ZAPAD, PROPAST, BOG, UŽITAK

Patrik Weiss

P ustimo da nas obuzme ova misao, da nas obuzmu ove riječi i nemoj-
mo ih shvaćati politički, već ljudski. Budimo u istini, i nastojmo doći
do Biti. Budimo rado-znalci: Ne dođe li do izlaska iz ove epohe, bilo bi naivno
da će doći do kraja povijesti, ali zasigurno će doći do kraja povijesti jednog du-
gog i temeljnog civilizacijskog kruga. Jasno je da postoje određeni ciklusi i da se
ne može očekivati vječno trajanje određene civilizacije, ali zbog čega napustiti
vlastite sebe, ako još uvijek postoji iskra i snaga koja bi mogla vratiti život i to
bolji, jednoj tradiciji koja ipak u dubini nije potpuno izmorena. Zašto isključiti
aparate našoj civilizaciji i nama samima ako još uvijek postoji život koji buja
i koji može obasjavati, stvarati; koji na kraju krajeva još uvijek može zaraditi
vrijeme da poravna svoje stare račune i dođe do novih vrijednosti i spoznaja
koje bi trajno mogle urediti probitak Sljedećima. Zašto ne revitalizirati vlastitu
kulturu za probitak nadolazećeg. Zašto se ne uzdići i hrabro pokazati uzviše-
nost i snagu da nas nije strah jednom prevazići i sagorjeti same sebe. Zbog čega
ne ustrajati i zbog čega ne završiti tragično. Tragedija je sama istinska i iskon-
ska Bit zapada. Zašto se ne otvoriti mišljenju i Tragično okončati naš put… Za-
što završiti ponižen i uvrijeđen. Zašto se poraziti, ako (se) možemo pobijediti?
Pogledajmo ove riječi što slijede vezane za kraj i prazninu koje izriče Ma-
rio Kopić u svom eseju o Blanchotu: Dijalektika propasti u kojoj nema sukoba,
u kojoj ono što uništava hoće sasma uništiti, a uništeno otkloniti uništenje i
u aktu sjećanja sačuvati ga i obnoviti, rađa mišljenje koje ne može poroditi
nikakvu Misao, nikakav Smisao, jer je samo pitanje Smisla besmisleno, nego je
72
 Zeničke sveske

neprekidno kazivanje nekazivog, predstavljanje nepredstavljivog, produbljenje

ponora, kopanje u praznini u kojoj je nestalo ono posljednje, kad je sve rečeno,
ono što ostaje da se kaže jeste još samo katastrofa sama. Ruine riječi, bljeskovi,
tragovi, fragmenti… Blanchot iskušava krajnje mogućnosti jezika, što se najbo-
lje manifestira u suočavanju sa šutnjom i smrću.1
No, ovo što ovdje izriče Kopić je jedan individualan hod, kretanje čo-
vjeka; tu-bitka ka svojoj istini. Kretanje prema suštini svoga bića u svijetu.
Ovdje se radi o okretu spoznaje čovjeka; te o sukladnom djelovanju/pisanju
pojedinca zaronjenog u ono Ništa. Ovdje se tu-bitak pita o Biti katastrofe,
praznine i na posljetku uvijek smrti. Smrt je u svojoj Biti, uvijek već i nikada
još ( puni/vječni ) život. Život i smrt se opiru događaju, oni su zajedništvo
protjecanja. Život i smrt nisu trenutci koje se treba i može iskusiti. Oni su Bit
bitka čovjeka - proces (vječnost) postojanja u (ne) - suštini / neizvjesnosti
izvjesnosti neizvjesnog. No, moramo shvatiti da je ovo hod "pojedinca - in-
dividue". Taj hod, takav okret ne može biti u srcu jednoga društva, jer smrt u
i kod pojedinca nije i nema isti "značaj" kao u jednom društvu. Društvo kao
cjelina ne može se okrenuti ispisivanju šutnje i praznine. Hod duha prema
neizvjesnom i mogućnosti nemogućnosti se uvijek događa na osobnom pla-
nu. Društvo kao društvo jedino može prisvojiti/stvoriti diskurz katastrofe/
propadanja ili, s druge strane, cvjetanja, bujanja, a taj diskurz je uvijek odnos
moći i nikada ne doseže samu Bit koji može dosegnuti pojedinac. Na tragu
psihoanalize mogli bi tvrditi, ne da društvo ne postoji, već da je društvo uvi-
jek nekako lažno, no ta laž može biti pozitivnije univerzalna ili negativnije
partikularna, jer bujanje osvaja, dok propadanje uništava. Kolektivno uro-
njenje u prazninu nije ništa drugo nego jačanje institucija kojima odgovara
promicanje tog sveopćeg straha, neizvjesnosti i predaje. Mogli bi sve to saže-
to izraziti ovako - promicanje kolektivnog nihilizma sa svrhom lakše domi-
nacije. Ovo nametanje je danas prešlo u hegemoniju, u potpuni konsenzus i
prihvaćanje svoje sudbine.
Usud propasti (za Zapadni kolektiv), međutim, još nije došao. Diskurz
katastrofe treba se shvatiti u svojoj Biti, a ta bit je, dakako, i ideološko/politič-
ke prirode. Ona rezultira pojavom totalitarizma i fašizma, što se nedvojbeno
sve više uo/bli/čava u današnjoj Europi.

1 Mario Kopić iz eseja "Enigma Blanchot"

73
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ono što se događa na individualnom planu i ono što se događa na ko-

lektivnom je potpuno drugačija stvar. Kolektivno je nužno političko, dok
osobno, ljudsko nužno to nije. Glavna razlika je što tu-bitak kada ispisuje
katastrofu i prazninu nužno pita o njihovoj Biti, on su/pripada u i ka njima.
On ih egzistira. Naše Zapadno društvo je nesumnjivo u praksi i djelovanju
uronjeno u diskurz propadanja, ali moramo shvatiti da je to samo pozicija
ne/moći. Kolektiv ne pita o Biti katastrofe/kraja/propasti. Kolektiv je izgu-
bljen, što i jeste cilj nametanja "prakse" kraja koja izvire iz tehničke epohe i
mišljenja. Ono što slijedi je jedan pokušaj tematiziranja problema i isto tako
jedan skromni pokušaj prijedloga rješenja.
Stoga, budimo na oprezu! Neka ne dođe do kraja prije nego što je početak.
Neka ne bude glas, ako ga ne čuva tišina.
No, prije nego što zakoračimo u daljnju razradu, bitno nam je istaknu-
ti poveznicu između prethodno rečenog i onoga što slijedi (prvenstveno se
ovo odnosi na Intuiciju). Ono što sam htio izreći citirajući Maria Kopića iz
njegovog ogleda o Blanchotu je to, da se mogu razlikovati "visoki i uzvišeni -
filozofi/pjesnici - Čovjek u svojoj svjesnoj egzistenciji" i oni drugi - odnosno,
većina građani/ljudi u prosjeku, te da istinu, odnosno osluškivanje uzviše-
nog pojedinca nikada ne treba izjednačavati s istinom društva. Nadalje, bio
u krivu ili ne, duboko vjerujem da je ono što može dotaknuti Čovjek kao
osamljeni bolesnik istina, dok je nužno sve društveno u najboljem slučaju
samo izokrenuta slike te ili neke druge istine. Međutim, to nikako ne znači
da se može i mora bez društva, da društvo ne posjeduje svoj vitalni element.
Ovaj tekst teži biti poruka Zapadnom društvu, da i ono može, ukoliko to ui-
stinu voljno ne želi, odbija propasti, voditi živi život. Također, ova bilješka je
prvenstveno namijenjena ovim posljednjima, u ničeanskom smislu, ljudima
Zapadnog društva. Htio bih naglasiti da je razlika koju ću u nastavku iznijeti
nužna kako bih prikazao da je moguća sloboda, a ona je najbliža suštini na
osobnom planu, odnosno da društvo nikada ne može u potpunosti razoriti
Čovjeka, kao jedinku zagledanu u sebe, unutarnji sve/mir. Tim naglašava-
njem htio sam istaći da se oni što dodiruju Bit nikada ne moraju bojati, dok
bi se ovi koji ju ne dodiruju upravo trebali uplašiti, jer postoji mogućnost da
ukoliko dopuste/imo Zapadu da se surva, nikada se neće ostvariti mogućnost
da većina stupi "u" Bit.

74
 Zeničke sveske

Kako bi se sve ovo pojasnilo, nije potrebno previše okolišati. Dovoljno

je da citiramo jedan fragment Nenada Obradovića kako bismo pokazali koji
to osluškuju one koji dodiruju Bit, one koji misle intuitivno: Ko nije spoznao
samoću, taj nije osetio život. Jer osetiti život može neko ko u samoći zadržava
pogled pri sebi. Povlačenje posreduje izuzetnom. Samovanje, kaže Heidegger,
ima iskonsku moć - ono ne odeljuje već čitav opstanak izbacuje u široku blizi-
nu biti svih stvari. U pismu Ernestu Jüngeru, leta 1949., Heidegger piše da je
"najviša sloboda, izdržati samotnost". Beckett samoću vidi kao utočište, kao
mogućnost preživljavanja. Društvenost ograničava, samoća podstiče. Kafka,
takođe, nastoji biti sam, jer svedoči:"Sve što sam uspeo da učinim, samo je re-
zultat osame. Strah da se vežem, da se pretočim. Onda više nikada nisam sam".
Krleža samoću vidi kao jednu opasnu, ali - za opstanak čoveka - sudbonosnu
snagu. Samoća nije praznina u pravom smislu te reči, ona se otvara ka praznini
jer se tako otvara ka mnogostrukosti pitanja koja vode svesnosti o rasparča-
nosti egzistencije, ne-ukorenjenosti. Pogled iz čistine otvara  horizont. Samo
je praznina kadra da proizvede smislenost i pozitivnu društvenost. Tek prema
praznini čovekovog bitka možemo govoriti o punoći čovekovog života.
Ovo što je izrekao Obradović tako "raskošno jednostavno" vezano za isti-
nu Čovjeka, usudit ću se sažeti pod pojam Intuicija. Ona je nematerijalna
stvarnost - osluškivanje onoga što Jest i kako Jest u svojoj Biti. Utoliko, intu-
icija se razlikuje od ideologije. Štoviše, ona je njena dijametralna suprotnost.
Misao, ne Mišljenje, koje je oduvijek strepnja ka i pred nadolazećem, otvore-
nost za mogućnost razrješenja očajavajućeg i tjeskobnog osjećanja kroz samo
očajavanje i tjeskobu, odnosno otvorenost za sjedinjenja može se podijeliti
temeljno na dvoje: intuiciju i ideologiju. Kao suprotnost intuiciji, ideologija
je praksa, odnosno materijalizirana svijest. Svijest okrenuta ka "konkretnom".
Svako mišljenje ima pripadajući medij - izaslanstva, iza/slanja u postojanje
kao sebepostojanje uronjeno uvijek u su-postojanje. Tako, na primjer intui-
ciji odgovara Jezik - kao ob/jedinjenje. On je hermeneutički - samo/otvoren
tumačenju za sve(t), kao tumačenje onog istinitog. Jezik je op/koračenje po-
jedinačnog ka općem samo kao nužni preduvjet vraćanju razumijevanja sebe
samoga kao onoga (nikad još) po sebi. Ideologija kao misao konkretnosti, u
tom slučaju čak i kao misao politike, potražuje drugi medij, tj. govor. A govor
je uvijek već i nikad još u potpunosti realizirana performativnost. Nakon što
ideologija interpelira (objekt) spoljašnost (koji se interpelira samo radi dru-
75
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gih (tu-bitaka), s ciljem manipulacije radi ostvarenja užitka, ona se koristi

metodama deskripcije kako bi održala svoju prvotnu performativnost. Nje-
zina deskriptivnost nije istinski opis iz razloga što opis kao takav može biti
jedino hermeneutičko - fenomenologijski, dakle u "području" Jezika, a ideo-
logija ne zalazi u područje otvorenosti, već (na) slagivanjem zamagljuje istinu
i Ništa (koje inače nikada nije "samo" ništa) te ih po/d/vodi pod "prisutnost".
Ideologija nikada nije stvaralačka, već rušilačka snaga. Jedino je putem
intuicije i u njoj dana moć stvaranja koja također ne isključuje niti stvaranje
putem destruiranja. Ideologija je najčešće primarna, odnosno učestalija sna-
ga mišljenja jer ne zahtijeva disciplinu i Obrazovanje u smislu oblikovanja.
Disciplina ovdje mora biti pojmljena kao samoreflektivnost i sa/znanje mo-
gućnosti trpljenja hoda ka onom jednom sebe-ukinuću. Disciplina je stanje
duha nužno pred/uvjetno za Mišljenje da dođe do svoga izražaja. Disciplina
je stanje duha koji očajava, a svako očajanje je poezija; pro/izvođenje. S vre-
menom je Zapad sve više upadao u krizu koja je uvjetovana novim iz/dankom
mišljenja čovjeka nihilizma, a to je pojava tehničkog načina raz-umijevanja i
raz-tumačenja. U svojoj biti tehnika je način otkrivanja, a ona otkriva samo
na način da, paradoksalno, skriva, odnosno razjedinjuje samo/razumijevanje
i tumačenje. Ona ih iscrpljuje, jer ih obuhvaća i prema njima se odnosi kao
prema nečemu zamjenjivom, po/trošnom tj. netrajnom, privremenom. Teh-
nika, odnosno Tehničko mišljenje i samim time mišljenje tehnike, jer u teh-
nici, u njenoj epohi ona postaje ta koja misli, a ne čovjek, baca čovjeka u više
no potrebnu rastrganost odvlačeći ga od užitka. Činom odvlačenja od užitka,
odnosno nastupom epohe Zapada, zaborava užitka, čovjek je lišen mogućno-
sti ideologije - čiji je jedini pozitivni element djelovanje, bez obzira na etičke
vrijednosti; znači lišavanjem ideologije čovjek je lišen djelovanja, a samim
time nastupa duboko razočarenje, depresija i dolazi do pojave impotentnog
društva - društva u čijem se zadahu osjeća zamor. Tu je bitno shvatiti Užitak
kao noseći stup čovjekovog djelovanja kao djelovanja uopće, a tehničko - ni-
hilističko "društvo" kao epohu koja odvlači od "nužnog" užitka potrebnog
čovjeku kako ne bi "pro - pao".
Moramo napomenuti da negativna stanja u epohi tehničkog mišljenja
nipošto nisu negativna stanja koja se javljaju kod tu-bitka u Mišljenju, kod
tu-bitka koji osjeća svoju egzistenciju. Tada su negativna stanja nužan uvjet

76
 Zeničke sveske

njegova egzistiranja - istupanja - i posjeduju bitni karakter, Karakter Biti.

Također, nužno je za navesti da je Intuicija veoma rijetka pojava, rezervira-
na samo za hrabre i uzvišenje duhove, odnosno disciplinirane, a Disciplina
je ovdje uvijek proces samo/obogaćenja. Time želim reći da bez obzira na
epohu u kojoj se nalazi čovječanstvo, uvijek za Uzvišene postoji mogućnost
iskonskog, intuitivnog - Jezičnog Mišljenja, premda nikako ne treba isklju-
čiti utjecaj i kontekst koji će ipak u određenoj mjeri utjecati ne neki dotični,
uzvišeni tu-bitak. Ukoliko je epoha otuđenija, utoliko će, jasno, biti manje
Intuicije.
No, što sam svime ovime zapravo želio reći? Htio sam upitati za užitak.
Osjetite li ga? Pro/mislite li ga? Htio sam pokušati doći do bitnih značajki
same Biti užitka.
Zamislite! Vani je noć. Osjetite prozorsko okno kako podrhtava pod sve
jačim naletima vjetra. Gledate napolje kroz male rupice na roletama. Čuje-
te mrak. Čujete kako svijet nemilo podrhtava. Vidite svoje ruke kako drhte,
lagano se tresu. Okrećete se. U sobi je toplo. Sigurno? Postupno se opuštate,
zatim ponovno stišćete. Znatiželjni ste i opet gledate kroz te male rupice. Po-
činjete osjećati robusnost postojanja. Hvata vas strah pred grubošću svijeta.
Želite se utopliti. Uroniti u ljubav. Čučnuti, sklupčati u sigurnost/i. Ustajete
i odlazite pod tuš. Nagi zalijevate se toplom vodom. Gledate kako voda klizi
niz vaše tijelo, kako priljubljuje dlake jednu niz drugu, gledate kako voda po-
kriva svaki djelić tijela i počinjete se osjećati sigurno; osjećate punoću samo-
stalnosti. Znate da svi ti osjećaji naviru zbog topline, ali vi se ipak ne osjećate
toplo, već sigurno. Doma ste. Nalazite se u sebi. Puštate da se po vama sliva
mekano, svileno vrela voda, puštate da godi. Ne želite završiti. Nigdje otići.
Osjećate tu je mjesto - da je oduvijek i trebalo biti tu; ispod te meke, tople,
sigurne vode. Osjećate kao da nema više strahova i da je ovo osjećanje dovolj-
no da se stope subjektivno i objektivno, da postanete jedno sa spoljašnjošću.
Ako poznajete ovaj osjećaj, onda poznajete i da bi ste zauvijek željeli ostati u
milosti toga osjećaja, da nikada ne želite izići iz te praelementarnosti. Svjesni
također da tomu mora doći kraj i da ćete opet ostati na osami, jadni i tužni.
Tu je zapravo riječ o tome da želite uskrsnuti. Da je uskrsnuće jedini način da
se taj trenutak potpune milosti zauvijek ne izgubi.
O čemu je zapravo riječ?
77
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Radi se o tome da je za potpuni doživljaj osjećaja, prethodno opisanog,

potrebno da ga se ovjekovječi, da postane besmrtan, vječan. Kada bi to po-
stao onda bi dosegnuli istinski užitak, užitak po sebi, jednom riječju Užitak.
No, da bi se Užitak ostvario potrebno je uskrsnuti. S obzirom da je zapadna
civilizacija duboko ideološka, znači prožeta traganjem za užitkom i nesum-
njivo uskrsnućem, jasno je što je njena glavna preokupacija i dosadašnja bit.
Bit Zapada leži u njegovoj potrazi za užitkom i uskrsnućem kao metodom
njegovog samoobnavljanja. Užitak i uskrsnuće su vezani jedno za drugo, oni
su skoro pa istovjetni. Međusobno se ne isključuju, već potražuju/pronalaze.
Uskrsnuće kao postupak za postizanje užitka funkcionira na principu trans-
cendencije - u smislu dosadašnje metafizike. Mišljenje "i" Jezik transcen-
denciju "shvaćaju" kao temeljno raspoloženje tu-bitka, kao otvorenost sebe
sama, kao samoostvarenje, kao otvorenost ka i za samu mogućnost "odno-
šenja". Transcendencija je želja za i nemogućnost inkorporiranja sebe sama
u sve(t) - istinu, te podnošenje očaja kojeg takvo stanje "uzrokuje".
U Ideološkoj sferi mišljenja i djelovanja pak transcendirajući, zapadni
čovjek pokušava uskrsnuti kako bi ostvario užitak, odnosno kako bi postao
kompletan, totalan, univerzalan. Ova činjenica objašnjava sve ostale "luđač-
ke" karakterne crte zapadnog čovjeka, njegova nasilja, manipulacije, ratove,
podlosti. Na kraju krajeva ova silna želja za užitkom i opsjednutost uskr-
snućem nužno do/vode do nihilizma - do epohe tehnike. Njome je čovjek
htio manipulirati uskrsnućem da bi došao do Užitka. Teren za to je stvorila/
otvorila smrt Boga, krivo, ideološki shvaćena. Bog inače predstavlja ograni-
čenje Užitku. On funkcionira, između ostalog, kao superego. Boga se nužno
mora transcendirati kako bi se moglo uskrsnuti. Bog je spoljašnjost koja se
ne može prisvojiti. U stvari, na prvu paradoksalno, Bog bi bio istinski uži-
tak, Užitak kao preostatak, nikada ostvariva Stvar - Das Ding. U osnovi Bog
je užitak par excellence, no on kao takav ne odgovara i ne može odgovarati
Zapadnom čovjeku. Usmrtivši Boga otvorile su se, odnosno raspale granice
morala i dozvoljenosti koje su dopustile tehnici da se razuzdano "razvija"
prema načinima ovladavanja svime, a kao posljednji cilj ovladavanjem ži-
votom, uskrsnućem. Zapadni čovjek je patološki vezan za i uz užitak. No,
obzirom da je pretjerao u tehnici, da je tehnika preuzela Zapadnog čovjeka,
on je izgubio mogućnost ostvarenja bilo kakvog užitka. Izgubivši nadu u mo-
gućnost užitka, Zapadni čovjek je zapao u nihilizam.
78
 Zeničke sveske

S obzirom da "stupiti" u Intuiciju nije nešto što se može "dogoditi" samo

tako od sebe, moramo potražiti neko drugo rješenje, barem prijedlog rješe-
nja. Ovdje bih dometnuo da Intuicija - Mišljenje - Jezik za "cilj" imaju sago-
rijevanje tu - bitka pomoću "punoće". Jezik do/kida čovjeka, izručujući ga
Krčenju i istovremeno Čistini - to izručenje je mogućnost punoće kod i za
čovjeka. No kao rješenje ove tehničko - nihilističke epohe Zapada, a s njime
i cijeloga globusa, možda se nameće pitanje o povratku Boga. No taj Bog,
vjerujem, nikako ne bi trebao biti antropomorfan niti bi trebao biti kastracija
Užitka. On također ne bi trebao biti shvaćen niti kao Užitak sam, kao užitak
koji je odmetnut i otuđen čovjeku, već kao uz njega (čovjeka) prijanjajući.
Potreba za re/konstrukcijom Boga možda je trenutno jedno od najtemeljni-
jih pitanja koje uopće možemo postaviti. Postavljajući to pitanje nipošto ne
trebamo, niti smijemo odbaciti našu dosadašnju kulturu i tradiciju. Time bi
samo još ažurnije dokinuli nas same - Zapad, a time, možda, i svijet. Zato
ovaj put bi problem trebalo sagledati iz pozicije prijateljstva. Možda - i treba-
mo biti svjesni da nad tim "možda" - još uvijek visi itekako veliki upitnik, ali
to možda, možda traži pristup Bogu kao shizofreniji. Kao podjeli nas samih,
našeg sebstva na dvoje. Možda pristupiti Bogu kao ljubavi, Bogu kao nama
samima, koji imamo i jesmo (satkani od) ljubav/i. Možda je krajnje vrijeme
da dostojanstvo i blagost uđu u društvo i stupe u nas same kao pripadnike
tog društva i još, možda, istječe vrijeme odlaganja da sve ovo olako shvatimo.
Ovaj tekst2 nema namjeru reći da je Zapad bolji ili uzvišeniji od ostalih
civilizacija i kultura, već ima za reći ono bitno: dopustimo li da Zapad pro-
padne, da prosto ne-bude, onda nikako ne možemo i nećemo moći pustiti
druge da budu. Ovdje odnos predstavlja nužno univerzalni, recipročno sve
- važeći odnos.

2 Njime ovom prilikom želim zahvaliti osobama koje su duboko potaknule moje mišljenje, koje su
veoma utjecale na moj rad i koje se nikada ne boje izreći ono Bitno: Nenadu Obradoviću i Mariu
Kopiću.
79