KRITIČARSKI IDIOM DARIJE ŽILIĆ

Ivan Šunjić

Nezamjenjivo je književno djelo,

kao i susret kritičkog čitaoca, kritičara, s njim,
koji se, ispoljen, integralno i ravnopravno uključuje u književnost.

Hanifa Kapidžić Osmanagić, Jacques Derrida i "dekonstrukcija"

D arija Žilić nagrađivana je hrvatska književnica, književna

kritičarka i prevoditeljica čiji dosadašnji opus broji dvanaest
objavljenih knjiga. Tropizmi 3 (Litteris, Zagreb, 2017.) njezina je po-
sljednja knjiga koja s dvjema prethodnicama i još četiri književnokri-
tička i esejistička naslova predstavlja uobičajenu praksu ukoričavanja
prethodno objavljivanih radova. Sadrži trideset i devet tekstova koji
su u posljednih nekoliko godina pisani za različite književne časopi-
se, zbornike i radijske emisije.
Ne započinje slučajno ogledom o emancipatorskom diskursu u
suvremenom hrvatskom, srpskom i bosanskohercegovačkom pjesniš-
tvu. Autorica je u više navrata svoja izlaganja na brojnim festivalima,
skupovima i gostovanjima posvetila spisateljicama o čijem stvaralaš-
tvu piše u svojoj prvoj knjizi književnih kritika Pisati mlijekom. Od
njezina objavljivanja prošlo je čitavo desetljeće i važno je podsjetiti
da je riječ o prvom feminističkom zahvatu u hrvatsku poeziju koju
286
 Zeničke sveske

autorica uvijek čita u širem kontekstu tzv. regionalne, odnosno po-

stjugoslavenske književne scene. Na spomenuti ogled o nomadskim i
promjenjivim ženskim pjesničkim subjektima nadovezuju se tri srod-
na teksta. U prvom koncizno, gotovo kataloški rezimira stvaralaštvo
suvremenih hrvatskih pjesnikinja, počevši od Tatjane Gromače, čiji se
čuveni prvijenac, objavljen na samom početku ovog tisućljeća, smatra
referentnom točkom stvarnosne poetike, pa sve do Marije Andrija-
šević i Antonije Novaković, naglašavajući njihove raznolike poetske
strategije kojima rastakaju već istrošene mimetičke modele. U dru-
gom se osvrće na život i djelo iranskih pjesnikinja Parvin Etesami,
Simin Behbahani i Forough Farrokhzad, čije je stihove i sama pre-
vodila. Potom prilaže Bilješku o čitanju Vesne Parun u SAD-u koja nije
tek svjedočanstvo o javnom govoru o poeziji hrvatskih pjesnikinja na
drugom kontinentu, nego i upozorenje o repetitivnosti ženske knji-
ževne sudbine.
Na prošlogodišnjoj osmomartovskoj tribini zagrebačkog
PEN-Centra, Asja Bakić je retorički pitala što se to dogodi s pjesniki-
njama – koje se trenutno odlikuju najboljim pjesničkim rukopisima
u Hrvatskoj – nakon početnih nagrada i pohvala, kada treba doći do
antologija i čitanki ili dodjeliti "Goranov vijenac", zašto su prestale
pisati i jesu li uopće prestale pisati. Upravo na samosvijesti o vlasti-
tom (ženskom) pjesničkom iskustvu i počiva veliki dio kritičarskog
angažmana i entuzijazma Darije Žilić.
Mada i sama figurira kao – ne baš marginalna – pjesnikinja, u svo-
jim osvrtima na suvremenu hrvatsku pjesničku scenu, Darija Žilić
svoje dvije stihozbirke teško da će spomenuti i u fusnoti. Možda je
tomu razlog prevelika samokritičnost koju nerijetko priznaje, otkri-
vajući dugogodišnju nesigurnost u vlastiti poetski izričaj. Možda u
toj fragilnosti autorskog subjekta i leži jedna od njezinih istaknutijih
kritičarskih karakternih crta, očitovana u posvećenosti pisanju o naj-
mlađem naraštaju hrvatskog pjesništva. Misli se na senzibilitet i volju
za prepoznavanjem i ohrabrivanjem mladih autor(ic)a i afirmiranjem
njihovih debitantskih knjiga (treba istaknuti i da nerijetko biva u
funkciji članice žirija na različitim književnim natječajima), lišene pa-

287
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tronizirajućeg tona i mentorskog kompleksa kojim se odlikuje većina

ovdašnjih (muških) uredničkih i recenzentskih pera.
Pažnju treba usmjeriti na izbor i pristup iščitavanom tekstualnom
korpusu. U prvom je planu poezija. Kritičarka nudi uvide u više od
dvadeset pjesničkih knjiga pjesnik(inj)a s ovog govornog područja, a
povodom njihova prijevoda na hrvatski jezik, prikazuje i knjige čuve-
ne Ingeborg Bachmann, najnagrađivanijeg i najprevođenijeg poljskog
pjesnika Adama Zagajewskog, romskog pjesnika francuskog izraza
Alexandrea Romanesa te mlađe dansko-američke pjesnikinje i pre-
voditeljice Cindy Lynn Brown. Važno je istaknuti i prikaz Krijumča-
ra ne tako davno preminulog Aleša Debeljaka, uz Tomaža Šalamuna
najčitanijeg slovenskog pjesnika jugoslavenskog prostora, kojemu u
cijelosti posvećuje svoje treće Tropizme.
Upečatljivi dehijerarhizacijski impuls osjetan je već iz prvog po-
gleda na sadržaj knjige. Budući da izostaje predgovorna ili pogovor-
na napomena, osim pretpostavljenog vremenskog okvira u kojem
su kritike pisane i objavljivane, ostaje nejasan princip rangiranja za-
stupljenih autor(ic)a, do kojeg Žilić u ovom slučaju i nije stalo. Ona
s jednakom pozornošću pristupa kako prvijencima novih pjesničkih
glasova poput Jelene Osvaldić i Neve Lukić, tako i zbirkama i opusi-
ma pjesnik(inj)a kao što su Damir Šodan, Ivan Herceg, Damir Grubić,
Dražen Katunarić, Zvonko Kovač, Božidar Prosenjak, Miroslav Mi-
ćanović, Jasminka Domaš, Nataša Nježić, Snježana Mihačić, Marija
Lamot, Katja Matković Mikulčić, Miroslav Drljača, Malkica Dugeč,
Drago Štambuk, Amir Brka i Dubravka Đurić. Nadalje, dohvaća se
proze Mirka Ćurića, esejizma Marine Šur Puhlovski i Lane Derkač,
kritika Davora Šalata te kolumni Vanese Begić kao i teorijskih knjiga,
sada već klasika Rolanda Barthesa, te kod nas još uvijek neprevede-
nog Amiela Alcalaya, koji je pak aktivistički vezan za naše prostore i
koji je između ostalog prevodio Semezdina Mehmedinovića.
Samim listanjem mogao bi se steći dojam nekompaktnosti od koje
boluje većina knjiga sastavljenih u "ritualu oknjiženja" (Borislav Mi-
kulić). Ako ju se ipak odluči (pro)čitati u cjelini, primijetit će se da
autorica svojevrsna iskustva čitanja jednih suptilno prenosi na druge
288
 Zeničke sveske

tekstove, čak i izravnim intratekstualnim upućivanjem. Primjerice,

pri zaključku prikaza zapisa o ontologiji fotografije Tončija Valentića
Camera abscondita, u kojoj se teorijske refleksije i opservacije iznose
poetskim jezikom, pita se na koji bi način autor tumačio fotografske i
poetske zapise Andriane Škunca iz njezina Novaljskog rukopisa. U dva
teksta izrazito nadahnuto pišući o njezinoj inzularnoj poetici, Žilić će
konstatirati kako pjesnikinja svoje putovanje "pretvara u odlazak u
onostrano", pri čemu nestaje granica koja je samo "crta na zemljovi-
du, ali povučena i negdje u njemu" (Damon Galgut). Ako bismo htjeli
slikovito predočiti kritičarkinu metodu, mogli bismo preoznačiti na-
vedenu metaforu i sam tekst kao predmet bavljenja imenovati pješča-
nom mapom u kojoj se putokazne linije lako ucrtavaju, a još lakše bri-
šu, jer su zakoni čitanja i nadopisivanja uvijek trenutni i promjenjivi.
Kod Darije Žilić interpretativna komponenta pretežito pretendira
nad analitičkom. Ona izdvaja stihove, rečenice, slike, odlomke zadr-
žavajući se na njima, držeći se na razdaljini i kružeći oko smisla. Zato
je oprezna i kad je u pitanju vrednovanje djela, često se libeći davanja
književnokritičke ocjene, držeći se načela konstruktivnosti književ-
ne kritike kao žanra. Kada piše o studiji o poeziji žena I bude šuma
Tee Benčić Rimay - čijoj bi se znanstvenoj metodologiji dale uputiti
ozbiljne kritičke opaske - akcentira vrijednost njezina odmicanja od
metajezične dosljednosti koje je u vezi s namjerom izricanja onog što
je "neizrečeno", u ovom slučaju u poeziji hrvatskih pjesnikinja čije
opuse znanstvenica odlučuje slikovito ocrtati prije negoli kronološki
prikazati.
Premda je njezino bavljenje hrvatskom poezijom kritičarsko, a ne
književnoznanstveno u užem smislu, Žilić demonstrira dobro pozna-
vanje i konstantno praćenje akademskog pisanja o našem suvreme-
nom pjesništvu, osovini njezina kritičarskog projekta, zapravo jedne
od pouzdanih referentnih točaka za one koji se budu prihvatili znan-
stvenijeg usustavljivanja ovog tekstualnog korpusa. Za istaknuti je
njezinu osjetljivost za one nevidljive autor(ic)e, objavljivane u nakla-
dama područnih ogranaka kulturnih institucija. Izdvaja se domišljato
čitanje poezije na kajkavskom i štokavskom govoru Slavice Sarkotić

289
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

koju atribuira nepretencioznom i uspješnom, ne libeći se artikulirati

čitateljski užitak i u ovoj rubnoj poeziji, koju će zaobići oni "koji se
bave tobože velikim temama" i koji "neće prepoznati njenu snagu, osje-
ćajnost i mudrost".
Trećim sveskom Tropizama Darija Žilić je potvrdila svoj status
značajne kritičarke prepoznatljivog rukopisa koji se ističe terminološ-
kom pročišćenošću, lakoćom izvedbe i nepretencioznošću, s malom
zamjerkom zbog učestalog perpetuiranja određenih pojmova, izraza
i konstrukcija te mjestimične prozirnosti u opservacijama. Glavnina
njezine kritičarske idiomatičnosti sadržana je u samoj naslovnoj me-
taforici – kontrolirano usmjeravanje toka čitanja prema podražajima,
vanjskim i unutarnjim, tekstualnim i kontekstualnim.

290