O JEZIKU I NESVJESNOM*

Marko Raguž

R oman Foe počinje brodolomom nakon kojeg se glavna juna-

kinja zatiče na pustom ostrvu. To pusto ostrvo pripada Ro-
binsonu Crusoe-u i Petku – jer je to jedan postmoderni zapis koji kao
svoju podlogu ima poznati roman Daniela Defoe-a Robinson Crusoe. S
tim da je glavna junakinja Coetzee-vog romana žena iz čije perspek-
tive se govori o Robinsonu Crusoe-u i njegovom životu na pustom
ostrvu. To pusto ostrvo s nekoliko stanovnika je poput ove naše pla-
nete Zemlje u beskraju prostranstva vasione. Jer i naša planeta Zemlja
je u tim kosmičim razdaljinama poput jednog napuštenog ostrva - na
kojem živi čovjek, koji pokušava da se izbori sa surovom prirodom,
da je kultivira i da u nju unese poredak čovjekove hijerahije i kulture,
koju je dosegao na ovoj planeti. Tako i Robinson Crusoe pokušava da
kultivira ostrvo na kojem se slučajno zatekla glavna junakinja Coet-
zee-vog romana Susan Barton. Sve je naravno podređeno čovjekovoj
potrebi da preživi u okolnostima koje vladaju na planeti s tako suro-
vim uvjetima života. I to ostrvo kao da plovi okeanom kao što Zemlja
plovi kroz vasionu. Međutim, roman južnoafričkog pisca Coetzee-a
je postmoderno ponovno ispisivanje klasičnog teksta, s tim da se u
njemu kao glavna problematika upisuju i neke nove književne pre-
okupacije savremenog života na planeti. Pa tako i dolazi do toga da
*
Bilješke o političko-umjetničkim i civilizacijsko-kulturnim čvorištima uz roman Foe J. M.
Coetzee-a
277
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

je centralna ličnost u ovom Coetzee-vom romanu zapravo crnac Pet-

ko, a ne Susan Barton ili Robinson Crusoe, jer je čitav roman zasno-
van na Petkovoj nemuštosti, okrutnoj činjenici da su mu robovlasnici
u mladosti odsjekli jezik i da nema sposobnost da govori niti može
da svlada jezik. Petko zapravo predstvalja taj ogromni prostor Ne-
svjesnog u kojem je uronjena i svijest čovjeka, i to je zapravo stanje
u kojem se nalazi većina živih bića na planeti Zemlji, pa tako ovdje
Petko predstavlja tu egzotičnu civilizaciju crnačke populacije prema
kojoj se Zapadni Čovjek tako surovo ponaša prodajući ih kao roblje i
iskorištavajući na mnogo drugih načina. Ovdje se kao problematika
nameće odnos Centra i Periferije, jer Susan Barton je iz Engleske kao
i sam Robinson Crusoe, samo što je Crusoe u Coetzeeevom romanu
predstavljen kao svojevrsni izdajnik te zapadne imperije - ovdje En-
gleske, i koji je na pustom ostrvu otkrio nove vrijednosti života, a to je
dosegao kroz prijateljstvo s Petkom, tom drugom stranom zemaljske
kugle, koja nije usvojila Kulturu i Jezik zapadnih imperija - koje vla-
daju Svijetom.
Prvi dio romana Foe se odvija u divljini jednog ostrva na Okeanu
- i to je zapravo prostor u kojem se Petko nalazi kao svoj na svome,
jer tu ga niko, pa čak ni Robinson Crusoe, ne prisiljava da se mijenja i
da usvaja nova pravila života. Sam Robinson Crusoe kao da se odre-
kao tog nasljeđa civilizacije iz koje potiče, i svoga Jezika i Kulture i
uopšte nema namjeru da Petka podvrgava izvjesnoj dresuri, odnosno
utjerivanju u Jezik. Jer Petko razumije stvarnost u mjeri u kojoj mu je
potrebno da preživi i on ima svoj pojednostavljeni sistem za komuni-
kaciju, koji je Crusoe shvatio, time i prihvatio. Roman se približava
svome zapletu kada mala zajednica na pustom ostrvu biva prebačena
na brod - radi čega Crusoe uskoro umire, i Susan Barton se zajed-
no s Petkom vraća u Englesku. U tom smislu postoji podudarnost i
čvrsta veza na principu suprotnosti između Susan Barton i Petka, jer
ono što je ona bila na pustom ostrvu kao žena iz jedne imperijalne
zemlje, to je sada Petko u Engleskoj sa svojim manirima urođenika i
nekoga ko uopšte ne poznaje ‘zakonitosti’ života u jednoj zapadnoj
imperiji. Susan piše pisma izvjesnom piscu - gospodinu Foe-u, i na
tim pismima je zasnovana čitava druga polovina romana. Gospodin
278
 Zeničke sveske

Foe je jedna patrijarhalna figura koja se bavi stvaranjem u Jeziku, i on

je osoba koja bi trebala da ispriča njenu povijest na pustom ostrvu,
odnosno on bi nečemu što je neizrecivo trebao da pruži mogućnost
da bude izgovoreno - i Susan se nada da će na osnovu te priče o pu-
stom ostrvu u Engleskoj postati poznata i bogata, i da će se riješiti
egzistencijalne krize u kojoj se zajedno sa Petkom nalazi. Po dolasku
u Englesku fokus priče se prenosi na Petka jer on niti ima Jezik, niti
je sposoban da taj Jezik nauči, a time da prenese u taj sistem znakova
život u dijelu Svijeta koji nije pod domašajem Zapadne imperije i koji
se odvija u zoni Nesvjesnog do kojeg nije dopro sistem Jezika. O tom
prostoru Nesvjesnog najbolje govori primjer iz prvog dijela romana,
dakle, dok su još bili na ostrvu: "Ali Petko nije išao u ribarenje. Pošto
je rukama odveslao nekih stotinjak jardi od stene i zašao među najgu-
šće trave, on zavuče ruku u neku vrećicu koju je nosio oko vrata i poče
da vadi šaku po šaku belih pahulja i da ih rasipa po vodi." Radi se o
nekom Petkovom ritualu, običaju koji se primjenjivao u toj rudimen-
tarnoj zajednici u kojoj je on odrastao, jer i tamo je postojao nekakav
odnos prema Bogu, neki rudimentarni oblici religije koji su zapadni
kolonizatori pokušavali da iskorijene, i prevedu na kršćanstvo sve
ljude koji žive izvan granica Zapadne civilizacije - koja podrazumije-
va vlastiti isključivi Jezik, Kulturu i Religiju.
Susan Barton je na ostrvu o Petku razmišljala kao o nekom psu
ili priglupoj zvijeri kao što "većina" ljudi koji pripadaju tom Zapad-
nom civilizacijskom krugu razmišlja o ljudima izvan te magične crte.
Međutim, nakon Petkovog dolaska u Englesku i njen odnos prema
njemu se mijenja. Pokušava da ga nauči pisati, kad već nema jezik ko-
jim bi mogao progoviriti, a pokušava i da ga navikne na cipele, ali joj
to ne polazi za rukom, jer Petko ne želi da se riješi svojih navika koje
je stekao u zoni u kojoj se živi na principima Nesvjesnog - nagonski
kako žive životinje i ljudi čiji je život još uvijek pod snažnim uticajem
divljine. Susan je svjesna da veliki grad nije mjesto za Petka i on, osim
rada u vrtu, dan je uglavnom provodio u kući, uvijek stojeći po ćoš-
kovima, jer nije mogao da se navikne na život u jednoj kući, u kojoj
‘prirodno’ vladaju uvjeti života imperijalnog Centra - kakav je u to
vrijeme bila Engleska. Čitav roman je zapravo zasnovan na ostrvima
279
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

unutar ostrva, a i sama planeta Zemlja je, kao što je već pomenuto,
zapravo jedno ostrvo u nepreglednom prostoru vasione. O tome se i
govori u romanu: "Da li je Baija bila ostrvo u okeanu brazilske šume, a
moja soba samotno ostrvo u Baiji?" Tako je i Petko jedno ostrvo unutar
Engleske, koja je i sama otočna zemlja. O takvom životu na principu
Nesvjesnog ponešto se natukne i u romanu Foe: "Dovoljna mi je i nada
da će se u njemu, ako vazduh zasitim rečima, iznova roditi uspomene
koje su zamrle pod Crusoe-ovom vladavinom, a s njima i svest da ži-
veti u tišini znači živeti poput kitova, velikih zamkova mesa što plove
miljama udaljeni jedan od drugoga, ili poput paukova, jer svaki pauk
sedi sam u središtu svoje mreže, koja mu je čitav svet. Petko je izgu-
bio jezik, ali zato nije izgubio uši - to sebi govorim." Stanje u kojem je
Susan zatekla Petka je zapravo stanje u kojem se nalaze sva djeca, u
tom prostoru Nesvjesnog iz kojeg ih njihovi roditelji i učitelji pokuša-
vaju izvesti, uvodeći ih u Kulturu i Jezik, i to uvođenje u Kulturu se
često odvija i na nasilan način. To zahvata ovaj roman, o čemu će se
detaljnije promisliti
* * *

Glavna problematika romana Foe tiče se pojmova intertekstual-

nosti i pripitomljavanja Drugog. Na kraju se tiče to i problematike
identiteta u kontekstu postkolonijanlne kritike. Sam roman Foe je za-
snovan na načelima historiografske metafikcije i postmodernističkog
dopisivanja klasičnih tekstova. Linda Hutcheon u Poetici postmoder-
nizma govori kako je narator u romanu Foe - žena, brodolomnik i Bri-
tanka, a da se tek u drugom dijelu romana shvata kome ona govori:
"Posle pročitane trećine romana otkrivamo da je primalac Danijel Foe
(kasnije DeFoee) kojeg je želela da ubedi da njenu priču ispriča svetu.
Drugi deo romana je specifično i očigledno upućen njemu, bar dok ne
nestane. Posle toga naratorka, Susan Barton, mora da piše sama sebi u
formi dnevnika, iako još uvek za Foeove oči."1 Gayjatri Spivak (Kritika
postkolonijalnog uma) kaže da Coetzee-ov roman ponovo "otvara dva
engleska teksta u kojima je rani osamnaesti vek pokušao da konsti-
tuiše marginalnost: Robinsona Crusoe-a (1719) i Roksanu (1724) Daniela

1 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 138/139
280
 Zeničke sveske

DeFoee-a (Daniel DeFoee)."2 Dalje Spivak navodi da je Foe DeFoeeov

patronim (tako su mu se prezivali roditelji). "Vraćanjem tog pravog
imena – stoga, implicitno, i realne knjige realnog autora – Coetzee ga
istovremeno pretvara u običnu imenicu (Foe – eng. neprijatelj). Čiji je
Neprijatelj g. Foe?"3 Na to pitanje je Spivak odgovorila na kraju svog
ogleda: "G. Foe je svačiji Neprijatelj, nasilnik koji osposobljava, jer bez
njega nema šta da se citira. (...) Sada želim da kažem da je taj Foe,
u istoriji, mesto potiranja linije između prijatelja i neprijatelja. Kada
neko hoće da bude prijatelj drugom, ono (mesto) povlači svoj grafe-
matski prostor. Foe omogućava pripovedanje te priče."4
"Crnac ustade i dade mi znak da ga sledim. Poveo me je, utrnulu
i izubijanu, preko peščanih dina a zatim stazom koja se uspinjala ka
brdovitoj unutrašnjosti ostrva. Ali nismo čestito ni krenuli padinom
kad osetih oštar bol i iz pete izvukoh dugačak trn crnog vrha."5 Ovaj
citat sa samog početka romana ćemo staviti u opoziciju sljedećem:
"On, primetila sam, nije birao kud gazi, tabanima je mlavio čkalj koji
je meni probio kožu."6 Već u prvih nekoliko stranica romana se mogu,
u obliku metanarativnih znakova, pronaći pitanja i problemi o koji-
ma ovdje govorimo – opozicija unutrašnjeg i spoljašnjeg, koje može
konotirati između sebe suprotne kategorije poznatog i nepoznatog,
pozitivnog i negativnog, našeg i tuđeg..., zatim je u jednoj rečenici za-
početo s problematikom koja se tiče pripitomljavanja drugog ("Uhvatila
sam jednog – guštera – u vreću i pokušala da ga pripitomim, hraneći
ga muvama..."7)...Susan Barton je, kliznivši u more, zaplivala prema
nepoznatom ostrvu. U tom trenutku, ostrvo koje se u daljini naziralo,
je za nju bilo tuđe, nepoznato, ono je u odnosu na njen svijet bilo -
spoljašnjost. Susret s novim svijetom i susret s Petkom i Crusoe-om je
susret s tuđim i nepoznatim. To najbolje dokazuje navedeni primjer
tabana koji krvare krećući se kroz novi, nepoznati prostor, i tvrdih

2 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",

237/238
3 Isto, str. 243
4 Isto, str. 260-261
5 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 6
6 Isto, str. 6
7 Isto, str. 6/7
281
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Petkovih tabana koji su srasli s tvrdom ostrvskom zemljom. Susan Bar-

ton kaže da je pratila Petka krećući se stazicom prema unutrašnjosti
ostrva. Za razliku od prethodnog primjera, sada se granica nepozna-
tog, tuđeg povlači, jer čak i kad je provela mnogo vremena na ostrvu,
kada ga je upoznala, Susan Barton se sa strahom kloni jednog kruga,
jezgre u kojoj je koncentrisano to nepoznato i strano: "Pošto me je Cru-
soe upozorio na majmune, pribojavala sam se izlaska iz logora. (...)
Pitala sam Crusoe-a za majmune. Kad je on stigao, reče, vršljali su po
čitavom ostrvu, zločasti i nezajažljivi. Mnogo ih je pobio, nakon čega
su se preostali povukli na stene koje nazvao Severnim Hridinama."8
Čitav Coetzeeev roman je oformljen prema ovom principu, tj.
principu krugova u krugovima - krugova poznatog u krugovima nepo-
znatog i krugova nepoznatog u krugovima poznatog. "Bili ste u Baiji, reče
on. Baija je samo ostrvo na obodu brazilskih šuma."9 Postoji još jedan bolji
primjer: "Da li je Baija bila ostrvo u okeanu brazilske šume, a moja
soba samotno ostrvo u Baiji?"10 Susan Barton je na početku svog ostrv-
skog života bila uljez, paganin – u odnosu na Crusoe-a, Petka i Ostrvo,
ali se to vremenom mijenjalo: "Pronašla sam jednu uvalu u stenju gde
sam mogla da ležim u zavetrini i piljim u more. S vremenom mi je to
postalo utočište, jedino moje mesto na nečijem tuđem ostrvu..."11 Cru-
soe je za Susan Barton na početku bio tuđin, stranac – sama je rekla
da joj je Crusoe, koji je Englez, tuđ kao Laponac – jer je Crusoe davno
prošao proces preobražavanja, prilagođavanja i na kraju srastanja s
Ostrvom. Između Crusoea i Susan Barton je dolazilo do sukoba, a ti
su sukobi u suštini bili sukobi Svjetova, a ne ljudi: "Jednom sam pitala
Crusoea zar ne ume da napravi lampu ili sveću da ne moramo na po-
činak kad padne mrak, kao zveri. Crusoe odgovori sledećim rečima:
Šta je lakše: da čovek nauči da vidi u mraku, ili da ubije kita i istopi
ga zbog sveće? Mogla sam mu uzvratiti mnogim jetkim primedbama;
ali, sećajući se svog zaveta, držala sam jezik za zubima. Crusoe, na-

8 Isto, str. 15/16

9 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 11
10 Isto, str. 36/37
11 Isto, str. 20
282
 Zeničke sveske

prosto, nije trpeo promene na svom ostrvu."12 Kada mu je Susan Bar-

ton predlagala da zarone do olupine i pronađu neke korisne stvari,
alatke i slično, Crusoe je odgovorio da su alatke paganski izumi. Ovo
posljednje najbolje ilustruje kakvu je transformaciju doživio Evroplja-
nin – Crusoe, kojemu je sve evropsko postalo pagansko, a sve što je
za Evropljane pagansko, dio ili čak suština njegovog bića. Moglo bi se
o Crusoeu govoriti i na nešto drugačiji način: prema Spivak, Crusoe
je lik koji egzistira na liniji spajanja dva Svijeta - na margini. Spivak
je ovaj Coetzee-ov roman odabrala jedino kao dobru paradigmu na
kojoj će razmatrati pitanja koja se tiču reprezentacije apsolutnog drugog
kao margine. Na poziciji margine borave i Crusoe i Barton, a u drugom
dijelu romana i Petko.
Egzistiranje čovjeka na takvom mjestu se reflektira i na njegov
identitet, o čemu je pisao Stuart Hall u tekstu "Kome treba "identitet"?",
objavljenom u časopisu Reč: "Svaki identitet na svojim marginama ima
suvišak, višak nečega. Jedinstvenost, unutarnja hegemonija, koju po-
jam identitet tretira kao temeljnu, nije prirodan, nego konstruirani
oblik zatvaranja, koji svaki identitet naziva svojim neophodnim dru-
gim, onim koji mu nedostaje, čak i ako je ušutkan i neiskazan."13 Gore
navedeno bi se potpuno moglo odnositi na DeFoee-ovog Crusoe-a,
koji je na više načina otjelovljenje evropske, ili bolje rečeno – zapadne
civilizacije, a koji je se tokom boravka na pustom ostrvu ne odriče, već
uvijek žudi za njom, teži povratku k njoj. S druge strane, ako uzmemo
u obzir tipično kolonijalizatorsko ponašanje Coetzee-vog Crusoe-a
prema Petku, i ako uzmemo u obzir vjerovatnu pretpostavku da je
Crusoe Petku odrezao jezik – u tom slučaju je stav teoretičarke Spivak
opravdan. Crusoe je, u odnosu na ono o čemu smo govorili, toliko,
da tako kažemo, ekstreman, da je jedini zakon kojeg se drži i kojeg
nameće – odsustvo svakog zakona (pod zakonom se podrazumijeva
jedna od bitnih tekovina evropske civilizacije): "Jednog dana upitah
Crusoea ima li na njegovom ostrvu zakona i ako ima kakvi su; ili on
možda radije sledi unutrašnje naloge, uzdajući se da će ga srce izvesti
na pravi put. Zakoni se donose iz jednog razloga, reče on, da nas zauzdaju

12 Isto, str. 20
13 Hall, Stuart. "Kome treba "identitet"?", Reč. Broj 64., 2001., str. 219
283
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kad nam želje postanu neumerene. Dokle god su nam želje umerene nemamo
potrebe za zakonima."14 Međutim, o ravnodušnosti Coetzee-ovog Cru-
soe-a naspram svega što je evropsko je pisala i Spivak, govoreći da,
iako je "proizvod trgovačkog kapitalizma, Crusoe nije zainteresovan
da bude njegov činilac, čak ni u toj meri da sačuva alatke. Coetzee-ov
fokus je usmeren na rod i imperiju, a ne na priču o kapitalu."15
Kod Susan Barton je započeti proces poostrvljavanja prekinut po-
vratkom u Englesku, ali je taj proces započet, te se stoga unutar nje-
nog bića nalazi pukotina između dva Svijeta – dok je bila na Ostrvu,
maštala je o Engleskoj, o Domu, a po povratku u Englesku, maštala
je o Ostrvu, o Domu. Ni u jednom ni u drugom slučaju nije mogla da
se potpuno okrene jednom ili drugom Svijetu, oni su se u njoj suda-
rali, srastali i cijepali. Sama je kazala – kakav ja to život vodim ako ne
život Crusoe-ove udovice?16. Da se Susan Barton nije vratila u Englesku
onakva kakva je otišla, najbolje dokazuje sljedeći primjer: "Dvaput su
mene i Petka nazvali Ciganima. Šta je Ciganin? Šta je drumski razboj-
nik? Reči kao da imaju nova značenja ovde u zapadnim krajevima.
Jesam li postala Ciganka a da to ni sama ne znam?"17 Po dolasku u En-
glesku - Petko zauzima ulogu koju je imala Susan Barton - po dolasku
na Ostrvo. "U hodniku naiđem na Petka koji bezvoljno stoji u ćošku
(uvek on stoji po ćoškovima, nikad na otvorenom: prema prostoru je
nepoverljiv)."18 Coetzee-ov Petko je na neki način sličan Čudovištu iz
romana Frankenštajn, Mary Shelley. Obojica su se našla u svijetu ko-
jem ni na koji način ne pripadaju. Ono što je razlika između njih je to
da Čudovište Mary Shelley nastoji da pronađe sebe, dok Petko za tim
nema potrebe – on posjeduje Sebe i svoj Dom, premda se to pouzda-
no ne zna. Postoji jedna naznaka toga u romanu (izuzimajući njegov
kraj): "Ježim se dok gledam kako Petko igra u kuhinji, kako odora
vijori oko njega, a perika mu poskakuje na glavi, kako je sklopio oči
i preneo se nekud daleko, ne na ostrvo, to je izvesno, niti u nasla-

14 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 26

15 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",
243
16 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003, str. 70
17 Isto, str. 77
18 Isto, str. 55
284
 Zeničke sveske

de kopanja i nošenja, već u vreme pre toga, kad je bio divljak među
divljacima."19 Kakva je svrha i značaj opozicije između unutrašnjeg i
spoljašnjeg, kojom se pisac ovog romana u tolikoj mjeri bavi? U ro-
manu Foe se problematiziraju suštinska pitanja modernog svijeta, od-
nosi koji postoje između modernih kolonizatora (Evropa i SAD) i onih
zemalja koje su kolonizirane, ropski im podređene. Ropska podre-
đenost tih zemalja se u biti ne razlikuje od onog oblika podređenosti
koji je postojao ranije. O tome je pisao i Lav Tolstoj, samo što je on
razmatrao odnose između vladajućih i podređenih društvenih klasa
u okviru jedne zajednice, ali to se potpuno može primijeniti i na od-
nose između bogatih i siromašnih zemalja. Prema Tolstoju sredstvo
pomoću kojeg vladajuće klase drže u ropskom položaju niže slojeve
društva jeste novac. O svrsi novca je pisao u svome kratkom djelu Šta
je novac; po njemu ono što su za robove i kmetove nekada bili sindžiri
i okovi, to je sada za radničku klasu novac. Navest ćemo jedan citat
iz Tolstojevog publicističkog teksta Ropstvo u naše vreme: "Ukidanje
kmetstva i robovlasništva slično je onome što su krimski Tatari radili
sa svojim zarobljenicima: izmislili su da im raseku kožu na tabanima
i da unutra naspu iseckanu čekinju. Kad bi na njima izvršili tu opera-
ciju, skidali bi im okove i lance. Ukidanje kmetstva u Rusiji i robovla-
sništva u Americi, ako je i ukinulo raniju formu ropstva, ne samo da
nije uništilo njegovu suštinu, nego je izvršeno tek onda kad je čekinja
u tabanima zagnojila rane i kad je moglo biti potpuno sigurno da za-
robljenici neće pobeći i bez lanaca i okova, i da će raditi."20
Iako radnja romana Foe nije smještena u savremeno doba, već ono
od prije nekoliko stoljeća, taj roman se uopšte ne bavi tim dobom,
već je potpuno okrenut sadašnjosti, onome što su glavni problemi
"našeg" vremena, a odnosi savremenih kolonizatora i koloniziranih
su upravo to, ne samo u ekonomskom smislu, već u smislu onoga
što je temelj ljudskog bića – a to je identitet. Upravo se tim granica-
ma - kolonizatorima i koloniziranim, Bijelim i Crnim, kultiviranim i
divljim, dakle, unutrašnjim i vanjskim bavi roman Foe. Međutim, bilo
bi važno navesti (posredno) stav teoretičara koji smatra da su nave-

19 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003, str. 67

20 Tolstoj, L. N.; Publicistički spisi. Beograd: "Prosveta", 1969., str. 462
285
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

deni odnosi obrnuti – neke osobine koje se pripisuju kolonizovanom

su u stvari osobine kolonizatora. Vladimir Biti (Pojmovnik suvremene
književne teorije) navodi stav F. Fanona: "Njegove se psihoanalitičke
poante sastoje u tome da je kolonizatorski subjekt zapravo kolonizi-
ran (svojim predrasudama), dok kolonizirani subjekt ostaje zbog toga
zatočen u svojoj drugosti ne dobivajući priliku da se očituje kao ja."21
II

Vladimir Biti u znastvenom radu "Pripitomljavanje drugog" (koji

pripada istoimenoj knjizi), piše sljedeće: "Kako se Foucaultova kon-
cepcija razvijala, subjekti su se u njoj pretvarali u puke kotačiće me-
hanizma diskurzivne moći koji se preko njih širio i oplođivao. Pre-
tvarajući sve ljudske istine, pa i one najmanje, u delegirane proizvode
centra totalne moći, Foucault se pokazivao zatočenikom velikog pro-
svjetiteljskog mita o mogućnosti oblikovanja ljudskih duša. Taj kobni
i dalekosežni nesporazum počiva na pretpostavci da je ljude moguće
a-similirati – tj. učiniti sličnima sadržajima koji se distribuiraju – dok
se a-similacija uistinu odigrava obrnutim putem, tj. tako da ti ljudi
čine te sadržaje sličnima sebi."22 Pripitomljavanje drugog je, u različi-
tim oblicima prisutno od samog početka romana Foe. Pod kategorijom
pripitomljavanje drugog bismo mogli podvesti i Crusoe-ovu opsesiv-
nu želju da iskrči (kultivira) dio ostrva. Kada se kaže pripitomljavanje
drugog, podrazumijeva se potpuno suprotni sadržaj značenja te for-
mulacije. Pripitomljavanje onoga što je iz ugla Zapadnjaka divlje se
treba shvatati kao do srži antihumanistički čin. Dobar je primjer prvi
susret članova Kolumbove ekspedicije s američkim domorocima – oni
su bili potpuno miroljubivi i pitomi. Pokušaj njihovog pripitomljava-
nja je proizveo katastrofične posljedice. Postoji jedan dobar primjer u
romanu Foe: "Na žbunje oko mene spusti se jato vrabaca, koji su lju-
bopitivo izvijali glave, nimalo zaplašeni, jer im od pamtivijeka čovjek
nikakvo zlo nije učinio."23 Međutim, u odnosu na ovaj roman, pripi-

21 Biti, Vladimir; Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: "Matica hrvatska", 1997., str.
283
22 Biti, Vladimir; "Pripitomljavanje drugog (Mehanizam domaće teorije)". Zagreb: "Hrvat-
sko filozofsko društvo", 1989., str. 241
23 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 22
286
 Zeničke sveske

tomljavanje drugog treba razmatrati kroz jednog od glavnih likova

romana – Petka. Na samom početku romana, o Petku i ne možemo
imati baš jasno određen stav. Ne čini se kao da on posjeduje vlasti-
ti karakter ili identitet: često se na televiziji prikazuju dokumentarci
o Africi, crnačkim plemenima itd., i rijetko kada se dogodi da neko
od članova afričkog plemena o kojemu je riječ nešto kaže. Obično su
poredani jedan kraj drugog i nijemi zure u kameru ili pak, pjevaju i
učestvuju u nekom ritualu. Takav je i Coetzee-ov Petko. Prije svega,
na početku romana. Navest ćemo citat koji to potvrđuje: "Ali Petko
nije išao u ribarenje. Pošto je rukama odveslao nekih stotinjak jardi
od stene i zašao među najgušće trave, on zavuče ruku u neku vrećicu
koju je nosio oko vrata i poče da vadi šaku po šaku belih pahulja i
da ih rasipa po vodi. Najpre pomislih da su to mamci za ribu; ali ne,
kad je rasejao sve pahulje, on okrenu svoj balvan-čamac i doveze ga
natrag do ruba stene, gde ga je, uz dosta muke, izvukao iz talasa. (...)
Dotad sam o Petkovom životu razmišljala koliko i o životu nekog psa
ili bilo koje priglupe zveri – pa i manje, jer grozila sam se njegove sa-
katosti koja me je terala da ga izgnam iz misli i da se trznem kad mi
se približi. To rasipanje latica za mene beše prvi znak da nekakav duh
ili duša – zovite to kako vam drago – treperi ispod tupe i neprijatne
spoljašnjosti."24 Petko je bio nemušt, po riječima Crusoe-a, čak od dje-
tinjstva, kada su mu trgovci robljem odsjekli jezik. Na pitanje Susan
Barton za razlog, Crusoe odgovara da im je možda dosadilo Petkovo
zavijanje ili su možda htjeli "da ga spreče da ikad ispriča svoju priču:
ko je on, gdje mu je dom, kako se dogodilo da ga zarobe."25
Gajatri Spivak (Kritika postkolonijalnog uma), je posvetila mnogo
pažnje problematici koja se tiče Petkove nemuštosti: "Uporedimo to
s DeFoee-ovim tekstom. Posle prvog izdanja Robinsona Crusoe-a,
prilično brzo je zapaženo da je DeFoee-ov Petko jedva sposoban da
nauči jezik. Takođe, prilikom njihovog prvog susreta, uočljivo je da
Sam ja počeo da mu govorim, i da ga učim da on govori meni (RC 161).
Poput nas, Crusoe nema potrebu da nauči da se obraća rasno inferi-
ornom. Naravno, Crusoe zna da divljaci imaju jezik, a stari je topos

24 Isto, str. 23/24

25 Isto, str. 17
287
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da varvari po definiciji ne govore jezik. Ali ovde je na delu i kontrast

između kolonizatora – koji domorocu daje jezik – i metropolitanskog
antiimperijaliste – koji domorocu želi da da glas."26 Coetzee-ov Cru-
soe je, bez obzira na to je li je ili nije on Petku odsjekao jezik, po nekim
svojim osobinama tipičan kolonizator – to se najbolje očituje u njego-
vom ponašanju prema Petku. "Koliko engleskih reči Petko zna?, upitah.
Koliko mu treba, odgovori Crusoe."27 Crusoe ga je naučio jedino ono-
liko engleskih riječi koliko je potrebno za obavljanje posla, a to nije
ništa drugo nego tipična kolonizatorsko-robovlasnička (izrabljivačka)
funkcionalizacija čovjeka. Takvo tretiranje čovjeka, Crnca (roba) od
strane Bijelca (gospodara), vremenom proizvodi nemuštost jedne ci-
jele rase. Sve što kolonizator čini u svrhu da upozna kolonizovanog,
na kraju, se svede na to da on to ne čini u cilju da ga upozna, već da ga
upozna samo onoliko koliko mu je dovoljno da ga što lakše iskoristi.
To je ono što se podrazumijeva pod pripitomljavanjem drugog. Ono što
je u drugom dijelu romana činila Susan Barton kao, kako kaže Spivak,
metropolitanski antiimperijalista, funkcioniše na sličnom principu,
ali je svrha toga potuno drugačija. Pokušava da nauči Petka da se slu-
ži jezikom, ali ne s ciljem koji je imao Crusoe, već s ciljem da ga zaista
nauči I da mu pomogne da ispriča svoju priču. "Priča o Petkovom
jeziku je priča koja se ne da ispričati (…). Drugim rečima, mnoge bi
se priče dale ispričati o Petkovom jeziku, ali istinita priča je zakopana
u Petku, koji je nem. Nikad se istinita priča neće čuti ako umetnošću
ne pronađemo način da Petku damo glas."28 Iz ovog pasusa se može
primijetiti da je jedna od temeljnih preokupacija ovog romana, što
može važiti generalno za postmodernističke romane (najbolji primjer
je Barnesova Flaubertova papiga), jeste potraga za Istinom, to jest, po-
kušaj prepoznavanja prave Istine u mnoštvu laži, premda se na kraju
ispostavlja da je Istina sadržana upravo u njenoj mnogostrukosti. To
se prije svega odnosi na Flaubertovu papigu, dok je odnos Coetzee-vog
romana prema Historiji i Istini nešto drugačiji, o čemu je pisala Linda
Hutheon u Poetici postmodernizma: "Prvo, istoriografska metafikcija se

26 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",

2003., 252/253
27 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 16
28 Isto, str. 83
288
 Zeničke sveske

poigrava istinom i neistinom istorijskog zapisa. U romanima kao što

su Foe, Vatrena voda i Čuvene poslednje reči, izvesni poznati istorijski de-
talji namerno su falsifikovani s ciljem da se istaknu moguće mnemo-
tehničke greške zapisane istorije i stalna mogućnost namerne i nena-
merne greške."29 Navest ćemo još dva primjera iz romana koji govore
o onome što je osnova drugog dijela romana: "Najviše se bojim da je
za njega, posle tolikih godina bez govora, i sam pojam govora nepo-
vratno izgubljen. (...) I tako, gledajući kako njegova šaka steže ašov,
tražim prvi znak da shvata šta pokušavam: ne šaljem ga da okopava
leje (sigurna sam da imate sopstvenog baštovana), ne spasavam ga od
dokolice, niti ga izvlačim iz nezdrave podrumske memle, već gradim
most od reči, kojim će jednog dana, kad taj most dovoljno očvrsne,
on preći na drugu stranu, u vreme pre Crusoe-a, pre no što je izgubio
jezik, kad je živeo uronjen u žamor reči i ne misleći o tome, poput ribe
u vodi; odakle bi se, korak po korak, vratio, koliko je u njegovoj moći,
u svet reči u kom vi, gospodine Foe, i ja, i svi ostali ljudi, živimo."30
Teoretičarka Gayatri Spivak kaže da Susan Barton želi upoznati
Petka, podariti mu govor, zatim ona želi da bude otac njegove priče,
koja će, kako kaže Spivak, biti i njena, to jest, ona teži tome da Petka
konstruiše kao subjekta: "Foe traži od Susan da nauči Petka da piše. Raz-
govor o jeziku i pisanju između to dvoje evropskih gospodara vrlo
je značajan. Susan smatra da je ta ideja loša, ali pristaje zato što misli
da bi bilo nezahvalno raspravljati se (Foe, 144). (...) Međutim, u tekstu
je Petko, a ne Susan, nenaglašeni činilac uskraćivanja. Za svaki te-
ritorijalni prostor koji je vrednosno kodiran kolonijalizmom i svaki
zahtev metropolitanskog antiimperijalizma domorocu da pusti svoj
glas, postoji i prostor uskraćivanja, obeležen tajnom koja možda nije
tajna, ali koja ne može biti otključana. Domorodac, ma šta to moglo da
znači, nije samo žrtva nego i činilac. Čudnovati stražar na margini
koji neće da bude informator."31 Posebno je važan posljednji dio ro-
mana o čemu su pisale Linda Hutcheon i Spivak. Prva u Poetici pos-

29 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 193
30 Coetzee, J. M.; Foe. Beograd: "Paideia", 2003., str. 43
31 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",
2003., 253/254/256
289
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tmodernizma kaže da se posljednja scena u romanu vraća "pomenutoj

debati o prirodi i funkciji jezičkog izraza i reference i nastoji da čak još
više problematizuje odnos romana prema fiktivnoj, intertekstualnoj i
političkoj stvarnosti. Knjiga, kao zamišljeni podvodni svet koji je opi-
san (to jest kreiran), postaje paradoksalni svet tihog značenja: Ali to
nije mesto reči. To je mesto gde su tela sopstveni znakovi. To je Petkov dom
(157). To što je Petko crnac i Coetzee Južnoafrikanac predstavlja deo
književnog i materijalnog/političkog konteksta romana."32
Prije nego što zaključimo, navest ćemo još stav Spivakove, koji se
tiče samog kraja romana Foe: "Znaci navoda nestaju, a čitalac biva
postavljen u poziciju subjekta, jer tekst Bartonove se nastavlja. Čita-
nje je lako. Ništa se ne citira, sve je istovremeno i realno i fantastično,
sva dopuštena uživanja narativne fikcije u užem smislu dostupna su
čitaocu koji se na tom putu jedini premešta. Vožnja teče glatko, put
ne vodi na Crueseo-vo ostrvo već ka drugom brodolomu, tamo gde
leži Susan, otečena i mrtva. Robinson Cruesoe nije napisan a Foe je
anuliran, jer Susan sad neće stići na Crueseo-vo ostrvo. Potvđuje se
da je Petko na njemu, margina uhvaćena u carstvo znakova."33 Postoji
još jedan roman u kojem je dobro predstavljen odnos kolonizatora i
koloniziranih, odnosno relacija između civilizacije i kulture. To je Co-
etzee-ov roman Iščekujući varvare. U svojoj Ideji kulture Terry Eagleton
kaže: "Raymond Williams zacrtao je nešto od složene povijesti riječi
kultura, razlikujući tri osnovna moderna njezina značenja. Od svojih
etimoloških korijena u poljodjelskom radu, riječ je najprije značila ne-
što poput kultiviranosti, da bi u 18. stoljeću postala u većoj ili manjoj
mjeri sinonim za civilizaciju, u značenju općeg procesa intelektualnog,
duhovnog i materijalnog napretka. Kao ideja, civilizacija se u značaj-
noj mjeri poistovjećuje s običajima i moralom: biti civiliziran znači
ne pljuvati na pod, jednako kao i ne ubijati ratne zarobljenike. Sama
riječ obuhvaća dvosmislenu povezanost između muževna ponašanja
i etičkog postupanja, značenja koja u engleskome obuhvaća riječ gen-
tleman. Kao sinonim za civilizaciju, kultura je općenito pripadala duhu

32 Hutcheon, Linda; Poetika postmodernizma. Novi Sad: "Svetovi", 1996., str. 252
33 Spivak, Gayatri Chakravorty; Kritika postkolonijalnog uma. Beograd: "Beogradski krug",
2003.., 259
290
 Zeničke sveske

prosvjetiteljstva, sa svojim kultom svjetovnog, postupnog samora-

zvoja. Civilizacija je velikim dijelom francuski termin – onda kao i
sad, Francuze se doživljavalo kao da imaju monopol nad civilizira-
nošću – a označavala je istodobno postupni proces društvenog ople-
menjivanja i utopijski telos prema kojemu se razvija. Ali dok se pojam
civilizacije na francuskome u pravilu odnosio na političku, ekonom-
sku i tehničku stranu života, njemački pojam kultura imao je u užem
smislu religijsku, umjetničku i intelektualnu referenciju. Također je
mogao značiti intelektualnu istančanost skupine ili pojedinca, prije
negoli društva u cjelosti. Civilizacija je umanjivala nacionalne razlike
dok ih je kultura isticala."34 Na drugom mjestu, u istoj knjizi, Eagle-
ton kaže: "Sukob između kulture i civilizacije tako je bio sastavni dio
otvorenog spora između tradicije i modernosti."35
Potrebno je sada ponuditi nekoliko objašnjenja u problemu pri-
mjene odnosa između civilizacije i kulture na Coetzee-ov roman Išče-
kujući varvare. Sasvim je jasno da je taj odnos, čak i onakav kakav je
definiran u knjizi Ideja kulture nemoguće sprovesti potpuno. Ono što
je važno jeste "priroda" tog odnosa. U tom je smislu civilizacija nešto
što u svojoj osnovi ima upisanu tendenciju širenja, osvajanja, te ko-
loniziranja onog što je izvan nje, to jest drugosti, a isto tako, i unutar
nje same – ukoliko i kad se kao takva pojavi. Isto tako, da bi opstala,
civilizacija mora u određenoj mjeri uvažavati posebnosti i razlike, ali
samo u onolikoj mjeri u kolikoj ona sama neće biti ugrožena – ali da
time ipak, kulturološke posebnosti ostaju unutar civilizacije. Kultura,
sama po sebi, ima potpuno suprotnu tendenciju – kao što je to po-
jasnio Eagleton. U njenoj biti je položena zatvorenost u samu sebe,
premda svaka kultura "prima" i od drugih (u suprotnom se ne bi ni
mogla definirati kao kultura), dakle, kultura svojom usidrenošću u
vlastitu tradiciju i opstaje. Upravo takve osobine civilizacije i kulture
ih i dovode u odnos, a taj odnos se zasniva na tome da civilizacija
uvijek nastoji kolonizirati kulturu koja je izvan nje – do mjere kada će
kultura moći da bude sastavni dio civilizacije, dakle, do mjere kada
neće ugrožavati pravila na kojima se civilizacija zasniva. "Ali lani su iz

34 Eagleton, Terry; Ideja kulture. Zagreb: "Naklada Jesenski i Turk", 2002.., str. 16.
35 Isto, str. 19
291
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

prestonice počele do nas dopirati priče o nemirima među varvarima.

Trgovci koji su putovali bezbednim putevima bivali su napadnuti i
opljačkani. Učestale su sve zamašnije i drskije krađe stoke. Grupa po-
pisivača je nestala, pa bila pronađena pokopana u plitke grobove. Na
guvernera provincije, prilikom jednog zvaničnog obilaska, ispaljeni
su meci. Granične patrole su imale više okršaja. Varvarska plemena
se naoružavaju, govrkalo se; Carevina treba da preduzme mere pre-
dostrožnosti, jer će zacelo biti rata. Od tih nemira ja lično nisam video
ništa. Onako, za sebe, zapazio sam da svako pokolenje po jedanput,
neizostavno, stiže nalet histerije zbog varvara. Nema žene koja živi
uz granicu a da nije sanjala tamnu varvarsku ruku kako se pomalja
ispod postelje i grabi je za gležanj, ni muškarca koji sebe nije plašio
slikom varvara koji terevenče u njegovom domu lomeći tanjire, paleći
zavese, silujući mu kćeri. Svi su ti snovi bili posledica prekomerne
dokonosti. Pokažite mi varvarsku vojsku pa ću poverovati. U presto-
nici su se zabrinuli da bi se varvarska plemena sa severa i zapada
mogla ujediniti. Oficire iz glavnog štaba poslaše u obilazak granice.
Neke garnizone pojačaše. Trgovcima koji su je tražili dodeliše vojnu
pratnju, a po prvi put na granicu poslaše zvaničnike iz Trećeg biroa
Državne bezbednosti, čuvare Države, stručnjake za mračne buntovne
radnje, poklonike istine, doktore isleđivanja."36
Šta se na osnovu ovog citata iz romana Iščekujući varvare može za-
ključiti? Veoma je važno to da demonizirana "slika" varvara nije na-
stala u skorije vrijeme, a u odnosu na vrijeme događanja (uzgred ka-
zano, vrijeme u kojem se događaji odvijaju nije poznato, kao što nije
poznat niti geografski kontekst), već traje više generacija, odnosno,
svaku generaciju katkad uhvati histerija zbog straha od varvara, kako
stoji u romanu. To će kazati da takvo stanje traje od trenutka kada
su se takvi odnosi uspostavili, odnosno, od vremena kada su varvari
potisnuti sa svoje zemlje i kada je tu uspostavljena vlast Carevine. Iz
onoga što govori načelnik, sasvim je jednostavno zaključiti da svi oni
događaji štetni po carevnu, a koji se pripisuju varvarima, nisu djelo
varvara, već se time u njih projicira demonsko, oni se demoniziraju,

36 Isto, str. 14.

292
 Zeničke sveske

kako bi se time postiglo opravdanje za uništavanje, istrebljivanje var-

vara. Prestonica Carevine jeste jedan Centar u svijetu romana Iščeku-
jući varvare, dok je drugi Centar tamo negdje, u "srcu tame" (sama ta
formulacija kazuje da takvo viđenje tog drugog Centra može nastati
u prostoru u kojem se taj shvaća kao neprijateljski). Eagleton u Ideji
kulture piše: "Postoji, napokon, još jedna veza između kulture i moći.
Nijedna politička snaga ne može zadovoljavajuće preživjeti golom
prisilom. Na taj bi način izgubila previše ideološke vjerodostojnosti
i postala opasno krhkom u vremenima krize. Ali da bi osigurala pri-
stajanje onih kojima vlada, mora ih poznavati na bliskiji način nego
se to saznaje na osnovu dijagrama i statističkih tablica. Budući da
istinski autoritet podrazumijeva unutarnje prihvaćanje zakona, on
se nastoji potrvrditi na samoj ljudskoj subjektivnosti, na svekolikoj
njezinoj prividnoj slobodi i privatnosti. Da bi vladala uspješno, ona
mora stoga proniknuti tajne želje i odbojnosti muškaraca i žena, a ne
samo saznati za koga glasuju ili kakve su im društvene težnje. Ako
želi njima upravljati iznutra, mora ih moći i zamisliti iznutra."37 Ovaj
citat nam, s jedne strane kazuje o tome da moć nije jednostavna ka-
tegorija oličena u onom ko vlada, nego moć podrazumijeva i u sebe
uključuje veliki broj drugih faktora. Moć je, dakle, čitav jedan splet, a
dobar dio tog spleta sačinjava kultura, a s druge strane, u ovom na-
vodu možemo pronaći određene mehanizme u odnosu između moći
i kulture. Carevina, odnosno Civilizacija u romanu Iščekujući varva-
re nastupa preko raznih isljednika, policijskih i vojnih lica itd., nad
uhvaćenim varvarima se sprovode isljeđivanja, mučenja i ubistva, bez
ikakve potrebe da se dođe do njihovog mišljenja, do njihove istine,
odnosno perspektive, već je samo važno ispuniti unaprijed utvrđene
razloge. Međutim, premda Carevina, odnosno Civilizacija istupa na
takav način, ona uvijek stupa u ime "civilizacijskih vrijednosti" (veo-
ma su važni detalji koji se tiču načina na koji komuniciraju podanici
Carevine, obično s glavnim likom i sl., čak u isto vrijemetim uljudnim
komuniciranjem posredno govore da drže do vrijednosti civilizacije i
da štite te vrijednosti, premda se one, ako uzmemo u obzir kontekst te

37 Eagleton, Terry; Ideja kulture. Zagreb: "Naklada Jesenski i Turk", 2002., str. 64.

293
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

uljudne komunikacije, poništavaju). Smatram da je u kontekstu ovog

poglavlja nužno ponoviti neke stvari: civilizacija u svojoj osnovi ima
upisanu tendenciju širenja, koloniziranja onog što je izvan nje, to jest
drugosti. Kultura ima potpuno suprotnu tendenciju. U njenoj osnovi
je položena zatvorenost u samu sebe, premda svaka kultura "prima",
ali ovdje je riječ o mehanizmu na osnovu kojeg opstaje; dakle, kultu-
ra se održava svojom usidrenošću u vlastitu tradiciju. Takve osobine
civilizacije i kulture ih i dovode u odnos, a taj odnos se zasniva na
tome da civilizacija uvijek nastoji kolonizirati kulturu koja je izvan
nje, do mjere kada će kultura moći da bude sastavni dio civilizacije,
dakle, do mjere kada neće ugrožavati pravila na kojima se civilizacija
zasniva. Ono što je ključno u romanu Iščekujući varvare, u kontekstu
odnosa između civilizacije i kulture, u kontekstu moći, jeste to da tu
postoje dva suprotstavljena svijeta: svijet Carevine i svijet varvara.
Prvi je dominantan, a drugi je subordiniran, a upravo to uvjetuje pri-
rodu odnosa, premda, ako gledamo kroz osobine tih svjetova, ne bi
bilo ništa drugačije da varvari imaju moć kakvu ima Carevina. Moć
Carevine jeste moć civilizacija, to je surova, kolonizatorska moć, koja
je usmjerena na drugost, koja se nalazi na rubu njenih granica. Na
takvim pozicijama se obično nalaze neke male marginalne kulture,
potisnuti ostaci nekadašnjih gospodara prostora koje je silom zapo-
sjela civilizacija.
Da se vratimo kraju romana, jer njemu prije svega pripada pažnja
ovog ogleda. Kraj romana Foe se može najbolje objasniti kroz proble-
matiku pojma putovanja čitanjem. Taj pojam je upotrebljavao pisac
Michel Butor, naravno u drugom kontekstu. Kako bismo što bolje
objasnili što se to podrazumijeva pod (naizgled nejasnom) formulaci-
jom putovanje čitanjem navest ćemo kraj romana Ako jedne zimske noći
neki putnik, Itala Calvina: "Sad ste muž i žena, Čitatelj i Čitateljica. U
velikom bračnom krevetu teku vaše usporedne lektire. Ludmila skla-
pa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: - Ugasi
i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: - Još samo jedan trenutak. Upravo
završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itana Calvina."38 U

38 Calvino, Italo; Ako jedne zimske noći neki putnik. Zagreb: "Znanje", 1981., str. 277
294
 Zeničke sveske

Calvinovom romanu, Čitalac je u potpunosti postao subjekt tog ro-

mana, sve ono što se u dijelovima romana događa – događa se njemu.
Stoga spomenuta formulacija – putovanje čitanjem – može važiti i za
ovaj Calvinov roman. U posljednjem poglavlju romana Foe se naruša-
va do tada uspostavljana pozicija naratora, odnosno naratorka, Susan
Barton, još uvijek je prisutna, samo što je ona promijenila funkciju,
preobrazila se u fluid. Možda bi se moglo i kazati da je ona iz Kulture
i Jezika prešla u prostor u kojem živi Petko, u prostor Nesvjesnog.
Jer ako Petka nije uspjela da prevede u Jezik i Kulturu imperijalnog
Centra, onda je sasvim suvislo pomisliti da je ona odlučila da nauči
Petkov Jezik koji se ostvaruje u tom prostoru Nesvjesnog. Ostala je
prisutna u romanu, samo što sada nije u njemu imala funkciju aktiv-
nog faktora. Ona je, skupa s Čitaocem, nošena sadržajem romana. Za
razliku od primjera koji je naveden iz Calvinovog romana (u kojem je
Čitalac postao subjekt tako što je imenovan), u romanu Foe se prisu-
stvo Čitaoca ostvaruje tako što upada u vakuum koji nastaje iščeza-
vanjem naratora. Gustav Flaubert je kazao kako mu je želja da nekad
napiše roman ni o čemu, roman u kojem će se fluidni (bez-sadržajni)
sadržaj poput plime kretati od početka prema kraju. Posljednje po-
glavlje Coetzee-vog romana je barem po odsustvu stvarnog romane-
sknog subjekta i po kretanju sadržaja blisko Flaubertovim idealima.

295