DEKONSTRUKCIJA PRISTUPA JEDNOJ

NESVAKIDAŠNJOJ BIOGRAFIJI…
Alen Avdić

…montažnog portretiranja Mustafe Golubića1

K ad je Crvena armija oktobra 1944. godine zauzela Beograd,

prvo Staljinovo naređenje koje je odmah moralo biti izvr-
šeno bilo je da se pronađe grob Mustafe Golubića – Mujke. Vojnici
SMERŠ-a, obavještajne službe Trećeg Ukrajinskog fronta, su pronašli i
ekshumirali posmrtne ostatke Golubićeve koji su preneseni u Moskvu
i uz najveće vojne počasti sahranjeni u Aleji ruskih velikana. Gene-
ral Mustafa Golubić je potom proglašen za narodnog heroja SSSR-a.
Priče, legende, anegdote i mitovi o Golubiću u jeku poststrukturali-
stičkog diskursa 20. i 21. vijeka su isprepletene činjenicama iz njego-
ve biografije, zapisnicima, tajnim aktima i depešama u istom omjeru
koliko su nacionalistički napjevi o njegovoj hrabrosti i snalažljivosti
u špijunskom svijetu između dva svjetska rata prožeti distancirano-

1 Rođen je u Stocu 1891. od oca Muhameda i majke Nure. Mustafa je bio jako inteligentno
dijete i najbolji učenik osnovne škole u Stocu. Dobio je općinsku stipendiju i nastavio
školovanje u Realnoj gimnaziji u Sarajevu. U Sarajevu je završio pet razreda gimnazije,
a onda nastavlja školovanje u Beogradu. Maturirao je 1913. godine. Bio je najbolji učenik
gimnazije u Beogradu, te je dobio stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira pravo u
Ženevi  i Tuluzu. Pored oca Muhameda i majke Nure imao je dvije sestre i brata. Babo
Muhamed je umro mlad, dok je Mustafa bio još dječak. Majka Nura je umrla u Čapljini
1953. baš, simbolično, onih dana kada je umro i Staljin. Imala je 102 godine. Nura je umrla
potpuno zaboravljena od svih Mustafinih nekadašnjih prijatelja i obožavatelja.
82
 Zeničke sveske

šću od čovjeka koji je sarađivao sa Sovjetskim savezom, bio atentator,

pristalica četničkog pokreta, član Mlade Bosne, i slijepo odan ideji ko-
munizma. To je vjerovatno i glavni razlog zašto se o Mustafi "Mujki"
Golubiću nije pričalo nakon završetka Drugog svjetskog rata, zašto su
njegovi dosjei bili zapečaćeni i zašto su njegovi nekadašnji saborci bili
otporni prema bilo kakvoj ideji da razgovaraju ili pišu o njemu: "I kad
se pisalo, većinom su to bili apokrifi, prepričavanja, saznanja iz druge
ruke, dezinformacije penzionisanih Udbinih obaveštajaca, ponajviše
nevešte i pisane da se napakosti Brozu i da se on predstavi kao hlad-
nokrvni ubica pravih komunista odanih SSSR-u. Ni svemoćni Krleža,
Brozov prijatelj iz mladih dana, nije se usuđivao da išta kaže ili napiše
o Mustafi. Ako bi se to ime spomenulo u njegovom prisustvu, Krleža
bi odmah zaćutao i napuštao prostoriju." (Janković, 2016.)
Ispreplitanjem narativa o životu i djelu Golubića u proteklih par
decenija ocrtali su se obrisi slike jednog doista uzbudljivog života
prožetog epizodama baziranim na činjenicama vrijednih špijunskog
trilera, ali istovremeno i obavijenog velom tajne i špekulacija: "[...]
ispleli [su se] mnogi mitovi i legende, zašto je za neke bio heroj, a za
neke izdajica, "komunističko đubre", musliman, srpski nacionalista,
[...] On je u svakom slučaju vrlo zahvalna tema za kafanske mudrace
koji "sve znaju", novinare u "žutoj štampi", tračibabe i ljude pogana
jezika. Možda zato što je imao zaista zanimljiv život, a o tom se životu
još malo zna." (Dedić, 2015.)
Sead Trhulj u uvodu svoje knjige Mustafa Golubić čovjek konspiraci-
je piše: "Teško je u historiji revolucionarnih zbivanja u Jugoslaviji u 20.
vijeku naći još jednu ličnost koja je igrala tako značajnu ulogu i osta-
vila tako duboke tragove, a da se o njoj tako malo pisalo, govorilo i
polemisalo, da se o njoj tako malo zna, kao što je to slučaj s Mustafom
Golubićem. U isto vrijeme, teško je naći ličnost koja je imala tako za-
nimljiv i buran život, koja je toliko kontroverzna, maštovita, hrabra,
nepredvidljiva…"
Trhulj nastavlja problematiziranje interpretacija Golubićevog ži-
vota prema činjenicama koje su dostupne iz njegove biografije: "U
svakom ozbiljnom radu ove vrste najznačajniji su, kako to historičari
83
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kažu, primarni izvori, tj. pisani dokumenti. O Mustafinom radu ih

ima veoma malo, što je i razumljivo s obzirom na prirodu posla kojom
se bavio. Ne možete očekivati da neki njegov pretpostavljeni, Staljin
lično ili njegov ministar, daju Golubiću neki zadatak i da mu to napi-
šu. To se činilo lično, najčešće u četiri oka. Ja sam u knjizi na jednom
mjestu napisao da će se jednog dana, kada budu javnosti otvoreni
Kominternini arhivi, o tome znati više, ali sam kasnije shvatio da je
to zabluda, da takvih dokumenata nema ni u tajnim arhivima.  Zato
sam se služio tzv. sekundarnim izvorima, tj. svjedočenjima ljudi koji
su poznavali Mustafu Golubića, sarađivali s njim u partijskim i kon-
spirativnim poslovima. Radi se o ozbiljnim ljudima kojima se može
vjerovati: Mustafinom bratiću Mehmedu iz Stoca koji mi je ispričao
o svojim susretima s amidžom, diplomati Ivi Vejvodi koji je govo-
rio o svojoj saradnji s Mustafom u intervjuu "Oslobođenju", zatim u
knjigama Rodoljuba Čolakovića, doktora Monija Levija, Vladimira
Dedijera, u snimljenom sjećanju doktora Ljubomira Živkovića koji je
s Mustafom proveo njegove posljednje dane u zatvoru na Banjici, Ni-
kole Kovačevića i drugih." (Dedić 2015.)
I Milomir Marić u svojoj monografiji Deca komunizma, navodi da
je čak i Miroslav Krleža "bio neobično vezan za Mustafu Golubića",
ali da tu svoju vezanost pisac nikada nije do kraja objasnio. (Marić,
1987:109) Marić takođe smatra da Mustafa Golubić "predstavlja jednu
od najuzbudljivijih životnih priča našeg doba": "Bio je bonvivan, špi-
jun, "crnorukaš", Staljinov intimus, ljubavnik Grete Garbo, Tankosi-
ćev četovođa, čovek koji je organizovao atentat na Trockog, "jugoslo-
venski Džejms Bond", agent Kominterne, Titov ljuti suparnik..." (Blic,
2017.)
Zanimljiva su svjedočanstva iz njegovog vremena, pa tako Golu-
bićev biograf Nemanja Baćković piše: "Na tadašnjem korzou privla-
čio je pažnju stasom, a uz to je nosio fes i bio ogrnut pelerinom. Kao
jedan od prvih Bosanaca koji je stigao u Beograd, Golubić je sve sa-
kupljao oko sebe, prihvatao i pomagao. Tako je prvi dočekao Gavrila
Principa koji je peške pošao iz Hadžića. Mujaga ga je odmah odveo na
neki miting na kom je mogao da viče ‘Dole Austrija‘ i da mu ne fali ni
dlaka sa glave." (Marić. 1987.,78)

84
 Zeničke sveske

Mujka je stekao opštu popularnost u Beogradu kada je skočio sa

ogromne visine — sa Željezničkog mosta u rijeku Savu. Neustrašivog
mladića su ubrzo primijetili i on je primljen u dobrovoljački odred
Voje Tankosića, jednog od osnivača Crne ruke, koji je formirao čet-
ničku školu u kojoj su pripremani dobrovoljci za izvršavanje specijal-
nih zadataka u Bosni i Hercegovini. Tankosić je bio veoma strog pri
selekciji, pa je od 2.000 ljudi odabrao samo 245 dobrovoljaca, a drugi
mladobosanac Gavrilo Princip je odbijen zbog slabe konstitucije (Lo-
pušina, 2015., 13): "Vrlo mlad se angažovao u vojnim strukturama i
tu se pokazao kao veoma efikasan, uoči bugarskog napada na Srbiju
1915. doveo je iz Rusije oko 1.000 dobrovoljaca, a kao učesnik Prvog
balkanskog rata odlikovan je Ordenom Miloša Obilića za hrabrost.
Da bi postao član Tankosićevog četničkog odreda, Golubić je hrabrost
i odvažnost dokazao na sebi svojstven način: "Ključni dokaz Golubić
je izveo tako što je skočio sa luka Savskog mosta, što pre njega niko
nije smeo ni izveo. Tako je mogao i da izvrši obećanje dato Principu,
pa ga je odveo u četničku školu u Prokuplju. Tankosić je kočopernog,
ali sitnog i nežnog Gavrila glavačke najurio, pa ga još i častio s neko-
liko štapova po turu."" (Marić, 1987.)
Mujka je, kako napomenusmo, bio pripadnik "Mlade Bosne", koja
je u stvari bila dio terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", po-
znate i kao "Crna ruka", kojoj je na čelu bio pukovnik Dragutin Di-
mitrijević – Apis. Neki historičari smatraju da je Mustafa Golubić bio
stvarni mozak Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolona-
sljednika Ferdinanda. Kao srpski vojnik je učestvovao u Prvom bal-
kanskom ratu. Iz tog rata izlazi kao narednik srpske vojske, bogatiji
za orden "Miloša Obilića" za hrabrost, a kojim ga je lično odlikovao
tadašnji prestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević. I u Pr-
vom svjetskom ratu Mustafa Golubić je bio aktivni pripadnik srpske
vojske s kojom prelazi u Albaniju. U Solunu je bio desna ruka pukov-
nika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Kada su Karađorđevići odlučili
ukloniti neugodnog svjedoka pukovnika Apisa organizovana je farsa
od sudskog procesa, koji je ostao zabilježen i zapamćen kao "Solunski
proces". Sudsko vijeće je odlučilo pozvati Mustafu Golubića da svje-
doči protiv pukovnika Apisa, a ovaj je to najenergičnije odbio. Zbog
85
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

toga je dobio kaznu jednogodišnjeg zatvora. Odležao je par mjeseci,

a onda je nečasno izbačen iz srpske vojske.  Na Solunskom procesu
1917. godine osuđen je na godinu dana zatvora a onda interniran
na Krf, pa u Afriku.: "Kažu da je od Solunskog procesa bio optere-
ćen kraljem Aleksandrom. Na pomen njegovog imena oči kao da su
mu gorele plamenom osvete. Marijan Stilinović, predratni partijski
aktivista, učesnik NOB-a i funkcioner FNR Jugoslavije, koji je bio u
Mustafinoj grupi u Beču, dvadesetih godina prošlog veka u svojim
sećanjima je zapisao:
- Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslavenske revolucionarne
politike i drugog rješenja i izlaza nema i ne može da bude - prenosi
Stilinović Golubićeve reči, ukazujući da je tako pričao gotovo na sva-
kom sastanku njihove grupe. […] Po svedočenju beogradskih novina-
ra Lole Dimitrijevića i Živana Mitrovića, početkom juna 1919. regent
Aleksandar Karađorđević prošao je fijakerom pored hotela "Moskva",
a Mustafa Golubić, koji je tu sedeo, ustao je od stola i zaustavio fijaker.
- Ubiste pukovnika Apisa, veličanstvo? - upita kralja, drsko ga
gledajući.
- Sud ga je osudio na smrt, Mustafa! Sud je završio posao! - reče
kralj.
- I da znate! Vi ste ubili njega, a ja ću uskoro vas! - odbrusi Mu-
stafa.
- Navalio si kao zima na gola čoveka - odvrati Aleksandar i rukom
dade znak kočijašu da produži. - Dobro si mi dao do znanja da znam
kako i dalje da postupam sa tobom. (Miladinović, 2016.)
Nakon ovoga događaja, Mujka neko vrijeme provodi u Francu-
skoj gdje januara 1921. u Parizu biva uhapšen pod optužbom da je
spremao atentat na kralja Aleksandra, zbog čega ga kasnije francuske
vlasti protjeruju iz zemlje (Blic, 2017.). Golubić je postao član Komuni-
stičke partije Jugoslavije u Beču 1922. godine (Filipović, 2010.) nakon
čega odmah odlazi u Moskvu gde dobija obuku za vrhunskog špiju-
na. Pošto su u to vrijeme svi komunistički pokreti u Evropi bili pove-
zani s komunističkom partijom, odnosno boljševicima Sovjetskog sa-
86
 Zeničke sveske

veza, on je uz saglasnost svojih partijskih drugova stupio u sovjetsku

tajnu službu. Pozvan je u Moskvu 1937. godine gdje je završio školo-
vanje za špijuna, a nakon toga je dobio visoku poziciju u Četvrtom
odjelu GPU (Gosudarstvennoye Politicheskoye Upravlenie), tačnije u
zloglasnoj komunističkoj policiji (ibid). Imao je delikatan i odgovoran
zadatak - likvidaciju tzv. otpadnika boljševičke partije i važnih lič-
nosti s bečkog dvora, a organizacija čiji je on bio koordinator zvala se
"Crveni orkestar" i imala je sjedište u Beogradu (Blic, 2017.). Toliko je
bio efikasan u tom poslu da je dogurao do čina generala Crvene armi-
je. Do 1931. je boravio i živio u Parizu, Moskvi, Pragu, Beču i Berlinu.2
Postoje vrlo ozbiljne indicije da je još prije Velikog rata počeo da
radi za rusku carsku obaveštajnu službu Ohranu. Na to upućuju Mu-
stafini česti susreti s Viktorom Aleksijevičem Artmanovom, ruskim
vojnim atašeom u Beogradu, i njegovim zamjenikom Aleksandrom
Ivanovičem Verhovskim: "[…] moguće je da ga je u tu priču uveo Ver-
hovski, koji će posle Oktobarske revolucije biti predavač u sovjetskim
vojnim školama. General-lajtnant Pavel Ivanovič Berzin biće mu ne-
posredni šef. On će obučavati vojnike zajedno s Leopoldom Trepe-
rom Kopiničem, Blagojem Parovićem... Mustafa će godinama voditi
sovjetski obaveštajni punkt u Beču." (Miladinović, 2016.)
Pavel Ivanovič Berzin je za vrijeme Oktobarske revolucije bio
komandant najelitnijeg Estonskog bataljona koji je bio zadužen za
bezbjednost Vladimira Iliča Lenjina, a inače je bio najveći ekspert
za eksplozive, atentate, sabotaže i diverzije. Za koordinatora te or-
ganizacije u Beogradu lično je Staljin postavio Mustafu Golubića, sa

2 "Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obaveštajnu službu, za moćni "Crveni or-
kestar". Danas je poznato da je ta organizacija izgrađivana po sistemu trojki ili četvorki
tako da u slučaju provala većina bude zaštićena (slično je bila ustrojena i "Crna ruka").
"Crveni orkestar" je bio delo general-lajtnanta Pavela Ivanoviča Berzina, učesnika Okto-
barske revolucije u kojoj je komandovao zloglasnim Estonskim bataljonom, brinući se
o ličnom obezbeđenju V. I. Lenjina. Ovog bivšeg agenta carske Ohrane regrutovao je
lično Đeržinski u GPU koji je osnovan 6. februara 1922. Berzin je obučavao Golubića, Le-
opolda Trepera, Kopiniča, Blagoja Parovića, Dragišu Vasića... Ne zna se koliko puta i koli-
ko dugo je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Gotovo
je sigurno da je u Moskvi imao ženu: Eduardu Isakovnu Eulešen, koja nije likvidirana u
čistkama. Takođe, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina i njegovom
suprugom Nadeždom Alelujevnom." (Janković, 2016.)
87
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

striktnim zadatkom da iznutra uništi frakciju komunista okupljenih

oko Josipa Broza Tita. Četvrti odjel je bio zadužen za uklanjanje ili
likvidiranje svih komunističkih političkih kadrova koji nisu bili po
volji Kominterne, a posebno Staljina. To je bila takozvana Treća in-
ternacionala, osnovana 1919 godine. Četvrti odjel GPU u Moskvi pod
rukovodstvom generala Pavela Ivanoviča Berzina je i oformio tajnu
organizaciju "Crveni kamerni orkestar".3
Kao sovjetski "Džejms Bond" Mustafa Golubić je najmanje vre-
mena provodio u Moskvi, gdje je imao posebni apartman u hotelu
"Luks". Uglavnom se kretao po Evropi. Najčešće je boravio u Parizu,
Londonu, Beču, Pragu, Berlinu, itd., svakako uvijek pod različitim
konspirativnim imenima, snabdjeven savršeno falsificiranim pasoši-
ma i ostalim dokumentima. Neki su ga nazivali "čovjek s dvije stotine
i pedeset lica i dvije i po hiljade pasoša". (Filipović, 2010.) Nakon nje-
govih putovanja po Evropi i svijetu iza njega je ostalo mnogo mrtvih
političkih protivnika. Filipović još navodi: "Posebno je interesantna
majstorski izvedena otmica bjelogardejskog generala Kutjepova u Pa-
rizu 26. januara 1930. godine, koju je savršeno organizirao Mustafa
Golubić. Poslije smrti bjelogardejskog generala Vrangela, general
Aleksandar Pavlovič Kutjepov je postavljen za glavnog komandanta
Ruskog opšteg vojnog saveza, organizacije koja je iz Francuske or-
ganizirala atentate, sabotaže i diverzije u Sovjetskom savezu. Gene-
ral Kutjepov je 20. januara iste godine od francuske vlade dobio u
to doba ogromnu sumu od sedam miliona franaka za borbu protiv
boljševika. Mustafini agenti su ga oteli pred njegovim stanom u Pa-
rizu, strpali u auto, odvezli na brod koji je odmah isplovio i odveli u
Moskvu. Tamo je mučen, a strijeljan je 1934. godine kad je otkrio sve
što je znao o organizaciji ruske carističke emigracije."4

3 "U Kominterni se ništa važno nije moglo dogoditi bez Staljinovog znanja i odobrenja. U
to vrijeme su u Četvrtom odjeljenju Kominterne, dakle u obavještajnom, bila trojica ge-
nerala. Dva su bili Rusi, a treći Mustafa Golubić. On je 1941. poslan u Beograd da formira
balkanski obavještajni centar NKVD-a i da njim rukovodi. Mislim da tu o nekom zadatku
da diže ustanak nema ni govora. Ali, ima indicija da je sarađivao s Titom, čak se dosta
govori o tome da je radio na nabavci oružja za ustaničke jedinice po Jugoslaviji".  (Dedić,
2015.)
4 Slobodan Kljakić, "Gestapo protiv Kominterne", Politika, 18. juna 1996.
88
 Zeničke sveske

Golubić je nekoliko puta kao "slijepi putnik" putovao i u Ameri-

ku, svakako po specijalnim špijunskim zadacima. Stevan Dedijer je
u svom intervjuu koji je dao Senadu Pećaninu5 opisao kako je Mu-
stafa Golubić došao u Njujork te kidnapovao jednog sovjetskog dvo-
strukog agenta koji je počeo saradnju s američkim tajnim službama.
Uspio ga je oteti i organizirati njegov transport u Moskvu. Digao se
na noge cijeli FBI i nastala je potjera za Golubićem, kome je Dedijer
pomogao da umakne i vrati se u Evropu. Pominjući Golubića, on je
u intervjuu Senadu Pećaninu rekao: "Mustafa je jedan od svetaca u
mome životu."6
Posebno su bila važna Mustafina putovanja u Meksiko. Tamo je,
naime, u izbjeglištvu boravio Lav Trocki, najveći i najopasniji Stalji-
nov neprijatelj, koji je u svojim veoma čitanim tekstovima raskrinka-
vao strahovladu tog komunističkog diktatora. U Meksiku je Golubić
špijunirao Lava Trockog, i to posebno njegove navike, kretanje i kon-
takte.7 Obučio je veoma pouzdane sovjetske agente Italijana Vitoria
Vidalija i slikara Dijega Riveru, koji je bio osnivač Komunističke parti-
je Meksika. Ova dvojica su zajedno sa Silvijom Agelof, osobom od po-
sebnog povjerenja Lava Trockog, u njegov porodični krug uveli Žaka
Mornara, navodnog sina belgijskog diplomate, a u stvari atentatora
Ramona Merkadera (1914. – 1978.), španskog komunistu i sovjetskog
tajnog agenta. Merkader je u toku dvije godine na desetine puta bo-

5 "Teški su ratovi među demokratijama", Dani, broj 140, 04. 02.2004.

6 Ibid.
7 O umiješanosti Mustafe Golubića u ubistvo Trockog za sada ne postoje nikakvi vjerodo-
stojni izvori. Ostalo je kazivanje njegove najmlađe sestre Habibe, koju je Mustafa mnogo
volio, da je u Ameriku (ili na povratku) stigao jednim brodom koji je prevozio banane.
Njoj je Mustafa ispričao da je za vrijeme tog ilegalnog prebacivanja bio prisiljen da se hra-
ni isključivo ovim južnim voćem (Depo Portal, 2017.). U Meksiku je Mustafi uspjelo da
Trockog okruži sovjetskim agentima Italijanom  Vitoriom Vidalijem, slikarom  Dijegom
Riverom. David Alfer Sikerios (naslijedio Riveru na čelu KP Meksika) je sa svojim ljudi-
ma pokušao da ubije Trockog 24. maja 1940. godine, ali nije uspio. Nepuna tri mjeseca
kasnije to je uspjelo Ramonu Merkaderu, poznatom i kao Žak Mornar i Frank Džakson
(ibid.) Uistinu je utvrđeno da je Mustafa Golubić boravio u Siudad Meksiku nekoliko
dana u kojima se dogodilo ubistvo Trockog, da je stanovao u hotelu dvije ulice dalje od
kuće u kojoj je živio ruski revolucionar, da je prije toga mjesecima uporno pratio Trockog
na njegovim putovanjima po Evropi i Americi. Moguće je da je on rukovodio cijelom
akcijom. (Dedić, 2015.)
89
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ravio u kući Lava Trockog koja se nalazila u selu Kojoakan na južnoj

periferiji Siudad Meksika. Tek 20. augusta 1940. godine zadesila se
situacija da je Merkader nakratko ostao nasamo s Lavom Trockim.
Iskoristio je priliku kad mu je ovaj okrenuo leđa i samo ga jednom
udario kratkom krampom u glavu. Tjelohranitelji Lava Trockog su
uletjeli u sobu i uhvatili Merkadera kako pokušava pobjeći kroz pro-
zor. Htjeli su ga likvidirati na licu mjesta, ali je teško ranjeni Trocki
samo još uspio reći: "Ne ubijajte ga! Taj čovjek ima da ispriča cijelu
priču."8 Trockog su najhitnije prevezli u bolnicu, međutim, on je sli-
jedećeg dana preminuo. Meksička policija je uhapsila Ramona Mer-
kadera, ali se on pod misterioznim okolnostima opet dokopao slobo-
de i Sovjetskog saveza. Umro je 1978. godine i grob mu se nalazi na
moskovskom groblju Kuntsevo. Navodno su prsti Mustafe Golubića
bili upetljani i u ovu akciju spašavanja atentatora na Lava Trockog.
Boravište Trockoga Golubiću je, navodno, odala neoprezna slikareva
supruga Frida Kahlo, i sama poznata slikarka. Ona je s Mustafom,
izgleda, bila u vrlo bliskim odnosima. (Fokus.ba)9
Mustafa je (iz Meksika?) otišao u Leskovac i te zime je, kažu, no-
sio nov grombi kaput. Arhiv Mustafe Golubića u Arhivu Beograda iz
ovoga peroida nam otkriva: "U Leskovcu je Mustafa boravio u više
navrata: 1928, 1933/34, krajem leta 1940, u decembru 1940. i januaru
1941. godine. Legalno se kretao pod imenom Milorad Nikolić. U vezi
je s Blagojem Nikolićem (učesnikom u Lenjinovom prevratu), u čijoj
kući se izrađuju lažne isprave. Stanovao je u Pupinovoj ulici kod Pa-
raskeve - Keve Đorđević i bio aktivan u Sindikatu. Smatrali su ga za
obućara jer je izrađivao moderne ženske sandale "na štiklu" (nešto
između sandale i opanka) i svoje rukotvorine prodavao radnicama u
Radničkom domu i drugdje. U Leskovcu je Mustafa otvorio radnju za
izradu sandala koja se zvala "Venera" i zaposlio pedesetak radnika.
Jedan svedok kaže: "Svi smo kod njega navraćali, popravljao nam je

8 Ibid
9 "Mustafa je započeo i ljubavnu vezu s meksičkom slikarkom Fridom Kahlo, koja je bila
supruga slikara Diega Rivere, čovjeka koji je bio zadužen da obezbjedi Trockom sigur-
nost [...] Mustafa je kasnije pričao svom sestriću Ademu Kapetanoviću da mu je povratak
iz Meksika bio najteži trenutak u životu. (ibid.)
90
 Zeničke sveske

cipele i kuvao bosanski lonac. Leskovčani koji su ga zapamtili iz tog

vremena sećali su se posle da je pušio na lulu i da im je "Milorad"
lepo pričao o svojim putovanjima u Grčku i na Bliski istok. Pričao je
kako je u Egiptu naručio kajganu. Kelner ga upitao da li želi kajganu
od četvrt ili pola jajeta. Odgovorio mu je da donese kajganu od pet
komada jaja i kelner je doneo ogromnu kajganu - od nojevih jaja! Nije,
kaže, znao da pročita jelovnik. "Milorad" je voleo dobro da pojede, s
uživanjem je pomagao nekoj baba Jeleni kada je ona kuvala papazja-
niju koja je slična bosanskom loncu. On je lično oblepljivao zemljani
sud testom da ne bi isparavao naglo kako bi se papazjanija kuvala u
pari. Isto tako, kao pravi gurman, voleo je da jede kupus sa slaninom.
Svakakve "poslovne" ideje je imao "Milorad": da izrađuje keramičke
pločice od strugotine, đonove za cipele od starih filmova. Uspelo mu
je da iz Grčke uveze dva vagona južnog voća na ime neke "sestre" iz
Paraćina, međutim, voće je prodao "drug" Todor Živković za potrebe
"Crvene pomoći". Mustafinu "Veneru" u Beču vodio je njegov zemljak
Alija Mujkić, po zanimanju pravi obućar. Firma je počela da radi neg-
de 1922. godine i, kako je Mustafa tada teško živeo, po jednom sve-
dočenju (Miloša Aranickog), novčano mu je pomagao Božin Simić,
"crnorukac" koji je tada bio srećno i bogato oženjen nekom Francuski-
njom u Nici." (Janković, 2016.)
Legenda o Mujki dalje kaže da je bio Staljinov prijatelj i da je veli-
ki Hazjanin zbog njega pušio "hercegovina-flor", i da mu je Mustafa
nabavljao duhan iz svog zavičaja u Hercegovini (Miladinović, 2016).
Rodoljub Čolaković tvrdi da ga je Mustafa upoznao sa Staljinom10
("ulazio je u Kremlj bez propusnice"). (Jankovć, 2016.) Odić i Koma-
rica potvrđuju: "Krajem 1932. godine kada su se sreli na ulici, Mu-
stafa pozove Čolakovića, koji je tada u Moskvi živeo kao emigrant
i stanovao u hotelu Luks, koji je bio rezervisan za inostrane rukovo-
dioce, da dođe predveče na Crveni trg. Kada su se našli, Mustafa s
Čolakovićem krene na glavni ulaz u Kremaljski dvorac, u koji se inače
nije lako ulazilo. Stražari na ulazu su ih propustili bez legitimisanja.
Golubić je Roćka odveo u prostorije Staljinove žene Alilujeve na uo-

10 Vidjeti Odić i Komarica, poglavlje "Obavještajna saradnja s Moskvom"

91
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

bičajeni čaj, gde se u to vreme sastajalo izabrano društvo sovjetskih

rukovodilaca i njihovih porodica. Pred kraj ove čajanke u salon Alilu-
jeve ušao je Staljin, pa posle pozdrava s prisutnima, prišao je Mustafi,
koji mu je predstavio druga Roćka. Posle kraćeg razgovora, u kome se
Staljin interesovao za ‘jugoslovenske stvari i stanje u KPJ, pozdravili
su se i razišli. Drug Roćko mi je još rekao da je to bio prvi i jedini put
da je sa Staljinom bio u četiri oka, a što nije bio slučaj s Mustafom, što
dovoljno pokazuje koliki i kakav ugled je Mustafa uživao kod sovjet-
skih rukovodilaca.
Vodeći buran i opasan život sovjetskog agenta, Golubić je obišao
pola svijeta, od Rusije, Kine i Japana na istoku, do Sjedinjenih Država
i Meksika na zapadu. Beč, Moskva, Prag, Pariz, London i Berlin bile
su njegove "kućne adrese" (Fokus.ba 2017.). Tu je i priča o tome kako
je u Engleskoj ukrao tenk, bio ljubavnik velike holivudske zvijezde
Grete Garbo, itd. Tu se također ubraja i likvidacija britanskog oba-
veštajca Sidnija Relija, koji je zadavao velike glavobolje Sovjetskom
Savezu (Miladinović, 2016.) Mitovi i(li) činjenice o Mujki, po Dedi-
ću, nadalje uključuju sljedeće fantastične epizode dostojne špijunske
franšize. Između ostalog, pričalo se da je govorio 14 svjetskih jezika i
posjedovao je 250 pasoša
Dvadeset godina mlađi od Mustafe, Ivo Vejvoda je počeo da radi
za Golubića sredinom 1934. i tako praktično postao čovjek Kominter-
ne.11

11 "Hitler je već vladao Njemačkom, iz koje su napredni umjetnici i mislioci bježali u Švi-
carsku, Englesku ili Ameriku. Prag je bio masovno pribježište njemačkih emigranata –
naučnika, pisaca, slikara, muzičara, glumaca, novinara, čak i prostitutki. Mnogi od njih
su se prije odlaska na Zapad redovito zadržavali u Pragu. Mi studenti ljevičari išli smo
da slušamo predavanja Emila Ludwiga, Stefana Zweiga, Thomasa Manna, Ervina Schul-
coffa…Od njih smo, iz prve ruke, saznavali o paklu nacističke vladavine. S Mustafom me je
upoznala Zora Gavrić. Došla je jednog dana i rekla mi: ‘Traži te jedan odgovorni drug.’ To
je bio uobičajeni način na koji su ugovarani konspirativni sastanci kad bi se u Pragu pojavio
netko iz rukovodstva KPJ. I tog sam puta mislio da me traže radi kurirskih ili kakvih dru-
gih poslova, jer ja sam i ranije putovao u Jugoslaviju po nalogu Milana Gorkića, Vladimira
Ćopića i Borisa Kidriča. Preda mnom se pojavio čovjek srednjeg rasta, proćelav, malo pro-
sijed. Nikako nisam mogao da mu odredim godine. Imao je markantan nos i neobično blag
osmijeh. Pitao me je šta radim, imam li djevojku, novaca…Tog dana mi je rekao da odmah
prekinem sve veze s Partijom i da ću ubuduće surađivati isključivo s njim. Nisam znao tko
92
 Zeničke sveske

U Istorijskom arhivu Beograda je 1991. godine otvoren dosije s do-

kumentima koji su definitivno razriješili sve okolnosti smrti Mustafe
Golubića. Radi se o originalnim zapisnicima sa saslušanja koje je ko-
manda Gestapoa za Beograd i Srbiju provela nad njim, te dokumenti
o presudi i izvršenju smrtne kazne (Filipović, 2010.). Mustafa Golubić
je uhapšen dva dana nakon diverzije u skladištu u Smederevu, gdje
on i Mate Vidaković (obučen u Moskvi za pravljenje eksplozivnih na-
prava) dižu u vazduh smederevsku tvrđavu u kojoj je njemačka ko-
manda smjestila privremeno skladište eksploziva i municije zaplije-
njene u aprilskom ratu. Ta strahovita eksplozija je 5. juna 1941. godine
ubila 2.500 ljudi, ranila na hiljade i gotovo uništila grad Smederevo.
(Janković, 2016.) Pratimo i Miladinovićevo svjedočenje: "Golubić se
vraća u Beograd posle početka Drugog svetskog rata i mnoge akcije
izvedene 1941. godine u Beogradu i Srbiji vezuju se uz njegovo ime.
Među njima je podmetanje paklene mašine pod tribinu, s koje je vojni
zapovednik okupirane Srbije general-major Ludwig Schröder trebalo
da posmatra defile nemačkih jedinica. Ostala je nedoumica da li je
Mustafa postavio u podrumu jedne kuće 423 paketa eksploziva, koji
je bio namenjen da digne u vazduh susednu zgradu u kojoj je trebalo
da se održi važan folksdojčerski skup. Tu je i atentat na spomenutog
general-majora Schrödera, čiji se avion srušio na Bežanijsku kosu...
Zatim su tu bili tragična diverzija u Smederevskoj tvrđavi i dizanje u
vazduh magacina benzina na Tašmajdanu..."12

je taj čovjek, niti sam se usudio da ga pitam što ću i za koga raditi. Kasnije sam razmišljao
o tome zašto je baš mene odabrao. Vjerojatno zato što sam bio iz građanske obitelji, bolje
obučen od ostalih studenata, i što moje ponašanje nije odavalo proletersko porijeklo. Povrh
svega, imao sam čehoslovački pasoš, koji je onda bio cijenjen kao danas, recimo, švicarski
ili američki." (Fokus.ba 2017.)
12 U Beograd Golubić dolazi u vrijeme Aprilskog rata kao povjerenik Kominterne da sredi
stanje u KPJ i produži za Grčku kako bi ispitao odgovornost jednog visokog funkcionera
grčkih komunista. (Blic 2017). Međutim, do Grčke neće stići:" Prema odličnom pozna-
vaocu oznaških tajni Živoradu Mihajloviću - Šilji, Mustafa Golubić je u Beograd došao
1939. godine sa zadatkom da likvidira Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe (pisca čuvene
disidentske knjige Bilans sovjetskih termidora). Uhvatio je vezu s Dragišom Vasićem, Živ-
kom Topalovićem i još nekim "crnorukcima". Ubrzo je pao u oči Aleksandru Rankoviću i
Milovanu Đilasu. Broz se nalazio u Beogradu od maja 1941. godine i, pošto mu je uspelo
da obavi razgovor sa sovjetskim otpravnikom poslova u Beogradu koji mu je preneo
direktivu iz Moskve "da Golubić ne sme da se dira", za neko vreme je stopirao svoje na-
ređenje da se Mustafa likvidira." (Janković 2016.)
93
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kao što je Mustafa Golubić za svojih pedeset godina života promi-

jenio na desetine imena, političkih službi, izmišljenih i pravih biogra-
fija, tako je i stradao kao neko drugi. Nacisti su ga zatekli, vjerovatno
po nečijoj prijavi, u kući Tihomira Višnjevca, Mirijevski put 97 dok je
bio na vezi s Moskvom preko tajne radio-stanice koju je imao uz sebe.
Uz sebe je imao i lažne dokumente na ime Luke Đerića13 (Filipović,
2019). Odmah su ga uhapsili - 7. juna 1941. i prepustili čuvenom zli-
kovcu, majoru Hansu Helmu da ga isljeđuje.14
Milovan Đilas je kasnije tvrdio da je postojala odluka da se Mu-
stafa Golubić bilo kako ukloni, odnosno da ga ubiju (Filipović, 2010.),
jer su jugoslovenski komunisti dobili podatke da se on sprema lividi-
rati čak i Tita. Živorad Mihajlović Šilja15 smatra da je Mustafu potka-
zao Gestapou Milovan Đilas16 po naredbi Josipa Broza: "CK KPJ je za-
ključio da je Mustafa Golubić u Beogradu sa zadatkom da ubije Tita, i
da za vođu pokreta otpora postavi - Dragoljuba - Dražu Mihailovića!"
(Janković, 2016.). Kad je Rodoljub Čolaković 15. aprila 1941. godine
sreo Mustafu u Sarajevu ovaj mu je neoprezno rekao: "Valter neće
dugo trajati i moraće da bude maknut". (Janković, 2016.). Čolaković
u svojim memoarima priznaje da je to odmah javio Titu (Janković,
2016.), čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Filipović takođe

13 Gestapo-dosije UDBB-193, BDS

14 "[...] a isleđivanjem i mučenjem sovjetskog obaveštajca rukovodio je niko drugi do major
Hans Helm. Četiri puta je saslušavan (11, 13, 14. i 17. juna) i ono što je zabeleženo da je
rekao svrstava ga u sam vrh svetskih pustolova i majstora špijunaže. Shodno okolnostima,
Mustafa kombinuje istinite i izmišljene podatke o svojim aktivnostima. Hans Helm ništa
nije saznao osim da je Golubić falsifikovao ili prošvercovao pasoše. Prevodilac je bio neki
Egon Helerman, a zapisničar Dejerler...Podvrgnut užasnom mučenju, Golubić je ostao
dosljedan sebi i svom hercegovačkom karakteru, nije odao nijednog od svojih kamarada
iz "Crvenog orkestra". A navodno je svom cimeru iz ćelije neposredno pred smrt rekao da
je ubijeđen kako ga je Gestapou otkucao Josip Broz." (Miladinović 2016.)
15 "Dosije", Beograd, 1989.
16 O tome šta se sve događalo u Ribnikarevoj kući na Dedinju, kao i o tome ko je izdao
Mustafu Golubića (u zvaničnoj historiji ova kuća je poznata po tome što je u njoj doni-
jeta odluka komunista da se krene s ustankom u Srbiji 4. jula 1941.), napisana je i jedna
knjiga koja, opet, nikada nije odštampana. Nju je napisao Božin Simić, bivši "crnorukac",
Mustafin čovek, Titov ambasador u Ankari, osoba koja je po preporuci Milana Antića
(ministra Dvora kneza Pavla) odradila posao oko uspostavljanja diplomatskih odnosa
između Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a u ljeto 1940. godine. Simićeve knjige nema i ostala
su samo nagađanja o njenoj sudbini. (Janković 2016.)
94
 Zeničke sveske

piše: "Tu mogućnost potvrđuje i poznati novinar Živorad Mihajlović17

koji je raspolagao dokumentovanim dokazima da je Milovan Đilas
"otkucao" Mustafu Golubića Nijemcima, jer je Mustafa zaista i došao
u okupiranu Jugoslaviju sa zadatkom da likvidira Tita i da na licu
mjesta organizira ustanak pod vođstvom Sovjetskog saveza i Stalji-
na."
Gestapovci su Mustafu Golubića tokom ispitivanja strašno mučili
i izmasakrirali. Polomili su mu obje ruke, jednu nogu, više rebara i
izbili sve prednje zube (ibid.) No, Mujka Nijemcima nije odao niti
jedne vrijedne informacije, što oni "pedantno" i priznaju u svojim za-
pisnicima: "Gestapovci su mu bukvalno polomili svaku kost u tijelu,
toliko da je morao da bude iznesen iz zatvora i posađen na stolicu
ispred streljačkog voda jer nije mogao da stoji na nogama. Strijeljali
su u Pionirskom parku. (Blic, 2017.) Mustafa Golubić je, dakle, bio
javno strijeljan 29. jula 1941. Pošto je bio sav polomljen Nijemci su ga
iz zatvora donijeli u šatorskom krilu u Dvorski park (kasnije Pionirski
park) i posadili na stolicu, pa onda strijeljali. Sahranjen je u grobu bez
obilježja u blizini muzeja. (Filipović, 2010)18 Mustafa je, polušapatom
se prenosilo od usta do usta, ne obazirući se na ispaćenost i pretr-
pljeni fizički bol, povikao: "Živeo drug Staljin i komunistička partija
Sovjetskog Sa..." da bi ga na pola riječi prekinuli pucnji puščanih plo-
tuna streljačkog odreda.19
Pozamašan dosije u Beogradskom arhivu s oznakama UDB B-193
i njemačke BdS20 na požutjelim stranicama tek djelimično svjedoče

17 "Dosije", Beograd, 1989.

18 "Sačuvani Gestapov dosije Mustafe Golubića, očigledno su dobro pročešljali Rusi, koji su
do njega došli u Beču, i naša UDB-a, koja ga je posle dugo skrivala od očiju javnosti. Iz
njega se ne vide okolnosti pod kojima je Golubić uhapšen, da li ga je, ko ga je i zbog čega
provalio. Verovatno na osnovu sasvim precizne prijave, Gestapo ga je teretio samo za
šverc pasoša. Nikoga nije odao, s njim krug nije otvoren, nego zatvoren." (Odić i Komari-
ca 1988., 72).
19 Postoje i oni koji su "svedoci" da je poslednje što je izustio bila rečenica: "Odo’ ja odavle!"
Prodavci "zanimacija za zube", - semenki, leblebija, đevreka, simita i šećerlama, tužili su
što se nisu tu zatekli, jer bi im ustrašeni radoznalci mimo svake sumnje šićar uvećali (U
prilici za izglednim prihodom nisu pravili ikakvu razliku između javnog linča ili fudbal-
skog "večitog derbija" "između Jugoslavije" i "BSK"-a. (Janković, 2013., 390)
20 Vidjeti Miladinović 2016
95
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

o životnom i revolucionarnom putu Mustafe Golubuća: član Mlade

Bosne, dobrovoljac u odredu vojvode Voje Tankosića, pripadnik Crne
ruke, učesnik u Sarajevskom atentatu, svjedok u Solunskom procesu,
rukovodilac u KPJ i jedan od najznačajnijih sovjetskih obavještajaca
između dva rata. Autopsiju njegovog ekshumiranog tijela je izvršio dr
Vojislav Stojanović. Tom prilikom je i utvrđeno da su mu pri isljeđiva-
nju skoro sve kosti bile polomljene.21 (Filipović, 2010.) Izgleda da je Ge-
stapo u istražnom zatvoru u Beogradu isljeđivao i Golubićevog progo-
nitelja Dragog Jovanovića. Jovanović je svom isljedniku rekao: "Glupi
Gestapo, uništili su ga ne znajući ko je. Ja ga gonim po svijetu još od
1924. Da sam ga onda uhvatio, ništa više u životu ne bih morao da ra-
dim." (Fokus.ba 2017.) Nakon Titove smrti, kad je kult njegove ličnosti
već polahko iščezavao, pojavili su se članci nekih historičara i publici-
sta koji su aludirali na Brozovu krivicu za Golubićevu smrt. Navodno
je Partija bila ta koja je, po Titovom naređenju, provalila Golubića i
praktički ga izručila Gestapou. Tom uvjerenju bio je sklon i Titov bi-
ograf Vladimir Dedijer, ali konkretni dokazi za to nisu nađeni. I priča
o velikom obaveštajcu je počela da se sklapa. Razgovaralo se s deseti-
nama ljudi. Prelistani su brojni dosijei.22
Mit o Golubiću se širio. Šaputalo se, od uha do uha, da ga je Tito
prijavio Gestapou, najprije telefonom iz jedne vile na Dedinju, a potom
da je Đilas napisao anonimnu prijavu. Širenje priča o ovom Hercegov-
cu ili pak nešto drugo natjeraće rukovodstvo Titove Jugoslavije da se
pozabavi njegovim životom: "Bila je jesen 1954. godine. Zadatak je do-
bila grupa operativaca Obaveštajne službe od Aleksandra Rankovića,
drugog čoveka Titove Jugoslavije. Upustva su bila jasna: Drug Marko

21 Miodrag Janković i Veljko Lalić, Feljton –- "Trezor kneza Pavla", Večernje novosti,
23.7.2009.
22 "Tako se stiglo do Jelisavete Mančić, profesorke iz Novog Sada koja je prešla da živi u
Beograd i uselila se u stan u Dobrinjskoj 9. Njena veza s Mustafom je bila sve čvršća. Očito
je poprimila neke njegove karakteristike. Operativcima je tek u drugom ili trećem susretu
dala prave informacije. Ispričala im je da je Mustafa u njenom stanu imao malu radio-sta-
nicu i da je održavao redovnu vezu s Moskvom. Na kraju dala im i jednu svesku u kojoj
su bile Mustafine beleške o radu obaveštajnih službi Nemačke, Engleske i Francuske, s
punim imenima obaveštajaca i zadacima na kojima rade. To je zapravo bio koncept de-
peša koje je slao. Bilo je tu informacija i o šefu ABVER-a Kanrisu, majoru Gestapoa Hans
Helmu, šefovima beogradske policije..." (Miladinović, 2016.)
96
 Zeničke sveske

naređuje da svaki detalj treba savesno istraživati! Trebalo je razjasniti

mnoge detalje iz zatamnjene biografije Mustafe Golubića. Kada je počeo
da radi za rusku Ohranu? Pod kojim okolnostima i uslovima ga je pre-
uzela Čeka, odnosno NKVD? Kakvi su bili Mustafini kontakti s meksič-
kim slikarom Dijegom Riverom, i italijanskim revolucionarom Vitorijo
Vidaljijemom, i njihovo učešće u ubistvu Trockog? Aktivni operativaci
prvi put će zakoračiti u prošlost. Zadatak je bio da obiđu sve arhive,
preture sve čelične kase u kojima su se nalazili raznorazni tajni papiri,
da razgovaraju sa svim preživelim Jugoslovenima koji su poznavali Go-
lubića ili imali bilo kakav kontakt s njim....Kad je jednom bosanskoher-
cegovačko partijsko i državno rukovodstvo bilo na sastanku s Titom u
Beogradu, poslije sastanka je Josip Broz izdvojio Ratu Dugonjića i rekao
mu da bi u Sarajevu trebalo poraditi na tome da se obnove sjećanja na
Mustafu Golubića, jer 'on je nama učinio značajne usluge' (Dedić, 2015).
Podignuta mu je bista u Stocu, jedna ulica je dobila ime po njemu, prav-
ljene su o njemu emisije na radiju i televiziji. Ali, ima dosta pretpostavki
o tome da se Golubićeva djelatnost nije svidjela centrali u Moskvi pa da
je zato predat Gestapou." (Miladinović, 2016.)
Rodoljub Čolaković će pričati o svojim susretima s Mujkom po Pa-
rizu i Moskvi, kako ga je vodio u Kremlj, kako su ušli na bočni privatni
ulaz i kako im je Olga Alelujeva, Staljinova tašta, poslužila čaj... Pričao
je Čolaković i o susretima Tita i Golubića. Mustafa nije bio zadovoljan
ni jednim jedinim razgovorom s budućim vođom Jugoslavije. Planer
Sarajevskog atentata Stevan Dedijer, veteran i pionir moderne oba-
vještajne službe u svijetu pričao je kako se 1937. sreo sa Golubićem u
Njujorku, gdje je Mustafa kidnapovao jednog američkog industrijalca
i ukrcao ga na sovjetski brod. FBI je tragao za Golubićem, kome je
Dedijer pomogao da umakne i vrati se u Evropu. (Fokus.ba 2017) Ge-
neral-pukovnik Voja Nikolić potvrdiće da je Mustafa radio-stanicom
održavao svakodnevnu vezu sa Moskvom (Miladinović, 2016.). On će
biti i član Mustafine grupe u Beogradu.
A evo kako Mustafu opisuje jedan njegov prijatelj, "solunac" Ži-
votije Čokić iz Kovačevca kod Mladenovca: "Kad život visi o koncu
i drugog izlaza nema, on je kao protivmeru upotrebljavao drskost,

97
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

prelazeći u napad kao da je ugrožen njegov neprijatelj a ne on…"

(Blic, 2017.) Istaknuti španski borac Vlajko Begović je nevoljno pri-
znao da se Golubića i mrtvog bojao: "Upoznao ga je kao predavača na
Akademiji NKVD-a u Kijevu […] i zapamtio ga kao jedinog civilno
odevenog oficira pred kojim je i ‘starešina akademije, Prosikov, stajao
ustravljen, kao da je redov!’ […] Golubić se isticao i arogancijom u
ophođenju sa pretpostavljenima, otvoreno se prepirući sa zapovedni-
kom Vojne obaveštajne službe (GRU), Mironovim! Tek je nešto blaži
bio tokom večerinki, iako se i tada dešavalo da kroz vrata svoje sobe
izbaci plastični poslužavnik s hranom, ako je smatrao da nije dovolj-
no dobra za njegova prefinjena nepca! (Znao je da slisti tri "janjske
glavuše" pre no što bi prionuo na pečenje, ne dopuštajući nikakvu
mogućnosti da na pladnju preostane i "oblizak". Još se vajkao kako
ruska jagnjad nisu ni prineti onoj potekloj od ovaca pramenki koje su
brstile zanovet s humnih pašnjaka Ljubinja, Bančića, Pocrnja, Bitunje,
Uboska ili Gleđevca.)" (Janković, 2013., 391)
Zanimljivo je kako se izjašnjavao o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Mustafa je objavio tekst u Ilustrovanoj ratnoj hronici u kome između
ostalog kaže: "Evo mene. Ja sam Musliman iz Bosne. Ja sam vaš ze-
mljak iz Bosne, ali sam Srbin jer mi je maternji jezik srpski..." (Marić,
1987., 80). Čolaković opisuje ovog Hercegovca-Srbina kao fanatičnog
izvršioca Staljinovih naloga, ali i kao čovjeka mehkog srca, koji je u
trenucima slabosti čeznuo za rodnim Stocem i Bregavom, i padao u
melankoliju. "Ajde, zapjevaj mi neku našu", rekao bi došljaku iz Jugo-
slavije. Volio je pjesmu "Ima l’ jada, k’o kad akšam pada"… (Fokus.
ba 2017.)23 Čolaković je Mujku kasnije, posve slučajno, sreo u Parizu,

23 I Ivo Vejvoda ga se sjećao kao askete stamenog karaktera, ali veoma osjećajnog. "Znao je
čeznuti za Bosnom, kad bi mu navirale uspomene iz djetinjstva i rane mladosti:"Nisam
imao pojma da je bio član Mlade Bosne, Apisov prijatelj, suđen na Solunskom procesu, i
da ga je kralj Aleksandar Karađorđević smatrao za svog najopasnijeg ličnog neprijatelja.
Kralj se plašio da će ga upravo Mustafa ubiti. I zaista, Mujka je bio čvrsto uvjeren da je
ubistvo Aleksandra uvjet za revoluciju u Jugoslaviji. Zato mu je slao prijeteća pisma, a
kad bi tajno došao u Beograd, drsko je poručivao kralju: ’Tu sam, čekam te, i izvoli me
potražiti.’" (Fokus.ba 2017.) Kralj Aleksandar je, pripovijeda Vejvoda, slao u Beč svoje
najbolje policajce da uhvate Mustafu. Jednom prilikom je gore pomenuti Dragi Jovanović,
kasnije zloglasni šef beogradske policije, u Beču iznenadio Mustafu i strpao ga u svoj
automobil, ali je Mustafa uspio pobjeći iz policijskog auta. (ibid.) Historičar i publici-
98
 Zeničke sveske

u muzeju Luvr, a posljednji put u Sarajevu, kad su njemački tenkovi

već ušli u grad. "Volio sam Mujku kao brata", zapisao je Čolaković u
memoarima Kazivanje o jednom pokoljenju24 (Fokus.ba 2017): "Jednom
prilikom sam u njegovom stanu u Dubrovniku pitao Koču Popovića
šta misli o Mustafi Golubiću, s obzirom na to da ga je Kočin saborac
i lični prijatelj Ivo Vejvoda obožavao."Ne mogu misliti ništa dobro o
čovjeku koji je Trockom smrskao lobanju i bio hladnokrvni ubica Sta-
ljinovih ideoloških protivnika", odgovorio je Koča. (ibid.)
Tako je živio i tako završio Hercegovac Mustafa Golubić – Mujka,
najbliži i najpouzdaniji Staljinov operativac, general-pukovnik sovjet-
ske obavještajne službe, najvjerovatnije organizator Sarajevskog aten-
tata 1914. godine, otmičar generala Kutjepova, "organizator" ubistva
Lava Trockog u Meksiku, čovjek kojem je malo nedostajalo da likvi-
dira i Josipa Broza Tita. (Filipović, 2010.) Priča o Mustafi iz Stoca, koji
je u svojih pedeset godina proživio mnogo različitih života i koji je za
jedne bio idol i svetac, a za druge kominternovska Sotona je tako do-
bila zasluženi epilog. Umro je u skladu sa svojim riječima: "... [Srpski]
revolucionar ako hoće da pobedi, mora biti umetnik i konspirator,
imati talenta za borbu i stradanja... On mora biti mučenik i zatvo-
renik, čovek zapadnih manira i hajduk koji u određenom trenutku
može i mora da zaurla, kako bi poveo u boj za spas unesrećenih i
pogaženih..." (Marić, 1987., 97)
Jedna ulica u Sarajevu je od oslobođenja 1945. do 1993. godi-
ne  imala njegovo ime. Ta ulica25 i sad postoji, ali se više ne zove uli-
ca Mustafe Golubića. Na kraju, nameće nam se jednostavno pitanje:
kome je i čemu poslužio po svemu fantastično konspirativan život
Mustafe Golubića kao i stotine drugih života nesumnjivo vrlo hra-
brih komunista "ilegalaca", koji su služili interesima jedne strane sile i

sta Miodrag Janković zabilježio je da je poslije neuspjelog atentata na kralja Aleksandra

1921. koji je izvršio Spasoje Stejić, kralj bio dobro obavješten ko iza svega stoji radeći mu
o glavi i, kažu, do kraja života bio opsjednut Golubićem. (Depo Portal, 2017.)
24 Vidjeti također intervju za Fokus.ba 2017.
25 Danas je to ulica Tina Ujevića. Čak je i Tin Ujević svojevremeno izjavio o Golubiću da je
"Mujka suvereni vladar tamnog vilajeta od milošte nazvanog Stari kontinent!" (Janković
2013: 297)
99
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jedne ubistvene "utopije", a od koje su njihova otadžbina, kao i Rusija,

imale toliko štete? Sead Trhulj u jednom intervjuu, po Dediću, nudi
lakonski odgovor. Mujka i njemu slični su svoje vještine i živote žr-
tvovali jer to niko drugi nije mogao (niti se usuđivao): "Pa zato što je
konspirativni rad, ne samo u špijunaži nego i u njegovom političkom
djelovanju u Komunističkoj partiji i kasnije u Kominterni, bio njegova
osnovna preokupacija. On je u tome bio veoma vješt - da se preruša-
va, da mijenja identitete, da posebnom intuicijom otkriva i izbjegava
zamke. Ne treba zaboraviti činjenicu da su ga gonile sve tajne policije,
i jugoslavenska, i njemačka, i engleska, i francuska, da nikad nije bio
uhapšen, osim što ga je 1941. godine uhvatio Gestapo i ubio u Beo-
gradu, ali tu se, prema svoj prilici, radilo o izdaji sa strane s koje se
najmanje mogao nadati."
"Mujka, Muja, Mujaga, Džadžinka, kako su ga od milja nazivali
drugovi", navode Odić i Komarica, "ili: Nikola Nenadović, Luka Đe-
rić, Ismet, Luka Samardžić, Gojko Tomindžić, Ivan Ivanović, Popović,
Dorđević i mnogi pseudonimi kojih se ni on sam nije sjećao, krili su
identitet revolucionara Mustafe Golubića. Spočitavala su mu se nepo-
činstva za koja je dokazano kriv kao i ona za koja se može samo na-
gađati da ih je Mujka izvršio. Pripisana mu je, istina, bez relevantnijih
dokaza priprema i lično učešće u nizu otmica i egzekucija "otpadnika
od komunističkih partija" (Janković), revizionista, perjanica antiso-
vjetskih režima, te privredno-industrijskih oligarha.
Proglašavan je za nasilnika nad ljudskom dušom i uziman za eg-
zemplarni primjer obogotvorenog mitološkog bića koje je sazdano od
nepomirljivih kontrasta. Stalno u akciji, poput nekakvog nespokoj-
nog junaka pikarskog romana on je znao da priča, ali i da ljubi na
mnoštvu jezika, bio je to gurman istančanog nepca i velikog apetita,
ali i revolucionar kojeg je krasila samokontrola spartanskih gabarita,
hedonista kojeg je bio glas kao nezasitnog ljubavnika, ali istovreme-
no i melankolik koji je često čitao, spavao, sanjao, ali i reminiscirao o
rodnom Stocu i Bregavi. Naivno je očekivati bliže podatke o njegovim
konkretnim akcijama, ovlaštenjima i zadacima, a pogotovo o zaslu-
gama, uspjesima i napredovanju u službi. Vrijednost bilo kog obave-

100
 Zeničke sveske

štajca cijeni se upravo po tome koliko je uspješno za sobom prebrisao

tragove. A Mustafa Golubić, evo, nije provaljen ni više od pola vijeka
posle smrti!"
Istraživanje burnog pustolovnog života Mustafe Golubića treba
smatrati početkom jednog vrlo složenog, naučnog i politički značaj-
nog posla. Korisno bi bilo otrgnuti od zaborava i takve duhove proš-
losti ovih podneblja. Inače, u suprotnom, sve češće ćemo biti svjedoci
kako nacionalističke frakcije, personificirane u političkim strankama
naše države, ali i susjednih, pokušavaju da opstrukcijom istine, činje-
nica, i dokaza grade kule na pijesku tobožnjih "narodnih interesa",
a sve u cilju mobiliziranja masa koje bi im dale legitimitet da i dalje
budu to što jesu-retrogradne silnice. Ovo je srž onoga protiv čega su
Mujka i mnoštvo zanesenjaka žrtvovali svoje živote. Janković bilježi
kako je Vladimir Dedijer pred Titom ispričao da se, tokom jedne od
redovnih šetnji s Ivom Andrićem Beogradom, kad suton uzreli, zapi-
tao:
- Zar nije grehota, da u samom centru naše prestolnice leži nepo-
stojan grob našeg Mujage, a da niko ne zna pouzdano gde je?
- Ja mislim da je to božji blagoslov! – usprotivio se jedva čujno
Andrić. – Nije svrhovito da prekopavamo ovako divan park i uzne-
mirimo te junačke mošti! Može li biti lepšeg večitog boravišta od
ovog vrta zasutog radošću i grajom dečice koja se bezbrižno nad nji-
me igraju? Nova pokoljenja biće podojena nektarom slobode kojoj je
naš Mujka zaveštao život! Koliko sjutra, otputovaću do Hercegovine.
Pošto se još jednom "naberem ljepote", jer Mujki sam ne jedanput na-
glasio da ako je Bog igda hteo da stvori svet, načinio ga je, svakako,
u Stocu. Otići ću da obiđem baka Nuru! Ona je, po meni, čudo nad
čudima! Tek što nije "razmenila drugo stoleće" a šali se kako ‘joj je k’o
ža’ rano da promijeni svijetom i u prekosutranstvu čibuk pripaljuje!

101