BODLJIKAVO ŽENSKO TIJELO:

ZAŠTO JE DLAKA NAJVEĆI TABU NAŠE KULTURE*

Merima Omeragić

Ne želim da dostignem ideal -

jer sam potpuna po prirodi svog ženskog bića.

O bjektifikacija, neutralizacija, erotizacija i svođenje žene (kroz tijelo)

na djetinjastoću izuzetno i zastrašujuće su snažni filteri i stege druš-
tvene realnosti i normiranja koji šalju poruku: samo subordinirana, poslušna
i zastrašena žena koja sumanuto juri za nametnutim i kodifikovanim idealom
ljepote, žena koja srezuje sebe da bi se uklopila u model je - prihvatljiva žena.
Poruka koja se šalje ženi koja odbija da se uklopi u standarde je da ona
nije dovoljno žena, da stoga treba da se stidi svog tijela. O stidu, tabuu, stra-
hu, snazi žene da bude ono što jeste progovara pjesnikinja Anam Cara. Fas-
cinirana subverzivnim činovima, iskrenošću poezije, rediteljka Helen Plumb
snima film A Prickly Subject kojim na stihove-zahtjeve za autonomijom, koje
govori junakinja filma, sama Anam Cara, daje savršen kontekst, ambijent
kao preduslov nikad dovršene borbe protiv sterotipizacije i tabuizacije žen-
skog tijela i ženskog subjekta. "Šta je društveno prihvatljiva žena?" Filmom
autorka i rediteljka daju kompleksan odgovor uvlačeći u dekonstruišući
dijalog gledateljku/oca, tokom kojeg se dokida ravnodušnost, podstiče na
brutalnu iskrenost te postavlja bodljikava i škakljiva pitanja. U dijapazonu

* Refleksije uz film A Prickly Subject (2018.) redateljke Helen Plumb i istoimene poeme pjesnikinje
Anam Care iz serije filmova "The art of change" londonskog Barbican Arts Centra.
108
 Zeničke sveske

od stida i straha, preko tjelesne i duševne boli, prepravljanja tijela, razlika

i opozicija muškog i ženskog, film progovara o borbi protiv stereotipizacije
i tabuizacije ženskog tijela. Postavljena pitanja zapravo su dio ženskog sva-
kodnevnog života i stvarnosti.
Centralna tačka oko koje se propituju ove o/pozicije je ženska dlaka.
Poput Kristeve rečeno, sam termin "dlaka" je abjektnog karaktera, jer je u
njega upisano beskrajno mnogo negativnih konotacija: prljavo, ružno, pre-
komjerno, animalno, opasno... Dlake nisu ništa drugo nego "biološki znak
zrelosti" (Smelik 2015., 237). Preslojavanjima i patrijarhalnim filtriranjima,
ovaj prevenstveno prirodni fenomen, postaje psihološki označen gađenjem u
sociološkom kontekstu koji dostiže status tabua. Tabu kao sociološki koncept
je neophodno dekonstuisati, ukazati na opasnost kojom figurira, izvrgnuti
proces prevođenja tijela od prirode ka kulturi stalnoj kritici i obesmišljava-
nju. Najočitiji primjer patrijarhalnih normiranja je objektifikacija femininte-
ta od strane heteroseksualnog muškarca kojima se ne samo uskraćuje pravo
žene na autonomiju, već nameće ideal tijela bez dlake, trend glatkoće ženske
kože i perfektnog tijela. Dominantne norme podupiru žensku subjektivnost.
Užasno opasni ideal tijela bez dlake u kojem se prepliću različite ideologije
ostvaruje nesnošljiv pritisak na žene (koje guše svoje subjekte i sebstvo vlasti-
tim mazohizmom) "da uzmu oštrice u vlastite ruke" (Bristow, 2019.).1 Prelaz
od djetinjeg u žensko označen je uklanjanjem dlaka na simboličkom nivou.
"Što prije dlake dođu, tim prije moraju biti uklonjene iz naše egzistencije,
kao čin protekcije od poniženja od strane svih onih koji znaju da ih imamo"
(Bristow, 2019.).
Zadržavanje dlaka pored što proizvodi abjekciju, ovaj čin slobodne volje
pjesnikinje Anam Cara hrabri i jeste surovi opis nasilnog srezivanja žena, u
smislu u kojem ga opisuje Clarissa Pinkola Estes. Instrumentalizirana, pod-
vrgnuta falocentričnim procesima žena je uskraćena za pravo vlastite su-
bjekcije, te gubi kontrolu i sposobnost da živi slobodno i osjeća se lagodno i
srećno u svojoj koži. Društveni mehanizmi upereni protiv našeg tijela i drže
u submisivnom statusu pitanje su patrijarhalnih standarda kojima se "pro-
zivodi armija žena u stalnom grču" (C. P. Estes). Kako bi prevazišla pritisak

1 U bitci za dostizanje ideala, feministička kritika uklanjanja dlaka zbog društvene podređenosti je
unaprijed poražena potrebama i fantazmima da žene budu očerupane.
109
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

koji je prati od puberteta, svakoj ženi, Cara daje snagu i moć da iznađe spo-
sobnost da uživa u svom tijelu onakvom kakvo ono jeste - što znači, da treba
da pobijedi strah i bol izazvanu negativnim komentarima, stereotipima, eti-
ketiranjima. Neobrijana tri godine, Anam Cara je živi dokument, svjedočan-
stvo kako "tjelesni simbolizam zrcali socijalno iskustvo", kako to sjajno kaže
Mary Douglas u studiji "Čisto i opasno". Zagovarajući takvu tezu prelazimo
u dimenziju propitivanja binarnih opozicija, granica (humanog-animalnog,
djetinjeg-odraslog, muškog-ženskog, ljudskog-mašine, zdravlja-bolesti) i
opasnog, s aspekta psihologije, sociologije i kulture.

Psihologija, sociologija, kultura

Performans Anam Care pred kamerama otkriva njena različita stanja

uma, njene feminine i zavodničke poze s dozom prefinjene erotike, krajnje
kompletirane ranjivim stanjem duha i izloženosti društvenim kritikama,
ali i osnažujućim potezima kojima se slavi žensko tijelo u zanosu prirode,
slobodno, samovoljeno i autonomno. Filmski put prihvatanja ženskog tijela
u prirodnom stanju i okruženju ne samo da je poziv na dijalog i uvođenje
stvarne slike žene u javni prostor, prije svega to je odluka da se krene pu-
tem kojim žene idu rjeđe ili skoro nikako. U oštroj opoziciji naspram ideala
"glatke i perfektne kože", isklesanog tijela tačno određenih proporcija, čvrstih
grudi, zategnutog i mejkapiranog lica, zdrave kose, dijeta, vježbi, depiliranja,
estetskih operacija, barbizacije žene, otkrivaju pozadinski, ali itekako kruci-
jalni ideološki razlozi submisije žene - perverznost industrije ljepote iskazane
kroz modu, ali i pornografiju. Postiđene biologijom naših tijela dakle, našim
dalakama, žene su prisilno uvučene u zamku postkapitalističkog konzume-
rizma, primorane da zarad društvenih standarda troše (u društvenoj i tržiš-
noj potplaćenosti i neprivilegiranosti) novac na raznolike intervencije, time i
svoje slobodno vrijeme.Dokaz ovome je procjena da 99% žena uklanja dlake
(studija načinjena u SAD-u), ali i procjene koje potvrđuju da će se do nared-
ne. godine na svijetu u ovoj industriji, plaćanja roze-poreza, konkretno za
uklanjanje dlaka, utrošiti nevjerovatnih 1,3 milijarde dolara. Žene zavedene
vizijom glatkoće, tim zavjetom starim oko stotinjak godina u modnom smi-
slu, čiji istorijat možemo pratiti još od staroegipatske civilizacije (ukljanjanje
dlaka iz religijskih razloga), starorimske (uklanjanje dlaka kao simbol višeg
110
 Zeničke sveske

klasnog statusa) ili srednjevjekovne (kao sinonim za modu, uklanjanje dlaka

s lica i sl.), žene su upućene, u sprezi sa zapadnjačkim kulturološkim i civili-
zacijskim obrascem koji se uzdiže u ubitačnoj sumanutosti, da su "dlake na
ženskom tijelu tabu" (Smelik, 2015.). Jednom odbačena, tabuizirana dlaka,
"može biti lako uklonjena" (ibid). Svi ovi vanjski faktori potiču na otkrivanje
i razvijanje dubljih motiva za uklanjanje dlaka.
Vratimo se na biološku i psihološku ravan. Prepravljanje ženskog tijela
izazvano sistematskim uticajima industrije ljepote i patrijarhalnim norma-
ma je opovrgnuto ovim filmskim bodljikavim subjektom. Uprkos tabuizaciji
i stigmi rediteljka je uspjela da uhvati metafizičku suštinu Carine pjesme, tok
i oscilacije između nadnaravne snage i ranjive nesigurnosti. Stihove i krajnje
iskren govor, Plumb je popratila scenama ogoljenog tijela njene žene subjek-
ta u saglasju s prirodom. Njena junakinja, još od djetinjstva, sa samo osam
godina, prezrena od strane "tipa" i njegovog zgađenog pogleda, stanje dobro
zapamćeno, propituje odnose čistote, stida, krivnje prema ženi i njenom tije-
lu. Optički priču o odbijanju i prezrenosti prate kadrovi kaktusa kao metafore
straha, zaziranja ali i otpora prema dodiru. Žene žive upregnute u poredak
koji, kako veli Mary Douglas, prezire prljavo i zazire od opasnosti nepozna-
toga. Pomenuto gađenje na dlake u smislu abjekcije označava nesigurnu i
nestabilnu granicu između unutar i izvan tijela, narušiteljskog faktora prema
identitetu, sistemu, poretku jer se "ne poštuju granice, pozicije, pravila" (Kri-
steva, 1982.). Rediteljka i pjesnikinja u filmu su prevazišle sve granice: psiho-
loškog (stid, krivnju), tjelesnog (u biološkom smislu, estetskom, erotskom),
normiranog (zašto je muškarcu dozvoljeno da ima dlake, a ženi ne kao va-
lidiranje postojanja), binarnog (u smjeru osvajanja javnog prostora i izlazak
iz sfere crnog kontineta, zastrašujućeg i privatnog). Fenomenalan potez koji
prožima film je konfrontiranje i osvajanje prostora što se postiže ukrštanjem
ženske forme i egzistencije s njenom privatnom sferom (scene kad je ogo-
ljena i erotizovana u kadi) i dvojakog izlaska u javni prostor (poziranjem za
akt, stopljena s prirodom, oceanom, drvećem, simboličkim kaktusima, sun-
čevom svjetlosti etc). Korištenje prirode kao njenog svojstvenog ambijenta je
i u funkciji perpetuiranja efekata oslobođenja.
Institucionalizovani diskurs i kulturalne prakse u fukoovskom smislu
prozivodnje sebstva (Anneke Smelik) obezbjeđuju nasilje, nadziranje, mije-

111
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

njanje i usavršavanje tijela. Zapravo, moramo priznati da je žensko tijelo u

prvom redu opkolila pomjerena retorika muškaraca sa sumnjivim pokrićem,
izgovorena praksama higijene, čistoće, ili, kako Imogen Bristow sjajno pri-
mjećuje: dlake i čistoća povezani su s menstrualnom krvi koja se smatra ne-
čistom, otrovnim produktom tijela naspram koje stoji opresija prljavog, ne-
urednog, odurnog mirisa, odbojnog, nečistog, na kraju i opasnog, u kojeg je
investirana "moć i opasnost". S druge strane, trend uperen protiv žena koji za
model ima porno-glumice, otkrivanje tijela dovodi u blizinu oralnog seksual-
nog zadovoljstva, pa ukoliko ne ispune zahtjeve, ne uklonu dlake, ženama će
biti uskraćeno pravo na orgazam. Složena ženska seksualnost (Luce Irigaray),
filtrirana frojdovštinom i pronografskim poigravanjem ženskim tijelom kao
objektom seksualnog interesa, uokvirena je još jednim modusom - prozvod-
njom efekta dječijeg tijela - pokornog, infantilnog, mladolikog, bez prava na
odlučivanje. Film nam zaista ozbiljno postavlja pitanje ženskog prava na iz-
bor. Nedostatak izbora i odlučivanja, raspolaganja vlastitim tijelom, prikazan
je preklopljenim i podređenim tijelom - među kaktusima (prirodom) koji
stoje uspravno. Ova simbolička pobjeda društva i kulture nad ženom i nje-
nim tijelom, zbilja je samo trenutak, opoziv savjesti, jer žena, kako je pred-
stavljaju Cara i Plumb, može, smije i mora biti u svom prirodnom stanju.
Nasuprot ove pobijeđenosti stoje dlakave noge naše junakinje koje dobijaju
glas, a kadrirana žena, subjekt svojih izbora, u svečanoj odjeći slavi sebe, svoje
nasljeđe i ženski arhetip, kulturalno drugačiji, onaj afirmirajući kroz boginju
i božanstveno. Cara u stanju pune povezanosti sa sebstvom podsjeća na bogi-
nju Baubo, nasmijana, erotična, lascivna i vitalna.
U ovim preslojavanjima i osciliranjima između snage i sumnje dvije di-
menzije su od izuzetne važnosti - bol i poza. Bol uzrokovana skidanjem i od-
stranjivanjem dlaka, da ne pominjemo iritacije, rane, urasle dlake i sl., vizual-
no rasterećenu i sačuvanu prati, pokret rukama pjesnikinje u rascvjetavanju,
simbolički možemo shvatiti kao bolno mjesto iz kojeg se rađa cvijet, a znači
okret ka promjenama. Drugi detalj, ogoljeno poziranje, koje zadobija sasvim
drugačiji smisao, osim onog kulturološki seksističkog i vulgarnog, je ženski
akt koji u ovom filmu i na ovaj način, prije svega, otvara pitanje izloženosti
javnosti, izloženosti prirodnog tijela posmatranju, gledištima, kritikama, ali
i reprodukciji. Ta dočarana izloženost i ranjivost su pojačane tokom ljetnog
perioda, i u tom smislu u filmu nastupa izvjestan zaokret. Cara se plaši ljeta i
112
 Zeničke sveske

izloženosti svoga tijela podsmijehu, dobacivanjima, stigmatizaciji. Ali uklju-

čivanjem gledateljke, njenim uvlačenjem u priču o autonomiji i hrabrosti, sad
već "podržavateljkama dlakave emancipacije", junakinja se zahvaljuje kom-
pletno ogoljena i svoja pred očima javnosti. U svoj silini prihvatanja tijela,
izbora i slobode. Kraj filma, kojeg je Julia Jarvis determinisala kao odu žen-
skoj dlakavosti, potvrđuje jedini ispravan stav u borbi protiv zamki kulture,
psihologije, patrijarhata, industrije, tradicije, društvenih normi, mazohizma,
submisije i snažno afirmira žensko pravo da izgleda i živi kako hoće. Pobjed-
nički osmjeh metaforički sugeriše snažnu okrenutosti ka sebi, slobodi, auto-
nomiji i potrazi za izvorom sreće u vlastitom tijelu.

113