje u tome što ovo načelo nije kreirao sud, već države članice.
Načelo je u pravo Zajednice uvedeno Mastrihtskim sporazumom. Dakle, njegov osnov je u ugovorima, a ne u
presudama Suda. Prema ovom načelu, u oblastima koje ne spadaju u njenu isključivu nadležnost, Zajednica
preduzima mjere samo ako ciljeve predviđene akcije države članice ne mogu ostvariti u potrebnoj mjeri,
odnosno ako ih Zajednica može uspješnije ostvariti.

Postavlja se pitanje određivanja oblasti koje su u isključivoj nadležnosti zajednice. S tim u vezi Komisija je
zauzela stav da neka oblast spada u isključivu nadležnost zajednice ako ugovori nameću Zajednici obavezu za
djelovanje zbog toga što se smatra da jedino ona ima odgovornost za izvršenje nekog posebnog zadatka.
Komisija je identificirala slijedeće oblasti koje zadovoljavaju postavljeno načelo:
- uklanjanje barijera slobodnom kretanju lica, roba i kapitala;
- zajednička trgovinska politika;
- opća pravila o konkurenciji;
- zajednička organizacija poljoprivrednih tržišta;
- očuvanje izvora ribolova;

75
- osnovni elementi saobraćajne politike.

Da bi osporio neku mjeru Zajednice pozivanjem na načelo supsidijarnosti, tužilac mora utvrditi ciljeve te
mjere i pokazati da se ti ciljevi mogu isto tako postići i djelovanjem država članica. Ove zahtjeve je teško
ispuniti istovremeno.U praksi je gotovo uvijek moguće da se ciljevi zbog kojih je mjera donesena formuliraju
na razne načine, čime se opravdava akcija Zajednice. U takvoj situaciji sve će zavisiti od Evropskog suda koji
ako to želi uvijek može pronaći osnov da odluku podrži.

NEPOSREDNO DJELOVANJE I NADREĐENOST PRAVA ZAJEDNICE

Pravilnici

Ugovor o EC i Ugovor o EUROATOM navode da su pravilnici »neposredno primjenjivi« u svim državama

članicama. Vjerovatno se smatralo da izraz »neposredno primjenjiv« ima isto značenje kao i »neposredno
djelujući«. Obzirom na to da u odnosu na druge vrste pravnih propisa Zajednice ne postoji slična formulacija,
vjerovatno je da su autori ugovora namjeravali da samo pravilnici imaju neposredno dejstvo.

Pravilnici u načelu uvijek imaju neposredno dejstvo, te po pravilu ne postoji potreba za donošenjem
nacionalnih propisa za njihovo sprovođenje. Štaviše, Evropski sud je postavio opće pravilo po kome
nacionalne mjere za sprovođenje nisu podesne, izuzev u slučajevima gdje je to neophodno. Razlog je u tome
što Sud želi da ostane jasno kako se pravilnici primjenjuju kao dio prava Zajednice, a ne kao dio nacionalnog
prava.

Pomenuto pravilo Suda ima određene izuzetke:

1. Ako sam pravilnik izričito zahtijeva da države članice preduzimaju mjere za njegovo sprovođenje. Mjere
sprovođenja ovdje su ne samo poželjne, nego i obavezne.
2. Situacije u kojima su mjere implementacije prećutno dozvoljene, mada ih pravilnik ne predviđa izričito.
To su slučajevi u kojima su odredbe pravilnika nejasne, tako da je poželjno donošenje podrobnijih
propisa za njihovu primjenu.

Nije izvjesno da li je u nekim drugim okolnostima dozvoljeno donošenje nacionalnih mjera.

Uputstva

Uputstva utvrđuju cilj, a državama članicama ostavljaju da taj cilj postignu onim sredstvima koja smatraju
pogodnim. To ukazuje da će nacionalne vlasti morati donositi pravne propise i mada rezultat u svim
državama članicama mora biti isti, detalji tih propisa mogu biti različiti. U tome je suštinska razlika između
pravilnika i uputstava.

Imajući u vidu navedeno, moglo bi se zaključiti da ne postoji nikakva mogućnost da uputstva imaju
neposredno dejstvo. Međutim, Evropski sud odlučuje drugačije, zauzimajući stanovište da uputstva mogu
imati neposredno dejstvo. Ovakav stav Suda prvenstveno je zasnovan na političkom rasuđivanju. Smatralo se
da će korisni učinak mjere biti veći ako pojedinci dobiju pravo da se na nju pozivaju pred nacionalnim
sudovima.

Naime, činjenica je da su države članice vrlo nemarne kad je u pitanju sprovođenje uputstava. Ako uputstvo
nema neposredno dejstvo, u život bi se moglo sprovesti samo tužbom koju bi Sudu podnijela Komisija ili
neka od država članica Zajednice. U takvoj situaciji, sigurno je da se ne bi mogli voditi postupci povodom
svakog uputstva koje nije u potpunosti provedeno. Proglašavajući neposredno dejstvo uputstva, Sud je
pojedincima otvorio put da svoja prava ostvaruju pred nacionalnim sudovima.

76
Značaj rokova. Stav Evropskog suda je da uputstvo može proizvoditi neposredno dejstvo tek nakon što je
istekao rok za njegovu implementaciju.

Razlike između upustava i pravilnika su zamagljene nakon što je Sud priznao neposredno dejstvo
uputstvima. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri te razlike još uvijek postoje. Odgovor je slijedeći:
1. Pravilnik može proizvesti neposredno dejstvo čim stupi na snagu. Uputstvo može steći neposredno
dejstvo tek nakon što istekne rok za njegovu implementaciju.
2. Državama članicama obično nije dozvoljeno da donose nacionalne pravne propise kojima bi se
sprovodile odredbe pravilnika. S druge strane, uputstvom je dat cilj, a država ima pravo izbora sredstava
za njegovo postizanje. Međutim, ako se radi o uputstvu koje neposredno djeluje, takvo pravo država
članica može biti ograničeno.
3. Dok je neposredno dejstvo normalna osobina pravilnika, kod uputstva je to izuzetak. Uputstvo nikad ne
bi djelovalo neposredno ako bi države članice blagovremeno ispunjavale svoje obaveze.
4. Najvažnija razlika između uputstava i pravilnika sastoji se u tome što uputstva ne mogu nametati obaveze
pojedincima.

Vertikalno i horizontalno neposredno djelovanje. Pravilnici i ugovorne odredbe mogu ne samo davati prava
fizičkim licima, već im nametati i obaveze. Međutim, Evropski sud smatra da upustva mogu pojedincima
davati samo prava u odnosu na državu. Uputstva pojedincima ne mogu nametati obaveze ni prema državi, niti
prema drugim pojedincima. To znači da uputstva mogu proizvoditi samo »vertikalno« neposredno dejstvo.
Ona za razliku od pravilnika i odredaba ugovora ne mogu imati »horizontalno« neposredno dejstvo.

Prihvatajući neposredno dejstvo u vertikalnom smislu, ali ne i u horizontalnom, Evropski sud je doveo do
pravno nečiste situacije. Npr. u slučaju diskriminacije na osnovu spola pri zapošljavanju, zaposleno lice se
mora pozvati na uputstvo. Obzirom da uputstva imaju neposredno dejstvo samo u vertikalnom smislu, na
pomenuto uputstvo se može pozvati žena zaposlena u državnoj ustanovi, ali žena zaposlena kod privatnog
poslodavca to ne može učiniti.

Drugi problem se odnosi na tačan obim neposrednog djelovanja u vertikalnom smislu. Prvo pitanje koje se
postavlja jeste da li ima značaja svojstvo u kome država postupa. Evropski sud je na stanovištu da nema –
nije potrebno da država vrši svoja javnopravna ovlaštenja. Dovoljno je da bude strana običnog
privatnopravnog posla.

Slijedeće pitanje jeste za koja tijela se smatra da predstavljaju državu. S tim u vezi država se shvata u
širokom smislu, tako da uključuje sve državne organe. Dijelom države se u tom smislu smatra i »tijelo koje je
bez obzira na svoj pravni oblik, dobilo odgovornost za pružanje javnih usluga pod kontrolom države, sa
posebnim ovlaštenjima koja idu izvan onih koja se primjenjuju u odnosima između pojedinaca«. Iz
navedenog stava Evropskog suda proizilazi da postoje 4 uslova koja određeno tijelo mora ispunjavati da bi na
njega uputstva imala neposredno dejstvo:
1. tijelo mora pružati javne usluge – ovaj uslov isključuje industriju u državnom vlasništvu koja se bavi
normalnom komercijalnom djelatnošću (npr. neka građevinska kompanija);
2. usluge mora pružati u skladu sa aktom koji je donijela država – ovaj element npr.isključuje dobrotvorne
ustanove koje se osnivaju nekim privatnim aktom kao što je zadužbina ili testament, bez obzira što takva
ustanova možda pruža javne usluge;
3. mora biti pod kontrolom države – ovo isključuje najveći dio industrije u privatnoj svojini;
4. mora imati posebna ovlaštenja koja idu izvan onih koja se normalno primjenjuju u odnosima između
pojedinaca.

77
Razvoj evropskog prava u predstojećem periodu mogao bi dovesti do toga da granica između neposrednog
dejstva u horizontalnom i u vertikalnom smislu izgubi svoj značaj. Postoje dvije linije tog razvoja:
neposredno djelovanje i mogućnost da se protiv države članice podnese tužba za naknadu štete zbog
propuštanja da donese mjere implementacije uputstva.

Posredno djelovanje. Mada Evropski sud ne koristi termin »posredno djelovanje«, ipak je to prikladan naziv
za doktrinu po kojoj nacionalni sudovi prlikom tumačenja svog zakonodavstva moraju u obzir uzeti i odredbe
Zajednice, čak i one koje ne proizvode neposredno dejstvo. Doktrina posrednog djelovanja primjenjuje se
gotovo isključivo na uputstva. Tako je otvorena mogućnost da se sporednim putem, pod izgovorom da se radi
o tumačenju, postigne nešto što se približava neposrednom dejstvuo uputstva.

Odgovornost vlade za neipmlementaciju. Stanovište Evropskog suda je da Osnivački ugovori sadrže opće
načelo po kome je država članica dužna da pojedincima nadoknadi štetu koju su pretrpjeli zbog kršenja prava
Zajednice za koje je odgovorna država članica. Ovaj stav je opravdan time da bi bila oslabljena djelotvornost
prava Zajednice i zaštita prava pojedinaca ako takvo pravilo ne bi postojalo.

Da bi ovo načelo moglo biti primijenjeno, moraju biti ispunjeni slijedeći uslovi:
1. Da država nije donijela mjere za implementaciju uputstva;
2. Da rezultat koji je trebalo postići na osnovu uputstva podrazumijeva davanje pojedincima nekog prava;
3. Da se radi o pravima koja je moguće identificirati na osnovu uputstva;
4. Da postoji uzročna veza između kršenja prava Zajednice od strane države članice i štete koju je pretrpio
tužilac.

Odluke

Slijedeće pitanje jeste da li odluke kao pravni akti Zajednice mogu proizvoditi neposredno dejstvo. U praksi
Zajednice, osim odluka kao izvršnih akata donosile su se i odluke legislativne prirode. Neki od akata koji se
nazivaju »odluka« slični su uputstvima i od država traže preduzimanje mjera radi postizanja ciljeva
navedenih u tim odlukama. S druge strane, neke odluke sadrže opća pravila kao da su pravilnici.

Većina komentara prethodno navedenih za uputstva, odnose se i na odluke. Međutim, obzirom na činjenicu
da može biti upućena kako državi članici tako i pojedincu, odluka nije isto što i uputstvo. Osim toga, odluka
može obavezu sa neposrednim dejstvom nametnuti samo subjektu kome je upućena.

Sporazumi sa trećim zemljama

Današnji stav je da međunarodni sporazumi Zajednice sa trećim državama mogu imati neposredno dejstvo
pred sudovima država članica Zajednice, bez obzira na to da li sporazum neposredno djeluje u državi
nečlanici. Istovremeno, Evropski sud je jasno istakao stav da odredbama sporazuma sa državama
nečlanicama neće biti davano široko tumačenje koje se primjenjuje na ugovore Zajednice.

Sporazumi između Zajednice i država nečlanica, naravno obavezuju države članice i nesumnjivo je da bi se
na osnovu odredaba Ugovora o EC mogao povesti postupak protiv države članice koja ne udovoljava
njegovim odredbama. Međutim, to je kompliciran pravni lijek. Utvrđujući da ti sporazumi proizvode
neposredno pravno dejstvo, Evropski sud je otvorio jednostavan način za njihovu implementaciju.
Istovremeno, odbijajući da u odnosu na ove sporazume primijeni svoj uobičajeni način tumačenja, Sud je
osigurao da države nečlanice Zajednice ne dobiju isuviše velike prednosti.

78