Nastanak Novoga: Forme Života I Procesi Kristaliziranja - Žarko Paić

NASTANAK NOVOGA:
Forme života i procesi kristaliziranja

Žarko Paić
Doba stvaralačke evolucije?
Fernando Pessoa u Knjizi nemira otpočinje s uvidom u posve

drukčije shvaćanje umjetnosti, znanosti i života. Dolazi doba
bez svoje navlastite "istine", doba ispražnjeno od velikih utopija i još
ispraznijih snatrenja o posvemašnjem obratu vrijednosti. Ništa više ne
može zadovoljiti interes uma bez polaganja računa o njegovim grani-
cama. Umjesto "revolucija" i "utopija", "kontrarevolucija" i "distopija"
ono što nadolazeće određuje bit će pitanje stvaralačke evolucije sâ-
moga života. A njegova se sudbina nalazi između dekadencije i kla-
sičnoga uspona. Sve to, paradoksalno, usmjerava našu projekciju bu-
dućnosti u ono neodredljivo. Složenost mišljenja proizlazi iz njegove
nesvodljivosti na bilo što partikularno i ograničeno.
"Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nere-
da u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom snagom,
a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema
istine osim u pretpostavci (fr. 273)."1
1 Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 239. S portugalskoga prevela:
Tatjana Tarbuk
130
Zeničke sveske
U silnoj potrebi za uspostavom "novoga" u naše se doba odvija

proces miješanja i ukrižavanja. Što to znači? Gubitak "čistoće" neke
supstancije kao da se nadomještava procesima kristaliziranja s onu
stranu razlike materijalnosti (hylé), forme (eidós) i estetskoga načina
opstojnosti. Štoviše, čini se da je gotovo nemoguće više govoriti o
"djevičanskome izvoru" iskonske, prvotne životne sile (materia pri-
ma). Priroda kao stroj i život kao preobrazba u mnoštvo različitih
formi bitka iziskuju od mišljenja pronalazak "novih" pojmovnih ala-
ta. Sjetimo se da je Platon u Kratilu pitanje nastanka jezika smatrao
istovjetnim onome što krasi rad demijurga.2 U stvaranju prirode kao
bitka (ousia) i bića (ta pragmata) jezik radi poput boga. Samo je razlika
u tome što božanski model djelovanja nije novovjekovni urar, već an-
tički obrtnik-umjetnik. Bez prikladnoga jezika sve što se događa da-
nas u sferama znanosti i umjetnosti ostaje nemušto. Utoliko je najveći
izazov iznova u ozakonjenju jezika kao diskursa i dispozitiva onoga
što se događa u prijelaznim stanjima, a nije zauvijek utemeljeno u
postojanosti bitka. Tako se, primjerice, uobičajeno govori o tome da je
nova definicija života na kraju 20. stoljeća određena "novim" prona-
laskom pojma prirode. I život i priroda očito više nemaju mnogo za-
jedničkoga s razumijevanjem tih riječi/pojmova u Grka i u srednjem
vijeku. Ako se još k tome ustvrdi da su i same znanosti koje rabe ove
pojmove – fizika i biologija – doživjele veliki procvat u 21. stoljeću na-
stankom novih formi "prirode" i "života" zahvaljujući nastanku nove
tehnologije "stvaranja" onoga što je samo po analogiji još uvijek iskon-
ska "priroda" i "život", dolazimo do prve pretpostavke svake moguće
metafizike hibridnosti.
Tehnoznanosti u složenoj transformaciji proizvodnje znanja više
ne reflektiraju o prirodi i životu kao izvanjskome objektu istraživanja.
Umjesto toga one postaju stvaralačko-proizvodnom snagom kojim
se ono živo tehnologizira, a sama se tehnologija preobražava u pri-
rodno-životni sklop samoproizvodnje "umjetnoga života" (A-life) iz
konstrukcije "umjetnoga uma" (A-intelligence). U svim se područjima
življenja pronalaze vidljivi tragovi ove sudbonosne promjene paradi-
2 Platon, Kratil, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976. Sa starogrčkoga pre-
veo Dinko Štambuk
131
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
gme: od umjetnosti do arhitekture, od medicine do društva, kulture,

pa čak i politike. Priroda postaje zamijenjena umjetnim tvorevinama,
a sâm život postaje tehničkom konstrukcijom uvjeta mogućnosti na-
stanka "novoga" zahvaljujući tehnoznanstvenome načinu mišljenja.3
Što su "priroda" i "život" u okviru nove tehnoznanstvene para-
digme? Čini se da je to nešto posve jednostavno objašnjivo i upra-
vo stoga iznimno složeno. Jednostavnost se ogleda u tome što prvo
omogućuje drugo, jer je priroda za Parmenida sveobuhvatnost bitka
u njegovim mijenama. Površnome promatraču odmah će se činiti da
su pojmovi s kojima se nastoji približiti učinak dalekosežnih promje-
na u shvaćanju nastanka Zemlje krajnje proizvoljni. Bez toga ne može
biti razvidno zašto je priroda (physis, natura) postala tehničkom kon-
strukcijom kao i sam život, No, ti su pojmovi unaprijed lišeni meta-
fizičke dubine. Mnoštvo suvremenih teorija poput teorije složenosti
(complexity), nastanka (Emergenz-theorie), kontingencije, kaosa, kiber-
netike i istraživanja "umjetnoga uma" (A-intelligence) učinile su dje-
lovanje tzv. prirodnih i duhovnih ili kulturnih znanosti (humanities)
gotovo nepotrebnim u svijetu kao proširenome laboratoriju. Uosta-
lom, i sam pojam tehno-znanosti te sukladno tome tehno-umjetnosti
i tehno-estetike već je najavio medijski teoretičar Vilém Flusser. Go-
vorio je, naime, o vladavini univerzalnoga tehničkoga kôda u povi-
jesti. Budući da se taj kôd više ne zasniva na jeziku kao logosu, nego
na slici kao piktogramu, posljedice su ove promjene paradigme u
nestanku dijaloško-diskurzivne naravi jezika kao takvoga. Umjesto
smisla iskaza u govoru između sudionika komunikacije susrećemo
se s promjenljivim značenjima proizašlim iz neprestano novih kon-
tekstualnih situacija.
"Ljudska komunikacija, kako je u ovoj knjizi shvaćamo, odvija se
s namjerom da se zaboravi besmisao i usamljenost života koji vodi k
smrti i da se na taj način život učini podnošljivim. Taj cilj komunika-
cije pokušavamo doseći tako što stvaramo kodificirani svijet, dakle,
3 Jutta Weber, Umkämpfte Bedeutungen: Naturkonzepte im Zeitalter der Technoscience, Campus,

Frankfurt a.M/New York, 2003.
132
Zeničke sveske
svijet izgrađen od uređenih simbola, u kome su sabrane informacije

do kojih smo došli. (…)…ljudi razmjenjuju različite postojeće infor-
macije s nadom da će se iz te razmjene sintetizirati nove informacije.
To je dijaloška forma komunikacije. Da bi sačuvali informacije, ljudi
dijele postojeće informacije s nadom da će tako razdijeljene informa-
cije biti kadre da se bolje odupru entropijskom djelovanju prirode. To
je diskurzivna forma komunikacije."4
Time se mišljenje iz temelja radikalno mijenja. Iz čuđenja nad taj-
novitošću bitka u njegovoj punini i sjaju mnoštvenih formi života pre-
lazi se u događaj fascinacije s mogućnostima stvaranja mnoštva novih
svjetova. A njihova se zbilja razotkriva iz ideje procesa tehno-geneze.
Čuđenjem se svijet poetizira kao umjetničko djelo; fascinacijom, pak,
sudjelujemo u događaju estetskoga dizajna mnoštva svjetova. Imajući
navedeno u vidu možemo ustvrditi kako se pitanje o novoj defini-
ciji "prirode" i "života" zapravo uopće ne može izvesti ni iz uspona
moderne fizike, a isto tako niti biologije. Ono što je zapanjujuće nije
ništa drugo negoli postavka, koju je najplastičnije iskazao Heidegger
u raspravi o tehnici kada joj je uskratio da objelodanjuje "bit" samo-
pokazujući se u događaju tehničkoga kao takvoga. Ako, dakle, "bit"
tehnike nije ništa tehničko, onda je samorazumljivo da ni "bit" prirode
nije ništa fizikalno, kao što, sukladno tome, "bit" života nije ništa bio-
logijsko.5 Međutim, a što ako suvremene znanosti koje se bave "istra-
živanjem" onoga što je "nova priroda" i "novi život" nastao laboratorij-
ski znanstvenim eksperimentom misle s onu stranu i izvan metafizike
kao takve? Drugim riječima, a što ako tvorba "umjetnoga" (artificielle)
koje se ne može više prispodobiti u analogiji s onim iskonskim i po-
četnim (arché) ne polazi ni od kakve postojane "biti", pa se niti znanost
u novoj definiciji više ne izvodi iz shvaćanja znanja kao akumulirano-
ga "napretka" i "razvitka" informacija potrebnih za nova otkrića?
Znanost je u sebi zatvorena otvorenost. Razlog leži u tome što je
njezin unutarnji poriv izvan nje same. To vrijedi čak i kada se ozbilju-
4 Vilém Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2007., str. 16.

5 Vidi o tome: Martin Heidegger, Zollikoner Seminare: Protokolle-Zwiegespräche-Briefe (ur.
Medard Boss), GA, sv. 89, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994., 2. izd.
133
je u apsolutu totalnoga poznanstvljenja "prirode" i "života". Utoliko je

svaki govor o znanosti u sebi već uvijek tautologijski. Znanje je uvjet
mogućnosti znanosti, a njezina se bitna zadaća ne nalazi izvan nje
same u poboljšanju svijeta koji će njezinim zaslugama postati sekula-
riziranom inačicom savršenstva Božjih atributa iz tomističke skolasti-
ke: jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum) i biće (ens) te lijepo
(pulchrum). Posve suprotno, "bit" se znanosti skriva u ne-znanstveno-
me području ne-ljudskoga. Radi se o onome što pripada tehničkome
nabačaju bitka. Artikulira se, pak, kao jezik tehnosfere. Pravila su tog
jezika gotovo istovjetna "jeziku novih medija". Pogledajmo o čemu je
riječ. Pragmatika značenja znanja kao know-how istiskuje semantiku i
sintaksu. Ako je tome tako, nije važno što nešto znači u određenom
kontekstu. Jedino je važno mijenja li se govorom sam kontekst i vri-
jedi li to za sve slučajeve ili samo neke. Uporabna vrijednost jezika
kao performativnosti suvereno vlada nad jezikom kao kazivanjem
"smisla". To samo znači da je znanstvena istina istodobno razotkrive-
nost "prirode" i "života", što je smisao Heideggerove postavke o istini
bitka u njegovoj neskrivenosti (aletheia).6 Put do "novoga" ispresijecan
je brazdama i usjeklinama u onome što više nije tlo niti njegovo raste-
meljenje. Čak ni slika metafizike kao stabla s korijenjem, koju je uspo-
stavio Heidegger, a niti slika rizoma kao potkopavanja tog istog sta-
bla s njegovim granama kao što su pozitivne znanosti koju je podario
Deleuze, ne odgovaraju suvremenoj zadaći tehno-znanstvenika. On,
naime, sve više i više gubi karakter "inventivnosti" znanja nastaloga
linearnim slijedom epoha. Zato sve više i više postaje "kreativni" tvo-
rac hibridnih svjetova. Na taj se način nove forme života kristaliziraju
u procesima posvemašnje neodređenosti.7 Iz vidokruga metafizike od
6 Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-
61.
7 Pojam "kristaliziranja" s kojim ovdje dovodimo u svezu "forme (duhovnoga) života" na-
lazi se u ontologiji transindividuacije Gilberta Simondona. Jedan od primjera kristala kao
forme ili strukture s onu stranu materijalne forme i njezine pasivnosti može biti način
kojim se uspostavlja postojanost ili stabilnost nekog stanja. Ako je proces postajanja (bit-
ka) već uvijek događaj u stanju njegove moguće kristalizacije, jasno je da u biološkim i
tehničkim načinima bitka imamo posla s nečim što je istodobno učvršćeno i krhko. To
znači da kristal nije čista apstrakcija, niti, pak, puka konkrecija nekog stanja materije.
Prije bi se trebalo govoriti o među-stanju između uvjeta mogućnosti i nužnosti nastanka
nečega kao nečega. Individuacija za Simondona predstavlja put prekoračenja aristote-
134
Zeničke sveske
Platona do Hegela pitanje smisla znanosti proizlazi iz samoga korije-

na i početka filozofije – logosa.
Ako je povijest lutanje i razvitak uma kroz labirint povijesti, onda
su i današnje tehno-znanosti samo druga forma apriorizma i trans-
cendentalizma ideje znanja. Iz nje se pokazuje da svijet "jest" kao smi-
sleni horizont pojavljivanja "novoga" u ponavljanju. Tko bi ovome
htio oduzeti opravdanost dokaza teško bi se mogao otrgnuti dojmu
da je metafizika u svojoj "biti" nemoguća bez pretpostavljena dvojstva
temelja i onoga što je utemeljeno, ideje i zbilje, bitka i bića, aksioma i
akcidencija. U svim epohama svoje protežnosti, od filozofije do fun-
damentalnih i primijenjenih znanosti, pitanje o onome što pokreće
stroj kognitivnoga djelovanja čovjeka istovjetno je pitanju o počecima
i izvorima mišljenja kao "formi života". Pet ljudskih osjetila kao da
je povijesno vezano uz nastanak duhovnoga života u njegovu "raz-
vitku" i "napretku" počevši od mita, religije, umjetnosti, filozofije i
znanosti. Nije li metaznanstvena forma života u umjetnome načinu
egzistencije koju nazivam tehnosferom korak do napuštanja svekolike
osjetilnosti biljaka, životinja i čovjeka te prelazak u šesto osjetilo? To
je ono osjetilo koje nastaje svezom kozmičko-planetarnoga "uma" (no-
osfera) u strojno samoorganiziranome poretku preobrazbe čitavoga
metafizičkoga sklopa bitka-Boga-svijeta-čovjeka u tehnički dispozitiv
vizualizacije.8 "Šesto osjetilo" nadilazi okovanost tijela tzv. zakonima
prirode. Ne ulazeći ovdje u područje ezoteričnih spekulacija o svje-
tlosnim bićima i emanaciji božanske energije u stroju kibernetičke
tjelesnosti, valja tek ustvrditi da je i Nikola Tesla imao vizije ove ne-
posrednosti iskustva kozmičke praznine-dubine izvan granica fizike
materijalnoga svijeta. Kao što morski pas osjeća elektromagnetske va-
lovske dvojnosti forme i materije. Zato pod pojmom kristaliziranja ovdje valja razumjeti
pokušaj da se prevlada ontologijski jaz u potencijalnosti materije (aktivno vs. pasivno
stanje). Ne određuje forma materiju, niti je, pak materija samo po sebi dostatna za život
bez stvaralačkoga načela transindividuacije.- Gilbert Simondon, L’individuation psychique
et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. Vidi o tome: Thomas Lamarre, "Humans and Ma-
chines", Inflexion 5, "Simondon: Milieu Techniques, Aesthetics (ožujak 2012). str. 29-67.
www.inflexions.org
8 Vidi o tome: Žarko Paić, "Technosphere – A New Digital Aesthetics?: The Body as Event,
Interactivity and Visualization of Ideas", u: Žarko Paić i Krešimir Purgar (ur.), Theorizing
Images, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2016., str. 121-143.
135
love na daljinu pronalazeći "intuitivno" svoj plijen, tako je čovjek u

informacijsko doba osuđen na preživljavanje u navigaciji umreženim
prostorima praznine. Tehnosfera mu otvara spoznajno-estetske putove
neposrednoga odnosa između informacije i njezina dekodiranja.
Ono što u ovome razmatranju želimo otvoriti kao problem svo-
di se na sljedeće. Osjetilnošću određujemo neurofiziologijsku mrežu
podražaja i pobuda te odgovora u formi reakcije na izvor događaja.
Već je otuda jasno da se osjetilnost više ne misli iz vertikalnosti od-
nosa prema kojem tijelu ne pripada isti rang kao duhu (nous) i duši
(psyché). Umjesto toga, u horizontalnome poretku kategorija pripad-
nih osjetilnosti među kojima se izdvaja pojam zamjedbe ili opažaja
(perceptio), zvuk, toplina i disanje postaju u kibernetičkome modelu
razumijevanja života "drugom prirodom". Iskazano drukčije, život
je shvaćen kao informacijski kôd. Tvore ga struktura nasljeđivanja
(geni) i jezik kao uvjet mogućnosti ljudske spoznaje. Informacija i je-
zik temeljni su pojmovi kibernetike. Ipak, možemo unaprijed kazati
da bi bez onoga trećega njihova sveza bila neučinkovitom. Ono tre-
će nije ništa drugo negoli pojam "života". Kada, dakle, život ulazi u
središte tehno-znanstvenoga mišljenja, tada postaje jasno kako infor-
macija i jezik više nisu autonomnim područjima djelovanja unutar
sustava i okoline. Informacija je "bit" života uopće. Jezik koji se ovdje
pojavljuje tehničkim dispozitivom komunikacije postaje dijalogom i
diskursom složene mreže neprestanoga stvaranja "novoga". Otuda
nastanak biokibernetike uključuje u svoja područja djelovanja bioin-
formatiku i biosemiotiku.9
Što u zamjedbi okoline koja više nije neposredno dana kao ona
životinjskoga okoliša ima značajke "druge prirode" sada je sveza intu-
9 "U izvjesnome pogledu tumačenja predstavlja današnja biologija jednu vrstu filozofije
života. […] Život je proizvođenje, posredovanje i prihvaćanje informacije. […] Biologija
dobiva pojmovlje iz klasične mehanike, fizike i kemije i preuzima pojmovlje lingvistike
i teorije komunikacije. Poruke, informacija, program, uputstva, kodovi, dešifriranje. To
su novi pojmovi znanosti o životu. […] One usmjeravaju svoju sliku iz života…a ne više
iz arhitekture i mehanike. Štoviše, orijentiraju se znanosti o životu danas na gramatiku,
semantiku i na teoriju sintakse. Želimo li shvatiti život, moramo ponajprije dešifrirati ove
poruke." - Georges Canguilhem, A Vital Rationalist: Selected Writings from Georges Cangui-
lhem, Zone Books, New York, 2000., str. 318-319 i 316-317.
136
Zeničke sveske
icije i znanstvenoga procesa mišljenja. Medij koji omogućuje taj korak

s onu stranu cjelokupne metafizičke kuće sjećanja i zaborava nije ništa
drugo negoli prelazak estetskoga kôda komunikacije između sudio-
nika dijaloga i diskursa u tehnički konstruiranu zamjedbu onoga što
nije više jedinstvo mjesta i vremena kao "ovdje"-"sada". Time se još
od Aristotela iskazuje pojam bitka kao prisutnosti. Prisutnost pritom
povezuje prostor i vrijeme "vječne sadašnjosti" (nunc stans). Međutim,
sada je posrijedi promjena od presudne važnosti za mišljenje uopće.
Ono se, naime, u vizualiziranju pojava u virtualnome prostoru
promeće u sustav znakova. S pomoću njih se predskazuje nadolazeće
stanje stvari. U tom se pogledu pojmovi tehničkoga kôda i dešifri-
ranja jezične poruke uzajamno prožimaju. Kada informacija postaje
"bit" života, tada je tek korak do postavke kako se život više ne vodi
izvana ili s onu stranu procesa razmjene energije. Život postaje doga-
đaj na "planu imanencije" ili "planu konzistencije", kako to kažu Dele-
uze i Guattari u njihovoj ontologiji postajanja.10 Biti-u-svijetu na način
imanentne mogućnosti, zbilje i nužnosti stalne preobrazbe uvjeta pod
kojima se svjetovi stvaraju iz "čistoga uma" znači biti otvoren unutar
jedne bitno zatvorene strukture mišljenja. Kao eksperiment sa samim
životom mišljenje više ne prethodi djelovanju: misliti, biti i djelovati
postaje jedno te isto.
Ovdje riječ eksperiment (pokus) ne znači puko iskustvo u mediju
osjetilnosti. Naprotiv, iskustvo je uvijek već nečime određeno. Ono
se mijenja s događajem "novoga". Na taj se način eksperiment više
ne dotiče iskustva u empirijskome lancu uzročnosti pojava. Biti i ek-
sperimentalno živjeti poput umjetnika znači ekstatički stvarati i biti
stvoren iz jedne čudovišne "moći" neljudskoga. Zamjedba onoga što
se događa u okolini sačinjenoj tehno-znanstveno i stoga promijenje-
noj tako što se "priroda" i "život" shvaćaju iz pojma onoga drugotno-
ga ili nadomjesnoga kao artificijelnoga ne može biti više svedena na
tjelesnost kao protežnu supstanciju. Uostalom, već je podrijetlo izraza
aisthesis višeznačno. Riječ je o osjetilnome kao tjelesnome i doživljaju
10 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizopfrénie II, Minuit, Pariz,
1980/2013.
137
same tjelesnosti, potom o zamjedbi svijeta u formi životnosti života i,

naposljetku, njezinoj estetskoj konfiguraciji.11
Mišljenje se pokazuje složenim procesom kognitivne zamjedbe
svijeta u nastajanju novoga. Stoga se mora odrediti kao samostvara-
lački proces nastanka "novoga". U tom se procesu povezuju priroda i
život. Polazeći od mogućnosti da ono tehnički proizvedeno-stvoreno
(poiesis-genesis) sámo sebe misli u kategorijama vizualizacije pribli-
žavamo se ideji posredovane neposrednosti. Slika nije puka zamjena
za mogućnosti jezika u smislu analogije s njegovim "slikama". Nova
"slika mišljenja" na mjesto metafizičkih pojmova postavlja sklopove
i konstelacije hibridnih sveza i paradoksalnih međuovisnosti znano-
sti, umjetnosti i tehnologije.12 Razlike su preklapajuće, a slike gube
mimetičko-reprezentacijski karakter predočavanja stvarnosti. Kako
se to zbiva? Jednostavno, tako što se sada moguća stanja višestru-
kih stvarnosti ne kopiraju i ne reproduciraju. Slika uistinu više nije
slikom kao odslikom i predstavom neke već ovako ili onako opstoje-
će stvarnosti. Njezina je "funkcija" produktivna. Već je Kant estetsku
moć mašte smatrao bitnom za spoznaju koja nadilazi logičko-etički
horizont svijeta. "Bit" se digitalno konstruirane slike kao tehno-sli-
ke očituje u stvaranju nove stvarnosti koja uređuje poredak odnosa
stvari u svijetu. Jezik nam pokazuje "rang" metafizike i u rastemelje-
noj formi tehno-znanosti. Stvaranje pritom označava proces kojim se
tehnosfera u sebi preobražava iz ideje u informaciju. Kao sklop pro-
duktivnosti samoga života informacija ima značajke bitka u različitim
ontologijama digitalnoga doba. Stvarnost se, pak, ne shvaća nikako
drukčije negoli kao konstrukcija u svim načinima opstojnosti. Napo-
sljetku, stvari nisu ovdje tek puki objekti izvan odnosa spram biosfere
(biljke-životinje-čovjek). Valja stoga razlikovati "stvari" kao tehničke
objekte i stvari kao proizvode ili konstrukte nastale iz odnosa između
bića i njihovih preklapajućih svjetova.13 No, stvaranje, stvarnost i stvari
11 Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Perfor-
mativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 245-298.
12 Erich Hörl, "Das kybernetische Bild des Denkens", u: Die Transformation des Humanen:
Beiträge zur Kulturgeschichte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-195.
13 Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1989.
138
Zeničke sveske
u novome razumijevanju "prirode" i "života" zahtijevaju nešto što ih

uopće omogućuje. To je ponajprije kibernetički model mišljenja.
Tri su, pak, temeljna pojma kibernetičkoga mišljenja digitalnih
strojeva: (1) računanje (komputacija); (2) planiranje (projekcija) i (3) kon-
strukcija (dizajniranje). Iz toga proizlazi da broj kao apstraktan izraz
računanja (sekvencije i niza) pohranjuje ideju beskonačnosti i sin-
gularnosti. Ono što se u tom procesu čini vidljivim tek je dovođenje
stvarnosti do pojma na osnovu ideje broja. Binarni kôd zoran je dokaz
vladavine informacije nad svim drugim pojmovima kibernetike. To
isto vrijedi i za novi pojam slike. Sliku više ne određuje jezik kao logos,
nego broj kao piktogram.14 No, to nipošto ne znači da su slike postale
brojevima. A niti, pak, da je jezik izgubio snagu govorenja "o" svijetu.
Bolje je kazati da ono što Friedrich Kittler naziva "izračunatom sli-
kom"15 u digitalnome okružju postaje novom okolinom posthumanoga
stanja. U njoj obitavamo sa strojevima bez iluzije apsolutne vladavine
nad njima. S njima prebivamo u odnosima uporabe (pragmatika), po-
sredovanja između prostora i vremena fizičke udaljenosti te projekci-
je budućnosti. Znanstveno vizualiziranje događaja dovodi do toga da
se "slučaj" promeće u "nužnost" i obratno. Vidjeti "dalje" u nadolazeće
zahtijeva ispunjenje mogućnosti da sama tehnosfera u sebi sintetizira
informacije kao znanje o bitku i događaju promjene stanja. Kada se
to događa, tada se gube razlike između "prije", "sada" i "poslije". Vre-
menski kontinuum postaje praznim prostorom upisivanja onoga što
uopće omogućuje "umjetnu intuiciju". A to je programiranje živoga
stroja za operacije koje više nisu mehaničkoga karaktera niti se mogu
razumjeti iz modela sredstvo-svrha.
Što je bila značajka estetskoga mišljenja u doba baroka i Leibniza –
savršena konstrukcija svijeta u formi unaprijed usklađenoga svemira
kojim upravlja Bog kao glazbenik i urar – sada se pojavljuje u formi
života s onu stranu "života" uopće. Sama se "priroda" udvostručuje,
14 Vidi o tome: Dieter Mersch, "Con-Stellare: Reflexive Epistemik der Künste", u: Epistemolo-
gien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich, 2015., str. 131-186.
15 Friedrich Kittler, "Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes", u: Christa
Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln,
2005., str. 186-203.
139
rekombinira i reestetizira u tehnosferi postajući umjetnom okolinom.

Udvostručenje ne znači pritom da je priroda kao izvor energije i in-
formacija iščezla pred prodorom "umjetnoga okoliša". Ona više nije
uzrokom niti posljedicom. Umjesto toga valja govoriti o supostojanju
i koordinaciji iskonskoga i reduktivnoga. Uostalom, tehnosfera kao
kibernetički model života u posthumanome stanju zahtijeva upravo ne-
linearnost i kontingenciju u svemu što se događa. Rekombinacija je
odlika složenih sustava.
Poput igre kao eksperimenta s već postojećim kombinacijama za
stvaranje "novoga" ovdje se radi o spajanju "staroga" i "novoga". Pri-
mjerice, novi digitalni mediji uključuju stare formate unutar kojih na-
staje "novo": poput nijemoga filma u doba interaktivnoga sintetskoga
filma kao događaja razlike između analognoga i digitalnoga filma.
Naposljetku, reesteiziranje nije "uljepšavanje" nove okoline, jer bi to
značilo da je shvaćanje dizajna iz kibernetičke paradigme strano no-
vome društvu i kulturi.Upravo suprotno od toga, dizajn se pojavljuje
u slučaju reestetiziranja kao konstrukcija "prirode" i "života" iz logike
nastanka novoga kao emergentnoga slučaja (primjerice, web-dizajn
i modni dizajn kao kreativnost tehnološki preoblikovanoga tijela iz-
među kiborga i androida).16 Kako u tom pogledu razlikovati klasične
prirodne znanosti među kojima su paradigmatskim bile matematika
i fizika te suvremene transdisciplinarne poput sintetske biologije, ki-
bernetike, robotike i nanotehnologije? Jedan od prihvatljivih odgovo-
ra na to pitanje ponudio je teoretičar znanosti Andrew Pickering.
On je izveo novi pristup epistemologije unutar kibernetike, koja
povezuje pojam informacije i života, na sljedeći način: "...postoji ne-
što filozofijski ili teoretski plodotvorno u kibernetici. To je neka vrsta
zavodničkoga misterija ili slave koja ju okružuje. A podrijetlo je toga,
kako mi se čini, da je kibernetika uspostavljanje paradigme razlike iz
Jednoga iz kojeg smo svi izrasli – ono reduktivno, linearno, newto-
novska paradigma koja još uvijek određuje većinu akademskih djela
u prirodnim i društvenim znanostima (i inženjerstvu i humanistici
16 Abraham A. Moles, "Design und Immaterialität", u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein:
Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 160-170.
140
Zeničke sveske
također) – to su ‘klasične znanosti’ kako ih nazivaju Illya Prigogine i

Isabelle Stengers."17
Razlika očito proizlazi iz načina kojim se spoznajno-teoretski re-
zultati suvremenih tehno-znanosti pokazuju u predmetnoj zbilji teh-
nosfere. Pojmovi s kojima danas dohvaćamo promjenljive stvarnosti
nastale uvođenjem informacijskih tehnologija su: (1) djelovanje; (b)
performativnost i (3) nastanak (emergencija). Što to uistinu znači?
Ponajprije, da je potrebno promijeniti način kojim smo dosad razma-
trali "bit" znanstvenoga istraživanja. Uz neizbježne pojmove metode
i eksperimenta valja ovome dodati još i sve što pripada projektu pre-
inačenja laboratorijskih uvjeta u mogućnost stvarnosti kao "povratne
sprege" (feedback). To znači da se sada kibernetika ne određuje tek
metateorijom upravljanja sustavom i okolinom u kojoj djeluje čovjek
i stroj. Posrijedi je sve veća uloga samoorganizacije i slučaja, neodre-
đenosti i otvorenosti samoga sustava. Kontrola sada nastaje iz logi-
ke djelovanja onoga što u hibridnoj svezi "prirode" i "života" postaje
umjetnim životom (A-life). Entropijski sustavi potrebuju onoliko kon-
trole koliko im razmjena informacija između subjekata/aktera dopu-
šta da se ne ugase i ne padnu u bezdan ništavila. Za nove teoretske
pristupe "prirodi" i "životu" koji počivaju na genetskome kôdu, in-
formaciji i značenju života (biosemiotika), posve je jasno kako teh-
no-znanosti djeluju operativno. One su performativne i nastajuće u
smislu vlastite tehničke navigacije prostorom-vremenom "novoga".
Dok je u klasičnim znanostima o "umjetnoj inteligenciji" kibernetika
radila na svezi sustava i okoline sa stanovitim stupnjem "autonomije",
sada se sve preusmjerava na svezu informacije i kontrole organizama.
Oni nisu strogo određeni značajkama izvedenim iz okolina (objek-
tivnost) ili unutarnjega sustava (subjektivnost). Primjerice, biologij-
ska istraživanja o odnosu mozga u živih organizama i njihove osjetil-
nosti u svim aspektima primjene od osjećaja, doživljaja do kognitivne
zamjedbe orijentiraju se prema složenosti ponašanja vrsta i rodova.
Ništa ne jamči da će "povratna sprega" sustava i okoline biti deter-
17 Andrew Pickering, The Cybernetic Brain: Sketches of Another Future, The University of Chi-
cago Press, Chicago-London, 2010., str. 9-10.
141
ministički postojana. Jednako tako nije izvjesno kako će se pojedine

vrste i rodovi ponašati u promijenjenim uvjetima života (primjerice,
preživljavanje čovjeka u urbanim slamovima/favelama svjetskih pri-
jestolnica kao i prilagodba divljih životinja gubitku njihova prirodno-
ga staništa). U slučaju nove tehno-umjetnosti kao što su Trans-genic
Art i Bio-Art u kojima se povezuju iskustva molekularne biologije i
tzv. "umjetnoga života" (A-life) posrijedi je manipulacija genetskim
kôdom. Ona je time poistovjećena s istim načinom djelovanja u sferi
umjetničkoga stvaranja. Što, dakle, dolazi iz invencije tehno-znano-
sti, na isti se način zbiva u kreativnosti tehno-umjetnosti.18 Zbog toga
se suočavamo s već izvedenim pojmovljem poput djelovanja, per-
formativnosti i nastanka "novoga". Ali ne u analogiji s djelovanjem
Platonova demijurga ili teologijski shvaćenoga Boga koji stvara svijet
iz ničega (creatio ex nihilo). Ono što je ovdje novo jest samo to da se
i demijurg i Bog više ne mogu smatrati paradigmom stvaranja bez
udjela "kreativnoga dizajna". U procesu sjedinjenja uma i stvaralaš-
tva, mozga i estetske konfiguracije iz same "biti" tehno-znanstvenoga
eksperimenta s "prirodom" i "životom" kao takvim nastaje ono što je,
doduše, misaono bilo moguće još i za Grke kao čudovišno stanje hi-
bridnosti. No, za tako nešto nije bio uspostavljen poredak pojmova i
kategorija koji bi u svezi mita, filozofije, znanosti i umjetnosti dosegao
"najveće dubine impersonalnosti", da se poslužimo jednim izrijekom
Jamesa Joycea.
Mnogo je radova o povijesno-filozofijskim izvorima iz kojih do-
znajemo kako se jezik metafizike preobražava u stanja transformaci-
je, kako iščezava značenje onoga što je iskonsko i utemeljujuće, a na
njegovo mjesto zasjeda ono što je formalno bilo izvedeno, umjetno i
pripadalo je kraljevstvu slučaja. U jednoj uistinu izvrsnoj analizi mije-
ne pojma mimesis od Platona i Aristotela do Leibniza i racionalističke
metafizike savršenoga poretka svemira, u ideji beskonačnosti iz čega
nastaju mogućnosti "stvaranja" novoga iz ideje stroja, Hans Blumen-
berg pokazuje da je stvaralačka moć novoga prisutna već u onome
što je između "prirode" (physis) i "života" (bios). Nastanak tehničkoga
18 Ingeborg Reichle, Art in the age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial
Life in Contemporary Art, Springer, Wien-New York, 2009.
142
Zeničke sveske
sklopa uvjetovan je preobrazbom same "prirode" u ono što se iskonski

raščlanjuje na umjetno (téchne) i umjetničko (poiesis). Znamenita po-
stavka da je umjetnost za Platona na nižoj razini od filozofije stoga što
je njezina "bit" u oponašanju prirode nipošto nije bilo nešto samorazu-
mljivo do naših dana. Razlog je u tome što Blumenberg jasno upućuje
na to da ono "umjetničko" kao proizvodno-tehnički sklop povezuje
sfere božanskoga i ljudskoga, ali bez teologijske moći ozakonjenja.
To znači da se "priroda" u smislu postojanoga, nepromjenljivoga i
vječnoga bitka ne može razdvojiti od ljudskoga umijeća spravljanja
"novoga". Ako je čovjek s novim vijekom određen, prema Blumen-
bergu, kao "stvaralačko biće", nije li otuda svekolika priroda postala
konstrukcijom, pa tako i umjetnost kao "druga priroda"?19 Što se iz
ovoga razvija do suvremene situacije s vladavinom tehno-znanosti
jest ponajprije uvid koji otpočinje još s Kantom. Sloboda stvaranja iz
estetske potrebe za "novim" uzdiže oponašanje "prirode" do stupnja
uzvišenosti samoga umjetničkoga djela. Što je bilo u Grka istovjetno
u razlikama, te se nije moglo još očitovati kao autonomnost područja
u posredovanjima logike, etike i estetike, sada se analitički oblikuje
na trojaki način kojim spoznajemo ono što "jest" (bitak). Ali svagda s
uvidom da je sam bitak za nas ili "vrijednost" ili "ideal" s onu stranu
mogućnosti apsolutne spoznaje.
Nastanak ideje o umjetnosti kao proizvodnji umjetne stvarnosti u
novome vijeku zato je, prema Blumenbergu, uvjetovana preinakom
ne samo pojma oponašanja prirode, nego još više preinakom pojma
forme (eidosa). U njoj se kristalizira tehnika kao druga priroda čovje-
ka. U cjelini, nastojanje da se naspram onijemjelosti tehničkoga svijeta
pronađe primjereni jezik od Leibniza je postalo opsesijom nastanka
onoga neljudskoga. A ono obuhvaća u sebi i umjetničko i znanstveno.
Čini to tako što oslobađa spontanost proizvodnje koja više ne opona-
ša "prvu prirodu" ili Boga kao uvjeta mogućnosti stvaralaštva uopće.
Umjesto toga, susrećemo se s idejom prijepora između konstrukcije
19 Hans Blumenberg, "Nachahmung der Natur": Zur Vorgeschichte der Idee des schöphe-
rische Menschen", u: Ästhetische und metaphorologische Schriften, Suhrkamp, Frankfurt a.
M., 2001., str. 10.
143
i organizma, umjetnosti i prirode.20 Nije stoga slučajno što će s po-

stavkama Ernsta Jüngera o "organskoj konstrukciji" u 20. stoljeću či-
tava problematika metafizike prirode otpasti kao nepotreban organ
u evoluciji tehno-znanstvenoga mišljenja. Ono što je bilo povijesno
razdvojeno nakon Grka s krajem novoga vijeka iznova se sada sinteti-
zira. No, način je ove sinteze bitno dvojak. U metafizičkome smislu u
Schellinga i Hegela sinteza duha i prirode obuhvaća identitet znanja
duha o samome sebi u formi apsoluta kao znanosti, čime se umjetnost
dokida na "kraju povijesti" postajući od duhovne potrebe izvanjskim
dekorom estetizacije svijeta. Utoliko se tek u 20. stoljeću pronalazi
ono što sintezu uopće omogućuje. Nije više riječ o jeziku kao logosu.
Na njegovo mjesto dolazi vizualizacija događaja. Oni su "umjetno"
proizvedeni zahvaljujući stvaralačkome potencijalu živoga stroja mi-
šljenja utjelovljenoga u formi "računalnoga stroja" (kompjutora).
Prividna suprotnost "organa" kao funkcije organizma u cjelini nje-
govih životnih djelovanja unutar vlastite okoline s "konstrukcijom"
koja pripada tehničkome svijetu objekata dokida se tek onda kada
nastaje nešto nematerijalno što ih na zagonetan način povezuje. Teh-
nosfera, naime, nije ništa više tek "organsko" i "konstruktivno", "ne-
ljudsko" i "umjetno" naspram tzv. stvarnosti koja još uvijek protječe
u prirodnim ciklusima, bioritmu svojih vrsta i rodova na Zemlji te
izvan njezina domašaja. Apsolutna sinteza prostora-i-vremena "vječ-
noga sada" (nunc stans) koja zauvijek ruši predstave o ontologiji priro-
de u smislu njezine statičnosti i nepromjenljivosti zbiva se sada s onu
stranu dualizama s kojim već uvijek računa naš metafizički izrođeni
jezik. Njegova je "priroda" postala "umjetnom".
Ali tek onda kada je bilo moguće da se uspostavi nešto "između"
svjetova, kao medij svih medija i otuda meta-medij tehničke komu-
nikacije. Radi se, naravno, o internetu (među-mreži ili onome što se
"nalazi" između prirode i života kao signal ili prijenosnik informaci-
ja)21 Problem je u tome što je tehnički pronalazak prijenosa elektro-
20 Hans Blumenberg, isto, str. 16.

21 Friedrich Kittler, "Signal-Rausch-Abstand", u: Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur
Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 214-231.
144
Zeničke sveske
magnetskih valova do pokretanja kompjutorskoga stroja istodobno

granica svjetova: s jedne strane analognoga, a s druge digitalnoga.
Od informacije do posthumanoga stanja
Može li se ustvrditi da se stvaralaštvo pokazuje kao "bit" tehnosfe-

re? Ako se već u mnogim radovima o dosezima informacijskih tehno-
logija govori o nastavku prirodne evolucije kao kozmičke evolucije,
ne smijemo smetnuti s uma da je početak onoga što nazivamo radi-
kalno "novim" iz duha samostvaranja (autopoiesis) rezultat Shanno-
nove matematičke teorije komunikacije. A to samo znači da je odnos
između konstrukcije i inženjerstva, matematike i simboličke logike
zasnovane na ideji informacije kao znaka-značenja poruke tehnički
odnos.22 Mi ne raspolažemo "prirodom" ni "životom". Umjesto toga
moguće je tek da ih se kontrolira zahvaljujući novome načinu funk-
cioniranja odnosa čovjeka i stroja. Odnos između "prirode" i "života"
u evolucijskome smislu stoga je sveza interplanetarnosti kao kozmič-
koga događaja. Biti-između uma i svemira označava stoga kretanje
u krugu jedne ontologije tehničkoga "kreacionizma". Ako se tako
pristupi ovome problemu, onda valja razmotriti sljedeće postavke s
kojima se pojam "stvaralaštva" kao biti čovjeka od iskona do posthu-
manoga stanja dovodi do svojeg kristaliziranja.
22 Vidi o tome: Sybille Krämer, "Informationsmessung und Informationstechnologie: oder

über einen Mythos des Zwanzigsten Jahrhunderts", u: Alois Huning i Carl Mitcham (ur.),
Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik, Friedrich Vieweg & Sohn, Brauns-
chweig/Wiesbaden, 1986., str. 81-96. i Paul Levinson, "Informationstechnologien ald Ve-
hikel der Evolution", isto, str. 13-33. – Informacijska teorija polazi od ideje nove forme
koja se predstavlja i operacionalizira u računalnim strojevima. Na taj se način i klasične
i novije teorije informacije usmjeravaju spram područja neodređenosti. Otuda proizla-
zi promjena u ponašanju nakon što signal prenese informaciju do korisnika. Posebna
je vrijednost Shannonove matematičke teorije komunikacije bila u tome što je postala
aksiomatskom za sve druge prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti zbog
linearnosti kružnoga toka između izvora informacije i dekodiranja poruke na kraju ko-
munikacijskoga lanca. Ova je zatvorenost ujedno i kraj kibernetike kao međuigre sustava
i okoline. Nakon toga razvitak je informatike krenuo u smjeru decentraliziranih mreža
stvaranja sadržaja iz logike emergencije. Suvremena kompjutorska tehnologija više se
ne može odrediti iz Shannonove teorije koja pretpostavlja da je proces kodiranja jed-
nosmjeran.Umjesto toga, obrat se ogleda u višesmjernosti sadržaja, interaktivnosti medi-
ja i prevođenju formata iz analognoga u digitalni. Vidi šire o tome: Žarko Paić, Vizualne
komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008., str. 177-179.
145
(1) Kognitivna evolucija čovjeka nije samo ubrzana pronalaskom

tehničkih medija koji su omogućili prijenos informacija na daljinu u
20. stoljeću. Ona je istodobno sastavni dio jedne obuhvatnije, kozmič-
ke evolucije jer se događa u sintetiziranju uma i života s pomoću teh-
nosfere. Sve ono što je još Marshall McLuhan imao u vidu kada je me-
diosferu izjednačio s noosferom, vidjevši u razvitku tehničkih medija
put do apsolutne spoznaje čovjeka u promjeni njegova života, ima
u ideji tehno-geneze završni čin onkraj povijesno-metafizičkih razlika
koje su odredile sklop "prirode" i "života" i njima pripadnih znanosti.
No, problem se pojavljuje s određenjem tehno-geneze. O kakvom je
ontologijskome obratu riječ ponajbolje svjedoči razvitak kibernetike
od zatvorenih sustava kompjutorskih programa do razvitka "umjetne
inteligencije", robotike i genetskoga inženjerstva krajem 20. stoljeća.
Što je na početku 1950-ih godina bilo zadano matematičkim teoremi-
ma komunikacije, prenosi se u aplikacije za tehno-genetske konstruk-
cije bitka uopće. Dostatno je za potkrepu navesti inovacije u području
3D-printera ljudskih organa. Vrtoglavi se napredak u tehno-znan-
stvenome oblikovanju novih svjetova ogleda ponajprije u estetizaciji
izvanjske i unutarnje okoline. Ako je kibernetika od samoga početka
nastojala oko sintetiziranja znanja iz prirodno-tehničkih znanosti u
svrhu optimalnijeg korištenja prirodnih izvora, nije stoga slučajno da
se život razumije upravo iz ekologijsko-kibernetičke paradigme mi-
šljenja.23
Prirodu više ne određuje jednosmjerna uzročnost, nego niz kruž-
nih uzroka. U mnoštvu učinaka odnose se uvijek na određenu poslje-
dicu. Zanimljivo je da, primjerice, novije metode liječenja zloćudnih
tumora u medicini polaze od singularnosti pojedinačnih slučajeva.
Time, dakako, nije nipošto dokinuta univerzalnost kao pravilo. Štovi-
še, mnoštvo umjesto jednoga nije tek kvantitativno uvećanje uzroka
koji djeluju u složenome svijetu prirode. Mnogo je važnija kvalitativ-
na promjena. A ona se može razaznati u načinu mišljenja-djelovanja
"prirode" koja iz sebe same dovodi do zakona kibernetike. Među nji-
ma je na najvišoj razini apstrakcije i stoga najkonkretniji upravo zakon
23 Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropologie,Psychiatry,

Evolution, and Epistemology, University of Chicago Press, Chicago, 2010.
146
Zeničke sveske
entropije. Kao što je poznato, drugi zakon termodinamike je rješenje

pojma entropije koji se primjenjuje podjednako u prirodno-tehničkim
i društveno-humanističkim znanostima. Pojmom entropije u suvre-
menoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i
Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entro-
piju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju mak-
simalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održi-
vosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se
svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram
višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, po-
vezana s konceptom kompleksnih sustava i primjenjuje se podjedna-
ko u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shva-
ćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do
maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti
energije i informacija unutar jednoga sustava.
Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne
entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatno-
sti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog
stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost
mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne
entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Infor-
macijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodre-
đenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija,
koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/
Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno
kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku
entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom en-
tropije ne upućuje na neko "apokaliptičko stanje" propasti bioloških,
fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Posrijedi je razumijeva-
nje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže susta-
va gdje masa, energija i informacija čine "bit" suvremenoga načina
organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke
isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija
predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek
na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje. Stoga je odnos između
147
statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualiza-

cije kaotičnoga poretka u kojem sama informacija preuzima svojstva
"mase" i "energije" transformacije društvenih odnosa kao tehničkih
odnosa između stvari.24
(2) Umjesto savršenoga poretka u kojem cjelina bdije nad dijelo-
vima, a što je Leibniz imao za model svoje "prestabilirane harmoni-
je" svemira u slavu umno postavljenoga Boga, stvaralaštvo se više ne
određuje niti "pozitivno", a niti "negativno". Kao što ključna kategorija
kibernetike – povratna sprega (feedback) – ima svoj nastavak u pojmu
petlje (feedback loop), pa se odnosi između sudionika u komunikaciji
ne mogu razumjeti linearno i iz djelovanja središnje strukture, tako i
stvaranje više ne oponaša "prirodu". Polazeći od tehnički promijenje-
ne "biti" stvari stvaranje upravo omogućuje da se ono nepromjenljivo
mijenja u ritmovima i ciklusima kao aritmiji i akozmizmu. To znači
da se postavka Paula Valéryja o "povratku staroga kaosa u unutraš-
njost tijela i onkraj njegove stvarnosti" može uzeti u promijenjenom
značenju. Nije riječ o starome, nego o "novome" kaosu. I upravo je to
što se iz "novoga" rađa kada u igru ulazi tehnosfera. Nastanak kaotič-
nih struktura unutar poretka neodređenosti izaziva posebnu pozor-
nost. Kada bi se "stari" kaos naselio u tehnički stvorene krajolike nove
"prirode" i "života", to bi bio tek dokaz o niši prolaza između staroga i
novoga koja se ne može suspendirati i neutralizirati. Priroda, dakako,
i nadalje "postoji". Ali njezin je učinak na kibernetički način mišljenja
današnjice gotovo zanemarujući. Sve se zbiva nelinearno, kontingen-
tno i emergentno. Sve se umrežava miješajući se i ukrižavajući se. To
je naprosto tako (quoddittas).
(3) Umjetnost se kao i znanost u doba digitalne evolucije shvaćaju
iz sveze inventivnosti i kreativnosti. Ono što oboje sjedinjuje nije ništa
umjetničko niti, pak, ništa znanstveno. Posve suprotno, uvjet moguć-
nosti njihova produktivnoga odnosa u sklopu tehnosfere proizlazi
iz onoga što je tehnički proizvedeno kao ono "između". Ne smijemo
zaboraviti da postoje dva načina razumijevanja tog "između". Prvo je
24 Kenneth D. Bailey, Social Entropy Theory, State University of New York, Press, Albany,
New York, 1990.
148
Zeničke sveske
metafizičko, a drugo kibernetičko. U prvome je "između" uvjet mo-

gućnosti razlike koja nastaje udvajanjem Jednoga (bitka) u mnoštvu
bića. U drugome se, pak, slučaju radi o "između" koje sámo proizvodi
svoje razlike umnoženjem Jednoga. Biti-između Jednoga i Mnoštva
pretpostavlja postojanje dviju vrsta razlika. Prva nastaje kao proizvod
konstelacije odnosa "prirode" i "života". Utoliko je ono tehničko uvi-
jek otuda nešto ne-prirodno i ne-živo. Druga nastaje iz sebe same kao
mreža odnosa, što znači da nije izvedena iz nečega izvanjskoga. Filo-
zofijski govoreći, razlika koja nastaje iz transcendencije je uvjetovana
nečim izvanjskim, a razlika na "planu imanencije" je autonomnom u
mnoštvu kao razlici. Mreža unutar koje se programiraju stanja i tran-
sformacije događaja nekog sklopa objekata nije shvaćena kao puki
prostor za odvijanje stvaralačkih procesa kozmičko-prirodno-ljud-
ske evolucije. Biti umrežen ne znači biti unaprijed postavljen u-pro-
stor koji se zauzima sukladno kretanju tijela i zakonima koji vladaju
u termodinamici. Ako je temeljna značajka mreže (network) njezina
pokretljivost i preobrazba u čvorištima bez fiksnih središta i rubova,
onda se fizikalna i informacijska entropija pojavljuju nužno kao novi
prostor-vrijeme djelovanja stvaralačke novosti svjetova koji nemaju
svoj uzor u "prirodi" i "životu". Što pokreće događaje na mreži iz vir-
tualne aktualizacije u događaj u stvarnome vremenu nije pritom ništa
drugo negoli mogućnost kristaliziranja čiste forme tehnosfere.
Upravo ona programira nadolazeće operacije mišljenja kao pra-
gmatiku znanja o svijetu na razini njihova medijskoga tumačenja.
Nije, dakle, riječ o nekom novome "jeziku novih medija" s kojim ras-
polažemo kao s alatom za hvatanje neke izvanjske stvarnosti. Sam se
jezik tehnosfere pokazuje u vizualiziranju događaja. Vidjeti ono što će
se tek dogoditi spaja mističnu viziju proroka s tehničkim mogućno-
stima predviđanja promjenljive stvarnosti. A to znači da se "funkcija"
jezika više ne može razumjeti iz teorije jednosmjerne komunikacije.
Otvorenost je takvoga jezika u slikovnome bujanju novih područja ili
sfera (biosfere-mediosfere). U njihovome odnosu ne radi se o "rangu"
unutar vertikalne hijerarhije značenja. Sada je jedino važno biti-ras-
položiv unutar asimetrične mreže događaja s kojima iščezavaju su-
protnosti jezika i slike. U cjelini, sve "umjetno" i "drugotno", sve što
149
je imalo karakter reproduktivnoga i simulacije zauzima ontologijsko

mjesto sinteze. Prirodu više ne određuje njezin "život" u biološkome
značenju te riječi. Vrijeme koje protječe jest vrijeme tehničke kon-
strukcije onoga što se u promjeni supstancije uzdiže do svoje "druge
prirode" i "drugoga života". Nije stoga slučajno da mnogi teoretičari
informacijskoga doba tvrde da je glavna značajka tog shvaćanja vre-
mena ona koja potječe iz prostornosti kao homogenosti točaka u nizu.
Punktualna trenutačnost digitalnoga stroja odgovara "biti" vremena
kao istodobnosti protoka informacija. Vrijeme se, dakle, proteže u
prostoru umreženosti jednog te istoga. Gdje god se nalazili, uvijek
smo na istome mjestu zato što je mjesto zapravo ne-mjesto.25 Ono je
geometrijski virtualno neodredljivo. Virtualnu stvarnost određuje
računanje odnosno aritmetika (broj), a ne mjerenje tijela-u-prostoru
(geometrija).
Kako misliti poredak stvaranja-stvarnosti-stvari onoga što iz logi-
ke tehno-znanstvenoga mišljenja nadilazi granice znanosti i umjet-
nosti? U ovome razmatranju stoga se valja ograničiti na izložena tri
sklopa postavki o tome kako nastanak novoga oblikuje forme života
kao procese kristaliziranja nečega što više nema karakter ovjekovje-
čene trajnosti. Sve što "jest" istodobno se nastajanjem dovodi do flu-
idne "prirode" vlastite performativnosti u svjetovima međusobnoga
postajanja drugim i drukčijim. Da bismo to pokazali, dostatno je za
ovu svrhu upozoriti na ontologiju stvaralačkoga postajanja. Razvio
ju je francuski teoretičar Gilbert Simondon baveći se odnosima čo-
vjeka i stroja. Poznato je da je njegov stav spram kibernetike Nor-
berta Wienera bio izdvojen iz vladajuće struje epistemologa koji su
zagovarali primat stroja (konstrukcije) nad čovjekom (organizmom).
No, Simondon nije grčevito branio zastarjela shvaćanja antropologije
i humanizma. Naprotiv, odnos čovjeka/stroja htio je izuzeti od bilo
kakvog metafizičkoga supstancijalizma. To je imalo za posljedicu da
se položaj čovjeka promisli s onu stranu binarnih opreka ljudsko-ne-
ljudsko, te da se dostojanstvo ljudskoga nasuprot vladavini tehničkih
25 O pojmu ne-mjesta vidi utjecajno djelo antropologa Marca Augéa, Nemjesta. Uvod u mo-
guću antropologiju supermoderniteta, DGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga prevela: Vlatka
Valentić
150
Zeničke sveske
objekata izgradi izvan matrice dualizama kao što su priroda-kultu-

ra, um-tijelo, organsko-anorgansko. Niti dijalektička sinteza, a niti,
pak, dokidanje razlike između živoga i neživoga nisu prihvatljivim
rješenjima. Ako je za Simondona odlučno to da ontologijska razlika
između bitka kao informacije i bića kao subjekta/aktera komunikacije
potječe iz onto-geneze, tada je razvidno da čovjek ima značajke bića
koje održava tu razliku bez udjela esencijalizma i supstancijalizma.
Bitak se mora moći rasprirodniti u "prirodi" i "životu". Usto, mora
imati mogućnosti prelaska u druge "forme života". To samo znači da
je postajanje (Werden, devenir, becoming) ono što nadilazi granice čo-
vjeka i tehnike uopće. Međutim, ne bi bilo primjereno kazati da je
postajanje kao proces stvaranja novoga nešto izvan logike metafizič-
koga odnosa bitka i bića. Već je Nietzsche pokušao misliti taj prijepor
između postojanosti (bitka) i vremenitosti (bića). Ishodište mu je bila
volja za moć kao: (a) bivanje u nepostojanome: ((b) trošenje snage u
bezdanu izigranih svrha; (c) mahnito vreteno razvitka što se okreće
u samome sebi. Kierkegaardu se, pak, ukazalo na horizontu mišljenja
subjektivnosti i egzistencije singularnoga pojedinca ono što povezuje
drevni grčki nauk o ponavljanju bitka i "novome" unutar istoga pred-
loška kružnoga kretanja bitka.
Stvaralačka evolucija s kojom se povezuju bit tehnike i bit koz-
mičkoga poretka otvara spoznaji put da istraži upravo ono "između"
čovjeka i strojeva. To je ono što leži onkraj metafizike kao: (1) dualiz-
ma supstancija; (b) esencijalizma i (3) hilemorfizma. Dakako, za Si-
mondona je riječ o singularnosti ili individuaciji samoga života koji se
utjelovio u organizmu i tvorevini kao tvorba novoga.26 U tom svjetlu
pitanje o stvaralaštvu prelazi granice metafizike subjektivnosti. Kako
ovo valja razumjeti? Poznato je da se novovjekovna filozofija zasni-
vala na utemeljenju misaonoga subjekta. Bez njega nema postavljanja
predmetnosti predmeta prirode kao objekta znanstvenih istraživanja.
26 Gilbert Simondon, L’Individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. Vidi o

tome: Andrea Bardin, Epistemology and Political Philosophy in Gibert Simondon: Individu-
ation, Technics, Social Systems,, Springer, Heidelberg-New York-London, 2015. i Muriel
Combes, Gilbert Simondon and the Philosophy of Transindividual, The MIT Press, Cambridge
Massachusetts, London, 2013.
151
Štoviše, postavljanje objekta povratno ukazuje na moć subjekta u nje-

govu samopostavljanju. U Descartesa se tako misaoni subjekt nužno
nalazi u položaju prosuditelja o onome što jest ili nije objektom. Po-
zitivnost novovjekovnih znanosti ne znači pritom i njihovu posve-
mašnju bezuvjetnost. Ono što je ovdje od posebnoga značaja svodi
se na odnos između pojma postavljanja (Setzung) i uspostavljenosti
bitka u formi osjetilnoga predmeta spoznaje. Time postaje razvidno
da se unutar metafizike subjektivnosti uvijek radi o praznini izme-
đu mišljenja i događaja uspostavljanja "prirode" i "života". Iz iskustva
te praznine, tog prostora "između", nastaje u suvremeno doba teh-
no-znanosti pokušaj prevladavanja rascjepa između mišljenja samo-
postavljanja i djelatnosti uspostavljanja onog što povezuje znanost i
umjetnost. Radi se, dakako, o tehničkome nabačaju svijeta kao "no-
voga" života nastalog izvan logike naturalizma i historizma. Čovjek
se više ne iskazuje stvarateljem nalik demijurgu i Bogu. U umjetnosti
on više ne oponaša prirodu (mimesis). Jednako tako ne djeluje poput
"antropološkoga stroja", kako je to baveći se Heideggerom formuli-
rao Giorgio Agamben u spisu Otvoreno: Čovjek i životinja.27 Što nam
onda preostaje od metafizičkoga nasljeđa Zapada ukoliko se umje-
sto linearnoga evolucijskoga slijeda životinja-čovjek-stroj izvede da je
stvaranje "novoga" nešto inherentno onome što pripada dispozitivu
jezika-slike stvaranja uopće, a tek prolazi kroz ono "između" trojno-
ga obrasca povijesti kao uvjet mogućnosti promjene "formi života"?
Trebamo li onda napustiti gorljivu pohvalu inventivne kreativnosti
koju danas tehno-znanstveno mišljenje uvelike promiče ili se možda
usmjeriti čak i izvan tog fatalnoga dvojstva intuicije-invencije s kojom
se bavio još i Leibniz da bi dospio do ideje stroja koji stvara nove svje-
tove iz čistoga mišljenja vlastite žudnje i zamjedbe (orexis i perceptio)?
Naposljetku, što nakon kraja stvaralaštva čovjeka kao subjekta apoka-
lipse povijesnoga svijeta?
27 "Ako je antropološki stroj bio pokretalo povijesnog postajanja čovjeka, tada kraj filozofije
i dovršenje epohalnih ciljeva znače da se stroj danas vrti u prazno." - Giorgio Agamben,
"Otvoreno: Čovjek i životinja", Europski glasnik, br. 17/2012., str. 37-95.
152
Zeničke sveske
Protokoli kognitivnoga stroja

U filozofijskome razumijevanju "biti" tehnike iznova dolazi u
samo središte dvoznačnost temeljnoga pitanja o uvjetima mogućno-
sti nastanka onoga što pripada bitku tehničkoga svijeta. Naime, kada
u jeziku kojim govorimo u svakodnevici lučimo između onoga "tko"
nešto čini i "što" jest njegov čin u djelovanju uvijek pretpostavljamo
razliku između bitka i bića. "Tko" misli o vlastitome mišljenju isto-
dobno jest ono "što" to mišljenje iskazuje u činu mišljenja. Budući
da se misao ne može zamisliti u svojoj faktičnosti bez jezika, tada je
prva pretpostavka određenja "biti" tehnike u ontologijskome smislu
zadana granicama jezika. Između onoga "tko" i "što" (hypokeimenon,
substantia) nalazi se "subjekt" tehničkoga sklopa u kojeg ubrajamo:
bitak, bića i bit čovjeka. Bitak se tehničkoga pojavljuje u horizontu
prijelaza iz jezika u sliku. Bića su tehnički objekti (aparati i naprave,
uređaji i dispozitivi). Naposljetku, bit čovjeka razlikuje se od biti ži-
votinje i biti stroja po tome što u sebi sjedinjuje ono animalno i ono
tehničko. Aristotel je u odredbi čovjeka kao živoga bića koje govori
(zoón logon echon) jezik postavio granicom između boga i životinje.
Oboje, doduše, ne govore. Samo je čovjeku pružena mogućnost kazi-
vanja. No, to ne znači da bog kao čisto mišljenje ne "govori" drugim
jezikom za razliku od čovjeka. Životinja, pak, ima za svoj "jezik" nešto
čudovišno blisko onome pojmu s kojim sve iskonske civilizacije otpo-
činju svoje duhovno poslanstvo u mitu – dušu (psyché, anima mundi).
Tko je, dakle, "subjekt" mišljenja i govora tehničkoga svijeta: životinja,
čovjek, bog ili stroj? U novijim istraživanjima stvaranja ili redizajni-
ranja čovjeka u sklopu genetskoga inženjerstva često se mogu čuti i
obrazloženja koja su bliska svezi kognitivno-kozmičke evolucije s pri-
rodnom, pa se otuda "priroda" u tehnosferi ne smatra čak niti zastar-
jelim pojmom "naturalizma". Umjesto toga, kao da se pretpostavlja da
je tehnička tvorba "novoga čovjeka" na kojoj počiva transhumanizam
ništa drugo negoli nastavak biološke evolucije drugim sredstvima.28
Još k tome, pretpostavlja se da je posrijedi ispunjenje "inteligentnoga
28 Max More i Natasha Vita-More (ur.), The Transhumanist Reader: Classical and Contempo-
rary Essays on the Science, Technology, and Philosophy of the Human Future, Wiley-Blackwell,
Oxford, 2013.
153
ili kreativnoga dizajna" prirode. Bez obzira misli li se u tom iskazu

novo određenje Božje milosti (teodiceja) ili, pak, neka vrsta sekular-
ne eshatologije, preostaje ispitati granice između svjetova. U svakom
slučaju susrećemo se s idejom kako se tehno-znanstveno mišljenje
pojavljuje samo kao realizacija potencijalnosti prirode. Njezina se naj-
viša razina pojavljuje u formi stvaralačkoga stroja. Tako, primjerice,
gorljivi zagovornik genetskoga inženjerstva Gregory Stock tvrdi:"-
Neki misle da budući razvitak naprednoga čovjeka predstavlja nešto
krajnje neprirodno (…). No, ova razlika prirodnoga i neprirodnoga
je puka iluzija. Mi smo uistinu dijelovi prirode kao i sve drugo, kao
što je i tehnologija koju smo proizveli isto tako dio prirode. (…) Novo
stvaranje nas samih je stoga izraz i konačno ozbiljenje naše ljudsko-
sti"29
Što je sve ovdje na kocki dosadašnje metafizičke povijesti svijeta?
Nema sumnje da je riječ o pojmu "prirode", "života", "tehnike" i "čovje-
ka". Mogli bismo zaključiti da je na kocki čitava zgrada ontologije iz
koje proizlazi struktura našega mišljenja i kazivanja. I premda je ono
što Stock obrazlaže prilično neutralna vizija neposredne budućnosti,
nalik panteističkim tehno-utopijama, ipak je nešto ovdje u najmanju
ruku čudovišno (Unheimlich). Ako je za Darwina čovjek posljednja ka-
rika u lancu biološke evolucije, onda je za transhumaniste pronalazak
"mislećega stroja" početak kozmičke evolucije s onu stranu klasično-
ga određenja "prirode", "života", "tehnike" i "čovjeka". Vidimo kako je
jezik nemušt za kazivanje o tom sudbonosnome događaju. Služimo
se neologizmima iz grčkoga i latinskoga da bismo dospjeli do neke
vrste suglasja u kojem svi metafizički pojmovi postaju hibridnima,
nestalnima, toliko poznanstvljenima da se i sama bit jezika gubi u
kaotičnome polju višeznačnosti. Problem je u tome što je ova nova
"kibernetička" ili digitalna ontologija u nastojanju da ponudi prava
rješenja za stare paradokse i aporije još od Platona i Aristotela osuđe-
na na analogije. Da, na analogije i to s "analognim svijetom" blaženo
čiste i božanski idealizirane prirode. Želimo li, naime, nešto suvislo
kazati zašto je pojam "mislećega stroja" ujedno nastavak biološke evo-
29 Gregory Stock, Redesigning Humans: Our Inevitable Genetic Future, Houghton Mifflin
comp., Boston-New York, 2002., str. 197.
154
Zeničke sveske
lucije i korak u stanje onkraj "živoga" i "života" kao takvoga, moramo

se služiti vremenskim oznakama "prije" i "poslije", prostornim ozna-
kama "mjesta" i "ne-mjesta", te sklapanjem pojmova iz različitih, če-
sto i posve suprotstavljenih područja duhovnoga oblikovanja svijeta.
Kao što je i samo vrijeme u kojem obitavamo postalo tehnički odre-
đenim, a mišljenje tehno-znanstveno, jezik kojim komuniciramo u ci-
jelosti je stvar tehnosfere: informacija-znak-poruka. Zbog toga se u svim
daljnjim izvođenjima radi o uspostavljanju tehno-geneze kao novoga
načina stvaranja "prirode", "života", "tehnike" i "čovjeka". U odnosu
na onto-genezu prirode i života, ovdje se radi o umjetnome kao "dru-
goj prirodi" svih bića s čovjekom kao novim subjektom/akterom kon-
trole procesa komunikacije između sustava i okoline. Uostalom, svi
su pojmovi kibernetike u osnovi analogno-digitalni. Pogledajmo ove
binarne opreke: entropija vs. informacija, kontinuitet vs. diskontinu-
itet, linearnost vs. nelinearnost, događaj vs. ponavljanje, vjerojatnost
vs. nevjerojatnost, realno vs. simboličko, priroda vs. tvorevina.30 Ako
je cjelokupna metafizika Zapada bila u znaku "svetoga trojstva" što je
na svojem vrhuncu bilo posvjedočeno u Hegelovoj spekulativno-dija-
lektičkoj logici apsolutnoga pojma (priroda-duh-apsolutna znanost),
onda je kibernetika zasnivanje samorazvitka na načelima binarnoga
kôda. Što je bilo vertikalno, postaje horizontalno, a dubinu nadomje-
šta površina.
Kada mislimo "analogno" onda je ono "digitalno" uvijek drugotno,
izvedeno, simulakrum i ponavljanje nečega što ima značajke iskon-
skoga kao početnoga i utemeljujućega (arché). Što se, međutim, zbiva
ako okrenemo ploču pa drugo postane prvo sa svim posljedicama
ovoga preokreta? Odmah valja kazati da to nije nikakva "radikalna
revolucija". U novovjekovnoj filozofiji glavni je problem još od Leib-
niza bio kako uspostaviti primjereni odnos između dvojstava kao što
su intuicija ili neposredno zrenje bitka i matematičko-logički pristup
bitku sa stajališta znanja o predmetnosti predmeta (prirode). Mona-
da je označavala singularnost i individuaciju onoga što je živa cjelina
30 Claus Pias, "Zeit der Kybernetik – Eine Einstimmung", u: Claus Pias (ur.), Cybernetics |
Kybernetik 2 The Macy-Conferences 1946–1953. sv. 2. Documents/Dokumente, Diapha-
nes, Zürich, 2004., str. 9-41.
155
obuhvatnosti kao univerzuma bića. Ako je Leibniz rješenje pronašao

u ideji Boga kao "intuitus prasensa" koji vidi odjednom i neposredno
sve što jest u beskonačnosti svjetova, tada ideja "prestabilirane har-
monije" svemira već unaprijed pretpostavlja da se stroj kao misleći čin
udvajanja duha i materije pojavljuje ne samo kao medij sinteze dvoj-
stava (intuicije i znanosti).31 Njegova je uloga da bude metamedijem
mišljenja.32 A to znači da u sebi obuhvaća istodobno razdvajanje duha
na dušu i tijelo (psyché i corpus) kao i sintezu njihovih razlika. Misleći
stroj, dakle, ne može se lišiti mogućnosti da osim tehničkih operacija
mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije želi još nešto "više".
To "više" možemo prispodobiti onom slikom s kojom Gilbert Simon-
don tvrdi da je ideja stroja u čitavoj povijesti metafizike Zapada bila
tamna zona naše civilizacije. Zbog toga je stroj u svojoj "biti" sve dru-
go negoli mehaničko-tehnička aparatura, naprava i uređaj. Ideja stro-
ja čini se da predstavlja upravo ono treće između životinje i čovjeka.
Budući da se radi o pokretanju i samopokretanju stroj sabire fi-
zikalne pojmove materije i energije. No, "misleći stroj" ili kompjutor
zasniva se na pokretanju koje dolazi iz pojma informacije. Utoliko
je problem kretanja kao ontologijski problem fizike ovdje razmješten
do pitanja o brzini kretanja (informacija). Einsteinova opća teorija re-
lativnosti ukazuje na brzinu svjetlosti kao glavni pokazatelj obliko-
vanja materijalnoga svijeta. Kretanje-mirovanje određuje se supstan-
cijalnim značajkama tijela-u-prostoru. Nije stoga slučajno što svaki
naredni stroj u evolucijskome nizu mora biti brži od prethodnoga.
Kompjutori se zasnivaju na pohranjivanju informacija. Utoliko je br-
zina kretanja informacija u virtualnome prostoru ovisna od povećanja
radne memorije stroja. Razlikovanje u samoj prirodi na ono organsko
i neorgansko, primjerice, pokazuje da stroj unatoč tome što nema te-
meljne značajke životnosti živoga (vegetativnost, osjećajnost, doživ-
ljajnost, kognitivnost) pripada nečemu "između" neživoga i živoga.
Željeti nešto "više" označava prelazak u tamnu zonu samopokretanja
31 Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton &
comp., New York, 2000.
32 Gene Youngblood, "Metadesign", u: Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elek-
tronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 305-323.
156
Zeničke sveske
životnih procesa izvan puke razlike organskoga i konstruktivnoga.

Stroj ne samo da može misliti kao čovjek u smislu analogije, nego čo-
vjek postupa poput stroja zato što oboje oponašaju (mimesis) prirodu
u njezinome samostvaralačkome procesu "rada" i "proizvodnje". Ono
"više" leži s onu stranu metafizike uopće i njezinih binarnih opreka.
Za sada ostavimo otvoreno "ono" o čemu se tu doista radi. Dostatno
je kazati, poput Simondona, da je ideja stroja ulazak u tamnu zonu
kreativnosti uopće i to ne samo čovjeka kojemu se antropocentrično
svagda pripisuje ta božanska odlika demijurga-umjetnika.
U suvremenoj filozofiji pitanje stroja postalo je ontologijski odluč-
nim već s prvim promišljanjima Ortege y Gasseta i Martina Heideg-
gera 1930-ih godina. Tome se priključuju 1950-ih godina Max Bense,
Gilbert Simondon i Gotthard Günther.33 Posebno mjesto, dakako, ima
"otac-utemeljitelj" kibernetike, američki matematičar i znanstvenik
Norbert Wiener koji je najzaslužniji za razvitak metoda, logike i ope-
racionalnih sustava primjene nove univerzalne znanosti u biologiji,
lingvistici, psihologiji i sociologiji. Usto, Wiener je tvorac novih poj-
mova bez kojih ne bismo mogli danas govoriti o odnosu informacije
i komunikacije u stvaranju novih interaktivnih sklopova ponašanja u
umreženim društvima globalnoga poretka. Najznačajniji pojam Wie-
nerove kibernetike zacijelo je povratna sprega (feedback) koja se poka-
zuje u svojem pozitivnome i negativnome aspektu djelovanja.34 Nema
sumnje da je razvitku zapadnjačkih društava između ostalih čimbe-
nika pridonio uspon kibernetike i informatike nakon 2. svjetskoga
rata. Povijest ideje prevladavanja metafizičke sheme subjekt-objekt
u drugoj polovini 30. stoljeća prati razvitak informacijske estetike i
pokušaja da se svi pojmovi iz preuzete tradicije iznova odrede. Tako
je i s pojmom stroja od Aristotela do francuskoga materijalizma 18.
stoljeća (Holbach i La Mettrie). No, ono što je za našu svrhu od po-
sebne važnosti pokazuje se u razlikovanju između stroja kao tehnike
i stroja kao tehnologije. Drugim riječima, ono što je temeljni problem
33 Carl Mitcham, Thinking Through Technology: The Path Between Engineering and Philosophy,
The University of Chicago Press, Chicago-London, 1994.
34 Norbert Wiener, Cybernetics: or Control and Communications in the Animal and the Machine,
MIT Press, Boston, 1948.
157
za razumijevanje suvremenih tehno-znanosti i njihova postupka stva-

ranja "novoga" svijeta kao kreativnoga dizajna "bitka"-"bića"-"biti" čo-
vjeka leži u tzv. ontologijskoj razlici analognosti i digitalnosti bitka
i mišljenja. Ako je "priroda" (physis-natura) uvjet mogućnosti svake
analogijske metode novovjekovnih znanosti, jer su prirodne znanosti
poput matematike i fizike paradigmom za stvaranje tzv. klasičnoga
stroja, kako to tvrdi Günther,35 onda je nastanak "druge prirode" iz
kognitivnoga procesa ujedno i nestanak "prirode" u smislu Newtono-
ve fizike, unatoč tome što su načela mehanike gibanja i zakon gravi-
tacije i nadalje prisutni. No, mikrofizika čestica kojom se bavi kvantna
teorija i Einsteinova opća teorija relativnosti dovele su do toga da se
pojam "prirode" mora bitno razmjestiti iz vidokruga klasične paradi-
gme u ono što je predmetom kibernetike u cjelini. A riječ je o načinu
kojim se sa tehnologija proizvodnje "drugoga stroja" bitno udaljuje od
mehaničkih sklopova i ljudskoga tijela (organa i organizma) kao mo-
dela novovjekovne metafizike "prirode" i "života". Razmještanje valja
shvatiti ne tek pukom operacijom promjene mjesta. Radi se ponajprije
o svezi makrofizike i mikrofizike iz promijenjenoga stajališta odnosa
subjekta i objekta, uma i tijela, "prirode" i "života".
Pogledamo li kako Günther u svojem zagovoru "digitalne ili kiber-
netičke ontologije" pojašnjava razliku između dva tipa strojeva, uočit
ćemo nešto uistinu prekretno za sve daljnje analize ovoga problema.36
Ponajprije, za njega je mehaničko doba tehnike određeno vladavinom
aristotelovske logike i teleologije: sredstvo rada i svrha u usavrša-
vanju ljudskih umijeća zbog zadovoljenja potreba. Tehnika se u toj
paradigmi mišljenja pojavljuje samo i jedino kao nastavak ljudskoga
tijela. Ono je prototip tzv, mehaničkoga stroja. Mehanika označava
"umjetno" funkcioniranje razdvojenih operacija proizvodnje nekog
predmeta. I to tako što su funkcije i procedure unaprijed postavljene
djelovanjem ljudskoga uma (mozga). Otuda je ruka glavni organ dje-
35 Vidi o tome: Erich Hörl, "Die offene Machine: Heidegger, Günther und Simondon über
die technologische Bedingung", u: MLN, Vol. 23, br. 3///008. (travanj), str. 632-655.
36 Gotthard Günther, "Cybernetic Ontology and transjunctional operations", u: Beiträge zur
Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 1, F. Meiner, Hamburg, 1976., str. 249-
328.
158
Zeničke sveske
lovanja u smislu upravljanja strojem. Mehanika (starogrčki μηχανιϰὴ

jest naprava, sprava, stroj; u kasnome latinskome mechanica < staro-
grčki μηχανιϰὴ [τέχνη], od μηχανιϰός: domišljat) čini najstariju i naj-
veću od osnovnih grana fizike. Njome se proučavaju najjednostavniji
oblici gibanja tvari (mehanička gibanja) ili promjene položaja mate-
rijalnih tijela u prostoru ovisno o vremenu. Promjene položaja tijela
posljedica je nekog izvanjskoga uzroka ili sile. Zbog toga se u mehani-
ci proučavaju sile te se istražuju uzroci gibanja. U tom se sklopu pro-
učavaju opće zakonitosti uzajamnoga djelovanja između tijela i sile,
koje se potom provjeravaju pokusom. Osnovni problemi kojima se
bavi mehanika jesu gibanje tijela i ravnoteža sila. Ljudsko tijelo tvori
otuda uvjet mogućnosti protežnosti materije u smislu mehaničkoga
okvira stroja. Operacije koje su potrebne za takav način odvijanja pro-
cesa rada su jednostavne i polusložene. Naime, mehanička tehnika
na putu do industrijskoga rada u tvornicama s paradigmom "prvoga
stroja" može se opisati pojmom poluautomatike. Strojevi funkcionira-
ju samo uz pomoć ljudske kontrole, iako se nazire putokaz za izlazak
iz vladavine novovjekovnoga modela subjekta.
No, taj izlazak iz mehaničkoga sklopa unutar kojeg funkcionira
"prvi stroj" moderne tehnike pretpostavlja napuštanje aristotelovske
logike i ontologije. A to znači da se sva temeljna načela razlikovanja
forme i tvari, subjekta i objekta suspendiraju i neutraliziraju. Identi-
tet, proturječje i načelo isključenja trećega (tertitum non datur) zahtije-
vaju ispravak. Ako je svijet tehnike s vladavinom mehaničkoga stroja
bio uvjetovan onime što rani Foucault naziva klasičnom epistéme,37
tada se obrat nalazi u mišljenju onkraj cjelokupne platonovsko-aristo-
37 "Jer ono što je za klasičnu episteme temeljno, nije ni uspjeh ili neuspjeh mehanizma, ni
pravo ili nemogućnost matematizacije prirode, već odnos prema mathesisu koji do kraja
XVIII. stoljeća ostaje postojan i neizmijenjen. Taj odnos predstavlja dva temeljna obilježja.
Prvo, da će odnosi među bićima biti dobro promišljeni u obliku reda i mjere, ali s temelj-
nom neravnotežom da se problemi mjere uvijek mogu svesti na probleme reda. Tako da
se odnos svake spoznaje i mathesisa daje kao mogućnost da se čak i među nemjerljivim
stvarima uspostavi uredan slijed. U tom će smislu analiza vrlo brzo poprimiti vrijednost
univerzalne metode i Leibnizov projekt uspostave matematike kvalitativnih redova nala-
zi se u samom središtu klasične misli – ona cijela gravitira oko njega." - Michel Foucault,
Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 75. S
francuskoga preveo Srđan Rahelić.
159
telovske logike. Novi način promišljanja, koji Günther uvelike nastoji

uspostaviti dovođenjem kibernetike do univerzalne epistemologije
digitalnoga doba, polazi od pretpostavke da doba "transklasične ra-
cionalnosti" zahtijeva pronalazak "drugoga stroja". Time i pojam teh-
nike iščezava, a zamjenjuje ga moderna tehnologija. Umjesto zakona
uzročnosti i načela svrhovitosti djelovanja u unaprijed postavljenome
"planu transcendencije", strojevi o kojima je sada riječ zasnivaju se na
modelu složenih sustava računanja i očuvanja informacija njihovom
preradbom u operativne sustave. Kompjutorska logika povezuje mo-
zak i svijet na način djelovanja sustava i okoline. Jezik koji obavlja ove
složene tehničke operacije znakovno je i slikovno kodificiran. Znak
kao slika pokazuje i ukazuje na stanja i događaje u svijetu. Jezik kao
informacija označava uputstvo za djelovanje. U tome je već zamjetan
obrat od jezika kao kazivanja. Praktički karakter znakovno-slikovno-
ga jezika pripada tehničkome nabačaju bitka.
U tome je, pak, tajna digitalizacije našeg cjelokupnoga života.
Umjesto vladavine subjekta susrećemo se sa sustavom i okolinom
kao samoreferencijama. Čitava se kružna struktura života odvija bez
utjecaja nekih izvanjskih uzroka. Da bismo preveli takvu složenost u
jezik pragmatičkoga znanja potrebnog za djelovanje u promijenjeno-
me svijetu "transklasična logika" podastire nam nove vizualizirane
pojmove.38 Za mehanički je stroj ruka osnova djelovanja čovjeka kao
"subjekta" jer pokreće niz operacija u svrhu izrade objekta. Od počet-
ka do kraja, čak i uz dodatak poluautomatike, suočeni smo s izrazitim
antropotehničkim načinom odvijanja procesa rada.U svim filozofij-
skim antropologijama ontologijski se položaj čovjeka uzdiže do su-
bjekta stvaranja vlastita svijeta i njemu pripadne okoline. Čovjek pre-
uzima na sebe ulogu pokretača prirodnih procesa u formi nadziranja
strojne proizvodnje. Drugim riječima, kao što je Aristotel za pojam
svrhovitosti imao za model upravo organologijsko shvaćanje rada čo-
vjeka koji se služi alatima u svrhu postizanja učinka dobroga uratka
u logičkome i estetskome smislu, tako se "prvi stroj" pokreće neau-
38 Vidi o tome: Erich Hörl, "Das kybernetische Bild des Denkens", u: Die Transformation des
Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008.,
str. 182-195.
160
Zeničke sveske
tonomno. Štoviše, on je tek nadomjestak za ljudsku (ne)savršenost

u tjelesnome smislu. Nasuprot tome, kibernetika više nije vezana uz
naprave niti se može shvatiti iz instrumentalnosti tehnike kao alata,
oruđa, organona. Sve to pripada prošlosti. Umjesto toga, djelovanje
autonomnoga sustava samopokrenutosti (automacija i automatizam)
iz temelja mijenja razumijevanje položaja stroja unutar tradicionalne
ontologije. Nije više riječ o načelima neproturječnosti A=A. Ono što
upravlja sustavom i okolinom jest "drugi stroj". A on se ne može shva-
titi iz analogije s "prirodom" i "životom". Pojam informacije, entropije,
povratne sprege (feedback) i komunikacije zaokružuju ono što je tra-
dicionalna aristotelovska logika nazivala četvorstvom uzroka (causa
formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis).
No, linearni se slijed uzroka raskida. Time povratna sprega upućuje
na vladavinu kružne uzročnosti i međusobne uvjetovanosti jednog s
drugime u interakciji. Tehnologija za razliku od tehnike više nema
ništa s idejom sredstva za drugu svrhu. Ovo moramo pretpostaviti
za daljnje izvođenje. Korak do autopoietičkih sustava u kojima sada
"život" podaruje "prirodi" značajke živućega sustava dolazi iz sveze
biologije i fizike kao pozitivnih znanosti. Ono što je ovdje od osobi-
toga značaja odnosi se na svezu genetske strukture kao informacije
i okoline koja može mijenjati zadanu matricu prenošenja značenja
"prirodnoga" nasljeđa. To je moguće zato što okolina postaje samore-
ferentna. Odnoseći se sama na sebe ona nije nipošto inertna u odnosu
na druge čimbenike interakcije sustava. U konkretnom slučaju riječ
je o okolini koja nastaje iz logike djelovanja "umjetne inteligencije"
(A-Intelligence).
"Čovjek je dosad u svojem tehničkome razvitku koncipirao dvije
iz temelja različite ideje stroja. Prva je klasično-arhimedovski stroj čija
je svrha proizvodni rad. Pored nje se razvila ideja "drugoga" stroja od
koje se više ne očekuje rad, već informacija. "Prvi" stroj je projektiran
u analogiji s ljudskim rukavom (i rukom), a od drugoga se, pak, oče-
kuje da bi trebao predstavljati tehničku reprodukciju ljudskoga moz-
ga. Jer samo mozak prerađuje informaciju."39
39 Gotthard Günther, "Die zweite maschine", u: Erich Hörl, isto, str. 185.
161
Suverena moć "drugoga stroja" nadilazi ograničenost "prirode".

Razlog leži u tome što se ne smješta ni u čemu prostorno ukorijenje-
nome. Nesvodljivost na tjelesnost kao raspored organa i funkcija daje
mu nova krila. Utoliko je kompjutor metamedijalni stroj koji proizvo-
di ono nematerijalno u formi događaja i stanja u virtualnome prosto-
ru. Kako je to uopće moguće? Proizvodnja (poiesis-productio) i nema-
terijalnost proizlaze iz "biti" informacije. A budući da se informacija
kao treća "sila" uz tvar i energiju mora prevesti u podražaj/odgovor u
formi djelovanja bića, događaj promjene uvjetuje novo stanje u kojem
se sustav i okolina nalaze. Stroj koji "radi" na načelima kibernetike
ne zadovoljava više uvjete pod kojima strojem nazivamo svezu or-
ganizma i konstrukcije (prirode i tehnike). Budući da jezik kao i stroj
ulazi u sivu zonu onoga što nije tehnički objekt, možemo kazati da je
strojni jezik kompjutora istovjetan "jeziku novih medija". To znači da
su algoritmi njegova sintaksa i semantika, a binarni kôd informacije
njegova pragmatika znanja. Kada se tjelesnost u kibernetičkome smi-
slu shvati deteritorijalizirano, nalazimo se u situaciji raskorijenjenosti
i bezmjestnosti broja kao uvjeta mogućnosti nastanka "novoga". Ono
što je ovdje "novo" u matematičkome shvaćanju komunikacije nije ni-
šta drugo negoli drugi način postojanja izvora beskonačnosti (arhé).
Radi se, dakako, o informaciji kao bitku bića u digitalnome vidu nje-
zine opstojnosti. Što se time događa? Ponajprije, mijenja se klasična
slika metafizike (čovjeka). Zajedno s njom propada i pojam uteme-
ljenja znanosti u diobi na prirodne i društveno-humanističke. Sliku
"propasti" ne smijemo shvatiti doslovno. No, isto tako nije riječ o pu-
koj metafori "agonije zbiljskoga", da se poslužimo Baudrillardovim
izrazom. Ono što "propada" u bezdan nalikuje veličajnome misaono-
me postignuću zapadnjačke tradicije. Nije sve nestalo i nastalo preko
noći. Zato je bolje govoriti o kružnoj linearnosti povijesti, baš onako
kako je shvaćen informacijski tijek postojanosti u promjeni ili promje-
ne u postojanosti kako to izvode medijski teoretičari od McLuhana do
Flussera. Informacija ne predstavlja temelj, već rastemeljeni izvor sva-
ke moguće komunikacije u mreži kao prostoru-vremenu punktualne
trenutačnosti. Između materije i energije, pojam informacije upućuje
na mogućnost ozbiljenja onog "trećega" što je srednjovjekovna onto-
logija isključivala iz složenoga Božjeg plana postojanja.
162
Zeničke sveske
Što je to – informacija? Na to pitanje odgovor može biti dvozna-

čan. Pojam se proširio svim područjima života krajem 1960-ih godina.
U gotovo svim znanostima pojam je informacije postao otada novim
znakom kojim se uspostavlja ontologijska razlika, govoreći Heideg-
gerovim jezikom iz doba spisa Bitka i vremena (Sein und Zeit), između
bitka i bića. Budući da se informacijom određuje što bitak "jest" u nje-
govu "postajanju" (Werden, devenir, becoming), nema sumnje da može-
mo razlikovati barem tri razine na kojima se ovaj pojam pojavljuje:
(1) ontologijsko-metafizička; (2) tehno-znanstvena i (3) životno-proi-
zvodna. Prve su dvije međusobno povezane i tvore matricu iz koje se
neka stvar oblikuje u svojem izgledu (eidos-forma), dok se treća razina
pokazuje u onome što pripada pragmatičnoj funkciji informacije.
U seminaru posvećenom Heraklitovu mišljenju iz 1967. godi-
ne Martin Heidegger i Eugen Fink, na osnovu protokola kazivanja,
ustvrđuju sljedeće. Informacija ima dva značenja i nužno se artikulira
kao: (1) oblikovanje ili oformljivanje bića i (2) tehnika isporučivanja
obavijesti u svijetu. Zbog toga valja govoriti o informacijskoj teori-
ji kao tumačenju bitka u njegovoj otvorenosti i biološkim procesima
očuvanja i pohranjivanja strukture gena. Vidimo, naime, da se ta sve-
za forme i djelovanja može tumačiti i kao uvjet mogućnosti aktuali-
ziranja nastajanja "novoga" u predmetnome svijetu. No, Heidegger
i Fink se slažu da se pojam ne može razumjeti u svojoj punini bitno
novoga pristupa svijetu ukoliko se ne uvidi kako se u njemu radi o
istovremenom kristaliziranju materijalne strukture bića nastalog ili
proizvedenoga iz bitka, te o uputstvu za djelovanje u svijetu koji nije
puki horizont u kojem se nalaze bića i stvari. Nadalje, sama struktura
gena kao informacije pokazuje da je pojam bitno svodljiv na bitak
kao životni proces nastanka "novoga". Razlog leži u tome što naslje-
đivanje i pohranjivanje (sjećanje-pamćenje) isporučuje poruke koje
se poput uputstva za djelovanje dekodiraju u uzajamnome odnosu
sustava i okoline. Ono što je ipak za Heideggera u ovoj "novoj meta-
fizici" za znanstveno-tehničko doba najvažnijim pitanjem nije ništa
drugo negoli druga inačica pitanja o teleologijskome karakteru pojma
informacije. Jer, ako je važno znati što se u kibernetičkome smislu
događa pod uvjetima kružne uzročnosti, djelovanja povratne sprege
163
(feedback), kontrole i komunikacije s pitanjem promjene mogućnosti

genetske strukture nekog bića, tada je jasno da ono odakle nešto do-
lazi ujedno označava i put kamo ide. Ta drevna, heraklitovska me-
toda mišljenja nastavlja se i u vladavini tehno-znanstvenoga "uma".
Doduše, "nema razloga govoriti da nam je potrebna neka filozofija
prirode".40
Što znači taj Heideggerov iskaz o nepotrebnosti "filozofije priro-
de"? Ništa drugo negoli jasan putokaz da se filozofija u odnosu spram
suvremenih znanosti, a koje određuje informacijska "bit" u tehničko-
me nabačaju svijeta kao mogućnosti tvorbe digitalnih svjetova, sama
u sebi rastemeljuje kao metafizika prisutnosti. Ona više nema ništa
bitno kazati o onome što se "događa". Kada se, naime, iz genetske
strukture informacije nekoga bića mijenja umjetnim putem eksperi-
mentalno supstancija ili "bit" toga bića kao u prednatalnoj selekciji
da bi nastalo novo rekombinacijom već postojećega susrećemo se s
"umjetnim bićem". Ako nema o tome što kazati sa stajališta klasične
ontologije, onda je samorazumljivo da filozofija mora pasti na razi-
nu religioznih doktrina o nepovredivosti i svetosti života podarenog
Božjom voljom kao "prvom prirodom" i završiti u bioetičkoj inflaci-
ji utjeha. Nije to jedino što joj preostaje. Ima još putova izbavljenja
iz kraja vlastita puta od Heraklita do Turingova stroja. Kao filozofija
znanosti prva joj je pretpostavka unaprijed upitnom: kako filozofija
kao onto-teologija ili metafizika može govoriti o "biti" znanosti uko-
liko su same znanosti postale tehno-logičkom konstrukcijom "umjet-
noga života"? Štoviše, filozofija se realizira u kibernetici kao njezin
unutarnji okvir mišljenja budući da se kroz "nove" pojmove pokazuje
Aristotelova logika nužnosti-slučajnosti, uzroka-svrhe i forme-ma-
terije u promijenjenom načinu djelovanja. Ako je prva pretpostavka
kibernetike u "otvorenim sustavima", onda je jasno da pojam infor-
macije kao ono treće između tvari i energije ne može imati svoju "bit"
u postojanosti i nepromjenljivosti. Što se neprestano proizvodi kao
"nužnost" vlastite "slučajnosti" to je ono beskonačno u preobrazbama,
čisto postajanje bez izvora osim u potencijalnosti same "energetske
40 Eugen Fink – Martin Heidegger, Heraklit: Seminar Wintersemmester 1966/1967., V.Kloster-

mann, Frankfurt a. M., 2014. 3. izd., str. 15.
164
Zeničke sveske
čestice".41 Heidegger je u razgovoru s Finkom jasno dao do znanja da

s pojmom informacije više nismo u horizontu bitka kao prisutnosti.
Nalazimo se, naprotiv, u sklopu događaja nastanka novoga. Iz sveze
forme i materije proizlazi novo. Problem je, naravno, ostao nerazrije-
šen glede toga je li i nadalje posrijedi kategorijalni niz pojmova kao
u Aristotela ili se uistinu mora sve iz temelja promijeniti da bismo
mogli uspostaviti novu ontologiju za digitalno doba.42
Kibernetika se stoga pojavljuje kao kraj metafizičke slike svijeta i
početak "otvorenoga stroja". U trojstvu načela neodređenosti, kontin-
gencije i emergencije uzdiže se nova paradigma tehno-znanstvenoga
mišljenja. Što je ne-određeno odnosi se na nemogućnost daljnjeg dje-
lovanja pojma planomjerne povijesti bez udjela tehnologijske promje-
ne. A ono što je, pak, drukčije od nužnosti s kojom dolazimo do pojma
zakonitosti prirodnih pojava pripada svijetu slučajnosti i privreme-
nosti. Naposljetku, nastanak novoga unutar logike ne-određenosti i
kontingencije pretpostavlja promjenu sheme kauzalnosti i svrhovito-
sti. Sve se zbiva u krugu otvorenih modela. Ništa više nije unapri-
jed i zauvijek određeno. I sudbina za razliku od antičkih tragedija u
etičko-političkome smislu suvremenoga doba vladavine slobodnoga
izbora oscilira između determinizma i indeterminizma. Ne želimo
time reći kako su "nužnost" i "slučajnost" nepodesne modalne katego-
rije za objašnjenje, primjerice, operativnih sustava isporuke električne
energije. Još od Demokrita i Leukipa u doba grčke atomistike sloboda
se promišljala samo u odnosu na ljudsko tijelo kao sklop atoma koji
se kreću u praznini sudarujući se međusobno i tvoreći nove odnose
snaga. "Nužnost" njihova kretanja bila je oznakom "sudbine", a dekli-
nacija atoma i skretanje s određene putanje tajna ljudske slobode. Što
je "nužno" pojavljuje se u doba "umjetne inteligencije" (A-intelligence)
točno onako kako je to ustvrdio Wittgenstein: svijet je "slučaj". Stoga
su granice tehničkoga svijeta granice jezika primijenjene kiberneti-
ke. Kada to imamo u vidu, posve je logično zaključiti kako "novo"
41 Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/

themen/aesthetik_des_digitalen
42 Vidi o tome: Rafal Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/
digont.htm
165
ne može biti više događaj nekontrolirane proizvodnje bića iz bitka.

Umjesto toga, nastanak novoga uključuje neodređenost kao "slučaj"
do mjere s kojom više kaos ne pripada onome praiskonskome iz čega
se oblikuje materija i energija tehničkoga objekta. Kaos je u samoj jez-
gri bitka kao postajanja, u srcu praznine između bitka i događaja.
Kaos i mreža: Iskustvo beskonačne brzine

Što je to – kaos? Za početak, obratimo se na pravu filozofijsku adre-
su. U spisu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? (Qu’
est-ce que la philosophie?) u Zaključku naslovljenom "Od kaosa do moz-
ga" znamenita prva rečenica glasi:
"Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa."43
Tumačenje ovoga iskaza zadobiva svoje mjesto analize koja na-

dilazi hermeneutičku vještinu već time što pokazuje kako se kaos ne
može odrediti ni "pozitivno", a niti "negativno". Nije riječ pritom niti o
slici praiskonske kozmogonije zemlje i svemira, a još manje o nekom
stanju anomije i aritmije svijeta, s kojom se zdravi razum tješi da je to
više metafora raspada i agonije stvarnosti, a manje način kojim se ra-
zumije bitak u doba tehno-znanstvenoga istraživanja odnosa mozga
i mreže njegovih elementarnih čestica. Zaštititi se od kaosa s pomoću
reda pretpostavlja očito da su oba pojma – kaos i red/poredak – razu-
mljivi samo u nekoj vrsti supostojanja, ali ne i dijalektičke operacije
sinteze s vrhuncem u Hegelovoj ideji apsolutne znanosti. Uostalom,
iskaz o "kreativnome kaosu" svjedoči o tome da je umjetnost kao stva-
ranje novoga-u-svijetu nezamisliva bez tog praiskonskoga stanja. I to
ne zato što bi kaos bio trajno stanje, nego zato što red/poredak svijeta
(taxis) u smislu postojanosti i stabilnosti nije ništa drugo negoli kon-
tingencija ili privremeni slučaj mirovanja nečega što se kristaliziralo u
fiksnome djelu, poput primjerice slike Diega Velasquéza ili pjesničko-
ga djela Paula Celana. Ako se kaos ne može izolirati od reda/poretka,
pitanje je može li se pojmovno uopće odrediti? Kao što vidimo, sam
43 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str.
189.
166
Zeničke sveske
je jezik metafizička struktura zasnovana na slici prirode kao "reda" i

bitka kao postojanosti iz koje se izvode promjene. Ipak, sve što je za-
hvaćeno vihorom promjene ne mijenja i stabilnu ravnotežu prirode.
Sama riječ red, uređivanje, poredak, određenost pretpostavlja ideju
kružnosti vremena kao prostornosti. Unutar nje prebiva čovjek u za-
jedništvu s drugim bićima. Svemir (kosmos) se u Grka, pak, određu-
je pojmom beskonačnosti i vječnosti. A ono što pripada konačnosti
vrste/roda u njezinoj singularnosti isto tako nije ništa kaotično. Ono
se sastoji u nečemu što nadilazi egzistenciju singularnoga života u
svojoj nesvodljivoj svodljivosti. Utoliko je jasno da je samo u modelu
ravnoteže između kaosa i reda/poretka moguće zamisliti povijesno
gibanje. Kada bi povijest bila pukom nužnošću pravocrtnoga razvit-
ka čovjeka, onda bi pret-povijest u kojoj vlada priroda (životinja) i
post-povijest u kojoj je suverena moć neljudskoga (stroja) bili slučaj
neodređenosti u smislu neshvatljivosti ideje razvitka uopće. Drugim
riječima, povijest pretpostavlja svoj početak i kraj samo u odnosu na
ono što prethodi početku i nalazi se izvan vlastita kraja. Zbog toga je
povijest prirode kao i povijest stroja u bitnome smislu s onu stranu
razlikovanja slobode i nužnosti. U sklopu kojim se od životinje-čovje-
ka-stroja odvija prirodno-ljudsko-tehnička evolucija kao spoj biološ-
ke i postbiološke ideje razvitka do onoga što Norbert Wiener naziva
točkom entropije i kraja svrhovitosti života u svemiru protječu spirale
povijesnosti. Prema drugom zakonu termodinamike čitav svemir koji
nas okružuje iščeznut će u Omega-točki nakon smrti galaksija. Ništa
se nakon toga više neće moći događati. Put do gole jednolikosti pra-
znine pretpostavlja pustolovinu koja povijest svemira preobražava u
tehno-genezu bez svrhe i onto-kroniju bez vremena.44
Vratimo se sada Deleuzeu i Guattariju i objašnjenju njihove po-
stavke o "biti" kaosa. Kako je moguće povezati ono što taj pojam uobi-
čajeno znači (stanje raspada) s onime što je tome suprotno poput reda/
poretka? Na prvi pogled vidimo da je čitava metafizika od Platona i
Aristotela do Hegela i logičkoga pozitivizma bila zasnovana na nače-
lima disjunkcije: ili-ili. Ako nešto postoji u stvarnosti i mišljenju o njoj
44 Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, The MIT Press
& Hughton Mifflin comp., Boston-New York, 1954. 2. izd. str. 31.
167
onda je "logično" da jedna stvar u prostoru i vremenu prisutnosti kao

"ovdje" i "sada" ne može biti različita od sebe same i ne može postojati
istodobno "ondje" i "sada". Iako se prostorna oznaka mjesta (topologi-
ja) udvaja na "ovdje" i "ondje", vrijeme u kojem se pokazuje vladavina
prisutnosti bitka je nepromjenljiva faktičnost. Sada ne može biti nig-
dje u prošlosti i budućnosti osim kao ireverzibilna reverzibilnost ne-
čega što nadilazi granice fizike materijalnoga svijeta. Identitet se bića,
dakle, određuje njegovom logičkom neproturječnošću izvedenom iz
vremenske artikulacije bitka kao prisutnosti. Vječnost je uvijek odre-
đena iz "sada", a beskonačnost u matematičkome smislu proizlazi iz
linearnosti točke u nizu unutar homogenosti prostora.
Ne možemo zamisliti "vječnu konačnost" niti "konačnu vječnost".
No, kada suvremene teorije endofizike i determinističkoga kaosa rabe
pojmove tzv. nelinearnih modela, te kada istražuju odnos između ka-
osa i reda/poretka u svijetu (svemiru i životu nastalom kozmičkom
evolucijom), odjednom se nalazimo u logici transjunkcije (i-i). Zato
nije nimalo neobično da će u spomenutome spisu Deleuze i Guattari
sklapati razdvojene pojmove i stvarati hibridne odnose supstancija
kao pravilo "nove metafizike". Takvi su, primjerice, pojmovi – geofilo-
zofija i kaosmos. A nastanak novoga izvan metafizike prirode u smislu
stabilnosti i postojanosti dovest će do toga da se bitak kao postajanje
(Werden, devenir, becoming) u stalnim preobrazbama shvati stvaralač-
kim načelom triju vladajućih formi (duhovnoga) života: filozofije,
znanosti i umjetnosti. Između njih su na djelu nepremostive razlike i
bliski susreti.
"Ukratko, kaos ima tri kćeri ovisno o planu koji prolazi kroz njih:
to su kaoide – umjetnost, znanost i filozofija – kao forme mišljenja ili
stvaranja."45
Za Deleuzea i Guattarija kaos ne predstavlja "raspad poretka".
Umjesto toga, njihov je stav da je posrijedi beskonačna brzina promje-
ne formi života. Sve što se zbiva na taj način uvodi u optjecaj mišljenja
pojam virtualnosti. Obuhvaćajući u sebi sve moguće čestice u pro-
mjenljivih formama, odnos između njih nije moguće misliti iz stare
45 Deleuze i Guattari, isto, str. 196.

168
Zeničke sveske
metafizičke sheme nadodređenosti-podređenosti. Iz toga proizlazi da

je kaos "beskrajna brzina nastanka i nestanka (uz dodatni naglasak
na ‘česticama’)"46 Iako su forme umjetnosti, znanosti i filozofije bitno
različite, jer se prva bavi perceptima i afektima, druga funktivima i
pojmovima, a treća izgledima i pojmovima, način kojim se kaos misli
prožima ih na navlastit način. Mnogo je razloga što Deleuze i Guattari
u svojem krajnje kreativnome razumijevanju "biti" mišljenja polaze
od kvantne teorije polja s posebnim naglaskom na priloge koje su u
svojim radovima podastrijeli teoretičari znanosti Ilya Prigogine i Isa-
bele Stengers.47 Ideja ove teorije ima ishodište u virtualnome nastanku
ili rođenju te nestanku čestica iz tzv. lažnoga vakuuma, nekovrsnoga
oceana energije. Otuda slika kaosa u suvremenim kozmologijama nije
daleko od drevne grčke kozmogonije i teogonije. No, valja kazati da
Deleuze i Guattari ne rabe znanstvene teorije o kaosu u znanstvenome
značenju tih pojmova. Ono što je iznimno zanimljivo jest da se sveza
filozofije, umjetnosti i znanosti glede kaosa ne pokazuje iz prijenosa
znanosti u druge forme mišljenja. Aporija je u tome što je kaos kao
fluidni pojam novijih promišljanja i istraživanja u svakom području
mišljenja autonoman. Inače bi znanost mogla jednostavno proglasiti
postavke filozofije i ideje umjetničkoga eksperimenta besmislicama
i fantazijama bez ikakvoga pokrića u zbilji. Ali to ne znači da svako
područje mišljenja "ima" svoje pravo na kaos. Što je više kaosa, to je
sustav unutar kojeg se organizira život složeniji. Dodajmo još ovome:
i mišljenje sâmo postaje raspršenost u mnoštvo različitih smjerova.
Prema Arkadyju Plotnitskome u mišljenju Deleuzea i Guattarija
postoje tri shvaćanja kaosa: (1) kaos kao virtualnost; (b) kaos kao po-
svemašnje nerazumijevanje i neshvatljivost; (c) kaos kao raspad pore-
tka. Ako se to tako može kazati, samo je prvo shvaćanje "autentično"
jer je u sebi nesvodljivo na bilo što drugo. Radi se o svim poznatim
pojmovima iz kvantne teorije polja, kvantne mehanike i Heisenbergo-
46 Deleuze i Guattari, isto, str. 118.

47 Vidi o tome: Arkady Plotnitsky, "Chaosmologies: Quantum Field Theory, Chaos and
Thought in Deleuze and Guattari’s What is Philosophy?", Paragraph, Vol. 29, br. 2/2006.,
str. 40-56. i Gregory Flaxman, "The Subject of Chaos", u: Peter Gaffney (ur.), The Force
of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapo-
lis-London, 2010., str. 191-209.
169
vih neodređenosti. Slučaj (kontingencija) u smislu otvorenosti izgle-

da da se u "prirodi" nešto može dogoditi nepredviđeno, odnosno s iz-
vjesnim stupnjem vjerojatnosti, pobija "željeznu nužnost" Newtonove
fizike. Kao što je poznato, zakoni gibanja među kojima je zakon gravi-
tacije na najvišoj razini djelovanja i utoliko neoboriv i nadalje, ontolo-
gijski počivaju na ideji da je "priroda" objektivno zadana postojanost
djelovanja fizikalnih procesa. Znanosti ih nastoje ponajprije razumjeti
polazeći od mjerenja u kvantitativnome značenju svojstava objekata u
prostoru i vremenu. Pretpostavka da je izvan "nas" objektivno uređen
i uzročno-posljedično uspostavljen svemir uvodi u igru na skriveni
način ideju Boga kao savršenoga urara. Mehanički ustroj gibanja ma-
terijalnih tijela u prostoru beskonačnosti može se strogo znanstveno
mjeriti razvitkom tehničkih pronalazaka. Od novoga vijeka do danas
oni se samo usavršavaju (teleskop, mikroskop, primjerice). U takvom
načinu mišljenja pojam "slučaja" i otuda izvedenih pojmova neodre-
đenosti i kontingencije može biti tek iznimkom. A ona potvrđuje op-
ćenito pravilo. Vidljivo je to već iz razloga što se kaosom uobičajeno
smatra negacija reda/poretka te apsolutna neshvatljivost ili nerazu-
mljivost njegove "prirode". Ono što nema postojanost i objektivnost,
što se ne može mjeriti sa strogom pouzdanošću znanstvenih metoda
u pokusu ne može biti drugo negoli "ne-razumljivo". Nemoguće je,
dakle, primijeniti iste metode na različite fizikalne pojave. A poseb-
no je problem izražen u tome što i sam pojam fizike kao znanosti
koja proučava zakonitosti i gibanja u "prirodi" polazi od euklidovske
i Newtonove slike te i takve prirode – vječne i nepromjenljive, statičke
i zakonomjerne kojoj se pripisuje udjel božanskoga stvaranja i tome
sukladno "plana" i "svrhovitosti".
U čemu je tajna onoga što nazivamo "novim" u smislu singular-
nosti pojave i kristaliziranja "forme života" u odnosu na prethodno
stanje događaja u vremenu? Kako uopće pristupiti tom pojmu iz ho-
rizonta suvremenih tehno-znanosti koje ne napreduju tek u teorijsko-
me istraživanju nastanka svemira, nego i u praktičnome aspektu pri-
mjene novih tehnologija u stvaranju "umjetnoga života" (A-life)? Čini
se da je uvođenje pojma kaosmosa, koji su Deleuze i Guattari preuzeli
od Jamesa Joycea, razlogom prihvaćanja postavke o postojanju tzv.
170
Zeničke sveske
treće kulture, trećega stanja pojmovne hibridnosti u odnosu na prva

dva koja su uvjetovana realističkim ontologijama "prirode" i "živo-
ta". Više od toga leži u onome što sada stvara ne-linearnost kao način
djelovanja čitave "nove fizike". Time se nastoji pomiriti nepomirljivo:
nužnost i slučajnost, determinističko objašnjenje prirodnih zakona i
teoriju kaosa. Sve to upućuje na neodređenosti i kontingencije u nači-
nu kojim se stvari ("bića") događaju u odnosima i sklopovima, a ne u
pukom kompozitnome jedinstvu. Očekivana i još uvijek nerealizirana
ideja pomirbe Einsteinove opće teorije relativnosti i kvantnih teorija
Plancka, Bohra i Heisenberga u traganju za tzv. "Božjom česticom"
ima spoznajno-eksperimentalnu zadaću. Deleuze i Guattari su u spi-
su Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) već na samome početku
učinili svojevrstan presedan u načinu tvorbe pojmova. Pojam stvara-
nja i stvaralaštva koji je bio vezan tradicijom od Grka i srednjovjekov-
ne skolastike uz umjetnost kao "oponašanje prirode" i Božjega čina
stvaranja svijeta povezali su sa znanstvenim pojmom inventivnosti
(otkrića novoga). Dok, naime, umjetnik stvara poput Boga iz Ničega
(creatio ex nihilo), a znanstvenik dolazi do otkrića novoga u prirodi na
temelju dekodiranja "velike Knjige prirode", susrećemo se s dvije na-
izgled razdvojene djelatnosti. Jedna je intuitivno stvaranje i pronala-
ženje "novoga" koje ne postoji u prirodi kao već uvijek faktično stanje
bitka. Druga se, pak, zasniva na eksperimentu kao virtualnome nači-
nu postojanja onoga što je moguće u svojem aktualiziranju. Iako se to
u Deleuzeovim prethodnim spisima o virtualnosti najavljuje jezikom
filozofije, ovdje je postalo bjelodanim kao hibridno određenje triju
"formi života" s kojima suvremenost disponira u traganju za smislom
i istinom bitka. Umjetnik preuzima auru znanstvenika. To čini tako
što inventivno rabi njegove metode i eksperiment. A znanstvenik po-
stupa kreativno na taj način što "stvara" s pomoću novih tehnologija
ono što ne postoji u "prirodi", već samo u ideji "umjetne inteligencije"
(A-intelligence). Ako je stvaranje pojmova svojevrsna "igra staklenih
perli", onda se filozofija kao pojmovna arhitektonika više ne može
razumjeti iz ideje "nužnosti" onoga što je vječno i postojano u promje-
nama. Ona mora učiniti posljednji obrat u samoj sebi. Mora ontologi-
ju postajanja dovesti do razine kojom se "novo" pojavljuje iz "slučaja"
kao kaos u sva tri spomenuta značenja. Kreativni kaos je uvijek i red/
171
poredak ili kaosmos. Umjesto predviđanja i objektivnosti pojava u pri-

rodi njime se uvodi vjerojatnost događaja i neodređenost zbivanja.
Naposljetku, promatrač nije više razdvojen od promatranoga.48
Ne zaboravimo da Deleuze i Guattari nastoje pružiti "novu" ideju
sklopa filozofije, znanosti i umjetnosti za budućnost. Bilo bi posve
pogrešno tu zadaću mišljenja smatrati preuzetnom ukoliko ne bismo
priznali da je nakon Hegela pitanje "budućnosti filozofije" ishodište
svih smjerova suvremene filozofije. Posljedično, to isto vrijedi i za
"budućnost umjetnosti". Što se tiče znanosti stvar je mnogo složeni-
ja. Temeljni razlog zbog čega su krenuli u tu pustolovinu stvaranja
"novih" i složenih pojmova krajnje hibridnosti, poput ruba kaosa,
imanencije, deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, mreže i rizoma
valja potražiti u njihovome razumijevanju bitka kao postajanja novih
svjetova. Naravno, radi se prije svega o Deleuzeovu filozofijskome
uvidu na tragu Spinoze, Nietzschea i Bergsona da se stara metafizi-
ka postojanosti prirode mora rastemeljiti. Na njezino mjesto mora se
uspostaviti "nova". Što je, dakle, moglo vrijediti za Newtonovu "sliku
svijeta" više nije mjerodavno za kvantnu teoriju. Ali, bilo bi pogrešno
kazati da je time ono "staro" od Aristotela do Hegela odbačeno u neki
virtualni muzej antikviteta prema čemu više uopće nemamo nikakav
odnos. To, dakako, još više vrijedi za suvremenu znanost i njezin od-
nos spram klasične fizike i mehanike gibanja. Kao što je kibernetičar
i filozof Gotthard Günther razlikovao klasičnu i transklasičnu logiku,
racionalnost i znanost, tako se uvjetno i za razumijevanje digitalnoga
doba i njemu primjerene filozofije s različitim pristupima (od Simon-
dona, Deleuzea i Guattarija, Stieglera i drugih) može ustvrditi da lo-
gika kaosmosa u sebi nužno sjedinjuje ono što je bilo prije suprotstav-
ljeno – "nužnost" i "slučajnost", prirodu i kulturu, čovjeka i strojeve.
Ideja stroja sada prelazi u stanje proizvodnje događaja kao sklopa
odnosa. Takvi su odnosi istodobno elementi virtualnoga aktualizira-
nja jedne ne-linearne potencijalnosti. Uz još dodatak vjerojatnosti i
slučaja.
48 Vidi o tome: Žarko Paić, "Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole" i "Zagonetka nado-
lazećega događaja: Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)", u: Treća zemlja:
Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. i 165-203.
172
Zeničke sveske
Ako je klasična fizika stvarala okvire svoje referencije u pojmovi-

ma čestica kao apstraktnih veličina koje predstavljaju objekte u pro-
storu tzv. izvanjske ili objektivne stvarnosti, što je odgovaralo ontolo-
giji realizma na ovaj ili onaj način, s kvantnom mehanikom i teorijom
kaosa bitno se mijenja čitava struktura mišljenja i bitka. Bitak se sada
transformira u događaj beskonačne brzine promjena. To znači da je
na kocki bilo kakav pojam stabilnosti. Ono što je bilo stanje objekta
u smislu akcidencije neke postojane supstancije, sada se premješta u
horizont kvantitativno-kvalitativne čestice u odnosima s drugim če-
sticama polazeći od njihove virtualnosti. To je razlogom zašto pojam
kaosa u ona tri spomenuta značenja ulaze u područje filozofije, um-
jetnosti i znanosti na način "plana imanencije", "plana konzistencije" i
"sustava referencije". Ništa više nije postojano, osim što se promjena
pokazuje uvjetom mogućnosti metastabilne ravnoteže (homeostaze)
objekata. A to onda ima dalekosežne posljedice za budućnost filozo-
fije, umjetnosti i znanosti.
Kako i na koji način? Vidimo da je jezik digitalnoga doba i kom-
pjutorske tehnike hibridan, sinkretičan i eklektičan u svojoj tehničkoj
(ne)razumljivosti. Već je to dokaz da se "bit" znanosti ne skriva ni
u čemu znanstvenome. Ona počiva u tehničkome karakteru samoga
načina kojim se znanosti odnose spram svijeta u nastajanju. Opisati
taj način znači ući u artikulaciju jezika tehnosfere. Za razliku od psi-
hoanalize Lacana koja o strojevima nema što bitno kazati, Deleuze
i Guattari su napustili položaj "decentriranoga subjekta" kao onoga
nesvjesnoga koje upravlja željom vodeći je do tamnih zona neljudsko-
ga. Tehno-znanstveno mišljenje ne bavi se stoga "čistim umom" neke
božanski nedirnute prirode kojoj nastoji proniknuti u tajne kôdove
njezina postojanja. Ono konstruira svjetove polazeći od "slike mišlje-
nja" koja za svoj novi početak ima istraživanja ljudskoga mozga. Ne-
urokognitivne znanosti i filozofija nastoje razriješiti stare metafizičke
prijepore između mišljenja i bitka bez dualizama i nadomjesne uloge
"Božjega plana" u novome stvaranju svjetova.49
49 Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frank-
furt a. M., 2013. 4. izd.
173
Nije stoga slučajno, a time i nimalo začudno, da je zaključak spisa

Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) podnaslovljen "Od kaosa
do mozga". Kaos se ne može misliti bez pada u ono što je na rubu
reda/poretka; što je slučaj i što je, naposljetku, ono prije kristaliziranja
u "forme života". Tajna kaosa je ujedno tajna stvaranja svijeta i na-
stanka novoga-u-svijetu. U tom su pogledu svi budući strojevi samo
nastavak tehno-znanstvenoga mišljenja drugim sredstvima – čista
logika tehnosfere koja iz sebe same proizvodi sustav i okolinu me-
tastabilne ravnoteže. Ništa se, pritom, ne dešava bez mišljenja koje za
svoju sliku više nema stablo s korijenjima, niti rizom kao prokope
za potkopavanje temelja, već ono apstraktno-konkretno što u biološ-
kom smislu čini pauk kada plete svoju mrežu i što čini "mozak" u ko-
gnitivnim operacijama putovanja svemirom kao mapom neuronskih
čestica. Kada se pojam kaosa razmjesti u položaj (topologiju) mozga
kao univerzalnoga stroja mišljenja/djelovanja, tada je mreža u kojoj
funkcionira više od metafore, figure ili konceptualnoga holograma.
Mreža označava sve i ništa.
To je prostor-i-vrijeme umrežavanja svih zamislivih "formi ži-
vota". Onoliko koliko je mehanički stroj kao "oponašanje prirode" s
uzorom u ljudskome tijelu bio putokazom klasične realističke onto-
logije, toliko je kompjutor kao "proizvoditelj i skladište informacija"
savršeni model jedne nelinearne i otuda emergentne mreže shvaćanja
svijeta. Njezina se program pokazuje u tehno-znanstvenoj logici kao-
smosa. Stroj otuda više ne "funkcionira". Jednostavno zbog toga što se
ne sastoji od zbroja funkcija povezanih u jedinstveni organizam. To je
još bilo značajkom mehanike i poluatomatike. Deleuze i Guattari su
jasno ukazali na promjenu u shvaćanju tehnike-tehnologije, pa otuda
i ideje stroja u digitalnome svijetu umrežavanja informacija. Bolje je
zapravo kazati da je riječ o strojevima kao što se bitak u postajanju
određuje mnoštvima i razlikom. Singularnosti se umnožavaju. A ra-
zlike su nesvodljivosti unutar mreže postajanja-Drugim i drukčijim.50
50 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia I, University of

Minnesota Press, Minneapolis-London, 1983., str. 36-42. Vidi o tome: Henning Schmid-
gen, "Nesvjesno strojeva: Koncepcije pishičkoga kod Guattarija, Deleuzea i Lacana", Tvr-
đa, br. 1-2/2013., str. 131-138. S njemačkoga preveo Boris Perić.
174
Zeničke sveske
Vratimo se još jednom Deleuzeovom i Guattarijevom pojmu kao-

sa kroz tri "forme života" u kojima se pokazuje-iskazuje mišljenje ono-
ga nadolazećega koje je već "tu". Iako je ispravno tvrditi da se njihovo
razumijevanje tog problema ujedno nadahnjuje teorijom kvantnoga
polja, teorijama emergencije i složenosti (complexity theory), nemogu-
će je zanijekati izvorni filozofijski prilog shvaćanju onoga što tvori
ontologijsku strukturu metafizike.51 Dok se naspram kauzalnih teorija
klasične fizike (termodinamike i statističke fizike) teorija kaosa bavi
pojmom slučaja s obzirom na mogućnosti promjene stanja objekta u
prostoru, jasno je da se time dovodi u pitanje i tradicionalno shva-
ćanje prostornosti prostora. Primjerice, Riemannov prostor s uvo-
đenjem nelinearnosti i zakrivljenosti (elipse) u bitnome se razlikuje
od novovjekovnih spekulacija Kanta o prostoru kao geometrijskome
načinu prikazivanja-predstavljanja transcendentalnoga zora. Štoviše,
ovaj se zakrivljeni prostor ne može dohvatiti konstitucijom subjekta
i njegovih predodžbi. Već je o tome Foucault ostavio traga u kritici
pojma reprezentacije kao mathesis universalis. Konstrukcija prostora
iz logike matematičkoga (čistoga) uma i prostora kao singularnosti
u kojem vlada neodređenost veličina dva su različita pristupa. I to
ne samo problemu "apsolutnoga prostora", već i shvaćanja vremena
izvan opreke subjekta-objekta. Zato je iznimno zanimljivo da Deleuze
i Guattari između ostaloga u definiranju pojma kaosa u filozofiji, um-
jetnosti i znanosti uvode u razmatranje i pojam "beskonačne brzine"
(vitesse infinie).52
Usput, nije li znakovito da su dva temeljna problema razvitka
operativnih sustava kompjutorske tehnologije u povećanju radne me-
morije i ubrzanju (speed-acceleration) protokola potrebnih za surfanje
internetom? I jedno i drugo proizlaze iz ideje mozga kao kreativnoga
kaosmosa. Dispozitiv pamćenja upućuje na pohranjivanje informacija
u stanju njihove implozije. Brzina se, pak, odnosi na veličinu koja u
51 Vidi o tome: John Protevi, "Deleuze, Guattari i nastanak", Tvrđa, br. 1-2&2013., str. 119-
130. S engleskoga preveo: Miloš Đurđević i Manuel DeLanda i Peter Gaffney: "Metafizika
znanosti: Intervju s Manuelom DeLandom", Tvrđa, br. 1-2/2013., str. 145-148. S englesko-
ga preveo Miloš Đurđević.
52 Vidi o tome: Jérôme Rosanvallon i Benoît Preteseille, Deleuze & Guattari. Vitesse-infini, sv.
I, BLDD, Pariz, 2009.
175
svojoj relativnosti može biti apsolutnom. Ali samo ako se istodobno

pokazuje u odnosu spram točaka u prostoru kao inercije. Sadašnjost je
u klasičnoj metafizici prisutnosti shvaćena iz ideje bljeska ili trenutka
ovjekovječenosti u onome što je prostorno određeno "ovdje" ili "tu".
Ipak, jasno je da se brzinom ne može doseći granica konačnosti. Na
tragu epikurejske metafizike Deleuze je već u svojim ranim spisima
Logika smisla (Logique du sens) i Razlika i ponavljanje (Difference et répéti-
tion) postavio problem apsolutnoga prostora-i-vremena sa stajališta
ubrzanja tvari kao energije.53 Ono što ubrzanju daje poticaj nije ništa
drugo negoli informacija na "planu imanencije". Iza toga nema nika-
kvoga drugoga stvaratelja ili ideje inteligentnoga dizajnera (Boga).
No, ima nešto čudovišno u onome što Laplace govori o Newtonovu
svemiru kada preuzima figuru "demona" iz grčke metafizike s ko-
jom se rado služio Platon. Nije, dakle, ono demonsko u pokretanju
zla u svijetu. Posve suprotno, ono demonsko nalazi se u tome što se
ne može dokazati niti ne dokazati postojanje imanentne mašinerije
samopokretanja svemira izvan logike uzrok-svrha (zakon kauzalno-
sti). Zbog toga je uvođenje pojma "beskonačne brzine" ujedno apo-
rija kretanja u tehno-genezi svjetova i ključ razrješenja tajne zašto je
mreža (network) ono treće koje omogućuje sintezu prostora-i-vreme-
na sintezom Einsteinove opće teorije relativnosti i svih drugih teori-
ja nastanka svemira poput kvantne teorije, teorije determinističkoga
kaosa, emergencije, kontingencije i složenosti. Nužnost reda/poretka
ne može postojati bez slučaja kao neodređenosti kaosa u trojakome
načinu izvođenja: (1) raspada sustava; (b) nerazumljivosti ili neshvat-
ljivosti uopće i (3) virtualnosti nastanka novoga. "Beskonačnom brzi-
nom" Deleuze i Guattari su nastojali uvesti u optjecaj pojam stvoren iz
transjunktive logike rastemeljenja pojma bitka kao postojane nepro-
mjenljivosti. Usuprot realizma izvanjskoga svijeta i objekata u topo-
logijski određenome prostoru, susrećemo se s onim što ima značajke
virtualnosti. Kaos kao virtualnost ne znači, međutim, raspad sustava.
Upravo suprotno, red/poredak u eliptičnome prostoru neodređenih
veličina kao stanja na rubu materije i energije zahtijeva drukčiji način
53 Gilles Deleuze, Logique du sens, Minuit, Pariz, 1969. i Gilles Deleuze, Difference et répetition,
P.U.F., Pariz, 2000.
176
Zeničke sveske
ravnoteže. Takav se poredak sam od sebe organizira u krizama i en-

tropiji sustava. Što je više takvih događaja, paradoksalno, to je red/
poredak na rubu kaosa stabilnijim. Nije teško zapaziti kako Deleuze i
Guattari ovime upućuju na "novost" u nastajanju globalnoga kapita-
lizma. Njegova je "bit" u neprestanoj tvorbi novih tržišta kao prostora
ubrzanoga procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.
Umrežavanje kapitala kao "subjekta"-"supstancije" ili onog ne-
ljudskoga u formi tehno-znanstvenoga prodora u svemir upravo
pretpostavlja zakrivljene prostore stvaranja novih vrijednosti. Oni su
bez klasičnoga središta i rubova. Umjesto toga, mreža u kaotičnome
redu/poretku metastabilne ravnoteže ima svoja čvorišta, povratne petlje
i rizome. Na njima se odigrava demonska drama postajanja drugim
ili drukčijim. Razlike su bit identiteta, a ne njegove izvedenice. Sve
što se još može kazati o tajni stvaranja "novoga" iz "biti" tehnogene-
ze virtualnih svjetova jest to da se više ništa o tome ne može kazati.
Kaos u nelinearnosti slučaja toliko je sam po sebi u stanju "besko-
načne brzine" nihilizma da je nerazumljiv i neshvatljiv mišljenju. Ako
takvo mišljenje s pomoću starih pojmova utvara da može proniknuti
u misterij "mozga" koji više ne misli metafizički u velikoj je iluziji. Jer,
ako "mozak" u formi "umjetne inteligencije" još uopće misli, onda je
to i takvo mišljenje u "formama života" poput filozofije, umjetnosti
i znanosti nalik Joyceovu nerazumljivome i neshvatljivome romanu
Finneganovo bdjenje (Fineggans Wake). Onkraj pravila običnoga jezika,
ni ludo niti iracionalno, ovo "novo" mišljenje zahtijeva posve drukčija
pravila. Jednostavno, to je mišljenje nesvodljivosti tehnosfere. A ona
sama od sebe stvara ono što se ima misliti i tako ono mislivo proteže
u beskonačnost kao imploziju informacija u praznini bez kraja. Ova
se praznina ne nalazi više negdje između (in-between) bitka i događa-
ja. Njezino je "kraljevstvo" izvan logike protežnosti materije u besko-
načnost. Nazovimo je "praznijom od praznine", prazninom koja po-
stoji neovisno od stvaranja svijeta i njegove kozmičke apokalipse na
kraju vremena. Na jednom mjestu Joyceova romana o Finneganovome
bdjenju stoje i ove riječi. Neka ostanu neprevedivima. Jer prijevod iz
"izvornoga" jezika u drugi "izvorni" jezik ionako je već postao stvar
transdukcije operativnoga sustava, a ne čudesne moći prevodilačko-
177
ga dara da dosegne suglasje u jezicima s kojima živimo i umiremo.

Ako to još, dakako, nekome uopće nešto znači.
"…condemned fool, anarch, egoarch, heresiarch, you have reared your di-
sunited kingdom on the vacuum of your own most intensely doubtful soul."
Epilog
Sve se vrti u kaotičnome krugu zakrivljenih prostora. Ništa više

nema unaprijed određenu "bit", svoje mjesto i vrijeme s kojim može
živjeti u nabačaju nadolazećega kao tajne bitka. Umjesto toga, življenje
na rubu kaosa, u okružju nelinearnosti i slučaja, na platformama od
kozmičkih struna, zahtijeva od dosadašnjih "formi života" kao što su
to bile filozofija, umjetnost i znanost one odgovore na drevna pitanja
metafizike koja nas oslobađaju od vlastite umišljenosti kako smo po-
stali nalik Nietzscheovu "posljednjem čovjeku" – bića taštine i srdžbe,
ponosa i slave u borbi za prevlast na Zemlji i u međuzvjezdanim pro-
stranstvima. Od žrtvovanja prirode do dosade ljudskoga prebivanja u
povijesnome slijedu epoha s idejom zakonomjernosti i plana kozmič-
ke evolucije vodi nelinearni put ozbiljenja mogućnosti života u krista-
liziranje onoga što više nema nikakve sveze s razlikom prirodnoga i
umjetnoga. Vladavina tehnosfere u stalnoj preobrazbi bitka kao posta-
janja autopoietički je izbačaj čovjeka iz okovanosti uma "prirodom" i
"životom" u kraljevstvo gdje suvereno vladaju kognitivni strojevi. Vla-
davina je postala neljudskom. Društva su iz forme moći kao discipline
dospjela do unutarnje i izvanjske kontrole. Zahvaljujući uvođenju digi-
talnoga ili biokibernetičkoga kôda život se u cjelini svodi na proizvod-
nju-potrošnju tvari, energije i informacije. Ako je još za Heideggera i na
njegovu tragu čitavom nizu mislilaca (Derrida, Flusser, Jonas, Lévinas,
Lyotard, Agamben) bilo jasno da se mišljenje u svojoj singularnosti od
samoga početka metafizike u Grka pa do kibernetike u sebi razdvaja
na računanje (Rechnen) i kazivanje (Dichten), onda je za one druge mi-
slioce poput Simondona, Günthera, Deleuzea i Guattarija postalo još
više jasnije da ono "treće" između ta dva puta – slike i jezika – prolazi
kroz niše tehnogeneze sâmoga života. Tzv. "slika mišljenja" u doba po-
sthumanoga stanja više se ne može odrediti slikom kao mimesisom i re-
178
Zeničke sveske
prezentacijom bitka. Na mjesto tih pojmova minuloga svijeta odavno je

zasjela ključna riječ/pojam strojeva koji sami stvaraju nove svjetove bez
pomoći čovjeka i njegove božanske ruke. Riječ je, naravno, o informa-
ciji kao uputstvu za djelovanje koja sintetizira biološko i postbiološko
iskustvo "života".
Prelazak u novu formu označava kraj svekolike povijesti. Kada više
ni žrtvovanje Drugoga, a niti dosada preživljavanja sublimirana u um-
jetnosti, igri, ljubavi ne mogu objasniti što to zapravo pokreće "nad-
čovjeka" kao hibridnoga stvora/stvari da uopće nastavlja s "poviješću"
na sve većoj razini intenziteta "napretka" i "razvitka" tehnosfere valja se
zapitati: čemu još uopće život u doba entropije i kaosa?
Između Einsteinove izreke da se Bog ne kocka i Mallarméova stiha
kako bacanje kocaka nikad neće dokinuti slučaj ne valja potražiti neko
"srednje rješenje" pomirenja između dva načina mišljenja: jednoga koje
je zasnovano na pojmu "nužnosti" (quoddittas) kao faktičnosti bitka i
drugoga koje se utječe "slučaju" kao kontingenciji nastanka slobode iz-
bora s pojmovima neodređenosti, nelinearnosti i vjerojatnosti. "Umjet-
na inteligencija" (A-intelligence) počiva na hibridnoj svezi "uma" i "in-
tuicije". Stoga je jedini pravi problem digitalnoga svijeta kako povećati
radnu memoriju kognitivnoga stroja zbog pohranjivanja beskonačno
mnogo novih informacija te kako beskonačno ubrzati život polazeći od
njegova promijenjenoga genetskoga kôda. Između pamćenja vremena
i brzine kretanja nalazi se ono-između (in-between). Imenujemo to ne-
mjesto digitalnom prazninom koja zjapi poput crne rupe usred sâmoga
ništavila. U jednom od najupečatljivijih ogleda o ovome problemu Jean
Baudrillard govorio je o "ekstazi komunikacije". Ona, naime, nastaje
zahvaljujući učinku implozije informacija. Život na mreži koji više ne
poznaje razliku dana i noći, radnoga i slobodnoga vremena, jer je sve
postalo nerazlikovno i homogeno, ne može biti drugo negoli konstruk-
tivni život simulacije (privida i zbilje kao zbiljskoga privida). No, taj se
i takav život vodi izvan ljudskoga tijela i njemu od davnine pripisanih
svojstava. Čista kibernetička tjelesnost prelazi u orbitalnu samoću u
društvima toliko prozirnima od orgija vizualiziranja da je iz njih nesta-
lo svako začaravanje i čudesna tajna.
179
"Danas, međutim, ni scena ni zrcalo više ne postoje; umjesto njih

postoje ekran i mreža. Umjesto odražavajuće transcendencije zrcala i
scene postoji nezrcalna površina, jedna imanentna površina na kojoj
se odvijaju operacije – glatka operacionalna površina komunikacije.
(…) Više se fantazije o moći, brzini i iskorištavanju ne povezuju sa
samim objektom, već se taktika potencijala povezuje s uporabom;
ovladavanje, kontrola, upravljanje, optimalizacija igre mogućnosti
koje nudi automobil kao vektor i sredstvo, a ne kao objekt psihološ-
koga utočišta. Sâm subjekt, iznenada promijenjen, postaje kompjutor
za upravljačem, a ne opijeni demijurg moći. Sredstvo sada postaje
nekakva kapsula, njezina upravljačka tabla postaje mozak, a okolni
se krajolik otvara kao televizijski ekran (umjesto života-u-projektilu,
što je ranije bio). (…) Privatna ‘telematika’: svaka osoba sebe vidi za
upravljačkim mehanizmom hipotetičkoga stroja, izdvojenu u polo-
žaju savršene i daleke suverenosti, beskonačno udaljenu od svojega
univerzuma bitka. To znači, u položaju jednakom položaju astronau-
ta u kapsuli, u bestežinskome stanju koje nužno iziskuje stalni orbital-
ni let i brzinu dostatnu da spriječi pad na planetu njegova podrijetla.
(…) Prava svakodnevna priroda zemaljskoga staništa hipostazirana u
prostoru znači kraj metafizike."54
Da, to je to. Savršen opis posthumanoga stanja u kojem od životinje
do čovjeka čitav put povijesne drame bitka sada izgleda kao "golemi
katalog slika", kako je to jednom izrekao Hegel o položaju samosvi-
jesti na kraju povijesti kada je ostao samo apsolut koji gleda jednim
okom samoga sebe. Nije problem ni u mahnitosti i okrutnosti žrtvo-
vanja u ratovima s kojima ljudska vrsta utažava žeđ za krvlju. Jed-
nako se tako dosada kao fenomen duboke utonulosti u ponavljanje
vretena bitka samo nadomještava praznom brzinom u beskonačnost.
Sve to odavno više nije nikakav problem. Doduše, nije nimalo utješno
što se sve događa kao povratak ili nadomjestak za ono što je zbiljski
prošlo, ali simbolički nadalje živi u dvojnim svjetovima suvremeno-
sti: s jedne strane u fascinaciji tehno-genetskom proizvodnjom novih
stvorova/stvari, a s druge u ritualnome kanibalizmu drugim sredstvi-
54 Jean Baudrillard, "The Ecstasy of Communication", u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic:
Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 146 i 147.
180
Zeničke sveske
ma s kojim svjedočimo onome što je strukturalni antropolog Claude

Lévy-Strauss u svojim istraživanjima tabua incesta kao početka kul-
ture u svim svjetskim civilizacijama razotkrio kao skrivenu pobudu
nesvodljivosti nasilja. Život se, naime, odvija kao igra i borba. Razlog
leži u tome što mu je u temelju kodificirani poredak želje za prizna-
njem bića. Da nema slobode kao iskonske "biti" svakog bića u bezda-
nu svjetova, ne bi bilo niti ropstva u pokornosti Drugome. Žrtvovanje
bi bilo besmisleno, a dosada ničim izazvano stanje duboke utonulosti
u Ništa.
Bogovi i Bog vladali su svjetskom poviješću samo kao "Veliki
Drugi" ili kao Zakon razdvajanja između vrsta/rodova. S njihovim se
postojanjem utemeljivalo mišljenje u čudovišnome događaju razlike i
srodnosti između pet formi (duhovnoga) života koje odgovaraju do-
sadašnjoj povijesti pet ljudskih osjetila: (1) mit; (2) religija; (3) umjet-
nost; (4) filozofija i (5) znanost. Put prema "šestome osjetilu" koje su
zacrtali u 20. stoljeću ezoterični filozof Pjotr D. Ouspensky i avangar-
dni umjetnik Kazimir Maljevič predstavlja otvorenost svijeta kao me-
ta-svijesti i svođenja fizičkoga prostora na jednodimenzionalnost.55
Zbog toga je tehnosfera početak jedne posve druge i drukčije "povije-
sti". S onu stranu mišljenja metafizike i njezinih dvojstava um-tijelo,
priroda-kultura, čovjek-stroj otvaraju se prostori višedimenzionalno-
sti. Njima ne upravlja tjelesna, već kibernetička osjetilnost. Intuicija
ne proizlazi iz neposrednosti iskustva nadolazećega u vremenu. Ona
se stvara iz neurokognitivnoga procesa osjetilnosti gdje se računa vri-
jeme u beskonačnome dijeljenju kretanja, a ne mjeri ga se u prirodnim
ritmovima prolaska kroz neurone.
U težnji za dosezanjem beskonačnosti i vječnosti kao tehno-geneze
bez udjela božanskoga i ljudskoga, ono tehničko u "biti" same teh-
nike nastavlja "drugi život" bez žrtvovanja i dosade. Sve se "novo"
iznova stvara u procesu tehničke reprodukcije umjetne prirode. Sve
se stoga miješa i ukrižava. Samo što je "sada" bez "ovdje", što je sve
razmješteno u bezmjestno, točno onako kako se određuje virtualni
prostor protežnosti neurokognitivnoga svemira u kojem živimo kao
55 Pjotr D. Ouspensky, Tertium Organum, White Crow Books, Guildford, 2010.

181
posljednja bića jedne zastarjele evolucije s kojom je život od "slučaja"

postao "nužnošću".
Misliti "bit" stroja kao samosvrhe i samopokrenutosti u beskonač-
nost moguće je tek onda kada više nismo zatočeni "planom transcen-
dencije". Da ništa izvan "ovoga" kaosa koji uređuje svaki mogući red/
poredak nema i da je praznina u homogenosti brzine novom sud-
binom preostaloga čovjeka zahtijeva oproštaj od utopija i distopija
svijeta. Spinoza je filozofiju definirao onako kako su je živjeli stoički
mudraci u Grka, pomireni s nužnošću i slučajem života u iznimnosti
njegovih konačnih granica. Ne očekivati ništa od budućnosti, ne žalo-
vati za prošlošću koja neumitno ostavlja tek mutne tragove u sjećanju.
Naposljetku, od sadašnjosti ne stvarati tiraniju "novoga" nad iskon-
skom vrtnjom bitka u povijesnome slijedu epoha. Biti znači misliti
o onome što "jest" u svim mogućnostima koje čovjeku stoje na ras-
polaganju. Bez prekomjerne strasti i bez ravnodušnoga racionalizma
spram života nastaloga u misteriju univoknosti bitka.
Misliti ne znači sklapati ugovore s đavlom o pobjedi uma nad
mahnitošću povijesti. Ono što mišljenje čini ljudskim dostojanstvom
leži u odredbi slobode kao spoznate nužnosti bitka. Možda je potreb-
no ovu definiciju ipak promijeniti. Umjesto spoznate nužnosti valja
dodati ključnu riječ teorije kaosa – slučaj – i sve će prividno ostati isto.
Iako mi znamo da će sve biti iz temelja drukčije.
Misliti ono što nadolazi nakon odigrane povijesti životinje-čovje-
ka-stroja znači biti otvoren za kockanje s nečim što leži s onu stranu
granica tehničkoga uopće. Mogućnosti takvoga mišljenja ne dosežu
njegov slikovni jezik s kojim iz dana u dan postajemo broj, točka, crta
podvučena ispod površine.
A što ako misliti ono što dolazi znači otvoriti prostor nečemu što
više nije ni izbliza nalik filozofiji, umjetnosti i znanosti?
182

Nastanak Novoga: Forme Života I Procesi Kristaliziranja - Žarko Paić

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Nastanak Novoga: Forme Života I Procesi Kristaliziranja - Žarko Paić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

NASTANAK NOVOGA:

Forme života i procesi kristaliziranja

Doba stvaralačke evolucije?

Fernando Pessoa u Knjizi nemira otpočinje s uvidom u posve

U silnoj potrebi za uspostavom "novoga" u naše se doba odvija

gme: od umjetnosti do arhitekture, od medicine do društva, kulture,

3 Jutta Weber, Umkämpfte Bedeutungen: Naturkonzepte im Zeitalter der Technoscience, Campus,

svijet izgrađen od uređenih simbola, u kome su sabrane informacije

4 Vilém Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2007., str. 16.

je u apsolutu totalnoga poznanstvljenja "prirode" i "života". Utoliko je

Platona do Hegela pitanje smisla znanosti proizlazi iz samoga korije-

love na daljinu pronalazeći "intuitivno" svoj plijen, tako je čovjek u

icije i znanstvenoga procesa mišljenja. Medij koji omogućuje taj korak

same tjelesnosti, potom o zamjedbi svijeta u formi životnosti života i,

u novome razumijevanju "prirode" i "života" zahtijevaju nešto što ih

rekombinira i reestetizira u tehnosferi postajući umjetnom okolinom.

također) – to su ‘klasične znanosti’ kako ih nazivaju Illya Prigogine i

ministički postojana. Jednako tako nije izvjesno kako će se pojedine

sklopa uvjetovan je preobrazbom same "prirode" u ono što se iskonski

i organizma, umjetnosti i prirode.20 Nije stoga slučajno što će s po-

20 Hans Blumenberg, isto, str. 16.

magnetskih valova do pokretanja kompjutorskoga stroja istodobno

Od informacije do posthumanoga stanja

Može li se ustvrditi da se stvaralaštvo pokazuje kao "bit" tehnosfe-

22 Vidi o tome: Sybille Krämer, "Informationsmessung und Informationstechnologie: oder

(1) Kognitivna evolucija čovjeka nije samo ubrzana pronalaskom

23 Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropologie,Psychiatry,

entropije. Kao što je poznato, drugi zakon termodinamike je rješenje

statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualiza-

metafizičko, a drugo kibernetičko. U prvome je "između" uvjet mo-

je imalo karakter reproduktivnoga i simulacije zauzima ontologijsko

objekata izgradi izvan matrice dualizama kao što su priroda-kultu-

26 Gilbert Simondon, L’Individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. Vidi o

Štoviše, postavljanje objekta povratno ukazuje na moć subjekta u nje-

Protokoli kognitivnoga stroja

ili kreativnoga dizajna" prirode. Bez obzira misli li se u tom iskazu

lucije i korak u stanje onkraj "živoga" i "života" kao takvoga, moramo

obuhvatnosti kao univerzuma bića. Ako je Leibniz rješenje pronašao

životnih procesa izvan puke razlike organskoga i konstruktivnoga.

za razumijevanje suvremenih tehno-znanosti i njihova postupka stva-

lovanja u smislu upravljanja strojem. Mehanika (starogrčki μηχανιϰὴ

telovske logike. Novi način promišljanja, koji Günther uvelike nastoji

tonomno. Štoviše, on je tek nadomjestak za ljudsku (ne)savršenost

Suverena moć "drugoga stroja" nadilazi ograničenost "prirode".

Što je to – informacija? Na to pitanje odgovor može biti dvozna-

(feedback), kontrole i komunikacije s pitanjem promjene mogućnosti

40 Eugen Fink – Martin Heidegger, Heraklit: Seminar Wintersemmester 1966/1967., V.Kloster-

čestice".41 Heidegger je u razgovoru s Finkom jasno dao do znanja da

41 Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/

ne može biti više događaj nekontrolirane proizvodnje bića iz bitka.

Kaos i mreža: Iskustvo beskonačne brzine

"Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa."43

Tumačenje ovoga iskaza zadobiva svoje mjesto analize koja na-

je jezik metafizička struktura zasnovana na slici prirode kao "reda" i

onda je "logično" da jedna stvar u prostoru i vremenu prisutnosti kao

45 Deleuze i Guattari, isto, str. 196.

metafizičke sheme nadodređenosti-podređenosti. Iz toga proizlazi da

46 Deleuze i Guattari, isto, str. 118.

vih neodređenosti. Slučaj (kontingencija) u smislu otvorenosti izgle-

treće kulture, trećega stanja pojmovne hibridnosti u odnosu na prva

poredak ili kaosmos. Umjesto predviđanja i objektivnosti pojava u pri-

Ako je klasična fizika stvarala okvire svoje referencije u pojmovi-

Nije stoga slučajno, a time i nimalo začudno, da je zaključak spisa