RANKO BUGARSKI, LINGVISTIKA O ČOVEKU (1983.

1.) LINGVISTIKA FERDINANDA DE SAUSSUREA

- često se strukturalna lingvistika predoslovno povezuje s de Saussureom, no ima i
ranijih znanstvenika koji su se njome bavili
- korijeni de Saussureovog pogleda na jezik leže u komparativnoj lingvistici
(pretežito indoeuropskoj)
- ove teze govore o kontinuiranosti istraživanja brojnih generacija, a ne o trenutnoj
promjeni perspektive, no ipak postoje osnove na temelju kojih se Tečaj može
smatrati kopernikanskim obratom u lingvistici
- kako bi se ovaj samo naizgledni paradoks mogao sagledati u potpunosti, u vidu
treba imati prelazak sa sustava znanstvenog razmišljanja karakterstičnog za 19.st.
na bitno drugačiji pogled karakterističan za 20.st.
- znanost 19. st. tragala je za pojedinačnim činjenicama koje su se mogle povijesno
potvrditi
- lingvistika 19. stoljeća bila je u svom mladogramatičarskom pozitivizmu ovisna o
tadašnjim vodećim disciplinama kao što su povijest i evolucionistička biologija
- lingvisti 20. stoljeća još uvijek tragaju za čvrstim činjenicama, ali na drugačiji
način i imajući druge stvari na umu – u fokusu više nisu činjenice same po sebi,
već odnosi među tim činjenicama, interpretacije i evaluacije
- utvrđivanje činjenica ustupilo je mjesto potrazi za invarijantama, za sličnostima i
pravilnostima koje upravljaju između dijelova i cjeline unutar nekog sustava
- SUSTAV se pojavljuje kao centralni operativni pojam moderne lingvistike;
zajedno sa srodnim pojmovima STRUKTURE (unutrašnja organizacija sustava) i
FUNKCIJE (način na koji sustav djeluje)
- znanstvenici koji su se prije Saussurea bavili sustavnom/strukturalnom
lingvistikom bili su izuzetak, a nakon njega postaju pravilo – de Saussure je
odigrao vodeću ulogu u mijenjanju cjelokupne orijentacije jezičnih studija (pionir
moderne lingvistike), no njegov je rad nemoguće zamisliti bez onoga što se
dogodilo prije njega, a njegov osobni doprinos u svoj se svojoj veličini pokazao
tek kasnije u svjetlu saznanja do kojih su došli njegovi sljedbenici
- za velik dio Saussureovog razmišljanja odgovoran je i Emil Durkheim, sociolog i
socijalni antropolog čije su teorije o prirodi i organizaciji društva znatno
doprinijele da sociologija stekne status znanstvene discipline
- Durkheimov rad utjecao je na sociološki usmjerenu lingvistiku francuske
lingvističke škole (Gramon, May) – oni su slušali de Saussureova predavanja u
Ženevi
- ova je škola naglasak stavljala na psihofiziološke strane jezika i njezinog utjecaja
na jezične promjene, a za razliku od njih de Saussure je naglasak stavljao na
KOMUNIKATIVNU FUNKCIJU JEZIKA kao osnovnog instrumenta društvenog
života ljudskih zajednica
- de Saussure je jasno uvidjeo da je najvažnija uloga jezika upravo društvena uloga
koja se sastoji u zadovoljavanju imperativne potrebe svakog čovjeka da
komunicira s drugim ljudima iz svoje zajednice
- iako se ovakav pogled na funkciju jezika čini očiglednim, važno je spomenuti da
se de Saussureovo vrijeme smatralo očiglednim da je osnovna funkcija jezika
izražavanje misli
- mišljenje da jezik služi za izražavanje misli ni do danas se nije izgubilo, no danas
je jasno da je takvo shvaćanje krajnje neprikladnu osnovu za znanstveno
proučavanje jezične problematike (zato je ovo mišljenje barem u lingvistici
uglavnom napušteno)
- pristup jeziku kao sredstvu izražavanja misli opterećen je složenim i lingvistički
nerelevantnim pitanjima kao što su „Što je to misao?“ i „Kakav je odnos jezika i
misli?“
- s druge strane, društveno funkcioniranje jezika nešto je što se uvijek može
relativno uspješno promatrati te stoga ne čudi što se razvijanje lingvistike kao
samostalne znanosti poklopilo s naglašavanjem društvenog općenja na račun
individualnog izražavanja
- stoga se jednim od glavnih doprinosa F. de Saussurea smatra upravo naglašavanje
komunikacijske funkcije jezika jer je to omogućilo znanstveno utemeljenje
lingvistike kakvu danas poznajemo
- kako bi objasnio način na koji jezik obavlja svoju društvenu funkciju, de Saussure
teorijski razrađuje već otprije poznatu ideju o tome da je jezik prvenstveno
SUSTAV
- ova ideja predstavlja drugi veliki de Saussureov doprinos lingvistici
- ALI! tako složena pojava kao što je jezik ne funkcionira u svim svojim vidovima i
u svim situacijama po sustavnim zakonitostima iako upravo zbog tih zakonitosti i
može postojati
- de Saussure je ovoga bio dobro svjestan i da bi prevladao ovu teškoću, prvo je
napravio unutrašnje razgraničenje cjelokupnog fenomena jezika
- taj cjelokupni fenomen jezika, svjedočanstvo o sposobnosti svih ljudi da verbalno
komuniciraju on je nazvao LJUDSKIM JEZIKOM (langage). Da bi mogao
pristupiti njegovom proučavanju, podjelio je ukupnost jezika na onu koju
obuhvaća jezik kao sustav (langue) i onu koja predstavlja realizaciju tog sustava u
govoru (parole)
- LANGAGE se odnosi na čitavo čovječanstvo, LANGUE na pojedinačne ljudske
zajednice, a PAROLE na pojedinca unutar svake od tih zajednica
- LANGAGE – obuhvaća sveukupnost jezičnih pojava – općih i posebnih,
kolektivnih i individualnih, potencijalnih i aktualiziranih
- LANGUE – izdvaja nadindividualni, društveno ustanovljeni dio koji svojom
sistemskom prirodm omogućuje komuniciranje u granicama jedne jezične
zajednice
- PAROLE – individualni čin govora, menifestacija sustava u pojedinačnim
konkretnim iskazima
- langage = valuta, langue = kuna, parole = konkretna novčanica
- de Saussure se pojmom langage nije pretjerano bavio smatrajući ga sumom svih
dijelova, parole je individualan, psihofizički i samim time ne u potpunosti
lingvistički dio
- pred njim tada ostaje samo langue kao sustavni, kolektivni i psihički dio i samim
time potpuno lingvistički dio ukupne teorije jezika – upravo u tumačenju ovoga
dijela leži suštinja njegovog doprinosa
- kronološki i kauzalno, de Saussure prvenstvo priznaje govoru, ali s druge strane,
on ističe kako je jezik nužan da bi govor bio razumljiv i funkcionalan
- jezik je na taj način istovrenemo i intrument i proizvod govora, ali konkretan
predmet lingvistike je „društveni proizvod pohranjen u mozgu svakog pojedinca“
– jezični sustav, langue
- JEZIK KAO SUSTAV
o jezik je za de Saussurea SUSTAV ZNAKOVA
- JEZIČNI ZNAK je spoj označitelja (signifiant) s nečim označenim (signifie) u
čovjekovoj psihi
- označitelj nije fizička pojava nego psihološki otisak zvuka – utisak koji ostavlja
na naša čula
- označeno nije sama stvar nego govornikov pojam o toj stvari
- znak je sjedinjuje ime i stvar nego jednu akustičnu predstavu i jedan pojam – dva
mentalna entiteta; znak je stoga mentalni entitet s dva aspekta
- ova su dva elementa znaka izravno povezana i svaki u svijet doziva onog drugog
- ovako definiran jezični znak ima dvije osnovne karakteristike: asocijacija
označivača sa označenim je proizvoljna, a označivač je linearan
- (1. princip) iz navedenog proizlazi da nema nekog unutarlingvističkog razloga za
asociranje bilo koje stvari sa zadanim nizom glasova umjesto s nekim drugim –
pojam „sestra“ nije nikakvim unutarjezičnim odnosom vezan za glasovni niz s-e-s-
t-r-a koji služi kao njegov glasovni označivač, on može biti reprezentiran i bilo
kojim drugim nizom glasova
- veza označitelja i označenoga je KONVENCIONALNA – proizlazi iz dogovora
govorne zajednice (mogući izuzeci su onomatopeje i uzvici)
- (2.princip) označitelj kao auditivan uvijek se odvija u vremenu od kojeg dobiva
sljedeće karakteristike:
o a) on predstavlja jedan raspon
o b) taj je raspo mjerljiv u jednoj dimenziji, a to je linija
- MEĐUSOBNA OVISNOST
- jezik nije skup izoliranih formi, nego sustav, organizirana cjelina koja je znatno
više od zbroja svojih dijelova; on počiva na odnosima i to poozitivnim odnosima
koji vladaju među njegovim članovima i koji svakom članu određuju mjesto koje
će zauzimati u sustavu
- pojedinačni znak nema nikakvu vrijednost, dobiva ju tek u spletu odnosa s drugim
znakovima u koje ulazi u okviru sustava
- pojam VRIJEDNOSTI (valeur) jezičnog znaka je osovina oko koje se kreće de
Saussureova teorija o strukturi jezičnog sustava
- i struktura samog znaka ukazuje na nužnost međusobnog odnosa – označitelj i
označeno sami za sebe su amorfni i neorganizirani – takva je priroda zvuka i misli;
jezik mora intervenirati da bi povezao ovo dvoje i tek njihova međusobna veza
daje neophodnu koheziju („jezik izgrađuje svoje jedinice oblikujući se između
dvije bezoblične mase“)
- na sličan načim u glasovnom sustavu materijalna kvaliteta pojednig glasa ne znači
ništa – važan je samo kontrast s drugim glasovima - ono što nam je u
komunikaciji stvarno potrebno je održavanje svih distinkcija
- u gramatici, koategorija koje uspostavljamo ovise o drugim postojećim
kategorijama (npr. vrijednost genitiva varira idući od engleskih imenica gdje
postoji opozicija sa samo još jednim padežom, preko hrvatskih kod kojih je broj
formalno obilježenih opozicija znatno veći pa sve do finskog koji razlikuje
petnaestak različtih padeža)
- u leksiku uočavamo da su značenja, tj. vrijednosti pojedinih riječi uvijek ovisne o
značenju srodnih riječi, odnosno ovisne su o ukupnom leksičkom fondu nekog
jezika (muton i sheep)
- što više riječi imamo u jednoj leksičkoj sferi to je svaka od njih preciznija (crveno,
skarlet, karmin, ružičasto)
- jedna od polazišnih de Saussureovih teza je i ta da je jezik forma, a ne supstanca
- ono što jedinice drži na okupu u nekom sustavu i što im omogućuju da
funkcioniraju u procesu verbalnog sporazumijevanja nije njihova materijalna građa
nego njihova deiferencijalna priroda
- u diskrusu, unutar konkretnih iskaza zastupljeni su sintagmatski odnosi (in
praesentia) – poput tijeka govora, ovaj se skup odnosa može zamisliti kao nešto
što se odvija po horizontali
- paradigmatski (asocijativni) odnosi – (in absentia) – određeni dio iskaza dovodi
se u vezu sa sličnim dijelovima koji nisu prisutni u iskazu, ali postoje u sustavu –
vertikalna os
- u riječi r-a-t ova tri glasa stoje u sintagmatskom odnosu, ali svaki od ovih glasova
stoji i u paradigmatskom odnosu s drugim glasovima koji bi mogli doći na njihovo
mjesto, dajući nove riječi s novim značenjem; npr. kat, rit, rak
- u morfologiji osnova riječi sintagmatski je vezana za afiks koji se pojavljuje u
iskazu, a paradigmatski je vezana s drugim afiksima koji se mogu dodati na tu
osnovu – u našem se jeziku uvijek pojavljuje određena kombinacija osnove i
nastavka, ali se asocira cijela paradigma
- u strukturi reč. sve ru riječi sintagmatski povezane, ali stoje u raznim vrstama
asocijativnih (=paradigmatskih) odnosa s onim riječima kojih u rečenici nema, ali
kojima su na neki način slične
- postojanje ovakvih odnosa navelo je de Saussurea da jezik shvati kao „sustav
međusobno ovisnih članova u kojem vrijednost svakog člana proizlazi isključivo iz
simultanog prisustva drugih“ i gdje „cjelina dolazi do svoje vrijednosti jedino
putem svojih dijelova, a dijelovi dobivaju svoju vrijednost samo kroz mjesto koje
imaju u cjelini“.
- PROBLEM ove teorije leži u tome što ovakva vrsta sustavne povezanosti jezičnih
pojava podrazumjeva velik stupanj stablilnosti, a promjena je stalan pratitelj
jezika
- u osnovi je svakog jezika da se svi njegovi elementi mijenjaju usporedno s tijekom
vremena i promjenama kroz koje prolazi jezična zajednica
- Saussure je ovoga bio itekako svjestan – on je težio uspostavi svojevrsne ravnoteže
pokazujući da se jezici moraju i mogu proučavati ne samo u procesu svog razvoja
već i kao sustavi koji postoje u bilo kojem stadiju tog procesa razvitka
- on jezik gleda kao stablo koje se može presjeći vodoravno i okomito (dijakronija –
sinkronija)
- lingvistika 19. stoljeća bila je isključivo „uzdužna“, ali je de Saussureov poprečni
presjek oživjeo drevnu ideju o čisto deskriptivnom pristupu proučavanju jezika
- prema de Saussureu, jezik ima dvije dimenzije: sustavnu ili sinkronijsku i
historijsku ili dijakronijsku
- pribjegavajući koordiranom sustavu, on govori o horizontalnoj osi simultanosti –
odnosi koegzistencije stvari iz koje je isključena domena vremena i o vertikalnoj
osi sukcesivnosti – koja presjeca ovu os u svojoj silaznoj putanji; na njoj se u
svakom trenutku može promatrati samo jedna stvar, ali su tu smještene sve stvari
prve osi zajedno s promjenama kroz koje prolaze
- ova je distinkcija apsolutna – dvije dimenzije nemaju ništa zajedničko – odnos je
uvijek sustavan i općenit, a događaj je uvijek nesustavan i poseban
- prema tome, jezik je sustav samo u svojoj sinkronijskoj dimenziji
- međutim, i u dijakronijskim ispitivanjima i u komparativnim proučavanjima,
predmet istraživanje ne treba biti evolucija izoliranih jedinica nego slijed i
uspoređivanje stanja jezika (tj, poprečnih presjeka načinjenih na raznim mjestima
duž skale evolucije) =povijesni razvoj treba se promatrati kao niz stanja i treba ga
opisati sa stajališta tih stanja
- samo ako imamo na umu pojedina stanja jezika i pratimo kako se ona mijenjaju
kao cjeline moći ćemo razlikovati sustavno od slučajnog, relavantno od
irelevantnog i sinkroniju od dijakronije
- isticanje sinkronije na uštrb dijakronije omougćilo je da se jezik razdvoji od onog
izvan njega što na njega utječe – to je oslobodilo proučavanje jezika od
tradicionalne ovisnosti o drugim znanostima i proširilo teren za izrastanje
lingvistke u posebnu disciplinu
- naglašavanju sinkronije dugujemo odvajanje koncepcije jezične strukture od
psiholoških i socioloških faktora
- u Americi de Saussureove poglede na jezik prvi prihvaća Leonard Bloomfield
- danas više nije sporno da je jezik sustav znakova s društvenom funkcijom, ali
postoje različita tumačenja termina u ovoj teoriji; tako se de Saussureovom
monosistemskom shvaćanju suprotstavlja polisistemska koncepcija Praške škole za
koju jezik nije jedinstven sustav već skup sustava, ali joj se suprotstavlja i jedan
drugačiji polisistemski pristup londonskog kruga na čelu s Ferteom
- također, ne slažu se svi ni s de Saussureovom koncepcijom jezičnog znaka
 - posebnim se de Saussureovim doprinosom mora smatrati uvođenje pojma
vrijednosti koji je posebno utjecao na osnivače strukturalne semantike – Triera,
Porziga i druge lingviste koji su se bavili teorijom semantičkih polja
- razlikovanje sintagmatskih i paradigmatskih odnosa (kombinacija i selekcija) i
danas je imperativ svake lingvističke analize
- dihotomija jezik/govor i danas je relevantna za brojne lingviste iako je
modificirana na razl. načine
- dihotomija sinkronija/dijakroija s vremenom je došla „pod najtežu vatru“ – glavni
prigovor (iniciran od strane pražana) glasio je da jezik pokazuje sustavne osobine
ne samo sinkronijski nego i dijakronijski – ovo se danas može smatrati
potvrđenom tezom pri čemu se misli prvenstveno na radove Romana Jakobsona i
A. Martinea koji su dokazali da su promjene u jeziku često rezultat ne izvanjiskih,
nego unutarnjih razloga samog sustava i diktirane su prilagođavanjima u
ekonomiji tog sustava
- de Saussureu se prigovorilo i da je pomješao sikronijsko sa statičnim, a
dijakronijsko s dinamičnim dok ove dvije opozicije ustavi nisu paralelne – mnogi
danas zato misle da savršeno statični opis kojem je težila glosematika ne odražava
pravo stanje jezika
- Jakobson tvrdi da je u sinkroniji uvijek prisutna dijakronija; svako stanje jezika
sadrži i konzervativnije forme, a s druge strane, u dijakroniji uvijek prvo treba
tražiti sustav, znači sinkroniju
- iz ovog slijedi da su sinrkonija i dijakronija nerazdvojne dimenzije jezika

2. EDWARD SAPIR – ISTRAŽIVAČ JEZIKA I KULTURE

- Edward Spir bio je lingvist i antropolog koji je prvi na jezik gledao kao na kulturni ili
društveni proizvod; lingvistika je prema tome shvaćena kao integrali dio proučavnja čovjeka

- rođen u Njemačkoj, ali već 1889. dolazi u SAD – studira njemački – tu se susreće s Boasom
što je uvelike utjecalo na njegov daljnji rad

- počeo se baviti terenskim proučavanjame jezika i kulture američkih Indijanaca

- predavao lingvistiku i antropologiju na Yaleu

- jedina knjiga, Jezik: uvod u proučavanje govora (1921.)

- prvenstveno je proučavao jezik, kada se bavio drugim disciplinama opet je to radio

posredno preko lingvistike

- jezik je za Sapira bio „najznačajnije i najkoosalnije djelo koje je ljudski duh stvorio“ –
pojedinac može beskrajno mijenjati oblik jezika, a da on pritom ne izgubi karakteristične
obrise – jezik se, kao i sva umjetnost, neprestano iznova oblikuje
- „Jezik je najznatnija i najšira umjetnost za koju znamo, gorostasno i anonimno djelo
nesvjesnih pokoljenja“

- jezik je ljudska i neinstinktivna metoda iskazivanja ideja preko sustava proizvedenih

simbola, on je provenstveno vokalna aktualizacija težnje da se realnosti sagledaju simbolički

- kao instrument iskustva jedne zajednice, jezik teži dvama polovima; materijalnom
sadržaju i relaciji

- zbog ovakve opće prirode jezika jezici se razlikuju puno više nego što se obično misli

- svakome tko je osjetio duh stranog jezika jasno je da jezik posjeduje neki osnovni plan,
određeni kroj – ovaj je osnovni plan nešto daleko prožimnije od bilo kakve pojedinačne
odlike jezika i pravu sliku o jeziku ne možemo steći pukim nizanjem činjenica koje
sačinjavaju gramatiku tog jezika

- jezik se slijeva niz vrijeme nošen strujom koju je sam začeo – ništa niej u stanju potpunog
mirovanja

- za Sapira jezik je „simbolički vodič ka kulturi“; on nikada nije izgubio iz vida društvenu
funkciju jezika i bio je pionir istraživanja o jeziku kao instrumentu u stvaranju kulture i
njezinom izražavanju

- Sapir je bio kulturni antropolog koji je smatrao da je osnovni predmet svakog proučavanja
ono što je zajedničko svim članovima neke zajednice u njihovim uzajamnim odnosima, a to je
upravo jezik – „mreža kulturnih strujanja jedne civilizacije ima svoj registar u jeziku kojim se
ta civilizacija izražava“

- „pokušaji ovladavanja nekom primitivnom kulturom bez pomoći jezika njezine zajednice
jednog će dana izgledati amatarski“

- no, jezik je osim sredstva kominikacije i jedan od činitelja koji navode na određenja
tumačenja pojava u svijetu ljudskog iskustva – „jezik ima moć analizirati iskustvo u teorijski
razdvojive elemente i stvoriti svijet preplitanja potencijalnog i stvarnog koji ljudima
omogućava da prevažiđu neposredno dato u njihovim pojedinačnim iskustvima i da se združe
u jednom širem zajedničkom razumijevanju“

- to zajedničko razumijevanje sačinjava kulturu

- jezik je heurističan; ne samo u prostornom smislu nego i u načinu na koji nam njegove
forme sugeriraju izvjesne načine promatranja i tumačenja

- „jezik je putokaz ka društvenoj stvarnosti“ – no, ljudi ne žive u objektivnoj stvarnosti

odvojivoj od jezika, jezik nije samo slučajno sredstvo; „stvarni svijet“ je u velikoj mjeri
nesvjesno izgrađen na jezičnim navikama zajednice

- dva jezika nikada ne mogu biti dovoljno slična da bi predstavljala istu društvenu stvarnost –
svijetovi u kojima žive različita društva posebni su svijetovi, a ne isti svijet kojem su samo
prikačene različite etikete
- Sapir je uvijek polazio od jezične činjenice