Professional Documents
Culture Documents
Goldsmith ORIGINS
FOURTEEN BILLION YEARS OF COSMIC EVOLUTION © 2004 by Neil
deGrasse Tyson and Donald Goldsmith © hrvatskoga
izdanja IZVORI, 2007.
Nakladnik
IZVORI
ISBN 978-953-203-309-0
ZAHVALE............................................................ 9
PREDGOVOR RAZMIŠLJANJA O POSTANKU ZNANOSTI I ZNANOSTI O POSTANKU
.......................................................................................... 13
Tamna materija je, dakle, naš prijatelj. Ali astrofizičari se, što je
razumljivo, osjećaju neugodno kad god moraju utemeljiti svoje
proračune na zamislima koje ne shvaćaju, bez obzira što ne bi
bilo prvi put da to čine. Oni su, na primjer, izmjerili tok ener-
gije sa Sunca znatno prije no što je itko znao da iza njega stoji
termonuklearna fuzija. U devetnaestom stoljeću, prije pojave
kvantne mehanike i drugih otkrića koja su omogućila spoznaje
o ponašanju materije u najmanjim veličinama, uopće nije
postojao pojam fuzije.
Nepokolebljivi skeptici mogli bi usporediti današnju tamnu
materiju s hipotetskim i sada već odbačenim “eterom” pretpo-
stavljeno stoljećima ranije i za koji se smatralo da je proziran
medij bez težine kroz koji svjetlost putuje. Dugo vremena, sve
do slavnog pokusa koji su u 1887. u Clevelandu obavili Albert
Michelson i Edward Morley, fizičari su pretpostavljali da eter
mora postojati, iako baš nikakav dokaz nije podržavao tu pret-
postavku. Smatralo se da je svjetlosti, za koju se znalo da je val-
ne prirode, potreban medij kroz koji bi se širila, kao što se
zvučni valovi šire kroz zrak. Pokazalo se, međutim, da svjetlost
bez ikakvih poteškoća putuje kroz svemirski vakuum bez
potrebe za bilo kakvim medijem. Za razliku od zvuka, koji se
sastoji od vibracija zraka, svjetlosni valovi samostalno se šire.
Ali neznanje o tamnoj materiji bitno se razlikuje od neznanja
o eteru. Dok je eter bio puka posljedica našeg nepotpunog
znanja, na postojanje tamne materije ukazuju ne samo pretpo-
stavke nego i uočena njena gravitacije na vidljivu tvar svemira.
Tamna materija nije tek proizvod naše mašte već se temelji na
promatračkim činjenicama. Ona je podjednako stvarna kao i
više od stotinu planeta otkrivenih na stazama oko drugih zvi-
jezda - koje su gotovo sve pronađene jedino zahvaljujući njiho-
vom gravitacijskom djelovanju na matično sunce. Najgore što
se može dogoditi je da fizičari (ili netko drugi tko pronikne u
stvar) ustanove da se tamna materija uopće ne sastoji od mate-
rije već od nečeg drugog, ali se ona ne može poreći. Može li ta-
mna materija biti neka manifestacija sila iz drugih dimenzija?
Ili iz nekog usporednog svemira koji se križa s našim? Čak ni
to ne bi promijenilo uspješno uključivanje gravitacije tamne
materije u jednadžbe koje koristimo da bismo razumjeli
nastanak i razvoj svemira.
Drugi nepokolebljivi skeptici mogli bi izjaviti da će povjero-
vati tek kad vide svojim očima. Ovakav stav može biti koristan
u mnogim područjima života, poput automobila, pecanja ili
ljubavnog sastanka. Ali u znanosti od njega nema puno koristi.
Predmet znanosti nije samo ono što se vidi. Ona više vodi raču-
na o onome što se mjeri - po mogućnosti nekom napravom, a
ne očima koje su pod ozbiljnim utjecajima mozga: predrasuda-
ma, preduvjerenjima, pristranostima i mašti i svemu onome što
nema uporište u podacima.
Opirući se svim naporima da bude neposredno otkrivena na
Zemlji već tri četvrt stoljeća, tamna materija postala je svojevr-
stan Rorschachov test istraživača. Neki fizičari čestica smatraju
da se tamna materija mora sastojati od neke vrste tajnovitih
“čestica-duhova” koje stupaju u međudjelovanje s materijom
putem gravitacija, dok je svako drugo međudjelovanje s mate-
rijom ili svjetlošću sasvim slabo ili ga uopće nema. Ovo možda
djeluje nategnuto, ali zamisao nije bez presedana. Neutrini, na
primjer, postoje, u to nema svake sumnje, premda su njihova
međudjelovanja s običnom svjetlošću i materijom krajnje sla-
bašna. Neutrini sa Sunca - pri nastanku svake novostvorene
jezgre helija u središtu naše zvijezde nastaju i dva neutrina -
kreću se kroz svemirski vakuum gotovo brzinom svjetlosti, da
bi zatim prošli kroz Zemlju kao da ona uopće ne postoji.
Tijekom dvadeset četiri sata dnevno sto milijarda neutrina sa
Sunca uđe kroz svaki kvadratni centimetar vašeg tijela, pa
izađe kroz njega.
Neutrini se, međutim, ipak mogu zaustaviti. Ponekad, i to
rijetko, oni stupaju u međudjelovanje s materijom putem slabe
nuklearne sile. A ako česticu možete zaustaviti, možete je i ot-
kriti. Usporedite nedokučivo ponašanja neutrina s ponašanjem
nevidljivog čovjeka (u fazi kada je nevidljiv) - koji je podjedna-
ko dobar kandidat za tamnu materiju kao i bilo što drugo. On
može prolaziti kroz zidove i vrata kao da ovi uopće ne postoje.
Iako takvih sposobnosti, kako to da nije propao kroz pod sve
do podruma?
Ako bismo mogli napraviti dovoljno osjetljive detektore, če-
stice tamne materije o kojima govore fizičari čestica mogle bi se
pokazati kroz poznata međudjelovanja. Ili bi se njihova prisut-
nost mogla otkriti putem neke druge sile osim jake nuklearne,
slabe nuklearne i elektromagnetne. Ove tri sile (uz gravitaciju)
su posrednice kod sva međudjelovanja među svim poznatim
česticama. Izbor je, dakle, jasan. Ili čestice tamne materije
moraju pričekati da otkrijemo i upoznamo neku novu silu ili
klasu sila putem kojih stupaju u međudjelovanje, ili one
međudjeluju putem poznatih nam sila, ali izuzetno slabo.
Pristalice MOND-a ne vide egzotične čestice u svojim
Rorschachovim testovima. Oni smatraju da treba prepravljati
gravitaciju, a ne tražiti čestice. I tako su istupili s donekle pre-
pravljenom Newtonovom dinamikom. Bio je to hrabri pokušaj
koji, nažalost, nije urodio plodom, ali nema sumnje da če na-
dahnuti nova nastojanja da se promjeni naše shvaćanje gravita-
cije, a ne ono subatomskih čestica.
Drugi fizičari usmjerili su se na ono što je poznato pod skra-
ćenicom TOE (“theories of everything” - “teorije svega”).
Prema jednoj od ovih teorija, naš svemir nalazi se u blizini
jednog usporednog svemira s kojim stupamo u
međudjelovanje jedino preko gravitacije. Nikada se nećete
sresti s materijom iz tog usporednog svemira, ali mogli biste
osjetiti njegovu silu težu koja prelazi u prostorne dimenzije
našeg svemira. Zamislite jedan svemir-duh odmah do našeg
koji nam se otkriva jedino gravitacijskim djelovanjem. To
izgleda egzotično i nevjerojatno, ali vjerojatno ne više nego što
je izgledala prva pretpostavka da Zemlja kruži oko Sunca,
odnosno da naša Galaktika nije jedina u svemiru.
Prije dva i pol stoljeća, malo prije nego li je engleski astronom sir
William Herschel napravio prvi pravi veliki teleskop, poznati svemir
uglavnom se sastojao od nešto malo zvijezda, uz Sunce, Mjesec,
planete, malen broj Jupiterovih i Saturnovih satelita, nekoliko
mutnih objekata i tako zvane Galaktike u obliku trake mliječne boje
preko noćnog neba. Naziv “galaktika” zapravo i potječe od grčke
riječi galaktos što znači “mlijeko”. Mutni objekti na nebu dobili su
pak znanstveni naziv nebule, odnosno maglice, prema latinskoj riječi
za maglu. To su nebeski objekti neodređenog oblika, poput maglice
Rak u zviježđu Bika i maglice Andromeda u istoimenome zviježđu.
Zrcalo Herschelovog teleskopa, sagrađenog 1789. godine, imalo je
promjer 122 centimetra, što je bilo znatno veće od svega dotad
napravljenog. Instrument je djelovao prilično neugledno zbog
složene mreže nosača na kojima je počivao i u kojima se pokretao, ali
kada ga je Herschel usmjerio prema nebu, ugledao je nebrojene
zvijezde unutar Mliječne staze. Pomoću glavnog teleskopa, kao i
jednog manjeg i pokretnijeg, Herschel i njegova sestra Caroline
napravili su prvi sveobuhvatni, “dubinski” katalog maglica
sjevernog neba. Sir John - Herschelov sin - nastavio je obiteljsku
tradiciju, povećavajući očev i tetin popis objekata na sjevernom
nebu. Također, tijekom dugog boravka na Rtu Dobre Nade,
najjužnijoj točki Afrike, katalogizirao je oko 1700 mutnih objekata
koji su vidljivi s južne polukugle. Godine 1864. sir John objavio je
knjigu o svim poznatim dalekim objektima: Opći katalog maglica i
zvjezdanih jata - koji je obuhvatio više od pet tisuća odrednica.
Unatoč velikom opsegu sakupljenih podataka, nitko u to vrijeme
nije znao što su, u stvari, maglice, koliko su daleko niti po čemu se
međusobno razlikuju. No, katalog iz 1864. omogućio je morfološko
klasificiranje maglica - prema obliku, naime. U duhu tradicije
bejzbolske terminologije koja je uvedena nekako u vrijeme kada je
Herschelov Opći katalog izvorno objavljen i čije bi glavno načelo
moglo glasiti “nazovimo stvari onako kako ih vidimo”, astronomi su
nazvali maglice spiralnoga oblika “spiralne maglice”, one čiji je oblik
bio približno eliptičan “eliptične maglice”, a razne druge maglice
nepravilnoga oblika - ni spiralnoga ni eliptičnoga - “nepravilne
maglice”. Konačno, one maglice koje su izgledale male i okrugle,
poput teleskopske slike nekog planeta, dobile su (potpuno pogrešan)
naziv “planetne maglice”, što od tada nije prestajalo zbunjivati sve
koji su se tek počeli zanimati astronomiju.
Tijekom najvećega dijela svoje povijesti astronomija se temeljila na
opisnim metodama u istraživanjima, koji su vrlo sliči
li onima što se primjenjuju u botanici. U okviru sve opsežnijeg
kompendija zvijezda i mutnih objekata, astronomi su tragali za
pravilnostima i razvrstavali objekte prema njima. Bilo je to sasvim
prirodno. Većina ljudi još od najranijega djetinjstva razvrstava stvari
po izgledu i obliku, a da ih nitko tome nije naučio. Herschelovi su
smatrali da se sve maglice nalaze na istoj udaljenosti od Zemlje,
budući da je većina ovih mutnih objekata bila približno iste veličine.
Podvrgavanje svih maglica istim pravilima razvrstavanja za njih je
zato bio uzoran znanstveni postupak.
Međutim, kasnije se pokazalo da je pretpostavka da se sve maglice
nalaze na sličnoj udaljenosti od nas potpuno pogrešna. Neke
maglice, koje su Herschelovi klasificirali, udaljene su koliko i
zvijezde te su tako razmjerno malene (ako bilijun kilometara može
biti označeno kao “razmjerno malo”). Za druge se pokazalo da su
znatno dalje, te zato moraju biti mnogo veće od mutnih objekata koji
su nam razmjerno blizu da bi na nebu izgledale istih veličine.
Pouka koju je odavde valjalo izvući je da je jednog trenutka treba
zanemariti kako nešto nama izgleda i upitati se kakvo je stvarno.
Srećom, krajem devetnaestoga stoljeća napredak znanosti i
tehnologije omogućio je astronomima da učine upravo to - da se
prestanu baviti samo klasificiranjem onoga što se nalazi u svemiru.
Iz pomaka koji je uslijedio rođena je astrofizika, primjena zakona
fizike na astronomske pojave.
Sunce gubi svake sekunde 200 milijuna tona svoje mase s po-
vršine (što je igrom slučaja približno koliko i protoka vode u
slivu Amazone). To gubljenje mase je nekovrsno isparavanje s
površine, a zovemo ga “Sunčev vjetar”, koji se sastoji od
ioniziranih čestica visoke energije. Krećući se brzinama od
gotovo 2000 kilometara u sekundi, ove čestice struje kroz
međuplanetni prostor gdje ih često hvataju i skreću magnetna
polja planeta. Čestice se zbog svog električnog naboja spiralno
spuštaju prema sjevernom i južnom magnetnom polu nekog
planeta, sudarajući se pritom s molekulama atmosferskih
plinova, čime nastaju šarolike auro- re. Svemirskim
teleskopom Hubble uočene su aurore u blizini i Saturnovih i
Jupiterovih polova. Na Zemlji, dvije aurore, borealis i australis
(sjeverno i južno polarno svjetlo) služe kao neprekidan
podsjetnik na to koliko je ugodno imati zaštitnu atmosferu.
Strogo uzevši, Zemljina atmosfera proteže se znatno dalje od
površine nego što se obično smatra. Sateliti na “niskoj stazi”
nalaze se na visinama od 150 do 650 kilometara i jednom obiđu
Zemlju za oko 90 minuta. Iako je disanje na tim visinama
nemoguće, tu ipak i dalje ima nešto atmosferskih molekula -
dovoljno da lagano koče satelite koji ništa ne slute o tome. Da
bi se pariralo ovome, nužna je stalna korekcija vektora brzine
satelita na niskoj stazi kako ne bi padao natrag prema Zemlji i
izgorio u atmosferi. Najtočniji način definiranja kraja naše
atmosfere je upitati se gdje se gustoća molekula atmosferskih
plinova spušta na razinu koja i inače postoji u međuplanetnom
prostoru. Ovako mjerena, Zemljina atmosfera seže tisućama
kilometara u svemir. Kružeći visoko iznad ove razine, na
36.000 kilometara od Zemljine površine (desetina udaljenosti
do Mjeseca) nalaze se komunikacijski sateliti koji emitiraju
sliku i zvuk diljem globusa. Na ovoj posebnoj visini, ne samo
da je Zemljina atmosfera bez utjecaja na satelite nego i njihova
brzina na stazi, zahvaljujući slabijem gravitacijskom djelovanju
zbog veće udaljenosti od planeta, pada do takve vrijednosti da
su za jedan obilazak oko Zemlje potrebna 24 sata. Kako ova
brzina potpuno odgovara brzini Zemljine vrtnje oko osi,
izgleda nam kao da sateliti “lebde” iznad iste točke na
ekvatoru, što ih čini idealnim za prijenos signala s jednog dijela
Zemljine kugle na drugi.
Prema Newtonovom zakonu gravitacije, iako sila teža nekog
planeta postupno (razmjerno kvadratu udaljenosti) slabi kako
se udaljavate od njega, ona nikada ne pada na nulu; također, ti-
jelo ogromne mase imat će snažan gravitacijski utjecaj čak i na
velikim udaljenostima. Jako gravitacijsko polje Jupitera skreće
s opasnoga kursa mnoge komete koji bi inače ušli u unutrašnje
područje Sunčevog sustava. Jupiter tu djeluje kao Zemljin gra-
vitacijski štit, omogućujući našem planetu duga razdoblja (od
50 do 100 milijuna godina) razmjernog mira i spokoja. Bez ove
Jupiterove zaštite teško bi mogao nastati složen život, budući
da bi stalno prijetila opasnost od razornog sudara.
Gotovo sve letjelice koje su upućene u svemir koristile su
gravitacijska polja planeta. Letjelica Cassini, na primjer, koja je
stigla do Saturnovoga sustava krajem 2004., lansirana je sa
Zemlje 15. listopada 1997., a uz put su joj gravitacijsku pomoć
pružili dvaput Venera, jednom Zemlja (prilikom povratnog
prolijetanja) i jednom Jupiter. Poput bilijarskoga udarca s puno
odbijanja, ovakve putanje od jednog do drugog planeta koje
koriste djelovanje takozvanih “gravitacijskih praćki” sasvim su
uobičajene. Da nije toga, naše male letjelice ne bi imale
dovoljno energije i brzine da stignu do odredišta.
Jedan od autora ove knjige darovao je svoje ime jednom ma-
lom međuplanetnom tijelu. Studenoga 2000. asteroid iz glav-
nog pojasa, prvobitno zaveden pod oznakom 1994KA, koji su
otkrili David Levy i Caroline Shoemaker, dobio je naziv 13123
Tyson. Baš lijepo, premda nema razloga da se čovjek uzoholi
zbog ovoga; kao što je već rečeno, mnogi asteroidi imaju
obična imena kao Jody, Harriet i Thomas. Ima puno onih s
imenima poput Merlin i James Bond. Kako je broj asteroida s
utvrđenim stazama (što je uvjet da dobiju ime i broj) već
uvelike premašio 20.000, a i dalje raste, možda će nam uskoro
ponestati imena koja im možemo davati. Dogodilo se to ili ne,
ima nečeg čudno utješnog u spoznaji da vaša svemirska
kamenčina nije jedina koja zagađuje prostor među planetima;
naprotiv, ima puno sličnih koje su nazvane po stvarnim ili
izmišljenim osobama.
Kada je posljednji put provjeren, asteroid 13123 Tyson nije se
kretao prema nama, te se tako ne može optužiti ni za uništava-
nje ni za započinjanje života na Zemlji.
B EZBROJNI SVJETOVI
P L AN E T I I Z V AN S U N Č E V O G A S U S T AV A
P OTR AG A Z A ŽI VOTOM U
S UNČEVOM SUSTAVU
Ako želite posjetiti mjesto bez vode i zraka, ne morate ići dalje
od našeg Mjeseca. Gotovo potpuno nulti atmosferski tlak na
našem prirodnom satelitu, udruženo s okolnošću da dani tamo
traju po četrnaest zemaljskih dana, kada se temperatura penje
iznad 100 stupnjeva Celzija, dovelo bi do brzog isparavanja ko-
jih god količina vode. Tijekom, također dvotjedne, lunarne noći
temperatura se može spustiti na 120 i manje stupnjeva Celzija
ispod nule, što je dovoljno da se sve zamrzne. Astronauti misije
Apollo koji su posjetili Mjesec ponijeli su zato sa sobom vodu i
zrak (kao i klimatizaciju) koji su im bili potrebni za dvosmjerno
putovanje.
Bilo bi neobično, međutim, da je Zemlja dobila velike količi-
ne vode, dok je na Mjesecu uopće nema. Jedna mogućnost, koja
je svakako barem djelomično točna, je da je voda zbog slabije
gravitacije Mjeseca isparila s njegove površine znatno brže
nego sa Zemlje. Prema drugoj mogućnosti, astronauti koji su
posjetili Mjesec nisu, zapravo, morali nositi vodu sa sobom.
Naime, lunarni umjetni satelit Clementine, na kojem se nalazio
uređaj za otkrivanje neutrona koji se oslobađaju pri sudaru
brzih me- đuzvjezdanih čestica s atomima vodika, pružio je
potporu staroj pretpostavci da se ispod kratera blizu
Mjesečevog sjevernog i južnog pola nalaze ležišta duboko
zamrznutog leda. Ako Mjesec pogađa prosječan broj udara
međuplanetnih gromada godišnje, onda bi se među ovima
trebali povremeno naći i krupniji kometi bogati vodom, poput
onih koji su pali na Zemlju. Koliko bi, zapravo, veliki mogli biti
ovi kometi? U Sunčevom sustavu nalazi se mnoštvo kometa
koji bi se mogli rastopiti u jezero ogromno poput jezera Erie.
Iako se ne može očekivati da novonastalo jezero opstane tije-
kom više lunarnih dana na temperaturi od preko 100 stupnjeva
Celzija, svaki komet koji je udario u dno nekog dubokog
kratera blizu Mjesečevih polova (ili sama napravio krater)
ostao bio zaodjenut tamom zato što su to jedina mjesta na
našem prirodnom satelitu gdje “Sunce ne sjaji”. (Ako ste mislili
da je jedna strana Mjeseca uvijek tamna, onda su vas na tu
pogrešku naveli mnogi izvori, među njima možda i album
Pinka Floyda iz 1973. pod naslovom Tamna strana Mjeseca.)
Kako to znaju stanovnici Arktika i Antarktika koji oskudijevaju
u svjetlosti, Sunce se na tim područjima nikada ne diže visoko,
bez obzira na doba dana ili na godišnje doba. A sad zamislite
da živite na dnu kratera čiji se rubovi uzdižu do visine koju
Sunce nikada ne može dosegnuti. Bez zraka koji bi raspršio
Sunčevu svjetlost po sjenovitim dijelovima, živjeli biste u
vječnoj tami.
Ali čak i u hladnoj tami led polako isparava. Obratite pozor-
nost na ledene kocke u zamrzivaču kako se vratite kući poslije
dugog izbivanja: veličina će im biti uočljivo manja nego prije
vašeg polaska. Ako je, međutim, led pomiješan s čvrstim česti-
cama (kao što je to u kometima), onda može opstati tisućama
i milijunima godina na dnu Mjesečevih dubokih polarnih kra-
tera. Baza koju bismo mogli podići na Mjesecu imala bi velike
koristi kada se našla u blizini ovakvog jezera. Osim vode za
piće koju bismo pribavljali otapanjem i filtriranjem leda, puno
bismo dobili i elektrolizom vode, razlaganjem vode na vodik i
kisik. Mogli bismo upotrijebiti vodik, uz nešto kisika, kao
aktivne sastojke raketnoga goriva, dok bismo ostatak kisika
upotrijebili za disanje. A u slobodnom vremenu mogli bismo se
prepustiti čarima klizanja.