Professional Documents
Culture Documents
G R A F 0 5 • BEOGRAD
' ч*
BIBLIOTEKA »HORIZONTI
Urednik
VITO MARKOVIĆ
FRIDRIH NICE
KNJIGA
O
FILOZOFU
Preveo
JOVICA ACIN
GRAFOS • BEOGRAD
Naslov originala
Friedrich Nietzsche
DAS PHILOSOPHBNBUCH
KNJIGA O FILOZOFU
I
1
Na pravoj visini sve se stiče i jedno je — misli
filozofa, delà umetnika i valjani činovi.
4
U svetu umetnosti d filozofije čovek gradi na
»besmrtnosti intelekta«.
Jedino je volja besmrtna; upoređena s njome,
kako jadno izgleda ta besmrtnost intelekta što se
postiže obrazovanjem koje pretpostavlja ljudske
mozgove: — vidljivo je koja je to tek rupa na svi
rali prirode.
Ali, kako genije može istovremeno biti najviši
cilj prirode? Preživljavanje pomoću istorije /Histo
rié/ i preživljavanje pomoću rađanja /Zeugung/.
Ovde platonovsko rađanje u lepom — za rođe
nje genija je, dakle, neophodno premašenje isto
rije, ono mora da zaroni u lepotu i u njoj se ove-
koveči.
Protiv ikoničke istoriografije! Ona sadrži bar
bar izuj ući element.
Na njoj je da govori jedino o velikom i jedin
stvenom, o uzoru.
Time je shvaćen zadatak novog filozofskog na
raštaja.
Svi veliki Grci iz doba tragedije nemaju ništa
u sebi od istoričara.
5
Nagon saznanja bez odbira sličan je šlepom
polnom nagonu — znak prostaštva!
7
Nagoni koji izdvajaju Grke od drugih naroda
dolaze u njihovoj filozofiji do izražaja. Ali, to su
upravo njihovi klasični nagoni.
Važan je njihov način bavljenja istorijom.
Postupno izopačavanje pojma istoričara u an
tici— njegovo rast varan je u znatiželjno sveznala-
štvo.
8
9
Filozof je samoočitovanje onoga što se zbiva
u radionici prirode — filozof i umetnik govore o
tajnama zanata prirode.
Iznad vreve trenutne povesti, sfera filozofa i
umetnika je mimo nužde.
Filozof je poput kočnice na točku vremena.
Filozofi se pojavljuju u razdobljima velikih
9
opasnosti — onda kada se točak sve brže okreće
— i zajedno sa umetnošću zauzimaju mesto išče-
zavajućeg mita. Ali omi posežu daleko napreci, jer
im veoma sporo posvećuju savremenici pažnju.
Narod koji postaje svestan svojih opasnosti
— proizvodi genija.
10
11
12
11
Vrednost Šopenhauerova, zato što on podseća
na naivne opste istine: on se osuđuje da lepo iz-
rekne takozvane »trivijalnosti«.
Mi nemamo nikakvu plemenitu popularnu filo
zofiju, jer nemamo plemeniti pojam o peuple* (pu
blicum). Naša popularna filozofija je za peuple*,
ne za publiku.
15
Ako bismo ikada morali da izvojujemo neku
kulturu, tada su nam (nužne nečuvene -snage umet-
nosti da bismo slomili neomeđeni nagon saznanja,
da bismo iznova stvorili jedinstvo. Najviše dosto
janstvo filozofa pokazuje se tu gde on koncentriše
neomeđeni nagon saznanja, veze ga u jedinstvo.
16
Tako valja razumeti starije grčke filozofe: oni
su zagospodarili nagonom saznanja. Kako je došlo
do toga da je on, počev od Sokrata, postepeno iz
micao iz njihovih ruku? Najpre, čak i kod Sokrata
i njegove škole, vidimo istu tendenciju: ona je bi
vala ograničavana individualnim obziranjem na sre
ću u životu. To je poslednja, najniža faza. U to do
ba reč nije bila o individuama, već o Helenima.
17
Veliki antički filozofi spadaju u opšte ziće hele-
nizma: nakon Sokrata, obrazuju se sekte. Filozofi
ja postepeno gubi iz ruku uzde nauke.
U srednjem veku uzde nauke preuzima teologi
ja: tada nastupa opasno doba emancipacije.
* U izvorniku, na francuskom.
12
Opšte dobro ponovo iziskuje sputavanje i ti
me, istovremeno, uzdizanje i koncentraciju.
Laisser-aller* naše nauke, kao u slučaju dzves-
nih političko-ekonomskih dogmi: veruje se u jedan
bezuslovno spasonosni uspeh.
Kant je, u izvesnom smislu, imao štetan uticaj:
jer je bila izgubljena vera u metafiziku. Niko nije
mogao da računa na njegovu „stvar po sebi”, kao
da je ona bila neki regulatorski princip.
Sada shvatamo čudnovatu Šopenhauerovu po
javu: on sabira sve još valjane elemente za ovlada
vanje naukom. On dopire do najizvornijih problema
etike i umetnosti, podstrekava pitanje vrednosti
egzistencije.
Čudesno jedinstvo Vagnera i Sopenhauera! Oni
potiču iz istoga nagona /Triebe/. Najdublja svojstva
germanskog duha pripremaju se ovde za borbu: kao
kod Grka.
Vraćanje obazrivosti.
18
Moj zadatak: shvatiti unutrašnju povezanost i
nužnost svake istinske kulture. Zaštitno i lekovito
sredstvo neke 'kulture, odnos .iste prema narodnom
geniju. Posledica svakog velikog sveta umetnosti je
jedna kultura: ali često se, zbog neprijateljskih
protivtokova, ne dospeva do tog saglasja nekog
umetničkog delà.
19
Filozofija bi trebalo da održava najviši duhov
ni tok iz stoleća u stoleće: time i večnu plodnost
svega što je veliko.
Za nauku ne postoji ni veliko ni malo — ali za
filozofiju! Po tom se načelu meri vrednost nauke.
* U izvorniku,, na francuskom.
13
Očuvanje uzvišenog!
Kalkav izvanredan nedostatak, u našem vreme
nu, knjiga koje zrače herojsku snagu! — Čak se ni
Plutarh više ne čita!
20
22
24
Sada se samo još preko umetnosti odigrava o-
buzdavanje nauke. Radi se o vrednosnim sudovima
o znanju i mnogoznalstvu. Na tom poslu ogroman
zadatak i dostojanstvo pripada umetnosti! Ona mo
ra sve iznova da stvori i sasvim sama da na svet
ponovo donese život! Grci nam pokazuju za šta je
sposobna: kada je ne bismo imali, naša vera bi
bila himerična.
Da li se ovde, u vakuumu, može izgraditi neka
religija, zavisi od njene snage. Okrenuli smo se
kulturi: »nemačko« kao iskupiteljska snaga!
U svakom slučaju bi religija, ona je za to spo
sobna, morala da raspolaže ogromnom snagom lju
bavi, snagom kadrom da razori znanje kao što se
ono razara u jeziku umetnosti.
Ali, možda je umetnost moćna čak da sebi stvo
ri jednu religiju, da rodi mit? Kao kod Grka.
25
No, filozofije i teologije, koje su sada unište
ne, još nastavljaju da deluju u naukama: čak i ka
da je koren je izumrlo, život još neko vreme traje
u krošnji. Istorijsko /Historische/ osobito se i na
široko razvilo kao reaktivna snaga protiv teološkog
mita, ali i protiv filozofije: ovde i u matematičkim
prirodnim naukama, apsolutno saznavanje slavi svo
je satumalije; ono najneznatnije što bi ovde dois
ta moglo da bude postignuto vredi više nego sve
metafizičke ideje. Ovde je stepen izvesnosti onai
koji određuje vrednosti, a ne stepen neophodnosti
za čoveka. Stari je to sukob između verovanja )
znanja.
16
26
To su barbarske jednostranosti.
Filozofija sada još samo može da istakne re
lativnost svakog saznanja i njegovu antropomorf-
nost kao svuda vladaj uću snagu iluzije. Time ipak
ona više ne može da sputa neobuzdani nagon saz
nanja, koji sve više sudi prema stepenu izvesnosti
X traga za sve manjim objektima. Dok je svaki čo-
vek zadovoljan kada neki dan mine, istoričar zatim
rije, kopa i kombinuje za tim danom da bi ga iz
vukao iz zaborava: i ono malo mora da bude več-
no, jer je saznatijivo.
Za nas važi samo estetsko merilo: ono veliko
ima pravo na istoriju /Histone/, ali ne na ikoničku,
već na jednu produktivnu, podsticajnu povesnu sli
ku. Grobove ostavljamo na miru, ali se laćamo
večno živog.
Omiljena tema vremena: velika dejstva najma
njeg. Istoričarsko rovarenje ima kao celina, prime-
rice,*nešto veličanstveno: ono je poput oskudne ve
getacije koja postepeno mrvi Alpe. Vidimo jedan
veliki nagon, ali koji raspolaže veličanstvenim bro
jem malog oruđa.
27
Tome bismo mogli protivstaviti: mala dejstva
velikog!. .. naime kada je ono zastupljeno preko
pojedinaca. Teško je shvatiti, predaja često odu
mire, mržnja je naprotiv opšta, njena vrednost po
čiva na kvalitetu koji uvek ima malo poštovalaca.
Veliko deluje samo na veliko: tako se Agamem-
nonova pošta pomoću baklji prenosi samo s vrš
ke na vršku.
U tome je zadatak jedne kulture, da se ono što
je veliko u nekom narodu ne pojavljuje poput sa-
motnika niti prognanika.
Stoga želimo da govorimo ono što osećamo:
naš posao nije da- čekamo da prigušeni odsjaj ono-
2 Knjiga o filozofu 17
ga što mi izgleda svetio prodre u doline. Konačno,
уеНка dejstva najmanjih stvari zapravo su naknad
na dejstva velikih; one su zakotrljale lavinu. Sada
imamo muke da je zadržimo.
28
Istorijske i prirodne nauke bile su potrebne
protiv srednjeg veka: znanje protiv verovanja. Pro
tiv znanja sada usmeravamo umetnost: povratak
životu! Ôbuzdavanje nagona saznanja! Jačanje mo
ralnih i estetskih instinkta /Instinkte/!
Ovo nam izgleda kao spašavanje nemačkog du
ha, pri čemu je on opet, sa svoje strane, spasilac!
Suština ovoga duha prispela nam je s muzikom.
Sada razumemo kako su Grci svoju kulturu učinili
zavisnom od muzike.
29
Stvaranje neke religije sastojalo bi se u tome
da neko probudi veru za svoje mitsko zdanje po
dignuto u vakuumu, tj. da /se odazove na jednu van-
rednu potrebu. Posle Kritike čistoga uma, nevero-
vatno je da se to ikada ponovo desi. Naprotiv, mo
gu da zamislim sasvim novu vrstu filozofa-umetnika
kadrog da u tu šupljinu postavi jedno umetničko
delo od estetske vrednosti.
30
Dobrota i samilost su, srećom, nezavisne od
pogubnosti i uspešnosti neke religije. Naprotiv, do
is
bro delanje je sasvim određeno religioznim impe
rativima. Daleko najveća masa dobrih, dužnosti sa-
glasnih delà nema nikakvu etičku vrednost, već je
iznuđena.
Praktička moralnost veoma trpi pri svakom
slomu neke religije. Izgleda da je metafizika kazne
i nagrade neophodna.
Ako bi se mogli stvoriti moralni običaji, moć
ni moralni običaji! Time bi se obezbedila i moral
nost /Sittlichkeit/.
Moralni običaji, ali obrazovani pređnjačenjem
pojedinih moćnih ličnosti.
Ne računam na dobrotu probuđenu u masi po-
sednika, ali oni bi se svakako mogli dovesti do mo
ralnih običaja, do dužnosti uprkos tradiciji.
Kada bi čovečanstvo ono što je do sada upo
trebljavalo za gradnju crkava, upotrebilo za obra
zovanje i škole, kada bi ono što je na teologiju sa
da usmerilo na intelekt!
31
Problem kulture retko je bio tačno shvaćen.
Njen cilj nije najveća mogućna sreća nekog naro
da niti nesputani razvoj svih njegovih darova, već
ona u tačnoj srazmeri sebi pokazuje ta razvića.
Njen cilj stremi preko zemne sreće: stvaranje ve
likih delà je njen cilj.
U svim nagonima koji su odlikovali Grke po
kazuje se jedno povezujuće jedinstvo: nazovimo ga
helenska volja. Svaki od tih instinkata pokušava da
sam postoji do beskraja. Počev od njih, stari filo
zofi pokušavali su da konstmišu svet.
Kultura jednog naroda očituje se u objedinja
vajućem povezivanju nagona toga naroda: filozofi
ja ovladava nagonom saznanja, umetnost nagonom
za oblike i ekstazom, agâpe — érosom, itd.
Saznanje izoluje: stariji filozofi predstavljaju
izolovano ono što grčka umetnost omogućava da
se pojavi zajedno.
2* 19
Sadržaj umetnosti združuje se sa sadržajem
stare filozofije, ali kao filozofiju vidimo korišćene
izolovane sastojke umetnosti da bi se ovladalo na
gonom saznanja. To se mora i može pokazati i kod
Italijana: individualizam u životu i umetnosti.
32
Grci kao otkrivaoci, putnici i kolonizatori. Oni
razumevaju učeći: ogromna snaga usvajanja. Na
še doba ne treba da veruje da stoji na tako viso
kom stupnju na kojem je bio njihov nagon zna
nja: samo je kod Grka sve postajalo život! Kod nas
to ostaje na saznanju!
33
Kako se odnosi filozofski genij prema umetno
sti? Iz direktnog odnošenja malo toga ima da se
nauči. Moramo da pitamo: šta je u njegovoj filo
zofiji umetnost? Umetničko delo? Šta ostaje ako
20
je njegov sistem poništen kao nauka? Ali, upravo
ono što ostaje mora biti ono što obuzdava nagon
znanja, dakle ono u čemu je umetničko. Zašto je
potrebno takvo obuzdavanje? Jer, posmatrano na
učno, iluzija je, neistina, ona koja obmanjuje na
gon saznanja i zadovoljava ga samo privremeno.
Vrednost filozofije u tom zadovoljavanju ne poči
va u sferi saznanja, već u sferi života: volja za eg-
zistencijom koristi filozofiju u svrhu jednog višeg
oblika egzistencije.
Nemogućno je okrenuti umetnost i filozofiju
protiv volje: sam je moral takođe u njenoj službi.
Svevladavina volje. Jedan od najistančanijih obli
ka egzistencije, relativna nirvana.
34
35
37
Svaka vrsta kulture počinje od toga da je iz-
vesna količina stvari zastrvena. Napredak čoveka
zavisi od te zastrvenosti — život u čistoj i plemeni
toj sferi i isključivanje prostih nadražaja. Borba
protiv »čulnosti« pomoću vrline bitno je estetske
vrste. Kada velike pojedince uzimamo za zvezde
vodilje, tada mnogo toga na njima prepokrivamo
velom, skrivamo sve okolnosti i slučajnosti koje či
ne mogućnim njihov nastanak, izolujemo ih od nas
da bismo ih poštovali. Svaka religija obuhvata sli
čan element: ljudi pod božjom zaštitom, kao nešto
beskrajno važno. Da, svaka etika počinje od toga
da pojedinačni individuum uzimamo kao beskraj
no važan — drukčije nego priroda boja postupa su
rovo i kao igrajući se. Ako smo bolji i plemenitiji,
to dugujemo izolujućim iluzijama!
Prirodnoj nauci se sada protivstavlja apsolut
no prirodna istina: vrhunska fiziologija shvatiće,
dakako, umetničke snage već u našem postajanju,
i ne samo u postajanju čoveka, već i životinja. Ona
će reći da sa organskim počinje i umetničko.
38
Velika je nedoumica da li je filozofija jedna
umetnost ili neika od nauka. Umetnost je po svo
jim ciljevima i produkciji. Ali joj je sredstvo, pred
stavljanje u pojmovima, zajedničko s naukom. Je
dan je oblik pesničke umetnosti. — Ne treba je raz
vrstavati; otuda moramo otkriti i okarakterisati no
vi species.
Prirodopis filozofa. — Filozof saznaje stvara
jući i stvara saznaj ući.
On ne raste, filozofija se, mislim, ne razvija po
put drugih nauka, čak i ako negde poneko područ
je filozofa prelazi postepeno u ruke nauke. Herak-
lit nikada neće ostariti. To je pesništvo izvan gra
nica iskustva, nastavak mitskog nagona; i bitno u
slikama. Matematičko predstavljanje ne pripada suš
tini filozofije.
Premašenje znanja pomoću mitotvornih sna
ga. Kant je značajan — znanje i verovanje! Naju-
nutamjije srodstvo filozofâ i utemeljivacâ religije:
39
Naš razum je površinska snaga, površinski je.
To se naziva i »subjektivan«. On saznaje pomoću
pojmova, tj. naše mišljenje je razvrstavanje, ime
novanje. Dakle, nešto što upućuje na čovekovu pro
izvoljnost i ne zahvata samu stvar. Jedino računa-
23
jući i jedino u prostornim oblicima čovek ima ne
ko apsolutno isaznanje, tj. poslednje granice svega
saznatijivog jesu kvantiteti. On ne razume nijedan
kvalitet, nego samo kvantitet.
Sta može da bude svrha takve površinske sna
ge? Pojmu odgovara najpre -slika; slike su iskonske
misli, tj. površine stvari sažete u ogledalu oka.
Slika je jedno, računska operacija -drugo.
Slike u ljudskom oku! To vlada celim ljudskim
bićem: stanovište oka! Subjekt! Uho čuje zvuk! Jed
na sasvim druga, čudesna koncepcija istoga sveta.
Umetnost počiva na netačnosti vida.
Kod uha takođe nalazimo netačnost, u ritmu,
muzičkoj temperaturi itd. I na tome počiva umet
nost.
40
Izvesna snaga u nama omogućava nam da in
tenzivnije opažamo velike crte na ogledalnoj slici
i opet je u pitanju jedna snaga koja ističe isti ri
tam s one strane stvarne netačnosti. To mora da
bude umetnička snaga, jer ona stvara. Njeno glavno
sredstvo je ispuštanje, previđanje i prečuvenje. Dak
le, antinaučna, jer nema jednako interesovanje za
sve opaženo.
Reč sadrži jednu sliku, od koje potiče pojam.
Mišljenje računa, dakle, sa umetničkim veličinama.
Svako razvrstavanje je pokušaj da se dopre do
slike.
Prema svakom istinskom bivstvovanju odnosi
mo se površinski, govorimo jezik simbola, sli
ke; zatim joj pridodajemo nešto sa umetničkom
snagom, pojačavamo glavne, zaboravljamo spored
ne crte.
41
Apologija umetnosti. — Naš javni, državni i
društveni život upućuje na ravnotežu egoizama: re-
24
šenje pitanja 'kako se postiže trpeljiva egzistenci
ja, bez ikakve snage ljubavi, naprosto na osnovu
razboritosti u pristrasnim egoizmima.
Naše doba mrzi umetnost, kao i religiju. Ono
ne želi da se nagodi ni sa upućivanjem na onostra-
nost niti sa upućivanjem na prosvetljenost sveta
umetnosti. Ono to drži za nekorisnu »poeziju«, za
bavu i si. Naši »pesnici« su prema tom kroju. No,
umetnost kao strahotna zbilja! Nova metafizika kao
strahotna zbilja! Želimo da za vas svet pretočimo
u slike od kojih ćete se naježiti. To je u našim ru
kama! Zapušite li uši, vaše oči će vide ti naš mit.
Naše kletve će vas presresti!
Nauka mora sada da pokaže svoju korisnost!
Postala je hraniteljica, u službi egoizma: država i
društvo uzele su je pod svoje da bi je iskorišćava-
le za svoje ciljeve.
Normalno stanje je rat: mir zaključujemo sa
mo na određeno vreme.
42
Potrebno je znati kako su Grci filozofirali u
doba svoje umetnosti. Sokratske škole zasedale su
usred jednoga mora lepote — koliko je to uticalo
na njih? Na umetnost je neizmerno trošeno. Prema
tome su se sokratovci ponašali ili neprijateljski ili
teorijski.
Kod starijih filozofa, naprotiv, vlada delimično
sličan nagon poput onoga koji je stvorio tragediju.
43
Pojam filozofa i njegovi tipovi. — Šta je zajed
ničko za sve?
Ili je proizišao iz svoje kulture ili je neprija
teljski raspoložen prema njoj.
Posmatrač je poput likovnog umetnika, saose-
ćajan poput religioznog čoveka, kauzalno logičan
25
poput čoveka nauke: sve tonove sveta pokušava da
zglasi u sebi i to saglasje prevede iz sebe u pojmo
ve. Nadiman je do makrokosmosa i praćeno misa
onim posmatranjem — poput glumca ili dramskog
pesnika koji se menja zadržavajući pri tome sves-
nost da se projektuje u spoljašnje. Dijalektičko miš
ljenje koje poput tuša prska odozgo.
Uzorni Platon: zanesenjak dijalektike, tj. tak
vog promišljanja.
44
Filozofi. Prirodopis filozofa. Filozof pokraj
naučnika i umetnika.
Obuzdavanje nagona saznanja pomoću umetno-
sti, religioznog nagona jedinstva pomoću pojma.
Naročito zbližavanje koncepcije i apstrakcije.
Šta to znači za kulturu.
Metafizika kao vakuum.
Filozof budućnosti? On mora da postane vrhov
ni sud jedne umetničke kulture, kao i služba bez-
bednosti od svih prekoračenja.
45
Filozofsko mišljenje treba razotkriti u okrilju
svakog naučnog mišljenja: čak i ako je u pitanju
samo nagađanje. Ono isprednjačuje na lakim os
loncima: za njim teško dahće razum tražeći bolje
oslonce pošto ga mami nagoveštena čarobna slika.
Beskrajno brzi prelet velikih prostranstava! Da li
je to samo veća brzina? Ne. To je zamah krilate u-
obrazilje, tj. skakanje s mogućnosti na mogućnost,
koje su privremeno uzete za izvesnosti. Tu i tamo,
od mogućnosti do izvesnosti i opet do mogućnosti.
Ali, šta je takva »mogućnost«? Pomisao, na
primer, »to bi možda moglo«. No kako dolazi ta
pomisao? Ponekad slučajno, spolja: neko poređe-
26
nje, otkriće neke analogije je izaziva. Tada nastu
pa proširivanje. Uobrazilja se sastoji u brzom sa-
gledanju sličnosti. Refleksija zatim slaže pojam
na pojam i proverava. Sličnost mora da bude za-
menjena kauzalnošću.
Da li se onda »naučno« i »filozofsko« mišljenje
razlikuje jedino po dozi? Ili možda po područjima?
46
Ne postoji nikakva filozofija postrance, odvo
jena od nauke: i tu d tamo se misli na isti način.
Činjenica da neko nedokazivo filozofiranje ima još
jednu vrednost više nego obično neka naučna po
stavka zasniva se na estetskoj vrednosti takvog fi
lozofiranja, tj. na njegovoj lepoti i uzvišenosti. Ono
je prisutno još kao umetničko delo, čak i ako se
ne može pokazati kao naučna građevina. Ali, nije
li isto i u slučaju naučnih stvari? — Drugim reci
ma:, ono što odlučuje nije čisti nagon saznanja, ne
go estetski nagon — neznatno dokazana Heraklit-
ova filozofija ima veću umetničku vrednost nego
sve Aristotelove postavke.
Nagon saznanja je, dakle, obuzdan uobraziljom
u kulturi nekog naroda. Pri tome je filozof ispunjen
najvišim pathosom istine: vrednost njegovog saz
nanja jamči mu istinu tog saznanja. Sva plodnost
i .sva podsticajna snaga povezane su s tim daleko
sežnim pogledima.
47
Uobraziljna proizvodnja može se zapaziti u oku.
Sličnost pods tiče ma najodvažnija razvijanja, ali i
sasvim drukčiji odnosi podstiču, kontrast upuću
je na kontrast i tako bez prestanka. U tome se
vidi izvanredna produktivnost intelekta. To je ži
vot u slikama.
27
48
49
Dvostruka je umetnička snaga: ona koja pro
izvodi slike i ona koja ih bira.
Svet sna dokazuje da je to tačno: čovek tu ne
nastavlja do apstrakcije, ili: slike koje mu struje
u očima ne vode ga niti ga preobražavaju.
Ako se ta snaga pogleda bliže, onda ni tu ne
ma nikakvog umetničkog, posve slobodnog otkri
vanja: bilo bi to nešto proizvoljno, dakle nemogu-
ćno. АИ, kao što se najistančanija zračenja nervnc
aktivnosti, viđena na jednoj površi, odnose u obli
28
ku akustičkih Hladnijevih figura* prema samom
zvuku, tako se te slike odnose prema nervnoj ak
tivnosti koja deluje pod njima. Najprefinjenije tre
perenje i podrhtavanje! Umetnički proces je fizi
ološki apsolutno određen i nužan. Svaka misao nam
na površini izgleda 'kao proizvoljna, kao da je po
našoj ćudi, a ne primećujemo beskonačnu delat-
nost.
Misliti umetničko prvenstvo bez mozga snažna
je antropopatija: ali tako je i s voljom, moralom
itd.
Žudnja je ipak samo jedan viši fiziološki čin
koji bi hteo da se rastereti i izvrši pritisak na mo
zak.
50
Rezultat: radi se samo o stupnjevima i kvanti-
tetima: svi ljudi su umetnici, filozofi, naučnici itd.
Naše vrednovanje odnosi se na kvantitete, ne
na kvalitete. Mi poštujemo ono što je veliko. Sva
kako, to je i ono nenormalno.
Jer, poštovanje prema velikim dejstvima ma
loga samo je izvesna začuđenost pred rezultatom
i nesrazmerom najmanjih uzroka. Tek zbrajajući
mnogobrojna dejstva i gledajući na njih kao jedin
stvo, imamo utisak veličine, tj. pomoću tog jedin
stva mi proizvodimo veličinu.
Čovečanstvo, pak, razvija se samo zahvaljuju
ći poštovanju prema retkom, velikom. Cak i ono
što se samo zamišlja kao retko, veliko, na primer
čudo, ima takvo dejstvo. Užasavanje je najbolja
strana čovečanstva.
* E. F. F. Ohladiti 1756—-1824, nemački fizičar, poznat
osobito po svojim istraživanjima u akustici. Ispitivao je
tako talasno kretanje pomoću vibracija metalnog lista po
kojem je bio posut neki prah ili sitan pesak. Prilikom vi-
briranja lista, pesak bi se skupljao na mestima s najma
njom amplitudom, pa se mogla izmaititi učestalost talasâ.
Nastale figure od peska nazivaju se »Hladnijeve figure«.
29
Snivanje kao produžetak izabiranja vizuelnih
slika.
U područjima intelekta sve kvalitativno samo
je kvantitativno. Ka kvalitetima nas vodi pojam,
reč.
51
52
30
53
54
Ni moralno nema drugi izvor sem intelekta,
ali sprežući lanac slika deluje drukčije nego kod
umetnika i mislioca: on tera na čin. Sasvim sigur
no, osećaj sličnog, identifikovanje, nužna je pret
postavka. Zatim, spomen na sopstveni bol. Biti do
bar značilo bi dakle: veoma lako i veoma brzo i-
dentifikovati. Reč je, dakle, o jednom preobražaju,
nalik onom kod glumca.
Svaka čestitost i svako pravo potiču, napro
tiv, od ravnoteže egoizama: uzajamno prihva tanje
da sebi ne bismo štetili. Dakle, zbog razboritosti.
U obliku čvrstih načeja to opet onda izgleda druk
čije: karakterna čvrstina. Protivstavljanja ljubavi i
prava: kulminaciona tačka žrtvovanja zbog sveta.
Predviđanje mogućnih osećaj a nezadovoljstva
određuje delanje čestitog čoveka: on empirijski
poznaje posledice povrede bližnjeg, ali i povrede sa
mog sebe. Naprotiv, hrišćanska etika je suprotna:
ona počiva na identifikovanju samog sebe s bliž
njim. Prema njoj je činiti dobro drugima činiti
31
dobro samom sebi, saučestvovati u boli drugih jed
nako je sopstvenoj boli. Ljubav je povezana sa
željom za jedinstvom.
55
Čovek traži istinu i sprovodi je u moralnom
saobraćaju s ljudima; na tome počiva sav zajednič
ki život. Anticipiramo rđave posledice uzajamnog
obmanjivanja. Odatle nastaje dužnost prema isti
ni. Epskom pripovedaču se dozvoljava laž, zato što
se tu ne strahuje ni od kakvog štetnog dejstva.—
Dakle, laž je dozvoljena tamo gde je prijatna: le-
pota i ljupkost laži, uz pretpostavku da ne šteti.
Tako sveštenik zamišlja svoje bogove: laž opravda
va njihovu uzvišenost. Izvanredno je teško dočarati
sebi kao živo mitsko osećanje slobodne laži. Veli
ki grčki filozofi žive još potpuno u ozračju tog
opravdavanja laži.
Laž je dozvoljena tamo gde se ništa istinito ne
može znati.
Svaki čovek noću sebi dopušta da se neprekid
no obmanjuje.
Težnju ka istini čovečanstvo je beskrajno spo
ro sticalo. Naše istorijsko osećanje nešto je sasvim
novo u svetu. Bilo bi mogućno da ono sasvim po
tisne umetnost.
Izricanje istine po svaku cenu je sokratski.
56
Istina i laž su fiziološke.
Istina kao moralni zakon — dva izvora morala.
Suština istine prosuđivana prema dejstvima.
Dejstva zavode na prihvatanje nedokazanih »is
tina«.
U borbi takvih »istina«, živih zahvaljujući sna
zi, pokazuje se potreba za drukčijim putem. Bilo
32
obasjavajući sve počev od njega, bilo dosižući ga
počev od primera, pojava.
Čudesno otkriće logike.
Postepeno pretezanje logičkih snaga i omeđava-
nje onoga što je mogućno od znanja.
Neprestana reakcija umetničkih snaga i ogra
ničavanje na ono što je dostojno da se zna (pro
suđivano prema dejstvu).
57
Borba u filozofu. Njegov univerzalni nagon pri
siljava ga na slabašno mišljenje, neizmeran pathos
istine, koju proizvodi širina njegovog stanovišta,
prisiljava ga na saopštavanje a ovo, opet na logiku.
S jedne strane se proizvodi optimistička meta
fizika logike — trujući i krivotvoreći postupno sve.
Kao jedina gospodarica, logika vodi do laži: jer
ona nije jedina gospodarica.
Drukčije osećanje istine potiče iz ljubavi, do
kaz po snazi.
Izricanje blagotvorne istine iz ljubavi: odnosi
se na individualno saznanje, koje pojedinac ne mo
ra da saopšti, ali na šta ga obavezuje preobilna
blaženost.
58
59
Koliko je etički snažan bio, stoičar pokazuje u
tome da je prekršio svoje načelo u korist slobode
volje.
Za teoriju morala: državnik često u politici
anticipira potez svog protivnika i preduhitruje ga
svojim: »ako ja to ne učinim, učiniće to on«. Neka
vrsta nužne odbrane kao političko načelo. Stano
vište rata.
60
Stari Grci bez normativne teologije: svako ima
pravo da joj stvarajući dodaje i može da veruje
šta god hoće.
Neizmerna masa filozofskog mišljenja kod Gr
ka (s nastavkom kao teologije tokom svih stoleća).
Velike logičke snage pokazuju se, na primer,
u redosledu kulturnih sfera u pojedinim gradovima.
Neplastički orfičari u svojim fantazmama, ogra
ničavajući se na alegoriju.
Bogovi stoičara bave se samo onim što je ve
liko, zanemarujući malo i pojedinačno.
61
Sopenhauer osporava delovanje moralne filozo
fije na moralnosti: pa ni umetnik ne stvara prema
pojmovima! Istina, svaki čovek je već inteligibilno
biće (uslovljeno tokom niza naraštaja!). Ali, snaž
nije podstrekavanje određenih osećaja draži deluje
pojmovima ipak tako što jača ove moralne snage.
Ne obrazuje se ništa novo, ali stvaralačka energija
34
se koncentriše na jednoj strani. Na primer, katego
rički imperativ veoma je ojačao nepristrasni osećaj
za vrlinu.
I ovde vidimo da pojedinačni, izuzetno moral
ni čovek očarava podražavanjem. To je čar koju fi
lozof treba da zagovara. Ono što je zakon za vr
hunski uzorak mora progresivno da važi kao zakon
uopšte, ma i kao samo međa za druge.
62
Proces svake religije, filozofije i nauke nas
pram sveta: on započinje s najgrubljim antropo-
morfizmima i nikada ne prestaje da se istančava.
Čak i zvezdani sistem posmatra čovek kao neš
to što mu služi ili je s njim u vezi.
U svojoj mitologiji, Grci su ćelu prirodu ras
tvorili u Grke. Prirodu su u neku ruku videli sa
mo kao maskeradu i prerušavanje ljudi-bogova. Po
tome su bili suprotnost svih realista. Protivstavlja
nje istine i pojave bilo je duboko u njima. Preo
bražaji su ono što ih specifikuje.
63
^ Da li se intuicija odnosi na pojmove vrste ili
nezavršene tipove? Ali, pojam vrste zaostaje uvek
daleko iza nekog dobrog primerka, tip savršenstva
prebacuje stvarnost.
Etički antropomorfizmi. Anaksimandar: pravda.
HeraMit: zakon.
Empedokle: ljubav i mrž
nja.
Logički antropomorfizmi. Parmenid: samo bivstvova-
nje.
Anaksagora: nous.
Pitagora? sve je broj.
35
64
68
70
Strašna usamljenost poslednjeg filozofa! Priro
da ga okamenjuje, kraguji šestare nad njim. I us
red prirode on vapi: daj zaborava! zaborava! —
Ne, on pati kao titan — sve đok mu izmirenje ne
bude ponuđeno u vrhunskoj tragičkoj umetnostu
71
Promatrati »duh«, proizvod mozga, kao nat
prirodan! Obogo tvora vati ga čak, kakva budalašti
na!
Među milionima iskvarenih svetova, konačno
jedan mogući svet! Pa i on se kvari! Ne bi bio prvi.
72
EDIP
Razgovor poslednjeg filozofa sa sobom.
Odlomak iz povesti potonjeg sveta.
Poslednji filozof, tako sebe nazivam, jer sam
poslednji čovek. Sem mene, niko ne govori sa
mnom, i moj glas dopire do mene kao glas umiru
ćeg! S tobom, voljeni glasu, s tobom, poslednjim
dahom spomena na svu ljudsku sreću, još mi sa
mo čas ostavi da razgovaram, kroz tebe men jam
svoju samotnost i obmanjujem se da sam s mnoš
38
tvom i u ljubavi, jer moje srce odbija da poveruje
da je ljubav mrtva, ne podnosi jezu najusamljeni
je samotnosti i prisiljava me da govorim kao da
sam dvoje.
Čujem li te još, glasu moj? Sapućeš li i pri
tom proklinješ? A ipak bi tvoja kletva trebalo drob
ovoga sveta da razaspe! No, on još živi i motri me
jedino s još više sjaja d hladnoće svojih nemilosrd
nih zvezda, živi, glup i šlep kao oduvek, a samo
jedno umire, oovek.
Pa ipak! Još te čujem, voljeni glasu! Još neko,
sem mene, poslednjeg čoveka, umire u ovom sve
miru: poslednji uzdah, tvoj uzdah umire sa mnom,
neiscrpni jad! jao! uzdahnut iz mene, poslednjeg
od nesrećnika, Edipa.
73
Na savremenoj Nemačkoj vidimo da je moguć
procvat nauka u barbarizovanoj kulturi; čak ni ko
risnost nema ništa zajedničko s naukama (iako iz
gleda da i, u povlašćivanju hemijskih i prirodo-
naučnih zavoda, čisti hemičari mogu da postanu
čuveni kao »kapaciteti«).
Ona za sebe -ima sopstveni životni eter. Neka
kultura u opadanju (poput aleksandrinske) i jedna
nekultura (poput naše) ne čine je nemogućnom.
Štaviše, saznavanje je dobra zamena za kulturu.
74
Jesu li doista, npr. u srednjem veku, pomrače
nja periodi zdravlja, kao što su doba spavanja za
intelektualni genij čoveka? •
Ili su ta pomračenja rezultati neke više svrhe?
Ako knjige imaju svoj fatum, onda se i propast
neke knjige može smatrati za fatum koji dugujemo
višoj svrsi.
39
Svrhe nas dovode u zabunu.
75
Kod filozofa delatnost se produžava u obliku
metafora. Stremljenja ka svejedinstvenoj vladavini.
Svaka stvar teži neizmerljivom, individualni ka
rakter je retko ukotvljen u prirodi, nego uvek se
že dalje. Sporost ili brzina, najvećma je ljudsko pi
tanje. Baci li se pogled na stranu beskrajno ma
log, svako razviće je uvek beskrajno brzo.
7.6
Koliko se istina tiče ljudi! Najviši i najčisti
ji moguć život je u veri imati istinu. Vera u istinu
je nužna čoveku.
Istina se pojavljuje kao socijalna potreba:
preko izvesne matastaze, ona je potom primenjena
na sve gde nije nužna.
Sve vrline rađaju se iz nuždi. S društvom za
počinje potreba za istinoljubivošću. Inače čovek
živi u večnim prerušavanjima. Državotvorstvo po
buđuje istinoljubivost. —
Nagon ka saznanju ima moralni izvor.
77
Sećanje nema ničeg zajedničkog s nervima, s
mozgom. Ono je prasvojstvo. Jer, čovek u sebi nosi
sećanje svih ranijih pokolenja. Slika sećanja je ne
što veoma tvoračko i retko.
Isto se tako malo može govoriti o sećanju bez
nedostatka koliko i o nekom apsolutno celishod-
nom delovanju prirodnih zakona.
40
78
Postoji li nesvesno zaključivanje? Zaključuje
li materija? Ona oseća i bori se za svoje individual
no bivstvovanje. »Volja« se najpre pokazuje u pro-
meni, tj. postoji neka vrsta slobodne volje koja,
zbog zadovoljstva i izbegavajući nezadovoljstvo,
preobražava suštinu neke stvari. — Materija ima
određeni broj kvaliteta koji su protejski, koje ona
— nakon zahvata u nju — naglašava, ojačava, uspo
stavlja radi celine. Kvaliteti izgledaju da su samo
određene preobražene delatnosti jedne materije ko
ja se aktivira prema srazmerama mase i broja.
79
Mi poznajemo samo jednu zbilju— misli. Ka
ko? Ako bi to bila suština stvari? Ako bi sećanje
i osećaj bili građa stvari?
80
Misao nam daje pojam o nekom sasvim novom
obliku zbilje. On je sažet iz osećaja i sećanja.
Čovek bi u svetu sebe doista mogao da shvati
kao nekog -ko potiče iz sna i koji sam sebe istovre
meno sanja.
81
Udarac, delovanje jednog na drugi atom, isto
tako pretpostavlja osećaj. Nešto strano po sebi ne
može da deluje na drugo.
Ne buđenje osećaja nego svesti u svetu jeste
ono što izaziva teškoću. Ali, ipak je još objašnjivo
ako sve ima osećaj.
Ako sve ima neki osećaj, tada imamo prožima
nje najmanjih, većih i najvećih osećajnih centara.
41
Te bismo veće ili manje komplekse osećaja mogli
da nazovemo »volja«.
Mi se teško rastavljamo od kvaliteta.
82
Osećaj, refleksni pokreti, veoma česti i nado-
vezujući se munjevito, postupno oživljavajući, pro
izvode operaciju zaključivanja, tj. osećanje kauzal-
nosti. Od osećaja za kauzalnost zavise prostor i
vreme. Sećanje čuva u sebi učinjene refleksne po
krete.
Svest iskrsava sa osećanjem za kauzalnost, tj.
sećanje je starije nego svest. Na primer, kod mi
moze imamo sećanje, ali ne i svest. Sećanje je kod
biljke, prirodno, bez slike.
Ali, sećanje onda mora da pripada suštini ose
ćaja, dakle da je prasvojstvo stvari. Pa onda je
isti slučaj i s refleksnim pokretom.
Tako neprikosnovenost prirodnih zakona zna
či: osećaj i sećanje su u suštini stvari. Predmet je
sećanja i osećaja da se, pri dodiru s drugom, neka
materijalna sups tanca odeljuje upravo tako. Ona
je to nekad naučila, tj, delatnosti materijalnih sup-
stanoi su zakoni u postajanju. No, odeljivanje mo
ra onda da bude dato posredstvom zadovoljstva i
nezadovoljstva.
83
Ali, ako zadovoljstvo, nezadovoljstvo, osećaj,
sećanje, refleksni pokret spadaju u suštinu mate
rije, onda saznanje čaveka seže mnogo dublje u
suštinu stvari.
Cela se logika u prirodi tada svodi na neki si
stem zadovoljstva i nezadovoljstva. Svako grabi za
zadovoljstvom i beži od nezadovoljstva; to su več-
ni zakoni prirode.
42
84
Sve saznavanje je merenje po nekom merilu.
Bez merila, tj. bez bilo kakvog ograničavanja, sa
znavanje ne postoji. U području intelektualnih ob
lika isto se događa kao ikada pitam o vrednosti
saznavanja: moram da zauzmem ma kakvu pozi
ciju koja je viša -ili je, barem, utvrđena da bi mog
la da posluži kao merilo.
85
Svedemo li ćeli intelektualni svet na draž ili
osećaj, tada jedva da išta objašnjava ta uboga per
cepcija.
Postavka: sasvim je istinito da ne postoji sa
znanje 'bez onoga koji saznaje, niti subjekt bez ob
jekta i objekt bez subjekta, ali to je naj površni ja
trivijalnost.
' 86
Ô stvari po sebi ne možemo ništa reći, jer smo
za sobom ostavili stanovište onoga ko saznaje, tj.
onoga ko meri. Neki kva'Iitet egzistira za nas, tj.
meren je po nama. Odstranimo li meru, šta je onda
još kvalitet?
No, šta stvari jesu, može se pokazati jedino
pomoću subjekta—merioca postavljenog pored njih.
Njihova svojstva po sebi nas se ne tiču, ali utoliko
ona deluje na nas.
Sada valja pitati: kako je nastalo takvo biće
merilac? I biljka je biće merilac.
87
Za biljku je svet onakav i onakav — za nas je
'takav i takav. Uporedimo li obe perceptivne snage,
43
tada naše shvatanje sveta važi za nas ikao tačnije,
tj. kat) ono koje daleko više odgovara istini. No,
čovek se razvijao sporo, i saznanje se još razvija,
dakle slika sveta postaje sve istinitija i potpunija.
Prirodno, to je samo odražavanje, koje biva sve
jasnije. Ali, samo ogledalo nije ništa strano i ne-
pripadajuće suštini stvari, nego je i ono nastajalo
sporo poput suštine stvari. Uočavamo težnju da se
ogledalo učini što adekvatnije: nauka nastavlja pri
rodni proces. Tako se stvari odražavaju na sve či
stiji način: postupno oslobađanje od svega što je
odveć antropomorfno. Za biljku je ćeli svet biljka,
za nas je on čovek.
88
90
Gledati na filozofiju kao na astrologiju: naime,
sudbinu sveta povezati sa sudbinom čoveka, tj. vr
hunsku evoluciju čoveka razmatrati kao vrhunsku
evoluciju sveta. Iz tog filozofskog nagona sve na
uke crpe svoju hranu. Čovečanstvo uništava najpre
religije, zatim nauku.
44
91
92
Izgleda mi da je glavna sposobnost opažati
oblik, to jest počivati na ogledalu. Prostor i vreme
su samo merene, prema nekom ritmu merene stva
ri.
93
iNe treba da bežite u metafiziku, već da se ak
tivno žrtvujete za kulturu u nastanku! Stoga sam
bez ostatka protiv sanjalačkog idealizma.
94
Sve znanje nastaje odvajanjem, razgraničava-
njem, omeđavanjem; nikakvo apsolutno znanje ne
ke celine!
45
95
96
Muzika kao suplement jezika: mnoge nadra-
žaje i cela nadražajna stanja, koja jezik ne može
da prikaže, dočarava muzika.
97
Nijedan oblik ne postoji u prirodi, jer ne po
stoji unutrašnje i spoljašnje.
Sva umetnost počiva na ogledalu oka.
98
Sigurno je da ljudsko čulno saznanje traga za
lepotom, ono preinačava svet. Za čim žudimo lo
veći drugo? Hoćemo li da prevaziđemo naša čula?
Neprestano saznanje vodi do ružnog i mrskog.—
Biti zadovoljan sa umetnički intuiiranim svetom!
99
Ćim hoćemo da saznamo stvar po sebi, tada
je ona upravo ovaj svet — saznavati je mogućno
jedino kao odražavanje i samomerenje prema ne
kom merilu (osećaj).
Mi znamo šta je svet: apsolutno i neuslovljeno
saznanje jeste hteti saznavati bez saznanja.
46
100
Takozvane nesvesne zaključke valja svesti na
sveočuvajuće sećanje, koje nudi iskustva paralelne
vrste i time već spoznaje posledice nekog delanja.
To nije anticipacija učinka već osećanje: isti uz
roci, isti učinci, proizvedeni zahvaljujući slici u
sećanju.
101
Nesvesni zaključci podstiču moje razmišljanje:
biće to onaj prelaz sa slike na sliku; poslednja do
segnuta slika deluje onda kao nadražaj i motiv.
Nesvesno mišljenje mora se ispunjavati 'bez pojmo
va: dakle, intuitivnim gestovima.
Ali, to je postupak zaključivanja kontemplativ
nog filozofa i umetnika. On čini isto ono što svako
čini u fiziološkim ličnim nagonima, prevodi na bez
lični svet.
Ovo mišljenje u slikama nije unapred strogo
logičke prirode, ali je ipak više ili manje logičko.
Filozof se onda trudi da na mesto slikovnog posta
vi pojmovno mišljenje. I instinkti izgleda da su tak
vo slikovno mišljenje, koje se, najposle, pretvara
u nadražaj i motiv.
102
103
Filozof uhvaćen u mreže jezika.
47
104
108
Sve saznavanje je odražavanje u sasvim odre
đenim oblicima, koji ne egzistiraju unapred. Priro
da ne poznaje nijedan oblik, nijednu veličinu, već
jedino za onoga ko saznaje nastupaju stvari kao
velike i male. Beskonačno u prirodi: ona nema nig-
de i nikakvu granicu. Jedino za nas postoji konač
no. Vreme je deljivo do beskonačnog.
109
Objektivna vrednost saznanja — ono ništa ne
čini boljim. Ono nema poslednji svetski cilj. Vred
nost istinoljubivosti. — Da, ona čini boljim! Njen
cilj je propast. Ona žrtvuje. Naša umetnost je od-
slik beznadnog saznanja.
4 Knjiga o filozofu 49
110
112
113
Naši običaji postaju vrline zahvaljujući slo
bodnom prevođenju u carstvo dužnosti, tj. time
da neprikosnovenost uvodimo u pojmove; naši obi
čaji postaju vrline time što sopstveno dobro drži
mo za manje važno od njihove neprikosnovenosti
r - dakle, žrtvovanjem individuuma ili bar nagove-
štenom mogućnošću takvog žrtvovanja. — Tamo
gde počinje umanjivanje važnosti individuuma, po
činje carstvo vrlina i umetnosti — naš metafizički
svet. Naročito čista bila bi dužnost ako u suštini
stvari ništa ne bi odgovaralo moralnom.
114
Ne pitam o svrsi saznavanja: ona je nastala
slučajno, tj. bez neke umne svrhovite namere. Kao
50
proširenje ili kao utvrđivanje i učvršćivanje nekog
načina mišljenja i delanja nužnog u izvesnim slu
čajevima.
115
Čovek nije tu po prirodi radi saznavanja — is-
tinoljubivost (i metafora) proizvele su sklonost ka
istini. Dakle, jedan moralni fenomen, estetski uop-
šten, proizvodi intelektualni nagon.
116
Slično podseća na slično i tako se poredi: to
je saznavanje, brzo supsumiranje istorodnog. Jedi
no slično percipira slično: fiziološki proces. Isto
ono što je sećanje jeste i percepcija novog. Ne mi
sao na misao —
117
Koliko je svet vredan mora i njegov najmanji
đelić da očituje — gledajte čoveka i znaćete šta
ima da očekujete od sveta.
118
■U nekim okolnostima, nužde rađa istinoljubi
vost kao «sredstvo egzistencije društva.
Čestim upražnjavanjem nagon ojačava i sada
se, zahvaljujući metastazi, neopravdano prenosi.
Pretvara se u sklonost prema samom sebi. Upraž-
njavanje za određene slučajeve postaje kvalitet.—
Sada imamo nagon prema saznanju.
To poopštavanje odigrava se pomoću pojma
koji se uključe u niz. S jednim lažnim sudom
4* 51
započinje taj kvalitet— biti istinit znači biti uvek
istinit. Iz toga se rađa sklonost da se ne živi u la
ži: odstranjivanje svih iluzija.
Ali, on je lovljen od zamke do zamke.
119
Dobri čovek hoće sada takođe da bude istinit
i veruje u istinu svih stvari. Ne samo društva već
i sveta. Veruje tako i u dokučivost. Jer zbog čega
bi svet trebalo da ga obmanjuje?
On prenosi, dakle, svoju sklonost na svet i ve
ruje da i svet prema njemu mora da bude istinit.
120
121
52
122
Naša se prirodna nauka kreće ka propasti, ci
lju kojem vodi i saznanje.
Naše istorijsko obrazovanje kreće se ka smrti
svake kulture. Boreći se protiv religije, ono usput
uništava kulture.
To je neprirodna reakcija protiv strašnog re
ligioznog pritiska — dovodeći sada do ekstrema.
Bez ikakve mere.
123
Izuzetno veličajan, jedan poričući moral, zato
što je čudesno nemoguć. Sta znači to ako čovek
s nesputanom svešću kaže Ne! dok sva njegova ču
la i nervi kazuju Da! i svako vlakno, svaka ćelija
se suprotstavlja.
53
Životinja kao hoteća— to je njena suština.
Polazeći od kvaliteta i čina: svojstvo vodi od
nas do delanja: dok je u osnovi tako da mi počev
od akcija zaključujemo na svojstva: prihvatamo
svojstva jer vidimo akcije određene vrste.
Dakle, na prvom mes tu je akcija i nju pove
zujemo s nekim svojstvom.
JNajpre nastaje reč za akciju, odatle reč za kva-
litet. Taj odnos prenesen na sve stvari jeste kau-
zalnost.
Najpre »videti«, zatim »vid«. »Onaj koji vidi«
važi za uzrok »viđenja«. Između čula i njegove
funkcije osećamo zakonomerni odnos: kauzalnost
je prenos toga odnosa (od čula na funkciju čula)
na sve stvari.
Prafenomen je: dovesti u vezu nadražaj koji
se o'setio u oku sa okom, tj. dovesti u vezu pobu
đivanje čula sa čulom. Jedino je nadražaj ono što
je po sebi dato: osetiti ga kao akciju oka i nazvati
ga »videti« zaključivanje je po kauzalnosti. Osetiti
neki nadražaj kao delatnost, nešto pasivno osetiti
kao aktivno jeste prvi osećaj kauzalnosti tj. prvi
osećaj uspostavlja već taj osećaj kauzalnosti.
Unutrašnja sprega draži i delatnosti prenesena na
sve stvari. Na draž se oko aktivira, tj. vidi. Prema
funkcijama naših čula sebi tumačimo svet, tj. svu
da pretpostavljamo kauzalnost, jer sami nepresta
no doživljavamo takve promene.
125
JVreme. prostor i kauzalnost sagap_.su. metafo-
rg-saznanja, s_kojima sebi tumačimo stvari. Draž
i delatnost povezane: kako do toga dolazi ne znamo,
niti jedinu kauzalnost ne razumemo, ali je nepo
sredno iskušavamo. Svako trpljenje izaziva činje
nje, svako činjenje trpljenje — to najopštije oseća-
nje već je metafora. Opaženo mnoštvo pretpostav
lja onda već vreme i prostor, jedno za drugim i
54
jedno pokraj drugog. Jedno—pokraj—drugog u
vremenu proizvodi osećaj prostora.
Osećaj* vremena dat sa osećanjem* uzroka i
posledice, kao odgovor na pitanje o stepenu brzine
pri različitim kauzalnostima.
Osećaj prostora tek metaforički izvesti iz ose
ćaj a vremena — ili obrnuto?
Dve kauzalnosti lokalizovane jedna pokraj dru-
ge —
126
Jedini način da savladamo mnoštvo jeste da
razvrstavamo, npr. ćelu jednu .skupinu akcionih na
čina nazvati »neustrašivo«. Sebi ih objašnjavamo
kada ih stavimo u rubriku »neustrašivo«. Sve ob
jašnjavanje i saznavanje zapravo je samo izvesno
rubriciranje. — Sada s neustrašivim skokom: mno
štvo stvari dovedeno je pod jedan šešir ako ih, u
neku ruku, posmatramo kao mnogobrojne akcije
jednog kvaliteta, npr. kao akcije vode, kao kod Ta-
lesa. Ovde imamo prenos: jedna apstrakcija obu
hvata zajedno mnogobrojne akcije i važi kao uz
rok. Koja je apstrakcija (svojstvo) kadra da obu
hvati mnoštvo svih stvari? Kvalitet »vodenast«,
»vlažan«. Ćeli svet je vlažan, dakle biti vlažan je
ćeli svet. Metonimija. Lažno zaključivanje. Predikat
je zamenjen s jednim zbirom predikata (definicija).
127
Logičko mišljenje, jedva upražnjavano kod Jo-
nača, razvija se sasvim polako. Lažna zaključivanja
* Valja znati da su u nemačkom jeziku G cfiih l i E m -
semantički mnogo bliže nego što su to o se ć a n je i
p f in d u n g
o seća j u
srpskom. Pa ipak, uprkos mogućnim nesporazu
mima, prevodilac se odlučio na to rešenje da -bi istakao
Ničeovu upotrebu d v e reči.
55
shvatićemo tačnije kao metonimije, tj. retorički
poetički.
Sve su retoričke figure (tj. suština jezika) po
grešni silogizmi. I time započinje um!
128
Vidimo najpre kako se razvija filozofiranje,
kao i kako je nastao jezik, tj. nelogički.
Na to se sada nadovezuje pathos istine i istino
ljubivosti. To najpre nema ničeg zajedničkog s lo
gičkim. Kazuje samo da se nikakva svesna obmana
nije potkrala. Ali, te obmane u jeziku i u filozofiji
najpre su nesvesne i veoma teško dopiru do svest:.
No, sa susretanjem različitih, pomoću istog pathosa
ustanovljenih filozofija (ili religioznih sistema) na
stala je naročita borba. Pri susretu neprijateljskih
religija svaka je tražila pomoć u tome što je drugu
proglašavala za neistinitu: tako je bilo i sa sistemi
ma.
To je nekolicinu dovelo do skepse: istina je na
dnu bunara! uzdisali su.
130
Neistinitost čoveka prema sebi i prema drugo
me: pretpostavka nepoznavanje — nužna da bi eg
zistirao (sam — i u društvu). U vacuum se umeće
obmana o predstavama. San. Preuzeti pojmovi (ko
ji, uprkos prirodi, vladaju kod staronemačkih sli
kara), različiti u svim vremenima. Metonimije. Na-
dražaj, ne potpuno saznanje. Oko nudi oblike. Ve
zani smo za površinsko. Nagnuće ka lepom. Nedo
statak logike, ali metafore. Religije, filozofije. Po
dražavan je.
131
Podražavanje je sredstvo svake kulture, kojim
se postupno izgrađuje instinkt. Svako poređenje
(pramišljenje) jeste podražavanje. Vrste se obrazu
ju tako što samo slični primerci snažno podražava
ju prve, tj. podražavaju najveće i najjače uzorke.
Podražavanjem se vaspitava i usađuje druga priro
da. U rasplođavanju je nesvesna reprodukcija naj-
57
primetnija, a pri tom i vaspitavanje neke druge
prirode.
132
133
Koja moć tera na podražavanje? Prisvajanje
nekog stranog utiska pomoću metafora. Nadražaj
— zapamćena slika, povezano metaforom (zaključi
vanje po analogiji). Rezultat: sličnosti su otkrivene
i oživljene. Ponovljeni nadražaj odigrava se još jed
nom povodom zapamćene slike.
Percipirani nadražaj — sada ponovljen u mno
gim metaforama, pri čemu se srodne slike priliva-
ju iz različitih rubrika. Sva percepcija pogađa neko
mnogostruko podražavanje nadražaj a, ali s prono
som na različita područja.
Osećani nadražaj — prenet na srodne nerve, tu
ponovljen u prenosu, itd.
Ono što se dešava je prevođenje jednog na dru
ge čulne utiske: pri određenim zvucima poneku neš
to vidi ili nešto kuša. To je posve opšti fenomen.
134
Podražavanje je pro ti vstavij eno saznavanju po
tome što saznavanje neće da dopusti da važi upravo
nikakav prenos, nego hoće da održi utisak bez meta
fore i bez konsekvencija. U tu svrhu je utisak oka
menjen, zahvaćen je i obeležen pojmovima, zatim
58
usmrćen, presvučen i mumifikovan i konzervisan
kao pojam.
No, nema nikakvih »doslovnih« izraza ni do
slovnog saznavanja bez metafore. Ali postoji zava
ravanje o tome, tj. vera u istinu čulnog utiska. Naj
običnije metafore, istrošene, važe sada kao istine
i kao mera za najrede. Ovde jedino po sebi vlada
razlika između navike i novosti, učestalosti i ret-
kosti.
Saznavanje je samo rad na najdopadljivijim
metaforama, dakle podražavanje koje se više ne
oseća kao podražavanje. Prirodno, dakle, ono ne
može da prodre do carstva istine.
Pathos nagona za istinom pretpostavlja uviđa
nje da se različiti metaforički svetovi, razjedinje
ni, međusobno bore, npr. san, laž itd. i običan i is
trošen način sagledavanja. Prvi je redi, drugi češ
ći. Tako se istrošenost bori protiv izuzetka, redo
vito protiv neobičnog. Otuda je štovanje dnevne
stvarnosti pre na redu od sveta sna.
JSk), retko i neobično je dražesnije — laž se o-
seća kao draž. Poezija.
135
Svi prirodni zakoni samo su relacije nekog х
prema y prema z. Prirodne zakone definišemo kao
relacije prema nekom x, y, z, pri čemu nam je sva
ko sa svoje strane poznato jedino kao relacije pre
ma nekom drugom x, y, z.
Sasvim strogo uzevši, saznavanje ima jedino
oblik tautologije i prazno je. Svako saznanje, koje
nas unapređuje, identifikovanje je neistovetnog,
sličnog, tj. bitno je nelogičko.
Samo tim putem zadobivamo neki pojam i po
tom činimo kao da bi pojam »čovek« bio nešto či-
njenički zasnovano, dok smo ga zapravo mi sami
obrazovali ispuštanjem svih individualnih crta. Mi
pretpostavljamo da priroda postupa po nekom tak
59
vom pojmu: ali ovde su, prvo, priroda i, zatim, po
jam antropomorfni. Previđan je individualnog daje
nam pojam i time počinje naše saznanje: u rubri-
ciranju, u ustanovljavanju rodova. Ali, tome ne od
govara suština stvari: to je proces saznanja koji
zahvata suštinu stvari. Mnoge pojedinačne crte od
ređuju nam neku stvar, ne sve: istovetnost ovih cr
ta podstiče nas da mnoge stvari podvedemo pod
jedan pojam.
Bića produkujemo kao nosioce svojstava i ap
strakcije kao uzroke tih svojstava. Činjenica da
nam se neko jedinstvo, drvo, na primer, pojavljuje
kao mnoštvo svojstava, relacija, na dvostruki je na
čin antropomorfno: najpre, to razgraničeno jedin
stvo »drvo« ne postoji— proizvoljno je iskrojiti
tako neku stvar (prema oku, prema obliku), svaka
relacija, naime, nije istinska apsolutna relacija, ne
go je opet antropomorfno obojena.
136
Filozof ne traži istinu nego metamorfozu sve
ta u čoveku: on se bori za razumevanje sveta sa
samosvešću. On se bori za asimilaciju: zadovoljan
je ako je negde uspeo nešto da postavi antropo
morfno. Kao što astrolog vidi svet u službi pojedi
načnih individua, tako i filozof vidi svet kao čo-
veka.
137
Suština definicije: olovka je duguljasto ltd. te-
lo. A je B. To što je duguljasto, ovde je istovreme
no šareno. — Svojstva zadržavaju jedino relacije.
Određeno telo je jednako toliko i toliko relacija.
Relacije ne mogu nikada biti suština, nego jedino
posledica suštine. Sintetički sud opisuje stvar pre
ma njenim posledicama, tj. suština i posledice su
identifikovane, to će reći metonimija.
60
U suštini sintetičkog suda leži, dakle, metoni
mija. To znači da je on lažna jednačina. Sintetički
načini zaključivanja su nelogički. Kada ih koris
timo, pretpostavljamo popularnu metafiziku, tj. onu
koja učinke smatra uzrocima.
Pojam »oloVka« pomešan je sa »stvari« olovka.
Ono »jeste« u sintetičkom sudu je lažno, sadrži iz-
vestan prenos: dve različite sfere, između kojih
nikada ne može doći do jednakosti, postavljene su
jedna pored druge.
Živimo i mislimo usred samih učinaka nelo-
gičkog, u ne-znanju i lažnom znanju.
138
Individue su mostovi na kojima počiva posta-
janje. Svi kvaliteti su izvorno samo jednokratne
akcije, zatim češće ponavljane u jednakim sluča
jevima, konačno običaji. U svakoj akciji udeo ima
cela suština individuuma, a nekom običaju odgo
vara .specifični preobražaj individuuma. Do najma
nje ćelije sve je u individuumu individualno, to zna
či da sudeluje u svim iskustvima i prošlostima.
Otuda mogućnost rasplođavanja.
139
Nekoliki pojmovni nizovi mogu izolovanjem
postati toliko žestoki da k sebi privlače snagu dru
gih nagona. Tako, na primer, nagon saznanja.
Određena sve do nivoa ćelije, tako preparirana
priroda sada se opet širi i prenosi nasledno, i raz-
rasta se dotle dok, najzad, jednostrano orijentisa-
na apsorpcija ne razori opštu snagu.
140
Umetnik ne gleda »ideje«: on oseća zadovolj
stvo u brojčanim odnosima.
61
Sve zadovoljstvo počiva na srazmeri, nezado
voljstvo na nesrazmeri.
Pojmovi izgrađeni prema brojevima.
Lepi su intuitivni uvidi koji prikazuju dobre
brojčane odnose.
Čovek nauke proračunava brojeve koji se ti
ču prirodnih zakona, umetnik ih gleda: tamo, zako-
nomernost, ovde — lepota.
To što umetnik gleda sasvim je površinsko,
nikakva »ideja«! Najlakši omotač za lepe brojeve.
141
Umetničko delo se prema prirodi odnosi slič
no kao što se matematički krug odnosi prema pri
rodnom krugu.
BELEŠKE ZA PREDGOVOR
142
Posvećeno Arturu Šopenhaueru besmrtnom.—
Predgovor za Šopenhauera — Ulazak u podzemlje
— Mnogu sam ti crnu ovcu žrtvovao — zbog čega
se ostale ovce opterećuju.
143
U ovoj knjizi se ne osvrćem na savremene znal
ce i time pobuđujem utisak kao da ih računam
među ravnodušne stvari. Ali, hoće li se mirno pro
mišljati o ozbiljnim stvarima, tada se ne srne smu-
ćivati otužnim prizorima. Sada nerado okrećem
svoje oči prema njima da bih im rekao da mi ni
su ravnodušni, ali da bih želeo da mi takvi budu.
62
144
Pravim ogled da bi koristio onima koji zaslu
žuju da pravovremeno i ozbiljno budu uvedeni u
izučavanje filozofije. Uspeo ogled ili ne, ipak od
već dobro znam da treba da bude premašen i niš
ta više ne želim, za dobro ove filozofije, nego da
bude podražavana i premašena.
Takvima, s dobrim razlozima, valja savetovati
da se ne prepuštaju vodstvu ma kakvih akadem
skih filozofa od zanata, nego da čitaju Platona.
Treba da se, pre svega, oduče od svakakvih ko-
ještarija i postanu jednostavni i prirodni.
145
Filozofi ovoga vremena pokazali su se nedo
stojni da mene i moju knjigu smeju da računaju
među svoje: jedva da je potrebno uveravanje da
im i ,u ovom slučaju pružam priliku da se raza-
beru hoće li ili »neće nešto da nauče, ali da se ja
ne osećam sklon da im ma kako u tome 'iziđem u
susret.
Ono što se sada naziva »filologija« i što na-
merno označavam jedino neutralno, i ovaj put bi
moglo da prenebregne moju knjigu: jer ona je mu
ške prirode i ne vredi za uškopljenike. Njima je,
štaviše, bolje da ostanu sedeoi za razbojem i pre
klapaju.
146
Onima, pak, koji hoće da osete jedino učenjči
čku utoljenost, nisam ništa olakšao, jer na njih
nisam, najzad, ni računao. Citati nedostaju.
63
147
148
Pisati posve bezlično i hladno.
Napustiti sva »nas« i »mi« i »ja«. Ograničiti
i rečenice sa »da«*. Po mogućstvu izbegavati svaki
stručni termin.
149
Hteo bih da raspravim pitanje o vrednosti sa
znanja poput ledenog anđela koji prozire sve trice
i kučine. Ne biti zao, ali ne biti ni blag.
64
Tragička rezignacija, kraj filozofije.
Jedino je umetnost kadra da nas spase.
1. Izlišni filozofi.
2. Istina i iluzija.
3. Iluzija i kultura.
4. Poslednji filozof.
151.
Plan. Sta je filozof?
Kakav je odnos filozofa prema kulturi?
Naročito prema tragičkoj kulturi?
Priprema. Kada iščezavaju delà? Izvori, a) za
život, b) za dogme.
Hronologija. Potvrđena sistemima.
Glavni deo. Filozofi u tekstu i ekskursima.
Zaključak. Položaj filozofije u odnosu na kul
turu.
152.
Sta je filozof?
1. S one strane nauka: dematerijalizovati.
2. S ove strane religija: demistifikovati bogove,
razmađijati.
3. Tipovi: kult intelekta.
4. Antropomorfni prenosi.
Šta je sada na filozofiji da učini?
1. Nemogućnost metafizike.
2. Mogućnost stvari po sebi. S one strane
nauka.
3. Nauka kao spašavanje pred čudom.
4. Filozofija protiv dogmatizma nauke.
5. Ali samo u službi jedne kulture.
6. Sopenhauerovo pojednostavljivanje.
66
7. Njegova popularna i umetnički moguća me
tafizika. Rezultati očekivani od filozofije su
obrnuti.
8. Protiv opšteg obrazovanja.
153
Filozofija nema ništa opšte: tek je nauka, tek
umetnost.
Empedokle i Anaksagora: prvi hoće magiju,
drugi prosvetljenje, prvi je protiv posvetovljivanja,
drugi za.
Pitagorejci i Demokrit: stroga nauka o prirodi.
Sokrat i danas nužni skepticizam.
Heraklit: apsolutni ideal, sve je privid i igra.
Parmenid: put ka dijalektici i naučni organon.
Jedini spokojan jeste Heraklit.
Tales želi da dopre do nauke, i Anaksagora,
Demokrit, Permenidov organon, Sokrat. Anaksi-
mandar se opet od nje udaljava, kao i Empedokle,
Pitagora.
154
1. Suštinsko nesavršenstvo stvari:
konsekvencije neke religije, i to bilo opti
mističke bilo pesimističke.
konsekvencije kulture,
konsekvencije nauka.
2. Egzistencija zaštitnih sredstava koja se iz-
vesno vreme bore. K tome pripada filozofi
ja, po sebi apsolutno ne aktuelna. Obojena
i ispunjena prema vremenu.
3. Stara grčka filozofija protiv mita a za na
uku, delimično protiv posvetovljenja.
U tragičkom razdoblju: saglasni, Pitagora, Em
pedokle, Anaksimandar; apolonski protivan, Herak
lit; raskidajući sa svakom umetnošću, Parmenid.
5* 67
155
69
Nedostatak popularne etike.
Nedostatak osećanja važnosti saznavanja i iz
bora.
Površnost u razmatranju crkve, države i dru
štva.
Gnev prema povesti.
Govorenje o umetnosti i nedostatak kulture.
157
Sve što je opšte važeće u nekoj nauci postalo
je slučajno i potpuno nedostaje.
Izučavanje jezika, bez učenja o stilu i retori
ke.
Indološke studije, bez filozofije.
Klasična antika, uči se bez veze s njenim prak
tičnim pregnućima.
Nauka o prirodi, bez one lekovitosti i spokoja
koje je Gete u njoj nalazio.
Povest, bez ponesenosti.
Ukratko, sve nauke bez njihove praktične pri-
mene: dakle, drukčije upražnjavane nego što su ih
upražnjavali istinski ljudi kulture. Nauka uzeta kao
zarađivanje kruha!
Filozofiju praktikujete s mladićima bez isku
stva: vaši stari se okreću prema povesti. Nemate
čak ni popularnu filozofiju, ali zato naprotiv drži
te sramno jednoobrazna popularna predavanja.
Univerziteti daju studentima nagradne zadatke, o
Šopenhaueru! Popularna beseda o Šopenhaueru!
To je već bez svakog dostojanstva!
Kako je nauka mogla postati ono što je sada,
mogućno je objasniti jedino razvojem religije.
158
Ako su nenormalni, imaju Li oni onda išta s
narodom? Otuda ne važi: narodu su potrebne ab
normalnosti, čak i ako one nisu zbog njega tu.
70
Umetničko delo nas snabdeva dokazQm za to:
stvaralac je onaj koji ga razume i, uprkos tome,
ono je jednom stranom okrenuto publici.
Želimo da upoznamo onu stranu filozofa ko
jom se on okreće prema narodu a ne da rasprav
ljamo o njegovoj čudesnoj prirodi (dakle pravi
cilj je pitanje zašto?). Gledano iz našeg vremena,
ovu stranu je sada teško spoznati: jer ne raspola
žemo takvim narodnim jedinstvom kulture. Stoga,
Grci.
159
160
77
lafora. I svaki put potpuni skok iz jedne, usred ko
je je, u sasvim drugu i novu sferu. Možemo da za
mislimo čoveka koji je sasvim gluv i koji nikada
nije čuo neki ton ili muziku: kao što se on, prime-
rice, čudi Hladnijevim zvučnim figurama u pesku*
dok otkriva da su one prouzročene podrhtavanjem
strune, prisežući zatim da zna šta ljudi nazivaju
»zvukom«, tako je i sa nama svima kada je u pi
tanju jezik. Verujemo da znamo nešto o samim
stvarima govorimo li o drveću, bojama, snegu i
cveću, a ipak ne posedujemo ništa sem metafora
stvari, koje čak ni ne odgovaraju izvornim sušta-
stvima. Kao što je sa zvukom u peščanoj figuri,
tako se zagonetno X stvari po sebi jednom uzima
kao nervni nadražaj, zatim kao slika, konačno kao
glasovna artikulacija. U svakom slučaju, dakle, to
se logično ne događa prilikom nastanka jezika, i
sva građa — u kojoj i sa kojom radi i gradi čovek
istine, istraživač, filozof — ako već ne potiče sa čar
daka ni na nebu ni na zemlji svakako nam ne do
lazi iz biti stvari.
Pomislimo posebno još na obrazovanje pojmo
va. Svaka reč postaje odmah pojam time što ona
zapravo ne treba da služi za neponovljivi, sasvim
individualizovani pradoživljaj, kojem zahvaljuje
svoj nastanak, kao što je slučaj sa sećanjem, nego
ie tu istovremeno za mnogobrojne, više ili manje
slične doživljaje, to jest, strogo uzeto, nikada isto-
vetne, dakle mora da odgovara samo različitim
slučaj evima.^Svaki pojam nastaje pois to većivanj em
neistovetnog. Tako je izvesno da neki list nikada
nije sasvim isti sa nekim drugim, izvesno je da je
pojam list bio obrazovan zahvaljujući slobodnom
ispuštanju individualnih razlika, zaboravu specifič
nih obeležja, i kao takav pobuđuje predstavu kao
da u prirodi, mimo lišća, postoji »list« poput pra-
oblika prema kojem je sve lišće satkano, iscrtano,
opsečeno, obojeno, namreškano, naslikano, ali ne
Videti objašnjenje dato s u p r a .
78
ukim rukama tako da nijedan primerak nije ispao
tačno i verodostojno po prilici praoblika. Nekog
čoveka nazivamo »časnim«; zašto je on danas de-
lao časno? — pitamo. Obično odgovaramo: zbog nje
gove časnosti. Čast! To opet znači: list je uzrok
lišća. Apsolutno ništa ne znamo o suštinskoj odli
ci koju nazivamo »čast«, ali zato znamo za mnogo
brojne individualizovane, stoga neistovetne postup
ke koje izjednačavamo i sada ih označavamo kao
časne postupke; konačno, počev od njih, formuli-
šemo jednu quaîitas occulta sa imenom: »čast«.
Previd individualnog i stvarnog isporučuje nam po
jam, kao što nam daje i oblik tamo gde priroda,
naprotiv, ne zna ni za kakve oblike i pojmove, dak
le ni za vrste, nego jedino za ono nama nepristu
pačno i neodredivo X. Jer i naše protivstavljanje
individuuma i vrste također je antropomorfno i ne
potiče iz biti stvari, čak i ako se ne usudimo reći
da joj ono ne odgovara: bila bi to, naime, dogmat
ska tvrdnja i kao takva, baš kao i njena suprot
nost, nedokaziva.
Šta je, dakle, istina? Pokretno mnoštvo meta
fora, metonimija, antropomorfizama, ukratko zbir
ljudskih veza koje su poetski i retorski bile uzne
sene, prenesene, ukrašene, i koje nakon duge upo
trebe, učvršćene, kanonizovane i obavezne, naliku
ju na neki narod: istine su iluzije za koje smo za
boravili šta su, metafore, pohabane i sa izgubljenom
čulnom snagom, novčići čiji je otisak istrven i sa
da se mogu jedino promatrati ne više kao novčići
nego kao puki metal.
Još uvek ne znamo otkuda potiče nagon za is
tinom: jer, do sada smo slušali jedino o obavezi
koju uspostavlja društvo da bi opstajalo — istinski
\biti, to znači upotrebljavati islužene metafore. Re
čeno, dakle, jezikom morala: slušali smo jedino o
obavezi da se laže prema utvrđenoj konvenciji, da
se laže prema društvenim pravilima i u stilu koji
je obavezan za sve. Čovek, svakako, čak zaborav
79
lja da tako stvari stoje s njim; on laže, dakle, ne-
svesno na pomenuti način i prema stoletnim običa
jim a— i upravo zahvaljujući toj nesvesnosti, tom
zaboravu, dospeva on do osećaja za istinu. Na tom
osećaju, koji ga obavezuje da neku stvar označi
kao »crvenu«, drugu kao »hladnu«, treću kao »ne-
mu«, razrasta se moralna težnja prema istini: na
suprot lažovu, kome niko ne veruje, koga svi is
ključuju, čovek sebi dočarava šta je u istini časno,
poverljivo i korisno. Kao »umno« biće, on svoje
delovanje sada predaje vladavini apstrakcija i više
se ne žali da je obuzet telesnim utiscima, intuici
jama. On poopštava sve te utiske u bezbojne, hlad
ne pojmove da bi za njih vezao tok svoga života i
delanja. Sve što razlikuje čoveka od životinje zavi
si od te sposobnosti da se intuitivne metafore pre-
metnu u shemu, dakle da se neka slika rastvori u
pojmu. U području tih shema moguće je nešto što
nikada nije moglo da uspe među prvim intuitiv
nim utiscima: izgraditi piramidalni poredak prema
kastama i stupnjevima, stvoriti novi svet zakona,
povlastica, podređivanja, razgraničenja, svet koji
se od sada protivstavlja drukčijem, intuitivnom sve
tu prvih utisaka, svet koji bi bio čvršći, opštiji,
poznatiji, ljudskiji i otuda regulativan i impera
tivan. Dok je svaka metafora iz intuicije individual
na i bez sebi slične, te stoga uvek zna da izmakne
svakom rubriciranju, veliko pojmovno zdanje poka
zuje strogu pravilnost nekog rimskog kolumbari-
juma i u logiku udahnjuje onu strogost i hladno
ću koja je svojstvena matematici. Ko je prožet o-
vom hladnoćom, jedva će poverovati da je i pojam,
okoštao i osmougaon poput kocke, i zamenjiv kao
ona, preostao tek samo kao talog* neke metafore,
te da je iluzija umetničkog prenosa nervnog nadra-
žaja u slike, ako ne majka, ipak baba svakog poj
ma. U toj pojmovnoj igri s kockama, »istina« zna
či korišćenje svake kocke prema njenoj oznaci,
* Residuum.
80
tačno brojanje tačaka na njoj, obrazovanje tačnih
rubrika i nikada se ne ogrešiti o red kasti i niz
i rang klasa. Kao što su Rimljani i Etrurci pode-
lili nebo po strogim matematičkim linijama i u ta
ko razgraničen prostor — kao u templum — spremi
li boga, tako svaki narod ima iznad sebe slično,
matematički izdeljeno pojmovno nebo i od tada,
odzivajući se zahtevima istine, razume da svaki
pojmovni bog može da bude tražen samo u njego
voj sferi. Tu se treba doista diviti čoveku kao moć
nom graditeljskom geniju koji je uspeo da na po
mičnim osnovama i na nekoj vrsti tekuće vode po
digne beskrajno složenu katedralu pojma. Svakako,
da bi na takvim osnovama našlo oslonac, to zda
nje mora da bude načinjeno kao od paukovih niti,
toliko utančano da se prenosi s vala na val, toliko
čvrsto da ga ne bi mogao srušiti svaki dašak vet-
ra. Po svom graditeljskom geniju, čovek daleko
nadmašuje pčelu. Pčela gradi od voska koji sakup
lja u prirodi, čovek pak od daleko lomnije građe
pojmova, koju tek mora da isfabrikuje iz sebe.
Zbog toga je on čak više nego za divljenje, ali ne
zbog njegovog nagona za istinom, za čistim sazna
vanjem. Ako neko sakrije jednu stvar iza grma,
traži je i nalazi upravo tamo, zbog tog traženja i
nalaženja ipak ne zaslužuje neku posebnu hvalu.
Međutim, tako stoji sa traženjem i nalaženjem »is
tine« unutar područja uma. Ako zadam definiciju
sisara i onda izjavim, pošto sam promotrio jednu
kamilu: »to je sisar«, time sam doduše obeloda-
nio jednu istinu, ali sa ograničenom vrednošću, ho
ću da kažem da bi ta istina bila potpuno antropo-
morfna i ne bi sadržavala nijednu tačku »istinitu
po sebi«, stvarnu i opštevažeću, bez obzira na čo-
veka. Tragalac za takvim istinama istražuje, u stva
ri, samo preobražaj sveta u ljudima. On teži za ra-
zumevanjem sveta kao čovekolike stvari i, u naj
boljem slučaju, dospeva do osećanja izvesne asi
milacije. Nalik astrologu koji posmatra zvezde u
službi čoveka i u vezi s njegovom srećom i tugom,
6 Knjiga o filozofu 81
takav istraživač posmatra ceo svet kao da je vezan
za ljude, kao beskrajno izlomljen odjek prvobitnog
zvuka, čovekovog, kao umnogostručeni odraz pra-
slike, čovekove. Njegov postupak svodi se na uzi
manje čoveka kao mere svih stvari. Ali, pri tome,
on polazi od zablude kada veruje da su te stvari
neposredno pred njim kao čisti objekti. Zaborav
lja, dakle, izvorne metafore intuicije kao metafore
i uzima ih kao same stvari.
Samo zaboravom tog primitivnog sveta meta
fora, samo očvršćavanjem i ukrućivanjem užarene
i tečne izvorne mase slika koja izvire iz iskonske
sposobnosti ljudske uobrazilje, samo nesavladivom
verom da je ovo sunce, ovaj prozor, ovaj sto isti
na po sebi, ukratko samo time što se čovek zabo
ravlja kao subjekt, i to kao umetničko-stvaralački
subjekt, živi on s nekim spokojem, sigurnošću i
konsekvencijom: ako bi ma i za tren mogao da izi
đe izvan tamničkih zidova te vere, namah bi bilo
svršeno s njegovom »samosvešću«. Napora ga već
košta da prizna da insekt ili ptica opažaju sasvim
drugi svet nego čovek, i da je pitanje koie je od ta
dva opažanja sveta tačnije potpuno besmisleno, po
što odgovor pretpostavlja merilo tačnog ovažania,
merilo kojeg zapravo nema. Ali, uglavnom mi izgle
da da bi »tačno opažanje« značilo: adekvatan iz
raz nekog obiekta u subjektu, što je opet protiv-
nrečna nesuvislost, jer između dve apsolutno razli
čite sfere, kao što su subjekt i objekt, ne posto i i
nikakva kauzalnost, tačnost, nikakav izraz, već u
najboljem slučaju estetski odnos, hoću reći iedan
nagoveštavajući prenos, mucavi prevod u neki sas
vim strani iezik — ali za tako šta bila bi, u svakom
slučain, potrebna iedna posreduiuća sfera i snaga,
maštalački i otkrivalački slobodna. Reč »pojava«
prožeta je mnogim zavodljivostima, i stoga je što
mogu više izbegavam: jer neistinito je da s°
tina stvari pojavljuje u empirijskom svetu. Slikar
kome nedostaju ruke i koji bi pesmom hteo da
izrazi sliku koja mu je pred očima sve nepobitni-
82
je će otkrivati, zahvaljujući toj zameni sfera, da
empirijski svet ne otkriva suštinu stvari. Čak ni
sprega nervnog nadražaja s proizvedenom slikom
nije po sebi ništa nužno. Ali, kada je ta ista slika
reprodukovana milion puta i nasleđivana kroz mno
ga pokolenja, najzad ako se pojavljuje u ćelom
čovečanstvu svaki put istim povodom, tada ona
dobij a, konačno, isto značenje za čoveka kao da
je jedina, nužna slika i kao da je ta sprega izvor
nog nervnog nadražaja sa proizvedenom slikom
strogo kauzalna. To je poput sna koji se večnim
ponavljanjem oseća i prosuđuje posve kao zbilja.
No, očvršćavanje i ukrućivanje neke metafore ne
daje apsolutno nikakvo jamstvo za neminovnost
i isključivo povlašćivanje te metafore.
Izvesno je da je svaki čovek, koji se srodio
s takvim razmatranjima, osetio duboko nepovere-
nje prema idealizmu te vrste svaki put kada mu
je bila data prilika da se veoma jasno uveri u več-
nu konsekvenciju, svudaprisutnost i izvesnost pri
rodnih zakona. I zaključio je: dokle god prodrli
u visinu teleskopskog i dubinu mikroskopskog sve
ta, sve je ovde tako sigurno, izgrađeno, beskrajno,
zakonomerno i bez pukotina; nauka će večno ima
ti sa uspehom da kopa u ovim bunarima, i sve što
se bude našlo zglašavaće se i neće međusobno pro-
tivurečiti. Koliko malo to nalikuje nekom proizvo
du uobrazilje, jer ako bi takvo bilo — negde bi ipak
moralo da dopusti odgonetanje privida i nestvar-
nosti. Protiv toga valja reći: ako bismo, svaki zr
sebe, imali raznovrsnu čulnu senzaciju, mi sami
bismo mogli svet da opažamo tek kao ptica, tek
kao crv, tek kao biljka, ili ako bi neko među nama
video jedan isti nadražaj kao crven, drugi kao plav,
a treći ga čuo čak kao zvuk, niko onda ne bi govorio
o zakonitosti prirode, nego bi je jedino poimao
kao izuzetno subjektivnu tvorevinu. Zatim, šta je
uopšte za nas neki prirodni zakon? On nam nije
poznat po sebi, nego jedino po svojim učincima,
to jest po svojim relacijama s drugim prirodnim
6* 83
zakonima, koji su nam 'opet poznati samo kao zbi
rovi relacija. Sve te relacije, dakle, ukazuju uvek
iznova samo jedna na drugu, a po njihovoj sušti
ni ostaju nam posve nerazumljive; jedino nam je
stvarno poznato ono što sami u njih unosimo, vre-
me, prostor, znači brojčani i odnosi uzastopnosti.
Ali, sve što je čudesno i čemu se upravo čudimo
u prirodnim zakonima, ono što zahteva naše ob
jašnjenje i moglo bi da podstakne nepoverenje pre
ma idealizmu, počiva upravo i jedino u samoj ma
tematičkoj strogosti i neprikosnovenosti predstava
o vremenu i prostoru. Te predstave, pak, proizvo
dimo u nama i iz nas s nužnošću kojom pauk ple
te svoju mrežu; ako smo prisiljeni da sve stvari
poimamo samo u tim oblicima, onda više nije čud
no što u svim stvarima poimamo zapravo samo te
oblike, jer svi oni moraju u sebi da nose zakone
broja, a broj je upravo ono najneobičnije u stva
rima. Sva zakonomernost koja nam toliko impo-
nuje u putanji zvezda i hemijskom procesu, u stva
ri se podudara sa onim svojstvima koje sami uno
simo u stvari, te tako zapravo sami sebi imponu-
jemo. Iz toga, svakako, ishodi da ono umetničko
obrazovanje metafora s kojim u nama započinje
svaki osećaj pretpostavlja već te oblike, ispunjava
se dakle u njima. Samo počev od očvršćivanja tih
praoblika objašnjiva je mogućnost prema kojoj se
može opet iz samih metafora konstituisati neko
pojmovno zdanje. Ono je, naime, podražavanje vre
menskih, prostornih i brojčanih odnosa na tlu me
tafora.
85
čuda, takvim koje je primereno mitu, sličniji je,
u stvari, snu nego danu mislioca razočaranog u
nauku. Kada jednom svako drvo može da govori
kao nimfa ili neki bog prerušen u bika može da
otima device, kada se lično boginja Atena može
videti kako u društvu s Pizistratom u divnom dvo
pregu prolazi atenskim trgovima — a u to je časni
Atenjanin verovao —, onda je u svakom trenutku,
kao u snu, sve mogućno, i sva priroda obleće oko
čoveka kao da je ona samo maskerada bogova ko
ji se u svakakvim obličjima šaljivo poigravaju va
rajući ljude.
Ali i u samom čoveku je nesavladiva sklonost
da dopušta da bude varan i kao začaran je sre
ćom kada mu rapsod pripoveda kao istinite epske
bajke ili kada pred njima na pozornici glumac ig
ra kralja kraljevski je nego što je to u samoj zbi
lji. Taj majstor prerušavanja, intelekt je slobodan
i rasterećen od svoga ropskoga rada toliko dugo
koliko može da obmanjuje bez štete, i tada svet
kuje svoje Saturnalije. Nikada on nije obesniji, bo
gatiji, drskiji, pokretljiviji, nepromišljeniji: u stva
ralačkoj radosti izbrizgava isprepletene metafore i
pomera međaše apstrakcija, tako da, primerice,
struianie označava kao pokretni put koji čoveka
nnsi tamo kuda ол ionako ide. Sada ie on daleko
пг1 sebe odbacio beles sluganjstva: inače s tuž
nom revnošću sav predan tome da nekom po
jedincu pokaže sredstva i put do žuđenog op
stanka. pleneći i kradući poput sluge za svoga
gospodara, sada je on postao gospodar i srne da
sa svoga lica izbriše izraz nemaštine. Sve što on
od sada čini nosi u sebi, u poređenju s njegovom
ranijom aktivnošću, prerušavanje, baš kao što je
njegova prethodna aktivnost nosila u sebi pognu-
tost. On kopira ljudski život, ali ga uzima za dob
ru stvar i izgleda mu da je s pravom sa njim
zadovoljan. Te čudovišne grede i daske pojmova
za koje se grčevito uhvatio nevoljnik da bi se to
kom života spasao, za oslobođeni intelekt samo je
86
skela i igračka njegovih najsmelijih umetničkih po
duhvata. I kada je on razbije, smrvi, ponovo je iro
nično sastavlja sparujući naj razlici tije i razdvajajući
najbliskije, i tako pokazuje da mu nije potrebna
nikakva nužna pomoć u nemaštini, te da on od
sada nije vođen pojmovima nego intuicijom. Iz
tih intuicija ne vodi nikakav pravilan put u zemlju
utvarnih shema, apstrakcija: za njih nije načinje
na reč, čovek nemi kada ih vidi ili govori pomo
ću zabranjenih metafora i nečuvenih pojmovnih
sklopova da bi stvaralački, barem razaranjem i ru
šenjem starih pojmovnih zidina, uzvratio na priti
sak moćne savremene intuicije.
Postojala su razdoblja u kojima su jedan kraj
drugog stajali umni i intuitivni čovek, jedan u
strahu pred intuicijom, drugi s porugom prema
apstrakciji; potonji je isto toliko neuman koliko
je drugi neosetljiv na umetnost. Oba žude da ovla
daju životom: ovaj, znajući da naj glavni je potrebe
presretne zahvaljujući predostrožnosti, dalekovid
nosti, zakonomernosti, i onaj, poput »odveć veselog
junaka«, ne videći bilo kakvu potrebu i uzimajući
kao realan samo život prerušen u privid i lepotu.
Tamo gde jednom, otprilike kao u staroj Grčkoj,
intuitivni čovek rukuje svojim oružjem snažnije i
pobedonosnije nego njegov protivnik, moguće je
u najpovoljnijem slučaju oblikovati jednu kulturu,
utemeljiti vladavinu umetnosti nad životom: to pre-
rušavanje, odbijanje nemaštine, taj sjaj metaforič-
kih intuicija i uopšte neposrednost varke prati sva
ispoljavanja takvog života. Ni kuća ni hod, ni ode-
ća ni glineni krčag, ne izdaju da ih je nužda iz
našla: izgledaju tako kao da je u njima trebalo
da se iskaže uzvišena sreća i olimpska vedrina, go
tovo igra sa najozbiljnijim. Dok se čovek vođen
pojmovima i apstrakcijama samo brani od te ne
sreće, bez mogućnosti da bilo kakvu sreću iznudi
iz tih apstrakcija, dok čezne da se najviše što je
mogućno oslobodi bolova, dotle intuitivni čovek,
87
smešten usred jedne kulture, žanje već — zahvalju
jući svojim intuicijama — sem odbrane od zla, pro-
svetljenje prožeto stalnim strujanjem, ozarenje, is
kupljenje. No, svakako, kada boluje, on boluje si-
lovitije: štaviše, on boluje češće, jer ne ume da
uči iz iskustva, i svaki put iznova upada u isti ja
rak u koji se već sunovraćivao. I u boli je bez
uman koliko i u sreći, glasno jadikuje i bez utehe
je. U okolnostima i'ste zle kobi, koliko se drukčije
ponaša stoičar, podučen iskustvom i pojmovima
zagospodarivši sobom! On koji inače traži samo
iskrenost, istinu, slobodu od iluzija i zaštitu od var
ljivih iznenađenja, postiže sada u nesreći, poput
onoga u sreći, remek-delo prerušavanja; njegovo
lice je nepomično, naoko bez tragova života, goto
vo maska s dostojanstveno uravnoteženim crtama:
on ne jadikuje i zauzdava svoj glas — i kada se
neki pravi olujni oblak stuš ti na njega, on se sa
kriva pod ogrtač i sporim korakom izmiče odatle.
NACRTI
161
»Istina«
1. Istina kao neuslovijena dužnost koja nepri
jateljski poništava svet.
2. Analiza opšteg smisla istine (nekonsekven-
cija).
3. Pathos istine.
4. Nemoguće kao korektiv čoveka.
5. Fundament čoveka lažan, jer je optimistički.
6. Telesni svet.
7. Individue.
8. Oblici.
9. Umetnost. Neprijateljstvo spram nje.
10. Bez neistine ni društvo ni kultura. Tragič
ni sukob. Sve što je dobro i lepo zavisi od varke:
istina ubija — ubija čak i samu sebe (u meri u
kojoj spoznaje da je njen fundament zabluda).
162
Šta odgovara askezi u onome što se tiče istine?
— Istinoljubivost, kao fundament svih ugovora i
pretpostavka postojanja ljudskog roda, eudemonis-
tički je zahtev kojem se suprotstavlja saznanje da
najveća dobrobit čoveka počiva u iluzijama: dakle
da, prema eudemonističkim načelima, istina i laž
moraju da budu korišćene — kao što se i dešava.
Pojam zabranjene istine, to jest takve koja
prikriva i maskira eudemonističku laž. Protivstav:
89
zabranjena laž, koja prodire tamu gde je područ
je dozvoljene istine.
Simbol zabranjene istine: fiat veritas, pereat
mundus.
Simbol zabranjene laži: fiat mendacium, pere
at mundus.
Prvo čiji raspad izazivaju zabranjene istine jes
te individuum koji ih izriče. Poslednje čiji raspad
izazivaju zabranjene laži jeste individuum. U pr
vom slučaju, on sebe žrtvuje skupa sa svetom, u
drugom — sebi i svojoj egzistenciji žrtvuje svet.
Kazuistika: da li je dozvoljeno žrtvovati čove-
čanstvo istini?
1. Ta to je nemogućno! Ako bi Bog hteo, čo-
večanstvo bi moglo da umre zbog istine.
2. Ako bi to bilo mogućno, bila bi to dobra
smrt i oslobađanje od života.
3. Niko ne može, bez nekog ludila, tvrdo da
veruje da poseduje istinu: skepsa neće izostati.
Pitanje: da li je dozvoljeno žrtvovati čovečan-
stvo ludilu, — na to bi se moralo odgovoriti odreč-
no. Ali, praktično, to se dešava, jer je ludilo upra
vo verovati u istinu.
90
viduuma ničim uslovljenu saznajnu snagu, te ube-
đenje da nijedno saznajno biće nikada dalje od to
ga ne može otići, dakle postoji obaveza koju u svim
rasprostiranjima saznajno biće ne može da prekrši.
Relacija ukida pathos verovanja, primerice ograni
čenje na ljudsko, skeptičkim prihvatanjem da smo
svi možda u zabludi.
Ali, kako je skepsa mogućna? Ona izgleda kao
doslovno asketsko stanovište mišljenja. Jer ona ne
veruje u verovanje i time razara sve što je vero-
vanje blagoslovilo.
No i sama skepsa sadrži u sebi izvesno vero
vanje: verovanje u logiku. Najekstremniji je slu
čaj, dakle, napuštanje logike, ono credo quia absur-
dum est, sumnja u um .i njegovo poricanje. Do če
ga dolazi u konsekventnosti askeze. U tome niko
ne može ziveti, kao ni u čistoj askezi. Pri tome se
pokazuje da je vera u logiku, osobito vera u život,
nužna, da je, dakle, područje mišljenja eudemonis-
tičko. Ali, tada se ističe zahtevanje laži: život i eu-
daimpnia su, naime, onda argument. Skepsa se
okreće protiv zabranjenih istina. Onda nedostaje
osnova za čistu istinu po sebi, i nagon za njom sa
mo je maskirani eudemonistički nagon.
Svako zbivanje u prirodi u osnovi nam je ne
jasno: jedino možemo da svaki put utvrdimo sce
nografiju u kojoj se prava drama odigrava. Onda
govorimo o kauzalnostima, dok u osnovi vidimo
samo uzastopnost događaja. Da je ova uzastopnost
svakad uključena u neku određenu scenografiju,
verovanje je koje je beskrajno puta opovrgavano.
91
Čovek je kao konačan i nepromenljiv postao
mera stvari. Zamislimo li ga kao promenljivog i
nestalnog, prestala bi strogost prirodnih zakona.
Zakon osećaja— kao jezgro prirodnih zakona, me
hanika kretanja. Verovanje u spoljašnji svet i proš
lost, u nauci o prirodi.
163
164
165
Ne postoji nagon za saznanjem i istinom, ne
go samo nagon za verovanjem u istinu; čisto saz
nanje je nenagonsko.
92
166
Svi su nagoni povezani sa zadovoljstvom i ne
zadovoljstvom— ne može se imati nagon za isti
nom, to jest za istinom potpuno bez posledica, ci
stom, neafektnctm, jer bi se tada izgubilo zadovolj
stvo d nezadovoljstvo, a nema nijednog nagona čije
utoljavanje ne nosi sa sobom neko zadovoljstvo. Za
dovoljstvo u mišljenju ne posvedočava nikakvu žud
nju za istinom. Zadovoljstvo u svim čulnim opaža
njima počiva u tome da su ona okončana zahva
ljujući zaključivanjima. Utoliko čovek uvek pliva
u moru zadovoljstva. Ali, u kojoj meri može zaklju
čak, logička operacija, da pripremi zadovoljstvo?
167
Nemoguće u vrlinama.
Čovek nije izrastao iz tih vrhunskih nagona,
ćelo -njegovo biće pokazuje laki moral, on preskače
svoje biće s najčistijim moralom.
168
Umetnost. Laž iz nužde i besciljna laž. Poto
nja se ipak na kraju svodi na neku nuždu.
Sve laži su laži iz nužde. Zadovoljstvo u ob
manjivanju je umetničko. Inače, jedino istina sadr
ži zadovoljstvo po sebi. Umetničko zadovoljstvo naj
veće je, jer ono kazuje, u obliku laži, istinu na naj-
opštiji način.
Pojam ličnosti, pa i pojam iluzija nužnih za
moralnu slobodu, tako je ustrojen da čak i naš
nagon za istinom počiva na temelju laži.
Istina u sistemu pesimizma. Mišljenje je nešto
što bi bolje bilo da ne postoji.
93
169
170
Svi eudemonistički nagoni bude verovanje u is
tinu stvari, sveta — tako je cela nauka usmerena
na postajanje, ne да bivstvovanje.
94
171
Platon je kao ratni zatočenik, izložen na tržni
ci robova — zbog čega bi pa ljudima bili potrebni
filozofi? — Trebalo bi odgonetnuti čemu im je
potrebna istina.
172
I. Istina kao pokretač za neke sasvim druge
pokrete i nagone.
IL Pathos istine odnosi se na vercvanje.
III. Nagon prema laži, temeljan.
IV. Istina je nesaznatljiva. Sve što je saznat-
ljivo je privid. Značenje umetnosti kao značenje
istinitog privida.
IV
173
Nauka i mudrost u sukobu.
Nauka (N. B. pre nego što je običaj i instinkt)
nastaje
1. kada se bogovi ne smatraju za dobre. Ve
lika je prednost saznati išta kao postojano;
2. egoizam podstiče pojedinca da, u izvesnim
poslovima, npr. moreplovstvo, svoju korist traži
pomoću nauke;
3. nešto za plemenite ljude koji dokoličare.
Znatiželja;
4. u divljem vrludanju narodnog mnjenja, po
jedinac hoće čvršću osnovu.
Po čemu se ovaj nagon za naukom razlikuje od
nagona da se nešto uopšte nauči i prihvati? Jedino
po manjem stepenu egoizma ili daljem naprezanji
istog. Prvo je izgubiti se u stvarima. Drugo, sebič
nost uvećana preko granica individuuma.
Mudrost se pokazuje
1. u nelogičkom uopštavanju i preletanju do
poslednjih ciljeva,
2. u odnosu tih rezultata prema životu,
3. u bezuslovnoj važnosti koja se pridaje svojoj
duši. Jedna jedina stvar je najpreča.
Sokratizam je, prvo, mudrost koja se sastoji
u uzimanju duše ozbiljno.
Drugo, nauka kao strah i mržnja pred nelo-
giokim uopštavanjem.
96
Treće, nešto osobito koje se ispostavlja kroz
zahtev za svesnim i logički korektnim delanjem.
Time se oštećuje nauka, etički život.
Sokrat mi je, da priznam, toliko blizak da sam
skoro uvek u sukobu s njim.
174
1. U kojoj se boji pokazuje svet tim starim
Grcima?
2. Kako se oni odnose prema nefilozofima?
3. Mnogo zavisi od njihovih ličnosti: odgonet
nuti ihyje smisao moga razmatranja njihovih učenja.
4. Kod njih su nauka i mudrost u sukobu.
5. Ironička dopuna u zakonu: sve je lažno. Ka
ko se čovek grčevito kači za neku gredu.
Postoji i ironički i zalobni način da se ispriča
ova povest. U svakom slučaju hoću da izbegnem oz
biljno jednoličan ton.
U trenutku kada se istina sebi ponajviše prib
ližava, Sokrat preokreće celinu; to je naročito iro
nično.
Sve se ocrtava na pozadini mita. Na njegovoj
bezgraničnoj nesigurnosti i valovitosti. Čezne se za
nečim sigurnijim.
Samo tamo kuda pada ozračje mita osvetljava
se život Grka; inače je on neproziran. Sada se fi
lozofi lišavaju mita; ali kako se održati u toj nepro
zirnosti?—'
Individuumu koji hoće da počiva na sebi sa
m om — neophodna su poslednja saznanja, filozofi
ja. Drugim ljudima je neophodna sporo razrasta-
juća nauka.
I nezavisnost je samo prividna: najzad se sva
ko vezuje za svoje prethodnike. Fantazma za fan
tazmu. Komično je uzimati sve tako ozbiljno. Cela
starija filozofija je poput labirinta kroz koji luta
um. Treba zasvirati na način sna i bajke.
7 Knjiga o filozofu 97
175
176
177
Ti filozofi pokazuju koje je opasnosti grčka
kultura u sebi obujmila.
98
Mit kao postelja za
lenčarenje mišljenja — nasuprot hladne
apstrakcije i stroge
nauke. Demokrit.
Meka udobnost — nasuprot umerenosti,
življenja strogih i asketskih
shvatanja kod Pitagore,
Empedokla,
Anaksimandra.
Svirepost u borbi — nasuprot Empedokla
i zavadi s njegovom reformom
žrtvovanja.
Laž i varanje — nasuprot ponesenosti
istinitim kakva god
bila konsekvencija.
Savitljivost, preterana — nasuprot Heraklitovoj
druže vnost ponositosti i
samotnosti.
Ovi filozofi pokazuju životnu snagu one kultu
re koja proizvodi sopstvene korektive.
Kako izumire to doba? Neprirodno. Gde su
onda klice propadanja?
Bekstvo najboljih iz sveta bilo je velika ne
sreća. Počev od Sokrata: odjednom se individuum
osetio odveć važnim.
Na to je došla kuga, za Atenu.
Zatim se stropoštalo s persijskim ratovima.
Opasnost je bila prevelika i pobeda preizuzetna.
Smrt velike muzikalne lirike i filozofije.
178
Starija grčka filozofija je filozofija suštih dr
žavnika. A koliko bede vidimo u našim državnici
ma! To je, uostalom, ono što najvećma razlikuje
presokratovce i poslesokratovce.
Kod njih nema »odvratne pretenzije na sreću«,
kakvu zatičemo počev od Sokrata. Stanje njihove
duše nije, pak, stožer oko kojeg se sve okreće; jer,
7* 99
nije bezopasno misliti o tome tako. Kasnije je Apo-
lonovo gnothi sauton bilo pogrešno protumačeno.
I oni nisu toliko blebetali i psovački kukumav-
čili, i nisu pisali. Oslabljeno helenstvo, romantizo-
vano, učinjeno grubljim i dekorativnim, zatim kao
dekorativna kultura prihvaćeno od strane oslab
ljenog hrišćanstva kao saveznik, nasilno prošireno
među necivilizovane narode— to je povest zapad
njačke kulture. Majstorija je izvedena, i grčko i
popovsko je sjedinjeno.
Ja hoću da saberem Sopenhauera, Vagnera i
starije helenstvo: to nudi pogled na jednu divnu
kulturu.
Poređenje starije filozofije s poslesokratov-
skom.
1. Starija je srođena sa umetnošću, njeno od
gonetanje zagonetke sveta više puta se nadahnulo
umetnošću.
2. Ona nije negacija drukčijeg života, nego iz
rasta iz njega poput retkog cveta; ona iskazuje
tajne toga. (Teorija — praksa.)
3. Ona nije toliko individualno-eudemonološka,
nema odvratnu pretenziju na sreću.
4. Ti drevni filozofi sami u svom životu gaje
višu mudrost a ne hladnu i proračunatu vrlinu.
Njihova slika života je bogatija i složenija, sokra-
tovci uprošćavaju i banalizuju.
180
Strast kod Mimnerma, mržnja prema starini.
Duboka melanholija kod Pindara: jedino ako
neki zrak padne odozgo obasjava ljudski život.
Razumevati svet polazeći od patnje jeste ono
tragičko u tragediji.
103
ma, s groznim abstractama »dobro, pravedno« u
glavi, nedostaje nepristrasni pogled na ljude. Čita
li se Šopenhauer, pita se zašto je starima nedosta
jao takav duboki i slobodni pogled — dok su neki
morali imati? To je ono što ne uviđam. Naprotiv
Zbog Sokrata su izgubili bezazlenost. Njihovi mi
tovi i njiihove tragedije daleko su mudrije nego eti
ke Platona i Aristotela; i njihovi stoičari i epiku-
rejci siromašni su u uporedbi s njihovim starijim
pesnicima i državnicima.
Sokratov uticaj:
18.V
184
B e le š k a o iz v o r n ik u . . . . 111
Fridrih Niče
KNJIGA O FILOZOFU
Recenzent
VITO MARKOVIĆ
Korice
VOJA MILIĆ
Grafička oprema
MILENA MIJAILOVIĆ
Korektor
DIVNA KLANČNIK
Izdavač
IRO »GRAFOS«
Beograd, Simina 9a
Za izdavača
VIKTOR ŠEĆEROVSKI
Štampa
RO Štamparija »BUDUĆNOST«
Novi Sad, Šumadijska 12
Štampano u 3 000 piimeraka
1984.
Horizonti