PREKRUPNI EDIP*

Gilles Deleuze/Félix Guattari

P ismo ocu, na koja se oslanjaju žalosna psihoanalitička tumače-

nja, je portret, fotografija, potajno ubačena u stroj posve druge
vrste. Otac ima pognutu glavu…: ne samo zbog toga što je on sam
kriv nego zato što sina čini krivim i ne prestaje da mu sudi. Sve je
očeva greška: ako imam seksualne poteškoće, ako ne uspijevam da
se oženim, ako pišem, ako ne mogu da pišem, ako hodam oborene
glave po svijetu, ako sam trebao napraviti neki drugi svijet beskrajno
pust. No to pismo je suviše zakasnilo. Kafka veoma dobro zna da
ništa od toga nije istinito: njegova nesposobnost za ženidbu, njegovo
pisanje, privlačna snaga njegovog intenzivnog pustinjskog svijeta
ima savršeno pozitivne motivacije sa stanovišta libida i nisu nekakve
izvedene reakcije iz odnosa s ocem. Reći će on to tisuću puta, a Max
Brod će podsjetiti na slabost edipovskog tumačenja čak i dječjih
konflikta.1

* Drugo poglavlje knjige Kafka, u prilog manjinskoj književnosti Gillesa Deleuze-a i Félixa
Guattarija u odličnom prijevodu s francuskog jezika našeg stalnog suradnika, filozofa
Uga Vlaisavljevića.
1 Max Brod, Franz Kafka, Idées, Galimard, str. 38. "Sam Kafka je dobro poznavao ove (froj-
dovske) teorije i svagda ih smatrao grubim uopćavanjima koja ne vode računa o detalji-
ma ili, radije, ne prodiru u samo srce konflikta." (U svakom slučaju Brod je, kako se čini,
smatrao da edipovska iskustva ponajprije važe za dijete i da su kasnije prerađena s obzi-
rom na iskustva Boga; str. 57-58.) U jednom pismu Brodu (studeni 1917., Correspondance,
str. 236) Kafka kaže da "vas psihoanalitička djela isprva nahrane i zasite na čudnovat
način, ali se onda ubrzo poslije javi ista stara glad."
199
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

U svakom slučaju interes pisma je u izvjesnom potajnom umetanju:

Kafka prelazi od klasičnog Edipa tipa neuroze, u kojem je voljeni otac
predmet mržnje, optužen, proglašen krivim, ka Edipu koji je daleko
perverzniji, koji će se odjednom prikloniti hipotezi o nevinosti oca, o
"jadu" zajedničkom i ocu i sinu, no samo da bi dao prostora za optuž-
bu n-tog stupnja, prigovoru koji je utoliko jači što postaje nedoznačiv i
neograničen (kao "odgoda" u Procesu) putem serije paranoičnih tuma-
čenja. Kafka to tako dobro osjeća da u mašti daje riječ ocu i stavlja mu
u usta slijedeće riječi: ti želiš pokazati "prvo, da si ti nedužan, drugo,
da sam ja kriv i treće da si iz gole velikodušnosti spreman ne samo
oprostiti nego – što je i više i manje – još dokazati i sam povjerovati da
sam ja također nedužan, dakako suprotno istini."2 Ovo perverzno ne-
primjetno pomicanje, koje iz pretpostavljene očeve nedužnosti izvlači
još goru optužbu, očito ima neki cilj, učinak i postupak:
Cilj je da se dođe do povećanja "fotografije", da se njene dimenzije
prošire sve do apsurda. Fotografija oca, prekomjerne veličine, biti će
projicirana na zemljopisnu, povijesnu i političku kartu svijeta, tako da
se njome prekriju široke regije: "I onda mi je kao da za moj život dolaze
u obzir samo oblasti koje ti ili ne pokrivaš ili koje ne leže u tvom doma-
šaju."3 Edipaliziranje univerzuma. Ime oca nadkodira židovska, češka,
njemačka imena povijesti, Prag, grad-selo. No, na taj način, u mjeri u
kojoj se uvećava Edip, ova vrsta krupnog uvećanja pod mikroskopom
čini da se na svjetlu dana ukaže otac onakav kakav jeste, njemu se daje
izvjesna molekularna agitacija u kojoj se odvija posve druga borba. Moglo bi
se reći da je projiciranjem fotografije oca na karti svijeta deblokirana
slijepa ulica svojstvena fotografiji, da je pronađen izlaz za ovaj ćorso-
kak, da ga se povezalo s čitavom jednom podzemnom jazbinom i sa
svim izlazima ove jazbine. Kao što kaže Kafka, problem nije problem
slobode nego izlaza. Očevo pitanje nije kako postati slobodan u odno-
su na njega (edipovsko pitanje), nego kako naći put tamo gdje ga on
nije našao. Hipoteza o zajedničkoj nedužnosti, o zajedničkom jadu i
oca i sina, gora je dakle od svih: otac se tamo pojavljuje kao čovjek koji
se morao odreći svoje vlastite želje i svoje vlastite vjere, i to samo zato

2 ["Pismo ocu", Pripovijetke II, str. 47.]

3 ["Pismo ocu", Pripovijetke II, str. 44.]
200
 Zeničke sveske

da bi izašao iz "ruralnog geta" u kojem je rođen, i koji poziva sina da

se pokori samo zato što se on sam pokorio vladajućem poretku u si-
tuaciji koja se činila bezizlaznom ("Sve zajedno nije neka pojedinačna
pojava, slično je bilo kod velikog dijela ove jevrejske prelazne genera-
cije koja se odselila u gradove sa sela, razmjerno još pobožna sela…").4
Ukratko, nije Edip taj koji proizvodi neurozu nego je neuroza, a to će
reći želja već pokorena i u nastojanju da saopći svoju vlastitu pokore-
nost, ono što proizvodi Edipa. Edip, robna vrijednost neuroze. Obrat-
no, uvećati i učiniti veoma krupnim Edipa, pridodati mu i od njega
napraviti perverznu ili paranoičnu uporabu, to već znači izaći iz po-
kornosti, uspraviti glavu i vidjeti preko ramena oca ono što je bilo sve
vrijeme u pitanju u toj povijesti o kojoj je riječ: čitava jedna mikro-po-
litika želje, slijepih ulica i izlaza, pokoravanja i uspravljanja. Otvoriti
slijepu ulicu, deblokirati je. Deteritorijalizirati Edipa u svijetu umjesto
da se reteritorijalizira na Edipu i u obitelji. Ali za to je trebalo povećati
Edipa do apsurda, do smiješnih dimenzija, napisati Pismo ocu. Greška
psihoanalize jeste u tome da se u to upustila i da je i nas u to uvukla,
jer ona sama živi od robne vrijednosti neuroze odakle ona izvlači sav
svoj višak vrijednosti. "Pobuna protiv oca je komedija, a ne tragedija."5
Dvije godine nakon Pisma ocu Kafka primjećuje kako se sam "gur-
nuo u nezadovoljstvo" i da se tamo bacio "sa svim sredstvima doba i
tradicije, koja su mu bila dostupna".6 Eto kako je Edip jedno od sred-
stava, posve moderno, od Freudovog vremena uobičajeno, s kojim se
mogu postići mnogi komični efekti. Dovoljno je da ga učinimo krup-
nim: "Neobično je da uz dovoljno sistematike – prakticiranjem neza-
dovoljstva - može iz komedije nastati stvarnost."7 No Kafka ne odba-
cuje izvanjski utjecaj oca da bi prizvao nekakvu unutarnju genezu ili
internu strukturu, koje bi još bile edipalne. "Ne mogu (...) ni na koji
način prihvatiti da su prvi počeci moje nevolje bili iznutra nužni, oni
su mogli imati nužnost, ali ne unutarnju, oni su doletjeli kao muhe i

4 ["Pismo ocu", Pripovijetke II, str. 33.]

5 Gustave Janouch, Kafka m’a dit, Calmann-Lévy, str. 45.
6 Journal, 24 janvier, 1922., str. 538. [Preveli smo ovu rečenicu s njemačkog izvornika: Ta-
gebücher 1909-1923, S. Fischer, Frankfurt am Main, 1997, str. 552.]
7 [Tagebücher, str. 553.]
201
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

moglo ih se tako lako poput njih i otjerati."8 To je ono najvažnije: s onu

stranu izvanjskog i unutarnjeg, izvjesna agitacija, molekularni ples,
čitav jedan odnos-granica s Vanjskim, koji će na sebe staviti masku
prekomjerno uvećanog Edipa.
Jer učinak komičnog uvećavanja je dvostruk. S jedne strane, otkri-
vamo iza obiteljskog trokuta (otac-majka-dijete) druge trokute neiz-
mjerno aktivnije, od kojih sama obitelj uzajmljuje svoju vlastitu moć,
svoju misiju da propagira pokoravanje, obaranje glave i stalnu potrebu
da se to čini. Jer upravo je to ono što libido djeteta investira od početka:
preko fotografije obitelji čitavu jednu kartu svijeta. Čas jedan od termi-
na obiteljskog trokuta biva zamijenjen nekim drugim terminom koji je
dovoljan da defamilijalizira cjelinu (tako obiteljski dućan postavlja na
scenu oca-uposlenike-dijete, dijete se smješta na stranu posljednjeg od
uposlenika kojem bi ono željelo polizati noge; ili pak u Osudi, prijatelj
iz Rusije zauzima mjesto jednog od termina u trokutu i transformira
ga u sudski ili osuđujući aparat). Čas je opet čitav trokut taj koji mi-
jenja formu i likove, pa se pokazuje sudskim ili ekonomskim ili biro-
kratskim ili političkim itd. Tako sudac-odvjetnik-optuženik u Procesu
gdje otac kao takav više ne postoji (ili pak trojka stric-odvjetnik-Block,
koji po svaku cijenu žele da K. ozbiljno shvati svoj proces). Ili još trojke
koje se umnožavaju, uposlenici u banci, stražari, suci. Pa još geopoli-
tički trokut Nijemci-Česi-Židovi, koji se ocrtava iza Kafkinog oca: "U
Pragu se prigovaralo (Židovima) da nisu Česi, u Saazu i Egeru da nisu
Nijemci. (…) Oni koji su htjeli biti Nijemci doveli su sebe u situaciju
da ih napadaju Česi, a istovremeno i Nijemci."9 Upravo je to razlog što
hipoteza o nedužnosti i jadu oca predstavlja najgoru optužbu, oca koji
je samo oborio glavu, pokorio se moći koja nije bila njegova, doveo
se u slijepu ulicu izdavši svoje porijeklo češkog Židova sa sela. Tako
suviše dobro formirani obiteljski trokut bijaše tek provodnik za inve-
sticije posve druge prirode, koje je dijete stalno iznova otkrivalo kod
svoga oca, u svojoj majci, u sebi samome. Suci, namjesnici, birokrati
itd., nisu nadomjesci za oca nego će prije biti da je otac taj u kojem se

8 [Tagebücher, str. 552-3.]

9 Théodore Heryl, prema navodu Wagenbacha, Franz Kafka, Années de jeunesse, francuski
prijevod Mercure, str. 69.
202
 Zeničke sveske

sabiru sve ove sile kojima se on sam pokorava i poziva svog sina da im
se pokori. Obitelj samo ima vrata na koja od početka kucaju "dijabolične
moći" koje se strahovito raduju da se jednog dana u nju uvuku.10 Ono što u
Kafki izaziva nemir ili užitak, to nije otac, neko nad-ja, a niti bilo ka-
kav označitelj, to je već američki tehnokratski ili ruski birokratski stroj
ili fašistički stroj. A u mjeri u kojoj se obiteljski trokut razvrgava, u
jednom od svojih termina ili sav odjednom, u korist ovih moći koje su
stvarno na djelu, reklo bi se da drugi trokuti koji izranjaju u pozadini
imaju u sebi nečeg mutnog, neodređenog, dok su u stalnom preobra-
žaju jednih u druge, bilo da je jedan od termina ili vrhova počeo da
se umnožava, bilo da cjelina svih stranica ne prestaje da se izobličuje.
Tako se na početku Procesa tri neidentificirana lika preobražavaju u tri
uposlenika banke i to u pokretnom odnosu s trojicom nadzornika i s
troje znatiželjnika okupljenih na prozoru. U prvom prikazivanju suda
još imamo posla s jasno određenim trokutom, sa sucem i dvije strane,
desnom i lijevom. No, kasnije prisustvujemo internom umnožavanju
kao kakvoj kanceroznoj invaziji, nerazmrsivom klupku ureda i biro-
krata, beskrajnoj i nedokučivoj hijerarhiji, kontaminaciji sumnjivih
prostora (sa sasvim drugim sredstvima našao bi se tome ekvivalent
kod Prousta, kod kojeg jedinstvo osoba i likova koje one konstituiraju
ustupa mjesto maglovitostima, mutnim cjelinama koje se umnožava-
ju). Tako isto iza oca ima čitava maglina Židova koji su napustili češku
seosku sredinu i otišli prema skupu njemačkih gradova, e da bi bili
napadnuti s dvije strane – trokut podatan preobrazbama. Nema djece
koja nisu u stanju da to shvate: sva ona imaju zemljopisnu i političku
kartu s nejasnim, pokretnim obrisima, makar je to u funkciji dadilja,
sluškinja, očevih uposlenika itd. Pa ako otac i dalje gaji ljubav i pošto-
vanje prema svome sinu, to je zato što je i on sam u svojoj mladosti
naletio na izvjesne dijabolične moći, e da bi ga porazile.
S druge strane, u mjeri u kojoj komično povećavanje Edipa omo-
gućava da se pod mikroskopom ugledaju ovi drugi tlačiteljski trokuti,
u isto vrijeme se pojavljuje mogućnost izlaza, da bi se iz njih pobjeglo,
izvjesna putanja bijega. Onom neljudskom "dijaboličnih moći" odgo-

10 Pismo Brodu, u: Wagenbach, str. 156: "Dijabolične moći, kakva god bila njihova poruka,
tek su se dotakle vrata na koja će, kako se već strahovito raduju, jednog dana ući."
203
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vara ono pod-ljudsko postajanja-životinjom: postajanje tvrdokrilcem,

postajanje psom, postajanje majmunom, "prevrćući se, sjuriti se na-
glavce" radije nego oboriti glavu i ostati birokrat, nadzornik ili sudac
i suđeni. I tu također nema djece koja ne konstituiraju i ne iskuša-
vaju ove putanje bijega, ova postajanja-životinjama. A životinja kao
postajanje nema nikakve veze s nadomjeskom oca, a niti s arhetipom.
Jer je otac, kao Židov koji je napustio selo da bi se nastanio u gradu,
bez sumnje ponesen izvjesnim kretanjem zbiljske deteritorijalizacije;
no, on ne prestaje da se reteritorijalizira, u obitelji, u svojoj trgovini,
u sustavu svojih pokornosti i svojih autoriteta. Glede arhetipa, to su
postupci duhovne reteritorijalizacije.11 Postajanja životinjama su nešto
posve suprotno: to su apsolutne deteritorijalizacije, barem u načelu,
koje se uvlače u pustinjski svijet u koji je Kafka investirao. "Ali je ta-
kođer privlačna snaga moga svijeta velika, te oni koji me vole, vole
me jer sam ‘ostavljen’ i to možda ne kao Weißov vakuum, nego zato
što osjećaju da sam slobodu kretanja, koja mi ovdje posve nedostaje,
u sretnim vremenima imao na nekoj drugoj ravni."12 Postati životinja
to upravo znači otpočeti kretanje, zacrtati putanju bijega u svoj njenoj
pozitivnosti, prekoračiti prag, posegnuti za kontinuumom intenziteta
koji samo vrijede za sebe same, pronaći svijet čistih intenziteta, gdje se
sve forme raščinjavaju, također i sva značenja, označitelji i označeni,
u korist neformirane materije, deteritorijaliziranih tijekova, znakova
lišenih značenja. Kafkine životinje nikada ne upućuju na mitologiju,
a niti na arhetipe, nego samo korespondiraju s prekoračenim gradi-
jentima, sa zonama otpuštenih intenziteta, gdje se sadržaji oslobađa-
ju svojih formi, a izrazi označitelja koji njih same formalizira. Nema
ničeg drugog doli kretanja, vibracija, pragova u pustinjskoj materiji:
životinje, miševi, psi, majmuni, žohari, razlikuju se samo po tom i tom
pragu, po takvim i takvim vibracijama, po tom podzemnom putu u
rizomu ili jazbini. Jer su ovi putovi podzemni intenziteti. U postaja-
nju-mišem zviždanje je ono što će iz riječi izvući njihovu muziku i
njihov smisao. U postajanju-majmunom, upravo je kašalj ono "što se

11 Cf. na primjer, dugotrajno Kafkino nepovjerenje prema cionizmu (kao duhovnoj i fizič-
koj reteritorijalizaciji): Wagenbach, str. 164-167.
12 Jornal, 1922., str. 543. [Tagebücher 1909-1923, str. 557-8.]
204
 Zeničke sveske

čini uznemirujućim, ali što nema značenja" (postati majmun tuberku-

loze). U postajanju-kukcem bolno pištanje obuzima glas i kvari odjek
riječi. Gregor postaje žohar ne samo da bi pobjegao od svoga oca nego,
radije, da bi pronašao neki izlaz tamo gdje ga njegov otac nije umio
naći, da bi pobjegao prokuristi, trgovini i birokratima, da bi dosegnuo
tu regiju gdje glas može samo zujati. "Jesi li čula kako je govorio? To je
bio životinjski glas, reče prokurista."13
Doduše, Kafkini animalistički tekstovi su daleko kompleksniji
nego što to kazujemo. Ili, naprotiv, daleko jednostavniji. Na primjer,
u Izvješću za neku akademiju se ne radi o postajanju-životinjom čovjeka
nego o postajanju čovjekom majmuna; ovo postajanje je prezentirano
kao puka imitacija; pa ako je stvar u tome da se nađe neki izlaz (izlaz
a ne "sloboda"), ovaj izlaz se nipošto ne sastoji u bježanju, naprotiv.
No, s druge strane, bijeg je odbačen samo kao nepotrebno kretanje u
prostoru, varavo kretanje slobode; on je, zauzvrat, afirmiran kao bijeg
u mjestu, bijeg u intenzitetu ("Ja sam to učinio, uhvatio sam maglu.
Nisam imao drugog puta, uvijek pod pretpostavkom da nisam mogao
izabrati slobodu").14 S druge strane, oponašanje je tek prividno, bu-
dući da se ne radi o tome da se reproduciraju figure, nego da se pro-
ducira kontinuum intenziteta u neparalelnoj i nesimetričnoj evoluciji,
gdje čovjek ne postaje manje majmun nego majmun čovjek. Postajanje
je zatočenje, posjed, višak vrijednosti, nikada reprodukcija ili imitaci-
ja. "Ništa me nije zavodilo u iskušenje da oponašam ljude; podržavao
sam ih, jer sam tražio neki izlaz, ni iz kakvog drugog razloga."15 U
stvari, životinja koju je čovjek zatočio biva deteritorijalizirana putem
ljudske snage, čitav početak Izvješća inzistira na tom pitanju. No, de-
teritorijalizirana životinjska snaga, sa svoje strane, pospješuje i čini još
intenzivnijom deteritorijalizaciju, ako se tako može reći, deteritorija-
lizirajuće ljudske snage. "Majmunska je narav, prevrćući se, sunula iz
mene i nestala, tako da je prvi učitelj, i sam od toga gotovo pomajmu-
nio, morao ubrzo obustaviti poučavanje, te su bili prisiljeni smjestiti

13 ["Preobražaj", Pripovijetke I, , str. 72.]

14 ["Izvještaj za neku akademiju", Pripovijetke I, str. 147.]
15 ["Izvještaj za neku akademiju", str. 146.]
205
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ga u bolnicu za umobolne."16 Tako se konstituira izvjesna sveza tije-

ka deteritorijalizacije, koji svagda premašuje teritorijalno oponašanje.
Upravo se na ovaj način i čini da orhideja reproducira sliku pčele, ali
se u dubljem smislu u njoj deteritorijalizira, kao što se u isto vrijeme
pčela sa svoje strane deteritorijalizira sparujući se s orhidejom: zahvat
jednog fragmenta koda, a ne reprodukcija neke slike. (U Istraživanjima
jednog psa čitava ideja nalikovanja je još energičnije odbačena: Kafka
napada "sumnjiva iskušenja nalikovanja koja mu mašta može ponu-
diti"; putem usamljenosti upravo je najveća razlika, shizo razlika, ono
što on nastoji da dokuči.)
Imamo, dakle, dva učinka razvoja ili komičnog uvećanja Edipa:
otkriće a contrario drugih trokuta koji djeluju pod i u obiteljskom tro-
kutu, a fortiori skica putanja bijega postajanja-životinjom siročeta.
Nijedan tekst, kako se čini, bolje ne pokazuje vezu ova dva aspekta.
Birokratski trokut se postupno konstituira: najprije prokurist koji je
došao da prijeti, zahtijeva; potom otac koji je obnovio svoju službu u
banci i koji spava u svojoj uniformi, svjedočeći o još izvanjskoj moći
kojoj je podvrgnut, i to tako kao da "još i u svome domu čuje glas na-
dređenog"; na kraju, odjednom, upad tri stanara birokrata koji sada
prodiru u samu obitelj, nadomještajući je, sjedeći "na mjestima koja su
prije zauzimali otac, majka i Gregor". A s time je u suglasju cjelokupno
postajanje-životinjom Gregora, njegovo postajanje tvrdokrilcem, gun-
deljom, balegarom, žoharom, koje opisuje putanju intenzivnog bijega
spram obiteljskog trokuta, a pogotovo spram birokratskog i trgovin-
skog trokuta.
Ali u samome trenutku kada smo povjerovali da smo shvatili vezu
onoga što je s onu stranu i onoga što je s ovu stranu Edipa, zašto smo
onda dalje nego ikada od izlaza, zašto ostajemo u slijepoj ulici? To je
stoga što uvijek postoji opasnost od edipovskog povratka i to u punoj
snazi. Uvećavajuća perverzna uporaba nije dovoljna da odagna svaku
zatvorenost, svaku obnovu obiteljskog trokuta koji na sebe preuzima
druge trokute kao animalne putanje. Upravo u tom smislu je Preobra-

16 ["Izvještaj za neku akademiju", str. 147.] Ima i duga verzija ovog istog teksta, gdje je riječ
o sanatoriju: cf. kašalj majmuna.
206
 Zeničke sveske

žaj uzorna povijest re-edipalizacije. Reklo bi se da se proces deteritori-

jalizacije Gregora, u njegovom postajanju-životinjom, zatekao blokira-
nim u jednom trenutku. Gregorovom greškom, koji se ne usuđuje ići
sve do kraja? Njegova sestra, da bi mu priuštila zadovoljstvo, htjela je
raskrčiti čitavu sobu. Ali Gregor odbija da mu se oduzme portret dame
u krznu. On se pripija uz ovaj portret kao uz posljednju teritorijalizira-
nu sliku. U biti, to je upravo ono što sestra ne tolerira. Ona je prihvatila
Gregora, ona je htjela kao i on shizo incest, incest jakih spojeva, incest
sa sestrom, koji se suprotstavlja edipovskom incestu, incestu koji svje-
doči o ne-ljudskoj seksualnosti kao animalnom postajanju. No, ljubo-
morna na portret, ona počinje da mrzi Gregora i osuđuje ga. Otada
Gregorova deteritorijalizacija u njegovom postajanju-životinjom pro-
pada: bacanjem jabuke on postaje re-edipaliziran i ne ostaje mu ništa
drugo doli da umre s jabukom zarinutom u leđima. Usporedo s tim,
deteritorijalizacija obitelji u kompleksnijim i đavoljim trokutima po-
staje izlišna: otac istjeruje trojicu birokrata stanara, povratak na pater-
nalističko načelo edipovskog trokuta, obitelj se, sretna, zatvara u sebe
samu. Pa ipak nije sigurno da tu ima neka Gregorova greška. Neće li
prije biti da postajanja-životinjama ne uspijevaju da udovolje svome
načelu, svagda ostajući pri izvjesnoj neodlučnosti, dvosmislenosti koja
tvori njihovu nedovoljnost i osuđuje ih na neuspjeh? Same životinje,
nisu li one još suviše formirane, suviše bremenite značenjima, suviše
teritorijalizirane? Ne koleba li se cjelina postajanja-životinjom između
shizo izlaza i edipovskog ćorsokaka? Pas, edipovska životinja par ex-
cellence, o kojoj Kafka često govori u svom dnevniku i svojim pismima,
javlja se istodobno kada i shizo zvjer, poput pasa glazbenika u Istraži-
vanjima ili đavoljeg psa u Iskušenju u selu.17 Činjenica je da su Kafkine
glavne animalističke priče napisane neposredno prije Procesa ili us-
poredo s njime, kao protuteža romanu koji se za svoj račun oslobađa
svake animalne problematike u korist zadaće višeg reda.

17 [Franz Kafka, "Verlockung im Dorf", Tagebücher, 21. VI 1914., str. 403 i dalje.]
207