NEZASITA ŽUDNJA ZA MOĆI

Tonči Valentić

A ko je zadaća filozofije tradicionalno bila određena kao za-

daća mišljenja vremena u kojem se odvija, onda je pokušaj
promišljanja biti i suvremenosti epohe u kojoj danas živimo veoma
izazovan zadatak. Pitanje o biti čovjeka kao nužno pred-pitanje svake
filozofije pitanje je zapravo o tome kako se čovjek odnosi spram sebe
samog. U tom smislu, Vanja Sutlić u eponimnoj knjizi Bit i suvremenost
(izvorno objavljenoj prije točno pola stoljeća), lapidarno zaključuje da
je temeljni zadatak suvremene filozofije misaono dospijevanje u po-
vijesni sklop biti čovjeka, bića i samog bitka. Filozofski doprijeti u bit
suvremenog svijeta – to je dakle zadatak istinskog mišljenja. Upravo
na tragu takvog dospijevanja nalazi se nova knjiga Žarka Paića Doba
oligarhije, znakovito podnaslovljena: od informacijske ekonomije do poli-
tike događaja. Na tragu gore navedene nelagode kako odrediti suvre-
menost svijeta, Paić daje vrlo preciznu i nedvosmislenu formulaciju:
sam naslov govori o tome da je za razumijevanje današnje društve-
no-političke konstelacije primarno shvatiti tehno-znanstveni sklop in-
formacijsko-komunikacijskih tehnologija, te da one uvelike određuju
postulate suvremene politike.
Nastojeći odgovoriti na ovu aporiju, Paić se u deset opsežnih,
studioznih, sjajno argumentiranih i višeslojnih poglavlja na gotovo

* Žarko Paić: Doba oligarhije, (Litteris, Zagreb, 2017.) recenzija knjige objavljena u Vijencu.
281
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

600 stranica kritički osvrće na brojne suvremene teorije suvereniteta,

duhovnu krizu Europe, metapolitiku identiteta, biopolitiku post-po-
vijesti, vodeći istovremeno dijalog s temeljnim misliocima 20. i 21.
stoljeća i tzv. filozofskim klasicima – od Kanta, Kojeve-a do Carla Sch-
mitta, pa sve do Rancierea i Badioua. Kako naglašava sam autor, ova
knjiga bavi se "analizom djelovanja globalnoga poretka koji upravlja
okolinom logikom samonastajuće mreže (network). Sustav je, doduše,
formalno zasnovan okvirom liberalne demokracije. Ali u stvarnosti
se ideje slobode pretvaraju u svoju suprotnost. Umjesto uspostave
moći suverenoga naroda, na djelu je vladavina korporativno ustro-
jenih elita". Upravo u tome je svojevrsni facit Paićevih promišljanja:
ako je u brojnim prethodnim knjigama naglasak bio na tehničkom
karakteru ljudske egzistencije, ovdje se polazi od problema slobode i
tzv. deficita političkog, pri čemu prema modelu deridijanski artiku-
lirane "dehumanizirane pustinje" "jednolikost tehnički oblikovanoga
prostora uvjetuje jednoznačnost apstraktnoga vremena". Dolazimo
do paradoksalne situacije djelovanja bez subjekta ili pak do političkih
revolucija koje su u doba entropije globalnog poretka u osnovi posta-
le nacionalno-religiozne kontra-revolucije.
Paić ovdje ekstenzivno raspravlja o ideji i krizi Europe, njezinoj
političkoj budućnosti u doba preustroja imperija, o građanskome ratu
i totalnoj mobilizaciji na planetarnoj razini, o političkoj teologiji i po-
kušajima mišljenja događaja onkraj metafizičke "velike priče" o filozo-
fiji politike za novo doba, te o oligarhijskoj vladavini u doba umreže-
nih društava današnjice. U tom je smislu presudna kontekstualizacija,
odnosno analiza vladavine korporativnih elita kao suvremenog
oblika oligarhije. Naime, ako je neoliberalni kapitalizam ishod teh-
no-znanstvenoga napretka i dispozitiva oslobođene želje, to znači da
"žudnja za bogatstvom i moći razara sve duhovne vrline koje je mo-
derno čovječanstvo postavilo kao cilj vlastita smislenoga djelovanja."
Time se autor ne pozicionira u neki tradicionalno-arhaični kontekst
re-humaniziranja čovječanstva, nego nas uvodi u zamršeni društveni
labirint u stanju entropije kojim vlada mreža kao fluidni pojam za svi-
jet u kojem temeljno filozofijsko pitanje glasi: kako još uopće misliti
razliku političkoga i politike ako je djelovanje danas pod kontrolom
282
 Zeničke sveske

post-humanih mreža rizomatskog kapitalizma i u kojem je politika

prepustila mjesto pseudo-događaju medijskog spektakla?
Polazeći primarno od Foucaultovih uvida o biopolitici, ali produ-
bljujući svoje analize i na psihotehnike kontrole želje i dekonstrukcije
kritike političke ekonomije, Paić formulira tezu da je oligarhijski mo-
del upravljanja politikom i kulturom danas rezultat uspona i padova
masovnih političkih pokreta, što znači da, in ultima linea, opravdano
smatra da u doba transnacionalnih korporacija i kibernetičkog mo-
dela upravljanja tržištima u današnjem neoliberalnom poretku 21.
stoljeća nema nikakvih temelja za neku "revoluciju" ili subverzivni
preokret, jer se iščezavanjem pojma društva raspada i solidarnost kla-
sno-socijalnih aktera. U tome se ujedno sastoji i glavna okosnica ove
knjige uz koju meandrira desetak eruditskih posloženih poglavlja. Za
pitanje slobode ovdje je od ključnog značaja promišljanje "političke
teologije", odnosno preoblikovanje svih metafizičkih kategorija suve-
renosti u pojmove političkog djelovanja autonomne slobode čovjeka,
pri čemu je samorazumljivo da su primarni autorovi sugovornici Fo-
ucault i Carl Schmitt kojem posvećuje čitavo peto poglavlje, govoreći
o logici izvanrednog stanja i katehtonici povijesti u sklopu političke
teologije. Dakako, pažljiviji čitatelj brzo će uočiti da su mnoge od kon-
stitutivnih tema i teza prisutne u Paićevim ranijim knjigama – npr.
problem kulture kao ideologije i multikulturalizma, umjetnosti u
doba digitalnog antihumanizma, prevlasti spektakla u doba uruša-
vanja metafizičke strukture svijeta – ali tu se produbljuje i čitav niz
novih tema: reartikulacija političkog i uopće mišljenje politike u mre-
ži entropije.
Kao i u djelima od Posthumanog stanja, preko Slobode bez moći pa
sve do Treće zemlje, Totalitarizma? i naposljetku, grandioznog projek-
ta Tehnosfere u pet svezaka, jedan od najvažnijih dometa ove knjige
je svijest o stvaranju novog kategorijalnog aparata, jer se bit čovjeka
više ne može odrediti iz klasične humanističke tradicije filozofije, te
se ovdje nužno vraćamo na neke od kongenijalnih uvida iz već spo-
menute Sutlićeve knjige. Paić je svjestan da bez nadilaženja klasičnog
interpretacijskog okvira ne samo da ne možemo puko opisati svijet u

283
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kojem živimo, nego ga uopće ne možemo filozofijski artikulirati. Zato

je ova knjiga ujedno i neka vrsta priručnika za snalaženje u polju dis-
tribucije tehnologijsko-političke moći, gdje izvor moći dolazi u vezu
s pitanjem o granicama čovjekove slobode. A upravo je ta sloboda
"nemoćna": time što je politika izgubila svoj ontološki smisao, ujedno
je izgubila i temelj onog univerzalno političkoga. Jedino preostalo rje-
šenje je uspostava mišljenja nadolazećeg događaja s onu stranu svih
metafizičkih razlika u suvremenoj povijesti, "futurologijsko mišljenje"
s onu stranu svake desupstancijalizirane utopije.
Logično pitanje koje se ovdje primarno postavlja glasi: koje su
zbiljske alternative de-politizaciji i re-politizaciji? Ono političko je,
kako ispravno ukazuje Paić, neprestani rizik slobode, to je rizik pre-
uzimanja odgovornosti za promjenom situacije i uopće smisla djelo-
vanja u vremenu raspada globalnog poretka. Ali bez iluzija o ljudskoj
moći, dometima demokracije, suverenosti – "sve što preostaje jest mi-
sliti političko i politiku s onu stranu malih priča mikroutopija i ma-
kropolitika identiteta". Autor na jednom ranijem mjestu to decidirano
kaže: "Vrijeme je za politiku događaja apsolutne slobode". Upravo je
to ona događajnost koja se "ne događa sudbinski niti je u "vlasništvu"
subjekta radikalne promjene svijeta." Naime, logika svjetsko-povije-
snoga napretka kibernetičkoga sustava upravljanja i novoga načina
legitimiranja kapitalizma u 21. stoljeću nedvosmisleno dovodi do
svih oblika suspenzije temeljnih ideja politike modernosti kao što su
sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. I Paić je tu posve u pra-
vu kad inzistira na tome da se tu ne radi tek o puko formalnoj obrani
ljudskih i građanskih sloboda, jer ono političko više ne omogućava
uvjet mogućnosti nove teorije djelovanja – tu je u osnovi u pitanju
mogućnost samog mišljenja; ne na kraju povijesti, nego na kraju po-
vijesno prevladanih obrazaca društvene promjene.
U tom kontekstu, koncept događaja kako ga definira autor, nema
veze s pokušajima da se otvori prostor mogućnosti u sferi estetskog,
političkog i etičkog (počevši od Deleuzea pa sve do Badioua), pa čak
ni s pokušajima mišljenja "drugog početka" kod kasnog Heidegge-
ra. Dakle, događaj valja misliti izvan svake mistike nadolazećega u

284
 Zeničke sveske

smislu nade i očekivanja spasonosnoga povratka izvorima. Paić je

svjestan toga da u svojim teorijskim pokušajima nije lako izgraditi
neku novu matricu ili novu platformu moći koja bi se suprotstavila
tehnosferi, što uopće nije defetistički potez, nego vrlo jasno artikuli-
rana svijest o tome da mišljenje političkoga "danas" treba osloboditi
od lažne vjere u mesijansko izbavljenje i od autonomnoga djelovanja
čudovišne moći tehnosfere "koja sve preostalo "ljudsko" svodi na apli-
kacije, funkcije i strukture neljudskoga".
Oligarhijska moć elita u suvremeno doba raspoređena je gotovo
ravnomjerno diljem globalnoga poretka, bez obzira na političke razli-
ke i kulturne vrijednosti. Zbog toga govorimo o mreži moći u kojoj
je temeljni problem to što se "politika oligarhije i meritokracije kao
postdemokratska borba za očuvanjem privilegija u zamrznutome sta-
nju vladavine elita nad društvenim klasama zbiva kao etičko-pravni
konsenzus o permanentnim reformama onoga Istoga."
Zaključno, Doba oligarhije istinska je filozofijska refleksija pravog
smisla politike i slobode, a to je klasična ideja zajedničkog dobra, ideja
društva u kojem sloboda, jednakost i pravednost imaju moć. Na tragu
kasnog Derride, Paić precizno uočava da je taj proces dekonstrukcije
političkog i politike jedino što preostaje od velike povijesti zapadnjač-
ke metafizike. Već spomenuti Sutlić jednom je prigodom navodno re-
kao: "Ako čovjek danas ne može više biti Casanova ili Don Juan, može
postati dobar inženjer i spavati sa svojim strojem", što je ne samo du-
hovit, nego i turobno precizan sažetak bîti svijeta kao tehnosfere, koja
je ujedno naša bit i suvremenost. Paićeva knjiga na šestotinjak stranica,
s vrlo artikuliranim filozofskim kategorijalnim aparatom, kristalno
jasno i precizno tematizira taj problem.

285