O (MOĆI NAD) GOMILAMA

HIPNOTIZIRANIM MUŠIČAVIM PLITKOSTIMA

Nermin Sarajlić

Civilizacija počinje mitom a završava u sumnji; teoretskoj sum-

nji koja, kad se okrene sebi samoj, skončava u praktičnoj sumnji. Ne
bi se bila kadra začeti postavljanjem u pitanje vrijednosti što ih još
nije ustanovila; jednom kad su one stvorene, umori se od njih, odvo-
ji, propituje ih i važe razornom objektivnošću. Različita vjerovanja
što ih je ona stvorila i koja sada gube tlo pod nogama, nadomješta
sustavnom neizvjesnošću, organizira svoj metafizički potop…

Emile M. Cioran, Pad u vrijeme, Skeptik i barbar

Lj etni je zvizdan. Ilidža. Tri pivom raspoložene korpulentne

‘bitange’, tri zapuštena morža, sva trojica nepristojno debeli,
k’o da su klonirani Demis Roussos za vakta Aphrodite’s Child, prila-
ze sićušnom, skromnom kočijašu, vlasniku još neuglednijeg konjića
upregnutog u fijaker, da pogode prevoz do vrela Bosne. Pa šta košta
da košta! Kočijaš ih odmjeri, pristaje, al’ preklinje:
- More, more al’ hajte ljudi, k’o boga vas molim, ‘vamo ozada,
ov’da, s ove strane, samo da vas konj ne vidi.
I ovdje valja uvesti slučajnog promatrača, vidno načetog emocio-
nalnom alergijom, koji ne oklijeva da brizne u plač pred tim prizorom.
183
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Tek jednog iz većine ošinutih tom nepriznatom boljkom. A ukoliko je

nevidljivi bolni osip poodmakao to može dovesti do nervnog sloma.
Onda smo suočeni i s mentalnom, te time dvostrukom prenadraže-
nošću. Baš onako kako je slomilo Nietzschea na torinskoj ulici kad
je ugledao bičevanog konja. Znali mi pri tome ili se, pak, pitali po-
put Béle Tarra što se kasnije dogodilo s konjem, svejedno. Uglavnom,
nema nedužnih protagonista u skaski koja može inače rasti u svim
pravcima. U sijaset maski životnih banalnosti koje katkad samovoljno
čovjek navlači ili mu se, kudikamo češće, te prekomotne kapuljače,
torbe natiču na bagatelnu glavu, dvije, usljed siline oronulog svije-
ta, odskaču, odnosno potaman se pripijaju uz njegovo lice: ona koja
izaziva podrugljivost jer zrači smiješnom osjećajnošću, i druga koja
svom volens nolens klovnu jamči žalosnu duhovitost. Tako se čovjek
povlači, potuca, tumara i tetura od suza do smijeha.
Možda kod te zlosretne konačne monade, nipošto hermetički
zatvorene, već naprotiv, svojim otvorima zahvaljujući preporozne,
odviše propusne, nije bog zna kako bolesno odgonetnuti komplot
prirodnog i društvenog nasljeđa, ali nije uvijek ni dobronamjerno ra-
skopati to urotništvo. Inače, nikad nije bila veća gužva na granicama
između onog unutra i van, a nadzor, zaplijena i carinjenje su krajnje
nepouzdani, šverca se naveliko i na sitno, kako bezazleno, tako i kri-
jumčarski pohlepno. Sve u istu svrhu: ne bi li se kako razriješilo ne-
zavidno stanje onoga što je liberalnom ambicioznošću nakumljeno
kao "jednak pristup stvarima kojih više nema" – blistavo sjajnoj bijedi
blagostanja.
Sreći? Zadovoljstvima, što šarolikijim? Odlučnim blokadama za-
priječio put starosti? Dokle god može, odgodila smrt? Međutim, ni u
koje doba dana Sfingina zagonetka nije bitnije promijenila svoj bla-
goslovljeni usud. Ali, to što i dalje puzi, uspravljena grabi, pa potom
hramlje do neumitne destinacije, veoma je lako i lijepo reći kako je
ne bi trebalo fatalistički učiniti malodušnijom, gušće razočaranijom,
euforičnije razdražljivijom, stoički nasamarenijom, etc. naspram mi-
nulih pokoljenja.

184
 Zeničke sveske

No ipak, valja znati kako svijet nije, Hannah Arendt pronicljivo

podsjeća, nastanjen apstraktnim čovjekom, nego stvarnim, konkret-
nim, uglavnom običnim smrtnicima tako da neodložna zadaća otpora
raskošnom dehumaniziranju tim više postaje sizifovski izazovna, a
na nju se nerijetko odgovara kao u blesavom vicu: naime, pošto je drč-
ni trbuhozborac-neplivač uhvatio ‘krajičkom radoznala uha’ vlastitu
poslovicu "budali more do koljena" ne oklijeva s nepokolebljivo čvr-
stom odlukom – bogme, nikad više, počev još od ovog ljeta gospod-
njeg, neće ga "mašiti" more. Što ga je dosad zaobilazilo zaobilazilo:
dosta! Tako protraćene zalihe utemeljenog revolta u takvom nonša-
lantnom odnosu spram svijeta, do balčaka u bezobzirnom ogrezlog,
obično se kompenziraju cinizmom, zapravo, još očajnije, okrjepljuju-
će preobraćaju u njega.
Čitava polovica dakle, Frommovog kritičkog stava imati, posjedo-
vati znanje, raspolagati Galimbertijevom emocionalnom pismenošću,
odnosno zrelošću, biti produhovljen, bogat iskustvom, nijedno od
toga, naročito ono prvo, iako najarogantnije, ne tvori preduslov za
prezir onih lišenih tih sposobnosti, svojstava ili stečevina. Niti opet
za sažaljenje kao njegov snishodljivi surogat. Ali njihova učestalost,
uporno i iznova, ih preporučuje kao ozbiljne uvode i prečice kom-
pleksu superiornosti.
No ne treba pre/vidjeti da se, oduvijek, kod nerješivo tegobnih
etičkih pretresanja ono duboko i obuhvatno, univerzalno obavezujući
rulet sredstva i svrhe, po svojoj strogoj unutarnjoj logici značenja,
neprimjetno udaljavaju i, napokon turobno ohlađeni, razilaze. Stvar
ništa ne ublažava činjenica što je to najjednostavnije i dokazati i po-
kazati na fino doziranom, konvencionaliziranom sadizmu, a takvo
rasprostranjeno držanje, koje je poodavna doseglo žuđenu punoljet-
nost, uzdiže se i ustrajava, tek naizgled čudno paradoksalno, upravo
na šokirano zadivljenoj svijesti o smrtnosti koja nikom nije uskraćena.
Mediokritetska, interesno njegovana češanja o Camusovo najvažnije i
najneodložnije, jedino istinsko filozofsko pitanje: ima li ili nema život
smisla, vrijedi li ga proživjeti ili dar odbaciti,1 dakle, samoubistvo - da

1 Evo što Sloterdijk primjećuje o još jednom, itekako više ne skupocjenom daru osim živo-
185
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ili ne, predupređujuće apsurdno, drpaju se dok ne prokrve i ne doba-

ve usrećujuće odgovore sebičnosti i samoživosti.
Rudarenje etikom, s haotično-traumatičnim periodima zlatnih
groznica, kako bi se dočepalo neprocjenjivo nedostižne gromade čija
suština je sadržana u čuvenoj formuli: "Where It was, shall I be"2 od-
vija se tako da što dublje prodire manje pokriva u šizofreno područje
odbjegli individuum jedne kulturno-cvilizacijski uznapredovale "re-
presivne tolerancije".
Dakle, ako živimo u svijetu3 predatorskog globalnog kapitalizma
raštrkanih ravnodušnih gomila, gdje je sasvim normalno da potrošni
ljudski kapital, narastao dotle da ledi krv u žilama, kroz p. e., uglav-
nom na državu prenešeno pravo da ubiješ i budeš ubijen, pljačkaš i
osvaneš kao beskućnik, trguješ ljudima i bivaš prodan, izgnaš i utopiš
se, iskorjeniš pa ugnijezdiš, onda kakvi to trivijalni užici flegmatičnoj
svjetini mogu uopšte pružiti predah u nedostatku demagoški obe-

ta - licemjerju, pa veli u Kritici ciničnog uma, vraćajući se Schlegelu iz njegova Athenaeum-a

i, dakako, slažući s njim - citira. "Ako se bit cinizma sastoji u tome da se prirodi daje pred-
nost pred umjetnošću, vrlini pred ljepotom i naukom; da se bez obzira na slova kojih se
strogo drži stoičar pažnja poklanja samo duhu, da se bezuslovno prezire svaka ekonom-
ska vrijednost i svaki politički sjaj, a da se smjelo utvrđuju prava samostalne proizvoljno-
sti, onda hrišćanstvo odista ne bi bilo ništa drugo do univerzalni cinizam." Kinički ras-
položeni mislilac daje i povijesni primjer takve servilne ironije navodeći slučaj Rimljanina
Petronija u službi Nerona koji je tiraninu "svjesno laskao na uništavajući i otrovan način"
te tako uveo svojevrsno "kalkuliranje sa sopstvenom smrću kao posljednjom mogućom
cijenom slobode" čije osvajanje, izgleda oduvijek, valja galantno podmirivati.
2 Sloterdijk će se s pravom ponovno zapitati u Kritici ciničnog uma (Polemika o Onom – Es
ili: zamišljati đavola), filigranski vješto sastavljajući ogrlicu ili omču, svejedno, licemjerja,
očito predviđenog za svako "Ja koje uči da živi s cijelom svojom poviješću, svojim trau-
matskim bremenom i svojim ludostima", do vraga vražijeg, nije li to krhko znanje bilo
dovoljno: "Zašto je zapravo promašeno čuveno Freudovo poređenje analize s isušenjem
Cojderskog mora, ono je još previše inžinjersko, previše u smislu polemičke medicine
(bolest kao neprijatelj). To Ono-more se nikad neće isušiti – ali zar nije mnogo već i to što
smo naučili da po njemu plovimo?"
3 Epilog višestrukih alternativnih društveno-politićkih pokušaja i ishoda s neuklonjivim
mentalnim i emocionalnim alergijama precizno je prepoznat:"I što onda imamo na re-
pertoaru političkoga diskursa glavnih figura ovog igrokaza s elementima postmoderne
ironije i cinizma? Ništa drugo negoli smušenost i nesuvislost, smjesu ustrašenoga razu-
ma i emocija u intenzitetu od ekstremne ksenofobije i prijetnje slanja vojske na grani-
ce…", Žarko Paić, Gradovi izbjeglica: Od etike gostoljubivosti do politika prijateljstva (Lévinas
– Derrida)
186
 Zeničke sveske

ćana iskupljenja. Po svoj prilici ironija nije svemoguća no jest vrlo,

vrlo neočekivano moćna da korigira čak i ona najdramatičnija životna
iskustva kao što je to smrt, jer bi inače, u suprotnom, čovjek bio pož-
deran banalnostima neumitnog. Vic koji vapi za dimenzijama filmski
održive storije, barem one kratkog metra, ako ne više od toga, to nam
prenosi. Ali filmskim jezikom to je već jedanput komično iskazano. U
Posebnom tretmanu režisera Gorana Paskaljevića po predlošku provje-
renog dvojca Filipa Davida i Dušana Kovačevića.
E pa, tamo u terapeutskom limbu liječenih alkoholičara naime,
gdje u zdrave jabuke dosjetljivo injektiraju vatrenu vodicu, Steva, ne-
tom odbačeni i ucviljeni ženik, ‘napucala’ ga je Jelena (tumači je tako-
đe vrsna glumica Dušica Žegarac), igra ga maestralni i nezaboravni
Danilo Bata Stojković, na mučnom iskušenju za revnog trezvenjačkog
transa, s krova pivnice upada u divovsku reklamnu kriglu pive i jedva
izvuče trijeznu glavu, dok se u "našoj" kafanskoj skaski Suljo, pošto se
dokopao finog poslića u njemačkoj pivovari, preko veze doduše, izve-
re na krov radi neke sitne popravke, takođe zvekne u ogromnu kriglu
piva. I utopi. Naša delegacija sastavljena od njegovih kolega da izrazi
saučešće i tutne joj što parica obeštećenja posjećuje ženu mu Fatu.
Skrhana hanuma kroz suze raspituje se je’l joj se čoek patio. Saosjećajno
izaslanstvo u glas k’o da prenosi muzički telegram odgovara:
- Ma kak’i patio, Fato bona, ne sekiraj se, triput je izlazio pišat’!
Međutim, od ljekovite i sedativne duhovitosti kudikamo je brža
jedna druga prijetnja i kob, a koju je Umberto Galimberti precizno
imenovao kao emocionalnu nepismenost4 i koja, hic et nunc eksponen-
cijalno napreduje, budući je dobila čudovišno darovitog saveznika u
tzv. digitalnoj pismenosti. Sva mizerija ‘odveć ljudskog’ time popri-
ma pandemijski zarazne razmjere. A da stvari budu još gore, pređimo

4 U svojoj knjizi Neugodni gost – nihilizam i mladi ( BNP-Zenica, Zeničke sveske, edicija Mi-
ssing Link 2013., prijevod Mario Kopić, str. 184) Galimberti će citirati Franca Volpija zahti-
jevajući hrabrost i snagu za prekoračenje nezavidnog stanja: "Nihilizam je nagrizao istinu
i oslabio religije, rastvorio je i dogmatizme i srušio ideologije, naučivši nas tako zadržati
razumnu opreznost misli, paradigmu dvosmislene i obzirne misli, zbog koje možemo
zaploviti između hridi u moru nesigurnosti…"
187
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Sirat ćupriju, ravno na tlo-veoma trusno područje eugenike, odnosno

protivnicima i zagovornicima sumnjivih/odvažnih genetičkih istra-
živanja. Prvi se upinju iz petnih žila da zatečenom stanju namaknu
ruho prirodno za/datog, drugi pak, da ga smaknu. Na ne/znanje se
tako s/pušta blagoslov i p/osvećujuće pokriće kao na nešto lako objaš-
njivo, ali ne/izmjenjivo i ne/iskorjenjivo. Da se ne bi za većinu ljudi
bijeda, nesreća i zloća zgrušala u sudbinu sa sociopatskim posljedi-
cama, Galimberti upozorava da pravovremeno valja revitalizirati re-
zilenciju - nekadašnju "snagu duše", ono što je Platon još nakumio
kao thymoeides smještajući ga u samo srce, a da bi se izbjegle cinične
prečice do emotivnih pustoši kao i farmaceutski patenti – svelijeko-
vi, obavezno je svladati emocionalnu abecedu kao preduslov zdrave,
kako intimne tako i javne komunikacije.
Negdje između Konrad Lorenzova gledišta o takozvanom zlu (Das
sogenannte Böse zur Naturgeschichte der Agresion) i teološkog uvjerenja
o u/programiranom zlu, zlu kao izvorištu svekolike bijede življenja,
zjapi ponor auto/destruktivnih mogućnosti, naročito za mediokritet-
ski profilirana čovjeka. U najmanju ruku, pred našim očima protječe
nešto što bi rado za sve manihejstvom preparirane i punjene glavur-
de, p. e., u siromaštvu i oskudici, inače tako lako prepoznatljivih zna-
kova, pronašlo jedinstven otisak prsta, a zlu i nasilju, vjerskoj i rasnoj
pripadnosti čak, dodijelilo karakteristično nepogrešivi DNA uzorak.
Naravno da jedanput tako biometrijski žigosani "uživaju" jednako ta-
kav zahvalan tretman vremenom taložeći odavno već povijesno pro-
slavljene mentalitetno-temperamentne razlike i osobenosti. Ujedno,
bez sumnje, iz tih običajnih patogenih žarišta račvaju se i trivijalni
užici.
Svaki pristojni malograđanin čvrsto se drži svoje nepopravljivo-
sti, tvrdokorno samoživih shvatanja i ponašanja, posebno u etičkim
stvarima. Srećom niti nauka niti filozofija se ne otimaju za njegovu
naklonost. Ali, ipak izgleda da se svi oni disciplinirano neutralni i
ravnodušni svakim danom sve više primiču jednom od stajališta koje
je Lorenz kušao aforistično uhvatiti: "Mislioci su ljudi koji znaju sve
manje i manje o sve više i više, na kraju ne znaju ništa o svemu. Znan-

188
 Zeničke sveske

stvenici su ljudi koji znaju sve više i više o sve manje i manje, dok ne
znaju sve o ničemu." Još da doznamo što je kod austrijskog antropo-
loga prevagnulo kad se u zrelom dobu skupa sa svojom generacijom,
profesorima i vlastitim ocem 1938. godine pridružio nacional-socijali-
stima njegovog monstruoznog sunarodnjaka. Tog šizofrenog molera
Adenolda Hynkela, dvije godine kasnije, 1940., Charlie Chaplin ismi-
jaće u Velikom diktatoru, a Adorno će veoma oštro, s pravom, prigovo-
riti da ironija potpuno promašuje5, ako ne nanosi i veliku štetu čineći
stvari benignijim, prihvatljivijim rugajući se smrtonosnoj kombinaciji
moći i ludila. U svojoj Autobiografiji 1964. Chaplin će priznati da nikad
ne bi napravio takav film da je mogao predvidjeti razmjere užasa.
Mentalne i emocionalne alergije, a humor kao jedan od ozbiljnijih iza-
zivača nipošto nije niti može biti izuzet, zaista mogu savršeno "pri-
premiti" ljudski organizam za daleko zlokobnije kolektivne psihoze.
U filmu Play (Igra) Šveđanina Ruben Östlunda, na momente
bolno iritantnom, možemo ta tek zagrebana pitanja lijepo naslijeđe-
nih i nasljeđivanih civilizacijsko-kulturnih predrasuda pratiti ko god
maleckih ljudi – grupica crnih i bijelih dječaka. Odnosno, dobro smo
naloženi da dopremo do rješenja tako što ćemo ih duboko iznutra ra-
splesanim jagodicama vaditi poput vrelog kestenja. Naime, u skandi-
navskom kozumerističkom socijalnom raju, walfare sistemu i zajed-
nici, još preciznije, raju kao i svakom takvom sličnom, sa zavidnom
šizofreno-paranoidnom zalihom i baštinom, crna adolescentska pe-
torka u energičnom obrnutom rasizmu, baš kako i bubne otac jedne
od k’o snijeg bijele žrtve na kraju filma, pa kud puklo da puklo, dakle,
svojevrsnom taktikom obrnutog gandizma opire se bijeloj suprema-
ciji tako što je ciljano profinjeno maltretira. Djeca, spontano prilagod-
ljiva, za sve zbunjene i zgranute odrasle, možda i lažno, ipak, odveć
uvjerljivo uspijevaju inscenirati identitetne negative onog imati i biti

5 Decidno stoji u Refleksijama iz oštećenog života Minima moralia: "Gotovo nerješivo pita-
nje sastoji se u tome da se ne dopusti zaglupljivanje ni moćima drugih ni sopstvenom
nemoći." A čemu bi do ironiji više pristajala ta ambivalentnost, njeno bježanje čas amo
čas tamo, stalno lutanje od jednog do drugog, prelijevanje iz moći u svoju suprotnost i
natrag. Nije zaludu davno poručio Jean-Marie Domenach, svejedno što se to odnosilo
na Becketta, da nam tragediju i tragično ne treba očekivati niti tražiti sa strane heroja i bogova,
otuda od kud smo navikli, nego, naprotiv ona izlazi skroz sa suprotne – iz onog komičnog.
189
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

na osnovu čega se daju, izgleda zakašnjelo, vjerno rekonstruirati sve

slijepe ulice, zamke, jalovosti, zablude i ekstaze "neprevazilazivog"
liberalno-demokracijskog ideloškog društvenog karaktera.
Upravo tu političko-kulturnu razlomljenost, skupa s njenim neo-
tuđivim simbolima, u koju smo do balčaka uronjeni, jedan srpski vi-
zualni umjetnik lucidno je označi kao EUtopiu. I kod Östlunda in-
dividualne slobode kao i dostojanstvo direktno su proporcionalni,
više no očito, dubini džepa. Ponajbolje to vidimo kod onih uključenih
u bijedu blagostanja. U filmu je to dječak azijatskog porijekla, ćutlji-
vo i strpljivo pomiren s blagodetima te socijalne mizerije, jer su njeni
najhranljiviji sastojci, van svake sumnje, ako je suditi po prijetnjama
onih isključenih, dosada i obijest, a otud proizlaze mentalne i emocio-
nalne svrbljive razdražljivosti, jednih koji ljubomorno čuvaju to obilje
i onih drugih koji mu, gonjeni muhama zavisti, žude. Naprosto češu
to stanje o šta stignu. Pa nisu zaludu mobiteli, između ostalih brandi-
ranih dobara, prestižni predmeti oko kojih se odvija sik-sak-suk igra6 i
za koje se, naoko bezazleni, gangovi bore i otimaju.
Adolescentski sadizam kad dosegne zrelu dob poučnu igru direk-
tno pretvara u stanje koje je opisao Beckett u Kraju igre, gdje život sam
ne mora nužno biti jadan i čemeran, već se zna iznenađujuće okrenuti
u žalostan i ubog. "Očaran" mučaljivom istinom Becketovog komada
Adorno će zapisati sljedeće:
"Desperatno stanje groznom ironijom nudi stilsko sredstvo koje
spomenuta pragmatička pretpostavka štiti od kontaminacije djetinja-
stom science fiction…On produžuje put bijega likvidacije subjekta
sve do one točke gdje se ovaj sabire u ovo tu, čija apstraktnost, gubi-
tak svih kvaliteta dovodi ontologijsku ad absurdum do one apsurdno-
sti u koju se preobraća puka egzistencija čim prijeđe u golu jednakost
samoj sebi. Djetinjasta blesavost istupa kao sadržaj filozofije koja de-
generira u tautologiju, pojmovno podvostručenje egzstencije koju je
naumila spoznati… Čovjek, čije rodno ime loše pristaje uz Beckettov

6 Dejca su očito sposobna zaboravljenu igru oživjeti i poboljšati u okrutniju varijantu niklu
iz blesavog plesa po nožnim prstima.
190
 Zeničke sveske

jezični krajolik, za njega je jedino ono što je postao…To počiva u te-

melju umjetničkog stava, koji kao nehumanost denunciraju oni čija je
ljudskost prešla već u reklamu za neljudskost, čak ako oni to ne slute.
Među motivima Beckettove redukcije na poživotinjenog čovjeka ovaj
je zacijelo središnji."7
Isti su to dječaci kao i oni kojima se posvetio svojom kritičkom
analizom nihilizma novih generacija Galimberti. Znači, oni koji ek-
statično s nadvožnjaka bacaju kamenice i izazivaju saobraćajne ne-
sreće. Ili se psiho-fizički kasape međusobno na društvenim mrežama
koje im jamče jedino jezivu jednostavnost i brzinu razmjene moral-
ne idiotije i, začudo neočekivano, komunikacijskog kolapsa. Ili pak
besramno poletno bilježe bezrazložno svirepo nasilje po školskim
dvorištima i na ulici. Huliganski zabavno vršljaju oko i na stadionu
ritualno se prazneći.
Nietzsche iz Genealogije morala je tu neizbavljivost pojedinačne svi-
jesti proročki davno prepoznao i naslutio. Stoga ga Galimberti "unaj-
mljuje" kao duhovnog vodiča: "Ovdje se izražava temeljna činjenica
ljudske volje njezin horror vacui. Njoj je potreban cilj – i još će radi-
je htjeti ništa nego ne htjeti." Od onda stvari su podaleko odmakle
s tom čudovišnom bolešću našeg vremena, uznapredovale do htjeti
bilo šta. Bez obzira na cijenu i ko je podmiruje.8 Ako s popriličnom
izvjesnošću možemo reći da su plodovi vještačkih rajeva tretmanom
ravnom onom koju trpi genetski modificirana hrana danas postali
prosto neodoljivi, a što onda kazati za produkciju nematerijalnih do-
bara, koju slijedi konzumacija prateći je nečuvenom proždrljivošću.
To ljigavo stanje osposobljava svakog adepta stopljenosti s njim da
lako amortizira čak i najnegativnije šokove i traume podjednako unu-

7 Th. W. Adorno, Filozofsko-sociološki eseji o književnosti, "Pokušaj da se razmije Becketov

Svršetak igre" Školska knjiga, Biblioteka Suvrermena misao, Zagreb 1985, str. 186, 189, s
njemačkog jezika preveo Borislav Mikulić
8 Terry Eagleton u svojoj pregledno pronicljivoj Kulturi smatra da je takvo prljavo druš-
tveno stanje u koje je čovječanstvo dospjelo, ili pak, pliće ili dublje u njega ogrezlo, sa
svojim neuspjelim surogatom za Boga - kulturom, nije nepomirljivo podijeljeno na dva
antagonistička tabora – tzv. "visoku" i pop-kulturu, nego se prije obe mogu utemeljeno
optužiti za sijanje opasnih iluzija koje su, blago kazano, u dosluhu s društvenom moći i
sadističko-mazohističkom etikom karakterističnom za njeno manifestiranje.
191
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tar kao i van njegovog civilizacijskog vrijednosnog sistema migoljeći

i najozbiljnijoj kritičkoj analizi, a to je Adorna navelo da ustvrdi kako
"društvena moć odlučuje što je istina a što samo uobrazilja odbacujući
kao puki hir sve ono što nije usklađeno s njenim hirom", čitaj, njenim
bezskrupoloznim interesima, čime "razdjelnicu između zdravog i
patogenog mišljenja u praksi iscrtava vladajući autoritet, a ne zna-
lačko rasuđivanje". Od tada kad je gorka anamneza društvene i indi-
vidualne bolesti donešena pa sve do jučer popodne granica između
dva mentalno-emocionalna polja više nema potrebe niti da se povlači.
Kao suvišna naprosto je izbrisana jer nema više neprobavljivih stvari.
Stoga će Zygmunt Bauman pišući o savremenom svijetu i fluid-
nom životu u njemu, konzumerističkoj pomami i izbezumljenosti, kul-
turno-identitetnoj nepostojanosti u istoimenoj knjizi morati zaigrati
rulet referentnih autora. Da bi prosjekao gustu maglu kritičkog pro-
mišljanja i dohvatio onog na što se ono ustremilo, ili, kako sam veli,
raskrinkao čitave novonikle škole "učenja hoda po živom pijesku",
pored vraćanja Adornu i Hannah Arendt, povremeno će se i kockati
s ulogom, čim odahne s teško izronjenim, možda je znatno primje-
renije reći, ispranim zlatnim grumenčićima sociološke kritike, teško
stečenim dobitkom iz te ipak, bez sumnje, vješto snimane, kadrirane,
pretresane i podastrte egzistencijalne protočnosti, vijugavosti, zapr-
ljanosti i plitkosti. Tako, dok Bauman podrobno pregleda "potrošačko
tijelo", njegove navade, slabosti, izbore, limite, mogućnosti i slobode,
nailazimo na čudan vrtlog referentnosti u petom poglavlju njegovog
Fluidnog života naslovljenom "Potrošači u fluidnom modernom druš-
tvu".
Naime, poljski sociolog preležerno za svjedoka poziva Thoma-
sa J. Dilorenza, odnosno njegovo djelo – neispričanu pripovijest o našoj
zemlji od hodočasnika do danas - How Capitalism saved America, dok za-
zvani autor, citirajući opet, poteže svog vlastitog svjedoka – Ludwiga
von Misesa (Human Action) koji vrlom tvrdom pouzdanošću iznosi:
"Onda kada se usvoji princip da je dužnost vlasti da štiti pojedinca od
njegove sopstvene nepromišljenosti, ne može biti ozbiljnih primjed-
bi na dalja mešanja u prava. Zabrana alkohola i nikotina mogla bi

192
 Zeničke sveske

se valjano argumentovati. I zašto ograničavati vladinu benevolentnu

promisao samo na telo pojedinca? Nije li bol koji čovek može naneti
svom umu i duši čak razorniji od bilo kakva telesna zla. Zašto ga ne
spriječiti da čita loše knjige, da gleda loše pozorišne komade, da po-
smatra loša platna i skulpture ili da sluša lošu muziku? Šteta naneše-
na od loših ideologija je zasigurno pogubnija kako za pojedinca tako
i za čitavo društvo, nego šteta od narkotika."9
Bogu hvala da iz rezigniranosti destilirana gledišta s dobrim na-
mjerama put pakla više nemaju političku težinu, barem ne više u ve-
ćem dijelu svijeta, jer se on ionako povijesno predugo kupao u goloj
neljudskosti. Valjda smo se zauvijek otarasili sretnih dušebrižničkih
ideologija. Ostavimo li po strani prohibiciju malo kome budalastom
će pasti na pamet da priziva cenzuru u doba kad bi "povrijeđena i
proganjana" pedofilska mreža za sebe mogla zatražiti sigurne zašti-
ćene komunikacione kanale. Vječno nepredvidivog ishodišta klinč
pojedinca i društva sa slobodom mnogo bolje će nam dočarati je-
dan debatni ekskurs. Dva prijatelja, netom po odslušanom koncer-
tu, nestrpljivo međusobno odalamljuju snažne utiske. Čim je prvi
nonšalantno bacio rukavicu, drugi još opuštenije je prihvatio izazov:
- Ubijeđen sam, više no ikad, da je od svih instrumenata harmonici nane-
šeno najveće, rek’o bih čak, metafizičko zlo. Vidio si i sam! Po reakciji publike
pogotovo. Pa i kad je pripustiš u ovaj žanr, na jedvite jade ćeš se ponadati da
će na kraju uspjeti izbiti jazzu čačkalicu iz zuba. A naročito to teško polazi
za rukama ovom, da ga nanovo nakumim, butterfly-jazzu.
- Slažem se, jasno k’o dan, ali kak’a fajda, kad ti krivci za to i dalje misle
da je harfa duhačka sprava za mučenje.
Ko bi to danas, uostalom, makar i s najplemenitijim nakanama,
prigrabio pravo da, u ime opšteg poboljšanja života zajednice i pro-
svjećivanja zaboravljenog pojedinca, na vrat na nos strpanog u nju,
zabrani nekom nadničaru nakon tegobne šljake i dirinčenja da svoja
prenadražena čula zabavi ponižavajućim ugađanjem niskim strasti-

9 Zygmunt Bauman, Fluidni život, Mediterran Publishing, Novi Sad 2009., s engleskog jezi-
ka preveli Siniša Božović i Nataša Mrdak, str. 120
193
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ma ili ispraznim hirovima? To što ima drzničkih moralističkih kan-

didata koji bi to mirne duše preuzeli na sebe i nadalje pitanje ostav-
lja nerješivim. Ljudske potrebe i zadovoljenja odavna su nepovratno
preobražena u robu. Tržište im naizmjenice, svejedno koliko gnušanje
da izaziva, daje takt, tempo i ritam. Džep određuje razinu užitka, sto-
mak ga vjerno slijedi kao i glava. Nevjerovatno je kako prvi dubinom,
drugi zapreminom, treći koeficijentom10 umiju biti u ponižavajućem
skladu. Iako ne moraju biti nimalo smanjena farsična natezanja ljutih
tužitelja i gorljivih advokata šunda, teško, vrlo teško da će, iz savre-
mene perspektive, više iko ikad biti, ne osposobljen, nego primjeren i
dorastao za čestita porotnika u tom beznadnom sporu.
Tako bezdušni medijski spektakl uz euforični odziv publike uvi-
jek vuče prave poteze: Frank Underwood je u novom nastavku Net-
flix Inc. produkcije u šestoj sezoni emitiranja hit-serije House of Cards
morao naprasno umrijeti, jer je Kevin Spacey koji ga tumači optužen
za seksualno zlostavljanje. Na lažnom grobu oplakuje ga supruga
Robin Wright u pripijenoj crnini kao Claire Underwood, a, nimalo
nestvarno, mahniti zanesenjaci mogu potom komotno da pale svijeće,
a Južna Carolina, zapravo cijela Amerika, da proglasi Dan žalosti. E
sad: Koliko neslano bi bilo da na cirkuskoj groteksnoj spirali Twitera
po travestirano izlučenim sličnostima zaigra Melaniu Trump u opro-
štajnom govoru?
Po svoj prilici procvat kulturno-običajnih perverznosti i bujanje
egzotičnih raznovrsnosti, pogotovo na društvenim mrežama, može
nam izvući, mada nije mnogo vode proteklo od tada, iz druge po-
lovice prošlog stoljeća, porno-magnata Larry Flinta i predstaviti ga
kao naivnog dobričinu, a njegova slikovnica Hastler školarcima kao
nedužna pitka lektira. Razuzdanim kulturnim relativizmom ideolo-
gizirana i izmanipulirana obećanja sreće za sve šuplje odjekuju u nje-
nim ispunjenjima.
Mediokritetstvo je neizlječivo. Mediokritetstvo nije izlječivo.

10 Ovaj posljednji u ovoj konstelaciji kod nezanemarljivog populacionog uzorka iznenađu-

juće obećavajuće zna skočiti sa sobne temperature na broj cipela.
194
 Zeničke sveske

Između ta dva pola, apodiktička suda o činjeničnom, negacije i

afirmacije iscjeljivosti, leže i pružaju se ogromne šanse za preventiv-
nu vakcinaciju od te zadrte ograničenosti. Inače, sva osjećanja koja
gravitiraju nagonima, p. e., najprije, agresivnost i strah, potom sve
sladokusne i uzvišene varijacije koje se vrte oko hranjenja i parenja,
oko imati i biti, dakle, lepeze polakomljenosti, taštine, proždrljivosti,
pohotljivosti, gramzivosti i ontološkog blackouta približavaju životi-
nji i čine nas bestijalnijim, dok nas, ni za kakvo presmjelo čudo, od-
vratnost i prezir, slobodni poput slobodnih radikala, uljuđuju. Puno,
puno prije psihoanalitičkih intervencija, pretjerivanja i drskosti,11 no
ne jedino na preokrenutoj slavnoj maksimi kartažanskog dramatiča-
ra Terencija Homo sum: nihil humani a me alienum puto u Ništa što je
neljudsko nije mi strano, takvo shvatanje je odigralo ključnu ulogu i
korigiralo prve teturave korake uspravnog hoda kod homo sapiensa.
Upravo onako kako neuvijeno Cioran veli za ljude – "životinje koje
pasu beskonačnost" i koji bi, oduvijek nedovoljno zahvalni bolestima:
očaju, tuzi, melanholiji… među brojnim inim, naposljetku, bez njih,
niza tih "suštinskih neudobnosti, bili puka konkurencija ovcama".
Ko god da bi se domogao otpadništva od kolektivnih hipnoza bol-
no doznaje da što mu je dublja rezigniranost svijetom oko sebe to mu
je potpunija jalovost čina da bilo što promjeni u njemu ili sebi. Poučen
Villonovom Baladom od poslovica i Baladom o sitnim izrekama također
zna da tuđa ruka, osim što nema kantara, ne češe svraba, pa im doda-
je gorkim iskustvom sklapajući novu: zapuštenost se ne da iskihati.
Preostaje tek farsično ponavljanje uvoda u to traumatično stanje koje
se ljepljivo oteže unedogled.
Gađenje svakog vjerodostojnog renegata plavi, raste u njemu, kao
da diše, podiže se i spušta na želudac, tako i u toj mjeri da ubrzo
dospijeva u čistu ciničnu napast da, ne trepnuvši, pooduzima maska-
ma od promatranih lica sva građanska prava i slobode. Prvo izborno
pravo glasa. Bilo da ga prenose na sebe, da trijebe i probiraju, budu
trijebljeni, prosijavani i izbirkani. Zatim, slobodu vjeroispovijesti. Nju

11 Adorno će pametno primijetiti da osim njih u psihoanalizi ništa drugo nije ni istina, u dlaku
isto kao i Kraus, kako je ona sama bolest za čije izlječenje se izdaje i predstavlja.
195
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pogotovu. Jer groteskno upražnjavanje religije boga svodi na Faul-

knerova Benija iz Krika i bijesa. Ipak, u homogeniziranim populistič-
kim brlozima nema panike. Otporni na trojance svake vrste i u najci-
viliziranijem društvu nepogrešivo pronalaze plijen kojim potvrđuju
i utoljuju svoje nadmoć. Barem onako sirovo šarmantno kako to čini
šoferčina Karel Pavek (Mariān Labuda) nad zaostalim blesanom Oti-
kom (Jânos Ban) u Jíři Menzel-ovom filmu Selo moje malo: Ti si trebao
biti konj, ali se bog u posljednji čas predomislio!12 Mediokritetskim pre-
predenjacima, mirne naslađene duše, prepustio bi, i to možda, pra-
vo na obrazovanje i besposličarenje pošto se teško može nositi s tako
profinjenim, znalačkim upropaštavanjem i rada i učenja.
U prezasićenim ambijentima svi odreda zahvaćeni mental-
no-emocionalnim alergijama ne padaju u anafilaktički šok, ali zato,
tu i tamo, redovno zapadaju u ekstatična stanja koja ih osposoblju-
ju na neustrašiv korak i preporučuju kao najzaslužnije za nastanak
ubitačne izreke, koja se pripisuje Paulu Valery-u: samo je korak između
uzvišenog i grotesknog. U tom asocijativnom srodstvu stoji i pristojna
sintagmatska alogičnost, možda bolje reći neuklonjiva dilema, koja
ih ekspresivno i semantički sjenči, prati i vjerno karakterizira, bilo da
je posrijedi samoposmatranje ili bdijenje i uhođenje drugih, a glasi:
briznuti u smijeh ili prasnuti u plač. Stoga, mustre drilovane šokovima
civilizacijsko-kulturnih kolapsa postaju donekle imune na frustracije,
depresiju i rezigniranost, upravo onako kako je profinjeno neobori-
vim uvidom Freud primijetio za većinu vjernika: to da su kao indi-
viduumi otporni na gotovo sve neuroze i psihoze usljed ‘uživanja’ u
kolektivnim neurotičnostima, opštim haluciniranjima i univerzalnim
histerijama.

12 Adorno ne oklijeva prokazati i na filozofskom nivou koji to uzvišeni žargon nesmiljenog

robnog karaktera hara, dannas više no u doba kad je raskrinkan, međuljudskim odnosi-
ma: "Mržnja prema postvarujućoj psihologiji lišava žive ljude upravo onog uz čiju pomoć
bi bili drugačiji od stvari…Sudi se logikom onog vica o kočijašu kojem se prigovara zato
što nemilosrdno tuče svog konja, a ovaj odgovara da je konj jednom pristao da bude konj
pa mora trčati. Isprva deskriptivno, uvedena kategorija autentičnosti, koja je, na primjer,
izmakla nedužnom pitanju što je to na biću autentično, postaje mitski dosuđen usud." ;
Th. W. Adorno, Žargon autentičnosti, Nolit beograd 1978. str. 172, 173, s njemačkog jezika
preveo Davor Rodin
196