FARSI ZA POČETNIKE

Ljiljana Filipović

U ređujem sobu unutar košmara - govorio je Selica sebi tumara-

jući stanom nakon Titina odlaska.
Posvuda po stanu bili su polijepljeni bunđijski plakati i s Istoka i
sa Zapada. Sjevera i Juga.
- Samo joj je pravda bila na pameti - mrmljao je.
Zagrlio ju je u mislima. Revolucije nisu imale veze same sa sobom.
U to je bio siguran. Možda samo između sebe. O tome govore tajna
znanja. Svi to sad već znaju. Njezina ga je zanesenost zadivljavala. Sjaj
u očima hipnotizirao. Njemu je revolucija bila i šetnja s njom. A i već
u slovu r sadržavala je količinu kretanja od kojeg bi se zapuhao. On
mali uvoznik papira. Divio se svemu što je poduzimala.
- Lakše no da me voliš - prigovorila mu je dok je slagala letke
kojima se pozivalo na akciju protiv nekih rasističkih novina. Iako joj
je pomagao.
Život mu je ionako bio papirnat. Na sve načine. Prostirao se poput
tepiha da bi preko njega gazila dok je željela stvarati drugačije svjeto-
ve. Osjećao se ovisnikom o njezinoj mašti. Nije mu ništa bilo teško za
nju. Bio je opsjednut njezinim opsjednutostima.
Govorila mu je:

261
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

- Tamo ću negdje, na perzijskom pijesku, nasloniti umornu glavu

i umrijeti. Naći će me neki neznanac i sahraniti. Nitko nikada neće
otkriti gdje sam nestala.
Srce mu se smrzavalo. Strahovanje mu nije dopuštalo prekinuti
njezinu patetičnu literaturu. Koju je čitala iz njegovih misli. Kao i po-
kojni David. Kao i Iskrina mama. Željela se priključiti nekoj grupi za
oslobođenje Irana. Čula je da je pola vojske sastavljeno od žena. Stre-
pio je od njezinih spoznaja. I ideja. Bdio nad njom. Znao je da je ne
može zaustaviti. Titine zanesenosti bile su za njega naredbe. Makar
oboje odletjeli u zrak. Slijedio je njezine pripreme. Čitao knjige koje je
slagala sa svoje strane kreveta. Učio s njom farsi.
Kad je David poginuo, on se više nije mogao družiti s  Iskrom.
Otišao je od njega da ga ne podsjeća na zajedničko prijateljstvo. Sad
je Titi otišla od njega. Iznenada. Ne u Iran. Nego u Afriku. S nekim
opsjednutim čitačem stripova. Risačem. Ali to je namjerno preskakao.
Poklonikom Dena Derija. Ne bi ni znao za njega, kao ni to da sva-
kih deset tisuća godina neprijateljski planet Fantos ulazi u putanju
Kriptosa i tada tamo uništava život, da njegov djed nije bio oboža-
vatelj svemirskih pustolovina i inicirao Iskru, Davida i njega u Plavi
vjesnik.
- Možda je čak i autor stripova koje čitamo – mogao je čuti Davida.
- Koje smo čitali – ispravio ga je. – Čitali, čitali! Davno davno dok
si ti još bio živ – nije odolio zločestom odgovoru.
Selica se nije usuđivao ni istražiti o čemu se radi. Jednu večer su
još zajedno čitali Gramscija, a drugi je dan ujutro, dok je on otišao po
pecivo, otišla. Ostavila sve. Skupa s vojnim kartama granice Irana i
Iraka koje je skupljao za nju, mape Teherana i podrobnih izvještaja o
mjestima na kojima bi bilo najbolje odsjesti. Znao je svaku ulicu.
- Tamo David ne stanuje - usudjela se prošaptati noć prije odlaska.
Bio je toliko zapanjen spominjanjem njegova imena da se i pred sa-
mim sobom pravio da to nije čuo.
- Eto mi sad kulturalne hegemonije – zajecao je.

262
 Zeničke sveske

Ušao je u kuhinju, skuhao kavu, otišao je probuditi. Na jastuku ga

je dočekala ceduljica istrgnuta iz bloka. Iz njegove papirnice.
- Nisu me oteli.
Bacio je u smeće cijeli doručak. Nikad ga više nije pripremio. Ni
za sebe.
- Tebi je čaj ionako dovoljan – nasmijao mu se David.
- A ti si čovjek iz niotkuda!
- Pilot budućnosti – smijao se David i dalje.
Nazvao je Špicla. Djedovog prijatelja. Izdajicu kako ga je djed na-
zivao. Ako mu i nije bio obitelj, koja ga je zauvijek napustila. bar ga
je podsjećao na nju. Odmah je dojurio, koliko je to mogao, i poklonio
mu svoju novu zbirku poezije Bjelogorica i crnogorica. Pjesmarica je
bila posvećena Neuzvraćenim ljubavima.
Mogao je čuti djedovo treskanje vratima. Iz prošlosti.
Pomislio je kako se u njegovu životu ništa ne mijenja. Uvijek je sve
isto. I prijatelji su mu još iz djetinjstva. Iz istog razreda kada je počeo
učiti pisati. Samo što se sad javljaju iz drugih prostora.
- Moramo brzo djelovati - rekao je Špicl i odvukao ga već sutradan
u ranu zoru do Ane na Borongaju koja mu je za tristo kuna ponudila
da mu je vrati.
Selica ga je slijedio kao u snu.
- Ne mogu vjerovati da sam na to pristao. To je iz nekog filma –
šaptao je.
- Humorističkog – dodala je Titi prasnuvši u smijeh u njegovim
mislima.
- Može je se vratiti i može vas voljeti više no ikada - uvjeravala ga
je Ana.
- Ali to ne bi bilo od njezine volje. Nikad više ne bih mogao vjero-
vati da me uistinu voli. To je kao da je hipnotizirana.

263
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

- Zašto se time mučite. Glavno da je s vama.

Nije mu bilo glavno. Htio je da ga voli zbog njega. Ne zbog vrača-
nja.
- Postoji razlika? - nacerio se David.
- U njoj volite sebe - opravdavala se Ana.
Kad su odlazili, iz susjedne sobe izašao je omanji čovjek i dobacio
mu:
- Ubij ga! Dok je živ tebi nema života.
Zgranuto je zastao. Muškarac je nastavio.
- Ja ću ti to napraviti za tristo eura. Ana ti je može vratiti za tristo
kuna ali ti više nikad nećeš biti miran.
- Jeftino - šapnuo je David
- Kad god bude telefonirala mislit ćeš da s njim razgovara. Kad
god bude nekamo izašla proganjat će te da se s njim hihoće. Da ne
budem prost.
Tada još nije znao da je otišla u Afriku. Da se priključila misiji za
brigu o ostavljenoj izgladnjeloj djeci. Da je crtač stripova bio misio-
narski zanesenjak. Da su mu roditelji bili švicarski misionari u Kini
gdje su pokrštavali budiste.
Pokunjeno je izašao. Čovjek je bio u pravu. Još mu je dobacio s
vrata:
- Sve je jasno. Ne voliš je dovoljno.
On je sa mnom na ti, bilo je prvo što je pomislio. Filmovi su sni-
mljeni o takvim bezobrazlucima.
U glavi mu je odjekivao njezin glas dok je po kući ponavljala:
- Bebakshid: Farsi balad nistam. (Žao mi je, ne govorim farsi.)
- Misliš naučiti farsi za nekoliko tjedana?
- Zašto si ti tako negativistički usmjeren prema svemu što radim?

264
 Zeničke sveske

Pitao se je li bio ljubomoran. Na njezine opsjednutosti?

- A tko ti je kupio farsi za početnike?
Pogledala je u papire:
- Kheili mamnunam. (Mnogo vam hvala.)
Stalno je bila u istim hlačama i dvije tri majice. Raznježivala ga je
njezina nezainteresiranost za garderobu. Gorljivost kojom je govorila
o bosima i gladnima.
- Nisam još iznosila ni one iz osnovne škole.
Za rođendan joj je poklonio večernju haljinu. Bila je na trenutak
dirnuta a onda je bacila. I u suzama izletjela iz stana. Tresnuvši vra-
tima.
- Samo ti je do toga da posjeduješ.
Stvarno je sitnoposjednik? Samo ju je želio razveseliti. S  nečim
nepotrebnim. Viškom. Pa što on to posjeduje? Vratila se nakon dva
sata. Šetala je oko kuće. A potom ga ponovno uvrijedila:
- Nije to tvoja krivnja. To je jače od tebe.
Toliko je bio sretan što se sve završilo bez neke svađe da je nije
bio sklon uvjeravati je u suprotno. Otada se od knjiga kao darova nije
dalje micao. To i jesu jedini pokloni u koje se razumijem, priznao je
sebi. Papir.
Nikad se nije mogla ni za što ispričati. To je bio Seličin zadatak.
I kad je Titi bila kriva. I sad je osjećao da je on kriv. Da je on to nešto
učinio. Neučinio. Da ga napusti. Nije si više mogao poželjeti ni dobro
jutro. Bacio se na post. Možda bi mogao tako nestati.
Nikad se nije željela potpuno useliti kod njega. Uvijek je morala
imati mali iznajmljeni stan. U početku se protivio ali nije mogao izaći
na kraj s njezinim uvjeravanjima o potrebi da su ponekad razdvojeni.
Sad je sve to imalo drugačije značenje.
Kad ju je uhvatio farsi stalno je ponavljala:
- Bebakhshid. (Žao mi je.)
265
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Nakon Ane otišao je sa Špiclom na kavu.

- Sam moraš odlučiti – rekao mu je.
- Što? Da ne ode? Kao da bih znao s tim živjeti. Kakvi napitci, ka-
kva ubojstva, kakve budalaštine.
I što mu je to uopće trebalo da dopusti tom Špiclu da ga tamo od-
vede. Možda je tako izčarabirao i njegovu baku? Ljutio se na Špicla,
znao je, samo da ne bi zaplakao.
Dok su sjedili prišao im je nastavnik likovnog. I sam je nešto črč-
kao. Dosadni gnjavator koji je stalno inzistirao na nekim posebnim
vrstama papira. Jednom je morao zbog njega u Osaku. Završio je u
pregovorima s nekim jakuzama. Stao je pored njihova stola. Usta su
mu se razvalila u osmijeh. Selica ga je baš tada iskreno mrzio.
Zašto se sve nesreće zbivaju odjednom, uspio se upitati prije no
što ih je upitao ono besmisleno kako su. Sad će sigurno izvući popis
boja i primjerke listova papira koje želi da mu naručim. Kako to da
ljudi ne uočavaju da on nema veze s papirom? Njemu bi to odmah
bilo jasno.
- Ali ti si paranoik - ubacio se David.
Veselo ih je pozdravio. Selica nije imao kud. Morao ga je pozvati
da im se pridruži. Odmah je prihvatio. I nastavio sa svojim sjećanjima
koje je prekinuo prije no što im je prišao. Selica se isključio. U jednom
trenutku je čuo kako kaže Špiclu:
- Supruga me je ostavila. Prije osamnaet godina. Zbog preljuba.
Imao sam jednu aferu.
Selica ga je zbunjeno pogledao. Pričalo se u likovnim krugovima
da ga je žena ostavila s prijateljem s kojim je oduvijek imala paralelnu
vezu. I da su mu godine trebale da se oporavi. Da je sve bilo drama-
tično. Da je prijetio da će je zadaviti. Otkud je on to uopće znao? Pitao
se sad Selica. Da je u jednom trenutku čak i hospitaliziran. U nekom
centru za mentalno zdravlje. Tako nešto
To je bio i glavni razlog da je tiho podnosio njegovo gnjavljenje.

266
 Zeničke sveske

Sad ga je zgranuto gledao, pa što je ovo, klub ostavljenih.

Dvije starice, pored njih, u deset ujutro, naručile su po rakiju.
Jedna je objašnjavala konobaru:
- Moja je baka govorila da nema ništa bolje za ženu od rakije. Da
bi je trebalo plaćati zlatom. Toliko je korisna.
Misli su mu lutale. Kad su Titi i on počeli češće izlaziti nije pila,
a meso nije izgovarala ni kao riječ. Drugi dan kad je shvatio da Titi
uporno šeće njegovom glavom, morao je na dugi put. Prvi put se vra-
ćao u Zagreb s veseljem. Osjećao je kao da je sve na svome mjestu. I
njegovo srce.
A sad kao da mu je izvadila nožem srce. Ili samo rukama? Možda
je, kad bolje promisli, to bio neki izlječiteljski postupak. Filipinski? I
dok je prstima rovarila po njegovim prsima, pričala mu je o iranskoj
revoluciji. Budućoj. Kad je pao na pod još ga je i šutnula nogom.
- To je tvoja fantazija - branio ga je David. Od njega samog.
Nikad nije primijetio da je povisila glas. Osim valjda na nekim
demonstracijama.
- Na kojima nikad nisi sudjelovao – šutn‘o ga je sad i David.
- A kao da je bilo nekih važnih! – ironično se usprotivio.
Mnogo godina poslije, lutajući Hoveom naletio je na dvojicu ele-
gantno odjevenih muškaraca. Srednjih godina. Djelovali su kao da
cvijećem žele razveseliti svoje supruge. Prijateljice. Nekoga. Ili se
iskupiti. Dovikivali su se. Veselo. Zapravo su prodavali cvijeće. U
njihovom govoru bilo je neke energije, u njima otmjene privlačnosti.
Neuspješno je pokušavao razabrati riječi.
- Oprostite, je li to arapski? – nije mogao odoljeti da ih ne upita.
- Farsi.
- Selam - doviknuo im je. A oni njemu:
- Selam habibi.

267
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Smiješila se. U njegovu snu. Sretna. Ona i njezin crtač su smislili

novu juhu i sad su njihova imena bila zajedno na vrećici. Kako se mo-
gla srozati do juhe? Pa čak ako je smišljena za gladne u Africi.
- Još će se pokazati da je to neki art - pokunjen se probudio i istra-
žiteljski mučio. Je li on to u snu bio zloban prema ženi koju je navod-
no volio. Jer je poput stvaralačkog vulkana. A on?
Veli mu Iskrina mama:
- Ostavila ti je snove. Što hoćeš više?
- Već je snimljeno na tisuće filmovima o ljudima koji razgovaraju s
duhovima - šaptao je Davidu. - Koji žive s njima. Prolaze kroz vreme-
na i prostore. Ja ne živim. Ja sanjam.
- A tajna povijest? Zar to nije ono što te najviše zanima? - pokušao
ga je oraspoložiti David.
- O tajnim društvima sad više zna redateljčić neke ž produkcije.
Nije se ni s kim ni družio. I Iskru je, kojem je bilo stalo do njega,
ostavio.
- Ti samo tako i zadržavaš ljude. Da ih otjeraš – i dalje ga je David
nastojao trgnuti iz tugaljivosti.
- Samo još svojim mislima tjeram tebe da se vućeš za mnom. Ne-
vidljiv. A ni ti me ne primjećuješ - narugao mu se.
- A Preljubnik? – šalio se David.
Odmah sutradan nakon njihova susreta poslije Ane, Preljubnik
mu je pozvonio na vrata. Donio doručak.
- Selica, evo me!
Na to - Selica, stisnulo ga je u prsima. Od bijesa. Kako se samo
usudio. Da ga oslovi onako kako su ga samo zvali Iskra i David. Ot-
pravio ga je istog trena.
- Nestaneš kad to god ti padne na pamet - Selica se pravio da ne
čuje što mu kaže David. - U taj svoj neki unutarnji prostor.

268
 Zeničke sveske

Nastavio je sam lutati Maksimirom. Poznavao je sve samotne še-

tače. Pitao se poznaju li i oni njega? Svatko se od njih bojao da mu
netko ne pristupi. Svi su beskrajno ranjeni.
- Uživaju - dobacio je David.
Kupci su mu bili sasvim dovoljni. Nisu ga posebno zanimali. Ni
oni ni njihove narudžbe papira. Iako je Titi, sumnjao je, baš privlačila
ta njegova nebliskost. Što sad s tim?
- S kim razgovaraš - znala ga je uhvatiti u raspravi s Davidom.
- Toliko flertaš sam sa sobom da ćeš tako i završiti.
Već tada ga je pripremala za njegovu budućnost. Zašto to nije že-
lio čuti? David bi se pojavio, osjećao je, kad bi nenadano došao do
nekog vremena. Svog? Tko zna kakva oni imaju zaduženja. Tamo u
tom njihovom procijepu. Negdje. Je li im uopće dopušteno o tome
govoriti? Ili im se ni ne govori.
- Baš znaš biti bedast – David bi sasvim iznenada znao sjesti pored
njega kad bi mu se misli djetinjasto vrtile u krug. Utješiti ga kad je bio
neraspoložen. Ili ga gurnuti u još dublje mračnjaštvo.
- Isti si kao i Titi - predbacio mu je Selica.
- Jasno ti je da razgovaraš jedino s mrtvim prijateljem?
- A s kim ću?
- I ja bih te ostavio na njezinom mjestu.
- Ti si kao nešto drugo učinio? I to prvi!
Bijesno je bacio knjigu na pod koja se nalazila na stolu. Ne, nije bi
prvi. Mama, tata, djed, baka…Titi! Svi su otišli. I Špiclovo sjećanje ga
ostavlja. Sjetio se da je taj dan bila godišnjica Davidove smrti.
- Dosta mi je tih tužnih sjećanja! – kriknuo je. - Više neće uskoro
biti ni jednog dana da nije nestao netko do kojeg mi je stalo.
- Toliko ih je? – našalio se David.
Sve mu je nedostajalo. Bliskost. Tiho razumijevanje. Način na koji

269
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ga je Titi zadirkivala. Različitost. To je valjda ipak pripadalo njegovoj

maštovitosti. Činilo mu se da si još toga tako puno nisu rekli, da joj
toliko toga još nije pokazao. Ispričao. Da bi, kad bi mu se vratila, istog
trena sve zaboravio, pustio i da ga ponižava samo da je tu negdje u
nekom uglu, prisutna.
Kao Šeherezada bi odgađao vlastito smaknuće. Proučio bi sve re-
volucije na svijetu i o njima joj pričao zavlačeći njezin odlazak. Pro-
našao bi anarhistu za kojeg nikad nije čula. Ne, to je zauvijek gotovo.
Nije ju imao hrabrosti pitati zašto ga je ostavila. Znao je da je Afrika
samo izlika. Što raditi s nečijim srcem kojem si dojadio? Hodao je po
kući i čitao sa ceduljica koje je posvuda ostavljala: sefr, yek, do, se, cha-
har, panj, shesh ... haft ...(nula, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam)
Iznenada bi se slomio i zaridao. Nastojao se utješiti, pa ona je živa,
što mi je ...
David mu je ugađao:
- Kad prođe neko vrijeme otići ćemo na ručak.
- Mi?
- Vi. Nas troje.
- Prekasno – želio ga je baš povrijediti.
Pozlilo mu je ali da si zaokupi pažnju nastavio je slovkati: ... haft,
hasht, noh, dah ... (sedam, osam, devet, deset)
Deset je dah. Kako se jezici mogu tako smiješno pomiješati da je
ono što čini tvoj život u jednom, tek broj u drugom. Ali koga je briga
li to uopće točno.
- Bar ti sve znaš o kabali – zabavljao se David.
- Tvojoj! – namjerno ga je želio povrijediti
Našao je jedan od uzoraka ispisa za Alahove žene koje je Neshat
dala ispisati na rukama. Titi mu je naredila da joj dopusti da mu to
preslika na ruke. Bezuspješno. Sad je pokušavao to isto napraviti na
svojoj lijevoj ruci. Na tren se smirio, kao da je Titi bila ponovno pri-
sutna.
270
 Zeničke sveske

Tren se smijala zbog toga jer ga je škakljalo pero, a odmah zatim

bjesnila zbog potčinjavanja.
- I ja sam jedna takva žena – sad se sažaljevao. Izmučena. Posluš-
nošću.
- Dobrovoljnom! – uskliknuo je David.
- Dobro da je tako daleko – uzdahnuo je Selica. Bojao se mogućeg
susreta s njom. Da bi mu mogla otkriti strahote koje je njegovala u
svojoj glavi. I da su možda istine. Pri samoj pomisli na to sledile bi mu
se ruke i bio je spreman zacviliti. Stan je bio ispunjen slikama uplaka-
ne izgladnjele djece po čijim licima su plazile muhe.
Plašilo ga je da bi mogao zamijetiti njezinu sreću na licu. Koja nije
bila i njegova. Ili puku pristojnost. A zašto zapravo? Nije je mrzio.
Nije joj želio nesreću. Boljelo je da on sam nije znao izazvati tu radost.
Nije uspio shvatiti ni njihovu vezu, nju, sebe a već je došlo vrijeme
rastanka. Na što je potratio vrijeme? Gdje je pogriješio? Što nije vidio?
David se, znao je, nacerio:
- Ljude do kojih ti je stalo.

271