1.

Fonetika

Fonetika (grč. φωνηετıϰή [τέχνη]: glasoslovlje), znanstv. disciplina koja istražuje obilježja
ljudskoga glasanja, naročito glasova u govoru. Ona nudi metode njihova opisa, bilježenja i
podjele. Budući da su metode kojima se služi primjenljive na sve ljudske glasove, bez obzira
na jezik ili govornike, često se naziva općom fonetikom. Taj naziv pokazuje i težnju
fonetičara da otkriju opća načela oblikovanja i uporabe glasova.

Fonetika u širem smislu s fiziološkoga (izgovornoga i slušnoga) i akustičkoga stajališta

proučava sve jezične jedinice govora: glasove, glasovne skupine, slogove, riječi te skupove
riječi i rečenice kao govorne jedinice – blokove, govorne taktove, ritmičko-intonacijske
jedinice i slično – neovisno o njihovoj funkciji i značenju. Prema tome su temeljne tri
fonetske grane – artikulacijska fonetika, koja proučava načine kako se govornim organima
oblikuju glasovi, auditivna fonetika, koja proučava kako se glasovi opažaju, u čemu sudjeluju
uho, slušni živci i mozak, te akustička fonetika, koja proučava fizička obilježja govornih
glasova i ostalih govornih jedinica, kao što su dužina, visina, intonacija i naglasak. Najdulju
tradiciju ima artikulacijska fonetika, pa je i njezin utjecaj na spoznaje o jeziku najveći, ali su
druge dvije, u novije doba u velikom usponu, dale vrlo vrijedne spoznaje.

Za razliku od razlikovnih glasova, koje proučava fonologija, svim ostalim različitostima u

izgovoru glasova bavi se fonetika. Zanimaju je stvarni glasovi, tvar od koje je jezik načinjen.
Proučava položaj jezika, usana, zuba, oblik usne šupljine, rad glasnica. Snima i proučava
zvučne valove. Naziv eksperimentalna fonetika, koji se također rabi za jedno od fonetskih
područja, pokazuje vrstu njezina znanstv. pristupa. Fonetika proučava kako se glasovi i ostale
govorne jedinice tvore i kako se slušaju. Pri tome je zanimaju svi raznovrsni preljevi u
izgovoru jednoga glasa. Uspoređuje jedne glasove s drugima u jednome jeziku ili dijalektu,
iste glasove u različitim jezicima ili dijalektima, iste glasove kod različitih govornika jednoga
jezika i slično.

Fonetika i fonologija dvije su tako bliske discipline da se djelomično preklapaju i teško ih je

jasno ograničiti, iako su dva pola pri promatranju iste stvarnosti. Naime, fonetika se bavi svim
glasovnim obilježjima, dakle nerazlikovnima kao i razlikovnima. Fonologija se pak bavi
glasovima kao razlikovnim jedinicama, ali o njihovim svojstvima saznaje od fonetike.

Fonetske kategorije uglavnom se služe nazivima proizašlima iz drugih predmeta, kao što su
anatomija, fiziologija i akustika. Tako se zatvornici (konsonanti) opisuju prema anatomskome
mjestu izgovora, npr. zubni (dentalni), nepčani (palatalni), ili fizikalnoj strukturi, npr.
frekvencija i amplitudna obilježja zvučnih valova.

Fonetika s jedne strane proučava izgovorni sustav nekoga jezika, često uključujući i naglaske,
ali i pravogovor (ortoepiju). To područje ima jasan lingv. dio jer je nužno povezano s
proučavanjem uporabe glasova u izgovornome sustavu pojedinoga jezika, čime se bavi druga
znanstv. disciplina – fonologija, s kojom je često isprepletena. S druge strane fonetika
proučava fonetska svojstva pojedinih (skupina) jezika i dijalekata, po čemu je ravnopravna
fonologiji. S treće strane fonetika provodi opća istraživanja artikulacije, akustike ili percepcije
govora.
 2. Fonologija

Fonologija (fono- + -logija), lingvistička disciplina koja proučava razlikovnu funkciju glasova
u pojedinom jeziku i u jeziku uopće. Glasovi s razlikovnom funkcijom zovu se fonemima.
Prema fonološkom naučavanju, fonemski status imaju u pojedinom jeziku samo oni glasovi
koji mogu biti nositeljima značenjske razlike, npr. razlika između riječî drag i trag osigurava
fonemski status glasovima [d] i [t], koji se kao fonemi bilježe /d/ i /t/. Fizički (artikulacijski,
akustički) odnos glasova [ʒ] i [c] identičan je odnosu [d] i [t], ali kako se [ʒ] i [c] nikada u
hrv. ne nalaze u istoj poziciji, pa ne mogu biti nositeljima značenja, njihova razlika nije
fonološka i to nisu dva fonema, nego samo jedan, koji se označuje kao /c/, a glasovi (fonovi)
[ʒ] i [c] njegovi su alofoni, tj. inačice koje isključuju jedna drugu: [ʒ] dolazi samo kada iza
riječi koja završava fonemom /c/ dođe enklitika bi ili ga, pa nastupa jednačenje po zvučnosti,
npr. »lovac bi (= [lovaʒbi]) ubio zeca, ali zec ga (= [zeʒga]) je prevario«, a u svim ostalim
slučajevima fonem /c/ predstavlja se glasom [c]: lovac se, car, crijep, bacati, kocka i sl.
Fonologija se bavi samo funkcioniranjem glasova u samome jeziku, a glasove kao prirodne
pojave proučava fonetika (artikulacija glasova, fizikalna akustika). Fonemi se međusobno
razlikuju tzv. razlikovnim obilježjima( → distinktivan ili razlikovan), od kojih su najvažnija
vokalnost, šumnost, kompaktnost, gravisnost, neprekidnost, nazalnost, zvučnost i dr. Svaki
jezik ima ne samo vlastiti sastav fonemâ (npr. glasovi [c] i [ʒ] u hrv. su pozicijske inačice
istoga fonema /c/, a u tal. predstavljaju dva fonema /c/ i /ʒ/) nego i vlastiti raspored
razlikovnih obilježja kojima se fonemi identificiraju, jer ista obilježja mogu u jednome jeziku
biti razlikovno relevantna, a u drugome redundantna (zalihosna), npr. zvučnost je u tal.
relevantna za glasovne parove [t], [d] i [c], [ʒ], pa ti glasovi predstavljaju 4 fonema /t/, /d/, /c/,
/ʒ/, a u hrvatskome je relevantna samo za prva dva glasa, pa su ista 4 glasa predstavnici samo
triju fonema /t/, /d/ i /c/. Odnos kao /drag/ i /trag/ zove se minimalnim parom i predstavlja
predmet glavne metode za identifikaciju fonemâ u pojedinome jeziku. Fonologija pak
proučava ne samo dobro poznate jezike, gdje je lako ustanoviti postoji li minimalni par za
svaka dva slična glasa kako bi mogli dobiti fonemski status, nego i slabo opisane jezike, gdje
je potrebno raspolagati velikom količinom različitih tekstova kako bi se utvrdile sve
mogućnosti. Tom se metodom služe ponajviše američki lingvisti.

Fonologija je razmjerno mlada disciplina. Prve predodžbe o fonemu iznio je J. N. Baudouin

de Courtenay, koje je na razmeđu XIX. i XX. st. razradio F. de Saussure. No kao samostalna
lingvistička disciplina fonologija se razvija u 1920-ima i 1930-ima prvenstveno u Praškome
lingvističkom kružoku. Shvaćanja toga kružoka sintetizirao je N. S. Trubeckoj u knjizi
Osnovne značajke fonologije (Grundzüge der Phonologie, 1939). Naučavanje Trubeckoga
prenosi R. O. Jakobson u SAD, gdje razvija binarističku fonologiju i teoriju razlikovnih
obilježja (Harvardska škola). Njezino je geslo »Jednom fonem, uvijek fonem!«, što ne
prihvaća Moskovska fonološka škola (Ruben Ivanovič Avanesov), koja ima posebno
shvaćanje odnosa između fonema i alofona. Ta je škola imala znatan utjecaj u slavistici. U
novije su doba proširene razne struje generativne fonologije, osobito u SAD-u, a danas i
drugdje u svijetu, kojima je začetnik N. A. Chomsky. Znatne priloge razvoju fonologije
također su dali: A. Martinet, L. Bloomfield, M. Halle i dr.

3. glas

U lingvistici, artikulacijski najmanja uzastopna jedinica govornoga lanca ili izraza

(označiteljskog niza; fon), koja se može točno opisati i klasificirati na temelju artikulacijskih
i/ili akustičkih kriterija (→ fonetika). U fizikalnom smislu riječi, glas je val koji se širi zrakom
(ili drugim tijelom) određenom brzinom (zrakom, primjerice, 340 m/s), a nastaje vibracijom
(treperenjem) koja može biti periodička (npr. za vokale) ili neperiodička (npr. za konsonante,
gdje sudjeluju šumovi). U užem smislu riječi, glas je val koji nastaje u grkljanu (glotidi)
treperenjem (vibracijom) napetih i približenih glasnica pod pritiskom izdahnutoga zraka.
Čovjek percipira glasove koji nastaju vibracijama između 16 Hz (prag čujnosti) i 16 000 Hz
(prag boli). Glasovima u fizikalnom smislu, bez obzira na njihovu ulogu u jeziku, bavi se
fonetika. Glasovima konkretnoga jezičnog sustava, razvrstanima prema njihovim razlikovnim
obilježjima i prema oprekama (opozicijama) u danome jeziku, bavi se fonologija. (→ fonem)

Iako se svaki glasovni ostvaraj može, u fizikalnom smislu riječi, smatrati neponovljivim,
moguće je za sve jezike svijeta izdvojiti nekoliko stotina osnovnih, »tipskih« glasova, koji
nastaju djelovanjem ograničenog broja »govornih organa« i ograničenog broja radnji. I s
artikulacijskog i s akustičkog gledišta razlikuju se dva velika razreda jezičnih glasova: vokali i
konsonanti (samoglasnici i suglasnici). Značajke i jednog i drugog razreda imaju
polukonsonanti i poluvokali.
Samoglasnici ili vokali nastaju treperenjem primaknutih glasnica pod naletom izdahnutoga
zraka što prati artikulacije koje bi inače, u normalnim uvjetima, bile slabo čujne: oni su
zapravo čisti glas različito obojen promjenljivim volumenom i oblikom usne šupljine, uz
sudjelovanje i nosne šupljine ili bez njega. No glas kao rezultat treperenja glasnica može
jednako tako pratiti i šum koji bi, i bez toga, bio dovoljno izražen da bude čujan: s u sada
ostvaruje se bez treperenja glasnica (bezvučni suglasnik), a z u zora jednak je takav šum samo
popraćen treperenjem glasnica (zvučni suglasnik).

Volumen i oblik usne šupljine, koji daju karakterističnu boju (timbar) vokalima, ovisi: 1) o
položaju jezika (u prednjem dijelu usne šupljine, za prednje ili palatalne vokale: i, y, e, ε, ø
itd.; u stražnjem dijelu usne šupljine, za stražnje ili velarne vokale: u, ɯ, o, ɔ, ʌ, α itd.;
neutralan, ni prednji ni stražnji, npr. za vokal a); 2) o stupnju otvorenosti, odnosno o visini
jezika (ako je stupanj otvorenosti minimalan, imamo zatvorene /najzatvorenije/ vokale: i, y,
616, ʉ, ɯ, u; ako je otvorenost maksimalna, imamo otvorene /najotvorenije/ vokale: a, ɐ, α;
iako je prijelaz od najzatvorenijih do najotvorenijih kontinuiran, pa se u produženom izgovoru
i može postupnom modifikacijom otvoriti do a ili pak α zatvoriti do u, među vokalima srednje
otvorenosti nerijetko u jezicima nalazimo još dva stupnja otvorenosti: zatvorene ẹ, ø, ɤ, ọ i
otvorene vokale ε, œ, ʌ, ɔ, a rjeđe još tri ili više stupnjeva); 3) o obliku i položaju usana (ako
su usne opuštene, vokali su nezaokruženi: i, ẹ, ε, æ, a, ɯ, ɤ, ʌ itd.; ako su usne ispupčene i
zaokružene, vokali su zaokruženi: y, ø, œ, u, ọ, ɔ, ɐ). Kao što se iz navedenih primjera (koji se
ponavljaju) vidi, o tim trima vrstama čimbenika ovisi artikulacija svakoga vokala. Uz vokal a,
koji nije ni prednji ni stražnji, imamo i centralne vokale (glas što ga izgovaramo u nedoumici
ə, odnosno u njem. Gabe, rusko 616 u был i sl.). Ako se pri izgovoru vokala meko nepce s
resicom spusti, pa zrak dobije prolaz i kroz nosnu šupljinu, imamo nazalne ili nosne vokale: ῖ,
ẽ, 63338, ã, 62583, ã, ũ, õ, 61533, 8118 itd. Iako je, zbog smanjenoga prostora u usnoj
šupljini, broj takvih nosnih artikulacija manji, teoretski može svakom usnom (oralnom)
vokalu odgovarati nosni. No većina jezika nosne vokale ne upotrebljava, a u onima gdje
dolaze njihov je broj manji nego oralnih (u francuskom 4 nosna, 63338, 62583, 61533, 8118,
prema 12 oralnih). Najzatvoreniji vokali (i, y, u itd.) mogu se u nekim jezicima približiti
centralnomu vokalu srednje otvorenosti ə, kako je to s kratkim vokalima u engleskom i
njemačkom. Francusko i u la vie napeto je u odnosu na hrv. i u vî, koje je labavo. Od velikog
broja navedenih mogućih vokalskih glasova, konkretni jezici (osobito razlikovno, kao
foneme) koriste samo malen broj, npr. tri vokalska fonema u klas. arapskom (rijetki su jezici s
manjim brojem vokala) i 16 vokala u standardnom pariškom francuskom (rijetki jezici imaju
20 i više vokala). Hrvatski ima pet razlikovnih vokalskih glasova (fonema: i, e, a, o, u). No u
mnogim se jezicima, po kvantiteti, razlikuju kratki i dugi vokali (rijetki jezici, poput
estonskoga, razlikuju kratke, poluduge i duge), u nekima se vokali mogu kombinirati s
intonacijom riječi ili tonom (u hrvatskom silazna intonacija i uzlazna). Osim što dolaze jedan
uz drugi kao nositelji dvaju uzastopnih slogova, dva ili tri vokala mogu tvoriti jedan slog, pri
čemu je jedan vokal jezgra sloga, a drugi poluvokal (u diftongu), ili pak druga dva vokala
poluvokali (u triftongu).

Suglasnici ili konsonanti jezični su glasovi koji se teško izgovaraju bez potpore prethodnoga
ili idućeg vokala (odatle im i ime). Konsonante uvijek tvori šum (neperiodična vibracija), bilo
sam za sebe (bezvučni konsonanti) bilo popraćen periodičkim treperenjem glasnica (zvučni
konsonanti). Šum nastaje na 4 načina: 1) stvaranjem prepreke zračnoj struji, a naglim
otvaranjem prepreke nastaje prasak (tako nastali suglasnici zovu se okluzivi ili zatvornici,
odnosno eksplozivni ili praskavi: p, b, t, d, k, g); 2) sužavanjem prolaza zraku, koji se trlja o
stijenke prolaza (konstriktivni ili tjesnačni, odn. frikativni ili trljajni suglasnici: f, v, ϑ, δ, s, z,
š, ž, x, γ, h); ako suženje nije izrazito, mjesto šuma može se čuti lagana rezonancija, pa mjesto
o frikativima govorimo o spirantima (frikativ je engl. δ u that, a spirant je španj. δ u vida); 3)
stvaranjem središnje prepreke prolazu zraka te pobočnim prolazom zraka s jedne ili s obiju
strana prepreke (laterali: l, ḷ, ļ, ł); 4) treperenjem kojega od pokretnih »govornih organa«,
obično vrha jezika ili pak uvule (vibranti: r, ʀ).

Iako artikulacijski prostor od glotide (grkljana) do usana predstavlja kontinuum, ograničen je

broj zona (ili mjesta) u kojima nastaje šum kao osnovna sastavnica suglasnika: 1) obje usne
(bilabijali ili dvousneni: p, b, m, β itd.); 2) donja usna i gornji zubi (labiodentali ili
zubnousneni: f, v, ɱ); 3) vrh jezika i gornji zubi (apiko-dentali: t, d, n, l); 3a) vrh jezika i
gornje desni (apiko-alveolari: t, d, n, l, r te ϑ, δ itd.; između apiko-dentala i apiko-alveolara
rijetko dolazi do opozicije, obično su to pozicijske, individualne i sl. varijante); 3b) apiko-
retrofleksni, na prednjem dijelu tvrdoga nepca, iza alveola (retrofleksni, cerebralni ili
kakuminalni suglasnici: ʈ, ɖ, , , ɭ, ɳ, ɽ ili pak ṭ, ḍ, ṣ, ẓ, ḷ, ṇ, ṛ); 4) dok se þ, ð/ϑ, δ izgovaraju
s jezikom položenim na dnu usne šupljine, sibilanti ili piskavi izgovaraju se s jezikom kojemu
su bokovi podignuti i prianjaju uz gornje zube i desni, a uzduž jezika nastaje žlijeb, brazda
(lat. sulcus); 4a) kod apiko-alveolarnih, kakvi su s, z npr. u venecijanskom, u kastiljskom
španjolskom, novogrčkom ili finskom, vrh jezika je uz donje alveole; 4b) u hrvatskom ili u
francuskom s, z su predorso-alveolarni, tj. prednji dio leđa jezika podiže se prema gornjim
zubima, a vrh jezika je iza donjih zuba; 4c) na razini alveola tvore se i šuštavi suglasnici š, ž,
ali se od piskavih razlikuju volumenom usne šupljine, nerijetko zbog izbacivanja (pa i
zaokruživanja) usana; piskavi i šuštavi označuju se zajedničkim imenom kao sulkalni; 5)
dorsalni palatali ili prepalatali, kao u češkom 62053, (ili c, ), frikativi ç, j (ili 62179, j,
npr. u njemačkom), lateral ļ (ili λ) i nazal (ɲ, ili ń); 6) stražnjonepčani (ili postpalatalni)
dorsali ili velari, suglasnici su kao okluzivi k, g, frikativi x, γ, lateral ł (rus. był), nazal ŋ (n u
hrv. Anka); 7) dorso-uvularni su q, G, χ, , N, ʀ; 8) faringalni su ili ždrijelni frikativi ђ (ili ḥ,
kao u arapskom) i ʕ; 9) glotalni okluziv 63308 te bezvučni frikativ h i zvučni 62673 (kao u
češkom). Od ovih triju posljednjih skupina (7, 8, 9) u hrvatskom je uobičajen samo glas h.
Načelno se svi suglasnici mogu tvoriti i uz nosnu rezonanciju (ako je meko nepce s resicom
spušteno), pa imamo nosne ili nazalne suglasnike, ali je redovito riječ o okluzivima (m, n, ń,
ŋ) ili o frikativima (ɱ).

Osim ovih jednostavnih osnovnih suglasničkih artikulacija postoje i složene. Slično kao kod
vokala, osim kratkih konsonanata možemo imati i duge (produžene) ili geminate (tal. fatto,
freddo). U nekim jezicima suglasnici mogu biti aspirirani ili haknuti (ph, th, kh itd. ili p‛, t‛, k‛
itd.), palatalizirani ili umekšani (p’, b’, t’, d’, m’ itd.), labijalizirani (t°, d°, s° itd.),
glotalizirani (p63308, t63308, k63308 itd.) ili preglotalizirani (npr. 63308g). Od složenih
suglasnika najčešće su afrikate, kojima artikulacija započinje kao okluziv, a završava se kao
frikativ (u hrvatskom ts, dz, tš, dž; slovima: c, dz, č, dž; u njemačkom pf itd.). Tako se broj
osnovnih artikulacija znatno povećava. Iako se izgovor sa strujom zraka koja dolazi iz pluća
smatra »normalnim«, postoje i injektivni suglasnici (redovito zvučni: B, D itd.). Od klikova
su u Europi uobičajena dva u parajezičnoj komunikaciji: zvuk poljupca (u govoru se opisuje
kao cmok) i zvuk negodovanja (coktanje, koje se približno bilježi kao cccc …). No u nekim
jezicima, osobito u kojsanskima u Africi, klikovi su uobičajeni suglasnici, koji nastaju od
zraka stlačenog između dviju točaka govornoga kanala.

Ovdje su glasovi opisani s pomoću artikulacijskih značajki, ali bi se svi oni podjednako mogli
opisati i na temelju akustičkih obilježja, s time da akustički opis kao parametre uzima u obzir:
brzinu vibracije ili frekvenciju, amplitudu vibracije ili intenzitet i trajanje emisije. (→
binarizam; akustička fonetika)

Iz mnoštva prikazanih glasova (ili točnije: glasovnih tipova, tipskih glasova, jer nikad nema
potpune podudarnosti između glasova, koji se doživljavaju kao »isti«, u različitim jezicima),
svaki jezik koristi samo određen manji broj. Uz pet vokala (i, e, a, o, u), hrvatski koristi 25
suglasnika (suglasničkih fonema), od lako uočljivih varijanata još ŋ (u banka), ɱ (u
informacija), različite varijante k (u kiša, kesa, kaša, kosa, kuja), ali mnogi i školovani Hrvati
ne razlikuju č i ć, dž i đ, a regionalno ni lj i j.

Govornik i slušatelj danoga (»materinskog«) jezika naučili su ne voditi računa o onim

usputnim glasovnim značajkama koje u jeziku nemaju razlikovnu ili neku drugu funkciju, a
time se kompenzira činjenica što se jedan funkcionalni glas (fonem) nikada ne može ostvariti
(ni percipirati) na posve istovjetan način.

Glasovni se niz bilježi među uglatim zagradama ako glasove promatramo s fizikalnoga
gledišta (→ fonetika; fonetsko bilježenje), a među kosim zagradama ako glasove promatramo
kao razlikovne jedinice danoga jezika (→ fonologija; fonem).

4. fonem

Fonem (grč. φώνημα: govor, glas), najmanja sljedbena jedinica u jezičnome sustavu koja služi
za sporazumijevanje tako da razlikuje značenje, iako je sama bez značenja. Glas se, dakle,
smatra fonemom ako zamjenjujući drugi glas u riječi izazove zamjenu njezina značenja.
Pojam fonem stvoren je kao organizacijski uzorak u velikome mnoštvu glasova različitih
jezika, od kojih svaki ima znatno više obilježja nego što je nužno za razlikovanje značenja.
Omogućava lingvistima da kategoriziraju slične glasove kao inačice ili pak članove iste
ishodišne jedinice. Kao fonološka jedinica širi je od fonetskoga pojma glas jer se fonem može
ostvariti mnogobrojnim glasovima. No prema obilježjima sažetiji je od fonetskoga pojma glas
jer fonem sadrži samo razlikovna obilježja, a glas sva, i razlikovna i nerazlikovna.

Inačice fonema zovu se alofoni, ostvareni su fonima. Fonemi (i alofoni) jezične su jedinice,
time apstraktne i stalne, a fonovi su njihova promjenljiva ostvarenja – konkretni glasovi. Npr.
fon ŋ u hrvatskome samo je alofon fonema /n/ u riječi Anka, a fonem u engleskome jeziku –
sing. Glasovi se smatraju članovima istoga fonema kada su fonetski slični, a slobodno se
zamjenjuju jer zamjena jednoga glasa drugim ne mijenja značenje (tada se zovu slobodne
inačice) ili se ne pojavljuju u istome okolišu (tada se zovu dopunske inačice). Slobodne su
inačice npr. zubno n i desničko n u [n̪ika] i [nika], dopunske inačice zubno i jedreno n u [an̪a]
i [aŋka]. Fonemi imaju i psihol. ulogu – oni su govornikova unutrašnja predodžba pojedinoga
glasa, koji ima različite izgovorne oblike ovisno o okolini u kojoj se izgovara ili pojedincu
koji ga izgovara. Hrvatski govornici sve izgovorne inačice fonema /n/ čuju kao jedan glas n.

Jezici se u odnosu na neograničen broj glasova služe prilično malim brojem fonema, najčešće
od tridesetak do četrdesetak. Ni jedan jezik nema fonemski sustav jednak nekomu drugomu.

Fonemima se različito pristupa. B. de Courtenay smatra fonem umnom slikom glasa,

nepromjenljivom kategorijom suprotstavljenom konkretnomu glasu. F. de Saussure i
francuska škola fonem određuju kao slušno-izgovorni, psihol. i funkcionalni spoj koji se može
ostvariti kao glas, ali i biti neostvaren u svijesti pojedinca. Praška škola određuje foneme kao
skup apstraktnih razlikovnih obilježja ili opreka među glasovima; taj su pristup razvili R.
Jakobson i M. Halle te generativni fonolozi. D. Jones fonem smatra porodicom srodnih
glasova, a ne oprekama. Američki lingvisti 1940-ih ističu fonetsku stvarnost fonema, a noviji
američki strukturalisti kao foneme raščlanjuju i nadodsječna obilježja, za razliku od drugih
fonologa, posebice britanskih. U novije su se doba u fonologiji pojavili pristupi kao
prozodijske i obilježne teorije koji se ne služe pojmom fonema.

5. alofon
Razlikovni glasovni ostvaraj istoga fonema koji ovisi o okolnim glasovima.

6. slog
U lingvistici, jedna od temeljnih analitičkih jedinica u fonologiji. Intuitivno je lako
prepoznatljiv kao izgovorna i slušna struktura u kojoj su glasovi u govoru međusobno
povezani. Svi ljudi sposobni su raščlanjivati govor na slogove (npr. mama: ma-ma), a sustavi
pisanja u mnogim jezicima zasnovani su na slogu pa jedan znak u pismu predstavlja jedan
slog. Ipak, unatoč psihol. realnosti sloga kao prepoznatljive strukture jezika u svijesti
govornika, slog je teško egzaktno definirati, odn. utvrditi njegove granice. U fonetici i
fonologiji ponuđeno je više definicija, ali nijedna od njih nije neprijeporna i općeprihvaćena.
Fonetske definicije mogu biti zasnovane na artikulacijskim ili auditivnim kriterijima.
Artikulacijski pristupi polaze od »pulseva« potiskivanja daha kroz govorni prolaz, pri čem bi
svakomu pulsu odgovarao jedan slog. Auditivni pristupi definiraju slog kao linearnu grupaciju
segmenata oko segmenta koji je u tom nizu vrhunac sonornosti, tj. koji je najzvučniji
(inherentno najglasniji). Vrhunac sonornosti obično je samoglasnik i on je ključni element
sloga, tzv. jezgra (nukleus). Primjerice, u riječi nastavak uočljiva su tri sloga i u svakom od
njih jezgra je samoglasnik /a/. U takvu pristupu definiciji sloga, međutim, ostaje sporno
utvrđivanje granica između pojedinih slogova te definicija sama po sebi ne daje odgovor na
pitanja o granicama između slogova, tj. pripada li /s/ u navedenom primjeru riječi nastavak
prvomu ili drugomu slogu. Fonološki pristupi usredotočuju se na tipične kombinacije u
nizanju segmenata u jezicima. S tim u vezi razlikuju se dvije osnovne kategorije segmenata:
slogotvorni, najčešće samoglasnici, koji mogu stajati sami ili funkcionirati kao jezgra sloga, te
suglasnici ili konsonanti, koji se javljaju na rubovima u nizu segmenata s kojima tvore slog.
Slog je u fonologiji nezaobilazan entitet u formuliranju naglasnih pravila i objašnjavanju
ritmičkih pojava (→ ritam), u izražavanju zakonitosti glasovnih promjena u segmentnoj
fonologiji i tvorbe riječi u prozodijskoj morfologiji (→ prozodija).

7. naglasak
Prozodijska ili suprasegmentna pojava isticanja jednoga sloga, ili više njih, u odnosu na druge
slogove unutar neke jedinice poput morfema (monema), riječi ili sintagme. Po naravi
isticanja, naglasak odgovara fizikalnomu povećanju jačine (intenziteta), dužine (kvantitete) i
eventualno visine (tona ili intonacije riječi). Naglaskom istaknuti (naglašeni) slogovi u riječi
ili u sintagmi suprotstavljeni su dakle neistaknutima (nenaglašenim slogovima). Za razliku od
fonema, glasovnih jedinica kao najmanjih uzastopnih segmentnih (odsječnih) elemenata koji
stoje u oprjeci (opoziciji) na svakoj od uzastopnih točaka govornoga niza (s time da oprjeka
može obuhvatiti i prisutnost ili odsutnost nekog fonema), naglasak zahvaća širi dio govornoga
niza nego što je glas (fonem): slog ili više slogova. Kako prisutnost naglaska na jednome
slogu redovito u načelu znači njegovu odsutnost na drugim slogovima, i obratno, naglasak
(naglašeni odsječak) i po tome ulazi u odnose s drugim jedinicama (odsječcima) niza. Glasovi
koji u jeziku imaju razlikovnu ulogu zovu se fonemima, a naglasci (u određenim slučajevima
sami za sebe, ili pak u kombinaciji s kvantitetom, tonovima) koji u jeziku imaju razlikovnu
ulogu nazivaju se prozodemima. Prozodem je nadsegmentno (nadodsječno) razlikovno
obilježje, u određenim slučajevima razlikovna jedinica, za razliku od fonema koji je najmanji
uzastopni odsječak (jedinstveni segment) sastavljen od simultanih glasovnih obilježja.
Prozodemi ne dolaze nikad samostalno, nego uvijek »prate« segmentne jedinice (jedinice prve
artikulacije ili foneme).

Naglasak se može sastojati od triju neovisnih sastavnica, tj. triju naglasnih obilježja: udara
(označenoga većom jačinom ili glasnoćom), kvantitete ili dužine (dvomornoga ili
jednomornoga sloga) i tona (npr. visokoga ili niskoga). Naglasni sustavi u jezicima svijeta
razlikuju se prema obilježjima koja sadrže i prema njihovoj raspodjeli. Jezici koji se služe
naglaskom kao značenjski razlikovnim sredstvom čine to s pomoću jednoga (udara; ali samo
u jezicima s pomičnim mjestom naglaska), dva ili sva tri navedena obilježja. Takve se razlike
pojavljuju i među različitim hrv. idiomima, npr. zagrebački kajkavski ima samo jedno
obilježje (udar), saljski ima dva, a standardni hrvatski, bednjanski i lastovski tri (udar,
kvantitetu i ton). Ima jezika (poput korejskoga ili nekih oblika baskijskoga) u kojima se svi
slogovi realiziraju manje ili više ravnomjerno, odnosno fizički može biti istaknut bilo koji
slog.

Udar pokazuje jačinu kojom se slog izgovara. Stoga se naziva i silina, samo jačina ili
intenzitet (jačinski, dinamički, ekspiratorni naglasak). Naglašeni slogovi, kao istaknutiji,
suprotstavljeni su nenaglašenima zbog veće glasnoće kojom se izgovaraju. Veću glasnoću
često prati i duži i viši izgovor, ali su to samo fizikalne (automatske) popratne pojave koje se
ne koriste u razlikovne svrhe. Osim takve fonetske odrednice, udar se može i fonološki
odrediti kao istaknuta jedinica prozodijske strukture neovisna o tonu. Udar se (engl. stress;
računa se samo silina) razlikuje od naglaska (engl. accent; uzimaju se u obzir također duljina i
ton ili intonacija). Glavno je područje udara slog. Mora, jedinica manja od sloga, može igrati
ulogu u povezivanju udara sa slogom, npr. udar može biti osjetljiv na jednomornost ili
dvomornost sloga. U rječnicima se udar obično označuje znakom ispred naglašenoga sloga,
npr. hrvatski 'kiša, 'sun:ce, o'sjetljiv, nao'blačiti (u Hrvatskoj enciklopediji udar /naglasak/
bilježi se iza naglašenog sloga: [ki'ša, su:'nce, osje'tljiv, naobla:'čiti]). U drugim sustavima
bilježenja može se označiti masno otisnutim samoglasnikom, npr. osjetljiv, dobrostiv, što je
lakše za čitanje riječi. Umjesto dvaju udarnih oblika (naglašeni i nenaglašeni), neki autori
razlikuju nekoliko stupnjeva udara, npr. četiri. Tako se u amer. strukturalističkoj praksi
uvriježilo razlikovanje 4 stupnja silinskoga naglaska 1) prvi, primarni 2) drugi, sekundarni 3)
treći, tercijarni i 4) slabi, ali se takve razlike mogu jasno dokazati u izoliranim riječima ili
skupinama riječi (sintagmama; npr. elevator operator). Zbog različitih rezultata u razvoju,
romanska (posebice francuska) povijesna fonetika pretpostavlja više sličnih stupnjeva
naglašenosti za vulgani latinski: gǔbernacǔlum ili gǔbernacǔlum.
Kako god bilo, dok je na jednoj riječi (ili sl. jedinici) samo jedan silinom najistaknutiji slog,
naglasak ne može biti razlikovan, ali u jezicima gdje mjesto naglaska u riječima nije fiksno,
mjesto naglaska može biti razlikovno. U češkom ili u madžarskom, gdje je naglasak vezan za
početni slog riječi, njegova je uloga demarkativna (s pomoću njega se utvrđuju granice među
riječima u izričaju). U francuskom, gdje se ne naglašuju pojedinačne riječi nego sintagmatske
skupne riječi, naglasak, koji je u načelu na posljednjem slogu skupine (sintagme) ima
kulminativnu funkciju, tj. pokazuje koliko takvih skupina (sintagmi) u izričaju ima. Npr. niz
un enfant malade [62583n8118f8118mala'd] »(jedno) bolesno dijete« tvori jednu fonetsku
cjelinu s naglaskom na posljednjem slogu. Niz un efant jouait »(jedno) dijete igralo se«,
naprotiv, tvori dvije naglasne cjeline: un enfant [62583n8118f8118'] »(jedno) dijete« i jouait
[žu·ε'] »igralo se«. No neki jezici prema mjestu naglaska razlikuju različite riječi ili pak
različite oblike iste riječi. Npr. u engleskome (the) import [i'mpɔ:t] »uvoz« ~ (to) import
[impɔ:'t] »uvoziti«, u ruskom múka »muka« ~ muká »brašno«; između tal. áncora [a'ŋkora]
»sidro« i ancóra [aŋko:'ra] »još« postoji i fizikalna razlika između nenaglašenoga kratkog [o] i
naglašenog dugog [o:'], ali je riječ o automatskom duljenju u određenom glasovnom
kontekstu, a nema mogućnosti izbora. U španjolskom (i u drugim rom. jezicima), u kojem
jačinski (silinski) naglasak može biti na jednome od tri posljednja sloga, mjesto naglaska
također je razlikovno: término [te'~] »naziv; rok« ~ termino [~mi'~] »završavam« ~ terminó
[~no'] »završio, završila je« ili público »javni« ~ publico »objavljujem« ~ publicó »objavio,
objavila je«. Drugi autori stupnjevitost udara objašnjavaju spojem s ostalim obilježjima kao
što su ton ili kakvoća otvornika.

Dužina se u fonologiji određuje kao jezično razlikovno relativno trajanje glasa ili sloga.
Naziva se i kvantitetom. Katkada se isti pojam rabi u fonetici i fonologiji, pa se fonetska
dužina naziva trajanjem. Svi jezici imaju kratkoću. Mnogi imaju kratkoću i dužinu, npr.
hrvatski, arapski. Neki razlikuju i više od dva stupnja dužine, npr. estonski ih ima tri, glasovi
mu mogu biti kratki, dugi i jako dugi. Osim otvornika, dugi mogu biti i zatvornici, ali se to
često ne smatra prozodijskim obilježjem. Dužina se može označivati crticom iznad glasa: -ōst
(kako je uobičajeno za latinski i hrvatski), dvotočkom iza glasa: milo:st (kako je uobičajeno u
sustavu bilježenja IPA ili u Hrvatskoj enciklopediji) ili preslikavanjem glasa: miloost (kako se
to primjenjuje u grafiji finskoga). U višeglasnoj (autosegmentalnoj) fonologiji označava se i
dvočlanom jezgrom ili morama. Kratkoća se ugl. ne označuje, ali ako je to potrebno, označuje
se znakom ˘ iznad otvornika: milŏsti (kao primjerice za latinski i hrvatski).

Dužina može biti obilježje samoga otvornika ili samoglasnika, što znači da je bitan dio sloga.
Ako je dužina obilježje otvornika, katkada se smatra svojstvenim obilježjem toga otvornika,
pa time može broj otvornika u jeziku i udvostručiti. U češkom su u naglašenom slogu u
oprjeci kratki i dugi samoglasnici (pas »putovnica« ~ pás »pojas«; vila »vila, ljetnikovac« ~
víla »vila, čarobnica«), pa se može govoriti o pet samoglasnika koji mogu biti ili kratki ili
dugi, ili pak o deset samoglasnika (pet kratkih i pet dugih). Dakle, različito shvaćanje naravi i
odnosa dužine i glasova može biti jedan od razloga za nejednak broj glasova istoga jezika u
različitim opisima. Dužina može biti određena samo slogovnim ili glasovnim obilježjima, ili
pak može biti obilježje morfema. Npr. u klasičnom latinskom (za koji nije pouzdano da je u
povijesno doba imao muzički ili tonski naglasak) mjesto naglaska određeno je kvantitetom
pretposljednjega sloga (ako je taj slog dug, naglasak je na njem, ako je on kratak, naglasak je
na pretpretposljednjem slogu), a taj je slog dug ako je u njem dugi vokal ili ako je u njem
kratki vokal iza kojega slijedi suglasnička skupina.

U nekim je jezicima naglašljiva jedinica mora, ne slog, iako je ona uvijek dio sloga. Mora je
metrički pojam koji označava jedinicu trajanja. Kratki slogovi imaju jednu moru, dugi dvije.
Mora je važna za jezike u kojima naglasak u dugim slogovima može biti različit na početku ili
kraju sloga. No mora može označivati i jedinicu težine, ona je potrebna upravo u jezicima u
kojima je važna težina sloga, tj. u jezicima koji razlikuju teške od lakih slogova, kakav je npr.
latinski.

Jedinica koja je povezana s tonom, koja ga nosi, zove se tonska jedinica (engl. kraticom
TBU). Dugi se otvornici (samoglasnici) u odnosu na ton često smatraju dvama uzastopnim
otvornicima. Ton može biti povezan s morom, s glasom, sa slogom pa se jezici razlikuju
prema odnosu tonske i drugih dionica. Tonovi mogu biti jednostavni i složeni, kao i glasovi.

Ton je razlikovna visina sloga, samoglasnika ili otvornika. U mnogim jezicima ton riječi
razlikuje njezino značenje. Tako najjednostavniji slučaj imamo u norveškom ili u švedskom
gdje se riječi koje imaju dva i više slogova razlikuju po tom. Npr. u švedskom u riječi komma
[kɔ'ma] »zarez« prvi slog (s udarom) ima viši ton nego drugi, dok u riječi komma [kɔ ma]
»doći, dolaziti« na prvom slogu dolazi silinski naglasak, ali je drugi slog po tonu viši; po
istom se načelu razlikuju i parovi: tanken [ta'ŋkən] »tenk« (s određenim članom) ~ tanken
[ta ŋkən] »misao«, buren [bʉ:'rən] »krletka« ~ buren [bʉ: rən] »nošen« itd. U
sjevernokineskome (mandarinskom; putonghua) dolaze četiri fonološki razlikovna tona: 1.
visoki ravnomjerni ton (ma 1 ili mă »mati«), 2. visoki uzlazni ton (ma 2 ili má »konoplja«), 3.
niski uzlazni ton (ma 3 ili mā »konj«), 4. niski silazni ton (ma 4 ili mà »kleti, psovati«); treba
tomu dodati i nenaglašeni slog bez tona (ma 5 ili ma »upitna čestica«). Za razliku od
starokineskoga, u suvremenom kineskom uporaba dvosložnih riječi omogućuje izbjegavanje
homofonije slogova, pored tona (ma 3, mā ili māma, ma 4, mà ili zhoumà). Osim leksičkoga
značenja, ton može razlikovati i gramatičku kategoriju, npr. vrijeme. Barem na nekoj razini,
svi se jezici svijeta služe tonom za razlikovanje značenja, no tonskim se jezicima nazivaju
samo oni u kojima se značenje riječi ili gramatička kategorija (npr. poput vremena) razlikuje
prema tonu. Tonski jezici dolaze u subsaharskoj Africi ili u jugoistočnoj Aziji (osobito sino-
tibetski). Tako u jeziku joruba dolaze tri razlikovna tona, u jeziku zulu dva (prema nekim
autorima četiri), u masajskom četiri tona (visoki, srednji, niski, silazni) itd. Pored četiri tona (i
slogova bez tona u nenaglašenom položaju) u mandarinskom kineskom, kantonski kineski
razlikuje najmanje 9 tonova (prema nekim autorima 10). U tajskome je pet tonova (srednji,
niski, silazni, visoki, uzlazni), u tibetskom samo dva, itd.

U hrvatskom standardnom jeziku pod naglaskom se kombiniraju također kvantiteta (dugi ili
kratki vokali) i tonovi (uzlazni ili silazni), pa imamo kratki uzlazni i dugi uzlazni, kratki
silazni i dugi silazni naglasak (dànas, dána, lȕk, lûk), ali je četveročlana oprjeka moguća samo
na početnim slogovima (na posljednjim slogovima nema naglaska ni tonova; na središnjim
naglašenim slogovima može doći samo uzlazni ton, a na jednosložnim riječima samo silazni
pa se pod naglaskom razlikuje zapravo samo kvantiteta samoglasnika/sloga). U nekim
zagorskim kajk. govorima dolazi četveročlana oprjeka tonskoga naglaska (ravnomjerni,
/dugo/silazni, akut, dvosložni silazno-uzlazni): pȉla »pića« (genitiv jed.), pîla »pića«
(nominativ mn.), pĩla »pila« (»~je«: particip), pǐla »pila« (alat).

U jednostavnim je tonovima visina jednaka, tj. ne mijenja se, što znači da je ton ravan. Može
biti visok (V), nizak (N) ili srednji (S), engleske su kratice H, L, M. Jezik može imati tonove
različite visine, kao visoki i niski ton, ili visoki, srednji i niski ton. U složenim je tonovima
visina različita, mijenja se tijekom izgovora pojedinoga otvornika ili sloga. Tonovi u kojima
je visina različita nazivaju se slivenim tonovima. Sliveni su tonovi, dakle, slijed tonova koji
čini tonsku cjelinu u slogu ili riječi. Sliveni se tonovi katkada zovu i pokretni ili dinamični
tonovi, za razliku od tonova koji ne mijenjaju visinu i zovu se stalni ili statički. Sliveni tonovi
mogu biti različiti: silazni, uzlazni, silazno-uzlazni.

8. riječ
riječ, intuitivno određen pojam kojim se u svakodnevnom jeziku označavaju osnovne jezične
jedinice za koje su se u lingvistici pokušavale predložiti vrlo različite i proturječne definicije.
Obično se definira kao skup glasova (izraz) koji ima svoje značenje (sadržaj). Ta je definicija
neprecizna jer obuhvaća i morfem i skupinu riječi. Osim toga, riječ je teško odrediti i zato što
ima barem četiri različita osnovna značenja: (1) ortografska riječ, tj. niz slova koja su u pismu
u skladu s pravopisnim pravilima omeđena bjelinama sa strane, a bez bjelina u sredini (npr. ù
blato dvije su ortografske riječi), (2) fonološka riječ, tj. izgovorna jedinica koja je u skladu s
pravogovornom normom omeđena dvjema stankama i ima jedan naglasak (ù blato jedna je
fonološka riječ), (3) leksička riječ ili leksem, tj. rječnička jedinica ili element koji u rječniku
ima samostalnu natuknicu (blato, u dvije su leksičke riječi) i (4) morfosintaktička riječ, tj.
oblik koji leksem može imati (različite su riječi svi oblici leksema BLATO – blato, blata,
blatu, blatom). S gledišta opće lingvistike riječ se može definirati kao skup uzastopnih fonema
koji dolazi između dviju virtualnih pauza. Naziv leksem uveden je kao zamjena za nejasan
naziv riječ (ali su time nejasnoće samo uvećane jer se kod nekih autora leksem odnosi samo
na punoznačne riječi, kod drugih na sve riječi koje bi bile natuknice u rječniku, a kod trećih na
leksičke morfeme). Leksem je riječ uzeta u ukupnosti svojih oblika i značenja, a u stručnoj se
literaturi obično piše velikim slovima. Za sva navedena značenja zajedničko je da je riječ
temeljna jezična jedinica koja je samostalna, cjelovita i stabilna (dijelovi riječi ne mogu se
premetati), ali se može pomicati u rečenici. – U hrv. jeziku u tradicionalnoj gramatici postoji
deset vrsta riječi. One se dijele na promjenljive (imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, neki
brojevi i neki prilozi) i nepromjenljive (neki brojevi, neki prilozi, veznici, čestice, prijedlozi,
usklici). Promjenljive se riječi mogu sklanjati, sprezati i/ili stupnjevati. S obzirom na to imaju
li leksičko i gramatičko ili samo gramatičko značenje riječi se tradicionalno dijele na
punoznačne (imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, prilozi, brojevi) i nepunoznačne (veznici,
prijedlozi, čestice, usklici). Ta je podjela prilično nejasna jer bi prema njoj npr. riječi on
(zamjenica) ili vrlo (prilog) bile punoznačnije od riječi ispod ili iznad (prijedlozi). Među
riječima mogu postojati različiti odnosi: hiperonimija/hiponimija (životinja – pas, mačka),
antonimija (lijep – ružan), sinonimija (lijep – krasan), meronimija (glava – oko), paronimija
(milijunti – milijunski), homonimija (jarčić – mali jarak i jarčić – mali jarac). Riječ može
imati jedno ili više značenja. Riječi koje imaju više značenja nazivaju se polisemičnim
riječima (npr. srce: 1. organ, 2. središte, 3. draga osoba itd.). Proučavanjem riječi bavi se
leksikologija.

9. osnova i nastavak riječi

osnova

U gramatici, onaj dio riječi koji preostaje kada se oduzmu njezini flektivni (deklinacijski,
konjugacijski) dočetci (nastavci) i koji sadrži njezino uže leksičko značenje (za razliku od
širega značenja njezina korijena); naziva se i tema. Obično se razlikuju neizvedene i izvedene
osnove; prve se podudaraju s korijenom (npr. vod- u riječi voda), druge su nastale
dodavanjem različitih prefiksa i sufiksa (npr. osnova preporoditeljsk- u riječi preporoditeljski
načinjena je od korijena rod, prefiksa pre- i po-, sufiksa -i, -telj, -sk). Pojam osnove stvorili su
grč. gramatičari zbog praktičnih potreba jezične nastave kako bi izdvojili onaj dio riječi koji
tvori podlogu (grč. βάσις) za fleksiju. Taj se pojam može korisno upotrijebiti u analizi
indoeur. jezikâ (imenske, glagolske, vremenske, načinske, samoglasničke, suglasničke
osnove); teže je primjenljiv npr. na semitske jezike (gdje su inačice leksičkoga značenja
povezane s izmjenom samoglasnika među korijenskim suglasnicima), a posve je
neupotrjebljiv za sintetičke (izolirajuće) jezike.

nastavak
Nastavak je glas ili glasovni skup koji se dodaje osnovi za tvorbu gramatičkih oblika riječi.

10. morfologija
U lingvistici, oblikoslovlje, temeljni dio gramatike u kojem se proučavaju najmanje jezične
jedinice kojima je pridruženo značenje (tj. morfemi) i oblici pojedinih promjenljivih riječi.
Kako oblici riječi služe za to da se riječima pridruže gramatička (kategorijalna) značenja, u
morfologiji se proučavaju i gramatičke kategorije oblika riječi i načini njihova izražavanja.
Takve su kategorije npr. kod imenskih riječi rod, broj ili padež, a kod glagolskih riječi
vrijeme, način, lice ili glagolski vid. U morfologiju u širem smislu katkada se svrstava i
tvorba riječi, koja se naziva i leksičkom morfologijom. Ponegdje se također (posebno u
deskriptivnoj lingvistici) morfologija i tvorba riječi zajedno nazivaju morfemikom. U okviru
morfologije također se proučava i problematika vrsta riječi, pri čem se obično inzistira na
onom kategorijalnom značenju pojedine vrste koje je gramatički relevantno, tj. ono po kojem
pojedina riječ pripada određenoj vrsti, npr. kod imenica predmetnost (supstantivnost), kod
glagola radnja, kod pridjeva svojstvo, kod brojeva precizna kvantifikacija, kod zamjenica
zamjenjivanje (supstitutivnost) i upućivanje (foričnost). S obzirom na kategorijalna svojstva
toga tipa u okviru morfologije proučavaju se i nepromjenljive vrste riječi, iako one nemaju
(promjenljiva) oblika. Tako je npr. kategorijalno svojstvo priloga da označuju okolnost
(cirkumstanciju), prijedloga da konkretiziraju padežna značenja, veznika da povezuju
pojedine sintaktičke jedinice, uzvika da označuju kakva afektivna stanja sudionika govornoga
čina, čestica da modificiraju značenja pojedinih sintaktičkih jedinica, posebno rečenica i sl.

11.tvorba riječi

Tvorba riječi, termin kojim se označuje (1) znanost koja na osnovi postojećih riječi proučava
kako nastaju nove riječi, (2) postupak stvaranja novih riječi. Tvorbom riječi nastaju tvorenice
(tvorbeno motivirane riječi ili tvorbene riječi). Tvorenice se mogu rastaviti na tvorbene
sastavne dijelove te se po uzoru na njih mogu tvoriti nove riječi. Tvorba riječi takva je
promjena riječi kojom dobivamo novu riječ, a ne samo novi oblik iste riječi. Riječi kojima je
postanak sa stajališta suvremenoga jezika nejasan zovu se netvorbene riječi ili tvorbeno
nemotivirane riječi (npr. pas, miš). Netvorbene riječi ne mogu se rastaviti na tvorbene
sastavne dijelove. Niz tvorbeno povezanih riječi zove se tvorbena porodica (npr. računalo –
računati – račun – računski – računalni – računalstvo...). Članovi tvorbene porodice
međusobno su i sadržajno (preko označenika) i izrazno (preko označitelja) povezani. Riječ od
koje se u tvorbi polazi zove se osnovna riječ ili osnovica. Tvorenica ima zajednički dio s
osnovnom riječju (npr. pri tvorbi tvorenice učiteljica osnovna je riječ učitelj, pri tvorbi
tvorenice učiteljičin osnovna je riječ učiteljica). Zajednički dio koji imaju tvorenica i osnovna
riječ zove se tvorbena osnova (u gornjim primjerima učitelj- i učiteljic-). Tvorbena je osnova
dio tvorenice koji čuva izraznu i sadržajnu vezu s osnovnom riječju. Najmanji zajednički
sastavni element svih tvorbeno srodnih riječi, tj. cijele tvorbene porodice zove se korijen.
Tvorba riječi kao područje može se podijeliti s obzirom na nekoliko kriterija. Analiziraju li se
vrste riječi koje nastaju tvorbenim postupcima, govori se o tvorbi imenica, glagola, pridjeva i
priloga. Ako se analiziraju vrste riječi od kojih se tvore nove riječi, tada se govori o
odglagolskoj, odimeničnoj, otpridjevnoj tvorbi, tvorbi od brojeva, tvorbi od uzvika. Tvorbi se
također može pristupiti i sa semantičkoga (značenjskoga) stajališta pa se govori o tvorbi
takvih riječi kojima se označuju vršitelj/vršiteljica radnje, prostorija u kojoj se obavlja koja
radnja, oruđe itd. Postoje različiti tvorbeni načini. Tvorenice se mogu tvoriti s pomoću
posebnih tvorbenih jedinica: sufikasa (učitelj-ica) i prefikasa (pod-crtati). Ako dođe do
istodobnoga dodavanja sufiksa i prefiksa, riječ je o prefiksalno-sufiksalnoj tvorbi (pod-krov-je
> potkrovlje). Tvorenice također nastaju slaganjem riječi u novu riječ s pomoću spojnika
(klor-o-vodik). Ako dođe do istodobnoga slaganja i dodavanja sufiksa, riječ je o složeno-
sufiksalnoj tvorbi (dug-o-prug-aš). Mjesto na kojem dolazi do dodavanja tvorbenoga nastavka
na osnovu ili na kojem se spajaju dvije osnove zove se tvorbeni šav. Rjeđi su tvorbeni načini
tvorba sraslica (pazikuća), tvorba polusloženica (spomen-ploča), preobrazba (mlada pridjev
postaje mlada imenica) i tvorba kratica (NILI – ne ili). Kadšto se razlikuje i oblik tvorbe koji
se sastoji u odbacivanju svakoga sufiksa (dodavanje nultoga sufiksa), pa kao nova riječ dolazi
čisti korijen (ili osnova, eventualno s gramatičkim dočetcima), npr. vod od voditi, tijek od teći
i sl. Takva tvorba zove se i regresivna derivacija.

13. sufiks
sufiks (lat. suffixum: dodatak, dometak), u lingvistici, termin kojim se označuje vezani
morfem koji stoji iza korijena. Naziva se i tvorbeni nastavak (za razliku od obličnoga
nastavka kojim se samo mijenja oblik postojeće riječi), a čini ga niz glasova s pomoću kojega
se od jedne riječi dobiva druga riječ (npr. učitelj+ica = učiteljica). U sastavu riječi sufiks ima
stalno mjesto, tj. uvijek se nalazi na završetku riječi, za razliku od prefiksa koji se uvijek
nalazi na početku riječi. Mjesto na kojem se sufiks (i prefiks) spaja s osnovnom riječi naziva
se tvorbeni šav (npr. u riječi čitač tvorbeni je šav između čit- i -ač), ili spoj između leksema i
morfema. Sufiks nikada ne nosi leksičko značenje, ne pojavljuje se kao osnova ni samostalno.
Sufiksi sudjeluju u tvorbi imenica (čita-telj), pridjeva (barok-ni), brojeva (sedamnaest-i),
glagola (mir-ovati) i priloga (mjest-imice). Mogu biti domaćega (-ač, -ovati) i stranoga (-ist, -
irati) podrijetla. Sufiksi sudjeluju u trima tvorbenim načinima: sufiksaciji (učitelj-ica),
prefiksalno-sufiksalnoj tvorbi (pri-mor-je) i složeno-sufiksalnoj tvorbi (dug-o-prug-aš). U
sufiksaciji se na tvorbenu osnovu dodaje samo sufiks, dok kod prefiksalno-sufiksalne tvorbe
dolazi do istodobnog dodavanja prefiksa i sufiksa, a kod složeno-sufiksalne tvorbe dolazi do
istodobnoga slaganja dviju osnova i dodavanja sufiksa. Različiti sufiksi katkad mogu imati
isto tvorbeno značenje (npr. sufiksi -ač, -ik, -telj, -lac mogu označivati vršitelja radnje). Tada
govorimo o istoznačnim ili sinonimnim sufiksima. Tvorbeno istoznačne riječi (tj. riječi
tvorene istoznačnim sufiksima) mogu razjednačiti svoje leksičko značenje, pa se tako npr.
čitač upotrebljava za stroj (npr. optički čitač), a čitatelj za čovjeka. Norma može jednoj od
tvorbeno istoznačnih riječi dati prednost pred drugom, pa tako npr. riječ čitatelj ima prednost
pred riječju čitalac. Jedna riječ može imati više od jednoga sufiksa (npr. čitatelj-ica).

14. izvedenica
Lingv. riječ načinjena dodavanjem osnovi jednog ili više afiksa (pret-hod-an); izvedena riječ.

15. složenica
lingv. vrsta riječi sastavljena od dvije ili više osnova ili leksema (npr. austrougarski,
klorovodik).

16. etnik
Naziv za stanovnika naseljenoga mjesta, egije, zemlje (npr. Splićanin).

17. rečenica
Rečenica, u lingvistici, naziv za jezičnu jedinicu koja je predmet proučavanja → sintakse.
Postoje mnoge definicije rečenice, od tradicionalnih (»Rečenica je dio iskaza koji izražava
potpunu misao«) do suvremenih formalnih određenja rečenice (u nekim varijantama →
generativne gramatike), u kojima se ona shvaća kao apstraktna struktura koja predstavlja
polazište za primjenu određenih formalno odredivih pravila (derivacija ili transformacija). U
teorijama koje pokušavaju izdvojiti pravila na jezičnim razinama još višima od sintaktičke
(npr. lingvistika teksta), rečenica se određuje kao dio → diskursa koji se iz diskursa može
izdvojiti, ali tako da i preostali dijelovi diskursa budu nizovi rečenica; primjerice, u sljedećem
kratkom diskursu: Ivan je stigao pred kuću. Pozvonio je na vrata. Marija mu je otvorila., samo
cjeline odvojene točkama mogu se izdvojiti tako da i preostali dijelovi ostanu pravilni nizovi
rečenica; pokuša li se izdvojiti neki drugi niz riječi (npr. kuću pozvonio), preostali dio postaje
gramatički nepravilan (*Ivan je stigao pred je na vrata...).

18.sintaksa
sintaksa ili skladnja (latinski syntaxis < grčki σύνταξις: slaganje, uređivanje; skladnja), dio
gramatike koji proučava ustrojstvo i funkcije gramatičkih konstrukcija, odnosno jedinica
većih od riječi. Prema veličini gramatičkih konstrukcija može se razlikovati sintaksa fraze ili
sintagmatika (proučava slaganje riječi u skupine riječi ili izraze, odnosno u sintagme) i
sintaksa rečenice (bavi se ustrojstvom jednostavnih i složenih rečenica). Odnosi unutar
sintaktičkih konstrukcija dvojaki su te se mogu opisati duž dviju dimenzija. S jedne je strane
hijerarhijski odnos cjeline i njezinih dijelova, tj. sintaktičke jedinice i njezinih sastavnica.
Rečenica Ivan je zaspao može se podijeliti u dvije izravne (neposredne) sastavnice, imenski
izraz Ivan te glagolski izraz je zaspao. Taj se glagolski izraz može dalje raščlaniti na nove
izravne sastavnice, pomoćni glagol je i glavni glagol zaspao, pri čem su je i zaspao samo
posredne sastavnice cijele rečenice jer je između njih i cijele rečenice jedna hijerarhijska
međurazina. Broj hijerarhijskih razina unutar sintaktičke konstrukcije u teoriji je neograničen
jer se konstrukcije mogu opetovano udruživati u složenije konstrukcije. Druga vrsta odnosa
temelji se na ovisnosti, odnosno funkciji sastavnica unutar više jedinice, kako u odnosu prema
cijeloj jedinici tako i međusobno. Na razini fraze ili sintagme obično je jedna sastavnica
središnja i obvezna, dok je ostatak funkcionalno ovisan o tom dijelu, a može biti obvezan ili
neobvezan. Središnji se element naziva glavom ili jezgrom izraza, a ovisni dijelovi, već prema
tomu jesu li obvezni ili nisu te je li njihov broj, vrsta i oblik određen glavom ili nije, mogu biti
dopune ili modifikatori (npr. atributi). Funkcionalni odnosi unutar jednostavne rečenice
opisuju se s pomoću rečeničnih dijelova subjekta i predikata, odnosno izravnoga, neizravnog
objekta, predikatnog imena te priložnih oznaka različitih tipova. Poseban oblik funkcionalnog
odnosa dviju sastavnica koje imaju jednak status unutar konstrukcije naziva se koordinacijom
(npr. Ivan i Marija su zaspali). Koordinacijom se mogu povezivati ne samo cijele sintagme
već i njihovi dijelovi te nezavisne jednostavne rečenice u tzv. nezavisnosložene rečenice.
Složene rečenice mogu biti i zavisnosložene ako osim glavne rečenice sadrže jednu ili više
zavisnih rečenica koje funkcioniraju kao neki rečenični dio (npr. imenske ili priložne) ili kao
sastavnica rečeničnoga dijela (npr. odnosne rečenice). Istraživanja sintakse imaju dugu
tradiciju, no sve do razdoblja američkoga strukturalizma 1920-ih i 1930-ih uglavnom su bila
podređena morfološkim proučavanjima (tvoreći zajedno morfosintaksu). Brzi razvoj i
osamostaljenje sintakse kao discipline kulminirao je 1960-ih u generativnoj gramatici, gdje joj
je utemeljitelj N. Chomsky dao status okosnice cijeloga modela. Sintaksa je u središtu
formalnih i funkcionalnih teorija koje su se pojavile potkraj XX. st., poput relacijske
gramatike, različitih tipova konstrukcijskih gramatika, leksičko-funkcionalne gramatike itd.

19. upravni govor

Upravni je govor navođenje čijih riječi u rečenici: Fran je rekao: „Volim crtati.”
20.neupravni govor
neupravni ili indirektni govor (in-2 + direktan), sintaktička konstrukcija u kojoj se sadržaj
tuđega govora navodi bez doslovnoga citiranja. U pravilu nastaje tako da se upravni ili
direktni govor preoblikuje u zavisno složenu rečenicu, u kojoj tuđe riječi dolaze u zavisnoj
surečenici; usp. upravni govor: Ivan često kaže: »Ne dam se varati« prema neupravnom
govoru: Ivan često kaže da se ne da varati. Jedna od najuočljivijih razlika između upravnoga i
neupravnoga govora sastoji se u tome što u upravnom govoru lice autorovih (uvodnih) i tuđih
riječi može biti različito, dok je u neupravnom govoru usklađeno (kao u navedenom
primjeru).

21. red riječi

22.sročnost
Kongruencija - Gramatički odnos među članovima sintaktičkih jedinica u kojem dolazi do
izražaja morfološko slaganje (podudaranje) neke riječi, odn. oblika, s nekom drugom riječju
ili oblikom (ili drugim riječima i oblicima) po nekoj gramatičkoj kategoriji, npr. po rodu,
broju i padežu. To slaganje posebno se uočava, primjerice u hrvatskome između imenice (kao
određenice) i atributa (kao odredbenice), npr. jak vjetar, našoj kući, iz malog sela, te između
predikata i subjekta (u broju, rjeđe i u rodu), npr. Puhao je jak vjetar, Naša kuća nije bila
blizu, To malo selo nalazilo se na uzvisini. Službu odredbenice (tj. apozicije) može imati i
imenica, npr. grad Zagreb, rijeka Sava, selo Bosiljevo. U takvim slučajevima često izostaje
podudaranje u rodu i broju jer se imenice različitih rodova ne mogu međusobno podudarati u
rodu (npr. grad Požega, rijeka Dunav, selo Tolisa), a katkada ni u broju (npr. grad Vinkovci,
selo Bošnjaci). Često između predikata i subjekta ima i kolebanja u kongruenciji, u načelu
onda kada formalno slaganje dolazi u sukob sa slaganjem »po smislu«, npr. Kolege su došle i
Kolege su došli, Njuškalo se pojavilo i Njuškalo se pojavio, Telad je mirna i Telad su mirna
itd. Kada poziciju subjekta zauzima više imenskih riječi, pogotovo ako su one različita roda ili
broja, u hrvatskom jeziku vrijede posebna kongruencijska pravila, npr. Ivan i Petar nisu
uspjeli, Majka i sestra nisu došle, ali Sunce i ljeto još nisu stigli. U hrvatskoj gramatičkoj
terminologiji za kongruenciju se koristi i naziv sročnost.

23.lingvistika

jezikoslovlje (lingvistika), znanstveno proučavanje ljudskoga jezika, konkretnih (prirodnih)

jezika u pojedinim zajednicama i jezične komunikacije. To je proučavanje znanstveno po
tome što se temelji na promatranju, popisivanju, opisivanju, klasifikaciji i objašnjavanju
jezičnih činjenica, a suzdržava se od toga da među tim činjenicama predlaže izbor ili
preporučuje uporabu u ime estetskih, moralnih, vjerskih, političkih i sličnih načela. Po tome
»znanstveno« stoji u oprjeci prema »preskriptivnomu«, »normativnomu«, osiguravajući tako
da se ostane na području nepristrana istraživanja, bilježenja onoga što se doista govori ili piše,
a ne da se preporučuje kako bi trebalo govoriti ili pisati. Jezikoslovlje se sastoji od niza
pojedinačnih disciplina, već prema tomu kojim se jezičnim razinama bave (fonetika i
fonologija, uključujući i prozodiju, zatim grafemika, monematika /morfematika/ i
morfologija, sintaksa, tvorba riječi, leksikologija, semantika itd.) ili s kojega gledišta jeziku
pristupaju (psiholingvistika, sociolingvistika, pragmatika, tekstna lingvistika /lingvistika
teksta/, kognitivna lingvistika i dr.). – Iako je ljudsko zanimanje za jezik staro vjerojatno
koliko i ljudske zajednice (u mitologijama i vjerovanjima starih naroda jeziku se redovito
pridaje značajno mjesto), jezikoslovlje kao dobro definirano područje istraživanja nastalo je
početkom XIX. st., a istom u početku XX. st. postalo je u punom smislu te riječi znanstvenom
disciplinom s jasno određenim predmetom i pouzdanom metodologijom istraživanja. Tijekom
XIX. i u početku XX. st. jezikoslovlje se konačno odvojilo od filologije i gramatike, s kojima
je do tada bilo prepleteno. – No jezikoslovlje ima dugu pretpovijest. Prvi pokušaji sustavnoga
tumačenja i opisa jezika pojavili su se kod starih Grka u okviru filozofije, i zatim filološke
obradbe homerskih spjevova i drugih starih tekstova, a kod starih Indijaca u svezi s filološkim
naporima za očuvanje autentičnog oblika svetih vedskih tekstova. Dugo indijsko filološko
iskustvo, koje se u početku prenosilo usmeno, sistematizirao je opisujući sanskrt svojega doba
(i uspoređujući ga sa starijim vedskim) Pāṇini (oko V. st. pr. Kr.). On i njegovi sljedbenici
precizno su klasificirali glasove prema artikulacijskim značajkama, analizirali uzajamne
utjecaje glasova u govornom nizu, uočili glasovne alternacije, riječi podijelili prema
semantičkomu kriteriju na ime, glagol, prijedlog i česticu, analizirali morfeme od kojih se
sastoje riječi, sastavljali popise osnova i korijena. Takav tip opisa dijelom su preuzeli Kinezi i
Arapi; u Europi se za nj saznalo istom u XVIII. st., ali je ostavio traga u
poredbenopovijesnom jezikoslovlju XIX. st. Kod Grka se o jeziku raspravljalo u okviru
filozofije (jesu li imena stvarima po prirodi ili po dogovoru, po konvenciji – φύσεı ili ϑέσεı).
Razvijajući Platonovo naučavanje o jeziku (dijalog o jeziku Kratil), Aristotel je dao podjelu
na vrste riječi (ime, glagol, vezni element), odredio glavne dijelove rečenice i opisao glasove s
akustičkoga stajališta, a to je postalo osnovica za daljnju razradbu gramatike kod Grka. Na
temelju dostignuća filozofije, retorike i osobito kritike teksta homerskih spjevova, u III. i II.
st. pr. Kr. u Aleksandriji su se glasovni, gramatički i leksički podatci sistematizirali. Djelo
Dionizija Tračanina (II. st. pr. Kr.) Gramatičkο umijeće sustavno je izlaganje grčke gramatike,
a po njemu je sama gramatika i nazvana; nakon dvije vrste riječi kod Platona (ime i glagol),
tri kod Aristotela, pet kod stoika (ime, apelativno ime, glagol, član, veznik), Dionizije, kao i
njegov prethodnik Aristarh sa Samotrake, razlikuje osam vrsta riječi (član, ime /u koje su
uključeni pridjevi i brojevi/, zamjenica, glagol, particip /odvojen od glagola/, prilog /koji
obuhvaća i uzvik/, prijedlog, veznik); razrađene su i osnove sintakse. Takvu su gramatiku
preuzeli Rimljani i primijenili na latinski. Osim zanimljivih napomena Marka Terencija
Varona (116. do 27. pr. Kr.) o jezičnoj srodnosti i razvoju, dijalektalnim razlikama,
posuđivanju, Rimljani samoj disciplini nisu dali bitnih prinosa (ipak, mjesto člana, koji
latinski nije imao, Rimljani su uveli kao posebnu vrstu riječi uzvik). Preko kasnorimskih
gramatičkih djela Elija Donata (IV. st.) i Priscijana iz Cezareje (V/VI. st.) antičko naslijeđe
gramatičkoga opisa preuzeto je i sačuvano u srednjem vijeku i održalo se u tradicionalnim
školskim gramatikama. U srednjem vijeku obnovljene su rasprave o odnosu između imena i
predmeta u (novo)platonovskom i aristotelovskom duhu, a modisti su vodili značajne rasprave
o značenju. Na praktičnom planu, iz tih spekulativnih rasprava razvilo se razlikovanje
pridjeva i imenice mjesto jedinstvene kategorije imena. Unatoč pojedinačnim vrijednim
razmišljanjima koja nisu naišla na veći odjek (islandski gramatički opis iz XIII. st., Danteova
razmišljanja o romanskome jezičnom srodstvu i o jezičnom razvoju te vrlo točna klasifikacija
talijanskih dijalekata) srednji vijek nije doveo do bitnog napretka. No u srednjem vijeku
Biblija je bila prevedena i na neke pučke jezike, a ti su prijevodi bili potencijalni uzorci za
jezičnu usporedbu. U doba humanizma i renesanse ponovno su otkriveni mnogi antički
tekstovi o jeziku, a istodobno su pučki jezici postali predmetom opisa. Godine 1492. Elio
Antonio de Nebrija objavio je prvu potpunu gramatiku i prvi opsežan rječnik jednoga pučkoga
jezika, španjolskoga, a uskoro su se počeli opisivati i drugi pučki jezici. Velika geografska
otkrića te u idućim stoljećima kolonijalna osvajanja u Americi, Africi, Aziji i Australiji,
prevođenje Evanđelja na najrazličitije jezike i sl. otkrivali su nove jezične svjetove. U XVII.
st. treba spomenuti Gramatiku iz Port-Royala (1660; autori Antoine Arnauld i Claude
Lancelot), koja je trebala biti opća i razumska (logička) pa je nastojala gramatičke kategorije
poistovjetiti s logičkima. Osim toga, u XVII. i XVIII. st., s osnutkom akademija, pomno su
opisivani veliki kulturni europski jezici. Razvoju zanimanja za jezik pogoduje
prosvjetiteljstvo, racionalizam i enciklopedizam XVIII. st., sklonost usporedbama, i posebno
otkriće sanskrta (za što je zaslužan Hrvat iz Donje Austrije Filip Ivan Vesdin, redovničkim
imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo). Britanski sudac u Calcutti William Jones u
raspravi iz 1788. upozorio je na srodnosti sanskrta sa staroperzijskim i s europskim jezicima i
pretpostavio da su se svi oni razvili iz nekoga starijega jezika, koji se nije očuvao. I sam
Vesdin pisao je 1798. o podudarnostima između sanskrta, avestičkoga i germanskoga.

Činjenice nakupljene tijekom XVIII. st. počele su se sustavno istraživati. Godine 1816. Franz
Bopp objavio je prvi sustavan i razmjerno iscrpan prikaz morfoloških podudarnosti u
konjugaciji indoeuropskih jezika (analiza korijena i sufiksa) i time utemeljio poredbeno
jezikoslovlje (→ poredbenopovijesna lingvistika; Danac Rasmus Christian Rask dvije godine
prije Boppa napisao je djelo u kojem je uspoređivao nordijske jezike s drugim indoeuropskim
jezicima, ali je djelo objavio istom 1818; Rask je upozorio na važnost sustavne glasovne
podudarnosti kao kriterija za utvrđivanje jezičnoga srodstva). Poredbenoj dimenziji dodao je
Jacob Grimm (Njemačka gramatika, 1819–37) i povijesnu, proučivši u mnogobrojnim starim
tekstovima njemački i druge germanske jezike. Poredbenopovijesnu
(komparativnohistorijsku) metodu mogao je provjeriti i dotjerati Friedrich Christian Diez u
svojoj Gramatici romanskih jezika (1836–44), jer je njihovo zajedničko ishodište, latinski (za
razliku od praindoeuropskoga i od pragermanskoga), bilo vrlo dobro poznato. Pokušaj
Wilhelma von Humboldta da stvori opću lingvistiku (za Humboldta je jezik duhovna
djelatnost naroda kroz koju on izražava svoju individualnost, svoj »duh«) očito je bio
preuranjen, pa je u potpunosti valoriziran istom polovicom XX. st., ali se od Humboldta
održala rudimentarna tipološka klasifikacija jezika (→ tipološka lingvistika). Polovicom XIX.
st. počinje se, u medicini, fizici i sl., proučavati narav i fiziologija glasa, a te spoznaje o
fonetici sistematizirao je za potrebe lingvistike Eduard Sievers. Smatrajući jezik prirodnim
organizmom koji se rađa, živi i umire, August Schleicher nastojao je 1850-ih i 1860-ih na
proučavanje jezičnoga razvoja primijeniti Darwinovu teoriju, utvrdio je rodovsko stablo
indoeuropskih jezika, a u svezi s time zahtijevao je da se u proučavanju jezika primjenjuju
onako stroge metode kao i u prirodnim znanostima. Jednako je tako upozorio na
neravnomjernu dinamiku razvoja u pojedinim jezicima (litavski, koji je zabilježen kasno,
nerijetko ima oblike arhaičnije od sanskrtskih i starogrčkih), na potrebu poznavanja fonetike u
terenskim istraživanjima, kao i na važnost istraživanja živih jezika i govora, bez obzira na to
imaju li ili nemaju pisanu tradiciju (litavski i kašupski). Jedinstvenomu indoeuropskomu
prajeziku i mehanici rodovskoga stabla Johannes Schmidt suprotstavio je ideju
diferenciranoga prajezika i teoriju valova u razvoju. I drugi su lingvisti upozorili na značaj
proučavanja dijalekata kao i na utjecaj tzv. supstrata u razvoju jezika (Graziadio Isaia Ascoli).
Skupina mladih lingvista iz Leipziga pokrenula je 1878. tzv. mladogramatičarsku školu (Karl
Brugmann, Hermann Osthoff, nešto poslije kao glavni teoretičar Hermann Paul; →
mladogramatičari), prvu školu koja je, iako jednostrana, pružila prvu rigoroznu znanstvenu
metodu u jezikoslovlju, a temeljila se na osnovnoj pretpostavci da se jezici razvijaju prema
strogim i beziznimnim fonetskim zakonima, a ono što se ne može objasniti zakonima
objašnjava se analogijom. Ako se jezikoslovlje do tada razvijalo manje ili više linearno, od
tada se razvija u nekoliko paralelnih pravaca. Potkraj XIX. st. razvija se jezična psihologija
(Wilhelm Wundt) i semantika (Michel Bréal), koje su u određenom smislu riječi upozoravale
na ono što su mladogramatičari zanemarivali, ali je lingvistička geografija (Jules Gilliéron,
Jakob Jud, Karl Jaberg, Mario Roques) sustavno i žestoko kritizirala osnovne
mladogramatičarske postavke i upozoravala na mnogobrojne izvanjezične čimbenike u
razvoju jezika. Derivati su geografske lingvistike metoda Wörter und Sachen, španjolska
folklorna škola (Juan Ramón Menéndez Pidal) te arealna lingvistika Mattea Giulija Bartolija.
Preteče su modernoga razmišljanja o jeziku, od kojih je mnogo toga prihvatio i Saussure,
Amerikanac William Dwight Whitney i Poljak koji je dugo djelovao u Rusiji Jan Niecisław
Baudouin de Courtenay.

Posmrtnim objavljivanjem Tečaja opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea 1916 (prema

studentskim bilješkama s predavanja objavili su ga Saussureovi kolege i učenici) utemeljeno
je moderno jezikoslovlje (lingvistika) kao znanstvena disciplina u punom smislu te riječi. Iako
je već u doba nastanka mladogramatičarske škole objavio značajan rad koji je u praktičnim
rješenjima navijestio novu teoriju, tek u svojim predavanjima (između 1906. i 1913) Saussure
je jezik promatrao kao ljudsku instituciju i pokušao ga odrediti s pomoću nekoliko dihotomija
(antinomija): jezična djelatnost: jezik kao sustav / govor (kao primjena sustava u
komunikaciji), jezični znak: označeno / označitelj, pristup jeziku: interna lingvistika / eksterna
lingvistika, perspektiva proučavanja: sinkronija / dijakronija, odnosi u jeziku: in praesentia (ili
sintagmatski) / in absentia (poslije suženi na paradigmatske). Kako god bilo, vrijednost (koja
proizlazi iz odnosa) jedan je od ključnih pojmova ukupnoga Saussureova teoretskoga
konstrukta. Iako nije naišao na željeni prijam odmah nakon objavljivanja knjige, Saussureov
se nauk o jeziku pokazao iznimno plodotvornim. Njegov nasljednik u Parizu Antoine Meillet
inzistirao je na društvenoj dimenziji jezika (francuska sociološka škola) i da je to »sustav u
kojem se sve drži«, ali nije uočio mnogo toga bitnoga. Najdosljednijim tumačima i
nastavljačima Saussureova djela smatraju se pripadnici Praške škole, ponajprije njezin glavni
teoretičar Nikolaj Sergejevič Trubeckoj i glavni »animator« Roman Osipovič Jakobson (a i
jedan i drugi bili su odgojeni u ruskoj lingvističkoj i filološkoj tradiciji), kao i drugi suradnici.
Polazeći od Baudouina de Courtenaya i Saussurea razvili su (sinkronijsku i dijakronijsku)
fonologiju kao granu lingvistike, protumačili jezične funkcije, dali uzorke za strukturalni opis
morfologije, razvili tzv. aktualnu analizu rečenice, sustavno proučavali pitanja književnoga
jezika i pjesničkoga jezika itd. Nakon okupacije Čehoslovačke i Trubeckojeve smrti (1938)
Jakobson je, osobito u Americi, razvio binaristički pristup opisu jezika, posebno fonologije
(→ binarizam), te tzv. aprioristička tumačenja jezičnih činjenica (npr. osnovni glasovni
trokut), dok je »funkcionalist« i »realist« André Martinet, iako vanjski suradnik, vjernije
tumačio i razvijao prašku tradiciju i Saussurea kao autor mnogobrojnih studija o ključnim
jezičnim pitanjima (dvostruka artikulacija, riječ, klasifikacija monema, ekonomija u jeziku
itd.), posebice o fonologiji i dijakronijskoj fonologiji. Neke osnovne Saussureove postavke
(forma i supstancija, tipovi odnosa u tekstu itd.) do krajnjih su granica doveli predstavnici
glosematike (danskoga ili kopenhagenskoga strukturalizma), posebice njezin utemeljitelj i
glavni teoretičar Louis Trolle Hjelmslev, i jezikoslovlje pretvorili u strogu teoretsku
disciplinu. Dakako da je i u drugim zemljama (Rusija, Poljska, Rumunjska, Velika Britanija
itd.) bilo značajnih poklonika Saussureova nauka ili pak sljedbenika Praške škole i
glosematike.

U Americi su okolnosti bile nešto drugačije, pa je i razvoj jezikoslovlja tekao drugačije.

Antropolog (etnolog) i lingvist Franz Boas upozorio je da se europska poredbenopovijesna
metoda ne može uspješno primijeniti na proučavanje indijanskih jezika, koji nemaju pisane
tradicije i koje je moguće upoznati često samo fragmentarno, pa je počeo razvijati američki
deskriptivizam polazeći od onoga što se može izravno promatrati. Njegov učenik lingvist
(etnolingvist) Edward Sapir po mnogočemu je blizak Saussureovim rješenjima (obojica su
poznavala radove W. D. Whitneya, a Sapir je imao dobar uvid u Saussurea), iako mu je
nazivlje posebno i primjereno ponajprije američkim okolnostima. Leonard Bloomfield,
biheviorist, strogo je polazio od toga da se valjan jezični opis može izvesti samo na temelju
onoga što se može izravno i nepristrano promatrati, bez introspekcije, a to je ponašanje (jezik
je samo jedan od oblika ljudskoga ponašanja; → biheviorizam). Jedan od oblika ponašanja
jedinica njihova je distribucija, a distribucijsku analizu jezika razvili su i formalizirali
Bloomfieldovi učenici Zellig Sabbetai Harris, Charles Francis Hockett i George Leonard
Trager (→ distribucionalizam), koji su također razvili i analizu na izravne (neposredne)
sastavnice. Kako su se i europski i američki strukturalizmi ponajprije bavili jezikom samim za
sebe, a zanemarili veze jezika s izvanjezičnim svijetom, već uoči II. svjetskog rata, a osobito
nakon njegova završetka, jezikom se bavi i obavijesna teorija, jezik se počinje proučavati
statistički i matematički, proučavaju se psihološki aspekti komunikacije i učenja jezika (→
psiholingvistika), sve se veća pozornost poklanja društvenim aspektima jezika (→
sociolingvistika) uključujući i pitanja bilingvizma i teorije jezika u kontaktu (Uriel Weinreich,
Einar Ingvald Haugen), tekstnoj lingvistici, pragmatici, kognitivnoj lingvistici. Kako ni
tradicionalni američki strukturalizam (Bloomfield i sljedbenici) ni analiza na izravne
sastavnice nisu u opisu mogli riješiti pitanje dvosmislenosti i diskontinuiranih sastavnica,
Harrisov učenik Noam Avram Chomsky izradio je strogu i visoko formaliziranu metodu
jezične analize, poznatu kao transformacijsko-generativna (ili preobrazbeno-proizvodna)
gramatika (usp. i generativna ili proizvodna gramatika). Iako je sam autor, nakon prve verzije
(1955), u nekoliko navrata teoriju dorađivao, pa neke postavke i značajno mijenjao, ona je
doživjela golem uspjeh i u Americi i u Europi, ali je istodobno na nju bilo i mnogo oštrih
reakcija koje su joj poricale svaku znanstvenost. U jezikoslovlju danas u pogledu pristupa
jeziku te metoda analize i opisa vlada velika raznolikost, pa ima veći broj pristupa koji se
često kombiniraju i dopunjuju.

Od kraja XIX. i početka XX. st. hrvatski su jezikoslovci ravnopravno sudjelovali u

europskom razvoju s Vatroslavom Jagićem, Josipom Florschützom, Tomislavom Maretićem.
U međuratnome razdoblju romanist Petar Skok i slavist Stjepan Ivšić pripadali su samomu
vrhu u odgovarajućim područjima, iako nisu u metodologiji sami primjenjivali sve značajne
novine u jezikoslovlju njihova doba. Petar Guberina jedan je od prvih hrvatsku jezikoslovnu
javnost upoznao sa stilistikom Charlesa Ballyja, a posredno i sa Saussureovim naukom.
Saussureovu lingvistiku prvi je na Sveučilištu počeo sustavno poučavati Vojmir Vinja, a
slično je činio Zdenko Škreb za fonologiju. S osnutkom Zagrebačkoga lingvističkoga kruga
(1956), koji su niz godina vodili Radoslav Katičić i Bulcsú László, najmodernije metode
jezikoslovnih istraživanja polako je prihvatio velik broj jezikoslovaca, a moderno
jezikoslovlje ušlo je i u sveučilišnu nastavu. Svojim radovima hrvatsko su jezikoslovlje
modernizirali osobito anglist Rudolf Filipović, talijanisti Žarko Muljačić i Pavao Tekavčić,
slavist Dalibor Brozović i dr.

24. jezik

U najopćenitijem smislu riječi, jezik je sustav glasovnih znakova, specifičan za svaku jezičnu
zajednicu (»narod«, ili sličnu skupinu) i povijesno uvjetovan, koji služi ponajprije za
sporazumijevanje (komunikaciju; razmjenu obavijesti, misli, osjećaja i sl.), ali i samo za
izražavanje. U modernoj lingvistici (F. de Saussure, Praška škola, funkcionalizam A.
Martineta, pa i američki strukturalizam), jezik (franc. langue) smatra se sustavom odnosa (tj.
sustavom znakova kojima vrijednost proizlazi iz odnosa), ili još točnije skupom /pod/sustava
koji su jedni povezani s drugima, a kojih elementi dobivaju vrijednost samo zahvaljujući
odnosima ekvivalencije (istovrijednosti, istoznačnosti), diferencijacije i opozicije (opreke)
prema drugim elementima s kojima ih oni povezuju. – Unatoč osnovnoj podudarnosti,
definicija jezika razlikuje se od škole do škole i od lingvista do lingvista i terminologijom i
pojmovljem. Za generativnu gramatiku N. A. Chomskoga jezik se može poistovjetiti s trima
ili četirima samostalnim modulima, koji su u međusobnoj interakciji u jezičnoj djelatnosti: 1.
niz apstraktnih pravila koja određuju sintaktičke strukture, 2. leksikon (rječnik) i 3. fonološka
reprezentacija (neke varijante generativizma pridodaju i samostalnu semantičku
reprezentaciju). U novijim verzijama generativne gramatike gramatička se pravila (načela)
svih jezika svijeta smatraju univerzalnima, dijelom ljudskoga biološkog evolucijskog
naslijeđa, dok se pojedini jezici razlikuju samo parametrima, ograničenjima na djelovanje
univerzalnih načela, i različitim rječnicima. Prema funkcionalističkoj definiciji (A. Martinet),
jezik je sredstvo za komunikaciju prema kojem se, različito u svakoj zajednici, ljudsko
iskustvo analizira (raščlanjuje) na moneme (morfeme), jedinice koje imaju značenjski sadržaj
i glasovni izraz; taj se pak glasovni izraz dalje raščlanjuje na razlikovne i uzastopne jedinice,
na foneme, kojih je u svakom jeziku određen broj i kojima se narav i uzajamni odnosi također
od jezika do jezika razlikuju. Osim te zajedničke osnovice, ne može se smatrati lingvističkim
ništa što se od jezika do jezika ne može razlikovati. Iz toga proizlazi da su osnovne jedinice
svakoga jezika, svaki na svojoj razini, fonemi i monemi (morfemi). Iz dvostruke
artikuliranosti jezika dalje proistječe da se jezici ne mogu promatrati kao pretisak vanjskoga
svijeta, da oni nisu nomenklature, popisi etiketa koje se vezuju uz već gotove stvari i
pojmove, nego da svaki poseban jezik znači nužno posebnu, drugačiju analizu vanjske
stvarnosti, odn. ljudskoga iskustva (i to na razinama svake od dviju artikulacija). – Jezične su
jedinice nužno u dva tipa odnosa: u odnosu s jedinicama koje, ispred i iza njih, dolaze u
govornome nizu, u poruci (sintagmatski odnosi), i u odnosu s jedinicama koje bi mogle doći
na istoj točki poruke (izričaja) da je izbor bio drugačiji (paradigmatski odnosi, odnosi između
jedinica koje pripadaju istomu komutacijskomu razredu). – U svakoj jezičnoj zajednici
(kroatofonoj, anglofonoj, frankofonoj itd.) takav je sustav zajednički ukupnosti korisnika
(govornika) danoga jezika. Taj »apstraktni sustav« ostvaruje se u mnogobrojnim
komunikacijskim činovima (oblikovanju i interpretaciji poruka), koje pak moderna lingvistika
od F. de Saussurea naovamo označuje kao govor (franc. parole). Jezik (langue) repertoar je
ukupnih mogućnosti kojima se korisnici (govornici) služe kako za proizvodnju poruka
(izričaja) tako i za njihovu interpretaciju. Jezik je dakle proizvod i svojstvo društva, a govor je
individualna njegova sastavnica (ostvaraj). Jezik je kolektivni prešutni ugovor kojemu se
moraju podvrgavati i pokoravati svi članovi dane jezične zajednice ako se žele
sporazumijevati. Dakako, pri opisu jezika, koji se sam ne može izravno promatrati, polazi se
od analize konkretnih izričaja kako bi se došlo do ukupnih mogućnosti sustava. – To što svaki
član jezične zajednice mora poznavati i upotrebljavati jezični repertoar (jezik kao sustav) i
smatrati ga u načelu istovjetnim s onime kojim se služe drugi pripadnici iste zajednice, ne
znači da je taj repertoar potpuno jedinstven, ni da ga svi pojedinci podjednako dobro poznaju;
pod pojmom jezika (kao sustava – langue) okupljaju se one uporabe koje preciziraju bitne
značajke zajedničkoga repertoara. Unatoč integrirajućemu značaju svakoga jezika, unutar
svakoga od njih podjednako su značajne i sinkronijske varijacije: razlikuju se jezične razine
(familijarna, njegovana, tehnička, pučka itd.) svojstvene određenim društvenim
podskupinama (obitelj, profesionalne skupine i sl.), čemu valja dodati i različite tipove argoa
(šatrovačkoga) i žargona, zatim zemljopisne varijacije (narječja, dijalekti, mjesni govori) te,
napokon, i razliku između pisanoga i govornoga jezika, od kojih svaki raspolaže nekim
specifičnostima i vlastitim zakonitostima. Unatoč takvim varijacijama, individualnima i
skupnima, unutar istoga jezika (langue) uvijek je moguć veći ili manji stupanj
sporazumijevanja, ali su međe posebnih jezika određene nerijetko i izvanjskim čimbenicima
povijesnoga, političkoga, vjerskoga, kulturnoga itd. reda. Naravno, svaka se takva varijacija
može promatrati i kao neovisni sustav ili se, u danim okolnostima, u samostalni sustav
razvojem pretvoriti. Kako god bilo, osim što je sustav koji funkcionira u danome vremenskom
presjeku, na sinkronijskoj razini (time se bavi sinkronijska lingvistika), jezik se u svakom
času mijenja, a između funkcioniranja i razvoja nema proturječja: jezik se mijenja upravo zato
što funkcionira, zbog nestalne ravnoteže između komunikacijskih potreba i inercije kako
pojedinca (govornika) tako i društva. Razvojem jezika u vremenskom presjeku bavi se
dijakronijska lingvistika.
25. govor

Govor, zvučno sredstvo ostvarenja jezika (za razliku od pisma koje je likovno).

1. Sustav verbalnih i neverbalnih znakova koji imaju značenje i koji se koriste u komunikaciji
među ljudima. Neki elementi neverbalnoga govora mogu se razviti i u životinja (npr.
primata). U užem smislu pod govorom se razumijeva komunikacija riječima. Drži se da u
čovjekovu mozgu postoji naslijeđeni sklop povezanih područja koji djetetu omogućuje
postupno učenje govora i razumijevanje fonoloških, sintaktičkih i semantičkih aspekata
govora. Da bi dijete naučilo govoriti, nužni su poticaji i potpora sociokulturne okoline u kojoj
ono živi, jer djeca koja žive u socijalnoj izolaciji do puberteta i uz višegodišnju intenzivnu
rehabilitaciju mogu naučiti samo najosnovnije sastojke govora. Temelj je za razvoj govora u
djeteta tzv. »gukanje«, kada dijete proizvodi gotovo sve zvukove koji se govornim aparatom
mogu proizvesti. Svako dijete ima temelj za stjecanje bilo kojega jezika. Prve riječi dijete
izgovara u dobi približno od 10 do 13 mjeseci. Zajedničkim utjecajem razvoja djetetovih
kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti i verbalnog ponašanja osoba koje se djetetom bave
njegov govor postaje sve složeniji. Osim u sporazumijevanju među ljudima, govor igra
značajnu ulogu u procesima mišljenja. Velik dio mišljenja odvija se u riječima i rečenicama.
Neki psiholozi pretpostavljaju da nema misli bez govora, ponajprije tzv. tihog ili unutarnjeg
govora, koji se očituje u malim pokretima govornog aparata. Iako tihi govor nije nužan za
mišljenje, govor kao sustav pojmova i pravila njihova kombiniranja znatno utječe na
mišljenje. Područja u mozgu koja omogućuju izgovaranje riječi i razumijevanje govora u
većine ljudi (kako dešnjaka tako i ljevaka) smještena su u lijevoj polutki. Poremećaji u
mozgovnom ustrojstvu govora dovode do različitih govornih poremećaja koji se zajedničkim
imenom nazivaju afazije. Psihološkim aspektima govora bavi se posebno područje psihologije
– psiholingvistika.

2. Fonetski pristup tumači govor kao glasovno-sluhovnu pojavu namijenjenu jezičnomu

sporazumijevanju: proizvodi se govornim organima i prenosi do slušnih, koji jezično obrađuju
zvučne znakove. Tri su glavne djelatnosti: pokretanje (inicijacija), kojim se potiče strujanje
zraka, glasničenje (fonacija), kojim se mijenja zračna struja što prolazi između glasnica, i
oblikovanje (artikulacija), kojim se prekida ili oblikuje zračna struja kako bi se proizveli
posebni glasovi. Proizvodnjom, prijenosom i obradbom govora bavi se govorna (ili govorno-
slušna) znanost, koja osim fonetike uključuje anatomsku, fiziološku, neurološku i akustičku
stranu.

3. Lingvistički pristup tumači govor kao pojavu koja se, osim fonetski, može raščlaniti i
fonološki, i morfološki, i sintaktički i semantički. Govor je pojava kada se pojedinac služi
jezikom u određenoj situaciji (franc. parole) suprotstavljena jeziku kao sustavu što ga dijeli
skupina govornika ili zajednica (franc. langue, prema F. de Saussureu).

4. U kroatistici (i slavistici), govor je osobiti jezik nekoga kraja ili neke skupine, jedan od
potpojmova narječju (npr. ikavski čakavski govori, ikavsko-ekavski…, ili pak podravski
govori).

5. U govorništvu (retorici), govor je osobita vrsta djela s utvrđenim oblikom i sastavom.

26. znak
znak.

1. Općenito, sve što od onoga što je prethodno spoznato vodi spoznaji nečega drugoga. Kako
bi ispunio tu zadaću, između znaka i označenoga mora postojati jasno uočljiva povezanost. S
obzirom na to razlikuju se prirodni znakovi, čija je veza s označenim prirodna (npr. plač
djeteta), i proizvoljni (arbitrarni) ili konvencionalni znakovi (razvijeni jezik i pismo), dok je
između njih simbol, koji sadrži elemente jednih i drugih, ali se od znakova razlikuje po tome
što povrh sebe upućuje na nešto drugo, što on sam nije. Znakovi uvijek stoje za nešto, oni
naznačuju (poput kazaljke na satu) ili izravno zastupaju označeno (npr. ključevi grada koji se
predaju njegovu osvajaču kao znak predaje i pokornosti). U suvremenoj logici razvijen je opći
nauk o znaku. On se dijeli na signifiku (opći nauk o sredstvima međuljudskoga
sporazumijevanja), sintaktiku (nauk o međusobnom odnosu znakova), semiotiku (nauk o
nizovima ili skupinama znakova u njihovoj povezanosti s označenim) i pragmatiku (nauk o
odnosima između znakova i njihovih korisnika).

2. U lingvistici (jezični znak), osnovna jedinica jezika kao semiološkoga sustava. Termin je u
lingvistiku uveo F. de Saussure. Sukladno tomu jezik je za Saussurea sustav jezičnih znakova.
Time odbacuje tvrdnje o jeziku kao nomenklaturi, skupu naziva koji predstavlja predmete
izvanjezičnoga svijeta (→ referent). Svaki je jezični znak cjelina koja se sastoji od dvaju
neraskidivih i automatski povezanih dijelova. To su označitelj (akustička slika) i označeno ili
označenik (pojam). Jezični znak ne spaja jednu stvar i jedno ime, nego pojam i akustičku sliku
(glasovnu predodžbu). Odabir termina jezični znak Saussure opravdava tvrdnjom da simbol
nije posve arbitraran, tj. proizvoljan, pa kao lingv. termin nije posve prikladan. U simbolu se
nerijetko krije neki rudiment prirodne sveze između označenika i označitelja. Simbol pravde,
vaga, ne bi mogao biti zamijenjen nekim drugim predmetom, primjerice kolima. Time
Saussure ističe prvu od dviju temeljnih značajki jezičnoga znaka, njegovu arbitrarnost.
Arbitrarnost omogućuje relativnu stabilnost jezičnoga znaka i znači da je označitelj
nemotiviran, dakle proizvoljan u odnosu na označeno ili označenika (pojam) s kojim u
stvarnosti nema nikakve sveze. Ne postoji nikakva motivacijska sveza između označitelja s-t-
a-b-l-o i označenika »stablo«. Dvije su vrste jezičnoga znaka kojima Saussure pridaje
relativnu motiviranost, tj. koji mogu prizvati svojstva referenta na koji se odnose. To su
onomatopeje i uzvici. Kod onomatopeja izbor označitelja nije uvijek posve arbitraran jer
nerijetko ostavlja dojam sugestivne zvučnosti s obzirom na referent na koji se odnosi. Tako
glagoli šuškati, cvrkutati, zviždati nisu posve arbitrarni jezični znakovi jer njihovi označitelji
oponašaju zvukove koji se proizvode radnjama označenima tim glagolima. Uzvici su također
djelomično motivirani jer se u njima prepoznaju spontani izrazi stvarnosti kao u: jao, uf.
Druga je značajka jezičnoga znaka linearni karakter označitelja. Akustički označitelji
raspolažu samo crtom vremena, oni tvore lanac i slijede jedan za drugim.

3. Temeljeći se na lingvističkoj koncepciji znaka (veza označenog i označitelja), teorija

književnosti i semiotika polaze od toga da se predstavljeno naziva označenim, predstavljač
označiteljem, a sâmo predstavljanje prikazivanjem, predočavanjem, referencijom, značenjem
ili označivanjem. Ovisno o pristupu, i označeno se može definirati kao predodžba, pojam,
fizički predmet, stanje stvari ili drugi znak. Umjesto označitelja različiti su teoretičari rabili
pojmove znaka, reprezentamena, simbola, imena, termina, znakovnoga sredstva i sl. Unatoč
različitoj terminologiji, suvremeni se pristupi znaku ipak mogu podijeliti u dva osnovna
smjera: strukturalistički i pragmatički. Usmjeravajući pozornost na problem tvorbe značenja,
predstavnici prvoga shvaćanja, poput F. de Saussurea i L. T. Hjelmsleva, zagovarali su tzv.
dijadni model znaka. Stavljajući u prvi plan pitanje referencije, autori poput Ch. S. Peircea i
Ch. Morrisa (i njihovih učenika) inzistirali su na trijadnom modelu znaka. Prvi polaze od
čvrste, konvencijom određene veze ekvivalencije između označitelja i označenoga te tako
sužavaju preširok pojam znaka kako bi ga mogli podvrgnuti kompetencijskoj analizi, a drugi
polaze od labave inferencijske veze bliskosti između označitelja i označenoga te tako nastoje
proširiti, iz njihove perspektive preuzak, pojam znaka, kako bi ga mogli uklopiti u kontekst
komunikacije. Budući da suvremena semiotika nastoji obuhvatiti najrazličitije tipove znakova
i znakovnih sustava (prometni znakovi, jezik gluhonijemih, pomorski simboli, govor tijela i
dr.), U. Eco je 1990-ih pokazao da se jezični znak, koji je poslužio kao uzorak
(suvremenomu) poopćavanju pojma znaka, u tradiciji promišljanja znakova (od Hipokrata,
Parmenida, Aristotela, stoika, Kvintilijana do sv. Augustina i Tome Akvinskoga), smatrao
nepouzdanim, zbog čega navodi na pogrješne zaključke. Preosmišljavajući Hjelmslevov
pojam znakovne funkcije (kao solidarne veze između dvaju funktiva, izraza i sadržaja) i
oslanjajući se na Peirceovu koncepciju, Eco zaključuje kako je odnos podudarnosti između
označitelja i označenoga na kraju moguće uspostaviti jedino zaključivanjem ili
interpretacijom koja uključuje izbor i primjenu odgovarajućih operatora i okvira. Na taj način
pojam znaka biva uklopljen u proces semioze.

27. distinktivna obilježja

Distinktivna ili razlikovna obilježja, temeljne sastavnice fonema, npr. zvučnost, prekidnost,
napetost. Fonem se može odrediti i kao skup istodobnih (simultanih) razlikovnih obilježja,
odnosno kao zajednički nazivnik za skupinu razlikovnih obilježja. Razlikovna obilježja
ograničena su ljudskim izgovornim i slušnim mogućnostima. Foneme svih jezika moguće je
opisati s pomoću maloga broja razlikovnih obilježja koja pripadaju općem sustavu. Jezici se
razlikuju po skupinama tih obilježja koja tvore njihove foneme. Npr. hrvatski i talijanski
nemaju zaokružene prednje samoglasnike, dok ih njemački, francuski i madžarski imaju.

28. morfem
Morfem (prema grč. μορφή: oblik, po uzoru na fonem), najmanja jezična jedinica koja ima i
izraz (morf) i sadržaj (značenje) i koja nije članjiva na manje jedinice sa značenjem. Po naravi
svojega značenja morfemi se dijele na leksičke i gramatičke. Tako npr. riječ klupa sadrži dva
morfema. Prvi je leksički morfem klup-, koji znači »predmet od drva koji služi za sjedenje«, a
drugi gramatički morfem -a, koji znači »nominativ jednine ženskoga roda«. Leksički morfemi
dijele se obično na korijenske i tvorbene (ili afiksalne). Tako su u riječi klupica tri morfema:
dva leksička i jedan gramatički (-a). Morfem klup- je korijenski, i on nosi temeljno značenje
riječi, a morfem -ic- je tvorbeni, afiksalni (u ovom slučaju sufiksalni), i on služi za tvorbu
(nove) riječi (riječi klupica od riječi klupa). U ovom slučaju ima deminutivno značenje (tj.
služi za tvorbu umanjenice). Tvorbeni ili afiksalni morfemi dijele se na prefiksalne, npr. iz- u
riječi izraditi, i sufiksalne, npr. -nik u riječi radnik. Na leksičke i gramatičke morfeme djeljive
su samo promjenljive riječi: imenice (klup-a), zamjenice (moj-a), pridjevi (star-a) i glagoli
(sjed-e), a nepromjenljive imaju samo korijenske morfeme. Takve su riječi prilozi (tamo,
sutra), prijedlozi (nad, zbog), uzvici (ej, jao) i čestice (zar, li).

29.sintagma
U lingvistici, opći naziv za skupinu riječi u nekom sintaktičkom odnosu, npr. za imenicu s
njezinim atributom (velika kuća), pridjev s prilogom koji ga modificira (npr. vrlo velik), itd.
Gdjekad se značenje izraza sintagma sužuje samo na one skupine riječi među kojima postoji
čvrsta značenjska veza, pa se zajedno koriste u fiksnim, gotovo leksikaliziranim izrazima, npr.
kuća duhova i sl. Na koncu, termin sintagma katkad se koristi i kao prijevod engl. termina
phrase, koji označuje sintaktičku strukturu manju od surečenice (engl. clause), npr. imensku
sintagmu (engl. noun phrase) poput ta velika bijela kuća, ili prijedložnu sintagmu (engl.
prepositional phrase) poput na tom velikom stolu. Drugi prevode engl. phrase kao skupina, pa
se govori o imenskim skupinama, prijedložnim skupinama, itd. Neki lingvisti sintagmom
nazivaju i skupine morfema (monema) koji tvore jednu fonetsku riječ, ali obavljaju funkciju
jednoga dijela rečenice (ljudima, ljude, brodom, srećom i dr.).

30. diskurs
U lingvistici, nadređeni pojam za različite tipove teksta; upotrebljava se u različitim
značenjima; u lingvistiku je pojam diskurs uveo američki lingvist Z. S. Harris (1952) i njime
označio vezani slijed rečenica ili izričaja, uključivo sve skupine rečenica koje nisu slučajne
nakupine već rečenice što ih u slijedu izgovori ili napiše jedna ili više osoba, čime je
obuhvaćen svaki stvarni jezični događaj; K. L. Pike (1954) određuje diskurs kao proizvod
interaktivnog procesa u sociokult. kontekstu, a za Malcolma Coultharda (1977) diskurs je
konverzacijska interakcija; diskurs je predmet proučavanja antropologije, spoznajnih
(kognitivnih) znanosti, pragmatike i tekstne lingvistike.

31.semantika
semantika (franc. sémantique, prema grč. σημαντιϰός: koji ima značenje).

1. Nauk o značenju i sustavu znakova. Semantika se bavi vidovima značenja koji su izraženi u
jeziku ili nekoj drugoj vrsti reprezentacije. Dva su glavna područja istraživanja: odnos koji
znak ima prema stvarnom ili mogućemu predmetu u svijetu te odnos koji znak ima prema
drugomu znaku, a poglavito prema mentalnim znakovima, pojmovima. Prema R. Carnapu,
semantika se dijeli na čistu semantiku ili proučavanje umjetnih ili formalnih jezika i
primijenjenu semantiku ili proučavanje prirodnih jezika kao što su hrvatski, engleski i dr.
Filozofska semantika govori o referenciji, istinosnim uvjetima, intencionalnim pojmovima
kao što su značenje i sinonimije.

2. Lingv. disciplina koja se bavi opisom značenja u jeziku. Začetnikom semantike kao
suvremene znanstv. discipline smatra se M. Bréal, koji je u knjizi Ogled o semantici (1897)
zacrtao njezine temeljne teorijske postavke i istaknuo važnost nekih pojavnosti, npr.
sinonimije i polisemije, koje su i u današnje doba jedna od okosnica semantičkih teorijsko-
metodoloških pitanja. Mnogi su lingvisti izbjegavali baviti se semantikom smatrajući ju
najmanje egzaktnom od svih lingv. disciplina ponajprije zbog neadekvatna metodološkog
aparata koji se koristio introspekcijom, podložnom znanstveničkoj subjektivnosti. Drugi je
razlog odbijanja semantike kao relevantne lingv. discipline bio i to što ona opisuje značenje
kao pojavnost koja pokazuje da između jezika i stvarnosti postoji sprega te da je jezik teško
promatrati kao autonoman sustav. Semantika je tijekom razvoja pokušala razviti modele
semantičkog opisa koji su težili znanstv. objektivnosti i egzaktnosti, posebice na području
leksičke semantike. Takvi su bili npr. modeli poput semičke ili komponencijalne analize, koji
su naišli na mnoge kritike. Budući da su težili objektivnosti, odveć su se oslanjali na opis
pojavnosti stvarnoga svijeta označene nekom riječju, tj. leksemom. Premalo se pozornosti
posvećivalo načinu na koji riječ ostvaruje značenje unutar jezika samog, odn. u jezičnoj
uporabi. Neki su lingvisti poput L. Bloomfielda predlagali oslanjanje semantike na egzaktne
znanosti, ponajprije prirodne, što se također pokazalo neuspješnim jer nije odgovaralo
prirodnomu znanju govornika o značenju neke riječi. Tako je sol za govornike ponajprije
začin, a tek potom mineral kem. sastava NaCl. Dio semantike koji se bavi opisom značenja
riječi naziva se leksička semantika i opisuje različita načela semantičkoga strukturiranja
pojedinačnoga leksema, kao npr. odnos denotacija/konotacija, zatim polisemiju, ali i različita
načela međuleksičkoga strukturiranja, kao npr. kod sinonima, antonima, hiperonima i
hiponima i dr. Semantika je povezana i s ostalim lingv. disciplinama, morfologijom i
sintaksom. Morfem kao najmanja jezična jedinica koja posjeduje značenje također je
predmetom semantike. Tako se opisuju primjerice različita značenja nastavaka za tvorbu
umanjenica, posvojnosti u jezicima koji posvojnost morfološki izražavaju. Sveza sintakse i
semantike promatrala se različito kroz različite teorijske okvire i lingv. smjerove. Najočitiji je
primjer isticanja nevažnosti semantike u okviru sintaktičkog opisa lingvistika N. Chomskoga.
On je u početcima zagovarao potpunu autonomnost sintakse u odnosu na semantiku tvrdeći da
rečenica gramatički može biti ispravna, a da pri tom bude posve besmislena. L. Tesnière,
jedan od najznačajnijih predstavnika sintaktičkoga funkcionalizma u Europi, ističe, protivno
Chomskomu, da se sintaktičke strukture u jeziku ne mogu promatrati odvojeno od
semantičkih jer rečenica bez značenja nema nikakvu komunikacijsku svrhu. Važnost opisa
značenja u okviru sintaktičkoga opisa isticao je i Charles Fillmore. Njegovi dubinski padeži,
poslije u različitim sintaktičkim modelima nazvani i semantičke uloge, pokazuju da sintaksa
nije autonomna i neovisna o semantici jer se u sintaktičkim strukturama odražavaju i
realiziraju odnosi među pojavnostima stvarnoga svijeta. Npr. u rečenici Ivan vodi psa u šetnju
Ivan je u sintaktičkoj funkciji subjekta, ali je njegova semantička uloga agens – živi vršitelj
neke radnje; riječ pas je u sintaktičkoj funkciji izravnog objekta, a u semantičkoj ulozi
pacijensa – živoga trpitelja radnje. Semantičke uloge imaju važno mjesto u tzv. funkcionalnim
sintaktičkim pristupima koji jezik tumače s obzirom na njegovu komunikacijsku i kognitivnu
funkciju, a temelje se na činjenici da jezikom prenosimo obavijesti o odnosima među
pojavnostima stvarnoga svijeta i da jezik odražava način na koji poimamo stvarni svijet. Ta su
obilježja jezika sadržana u njegovoj semantičkoj strukturi, tj. u značenju. Suvremeni pristupi u
leksičkoj semantici temelje se na sprezi sintakse i semantike, tj. na činjenici da leksemi, odn.
riječi, svoje pravo značenje ostvaruju u kontekstu, u uporabi, tj. u sintagmatskom okruženju te
da bez kontekstualne analize nema valjana opisa značenja. Sprega semantike s ostalim lingv.
disciplinama nezaobilazna je u suvremenim lingv. teorijskim okvirima. Značenje prožima sve
jezične razine, ono je nezaobilazno u sustavnom opisu jezičnih struktura, zbog čega semantika
postupno zauzima sve važnije mjesto u lingvistici.

32.semantem
Semantem (semant[ika] + [fon]em), jedan od triju dijelova semema. Ostala su dva klasem i
virtuem. Semantem zajedno s klasemom odgovara denotativnomu dijelu značenja leksičke
jedinice ili semema. U nekim teorijama semantem tvore specifični semovi koji zajedno s
generičkim semovima što tvore klasem pripadaju denotativnim semovima. Specifični semovi
koji tvore semantem opisuju razlikovni dio denotativnoga značenja određenoga leksema u
odnosu na ostale lekseme semantičkoga polja, kao npr. sem »s rukonaslonom« prema kojemu
se naslonjač razlikuje od stolca. Generički semovi koji tvore klasem opisuju dio
denotativnoga značenja prema kojem određeni leksemi tvore neko semantičko polje i prema
kojemu su u odnosu s ostalim jedinicama leksika, kao npr. semovi »neživo«, »materijalno« za
semantičko polje ‘sjedalica’.

33. leksikologija i leksikografija

Leksikologija (grč. λεξıϰός: koji se tiče riječi + -logija), jezikoslovna disciplina koja
proučava leksički sustav općenito u jeziku ili u pojedinom jeziku. Glavna je leksička jedinica
leksem, koji se shvaća kao riječ u ukupnosti njezinih oblika i značenja. U užem smislu riječi,
leksikologija proučava načine popunjavanja i razvoja leksika, odnos leksika i izvanjezične
stvarnosti, leksičke razrede, raslojenost leksika, semantičku strukturu višeznačnica,
semantičke paradigmatske odnose među leksičkim jedinicama: antonimiju, hiponimiju,
homonimiju, meronimiju, paronimiju, sinonimiju, proučava leksičke jedinice i kao
komunikacijske jedinice pa ju zanimaju i sintagmatski odnosi, osobito leksička spojivost. U
širem smislu riječi, leksikologija obuhvaća tvorbu, etimologiju, onomastiku, terminologiju i
frazeologiju. Iako svaka od njih proučava dio leksičkoga sustava ili mu pristupa s posebnog
aspekta, danas se sve više smatra da su to samostalne jezikoslovne discipline s kojima
leksikologija ima mnogo dodirnih točaka, kao što ih ima i s drugim disciplinama kojima je
predmet istraživanja riječ. Iako je riječ i njezino značenje jedno od najstarijih filozofskih
pitanja, leksikologija se kao jezikoslovna disciplina osamostalila tek posljednjih desetljeća
XX. st., čemu su pridonijeli nagli razvoj leksičke semantike, uzlet i odvajanje leksikografije s
kojom se leksikologija isprepletala, uvođenje leksikologije u sveučilišnu nastavu,
međunarodni znanstveni leksikološki skupovi i sintetski radovi, npr. Ogledi o općoj i ruskoj
leksikologiji (Očerki po obščej i russkoj leksikologii, O. S. Ahmanova, 1957), Leksikologija
(La Lexicologie, Alain Rey, 1970), Elementi leksikologije i semiotike (Elements of
Lexicology and Semiotics, W. J. Doroszewski, 1973), Češka leksikologija (Česká lexikologie,
Josef Filipec i František Čermák, 1985), Osnove leksikologije i leksikografije (Podstawy
leksykologii i leksykografii, Władysław Miodunka, 1989), Pregled engleske leksikologije (An
Outline of English Lexicology, Leonhard Lipka, 1990), Riječi, značenje i vokabular (Words,
Meaning and Vocabulary, Howard Jackson i Étienne Zé Amvela, 2000). Leksikološka su
istraživanja primjenjiva u leksikografiji, nastavi jezika, u prevođenju, u kulturi govora, u
sociolingvistici, psiholingvistici, ali i u teoriji komunikacije, informatici i dr.

Leksikografija (prema grč. λεξıϰός: koji se odnosi na riječi, odn. λεξıϰόν [βıβλίον]: rječnik +
-grafija), sustavno popisivanje, opis i tumačenje rječničkoga blaga (riječi, izraza, imena)
jednoga ili više jezika, promatranoga sa stajališta oblika, značenja i kombinacija jezičnih
jedinica, prema određenim obično unaprijed utvrđenim ili dogovorenim kriterijima, kao i
objavljivanje rezultata takva rada u obliku knjige (rječnik, leksikon, enciklopedija) ili pak u
kakvu drugom obliku (primjerice na elektroničkim medijima). Leksikografijom se naziva i
ukupnost leksikografskih djela koja se odnose na neki jezik (hrvatska leksikografija,
francuska leksikografija). Iako granica među različitim pristupima nije uvijek jasna, načelno
valja razlikovati praksu i tehnike izradbe rječnikâ (upravo leksikografskih djela) od
lingvističke (dakle u osnovi znanstvene) analize te prakse i tih tehnika, koja nužno zadire u
različite lingvističke discipline kao što su leksikologija, tvorba riječi, semantika, etimologija,
gramatika itd. Za formuliranje načela bitnih za leksikografsku obradbu (leksikografsko
kodiranje) nekog jezika (narječja, jezičnog područja itd.) osobito vrijedne elemente pružaju
leksikologija i semantika.

34.etimologija
etimologija (lat. XVI. st. etymologia < grč. ἐτυμολογία: istraživanje istinskoga /izvornoga/
značenja riječi, prema ἔτυμος: istinski, pravi, stvarni; odatle etimon – τὸ ἔτυμον: pravo
značenje riječi, iskonska riječ, a onda riječ ili korijen odakle se nešto izvodi), istraživanje
»podrijetla riječi«, rođeno u Grčkoj iz nastojanja da se pronađe »prava« (ἔτυμος) priroda,
»pravi« smisao jezičnih jedinica – riječi. Pobornici naturalističke škole nastojali su dokazati
da riječi odgovaraju »stvarima«, stvarnosti koju označuju, dakle da su s njima povezane na
prirodan, a ne na neki dogovoreni način. Odatle neprestano traženje prvotnih oblika koji bi što
više odgovarali opisanoj stvarnosti. Tek će se s XIX. st. na tom polju pojaviti znanstveno
istraživanje, i to s onim što nazivamo historijskom metodom. Ona počiva na pojmu
»glasovnog zakona«: glasovi se ne razvijaju arbitrarno u svakoj riječi, nego tek usporedbama
možemo doći do »povijesti« svake glasovne jedinice, a kroz nju i do povijesti svake riječi.
Kroz cijelo XIX. st. historijska fonetika ide pod ruku s razvojem historijske gramatike.
Romanski su jezici pružali idealan teren za takva istraživanja, jer je latinski jezik, tj. njihovo
zajedničko ishodište, bio poznat, pa je zato bilo moguće slijediti razvoj svake riječi u
talijanskom, francuskom itd. Toj se metodi može prigovoriti da se bavi isključivo glasovnom
stranom riječi i da nam ništa ne kaže o razvoju značenja. Često se zadovoljava time da postavi
latinsku uz romansku riječ, a da pritom uopće ne vodi računa o analizi sadržaja. Početkom
XX. st. dolazi do reakcije na takvu isključivo fonetsku etimologiju. Pojava lingvističke
geografije omogućila je etimologiji znatan napredak: karte jezičnih atlasa pokazivale su
fenomene dodirâ, područnih različitosti, sukoba i isključivanja. Nešto će poslije, ali u manjoj
mjeri, etimologija imati koristi i od strukturalne lingvistike, poglavito od pojma »jezičnoga
polja«, kada će biti moguće uspostaviti značenjske odnose između riječi koje prekrivaju isto
područje. Tako se etimologija počinje baviti nizovima riječi, a ne izoliranim formama. Njezin
glavni zadatak više nije istraživanje podrijetla jezične forme nego povijest riječi i povijest
odnosâ i struktura u koje riječ ulazi.

35. normativna lingvistika

Normativna lingvistika – izučava jezične pojave s tendencijom da formulira i propiše pravila
o upotrebi jezičnog sustava u govoru. Ovu jezikoslovnu granu vežemo uz pojavu i brigu o
standardnom jeziku.

36. morf i alomorf

morf (prema morfem), izraz morfema, kao najmanje jezične jedinice koja ima i izraz i sadržaj.
Morf je dakle najmanja jedinica morfološke razine promatrana bez sadržaja. Taj je pojam u
morfologiji i morfonologiji potreban, među ostalim, i zato što se izraz morfema može
mijenjati, a da se ne promijeni sadržaj. Tako npr. jedinice ruk- (u ruka), ruc- (u ruci) i ruč- (u
ručni) imaju isti sadržaj, a razlikuju se po izrazu. Morfi ruk-, ruc- i ruč- promatrani u odnosu
jedan prema drugomu nazivaju se alomorfima.

37. korijen
U lingvistici, element riječi koji se dobiva nakon odbacivanja svih tvorbenih i gramatičkih
morfema i koji se dalje ne može rastavljati na manje jedinice koje bi imale izraz i sadržaj
(može se rastavljati samo na glasove, foneme, a oni nemaju sadržaja). Taj se element smatra
nositeljem temeljnoga značenja i može se pojaviti – u istom ili u donekle izmijenjenom obliku
– u cijelim nizovima riječi koje čine jednu porodicu, npr. rat, rat-ni, rat-ovanje, rat-nik, rat-
nički, pred-rat-ni, rat-oboran itd. Korijen se u hrvatskome razlikuje od osnove, koja se dobiva
tako da se odbace samo nastavci (gramatički morfemi), a ne i tvorbeni morfemi (afiksi). Tako
navedene riječi imaju osnove: rat-, ratn-, ratovanj-, ratnik-, ratničk-, predratn-, ratoboran- (a
nastavke -ø, -i, -e, -ø, -i, -i, -ø). U indoeur. jezicima često se mijenjaju korijenski
samoglasnici. Takva promjena naziva se prijevoj, npr. vre- (vre-ti), vir (iz-vir-ati), var (var-
ivo), vor (iz-vor), vru (vru-tak). U semitskim jezicima korijen čine samo suglasnici (obično
tri; npr. hebr. LMD: učiti, pojam učenja u lamad: on je učio, lomed: koji uči, učeći, lomdim:
koji uče, učeći, talmid: učenik itd.), a promjenom samoglasnika nastaju oblici pojedinih riječi.
Ima jezika u kojima se riječi i sintaktičke jedinice (rečenice) tvore od samih korijena. Takvi se
jezici nazivaju korijenskima ili izolativnima (takav je npr. klasični kineski jezik). Nužno je
razlikovati korijen u njegovoj sinkronijskoj (morfološkoj) perspektivi od korijena u
dijakronijskoj (etimološkoj) perspektivi. Tako su npr. u hrv. jeziku riječi kao što su brati,
zboriti, brak i bređa imale isti korijen (indoeur. *bher), a danas (sinkronijski) to su riječi koje
imaju različite korijene. To se događa zato što se riječi u svojem razvoju mogu toliko
izmijeniti, i oblički (formalno) i značenjski (semantički), da identičnost njihova korijena
postane posve neprepoznatljiva.