U slikarstvu Nives Kavurić posebno značenje ima pisana riječ.

Svakako ne samo grafičko; jer o ravnopravnosti crte i crte

nije potrebno raspravljati. Riječ je sredstvo jednog drugog izraznog
područja, ali ostaje ličnost kao zajednički nazivnik. Ne postoji nika-
kav razlog zbog kojeg bi se izbor morao poistovijetiti s odricanjem;
jednostavan argument mogao bi biti da se nitko nije sjetio protiviti
ilustriranju knjiga (čak ni kad to čini ista ličnost koja ih piše). Ali taj
jednostavni argument otpada jer riječ ili rečenica Nives Kavurić nije
ilustrativna: čak ne postoji nužan koordinativni odnos između zapisa
i slike. U samom početku on je svakako izravniji; spomenuli smo da
tada riječ ima ulogu usmjerenja doživljaja. Kasnije, međutim, dolazi
do odvajanja i autonomije; dva rezultata jednog istog procesa bilježe-
na na različit način.
Predodžba dobiva svoj oblik a misao svoj; u tom slojevitom svi-
jetu od podsvijesti do svijesti rečenica je izraz onog najdovršenijeg,
to jest onog što se oblikovalo u izgrađenom sistemu znakova za spo-
razumijevanje. Mogla bi se postaviti i opća teza o simptomu "pro-
cesa resemantizacije" u času kad je potpuna sloboda likovnog djela,
odustajanje od predmetnosti, posve prepustila sudbinu njegova tu-
mačenja pojedinačnim i neizvjesnim interpretacijama; to međutim
kod Nives Kavurić (naslovi slika posebno su poglavlje) nije dovoljno
objašnjenje.
5
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kao ravnopravno izražajno sredstvo riječ-rečenica-misao zaslu-

žila bi zasebno praćenje. Sklonost presađivanju pojmova, vezanje i
izmjena apstraktnog i konkretnog (npr. Prometnik slučaja, Pregib
mašte) odgovaraju spajanju žive i nežive tvari; mali zvukovni poma-
ci smisla (Pre-točiti-skočiti) igri metamorfoza oblika. Uspoređivanje
odnosa smisla i smisla ustanovilo bi dvostruku naklonjenost para-
doksu, zagonetki, crnom humoru; kontinuitet sadržaja slike i riječi
dvostruku liniju od smrti prema životu. Raščlamba aforističkih bilje-
žaka (Šutnja nužni prostor sazrijevanja, Drvo života diše mrtvim gra-
nama) ili duljih monoloških zapisa (Život je potužna priča; zato trči
što brže možeš, manje čuješ manje vidiš ali intenzivnije osjećaš) bila bi
pretekst za psihološki portret ličnosti autorice, što nije ni namjera ni
mogućnost ovog teksta. Postoje naravno još mnogi načini čitanja (npr.
odnos ključnih riječi, slikarskog postupka i motiva); jednostavnije je
međutim priznati da oni i tako nisu obuhvatljivi.
Ako se saberu konvencije kojima smo etiketirali trajanje djela Ni-
ves Kavurić, onda su to komponente nadrealizma, apstrakcije i nove
figuracije.
Taj nadrealizam, međutim, ima neka svoja posebna obilježja. Mož-
da ne u smislu u kome je već upotrijebljen (Igor Zidić, Nadrealizam
i hrvatsko slikarstvo, Život umjetnosti 3-4/1967.), termin "podreali-
zam" čini se prikladan da bude polazna tačka u njihovu tumačenju.
Između "podrealizma" i "nadrealizma" postoji raspon koji prostornim
prefiksima "pod" i "nad" uvodi vremensku kategoriju: "pod" i "nad"
kao "još" i "više".
Nadrealizam je proširenje uobičajenog registra odnosa prema
viđenom i mišljenom; pri tom je koncentracija svijesti na podsvijest
samo jedan od njegovih oblika. Nadrealističko je, bilo iz kog aspek-
ta, pre-oblikovano (što podrazumijeva jednu tačku već ustaljenog,
oblikovanog). Podrealističko bilo bi, prema tome, nešto prije te tačke
čvrsto ustaljenog, oblikovanog: embrion predodžbe, značenje prije
jednoznačnosti. Upravo na tom području kretalo se slikarstvo Nives
Kavurić.

6
 Zeničke sveske

Kod svih triju određenja, uostalom, treba postaviti ograde: kate-

gorije proizlaze iz djela a ne djelo iz kategorija. Varijante su dovoljno
lične da na svojim međusobno graničnim područjima — a uvijek se
kreću na njima — izbjegnu standardnu klasifikaciju. Lično Nives Ka-
vurić ona je kvaliteta koja je izdvaja kao znatnu i posebnu vrijednost
unutar našega mladog slikarstva.
Željka Čorak, Mimetika metamorfoze,
bilješka o Nives Kavurić Kurtović

Autografija

Više od pola stoljeća je Nives  K. -K.  u hrvatskoj umjetnosti usto-

ličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora,
zujanja,  cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapa-
ja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbivaju iznad
i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko
likovno  pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlo-
zima i u žudnji za jasnoćom. Bez zazora prema osobnom i intimnom,
ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i
aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svo-
je napore s  usudom  svojega dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje
osjećajnosti i osjetilnosti. "To je stanje košmara svijesti i podsvijesti,
kad sve ulazi a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti.
Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli! Vrijeme punjenja bez
razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti.
Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno; to je stanje kad fizički i
psihički bolujem, da bih ponovno dotakla zdravlje. Nabujalu energiju
treba razodjenuti do njena smisla." (Nives  K. -K., 1976.)

Izvan svjetovnog

U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja  Nives  K.

-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa
unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih,
emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih 
7
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Očiju širom otvorenim u

najvećoj usredotočenosti duha, tijela Nives K.-K.  svjedoči svojem zu-
renju u poniranje i izranjanje života kojega stvara – i sama u njega po-
nirući i izranjajući iz njega  istodobno ranjena i zacjeljena.  On je izvan
gravitacije, izvan središta i izvan svjetovnog. Pulsira izvan dimenzija
(pa i vremena) prelijevajući se preko rubova površina u izričaju koji
svojom linijskom grafijom i obrisom podjednako  biva crtežom i sli-
kom i pismom. U crtežu i pismu koji je hraniteljski i koji se hrani na
humusu prvobitne praznine podloge gdje se u prešutnom suglasju,
u ritmu disanja, dinamici geste i traga ruke ispisuje panoptička slika
svijeta. Između (pra)počela ili izvora te kraja i zamračenja – koje može
biti i svijetlo praznine ili punine – Nives je stvarala, rastirala i disemi-
nirala populaciju svih gestacijskih doba, razgradila je mitove i njiho-
vu genealogiju, dotakla je opća mjesta  vlastite i naše zajedničke osjet-
ljivosti. Milosrđe i zazor, pobunu i pomirenje, odbijanje i prihvaćanje,
nježnost i čuđenje. Zaludnost, podsmjeh, smijeh. Jednom oslobođeni
demoni čuvstva postali su neukrotivi i žive simultano u lelujavom
amnionskom prostoru gdje se  naslanjaju jedni o druge, odupiru se
jedni od drugih  ili snubljuju ljubavnom blagošću. Pripitomljavaju se
u strukturama –  koje su u selidbi sferama  atopičnih fantazija pri-
vremene – čiji je prostor obitavanja fluidan, beskonačan, neoznačen,
neimenovan i promjenjiv. (…)
Iz predgovora Margarite Sveštarov Šimat uz izložbu Nives Kavu-
rić-Kurtović naslovljenu Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju)
održanu od 19. travnja do 29. svibnja 2016. u Galeriji Klovićevi dvori
koju su priredile kustosice Danijela Marković i Koraljka Jurčec Kos

8
 Zeničke sveske

Nives Kavurić-Kurtović  rođena je 18. siječnja 1938. u Zagrebu,

gdje nakon gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti 1957.
godine. Diplomirala je grafiku i slikarstvo 1962. u klasi prof. Frane
Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Kr-
ste Hegedušića. Samostalno izlaže od 1963. godine. Od 1971. članica
je Galerije Forum. U statusu samostalne umjetnice djeluje do 1983.,
kada počinje raditi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetno-
sti u Zagrebu. Godine 1997. postala je redovna članica Hrvatske aka-
demije znanosti i umjetnosti, kao prva žena akademik u Hrvatskoj.
Slikarstvo N. K. Kurtović zasniva se na lirskom prikazivanju ljudske
figure.
Unatoč tome ne ustručava se dotaknuti ozbiljnije teme, te teme
koje opisuju stanje duha. Tako često nailazimo na figure žena, ljubav-
nika i slično. Često ispisuje svoje ili tuđe tekstove. Služi se stečevinom
informela i novog shvaćanja prostora. Njene figure, gotovo bestjele-
sno lebde u prostoru, a istovremeno djeluju stvarno s naturalističkim
detaljima. Slikarica je prepoznatljivog rukopisa, harmoničnog kolori-
ta i poetiziranih naslova.
Članica je HDLU-a, a studijski je boravila i izlagala diljem Europe
i SAD-a. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i
inozemstvu, među kojima su najprestižnije prva nagrada 1967. u Pa-
rizu na Biennalu mladih, 1968. prva nagrada u Grazu, 2. Internationa-
le Malerwochen, 1973. godišnja nagrada "Josip Račić", 1982. u Rijeci
Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža, 1990. u
Zagrebu na 25. zagrebačkom salonu prva nagrada za slikarstvo, 1999.
u Zagrebu središnja nagrada "Vladimir Nazor". Ima više od stotinu
samostalnih i oko tisuću skupnih izložbi. Djela joj se nalaze u muzej-
skim, galerijskim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. "Sveće-
nica duha", kako je lijepo i sažeto okarekterizirala Marina Baričević
u svojoj knjizi Lica bez sjene, napustila nas je u Zagrebu 30. listopada
2016.