UNIVERZITET U TUZLI

TEHNOLOŠKI FAKULTET

Prvi ciklus studija

Studijski program: Agronomija
Akademska 2018/2019 godina

SEMINARSKI RAD

Rizici u poljoprivredi

iz nastavnog predmeta Razvoj ruralnih područja

Mentor: Student:

Vanr. prof. Abdel Đozić Amar Jagodić

Semir Kruško

Tuzla, 2019. godine

Kao posljedica globalizacije i liberalizacije tržišta, tranzicijskih
procesa, pristupanja europskim i svjetskim integracijama,
klimatskih promjena te rasta zahtjeva za standardima kakvoće i
prehrambene sigurnosti proizvoda, rizik u poljoprivredi postaje
još naglašeniji problem, a nužnost uspostave učinkovitog
upravljanja rizikom na obiteljskim poljoprivrednim
gospodarstvima preduvjet održivosti i konkurentnosti.

Svaka poduzetnička aktivnost nužno sa sobom povlači

određenu količinu neizvjesnosti u krajnji ishod poslovanja.
Nesigurnost je posljedica nemogućnosti tačne procjene
događaja koji mogu nastati od donošenja odluke o nekoj
poduzetničkoj aktivnosti do njene konačne realizacije. Ovisno o
karakteristikama pojedinih djelatnosti, neizvjesnost u poslovanju
može biti veća ili manja.

Jedna od djelatnosti kod koje je nesigurnost poslovnog uspjeha

najizraženija je poljoprivredna proizvodnja. Posebna je po tome
što je izložena utjecaju vremenskih prilika i ostalih faktora na
koje je teško utjecati, poljoprivreda zahtjeva od poduzetnika
poznavanje i suočavanje s brojnim izvorima rizika kao i
preventivno djelovanje da bi se unaprijed ublažile posljedice
eventualnih nepoželjnih događaja tijekom poslovne godine. U
planiranju svoje poduzetničke aktivnosti poljoprivrednici koriste
aktualne podatke o prinosima i cijenama poljoprivrednih
proizvoda i troškovima proizvodnje, međutim nemoguće je sa
sigurnošću predvidjeti kakvi će oni biti u narednim mjesecima i
godinama. Ukoliko će ti faktori biti povoljniji od planiranih,
poslovni rezultat će biti iznad očekivanog i poduzetnik će žaliti
što nije osigurao i uložio dodatne resurse. Međutim pravi rizik
predstavljaju neželjene promjene kao što su niža potražnja, pad
cijena, suše i bolesti.

Izvori rizika u poljoprivredi mogu se svrstati u pet područja:

proizvodni, tržišni, institucionalni, financijski i ljudski rizici.
Proizvodni rizici (Rizik smanjenja količine i kakvoće
proizvodnje)
Biljna i stočarska proizvodnja ovise o biološkim procesima pod
utjecajem vremenskih prilika, bolesti, štetočina, konverzije
hrane, plodnosti tla i dr. Ovi se činioci ne mogu predvidjeti sa
potpunom sigurnošću. Zbog toga je proizvodni rizik specifičan u
najvećoj mjeri u poljoprivrednoj proizvodnji dok ne postoji u
proizvodnjama gdje isti tehničko tehnološki stvaraju
kvantitativno i kvalitativno uvijek iste outpute. Proizvodni rizici u
poljoprivredi posljedica su utjecaja nepovoljnih faktora koji se
vrlo teško mogu kontrolirati i izbjeći.To su vremenske neprilike
kao npr. nedovoljne ili preobilne kišne padaline, ekstremno
niske ili visoke temperature, tuča, mraz, ali i štetočinje u obliku
biljnih ili životinjskih bolesti. Osnovni način borbe s ovim
izvorom rizika je tehnološki napredak.u obliku razvoja sorta
odnosno pasmina tolerantnijih na nepovoljne klimatske uvjete i
bolesti.

Tržišni rizici (Rizik cijena)

Obuhvaćaju eventualnu nemogućnost prodaje i plasmana
proizvedenih dobara kao i promjene razina cijena
repromaterijala i poljoprivrednih proizvoda u odnosu na cijene u
trenutku početka proizvodnog procesa. Poljoprivredna
proizvodnja je uglavnom dugotrajan proizvodni proces u kojom
su na početku nužna visoka ulaganja dok se prvi prihodi
ostvaruju tek u drugoj, trećoj ili četvrtoj godini proizvodnje.
Tržište je "živi" organizam podložan dnevnim promjenama
ponude i potražnje pojedinih dobara s fluktuirajućim cijenama
tako da trenutna visoka potražnja i cijena nekog poljoprivrednog
dobra ne trebaju biti i garancija uspjeha njegove proizvodnje.

Institucionalni rizici
Mjere poljoprivredne politike, carinski i poreznim sustavom,
pitanja zaštite okoliša i sl. utječu na uvjete poljoprivredne
proizvodnje. Također i zakonske mjere u pogledu zdravstvenih i
sanitarnih uvjeta koje mora zadovoljiti komercijalno orijentirano
gospodarstvo postaju sve strože i potrebno je voditi račun o
njima, a vezano uz mogućnost plasmana.

Financijski rizici
Financijski rizik obuhvata nesigurnost u stvaranje dostatnih
sredstava za plaćanje preuzetih obaveza. Svaka gospodarska
aktivnost pa tako i poljoprivredna proizvodnja zahtjeva kapital.
Najčešći izvor kapitala su kreditna sredstva poslovnih banaka i
ostalih zajmodavaca. Poduzetnik svojim poslovanjem treba
osigurati redovitu otplatu kredita uvećanog za pripadajuće
kamate. Ono što mu može otežati vraćanje zajma su
fluktuirajuće kamatne stope budući da se većina komercijalnih
kredita ugovara uz promjenjivu kamatnu stopu. Eventualni rast
kamatne stope na što poduzetnik nema utjecaja može smanjiti
likvidnost i financijsku stabilnost poljoprivrednog gospodarstva.
Čak i ona gospodarstva koja nisu kreditno opterećena mogu
imati financijskih teškoća povezane s ostalim izvorima rizika
koje mogu uzrokovati smanjenje vrijednosti uloženog kapitala.

Ljudski rizici
Poljoprivredna proizvodnja najvećim se dijelom odvija na
obiteljskim gospodarstvima. To su male proizvodne jedinice
koje čine isključivo članovi obitelji. Povrede, bolesti, razvodi
mogu uzrokovati nenadoknadiv nedostatak radne snage.

Poljoprivredni rizici su svake godine sve veći. Mnogi

poljoprivrednici, zadruge i poljoprivredna gazdinstva započinju
godinu sa velikom neizvjesnošću po pitanju uspješnosti prinosa,
pouzdnosti mehanizacije i odgovarajućeg plasmana proizvoda.
Kao jedna od vodećih grana primarnog industrijskog sektora,
poljoprivreda predstavlja izazov za mnoge osiguravajuće kuće u
svijetu. Razlog tome je što su rizici u poljoprivredi veoma
specifični po prirodi i zavise od mnogobrojnih spoljnih faktora na
koje se rijetko može u potpunosti uticati.
Poljoprivredni rizici u očima proizvođača
Ukoliko je riječ o pojedincu sa registrovanim poljoprivrednim
gazdinstvom, njegovo shvatanje rizika obično podrazumeva dve
osnovne vrste rizika. To su obim prinosa i tržišne cene
poljoprivrednih proizvoda. Međutim, brojni globalni faktori poput
klimatskih promena, cena inputa za poljoprivredu pa čak i
ekoloških rizika u velikoj meri utiču na karakter poljoprivrednih
rizika. Praktično, gotovo da ne postoji bezbedna situacija za
poljoprivrednike. Sva njihova proizvodnja zavisi od niza
međusobno isprepletanih okolnosti od kojih čak i ona
najbezazlenija mogu imati dalekosežne posledice po celokupnu
proizvodnju.

Dodatna otežavajuća okolnost u poljoprivredi jeste i činjenica

da mnogo različitih djelatnosti zavisi od ishoda poljoprivrednog
ciklusa. Osim direktnih proizvođača – poljoprivrednih
gazdinstava ili zadruga – poljoprivredni rizici odnose se i na
poljoprivredne dobavljače, transportere i logističare, kao i
proizvođače hrane. Svi su oni ugroženi od potencijalnih
gubitaka. Zbog toga je neophodno da se na vreme identifikuju
benefiti i rešenja koja će na najbezbolniji mogući način
omogućiti nesmetanu poljoprivrednu proizvodnju uprkos
postojećim rizicima.

Ko i šta se može osigurati

Poljoprivrednici, gazdinstva i zadruge jesu prvi na udaru ukoliko
dođe do nepovoljnog razvoja okolnosti i gubitaka u prinosu,
proizvodnji ili prodaji. Pored njih, rešenja za poljoprivredne
rizike obuhvataju i stručnu procenu i upravljanje rizicima u
pogledu osiguranja poljoprivredne mehanizacije (u vidu pokrića
koje obezbeđuje nadoknadu usled nastanka materijalne štete
prouzrokovane spoljnim faktorom), proizvodnje i trgovine
đubrivom ili proizvodnje i distribucije semena (pokriće se temelji
na nadoknadi gubitaka usled greške u proizvodnji ili rezultata
koji su ispod očekivanog obima prinosa). Sa druge strane,
postoje rešenja koja mogu zaštititi plastenike, voćnjake i
vinograde, hladnjače i fabrike za preradu voća i povrća ili
skladištenje i preradu žitarica. Zbog kompleksnosti procesa
poljoprivredne proizvodnje i potencijalnih opasnosti kojima su
proizvođači i distributeri izloženi, neophodno je i da rešenja za
osiguranje poljoprivrednih gazdinstava i zadruga na adekvatan
način odgovore pomenutim izazovima.

Prednosti rješenja za poljoprivredne rizike

Većina poljoprivrednih proizvođača i dalje pokušava da
tradicionalnim metodama smanjenja rizika izgradi sigurnije
okruženje u kojem se se proces poljoprivredne proizvodnje
nesmetano odvijati. Uglavnom je reč o korišćenju podsticaja koji
dolaze od strane države a tiču se unapređenja proizvodnje,
zatim raznim finansijskim pomoćnim sredstvima koja su
uglavnom namenjena kupovini opreme i ulaganju u
mehanizaciju, ali i udruživanjem gazdinstava i diverzifikacijom
proizvodnje na gazdinstvu. Međutim, nijedna od ovih
tradicionalnih metoda upravljanja poljoprivrednim rizicima ne
može dati povoljne i sigurne rezultate na duže staze. Zbog toga
je važno znati koje su prednosti rješenja za poljoprivredne
rizike.

Među prvima se svakako ističe sveobuhvatna zaštita i pokriće

prilikom materijalne štete nastale usled klimatskih promena
(poplava i suša) ili uslijed nepovoljnih rezultata u pogledu obima
prinosa (a uslijed korištenja neispravne sorte đubriva i
sjemena). Ostale prednosti rješenja za poljoprivredne rizike
uključuju:

 Efikasniju zaštitu od nepovoljnih okolnosti

 Veći iznos premije osiguranika
 Jednostavniji proces naplate štete i obezbeđivanja
sredstava za pokriće gubitaka

Metode za smanjivanje rizika kod individualnih

poljoprivrednih proizvođača su:

1. Korištenje podsticaja države za zasnivanje i unapređenje

proizvodnje (podsticaji za podizanje novih zasada, zasnivanje
novog stada, unapređenje infrastrukture na gazdinstvu,
subvencionisanje osiguranja useva od štete, kupovina nove
mehanizacije…)

2. Finansijski instrumenti (korištenje namjenskih

subvencionisanih poljoprivrednih kredita, ugovaranje otkupa
proizvoda pre početka proizvodnje, stvaranje mogućnosti
odložene prodaje – izgradnjom hladnjača i skladišta i prodajom
u trenutku visokih tržišnih cijena proizvoda, prilagođavanjem
asortimana zahtjevima tržišta…)

3. Diverzifikacija proizvodnje na gazdinstvu (smanjuje se

rizik od uticaja nepovoljnih klimatskih uslova, jer različite biljne
kulture različito podnose nepovoljne klimatske uslove, ublažava
se rizik od nepovoljne tražnje za pojedinim proizvodima i
povoljno utiče na očuvanje plodnosti zemljišta i biodiverzitita).

4. Integrisanje primarne proizvodnje unutar ukupnog lanca

hrane (snažnije proizvodno, interesno i vlasničko povezivanje
poljoprivrede)

5. Udruživanje poljoprivrednika

Primjenom ovih metoda u znatnoj mjeri se umanjuju rizici koji

mogu dovesti do negativnih ekonomskih efekata u
poljoprivrednoj proizvodnji poljoprivrednog gazdinstva.

ZDRAVSTVENI RIZICI U POLJOPRIVREDI:

Poljoprivreda je djelatnost visokog rizika po zdravlje i sigurnost
za radnike koji se njome bave. Poljoprivrednici su posebno
izloženi ergonomskim rizicima (nefiziološki položaj tijela,
rukovanje teškim teretima, zamorni ponavljajući pokreti ruku),
vibracijama, buci, nepovoljnim klimatskim uvjetima okoliša,
udisanju dimova, prašina ili para, opasnostima pri rukovanju
kemijskim tvarima. Posebno je nepovoljno po zdravlje
nestandardno radno vrijeme u vidu produženog rada, rada noću
te rada vikendom. Karakteristična je visoka razina
nekvalificirane radne snage. Prema podacima Europske
agencije za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (EU OSHA),
stopa ozljeda na radu koje nisu završile smrtnim ishodom je na
visokom drugom mjestu iza građevinarstva, dok je stopa
smrtnih ozljeda na prvom mjestu. Analiza smrtnih ozljeda
pokazuje da je najčešći uzrok smrtnih ozljeda nastao
rukovanjem poljoprivrednom mehanizacijom, prije svega
traktorima, slijede padovi i rušenja te rad sa stokom.
OPASNOSTI, ŠTETNOSTI I NAPORI U POLJOPRIVREDI
Najčešće opasnosti su: - mehaničke opasnosti - opasnosti od
električne struje - opasnosti od požara i eksplozije - opasnosti
pri radu sa životinjama. Najčešće štetnosti su: - biološke
štetnosti - kemijske štetnosti - čimbenici radnog okoliša -
prašine - loša rasvjeta - buka i vibracije - tjelesni napori

MENADŽMENT RIZIKA U POLJOPRIVREDI

Ako bi se pravila lista rizika prema njihovom intenzitetu i

značaju, odnosno stepenu opasnosti koju predstavljaju, onda bi
lista mogla da se svede na: klimatske promene: rast
temperatura i “klimatski haos” tj. nestabilnost klime: - možemo
da ocekujemo više ekstremnog vremena - više poplava, suša i
sve više šokova za poljoprivredu; krizu inputa: sve manje nafte,
gasa, fosfata – što uzrokuje njihov stalan rast ali i podložnost
tržišnim spekulacijama; ekološka razaranja: zagađenja vode,
zemlje i vazduha, smanjivanje biodiverziteta i štetan uticaj na
klimatske promene; opadanje plodnosti zemljišta i njegova
erozija: kao posledica intenzivnog korišćenja veštačkih đubriva i
klimatskih promena.

Dok cijene hrane i dalje rastu a broj farmera u svetu i dalje

opada, građani i Vlade mnogih zemalja još uvek nedovoljno
uvažavaju činjenicu da je poljoprivreda, kao primarni deo
proizvodnje hrane, zapravo nisko-profitabilan i visoko-rizičan
sektor privrede. Ovo se posebno odnosi na ratarstvo, odnosno
biljnu proizvodnju, koje je izloženo najširem spektru negativnih
uticaja, odnosno rizika - od lokalnih vremenskih nepogoda i
opasnosti koje donosi promena klime na Zemlji, do spekulacija
sa cijenama nafte, mineralnih đubriva i poljoprivrednih
proizvoda na trzištu, posledicama kratkovide politike koja ne
uvažava preduslove održivosti poljoprivredne prozvodnje
(opadanje plodnosti i erozija zemljišta), kao i niza drugih rizika
izazvanih ljudskim faktorom (širenje gradova koje guta ogromne
površine plodnog zemljišta, zagađenja zemljišta od industrije).

I stočarstvo je, iako profitabilnije od ratarstva, izuzetno rizična

delatnost, mada su njegovi rizici uglavnom uslovljeni makazama
cena (skuplja hrana za stoku od mesa odnosno mleka), trzišnim
anomalijama i spekulacijama, odnosno ljudskim faktorom.
Vremenske prilike uglavnom indirektno deluju na stočarsku
proizvodnju, preko cena stočne hrane, ali ne i neposredno kao
u biljnoj proizvodnji. (Stočni fond u nekim manjim evropskim
državama više se zasniva na uvozu stočne hrane nego na
njenoj domaćoj proizvodnji.)

Bez državne pomoći, agrarna proizvodnja bila bi nedovoljno

profitabilan i rizičan privredni sektor čak i u razvijenim zemljama
sa intenzivnom poljoprivredom i visokim prinosima - iz prostog
razloga što visoki prinosi zahtevaju i visoka ulaganja u
proizvodnju. Nažalost, visoka ulaganja u poljoprivrednu
proizvodnju više obećavaju nego što garantuju visoke prinose
odnosno zadovoljavajući profit - zato što sa povećanim
ulaganjem istovremeno raste i rizik od uvećanih gubitaka u
slučaju nepredvidljivih negativnih uticaja.

Rješenje ovog problema i tajna uspješnosti poljoprivrede u

razvijenim zemljama zasniva se pre svega na raznim vidovima
pomoći države ovom sektoru - koji uključuju razne oblike
državnih subvencija, kako direktnih plaćanja poljoprivrednicima
tako i druge vidove podrške poljoprivredi i ruralnom razvoju. Na
taj način se ublažavaju negativni prirodni i trzišni uticaji na
stabilnu proizvodnju hrane i obezbeđuju zadovoljavajući prihodi
njihovim farmerima.
Pa ipak, intenzivna poljoprivreda sa visokim prinosima u
bogatim i razvijenim zemljama, suočava se sa jednim velikim
rizikom – opadanjem plodnosti zemljišta i njegovom erozijom.

Ovo je posledica korišćenja tehnologije Industrijske

poljoprivrede (čija se profitabilnost zasniva na veštačkim
đubrivima i uzgajanju monokulturnih useva na velikim
kompleksima zemljišta) koja je u poslednjih nekoliko decenija
znatno uvećala prinose - ali po cenu dugoročnog oštećenja
plodnog zemljišta. Ovakav model poljoprivrede veoma je
zavisan od cena nafte, dovodi do zagađenja površinskih voda i
znatno doprinosi ukupnoj količini gasova sa efektom staklene
bašte koji utiču na promenu klime na Zemlji.

Osim državnih subvencija, farmeri u razvijenim zemljama

koriste i niz drugih načina I instrumenata za zaštitu od rizika u
poljoprivredi. U nekim zemljama udruženi u kooperative imaju
znatno vlasničko učešće u profitabilnijem sektoru prerade hrane
(mlekare, klanice) čime uspevaju da slabije prihode iz primarne
proizvodnje dopune prihodima iz prerade hrane. U većoj ili
manjoj meri koriste se i razni oblici osiguranja useva od štete
(subvencionisani od države) kao i osiguranje održivog nivoa
cena poljoprivrednih proizvoda korišćenjem terminske prodaje
poljoprivrednih proizvoda.

Farmeri u siromašnim zemljam suočavaju se sa dodatnim

rizicima u pogledu cena poljoprivrednih proizvoda - koji dolaze
kao posledica poljoprivredne politike razvijenih zemalja. Naime,
visoka državna davanja za poljoprivredu u razvijenim zemljama
imaju za posledicu veštačko smanjivanje cena poljoprivrednih
proizvoda na svetskom tržištu – što ugrožava farmere u
zemljama sa niskim državnim subvencijama. Čak i u slučaju
kada ostvare visoke prinose ovi farmeri se često suočavaju sa
niskom trzišnom cenom njihovih proizvoda koja ne pokriva ni
troškove proizvodnje. Zato treba pomenuti ovogodišnju izjavu
aktuelnog francuskog ministra poljoprivrede (2010-te godine) –
da ne postoje na tržištu poljoprivredni proizvodi čija cena nije
niža od stvarnih troškova proizvodnje.
Prema ocjenama svetskih stručnjaka, brojnost i negativan
efekat rizika u poljoprivrednoj proizvodnji neće se smanjivati u
godinama koje dolaze, već obrnuto – razni oblici rizika u
poljoprivrednoj proizvodnji sve više će se uvećavati u narednom
periodu.

Vrste rizika

Sa stanovišta interesa neposredih proizvođača, rizici u

poljoprivredi se mogu svesti na dva najznačajnija – rizik u
pogledu veličine prinosa i rizik u pogledu cena poljoprivrednih
proizvoda.

Lista rizika u poljoprivredi je, naravno, daleko veća, pa dva

napred navedena predstavljaju samo rezultantu ukupnih rizika -
koji se mogu klasifikovati prema različitim kriterijumima:

- terminski: na neposredne rizike (tržišna kretanja, vremenski

uslovi, štetočine i bolesti biljaka i životinja) i srednjoročno-
dugoročne rizike (klimatske promene - porast prosečnih
temperatura, opadanje padavina i raspoložive količine vode;
opadanje plodnosti i erozija zemljišta; rast cena inputa - nafte,
gasa, fosfatnog kamena; ekološke štete - razaranje
biodiverziteta, zagađenje voda, zemlje i vazduha; uticaj na
promene klime ispuštanjem gasova sa efektom staklene bašte;
invazivne vrste štetocina i bolesti biljaka i životinja - kao
posledice klimatskih promena);

- ekološki rizici – zagađenja vode i zemljista veštačkim

đubrivima i pesticidima; uništavanje biodiverziteta;

- rizici sa stanovišta javnog interesa – "public goods" – (zaštita

biodiverziteta i zaštita plodnog zemljišta od oštećenja i erozije,
zaštita voda, smanjivanje emisije gasova sa efektom staklene
baste, smanjivanje pesticida u hrani) i rizici sa stanovišta
neposrednog proizvođača (prinosi i cena proizvoda);
- tržišni rizici: spekulacije sa cenama poljoprivrednih proizvoda
na tržistu; makaze cena – nagli rast cena inputa (nafte, đubriva)
u odnosu na prethodnu godinu (tj. kada cena proizvoda pokriva
uloženo u prodate proizvode ali nije dovoljna za obnavljanje
proizvodnje);

Mada nepotpuna, napred navedena lista rizika može donekle

da ilustruje kompleksnost poljoprivredne proizvodnje i veliki broj
rizika kojima je izložena kao i međusobnu isprepletenost i
među-uslovljenost ovih rizika.

Zato je veoma teško ustanoviti stroge klasifikacije rizika prema

ovakvim kriterijumima: klimatske promene su i neposredan ali i
srednoročno-dugoročan rizik na primer; cene inputa (nafte,
fosfata) su isto tako podložne tržišnim spekulacijama i
predstavljaju neposredan rizik ali su istovremeno i
srednjoročno-dugoročan rizik jer se radi o neobnovljivim
prirodnim resursima kojih ima sve manje i čije cene će sve više
rasti, i slično.

Ako bi se pravila lista rizika prema njihovom intenzitetu i

značaju, odnosno stepenu opasnosti koju predstavljaju, onda bi
lista mogla da se svede na:

- klimatske promjene, - rast temperatura i "klimatski haos" tj.

nestabilnost klime: - možemo da ocekujemo više ekstremnog
vremena - više poplava, suša i sve više šokova za poljoprivredu
(1, 2)

- krizu inputa - sve manje nafte, gasa, fosfata – što uzrokuje

njihov stalan rast ali i podložnost tržišnim spekulacijama;

- ekološka razaranja - zagađenja vode, zemlje i vazduha,

smanjivanje biodiverziteta i štetan uticaj na klimatske promene;

- opadanje plodnosti zemljišta i njegova erozija - kao

posledica intenzivnog korišćenja veštačkih đubriva i klimatskih
promena;
Ovome bi trebalo dodati i rizike koji dolaze od spekulacija sa
cenama poljoprivrednih proizvoda na tržistu - koje su, bar do
sada, proizvele veću štetu po sigurnost hrane u svetu od svih
ostalih prethodno pomenutih šteta. (Afrika je, naprimer, nekada
bila izvoznik hrane a danas zavisi od njenog uvoza i od
donacija u hrani – što je posledica uvoza hrane po damping
cenama čime je naneta ogromna šteta njenoj domaćoj
poljoprivrednoj proizvodnji.)

Metodi i sredstva za smanjivanje rizika

Smanjivanje rizika u poljoprivrednoj proizvodnji može se izvesti

na više načina, što u najvećoj meri zavisi od lokalnih uslova:
razvijenosti i ukupnog bogatstva zemlje, plodnosti zemljišta i
klimatskih uslova, strukture poljoprivredne proizvodnje
(prosečne veličine poseda i procenta zaposlenih u poljoprivredi,
stanja mehanizacije, obučenosti radne snage), poljoprivredne
politike i uloge poljoprivrede u ukupnoj privredi neke zemlje, kao
i niza drugih lokalnih uslova.

Ovde treba navesti pre svega - individualne mogućnosti farmera

i njihovu pojedinačnu ili grupnu preferenciju u pogledu
osiguranja od rizika kao i dostupnost raznih oblika zaštite od
rizika.

Načini i sredstva za smanjivanje rizika u poljoprivredi se

razlikuju među zemljama – nastali su u različitim istorijskim
vremenima i pod različitim okolnostima. Neki su veoma stari ali i
danas efikasni, dok su drugi nešto novijeg datume ili su tek u
početnoj fazi razvoja i provere.

Zbog niske profitabilnosti poljoprivredne proizvodnje, bankarski

krediti i osiguranja su, naprimer, nedovoljno prihvaćeni čak i u
EU pa je njihovo korišćenje u pojedinim zemljama svega oko
40%.
Farmeri u siromašnim zemljama raspolažu sa suženim izborom
mogućnosti u zaštiti od rizika dok se u razvijenim zemljama
sprema velika tranzicija u tehnologiji poljoprivredne proizvodnje
- kao i drugačiji oblici podrške farmerima u skoroj budućnosti.

Tako se u okviru EU vode razgovori o promeni Zajedničke

poljoprivredne politike i smanjivanju direktnih plaćanja
farmerima kao i prelazak na subvencionisanje poljoprivrede
koja vodi računa o javnom interesu (public goods) - što drugim
rečima traži prelazak sa Industrijske poljoprivrede na agro-
ekološke metode poljoprivredne proizvodnje: zaštitu
biodiverziteta i zaštitu plodnog zemljišta od oštećenja i erozije,
manju upotrebu vode u poljoprivredi i smanjivanje zagađenosti
vode azotnim đubrivima i pesticidima, smanjivanje emisije
gasova iz poljoprivrede koji utiču na promenu klime, prelazak na
organsku poljoprivredu odnosno proizvodnju zdrave hranu bez
pesticida, diverzifikaciju poljoprivredne proizvodnje i lokalizaciju
hrane i sl. (3)

Metodi i sredstava koja mogu da pomognu u smanjivanju i

zaštiti od rizika u poljoprivredi uglavnom se svode na sledeće:

- državne subvencije – direktna plaćanja po hektaru (subvencije

u nekim zemljama dostižu i do polovine neto prihoda farmera),
podsticaji za ruralni razvoj i jačanje infrastrukture, podsticaji za
izvoz hrane, subvencionisanje osiguranja useva od štete i dr.;

- finansijski instrumenti – bankarski krediti, osiguranje useva od

šteta, terminska prodaja poljoprivrednih proizvoda; (4)

- diverzifikacija proizvodnje na farmi – diverzifikacija biljne

proizvodnje, integrisanje ratarske i stočarske proizvodnje;

Diverzifikacija proizvodnje na farmi smanjuje rizike od

nepovoljnih vremenskih uslova (usevi različito podnose
nepovoljne vremenske uslove), ublažava rizike od nepovoljnih
kretanja cena na tržištu (nejednake cene odnosno nejednaka
potražnja za raznim poljoprivrednim proizvodima) i istovremeno
bolje ispunjava uslove agro-ekološke zastite (bolje očuvanje
plodnosti zemljišta, bolja zaštita od štetočina, bolje očuvanje
biodiverziteta);

- integrisanje primarne proizvodnje unutar ukupnog lanca hrane

– snažnije proizvodno, interesno i vlasničko povezivanje
poljoprivrede, kao primarne proizvodnje hrane, sa sektorom
prerade hrane (processing) i njene distribucije (trgovina);

- razni oblici udruživanja i kooperativa – udruživanje

poljoprivrednih proizvođača (zadruge, udruženja) radi
objedinjenog nastupa i zaštite na tržištu; formiranje kooperativa
(vlasništvo poljoprivrednih proizvođača nad pogonima za
preradu njihovih sirovina tj. poljoprivrednih proizvoda);
formiranje agrarnih štedionica i lokalnih banaka;

- lokalizacija hrane – ublažavanje posledica krize nafte i

podsticaj za razvoj lokalnih ekonomija: snažnije povezivanje
urbane i ruralne privrede na lokalnom nivou, odnosno jače
privredno povezivanje gradova sa njihovim ruralnim
okruženjem:

Ovim se smanjuje rastojanje između proizvodnje i potrošnje

hrane (radi ublažavanja "peak oil" efekta, odnosno ublažavanja
posledica očekivanog rasta cena nafte i drugih energenata),
obezbeđuje se sigurniji plasman poljoprivrednih proizvoda i
sigurnije lokalno snabdevanja hranom a istovremeno se bolje
reinvestira prihod iz poljoprivrede unutar lokalnog okruženja (što
podstiče rast lokalnih ekonomija) i podstiče se lokalni razvoj kao
i bolje korištenja "ruralne" energije dobijene iz obnovljivih izvora
(korišzenje biomase, energije sunca i vjetra).