Professional Documents
Culture Documents
Antropozofska znanost ne postoji da bi ljudska bića bila otuđena od života kroz neku
vrstu misticizma. Ona ni na koji način ne bi smjela ljude odvraćati od njihovih životnih
zadataka niti od sadašnjosti. Upravo suprotno, duhovna znanost bi trebala čovječanstvu
donositi snagu, energiju i otvorenost uma tako da se ljudi mogu suočiti s onim što
svakodnevni život i naše vrijeme zahtjeva. Otuda proizlazi da se duhovna znanost ne treba
baviti isključivo velikim tajnama egzistencije, prirodom ljudske egzistencije i značenjem
svijeta, već mora tražiti svjetlo i u pitanjima s kojima se suočavamo direktno. Prema tome
u ovim predavanjima prolazit ćemo kroz ono što obično nazivamo pitanjima našeg
vremena.
Ali bi bilo tko želio govoriti sa stajališta duhovne znanosti o ovim suvremenim
pitanjima nalazio bi se u posebnom položaju, jer jača očekivanja da će direktno govoriti i
ući u tekuće rasprave. I ova očekivanja rastu vrlo jednostavno s pitanjima o čovjeku i ženi,
ili čovjeku ženi i djetetu. Ili točnije jer duhovni istraživač mora razmatrati ova pitanja sa
više pozicije, njegove opservacije moraju odvoditi od pogleda i mišljenja koja se javljaju u
konvencionalnim raspravama. Premda duhovna znanost mora uistinu gledati na ova
pitanja iz više perspektive, upravo je duhovna znanost ona koja može raditi najviše
praktično na ovim pitanjima. Jer iako je u prirodi duhovno znanstvenih opservacija da
ovakva pitanja podigne u njihov bezvremenski sadržaj, u isto vrijeme ovakve opservacije
osvjetljavaju praktična rješenja za konkretne probleme(obrnuto od stranačkih programa,
slogana, koji su dokazano neprovedivi u praksi). Ovo treba uvijek imati na umu kada
razmatramo odnos čovjeka i žene iz više točke gledišta. Mnoge stvari koje će biti rečene
zvučati će prilično čudno. Ali ako prodrete dublje u njih otkriti ćete da duhovna znanost
nudi cjelovitije odgovore na pitanja praktičnog života nego što se mogu naći na drugim
stranama.
Duhovna znanost počinje sa saznanjem da iza svega što možemo osjetiti čulima stoji
duševno-duhovna priroda. Samo ako uputimo pogled prema onom duhovnom iza svijeta
osjetila, tada će se pitanja koja želimo razmatrati pojaviti u pravom svjetlu. Prema tome
moramo se upitati: što je duhovna priroda dva spola? Tada ćemo vidjeti da istinu otkrivenu
duhovnom znanošću danas već mnogi osjećaju, čak i oni materijalističkih pogleda. Ali
pošto su ovi nagovještaji bazirani na materijalističkom konceptu često izgledaju iluzorni.
Što dakle materijalizam ima reći o prirodi spolova? Možemo se najbolje orijentirati
prema ovom pitanju uzimajući u obzir da su žene već neko vrijeme u potrazi za vremenom
u ljudskoj evoluciji kada će oba spola biti potpuno ravnopravna. Mjera u kojoj su žene
stupile u borbu za njihova prava, govori nam da je važno da naučimo što materijalizam ima
kazati o ženskoj prirodi. Tada ćemo naći referentnu točku o tome kako moderni svijet misli
o ovom pitanju. Netko može navoditi različite ideje o ženskoj prirodi kao one koje se
pojavljuju u knjizi A Survey of the Woman Problem (Zur Kritik der Weiblichkeit) od Rose
Mayreder. Zaista je dobro tražiti mišljenja od vodećih osobnosti današnjice o ovim
stvarima.
Ova čudna zbirka može se proširivati neograničeno, mada se na kraju može naučiti da
su kroz čisto vanjsko gledanje na stvari, inteligentni ljudi vođeni do suprotnih zaključaka.
Ako bi netko želio dublje ući u problematiku morao bi se upitati da li ovi promatrači kreću
od pogrešnih pretpostavki. Ne može se samo gledati na vanjštinu, već se mora razmatrati
cjelina ljudskog bića. Nagovještaj istine sinuo je kod mnogih istraživača sam od sebe.
Međutim to je pridruženo materijalističkoj misli. Uzmimo primjer mladog čovjeka, Otto
Weininger, koji je napisao knjigu naslovljenu Spol i karakter. Otto Weininger je bio čovjek
s velikim potencijalom kojeg, međutim, nije uspio razviti zbog velikog utega materijalizma
koji je preostao u njegovoj duši. On je bio mišljenja da se na individualno ljudsko biće ne
može gledati kao isključivo muško ni kao žensko već prije da je muško miješano s ženskim i
obrnuto. Ovaj embrio ideje sinuo je u duši Weininger-a ali je bio opterećen
prevladavajućim materijalizmom. Tako je Weininger zamišljao da postoji miješanje i
interakcija materijala muškog i ženskog principa da se u svakom čovjeku može naći
skrivena žena i u svakoj ženi skriven muškarac. Ali iz ovoga, došli su mu neki čudni
zaključci. Weininger je na primjer kazao da žena ne posjeduje ego, individualnost,
karakter, ili osobnost, nema slobodu i tako dalje. Jer je njegova teorija bila čisto
zaokupljena samo s materijalom, kvantitativnim miješanjem muških i ženskih svojstava,
slijedilo je da čovjek posjeduje sve ove stvari. Ovo se, međutim ne svodi ni na što zbog
njegovih drugih muških kvaliteta. Dakle ako uđemo u ovo logički brzo ćemo otkriti teoriju
koja poništava sebe. Ipak kao što možemo vidjeti, ima nešto istine u njoj.
Ja sam stalno naglašavao da nije lako razumjeti ljudsko biće izvan duhovne znanosti jer
je ono izvan materijalistički orijentirane znanosti. Jer ono što mi percipiramo kao osjetilno
ljudsko biće, to je za duhovnu znanost samo jedan član cijelog bića, koje nazivamo fizičko
tijelo. Izvan toga, međutim, duhovna znanost razlikuje eteričko tijelo koje ljudi imaju
zajednički sa životinjama i biljkama. Treći član ljudskog bića ona karakterizira kao astralno
ili duševno tijelo kao ono koje živi u našim osjećajima i senzacijama i nositelj je naših
radosti i tuga. Ovaj član imamo zajednički sa životinjskim svijetom. I kao četvrti član
duhovna znanost prepoznaje ono što ljude čini ljudima i svjesnima sebe — ego. Duhovna
znanost tako opisuje ljudsko biće kao četveročlano.
U ovom trenutku zaokupiti ćemo se sa fizičkim i eteričkim tijelom. Jer tu leži rješenje
zagonetke spola. Eteričko tijelo je samo do izvjesne mjere slika fizičkog tijela. S obzirom na
spol stvari su različite. U muškarcu eteričko tijelo je žensko a u ženi je muško. Iako čudno
može izgledati, dublje promatranje će otkriti slijedeće: nešto od suprotnog spola leži
skriveno u svakoj osobi. Međutim nije dobro gledati u sve vrste nenormalnih fenomena,
radije trebamo posvetiti pažnju normalnim opažajima. Ako sučelimo ove činjenice, nije
više moguće govoriti striktno o čovjeku i ženi, već radije o muškim i ženskim kvalitetama.
Određene kvalitete u ženi rade više izvana dok druge više iznutra. Žena ima muške
Duhovna znanost nam također pokazuje dublji razlog zašto se muške kvalitete nalaze
kod žene i ženske kod muškarca. Duhovna znanost govori kako ljudska bića teže sve većoj
perfekciji, kroz mnoge živote. Naš sadašnji život je uvijek rezultat onog prethodnog. Tako
kako nastavljamo kroz mnoge živote, proživljavamo oboje, muške i ženske inkarnacije. Ono
što se pojavljuje na ovaj način, može biti izraženo kao efekt ovih proživljavanja sakupljenih
na obje strane zemaljskog života.
Tko god je sposoban na ovaj način gledati dublje u mušku i žensku prirodu zna da su
intimnija proživljavanja dva spola vrlo različita, i moraju biti vrlo različita. Naša cijela
zemaljska egzistencija je kolekcija vrlo raznovrsnih proživljavanja. Međutim, ova
proživljavanja mogu postati napredna samo ako su prikupljana sa stajališta oba spola.
Dakle možemo vidjeti da čak i ako razmatramo ljudsko biće s obzirom na dva niža člana, u
stvarnosti vidimo biće s dvije strane. Tako dugo dok netko gleda na fizičko tijelo malo toga
može biti shvaćeno. Duhovnost koja leži ispod također mora biti prepoznata. Kroz njegovu
mušku prirodu pojavljuje se unutarnja čovjekova ženstvenost, i kroz ženinu žensku prirodu
pojavljuje se njena unutarnja muškost. Sada se može shvatiti zašto ima toliko krivih
prosudbi u vezi ovog pitanja; zavisno da li se gledaju unutrašnji ili vanjski aspekti. U
razmatranju samo jedne strane ljudskog bića, osuđeni smo na slučajnost. Ako, na primjer,
jedan istraživač nađe da je glavna odlika žene poniznost a drugi da je predmet ljutnje, to
jednostavno znači da su oboje gledali samo jednu stranu ljudskog bića. Sa ovakvim
pristupom mora doći do greške. U cilju da prepoznamo punu istinu moramo gledati na
cijelo ljudsko biće.
Još nešto se mora uzeti u obzir ako želimo saznati cijelu istinu. Moramo promatrati
ljudsko biće kod smjenjivanja spavanja i budnog stanja. Za vrijeme sna astralno tijelo i ego
su podignuti vani izvan fizičko-eteričkog organizma ljudskog bića. Kod padanja u san
gubimo dnevnu svijest; ulazimo u različito stanje svijesti — svijest spavanja. Percepcije i
iskustva koja ima ego i astralno tijelo za vrijeme sna u duhovnom svijetu ostaju skrivena za
našu uobičajenu svijest. U sadašnjem evolutivnom stanju ljudsko biće je organizirano na
takav način da se ego i astralno tijelo moraju koristiti fizičkim osjetilnim organima da bi
bili svjesni fizičkog svijeta. Tako da vidimo, čujemo, kušamo, i tako dalje sa našim fizičkim
osjetilnim organima, i ta je ideja danas široko rasprostranjena. Mislilac kao Fichte
međutim, rekao bi: uho ne čuje — ja čujem. Ego, naše stvarno unutrašnje biće, je prema
tome startna točka za sva naša čulna opažanja. I svako jutro kada se probudimo, ego i
astralno tijelo proživljavaju novo znanje o fizičkom svijetu kroz osjetilne organe. U snu je
to različito, jer ego i astralno tijelo provode svoje vrijeme u duhovnom svijetu. Ljudsko biće
ima osjetilne organe u astralnom tijelu koji omogućavaju percepciju u astralnom svijetu, ali
oni standardno nisu razvijeni. Onaj tko ne može prihvatiti ovo kao mogućnost mora biti
dosljedan i reći da u stvarnosti ljudsko biće umire svake večeri. Ali ljudska bića se nalaze u
duhovnom svijetu po noći.
Duhovna znanost zna da dva viša člana čovjekovog bića, ego i astralno tijelo odlaze u
toku noći dok fizičko i eteričko tijelo ostaju iza. Dakle iz ovoga proizlazi da tijekom
spavanja ljudsko biće ostavlja iza sebe muške i ženske aspekte i živi u seksualno
nepodijeljenom biću u duhovnom svijetu. Svačiji život je dakle podijeljen između
seksualnog i aseksualnog iskustva.
To što je umjetnik povukao iz duhovnog svijeta i nesvjesno ugradio u svoje djelo kasnije
se pojavljuje kao život i forma. Možemo se upitati što je to da nam se „Juno Ludovisi”
doima tako veličanstvena. Ima veliko lice, široko čelo, neobičan nos. Ako pokušamo i
uživimo se na naš način u ovu sliku doći ćemo do osjećaja kako je nemoguće razmišljati
izvan duhovnog; duša i duh se mogu naći naročito, u obliku ovog lica. Ovaj oblik može
ostati ovakav zauvijek. Unutarnji život je u potpunosti postao oblik, fiksiran je u obliku;
Ali baš kao što je umjetnik mogao ukalupiti život i formu u svoj veliki rad, tako je i naše
cijelo biće u stvarnosti život i forma. Ovo samo po sebi pokazuje da je ljudska priroda sama
po sebi duhovnog podrijetla i da je kreirana izvan života, izvan kontinuiranog procesa
života i to joj daje postojanost. Ljudska bića proživljavaju život i smrt kao izraz ovog višeg
polariteta postojanja. To je u ovom smislu da je Goethe kazao: “Smrt je ono sa čime priroda
može stvoriti još života.” Dakle život nalazi formu ne za jednostrani život, ne za
jednostranu smrt, već za višu harmoničnu cjelinu koja može biti kreirana kroz život i smrt
zajedno. Na ovoj osnovi duhovno i fizičko može raditi zajedno kroz medij muškog i
ženskog; vječno razvijajući život u muškom, i držeći život u formi ženskog principa.
Kada smo istraživali prirodu spolova nismo počeli promatranje s jedne strane fizičke
egzistencije već smo radije pogledali odgovor na duhovnom nivou egzistencije. Harmonija
iznad spolova može se naći jedino ako se dva spola podignu na taj nivo. Ako bi, dakle,
upotrebom znanja koje bi dobili od duhovne znanosti omogućili realnosti iza spolova da
ima udjela u praktičnom životu, problem spolova bio bi riješen. Ovo međutim ne odvlači
od života. Jer ono s čime se susrećemo u dva fenomena ljudske prirode može biti
rasvijetljeno ako svjesno stremimo za ovom višom harmonijom. Na ovaj način pitanje
spolova će biti produbljeno i polariteti harmonizirani. Sve u prirodi spolova sadržava
različitu formu i značenje. Ne možemo riješiti ovo pitanje kroz dogmu, već moramo tražiti
zajedničko tlo, i naći percepcije i osjećaje koji vode iza spolova.
To možemo izraziti i na ovaj način: ljubav zasićena mudrošću ili mudrost u koju je ušla
ljubav je najviši cilj. „Vječno žensko vuče nas naprijed.” [Završne riječi Goethe-ova
Fausta.] Ženski je onaj element u svijetu koji stremi van da bi se oplodio vječnim
elementima života.