PROTONIZAM

Afrim Redžepi

Z a Kanta, transcendentalna estetika bila je znanost koja se bavi-

la proučavanjem oblika života. Prema njegovim riječima, apri-
ori forme su vrijeme i prostor, tvar i uzrok, one su trajni oblici kroz
koje se stvara znanje. Apriorne forme su kako slijedi u svakodnev-
nom životu, dok gledate, vidite objekte koji su postavljeni na određe-
nim razmacima, rame uz rame, neke od njih stoje blizu, a neke druge
na većoj udaljenosti, neke od njih su jedne ponad drugih, a neke opet
s desne strane. Ove objekte postavljene na drugu stranu prostora i
vremena primjećujemo apriori, i to bez obzira na naše iskustvo. Bez
prethodno spomenutih sposobnosti (takođe apriornih) ne možemo
postaviti objekte u prostor i vrijeme a da bismo vidjeli i posmatrali po
određenim pravilima. Ako ne bi bilo prostorne i vremenske udaljeno-
sti između njih, oko bi nam davalo iskrivljeno, kaotično i bezoblično
pojavljivanje. Znači istina realnosti je stvar subjektivne strukture. U
tom kontekstu, Kantova transcendentalna estetika je definirana kako
je navedeno: "Kada gledamo lijepi cvijet ili prekrasnu pticu, probu-
dimo princip izvrsnosti ili sklada. Harmonija ne stoji u objektu koji
gledamo (cvijet, ptica), ali sklad postoji u nama. Kao što kaže Kant,
apriorni princip refleksivne prosudbe je subjektivan. Princip izvrsno-
sti sinonim je estetskim užicima koje osjećamo gledanjem objekata."1

1 Katherina Everett Gilbert / Helmut Kuhn, 2005. : 246

273
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Opet, prema Kantovoj kritici, prepoznati bit stvari je potrebno, jer

iskustvo transcendenira fizičku stvarnost koja se ne oslanja na trans-
cendentalne zakone jer je besmislena i kaotična. Kroz osjetila, ovdje
vida, predmeti pružaju materijal za prepoznavanje. Bez obzira na
iskustvo, ali kroz reciprocitet i spontanost, subjekt uređuje oblike i
oblikuje objekt. U tom svjetlu i grčka mudrost dolazi do izražaja: dok
je čovjek na svijetu, a svijet materija, čovjek nije stranac, nego prijatelj,
izvedeno obitelj, dakle, jednako za sve. Za Weizsäckera "struktura fi-
zike" temelji se na iskustvu, a to se svodi na informacije prethodne
tvrdnje, što jeste suština konceptualne strukture njegove teorije, i to
pod utjecajem Kanta, koji smatra da um ne može prepoznati samu
stvarnost, već samo kroz njene pojave, odnosno, percepciju. Kantova
teorija je imala ogroman utjecaj na Weizsäckera kao strukturu fizike
koja počiva na iskustvu. Njegov koncept znači to da "mi prepoznaje-
mo preko fenomenoloških znanja prirodne pojave, pod uvjetom da
su vrijeme i prostor subjektivni". Karl von Weizsäcker je pokazao da
je čovjek dio svemira i može postati funkcionalan samo po/d univer-
zalnim zakonima. Ljudski mozak, sačinjen od elementarnih čestica
(atoma, elektroni, fotoni ...), znak je novog modela prirodne episte-
mologije, kako kaže Stradelov: "Prirodna znanost sa svojom priro-
dom je ljudski posao, a čovjek sa svim svojim kognitivnim moćima,
dijete je prirode."2
Nova epistemologija naturalističkog pragmatizma najavila je novi
razvoj, ali ne biološku evoluciju, već kozmičku, najavivši i promjene
neophodne umjetnosti i estetitici. Naturalistički pragmatizam Johna
Dewey-a, p. e., gdje pojam subjekta - Ja, prilično kontroverzan u dua-
lističkim definicijama ili problemima mozga, duše i prirode, kako
konkretnim tako i apstraktnim. Uvijek, prema Johna Dewey-u Ja stoji
između esencije i egzistencije, ali postoji komunikacija, jezik i diskurs.
Ljudsko iskustvo je slično organizmu nastalom kroz interaktivnost
objekata u kategorijama vrijeme-prostor. Istinsko iskustvo je ono koje
se doživljava u interaktivnom odnosu s fizičkim objektima. Na pri-
mjer, osoba koja prvi put čuje snažan glas može da se boji, ali ako se

2 Старделов, Георги (2005.), Искушенија на естетичкиот ум, Ману, Скопје.

274
 Zeničke sveske

on ponavlja više se ne plaši. Doista, u tome činjeničnom svjetlu fizička

stvarnost se koleba. To je pravi način poznavanja fizikalne stvarnosti,
uvijek intuitivno kroz pragmatični odnos, čija je osnova interaktivni
perceptivni proces. U smjeru i na fonu Gjekë Marinaj, pragmatizam
Johna Dewey-a zahtijeva međuljudsku komunikaciju u odnosu s pri-
rodom. Evo kako Marinaj to definira: "Govoreći pragmatički, svijet
se tretira kao zajednički fenomen i insistira na tome da učini isto s
jezicima kako bi ih opisao. I drugi prirodoslovci imaju jasnu sliku
kad vele da naturalizam nema znanstvene spoznaje. Međutim, to nije
neuobičajeno u filozofiji, upravo kao što je Aristotel uspostavio ra-
zliku između osjetljivih aspekata, koji su vidljivi, racionalni i jasni, u
samo-identifikaciju, jer stvaranje razlika između stvari kad djeluješ
u prostoru lokalnog govora i drugih poput njih kao simbola koji su
spremni stvoriti niz dijaloga i beskonačnosti".3
Stoga je istina ideja koju zadobivamo tako što je valja apsorbira-
ti, raspravljati, razjasniti, tumačiti i/li definirati. A to se postiže isku-
stvom retoričkog subjekta (Rorty) ili, kao što bi James rekao, "ulazak
u plodne odnose sa stvarnošću". Plodan odnos sa stvarnošču se može
i drugačije predstaviti: interpretacija je transakcija koju čovjek obavlja
sa svijetom. Ja utičem na svijet (tekstove), ali i svijet (tekstovi) utiču
na mene. Iskustvo je proces. U funkciji je, stoga definicija Stanley Fis-
ha: "Kritičar nije više ponizni sluga tekstova čija se slava pronosi bez
obzira na to šta će on učiniti; upravo to što on radi unutar ograničenja
ugrađenih u instituciju književnosti, podstiče tekstove na postojanje i
omogućava da budu dostupni za analizu i ocjenu".
A jedna od mogućih selektivnih teorija intenziviranja književnosti
u modernim vremenima jest protonistička teorija. U vrijeme globalne
kulture, kada se urušavaju gotovo sve vrijednosti, pa i one estetič-
ke, protonistička teorija zaslužuje pozornost, jer ima sposobnost da
otvori put za točnije utvrđivanje univerzalnih estetskih zakona. Kao
hipoteza predstavlja mogućnost za promicanje pozitivnih elemenata
literature koji su sastavni dio temeljnih univerzalnih zakona prirode,
ali i moć za promicanje samih univerzalnih ideala ljudskog razvoja.

3 Marinaj,Gjekë, Protonizmi – nga teoria ne praktike (2012.) Nacional, Tirane

275
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Protonističku teoriju zasnovao je Gjekë Marinaj, a prihvaćena je na

skupu u Des Moines-u, u SAD-u, 2011. godine, kao jednu od obe-
ćavajućih teorija književnosti. Ona potječe od riječi proton - čestice
pozitivnog električnog naboja. Dakle, protonizam je interpretativna
strategija književnog teksta s pozitivnim ciljem. Kroz načela istine,
istraživanja, restitucije, protonizmiotike i etike, interpretator ili kriti-
čar, poštujući kôd nazvan kvadratna ekvacija, može dosegnuti proton
plus, ili, prvi ugodan učinak - spontanu energiju teksta.
Marinajevim riječima: "Protonizam je nova književna teorija. Kao
jezična percepcija terminološke prilagodbe, temelji se na znanstvenim
linijama kemije i fizike, točnije u riječi proton, koja kao dio atomske
jezgre ima pozitivan električni naboj. Protonizam, pojednostavljeno
rečeno, znači da pišeš o književnom ili umjetničkom radu s pozitiv-
nim ciljem. Na dubljim razinama doslovnosti, naravno, protonizam
je tumačenje hipoteze znanja o metafizičkom smislu i znanja, ne do
kraja u filozofskom smislu. To je bitan dio parametara etike, i služi
kao vodič instinktivnog vjerovanja, prema objektivnoj istini."
Dakle, temelji se na protonskoj izvjesnosti koja uzrokuje pozitiv-
no elektrificirano opterećenje te je tako protonizam interpretativna
strategija književnog teksta s pozitivnom tendencijom. Preko pet in-
terpretativnih načela kao što su istina, istraživanje, restitucija, proto-
nozmiotika i etika, interpretator se drži kvadratnog koda, da bi kroz
tu jednadžbu mogao zgrabiti proton plus, prvi učinak dobrog ukusa,
spontane energije materije. Protonisti dominiraju ljudskim duhom.
Protonist, kao književni kritičar, zna razlikovati lijepo od ružnog, do-
bro zna definirati ljepotu u ružnom, umije čak i pretvoriti nepristoj-
nost u pozitivan učinak, dajući prostora literarnom tekstu pragmati-
čan kulturni impuls koji promovira pozitivne vrijednosti i u fizičkoj
stvarnosti.
Prvo je načelo istina. Suprotno objektivističkoj filozofiji, protoni-
zam tvrdi da nema istine odvojene od ljudskog uma. Drugi princip je
pretraživanje. Protonizam insistira da, bez obzira koliko su ciljeva kri-
tičari, uz kontekstualno znanje koje posjeduju, postavili ipak utječu
na njihove procjene djela. Protonistički nauk savjetuje svim kritičari-
276
 Zeničke sveske

ma da upravljaju ili nadgledaju svoje istraživanje o stvarnim uvjeti-

ma i književnim potrebama čitave zajednice u suštini. Treće načelo je
povratak u smislu nagrade. Zahtijeva se da književni kritičari pronađu
prave načine kako bi odr/a/žavali pozitivne namjere autora uz čuvanje
standarda profesionalizma. To znači približavanje autorskom radu ili
raditi s dobrom voljom i povjerenjem. Ako protonistički kritičar ne
pronađe ništa pozitivno ili vrijedno u radu, onda smatra da je jednak
nuli, nešto neutralno. Ako ništa ne može reći, onda ništa i ne kaže.
Četvrto je načelo protosemiotika, jedinstvo protonizma sa semiotikom.
Protonist koristi ovaj princip kao podsjetnik kako bi utvrdio je li ne-
gativna kritika djela napad na autora ili ne-profesionalnog kritičara.
Etika je posljednje načelo. Protonisti ne propagiraju bilo koju etiku
ili etički pristup. Kad govorimo o kritici, onda protonisti rade kako
bi promatrali to kako je neprofitni kritičar sistematizirao, zaštićivao
i preporučio prave koncepte i pogrešno ponašanje. Oni to čine kako
bi p/r/okazali slabu stranu kritičara koji se usredotočuju samo na ta-
mne strane djela, što vodi u lišavanje čitatelja pozitivne vizije, učinka
i perspektive, posebno čitatelja koji nemaju kritičko-teorijsku zalihu.4
Poštujući do kraja zakone teksta protonistička kritika vezana je i
za ekokritiku čiji predstavnici svoje korijene ne vuku iz oblasti knji-
ževne analize, kao što je bio slučaj s marksističkom i većinom femini-
stičkih kritika, ali su zato unutar ambijentalizma i duge povijesti knji-

4 "To je bitan dio parametara etike i služi kao orijentacija za koju vjerujemo da poduzima
instinktivno ili promišljeno putovanje u sferu istine što jeste cilj književnosti i umjetnosti.
Ova točka razmišljanja podijelila je to s protonizmom kao književnu viziju iz tradiconal-
ne umjetnosti, književne i umjetničke kritike. Protonizam je grana umjetnosti i huma-
nizma, ne nužno grana znanosti o književnosti i umjetnosti. Iako su obe uzete ozbiljno,
sveobuhvatnom analizom djela, književna kritika tradicije nastoji analizirati i procijeniti
umjetničku pismenost koja se u početku temelji na načelima koje je određena ideologi-
ja usvojila u određenom vremenu, usredotočivši se na pozitivne i negativne aspekte i
onih negativnih djela. Protonizam, nasuprot tome, uvijek je u ravnoteži, ne s političkim
ideologijama, već s ideološkim i umjetničkim zahtjevima vremena, ne preuzimajući ne-
dostatke da se u potpunosti koncentriraju isključivo na analiziranje i isticanje pozitivnih
i lijepih strana književnosti i umjetnosti s kojima se bavi. Nadam se da će favoriziranje
protonizma kao novog alternativog književnog tretmana, primijetiti da negativno negi-
ranje uzima pozitivnu stranu u estetskoj ulozi, subjektivizmu i objektivnosti promatranja
stvarnosti, kao i u višestrukom pluralizmu humanizma."; Marinaj, Gjekë (2012.) Krijimta-
ria linguistike e Dewe-it, Gazeta Nacional, Tiranë, 29 janar.
277
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ževnog pisma vezani s temama (iz) prirode. Protonisti i ekokritičari

vjeruju kako u prirodi i u prirodi čovjeka uvijek postoje i lijepe i ružne
stvari. Dakle, oni su "fanatično" na strani pozitivnih vrijednosti čime
eliminiraju ružno kod čovjeka, otvarajući put ka najvećim vrlinama,
slobodi subjekta i opštoj harmoniji. Kritičar protonist vjeruje u ideju
da su velika duša, čovječanstvo, talent, vrijeme, učinkovitiji u potrazi
za ljepotom nego traganje (za njom) u i po ružnom.
U pravu je kritičarka Kristine Walker kada prosuđuje: "Protoni-
zam uspijeva jer unutar svakog književnog teksta postoje pozitivni
elementi koje čine književno djelo bezvremenskim." Iako čovjek nije
na slici, njegov trag je sama prisutnost koja se kao energija pretvara u
sliku, znači u sveprisutnost kroz slikarstvo, kroz umjetnost ili pismom
ili bilo kojim drugim oblikom kreativne mašte čija je zadaća ista, po
analogiji na Sartre-ovo stajalište, "egzistencijalizam je humanizam".
Marinaj ne okoliši: "Početna riječ je molitva: životinje se pretvaraju u
ljude, ljudi u anđele, anđeli u pjesnike." Tumačenje slika putem proto-
nizma dokazuje da je to zapravo otkrivanje prosvjetljujuće boje, a koje
kritičar protonist, protosemiotčki redimenzionirajući mit, osjeća kao
proton plus, kao pozitivnu vrijednosti, u potrazi za nebeski uzviše-
nom svjetlošću, šalje poruku nade i spokojstva (u) svijetu. Dakle, kod
protoniste dominira zanimanje za suštinu čovjeka i ljudskog duha,
preovladava želja da pozitivno potiče druge, razlikuje i nalazi samo
sklad i ljepotu, bilo gdje, a ne samo u književnosti i umjetnosti, nego
i u ekonomiji, društvu i politici. Sve za gram više humanizma i za
pozitivnu energiju (u) svijetu, eto. to je protonizam.

278