INTERVJUI KAO UDŽBENICI IZ POVIJESTI

Ljiljana Filipović

Dekanu Fakulteta dramskih umetnosti

Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom
domovinom, s divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim
su okvirima nastale i one vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s
neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i
kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubo-
kim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okol-
nostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao
načina da se svemu tome usprotivi. S današnjim danom, dakle, ja prestajem
da držim nastavu iz predmeta Istorija jugoslavenskog pozorišta i drame u
narednih mesec dana. Molim da mi se obustave sva novčana primanja za
mesec oktobar, a ukoliko za to vreme u ovoj zemlji ne bude uspostavljen
mir, ja ću napustiti ovu školu.
Beograd, 7. oktobar 1991.
Pismo je to profesorice Mirjane Miočinović kojem je neposredni
povod bila tragična smrt Milana Milišića.1 Objavljeno je u knjizi inter-
vjua, zapisa i komentara Nemoć očiglednog, koji obuhvaćaju razdoblje
od 1991. do 2007. godine. Nije taj njezin pokušaj buđenja savjesti kod
kolega s kojima je radila potresao vodstvo Akademije u kojoj je pre-
davala, nije zaustavio ni mnogo manje načine mračnog djelovanja

1 Mirjana Miočinović (2014.) Nemoć očiglednog, Beograd: Edicija Transkripti, str.225

76
 Zeničke sveske

no što je to rat. Postalo je povijesnim dokumentom. Svjedočanstvom

izdvojenosti, osamljenosti i nepoštivanja svete profesorske uloge. Da
se ne pristane sudjelovati u zločinu, da se odbije tiho konformističko
prihvaćanje ubojstava u ime bezumnih političkih odluka. Ne samo
zbog sebe nego prije svega zbog svojih učenika. Njihove budućnosti.
Mirjana Miočinović (rođena u Beogradu 1935. godine) autorica je
brojnih knjiga s područja teatrologije, izmeďu ostalih i Surovog pozo-
rišta, Pozorište i giljotina, Eseji o drami i dr., prevoditeljica, priređiva-
čica Sabranih dela Danila Kiša, dobitnica brojnih nagrada s područja
teatrologije. Bila je profesorica na beogradskom Fakultetu dramskih
umetnosti do listopada 1991. Nemoć očiglednog (djelo koje je objavlje-
no 2014. u Beogradu u Ediciji Transkripti) svjedocima razdoblja ovih
intervjua i zapisa s područja južne Europe ne otkriva nešto nepozna-
to. Podsjećanje je često na vlastitu nemoć. Na izoliranost, na nepripa-
danje. Na samopredbacivanja jeste li mogli bolje. Za desetak godina
Nemoć očiglednog pripadat će arheologiji povijesti. Poput istraživanja
je da li je pozdrav, i koliko on to jest - za dom spremni - ustaški.
Sveučilišta su zakazala

- Da li je moj postupak opteretio nečiju savest? Savest mojih ko-

lega? Te 1991. sve im je to ličilo na ekstravaganciju izvesne gospođe,
u izvesnim godinama... Danas im sigurno ne bi bilo prijatno da to
otvoreno tvrde. - Izjavljuje u razgovoru s Franom Cetinićem za Feral
Tribune 25. srpnja 1994.
Kao što sama otkriva nije bilo većih i jačih reakcija na njezine izja-
ve jer ju je njezin povučeni način života zaštitio marginalnošću. U Borbi se
u ožujku 1994. obrušava na Dragoša Kalajića:
Svakome ko želi da zna poznat je krupan doprinos istoriji beščašća koji je
svojim idejama dao Dragoš Kalajić... No sve je nadmašio bestidnošću svoje
izjave (prenesene u Borbi od 2. marta) koja glasi: "Zato, kad sam video
kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati osetio sam radost. S mu-
slimanima je moguće biti ili u ratu ili u primirju. Mir ne postoji."

77
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Mirjana Miočinović se tada ispričala, kako je rekla, u svoje ime,

jer ništa osim toga nema, i molila za oproštaj sve one koje je ta izjava
pogodila.
Potresena događajima u Srebrenici u Našoj Borbi od 18. srpnja
1995. piše: "...Jedva je bilo mogućno odgledati emisiju o osvajanju
Srebrenice koju je snimio jedan od reportera marodera, po nadim-
ku Piroćanac, a u subotu 15. jula emitovao Studio N. Onome ko je
smogao snage da to dogleda do kraja, i želeo da vidi, pred očima se
ukazala jedna od onih istina s kojom će svakom čestitom čoveku biti
nepodnošljivo da živi..."

Završava talmudskom izrekom:

- Bolje je biti među progonjenima, nego među progoniteljima.
Za Sesiju Beogradskog kruga, 13. lipnja 1992. izjavljuje: "No naš
osnovni zadatak (oprostite mi zbog ove aktivistčke terminologije) bio
je, i biće, pokušaj da se u ove naše prostore vrati osećanje za običnu
ljudsku meru pameti i morala, za normalno osećanje ljudske odgo-
vornosti, čak i za događaje koji su izvan naše volje i moći. Onda se s
našom realnom ugroženošću neće moći tako besramno da manipuli-
še."2
U teškim vremenima jednog podneblja kada se odlučuje da li
ostati ili sve ostaviti, nije nikome ni jednostavno ni lako. Odlazeći
putuju s krivnjom kao stalno budnom mračnom suputnicom, dok se
drugi bore s različitim oblicima resentimana i osjećaja napuštenosti. A
svi s pitanjima: tko je tu trebao što učiniti i je li mogao. Bi li se moglo
bolje da su ostali oni koji su otišli? Koje su često i protjerali izravnom
prijetnjom smrću.
Kritika Mirjane Miočinović nikoga ne pokušava opravdati. U
dnevniku pisanom za Radio Slobodna Evropa zapisuje: "Sreda 18.
oktobar 1995. S izvesnim zakašnjenjem dolazi mi do ruku prošlo-
nedeljni NIN. Čitam izveštaj Slobodana Reljića iz Graca, sa susreta
južnoslovenskih pisaca. Uočavam za mene neke poražavajuće stvari.

2 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, op. cit. str. 72

78
 Zeničke sveske

Vidim upinjanje mladog slovenačkog pisca Aleša Debeljaka da svoju

zemlju predstavi kao najbolju od svih svetova. Tim se povodom se-
ćam Muzilovog Čoveka bez svojstava, njegovog glavnog junaka koji je
u šesnaestoj godini mogao izleteti iz škole jer je u domaćem zadatku
o ljubavi prema otadžbini napisao da ozbiljan rodoljub ne bi smeo da
svoju domovinu smatra najboljom. Ne verujem da Debeljak nije čitao
Muzila. Pada mi u oči i cinizam starog provincijskog pisca koji misli
da se domogao svetske slave i koji govori da ga se sve ovo što se kod
nas događa ne tiče, jer on tamo negde u Parizu piše svoje knjižurine
i računa na večnost. Gospodin je Aleksandar Tišma. Ne manju nela-
godnost izaziva u meni i izjava Rade Iveković kako je, eto, bilo i "sreće
u nesreći", i kako se zahvaljujući ovome ratu domogla Pariza. Gotovo
bi se moglo razmišljati o temi Rat i njegova korist za književnike. Ne
kažem, naravno, za književnost."
I završava: "Petak, 20. oktobar 1995. Dok bacam pogled na svoje
dosadašnje dnevničke beleške dolazim do neprijatnog otkrića, da su
sve one povezane s izveštajima iz štampe, da u njima nisu zabeleženi
susreti s ljudima, da se dakle ja i ne susrećem s ljudima, da i prijatelje
koje još imam, uglavnom čujem preko telefona... I shvatam da u svom
rođenom gradu živim u nekoj vrsti izgnanstva i da je definitivno na-
stalo jedno vreme kojem ja ne pripadam."
Živjela je u Francuskoj s Danilom Kišom i sigurno je imala i sama
mogućnost otići. Za kojeg kaže: "Nikad svoj rad nisam stavljala ispred
Danilovog, ne zato što sam velikodušna već zato, što sam, na sreću,
dovoljno pametna da procenim šta je važnije."3 Oboje su upoznali
tuđe podneblje. Danilo Kiš podsjeća da Balkanac stiče svakodnevno
iskustvo o nevolji malih nacija i o indiferentnosti velikih.4 Odabrala je na-
pustiti Sveučilište i nepodnošljivu joj blizinu ljudi koji su tiho pristali
uz ratnu opciju.
Nije nesklona pohvali. Zahvali onima čije ju je djelovanje održa-
valo na životu. 1996. u Vremenu piše: "Kako je reč o ljudima koji su u
ovih poslednjih desetak godina meni samoj značili mnogo, čije su mi

3 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, op. cit. str. 219

4 Danilo Kiš (1997) Gorki talog iskustva, Split: Feral Tribune, str. 92
79
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

reči i postupci ulivali nadu da nije sve izgubljeno, dajem sebi pravo
da ih pomenem: Miodrag Stanisavljević, Predrag Čudić, Filip David,
Ivan Čolović. Radomir Raljić, Dragan Velikić i svi oni mladi i manje
mladi iz Centra za kulturnu dekontaminaciju. Tu nema, kao što se
vidi, nikoga iz sveta pozorišta."
Za nekoga tko je kazalištu posvetio cijeli život to je posebno muč-
na tema. U razgovoru - Oslobodili smo se straha i sada vidimo bolje
- s Radmanom Šelmićem 2000. osvrće se na BITEF: "I BITEF je bio za
mene jedna od institucija koje su davale legitimitet ovoj vlasti i stva-
rale privid da je u zemlji sve normalno."
Okrutna istina teatra za Mirjanu Miočinović ima mogućnosti bla-
gotvornog djelovanja i moralne funkcije: "... Subverzivna snaga takvih
komada je neosporna, jer je i sama činjenica da se izvode za one na
vlasti uznemirujuća. Zbog Frljićeve predstave, i samo zbog nje, jedan
odličan redatelj i mudar pozorišni organizator, Kokan Mladenović,
smenjen je s upravničkog mesta u Ateljeu 212, da bi se to mesto ubrzo
pretvorilo u mesto glumačkog kabotenstva po čijoj se meri kroji re-
pertoar te kuće."5
Razorno je svjedočiti takvom razvoju teatra znajući za izjavu Lo-
uisa Sebastiana Merciera da je kazalište najjače i najbrže sredstvo da se
nesavladivo naoružaju snage razuma i da se odjednom ubaci velika masa
svjetlosti u jedan narod.6 Za Mirjanu Miočinović javno angažiranje je
ljudska obaveza, bez obzira hoće li biti uspješno ili ne, neovisno je o
profesiji i o tome je li netko poznat.7
Niste stigli pogledati nove Zvjezdane staze. A stare ste već zabo-
ravili. No onda vas je nahlada prizemljila jednog praznika, a jedan
televizijski kanal, poznat europskom gledateljstvu po svome subver-
zivnom populističkom i senzacionalističkom djelovanju, počastio baš
tim filmom. Mislite si, ma to više ne mogu gledati, to je za djecu, Pa i je.
Tamo sedamnaestogodišnjaci spašavaju svoj planet Zemlju.

5 Ibid. Razgovori u emisiji "Peščanik", str. 157

6 Mirjana Miočinović (2002) Pozorište i giljotina, Sarajevo: Svjetlost, str. 50.
7 Mirjana Miočinović Nemoć očiglednog, Razgovori u emisiji "Peščanik", op. cit. str. 152
80
 Zeničke sveske

Ozbiljni kanal za to vrijeme prenosi narodnjački koncert. Za do-

movinu. Neka. Ljudi su dali i svoju dušu za nju. Ali ima li ih dosta da
spase Zemlju? Ili će prvo spaliti zastave susjeda? Sad je svima jasno,
da nema potreba za nekim izvanzemaljskim neprijateljima. Zemaljci
će je puno prije toga uništiti. Želja da ih dohvati neki svemirski ne-
prijatelj da bi mogli pokazati svoju snagu i um, i duhovitost, tek je
izgubljena maštarija za jedinstvom i solidarnošću. U toj neobičnoj ci-
vilizacijskoj regresiji jedino kompjutorska špica televizijskog kanala
sugerira budućnost.
Postoje knjige kojima se veselite. Malo ih odložite, gledate iz da-
ljine, da vam to čekanje produži radost. Da vam dulje traju. Često su
poveznica uz druge knjige proširujući time krug čitalačkog užitka.
Uz njih se osjećate manje sami, manje nepripadajući. Jamstvo su vaše
sigurnosti u postojanje svega onog što vas stvarnost želi uvjeriti da
više ne postoji. Znate da će vam jednom biti utjeha. Ili da su vas već
tješile. Dok ste gledali povijesne farse televizijskih kalendara. Malo toč-
nih godina rođenja da bi poslužile da se falsificira povijesna priča. Ili
bar jedan njezin dio. Postoje knjige koje vam još uvijek govore da ve-
ćinsko mišljenje nije ono kojem treba vjerovati. Da bi unatoč pozicija
s koje je izrečeno, Ideala ja koji vas je zadužio ponekom filozofskom
rečenicom, trebalo biti procesuirano zbog huškanja na zločin. Ali nije.
Postoji paralelan svijet u kojem se netko usudio izreći nešto što
korespondira vašem svijetu. Pričajuči svoju priču, pripovijeda vam
vašu. Intervjui su osobita forma diskursa. Izravni. Bez okolišanja. Iz-
mještenost marginalnošću i odlučnost da se ne zaboravi pravdoljubi-
vost glavna je tema knjige Mirjane Miočinović. Kad vas jednom život
dovede u situaciju da svjedočite falsificiranju povijesti pitate se što
se to zapravo događalo u svim tim revolucijama i ratovima. Pa i lju-
bavnim pripovijestima. I tko ste uopće vi. Takva je i Nemoć očiglednog,
čija se autorica posebno bavila teatrom okrutnosti. No postoji li gora
okrutnost od izmišljene stvarnosti? Koja je čak i time, bizarno ali ipak,
stvarnost.

81