Häxan (sh. Vještice) je švedsko-danski igrano-dokumentarni nijemi (horor) film snimljen 1922.

u
režiji Benjamina Christensena. U njemu se fenomen vještica, odnosno vjerovanja u njih, nastoji
objasniti kroz dostignuća moderne psihijatrije, ali i kroz detaljnu i vjernu rekonstrukciju narodnih
vjerovanja i historijskih zapisa. Zbog toga film sadrži brojne uznemirujuće scene
poput satanističkih rituala (u kojima se sam Christensen pojavljuje u ulozi Satane). Christensen je
film snimio nakon relativno duge pauze, a pred snimanje je dugo vremena proveo
proučavajući Malleus Maleficarum. Film je bio podvrgnut cenzuri, odnosno zabranjivan u nizu
zemalja zbog eksplicitnog nasilja, golotinje i "izopačenosti". Usprkos toga je postao jedan od
najpoznatijih i najboljih filmova u Christensenovoj karijeri, odnosno jedan od najpoznatijih nijemih
horora uopće. Häxan je također bio jedan od prvih filmova koji je stekao kult status, prvo
među nadrealističkim umjetnicima, a potom među poklonicima kontrakulture krajem 1960-ih.
Godine 1968. je tako prikazivana skraćena verzija za jazz muzikom Daniela Humaira i
naracijom Williama S. Burroughsa.

Pitanje koje se čini neizbježno kad je riječ o ovom filmu jest što je on zapravo: horor, dokumentarac ili
komedija? Art film ili trash film - ili oboje? U svakom slučaju, od prvih recenzija do danas, svi se slažu
da je film jedinstven, a generacije avangardnih filmaša i drugih obožavatelja Vještica pridodale su mu
i prizvuk kultnog. Film na velika vrata uvodi i temu progona vještica u danski film, pa se smatra i
nezaobilaznim podtekstom Dreyerovih filmova poput Dana gnjeva (Vredens Dag, 1943) ili Trierovog
Antikrista (2009). Na početku filma se u krupnom planu pojavljuje sam Benjamin Christensen - za
Bordwella i Thompson npr. „jedan od najoriginalnijih i najekscentričnijih redatelja nijemog filma“ - i
predstavlja svoje istraživanje povijesti progona vještica uz pomoć prikupljenih materijala i
nastavničkog štapa za ploču (slično ilustriranom predavanju). Središnji dio filma koji slijedi prikazuje
slučaj „raskrinkavanja“ vještice u srednjem vijeku i stvara fascinantnu rekonstrukciju bujanja fikcija i
ozračja paranoje ubacujući epizode koje uprizoruju taj imaginarij (vještičje orgije, zavođenje debelog
fratra ljubavnim napitkom, u jednom samostanu sestru Ceciliju obuzme Nečastivi...), da bi se u
zadnjem dijelu povukla i paralela sa suvremenim fenomenom histerije. Korijeni filma u danskom
senzacionalističkom filmu su očiti: Christensenovi raniji uratci Tajanstveni X (Det hemmelighedsfulde
X, 1914) i Noć osvete (H≥vnens nat, 1916) spadaju u vrhunce danske melodrame 1910-ih, ali su i
primjeri vanserijskog eksperimentiranja koje će kulminirati u Vješticama (inovativno stražnje i bočno
osvjetljenje sa chiaroscuro, dramatičnim efektima, maštovite kompozicije itd.). Vještice je
Christensen shvatio kao svoj životni projekt i odlučio ga je dovesti do savršenstva; da bi postigao npr.
spomenute svjetlosne efekte (ali i „mračno raspoloženje“ prethodno već izmučenih glumaca) film je
gotovo u cijelost snimljen noću (iako se snimalo uglavnom u studiju), a snimatelju J. Ankerstjernu se
valjalo popeti na najviši vrh Danske (a zatim i na švedske i norveške planine) da bi snimio oblake i
pejzaže.Vještice su tako i jedan od prvih velikih panskandinavskih filmskih projekata (i najskuplji
skandinavski nijemi Glazbena pratnja: Oridano Gypsy Jazz Band VjESticE (Häxan, Švedska/Danska,
1922) Režija: Benjamin Christensen Uloge: Maren Pedersen, Clara Pontoppidan, Tora Teje, Benjamin
Christensen, Elith Pio, Oscar Stribolt, Johs Andersen, Karen Winther Trajanje: 87’ film), sa švedskim
producentom i šarolikim, pretežno danskim lokacijama i glumačkom postavom (zvijezde
skandinavskog filma, ali i hvaljeni nastupi naturščika, posebno starice Maren Pedersen koja glumi
“vješticu” Mariu) - i danskim redateljem (koji i sam glumi nekoliko uloga, između ostalog jednu od
duhovitijih izvedbi Nečastivog u povijesti filma). Cenzori su, naravno, imali štošta reći o filmu, a
sablažnjavala se i šira javnost (kako je to sažeo kritičar New York Timesa: film je predivan, ali
apsolutno nepodoban za javno prikazivanje). Smatrao se izgubljenim već nakon prvih projekcija, ali
1940-ih je pronađena kopija i od tada su Vještice predmet ponovnih „otkrića“ i interpretacija (među
poznatijim je ona iz 1960-ih,s narativnim komentarom W. Burroughsa). No kad su Christensena
nakon pojave zvuka pitali bi li mogao zamisliti remake Vještica kao zvučnog filma, odgovorio je: „To bi
dakako bilo nemoguće - kako zvuči Đavao, na primjer? (...) Zvučni film je objektivan. Sve je
objašnjeno dijalozima i ljudi ne moraju koristiti maštu. Zvučnom filmu potpuno nedostaje iluzija i
poezija nijemog filma.“

Festen
From Wikipedia, the free encyclopedia
Jump to navigationJump to search
For the stage adaptation, see Festen (play).
"The Celebration" redirects here. For other uses, see Celebration (disambiguation).

Festen

Theatrical release poster

Directed by Thomas Vinterberg

Produced by Birgitte Hald

Morten Kaufmann

Written by Thomas Vinterberg

Mogens Rukov

Starring Ulrich Thomsen

Henning Moritzen
Thomas Bo Larsen
 Paprika Steen
Birthe Neumann
Trine Dyrholm

Music by Lars Bo Jensen

Cinematography Anthony Dod Mantle

Edited by Valdís Óskarsdóttir

Production Nimbus Film

company

Distributed by Scanbox Danmark

Release date  May 1998 (Cannes)

 19 June 1998 (Denmark)

Running time 105 minutes

Country Denmark

Language Danish
English

Budget US$1.3 million

Festen (also known as The Celebration) is a 1998 Danish black comedy-drama film directed
by Thomas Vinterberg and produced by Nimbus Film.
With a budget of US$1.3 million, the film tells the story of a family gathering to celebrate their
father's 60th birthday. It is a dark comedy juggling subjects of death, trauma and family.
Vinterberg was inspired to write it with Mogens Rukov, based on a hoax broadcast by a Danish
radio station.[1]

Skjoldenæsholm Castle was the filming location of Festen.

It was the first Dogme 95 film, an artistic movement created by Danish directors Vinterberg
and Lars von Trier. The movement preferred simple and analog production values to allow for the
highlight of plot and performance. Festen was selected as the Danish entry for the Best Foreign
Language Film at the 71st Academy Awards, but was not accepted as a nominee.[3][4] In addition,
it won the Jury Prize at Cannes Film Festival in 1998.

Plot[edit]
Helge (Henning Moritzen), a respected businessman and family patriarch, is celebrating his 60th
birthday at the family-run hotel. Gathered together amongst a large party of family and friends are
his wife Else (Birthe Neumann), his sullen eldest son Christian (Ulrich Thomsen), his boorish
younger son Michael (Thomas Bo Larsen), and his well-traveled daughter Helene (Paprika
Steen). Another sibling, Linda, has recently taken her life at the hotel. Helene finds
Linda's suicide note, but hides it in a medicine bottle after becoming upset by the undisclosed
contents. Michael fights with his wife, whom he had earlier abandoned on the roadside with their
three children, and then has sex with her. He later beats a waitress of the hotel after she pulls him
aside to discuss that he had impregnated her in an affair.
At Helge's birthday dinner, Christian makes a toast to his father. During the toast, he publicly
accuses his father of sexually abusing both him and his twin sister (who has recently killed
herself) as children. After an initial shocked silence, the party goes on as usual as guests decide
to move past the moment in denial. Helge pulls Christian aside to engage in a baffled
conversation about his accusations. He questions his motivations for slandering him, and
Christian appears to recant his accusation. However, Christian is spurred to further action by
hotel chef Kim (Bjarne Henriksen), a childhood friend who knows about the abuse. Christian then
continues his toast by accusing Helge of causing Linda's death through the trauma caused from
the abuse. Helge speaks to Christian alone and makes threatening offers to bring up Christian's
troubled personal history including his impotence with women and his perhaps-
incestuous relationship with Linda.
Further exacerbating the tensions of the day, Helene's black boyfriend Gbatokai (Gbatokai
Dakinah) shows up, causing the racist Michael to lead most of the partygoers in singing the
Danish song "Jeg har set en rigtig negermand" to offend him. The song contains racist remarks
as it describes people of varying colors with lyrics such as “a real negro man, black as a bucket of
tar,” and “a Chinese man, yellow as a bottle of Fanta"
Else later makes a toast where she makes insulting comments towards her children. She accuses
Christian of having an overactive imagination. With this, she asks him to apologize for his earlier
statements and accusations. Christian then accuses her of knowing about the abuse yet not
interfering. Michael and two other guests eject Christian from the hotel as guests are still in denial
of the incident and are angered by Christian. Christian walks back in and they beat him and tie
him to a tree in the woods outside of the hotel. He unties himself and returns. The waitress, Pia,
finds Linda's suicide note and gives it to Christian.
Christian gives the note to Helene and she reads it aloud in front of the party guests. In the note,
Linda states that she is overwhelmed by trauma from Helge's abuse. Helge admits to his
misdeeds and leaves the dining room. Christian has a hallucination of Linda, causing him to faint.
As he awakes, he learns that Helene and Michael are missing. Michael, also drunk, calls Helge
outside and beats him severely. The following morning, the family and guests eat breakfast when
Helge comes in and speaks to the group. He admits to his wrongdoing and declares his love for
his children. Michael tells his father to leave the table.

Antichrist is a 2009 English-language Danish experimental horror film written and directed
by Lars von Trier, and starring Willem Dafoe and Charlotte Gainsbourg. It tells the story of a
couple who, after the death of their child, retreat to a cabin in the woods where the man
experiences strange visions and the woman manifests increasingly violent sexual behaviour
and sadomasochism. The narrative is divided into a prologue, four chapters and an epilogue.
Written in 2006 while von Trier had been hospitalised due to a significant depressive episode, the
film was largely influenced by his own struggles with depression and anxiety. Filming began in the
late summer of 2008, primarily in Germany, and was a Danish production co-produced by several
other film production companies from six different European countries.
After its premiere at the 2009 Cannes Film Festival, where Gainsbourg won the festival's award
for Best Actress, the film immediately caused controversy, with critics generally praising its artistic
execution but remaining strongly divided regarding its substantive merit. Other awards won by the
film include the Robert Award for best Danish film, The Nordic Council Film Prize for
best Nordic film and the European Film Award for best cinematography. The film is dedicated to
the Soviet filmmaker Andrei Tarkovsky (1932–86).
Antichrist is the first film in von Trier's unofficially titled Depression Trilogy. It was followed in 2011
by Melancholia and then by Nymphomaniac in 2013.[6]
Film Antikrist govori o bračnom paru koji nakon smrti djeteta prolazi kroz teško razdoblje, nastoji
prihvatiti situaciju kakva jest i prilagoditi joj se. Na sprovodu se Ona onesvijesti i nakon što
provede mjesec dana u bolnici, On zaključi da joj tamo nisu pruženi potrebna njega i liječenje, te
odluči, a budući da je psihoterapeut, pružiti joj liječenje kakvo smatra prikladnijim, a koje se
temelji na hipnozama. Time pokušava doprijeti do njenih strahova i osloboditi ju od istih.
Većina radnje smještena je u prirodu; u kolibu usred šume, u srce šume ili na livadu. Šuma je
sama po sebi mračna i već time anticipira zastrašujuću atmosferu. Gledatelj cijelo vrijeme čeka
kada će se dogoditi nešto strašno. I čeka gotovo dva sata. No, ako dočeka, isplatit će mu se.
Tematski, film je podijeljen na pet dijelova: Prolog, Tuga, Bol, Očaj i Epilog. Prolog i epilog su
samo sadržajno dio filma, budući da vizualno i auditorno izgledaju potpuno drugačije. Crno-bijeli
su, a u podlozi ih prati spora i melankolična melodija. Konkretne glazbe u filmu gotovo pa i nema,
osim u ta dva navrata - na početku i na kraju. Kroz ostatak se čuju samo šumovi i zvukovi iz
prirode, poput padanja žireva na krov, škripanja kreveta ili pak lomljenja grana stabala. U prologu
su On i Ona usred seksualnog čina i za to vrijeme njihovo dijete izađe iz krevetića i padne kroz
prozor. Je li itko od roditelja vidio djetetov pad?
Tuga je uzrokovana gubitkom djeteta. Majka tuguje, a otac ostavlja dojam da mu nije previše
važno što im je dječak mrtav, nego samo želi svoju suprugu učiniti pacijenticom. No, dojam
katkad može zavarati. Treba li njoj uistinu terapija, ili treba njemu? Ili oboma? Ostaje misterija
gotovo do samoga kraja. No, psihološke dijagnoze poput histerije, psihoze, depresije i
anksioznosti, a također i iz šireg konteksta gledano - mazohizam, samoozljeđivanje i izoliranost -
neprestano su prisutne, bilo izravno ili prikriveno.
Bol je sljedeća faza; odlazak u šumu i pokušaj „istrebljivanja“ strahova, metodom pokušaja i
pogrešaka. Gdje se krije centar Njezina straha? U šumi? U rijeci? Na krovu? Naposljetku,
poglavlje Očaj je kao posljednja nit za koju se netko može hvatati prije nego dosegne dno. Je li
veza između pojedinih poglavlja korelacijska ili kauzalna, ostaje misterija. Konačno, ako nakon
tuge slijedi bol, a nakon boli očaj, što li slijedi nakon očaja? Smrt? Ubojstvo? Samoubojstvo?
Sadizam i zlostavljanje pa onda sve prethodno navedeno?
U filmu postoje samo dva lika, On (Willem Dafoe) i Ona (Charlotte Gainsbourg) - pod
pretpostavkom da je nitko nije podvojena ličnost. Likovi nemaju imena. Sve se vrti oko njihovih
misli, strahova, želja, bijegova, pokušaja shvaćanja prirode, života, sebe i drugih.
Tri osnovna motiva na koja bi se cijeli film mogao svesti – što bi bilo nepravedno jer ih ima
užasno puno bili bi strah, hipnoza i seks. Također, tri su životinje – srna, vuk i ptica - koje se
pojavljuju u pojedinim dijelovima filma, a predstavljaju tri mudraca.
Među prvim scenama je muški spolni organ prikazan u krupnom planu, iz čega je već na početku
očito to da neće manjkati eksplicitnih scena. Pitanje motivacije za seksom kao primarnom
aktivnošću u šumi moglo bi se objasniti povišenim seksualnim nagonom uzrokovanim željom za
potiskivanjem neugodnih sjećanja, ali također i željom za osvetom, a koju je samo kroz taj čin
moguće ostvariti. Freud bi o tome imao mnogo za reći, no scenarist i redatelj Lars von
Trier zaključke ostavlja gledatelju na izbor.
Preporučujem film svima koji vole razmišljati o smislu, postanku, kraju, ljudima, psihologiji i / ili
religiji, a nipošto onima sa osjetljivijim želucem. Iako ovo nije horor u pravom smislu te riječi,
mogli biste osjetiti mučninu svojevremeno pa ako ju inače osjetite na klasičan horor, ovo treba
izbjegavati. Jer ono najgore nisu babaroge ni razni animirani demoni; najgore je u ljudskoj glavi. I
taj strah od nas samih čini nas zapravo vlastitim marionetama.
Zapitajte se, bi li vam se ikada moglo dogoditi da svom djetetu cipele obučete naopako? Ako da,
pogledajte film. Ako ne, onda ne.