POVIJEST NIKADA NE ZAVRŠAVA

Ljiljana Filipović

N ikad ne prestaje. Održava se i diskontinuitetom. Dobra je učitelji-

ca. Povijest. No učenici su joj ovisnici o ponavljanju. Valjda sva-
ka generacija u svom razdoblju ima mogućnost uočiti živahnost povijesti
i njezinu sklonost prepadu na njihov gotovo etablirani životni kontinuitet.
Talentirano pokazuje kako je svatko doživljava i prepričava drugačije. Tako
je i pamti i zapisuje. Održava je tek neki dogovoreni time line.
Teško je izaći na kraj i s običnim lažima prijatelja, njihovim prešućenim
dovitljivim svakidašnjim manipulacijama, međutim s povijesnim patvoreni-
ma nemate šanse. Time da vas se uvjerava da su neka razdoblja u vašem živo-
tu, zahtijevala laž. Jer su takva bila vremena. Ta je sad temeljem vaše domovi-
ne. Sakriju, pobacaju pa i spale zapisana sjećanja. Hitler nije patio od takvih
kerefeka u odnosu na istinu. Nije se ispričavao zbog svojih ideja. Toliko je bio
uvjerljiv da su i najznačajniji intelektualci pristali na nju. Da je uvrnuta istina
mogućnost vaše budućnosti.
Dvije nove knjige o holokaustu Black Earth Timothyja Snydera1 objav-
ljene 2015. te East West Street /On the Origins of Genocide and Crimes against
Humanity Philippea Sandsa2 iz 2016. još su jedan dokaz kako se povijest,

1 Timothy Snyder (2015.) Black Earth/ The Holocaust as History and Warning, New York: Tim Dug-
gan Books
2 Philippe Sands (2016.) East West Street /On the Origins of Genocide and Crimes against Humanity,
London: Weidenfeld & Nicolson
181
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

iako prikazana točno i detaljno istraživana, može apostrofirati s nekog po-

sebnog stajališta.
Timothy Snyder, profesor povijesti sa sveučilišta na Yaleu, autor djela
Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin, za koju je izmeďu ostalih dobio
i nagradu Hannah Arendt, u knjizi Black Earth, usredotočen je na to kako
zla nehumanost iz središta u kojem je smišljena djeluje poput tsunamija,
kako se delegira drugima, ali utječe i na mogućnost budućnosti nadolazećih
naraštaja.
Nastanjujemo Hitlerov planet i dijelimo nekoliko njegovih preokupacija,
suočava se Snyder sa čitateljem. Manje smo se promijenili no što misli-
mo. Volimo naš životni prostor, maštamo o rušenju vlada, klevećemo zna-
nost, sanjamo katastrofu. Mislimo li da smo žrtve neke planetarne urote,
približavamo se Hitleru. Vjerujemo li da je holokaust posljedica urođenih
obilježja Židova, Nijemaca, Poljaka, Litvanaca, Ukrajinaca, ili bilo koga
drugog, tada se krećemo u Hitlerovu svijetu.
Razumijevanje holokausta naša je šansa, možda i posljednja, upozorava
Timothy Snyder, da sačuvamo humanost.
To, jasno nije dovoljno žrtvama jer ne postoji takva količina dobra, bez
obzira koliko bila velika, koja poništava zlo. Nikakav spas budućnosti, bez
obzira koliko uspješan, ne poništava ubojstva iz prošlosti. Možda je istina
da spasiti jedan život znači spasiti svijet. No obrnuto nije istina: spas svijeta
ne obnavlja ni jedan jedini izgubljeni život... Zlo naneseno Židovima - sva-
kom židovskom djetetu, ženi ili muškarcu - ne može se poništiti.
Međutim, zaključuje Snyder, mora se dodati i ne samo on, može biti za-
bilježeno, i može biti shvaćeno. Uistinu, mora biti razumljeno, da bi se nešto
slično moglo spriječiti u budućnosti.3
Unatoč nevjerojatnoj količini teorija nije se uspješno odgovorilo i pri-
stalo na neko rješenje za pitanja - Zašto stranci ubijaju strance? Zašto susjedi
ubijaju susjede?

3 Timothy Snyder (2015) Black Earth/ The Holocaust as History and Warning, New York: Tim Dug-
gan Books, str. 342
182
 Zeničke sveske

Svijet se danas mijenja oživljujući strahove poznate iz Hitlerova doba, i na

koje je Hitler odgovorio. Povijest holokausta nije gotova... Holokaust nije
samo povijest nego i upozorenje.4
Timothy Snyder istraživački pedantno pristupa tom, kako ga on naziva,
instruktivnom izvještaju masovnog usmrćivanja Židova. A taj mora biti plane-
taran, jer je Hitlerova ideja bila ekološka, takva povijest mora biti i kolonijalna,
jer je Hitler želio ratove istrebljivanja Židova u susjednim zemljama gdje su ži-
vjeli, internacionalna jer su Nijemci i drugi ubijali Židove ne u Njemačkoj nego
i u drugim zemljama. Mora biti kronološkom te političkom jer je njemačko
razaranje susjednih zemalja stvorilo područja gdje se razvila posebna tehnika
uništavanja.
Mora je se sagledati iz različitih perspektiva. Za Snydera tu se ne radi to-
liko o pravdi koliko o razumijevanju. Povijest holokausta mora biti, što oso-
bito ističe u svojoj knjizi, suvremena, dopuštajući da uvidimo što ostaje od
Hitlerove epohe u našim umovima i našim životima
Naime Hitlerov pogled na svijet nije sam po sebi donio holokaust nego je
njegova skrivena povezanost generirala nove vrste destruktivne politike, i novo
znanje o ljudskoj sposobnosti za masovno ubojstvo.
Povijesno istraživanje Black Earth, već samim naslovom, crna zemlja,
apostrofira značajnost plodnosti tla i sugerira da povijest holokausta podra-
zumijeva i borbu za najplodniju zemlju na planetu.
"Sloveni su rođeni kao ropska masa", napisao je Hitler, "koja traži svoga
gospodara." Prije svega je mislio na Ukrajince, koji su nastanjivali dio vrlo
plodne zemlje, kao i njezinih susjeda - Rusije, Bjelorusije i Poljske. "Trebam
Ukrajinu," ustvrdio je "da nas nitko ne bi izgladnio kao u prošlom ratu."
Osvojenje Ukrajine garantiralo bi "način života našim ljudima, Lebensra-
um za sljedećih sto godina." Radi se o prirodnoj pravdi: "Nezamislivo je da
bi viša vrsta ljudi nastanjivala tlo koje je premaleno za njih, dok amorfne
mase, koje ništa ne pridonose civilizaciji, okupiraju beskrajna područja tla
koje je jedno od najbogatijih na svijetu."5

4 Ibid. str. 12.

5 Ibid., str. 18
183
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Seljaci su u Sovjetskoj Ukrajini pjevali:

Ukrajina je plodna
Daje žito Nijemcima
A sama gladuje.6
Timothy Snyder podsjeća da je najlakši način lišiti nekoga prava i pre-
pustiti ga bezakonju drugih, uništavanje cijelog područja, kao u slučaju Aus-
trije i Čehoslovačke. Potvrdu nalazi i u promišljanju Hannah Arendt koja za
ostvarenje nacionalsocijalističke ideologije i micanja Židova s ovog planeta
nužnim smatrala njihovo izdvajanje iz države. Naglašava njezine rijeći da se
može kako se hoće s ljudima bez države. To odvajanje od države vidjela je kao
postupno lišavanje prava. Kao što je primjetila, "prvi osnovni korak na putu
dominaciji jest ubiti pravnu osobu u čovjeku."7
Gdje god je bila uništena država, bez obzira radilo se o Nijemcima, ili So-
vjetima, ili i jednima i drugima, gotovo su pobijeni svi Židovi. Holokaust je
počeo kao masovna kampanja ubijanja u zemljama u kojima je uništena
država...8
Snyderovo opsežno istraživanje osobito dobro povezuje odnos između
njemačkih okupacijskih snaga te kolaboratora. Karl Krauss je 1922. godine
napisao da je Austrija bila laboratorij za kraj svijeta. Jedan je bečki Židov izja-
vio da su Austrijanci postali antisemitima iznenada i poučili Nijemce kako da
postupaju s njima. 9
Kraj austrijske države izazvao je nasilje prema austrijskim Židovima ta-
kvih razmjera da je prvih pet nedjelja usporedivo s patnjom koju su njemački
Židovi podnosili pod Hitlerom tijekom pet godina. Hitler sam je bio zadovo-
ljan i iznenađen podrškom koju mu je pružio Anschluss.
Godine 1938. šezdeset tisuća Židova je napustilo Austriju dok je četrdeset
tisuća otišlo iz Njemačke. Ipak većina je bila prisiljena na bijeg nakon što su
njemački nacisti postupili prema lekciji koju su naučili od Austrijanaca.

6 Ibid. str. 127

7 Ibid., str. 117
8 Ibid., str. 206
9 Ibid., str. 83
184
 Zeničke sveske

28. ožujka, posebnim Göringovim dekretom, dakle tek nekoliko dana

nakon Ansclussa 15. ožujka, četiri petine židovskih poslova do kraja 1938. je
postalo arijevskim, naveliko u tom poduhvatu nadmašujući Njemačku.
Snyderova analiza dohvaća i Hrvatsku. Ističe da bi teško ustaše došle na
vlast da ih nisu odabrali Nijemci kao svoje oružje. Njihov je režim, Snydero-
vim riječima, krivio Srbe i Židove za nepravdu prema Hrvatskoj u Jugoslaviji
te su na sebe preuzeli program etničkog čišćenja. Najveći je poligon za to bio,
u ratno vrijeme u Hrvatskoj, Jasenovac. Hrvatska nije imala šanse preživjeti
poraz Njemačke. Tadašnje hrvatske vlasti deportirale su Židove u Auschwitz
u kolovozu 1942. godine te u svibnju 1943., nakon što je to prestala raditi
većina njemačkih saveznika. Prema Snyderovom istraživanju u Hrvatskoj je
za vrijeme rata ubijeno tri četvrtine Židova.10
Posebno poglavlje Timothy Snyder posvećuje partizanima, osobito so-
vjetskim kao najznačajnijom neregularnom snagom koja se borila protiv Ni-
jemaca u istočnoj Europi. Premda je komunizam bio ilegalan u Poljskoj prije
rata, a u ratu se tek radilo o manjoj organizaciji, upravo su komunisti često
pomagali Židovima nakon njemačke okupacije. Ljudi koji su naviknuti na
progon zbog svojih uvjerenja, razumijeli su one koje je to zadeseilo.11
Unatoč precizno, ali opsežno postavljenog zadatka - svoga povjesno po-
litičkog istraživanja kojim je obuhvatio uspostavu Hitlerova svijeta, pojam
životnog prostora, odnos između Berlina, Varšave, i Moskve, pitanje Pale-
stine, uništavanje država, veze između Nijemaca, Poljaka, Sovjeta i Židova,
strahotu Auschwitza, djelovanje partizana sve do zaključka o budućnosti na-
šeg svijeta - koji je postavio pred sebe u pisanju knjige Black Earth, kritika
mu zamjera da je zapostavio temeljne postavke holokausta, te mu se predba-
cuje nerazumijevanje ideoloških korijena genocida.12
Premda se apostrofira da se radi o knjizi s tezom, s distancom se prihvaća
njegov zaključak da je holokaust čin "ekološke panike" Hitlerova vjerovanja
da su Židovi "ekološka greška odgovorna za disharmoniju planeta": te da

10 Ibid., str. 228

11 Ibid. 278
12 Richard J. Evans, "Black Earth by Timothy Snyder review. a new lesson to be learned from the Ho-
locaust", The Guardian, IX 2015. Adam Gopnik, "Blood and Soil", The New Yorker, IX 2015.
185
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

harmonija prirode može biti jedino obnovljena njihovom potpunom elimina-

cijom.
Nije osobita tajna, a Enzensberger je to osobito isticao, da će u budućnosti
pravi luksuz biti voda i čisti zrak. Nije upitno da smo dobrano zagazili u eko-
lošku katastrofu, no Hitlerovu se ideologiju čistke teško može svesti na nju.
I sam Snyder ukazuje da unatoč tome što je holokaust dijelom proizveden
ukorijenjenim rasnim stereotipovima u našim umovima, ne postoji takav ste-
reotip koji bi mogao objasniti zašto i kako je u šest mjeseci nakon njemačke
invazije na Sovjetski savez, razvijena tehnika ubijanja Židova na veliko.
Knjiga je objavljena 2015. godine netom prije no što je svijet suočen s
izbjegličkom krizom velikih razmjera. I političkom komformističkom distan-
ciranošću. Ponovnim zabranama ulaska imigrantima. Pa i u Ameriku. Kao
što to jednom nije bilo dopušteno roditeljima Anne Frank. Sljedeća bi knjiga
američkog povjesničara možda mogla nešto reći o tome zašto se ne mijenja-
mo.

***

Philippe Sands je u knjizi East West Street, On the Origines of Genocide

and Crimes against Humanity, za koju je dobio The Baillie Gifford nagradu
za non-fiction 2016., personalizirao povijest. Povjesni istraživački podaci
podudaraju se s osobnim životnim pričama, povjesni događaji dokumenta-
ristički su potvrďeni.
Profesor prava s Londonskog sveučilišta, ali i pravnik s međunarodnom
reputacijom Phillipe Sands je često angažiran na međunarodnim suđenjima,
pa i u Hagu. Radio je na mnogim značajnim sudskim slučajevima koji uklju-
čuju Pinocheta, Congo, Jugoslaviju, Ruandu, Irak i Guantanamo. Poznate
su mu knjige Lawless World, o iračkom ratu, te Torture team (o priklanjanju
mučenju u vrijeme Bushove administracije). Redovni je suradnik u listovima
Financial Times, Guardian, New York Review of Books, Vanity Fair i dr.
Knjiga počinje s dva citata koji su i glavna obilježja strukture te doku-
mentarističke studije. Prvi Josepha Rotha iz Wandering Jews, djela koje je
objavljeno 1927. godine:

186
 Zeničke sveske

Gradići se nalaze usred velike ravnice... Počinju s kućercima i završavaju s

njima. Nakon nekog mjesta nadomješteni su kućama. Počinju ulice. Jedne
idu od sjevera prema jugu, druge od istoka prema zapadu.
Drugi je ulomak poznatog teksta Nicolasa Abrahama, "Notes on the
Phantom" iz 1975.:
Ono što nas proganja nisu mrtvi nego pukotine unutar nas
koje su nam ostavile tajne drugih.
Povijest se otkriva u osobnim pripovijestima. Philippe Sands dobiva po-
ziv da održi predavanje u ukrajinskom gradu Lavovu čime započinje otkriva-
nje neobičnih povjesnih koincidencija. Osobne tajne tih povjesnih pripovije-
sti započinju s nirnberškim procesom.
Knjiga Phillipa Sandsa koja je djelomice detektivska priča, a dijelom pra-
vosudni triler, upoznaje čitatelja s prošlošću i sadašnjošću nekoliko osobnih
života. Jedna se od pripovijesti odnosi na dva nirnberška tužitelja koji otkri-
vaju tek krajem suđenja da je čovjek kojem sude možda odgovoran za uboj-
stvo njihovih obitelji u okupiranoj Poljskoj. Tužitelji Hersch Lauterpacht i
Rafael Lemkin uspjeli su da se s nirnberčkim procesom u sudstvo ugrade i
mogućnosti optužbe za "zločin protiv humanosti" i genocid.
Nasuprot njima je optuženi Hans Frank, Hitlerov osobni advokat i guver-
ner u okupiranoj Poljskoj. Njih trojica uvode Phillippa Sandsa u svoje osobne
priče pri čemu otkriva i događaje iz prošlosti obitelji svoje majke u Lavovu i
Beču za vrijeme drugog svjetskog rata. No vođen je i osobnim preispitiva-
njem korijena međunarodnog prava, onoga što dominira njegovim djelova-
njem kao pravnika. I načina na koji sjećanje, zločin i krivnja ostavljaju ožiljke
na različite generacije.
Šezdesetosam godina poslije suđenja Philippe Sands u pratnji sina Hansa
Franka, Niklasa Franka posjećuje nirnberšku sudnicu. Niklas je posljednji
put bio u tom dijelu zgrade 1946. u maloj zatvorskoj ćeliji. Niklas mu je tada
rekao da je to jedina prostorija na svijetu gdje je malo bliže svome ocu. Kada
sjedi tamo i misli kako je biti kao on koji je tamo proveo oko godinu dana, s
otvorenim toaletom, stolićem i malim krevetom.

187
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ćelija ne oprašta kao ni Niklas kad se radi o djelima njegova oca. "Moj je
otac bio pravnik, znao je što je činio."13
Osobito je intrigantan prikaz susreta između Curzia Malapartea i Hansa
Franka. Nije se pojavio u člancima koje je Malaparte pisao za Corriere della
sera 1942. godine, nego je uzet iz njegova romana Kaputt koji je objavljen
1946.
"Mein lieber Malaparte," izvještava Malaparte o Frankovoj tvrdnji: 'Nijemci
su žrtve odvratne klevete. Mi nismo rasa ubojica... Vaša dužnost kao poštenog i
nepristranog čovjeka jest reći istinu. Bit ćete u stanju reći s čistom savješću da su
Nijemci u Poljskoj velika, miroljubiva i aktivna obitelj... To je Poljska - pošten
njemački dom.'
A što je sa Židovima upitao je Malaprte.
'Zamislite!' uskliknuo je Ludwig Fischer, guverner Varšave.' Više od milijun
i pol Židova živi u istom prostoru gdje je tri tisuće ljudi živjelo prije rata.'
'Židovi vole živjeti tako,' smijući se uskliknuo je Frankov voditelj press
službe Emil Gasner.
'Ne možemo ih natjerati da žive drugačije', objasnio je Frank.
'Bilo bi to suprotno zakonu Lige Naroda," sugerirao je Malaparte s
osmijehom.
Frank je priznao da je prostor u Varšavi gdje žive Židovi možda ponešto
skučen, no 'prljavština' u kojoj žive je prirodno stanište.
'Tužno je da umiru kao štakori,' dodao je, shvaćajući da bi se te riječi mogle
krivo razumjeti. Objasnio je da je to samo činjenična izjava.
Razgovor se dotaknuo djece.
'Koji je postotak smrtnosti djece u varšavskom getu?', upitali su guvernera
Fischera.
'Pedesetčetiri posto', uletio je Frank sa zavidnom preciznošću. Židovi su
degenerici, ne znaju se brinuti za djecu, ne kao Nijemci. Ipak, to ostavlja loš
dojam izvan Poljske, i to treba ispraviti...

13 Philippe Sands (2016.) East West Street /On the Origins of Genocide and Crimes against Humanity,
London: Weidenfeld & Nicolson, str. 23
188
 Zeničke sveske

'Unutar geta uživaju potpunu slobodu', objasnio je Frank. 'Nikoga ne

proganjam.'
Niti je ikoga ubio.
'Ubiti Židove nije njemačka metoda.' Takvo što bi bio gubitak vremena i
snage. 'Deportiramo ih u Poljsku i zatvaramo u geta. Tamo su slobodni da rade
što hoće. Unutar poljskih geta, žive kao u slobodnoj državi.'14
Frankov sin Niklas i Phillip Sands našli su se zbog poziva za javno pre-
davanje o Sandsovom djelu o zločinima protiv humanosti. Premda se dugo
bavio Nürnbergom, kao trenutkom koji se smatra osobito značajnim za me-
đunarodno pravo, te iako je bio upućen u to kako su nastali pravni zakoni
kojima se bavio, malo je znao o osobnim pričama. Ni što se odvijalo u poza-
dini slučaja Hansa Franka, niti kakve su bile privatne okolnosti u kojima su
Hersch Lauterpacht i Rafael Lemkin razvili svoje pravničke ideje. No osim
pravničkog zanimanja, mogućnosti da istraži i tu stranu nastajanja pravnih
zakona, Philippe Sands je poziv prihvatio jer se u Lavovu / Lembergu rodio
njegov djed Leon Bucholz. Za Sandsa je to bila prilika da oktrije nešto i o
bolnim godinama obiteljske prošlosti jer djed, koji je umro 1997., nije želio
govoriti o razdoblju prije 1945.
Nakon predavanja Phillipa Sandsa publika je postavljala pitanja, no jedno
je sam Sands osobito istaknuo u svojoj knjzi.
'Koja je razlika između zločina protiv humanosti i genocida?'
'Zamislite ubijanje sto tisuća ljudi koji pripadaju istoj grupi,' objasnio sam,
'Židovi i Poljaci u gradu Lavovu. Za Lauterpachta je ubijanje pojedinaca, ako
su dio sistematskog plana, bio zločin protiv humanosti. Za Lemkina fokus je bio
genocid, ubijanje mnogih s namjerom da se uništi grupa kojoj pripadaju. Za
tužitelja danas, razlika je uglavnom pitanje uspostavljanja namjere: da biste
dokazali genocid potrebno je dokazati da je čin ubijanja motiviran namjerom
da se uništi grupa, dok u slučaju zločina protiv humanosti namjeru nije potreb-
no dokazivati.' Objasnio je da je dokazivanje namjere da se uništi cijela grupa
teško dokazivo jer oni koji su u to pokrenuli paze da ne ostave pisani trag.

14 Ibid. str. 228, 229

189
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Je li važna razlika?, netko je upitao. Je li važno da li vas zakon treba zaštiti

jer ste pojedinac ili ste član neke grupe?
To me pitanje, priznao je Phillipe Sands, od tada proganja.15
Hans Frank je izjavio da nikada nije bio politički aktivan, da je njegova
rana uloga bila posvećena pravnim problemima, te da se s Hitlerom nije sla-
gao od 1942. nakon četiri velika govora na sveučilištima u Njemačkoj. Zani-
jekao je da je znao za koncentracijske logore u Poljskoj, čak i na područjima
pod njegovim nadzorom. Saznao je za njih iz novina nakon što su ih preuzeli
Sovjeti. Auschwitz? Bio je izvan njegova terirorija.
Niklas Frank je istaknuti novinar Sterna. Godine 1992. vratio se u Var-
šavu i u zgradu gdje je živio kao dijete da bi intervjuirao Lecha Walesu. Nije
mu otkrio da su soba u kojoj ga je intervjuirao, i stol za kojim su sjedili, isti
oni oko kojeg se njegov otac s njim igrao lovice.
Suđenje u Nürnbergu imalo je posljedice. Nekoliko tjedana nakon suđe-
nja sazvana je generalna skupština Ujedinjenih naroda, a na dnevnom redu
je bila tema o nacrtu rezolucije za stvaranje novog svjetskog poretka. Zločini
protiv humanosti postali su dijelom međunarodnog prava.
Godine 2014. Phillipe Sands je otputovao u Lavov s Niklasom Frankom
i Horstom von Wächterom zbog filma na kojem su radili: Moje nacističko
naslijeđe. Jedan su dan prisustvovali komemoraciji za poginule pripradnike
galicijskog oružanog SS odreda koji je uspostavio Otto von Wächter u pro-
ljeće 1943. Horst von Wächter je bio oduševljen jer su mu, kako je rekao, i
mladi i stari prilazili slaveći njegova oca.
Nije li ga smetalo, pitao ga je Sands, što su mnogi nosili SS uniforme sa
svastikama?
Odgovorio je:
- Zašto bi?
Uvijek se nađe netko tko postavi pitanje, čemu i zašto još o drugom svjet-
skom ratu. No očito još neke sablasti nikako nemaju mira. Otkrio je to netko
tko je morao napustiti svoju domovinu.

15 Ibid., str, 29
190