You are on page 1of 13

Ljuba Slijepčević

Pravosudna akademija
Novi Sad

PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE PREMA ČLANU 6 Evropske Konvencije o


ljudskim pravima i njegova primena kroz praksu Evropskog suda za ljudska
prava

Uvodne napomene

Evropske države su u cilju harmonizacije zakonodavne upravne i sudske prakse i primene


istih pravnih standarda usvojile određene dokumente o ljudskim pravima , a samim time
preuzele i konkretne obaveze.Jedan od tih dokumenata je Evropska konvencija o zaštiti
ljudskih prava i fundamentalnih sloboda koja je pravni akt Saveta Evrope donešen u Rimu
04. novembra 1950. godine .Originalna verzija sastavljena je na engleskom i francuskom
jeziku i objavljena pod nazivom Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i
fundamentalnih sloboda , a stupila na snagu 3.septembra 1953. godine.

Čin donošenja Konvencije pravno je uobličio ideju zemalja Evrope o uspostavljanju


jedinstvene zaštite ljudskih i individualnih političkih sloboda.

Naknadnim pravnim dopunama iz Protokola 1,4,6,7,12 i 13 unapređena je prvobitna zaštita


prava i sloboda iz 1950 godine.Konvencija proglašava da određena ljudska prava i slobode
treba da budu garantovana i zaštićena u pravnim sistemima svake države , a također uvodi i
političke i pravne mehanizme pomoću kojih povrede ovih prava mogu biti ispitivane na
međunarodnom nivou. Konvencija se uglavnom bavi zaštitom pojedinca od mešanja države u
njihova fundamentalna prava.Ona nameće državama negativne obaveze uzdržavanja od
takvih mešanja , ali također zahteva da države “ obezbede” neka prava.

Naša zemlja ratifikovala je Konvenciju 26.decembra 2003., ali ona pravno deluje od 03.marta
2004. s tim što je prilikom ratifikacije Konvencije stavljena rezerva da pravo na javnu
raspravu predviđeno u čl 6 st 1 Konvencije neće uticati na upravne sporove , kao i rezerva
u prekršajnom pravu zbog neusaglašenosti sa međunarodnim standardima.

Prema novom Ustavu Republike Srbije i prema odredbi čl 194 “Potvrđeni međunarodni
ugovori i opšte prihvaćena pravila međunarodnog prava deo su pravnog poretka Republike
Srbije. “

Sud neće proglasiti prihvatljivom nijednu predstavku , ako prethodno nisu iscrpljeni svi
pravni lekovi , i ako se ne prođu sve nacionalne instance.

Član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje koje je od fundamentalnog


značaja u demokratskom društvu i koje ima centralno mesto u sistemu Konvencije.
Cilj i svrha zasnivaju se na principu vladavine prava, na kome su takva društva izgrađena i
zasnovana.Član 6 Konvencije je odredba na koju se podnosioci predstavki najčešće pozivaju.

Kao i u slučaju drugih odredaba Konvencije mnogi pojmovi koji se koriste u članu 6 St 1
imaju “autonomno” značenje i ponekad zahtevaju drugačije tumačenje od tumačenja koja
nude unutrašnji zakoni.
Dok član 6 stavovi 2 i 3 sadrže konkretne odredbe kojima se predviđaju dodatni proceduralni
standardi koji se odnose samo na lica koja su optužena za “krivična dela , član 6 stav 1 se
odnosi kako na “građanske “ tako i na “ krivične postupke.

Važno je imati na umu da Evropski sud za ljudska prava nema pravo da shodno članu 6
naloži obnavljanje sudskog postupka pred nacionalnim sudom niti da zameni utvrđeno
činjenično stanje ili nacionalni zakon zaključcima nacionalnih sudova, niti utvrđuje da li je
kazna odgovarajuća.

Komitet Ministara Saveta Evrope donio je Preporuku broj R(2000) 2 od 19.1.2000. godine
kojom je sugerisano zemljama članicama da osiguraju svojim propisima mogućnost
preispitivanja slučaja ili ponavljanja postupka u predmetima u kojima se utvrđuje odlukom
Suda da je povređeno pravo stranke zagarantovano Konvencijom, .

U našim procesnim zakonima ZPP i ZKP i ZUS-U-u uveden je u skladu s ovom Preporukom
ovaj osnov za ponavljanje postupka .

Ponavljanje postupka po ovom osnovu može se tražiti u roku od 6 meseci od dana


objavljivanja odluke Evropskog suda za ljudska prava u "Službenom glasniku Republike
Srbije".

Značenje pojma "pravo na pravično suđenje"

Član 6st 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi:

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj


optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred
nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno,
ali se štampa i javnost mogu isključiti s celog ili s dela suđenja u interesu morala, javnog reda
ili nacionalne bezbednosti u demokratskom društvu, kada to zahtevaju interesi maloletnika ili
zaštita privatnog života stranaka, ili u meri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u
posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.”

Svako ima pravo na pravično suđenje .Ova prava pripadaju svim ljudima bez razlike , ali i
ona su moralnog porekla i potiču iz normativnog poretka koji je iznad države i država ih
mora poštovati bez obzira da li je na to izričito pristala.Pravo na pravično suđenje je jedno od
osnovnih ljudskih prava koja su politička, jer se ostvaruju u državi i odnose na
državu.Određeni Konvencijski članovi uključujući član 6 podrazumevaju i pozitivne obaveze
države da u njima zagarantovana prava doista i u praksi osigura i zaštiti, tako i pravo na
pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje predstavlja životno značajno ljudsko pravo. Pitanje da li je


postupak bio pravičan je , potpuno odvojeno od pitanja da li je sud doneo "ispravnu"ili
"pogrešnu odluku".Koncept pravičnog suđenja zahteva da se vodi raspravni postupak, gde
stranke u postupku imaju pravo da znaju i da iznose komentare na mišljenja ili dokazni
materijal koji uloži druga strana.U analizi da li je postupak u celini bio pravičan uzima se u
obzir o kakvim dokazima se radi i na koji način su oni izvedeni.Ovde se podrazumeva
mogućnost da svaka strana ispituje svedoke suprotne strane i iznosi argumente u vezi dokaza
iznetih tokom suđenja.

Svako ima pravo na pravično suđenje što podrazumeva :

1) pravo na pristup sudu


2) da vlada načelo ravnopravnosti
3) da svako ima pravo na nezavisan i nepristrasan sud ustanovljen zakonom
4) na suđenje u razumnom roku
5) na javnost suđenja.

1)Pravo na pristup sudu

Pravo na pristup sudu podrazumeva da svako ima pravo da se obrati sudu za rešavanje
određenog pitanja i da u tom smislu ne mogu da postoje nikakve pravne ni praktične
prepreke da bi se to ostvarilo.
Titular prava na pristup sudu u Konvenciji je kratko označen rečju svako i taj izraz treba
tumačiti u najširem smislu te reči ( domaći , strani državljani , izbeglice i apatridi)

2)Načelo ravnopravnosti

Ravnopravnost je postavka da svaka stranka u postupku treba da ima iste mogućnosti da


izloži svoje argumente i da ni jedna od njih ne sme da ima bilo kakvu prednost u odnosu na
svog protivnika.To znači i da svaka strana u postupku mora da dobije priliku da se
suprotstavi navodima druge strane.Načelo ravnopravnosti je prekršeno i onda kad je jedna
strana sprečena da odgovori na pismeni podnesak druge.Princip jednakog tretmana strana ,
tj . ravnopravnosti u postupku podrazumeva uravnotežen tretman strana u postupku i
predstavlja ključni element prava na pravično suđenje i sastavni element prava na raspravni
postupak.To podrazumeva da se traži da se svakoj strani u postuku pruže razumne
mogućnosti da iznese svoje argumente, uključujući i dokaze koji tu stranu neće staviti u
suštinski podređen položaj u odnosu na drugu stranu. Drugim rečima , princip jednakog
tretmana strana u postupku podrazumeva procesnu jednakost stranaka.

Pravo na pravično suđenje obuhvata i pravo na akuzatorski postupak.U načelu to znači da


stranka ima mogućnost da bude upoznata sa svim dokazima ili napomenama koje su
priložene spisu , te da mogu da ih komentarišu (presuda ECHR Ruiz-Mateoz protiv Španije ,
presuda od 23.juna 1993. godine)

3)Nezavisni i nepristrasni sud ustanovljen zakonom

Nezavisnost suda znači da on mora biti nezavisan i od:


a)stranaka
b)izvršne vlasti

U svakom slučaju Evropski sud stoji na stanovištu da sud mora biti nezavisan kako u odnosu
na izvršnu vlast tako i u odnosu na stranke u postupku .

Klauzula nezavisnosti i nepristrasnosti počiva na načelu podele vlasti.Pripadnici izvršne vlasti


ne smeju da se bave konačnom ocenom o tome da li je zakon ispravno primenjen.Država se ne
sme mešati u ishod sudskog postupka .Sudovi se u načelu smatraju nezavisnim .Kad odlučuje
o tome da li je neki sud nezavisan Evropski sud razmatra sledeće :

1.način postavljanja njegovih članova


2.trajanje mandata
3.postojanje garancije koje štite od spoljnih pritisaka
4.pitanje da li sud ostavlja utisak nezavisnog tela
5.da li je sud obrazovan na osnovu zakona

Evropski sud smatra da izbor lica koja imaju sudijske kvalifikacije u sud predstavlja čvrstu
indiciju njihove nezavisnosti.Činjenica da izvršna vlast bira sudije samo po sebi ne
predstavlja kršenje Konvencije.

Nesmenjivosti sudija od strane izvršne vlasti tokom trajanja njihovog mandata je nužna
garancija njihove nezavisnosti.Nesmenjivost sudija ne mora biti regulisana zakonom, ako se
ona kao činjenica uvažava u praksi.Sam Sud nije naznačio koji je nužni minimum trajanja
sudijskog mandata.U predmetu Le Komt protiv Belgije od 23.juna 1981. godine zaključeno je
da fiksni šestogodišnji mandat članova apelacionog veća pruža garanciju nezavisnosti

Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost Evropski sud zahteva dokaze konkretne


nepristrasnosti.Predpostavlja se da postoji lična nepristrasnost propisno postavljenog sudije i
teško je dokazati ličnu pristrasnost.Ista načela važe i za sudije porotnike.

U predmetu Lavents protiv Letonije od 28. novembra 2002. godine Evropski sud je kritikovao
predsedavajućeg sudiju , jer je komentarisala predmet u medijima , pre nego što je suđenje
završeno, ne predviđajući u svojoj izjavi sve mogućnosti ishoda sudskog postupka, govoreći o
mogućnosti osude ili delimičnog oslobađanja , ali je odbacila mogućnost oslobađanja i na taj
način je prekršen zahtev nepristrasnosti.

Objektivna nepristrasnost se češće razmatra.U tom kontekstu , pristup suda se u velikoj meri
zasniva na stavu da nije dovoljno da pravda bude sprovedena, već da se pravdi veruje.

U predmetu Holm protiv Švedske iz 1993.godine pet od devet porotnika u postupku za


povredu ugleda i časti po privatnoj tužbi bili su članovi političke stranke koja je bila meta
spornog uvredljivog materijala.Postupak za izbor porotnika obavljen je u skladu sa švedskim
zakonom, a zahtev podnosioca predstavke da se porotnici koji su bili članovi te političke
stranke zamene drugim porotnicima je bio odbačen.Sud je utvrdio da su veze između tužene
strane i pet porotnika mogle dovesti u pitanje njihovu objektivnu nezavisnost i nepristrasnost,
pa je shodno tome našao povredu člana 6 st 1.

Zahtev da sud bude obrazovan na osnovu zakona ne važi samo za institucionalno


uspostavljanje sudova , već i za konkretan sastav suda u svakom pojedinom predmetu.

4)Razumni rok

Najveći broj presuda pred Evropskim sudom za ljudska prava izrečen je u vezi sa pitanjem
razumnog roka.Prema Evropskom sudu za ljudska prava svrha zahteva razumnog roka je da
jemči da će u razumnom roku i putem sudske odluke biti okončana pravna nesigurnost osobe
u kojoj se nalazi . To je u interesu lica o kome je reč, kao i u interesu pravne sigurnosti.Rok
počinje teći od trenutka pokretanja postupka , a prestaje teći kad je postupak okončan na
poslednjoj sudskoj instanci.

U ocenjivanju dužine vremenskog roka uzimaju se sledeće činjenice

1.složenost predmeta
2.ponašanje podnosioca predstavke
3.ponašanje sudskih i upravnih organa

Postupak mora biti zaključen izricanjem obrazložene presude u razumnom roku.Kada je reč
o dužini trajanja vremena koje se može smatrati "razumnim"nije moguće izvući ništa iz
opštih smernica iz jurisprudencije budući da svaki predmet zavisi od specifičnih okolnosti,pre
svega od napred nabrojena tri činioca.Osim toga to ovisi i od prirode postupka, kao i od broja
instanci o kojima je reč.

1.Složenost predmeta
Složenost postupka se prevashodno odnosi na brojne činjenične okolnosti koje je potrebno
utvrđivati.U isto vreme može se smatrati da je jedan predmet složen ukoliko je postupak po
kom se on vodi složen ,tako da to podrazumeva: da domaći sudovi treba da u datim
okolnostima primenjuju neki potpuno nov zakonski propis, ako ima više optuženih, ako je
predmet s međunarodnim elementom, ako predmet ovisi o nekom adhezionom postupku, ako
postoji intervencija trećih lica u postupku, ako se spoji više predmeta i sl.
Ukoliko je postupak na koji se odnosi predstavka definisan kao složen, sud će po pravilu
dopustiti duži period vremena u kome vlasti treba da okončaju proces, odnosno da donesu
odluku u predmetu.

2.Ponašanje podnosioca predstavke


Također se ne mogu sva kašnjenja pripisati samo državnim organima.U nekim slučajevima su
i same stranke u postupku uzrok kašnjenja iz nemara.U svrhu čl 6 mogu se razmatrati samo
ona kašnjenja koja se na neki način mogu pripisati državi.
Tamo gde je privatno lice koje je stranka u postupku prouzrokovalo kašnjenje država ne snosi
direktnu odgovornost, ali se mogu postaviti pitanja da li je sud preduzeo adekvatne korake da
ubrza postupak ili je prekomerno produžio rokove bez valjanog razloga i na taj način
dopustio prekoračenje vremenskog roka.

3.Ponašanje sudskih i upravnih organa


Činjenica da su stranke u građanskoj parnici odgovorne za odvijanje postupka ne oslobađa
sudske vlasti dužnosti da se postaraju za ekspeditivan sudski postupak.
Sud je priznao da domaći sudovi povremeno trpe od preopterećenosti nerešenim
predmetima.Sud smatra da privremeno preopterećenje nerešenim predmetima ne
podrazumeva odgovornost države, dok god se preduzimaju mere za rešenje tog problema.Te
mere mogu podrazumevati odluku da se predmeti rešavaju selektivno, prema kriterijumu
hitnosti i važnostii pre svega prema kriterijumu važnosti suštine spora za lice na koje se
direktno odnose.U isto vreme , ako su kašnjenja trajna i ako ona svedoče o organizacionim
problemima , onda su potrebne odlučnije mere za nalaženje izlaza iz te situacije, pa takvo
odlaganje sud može smatrati neopravdanim kao što je uradio u predmetu Zimmerman i
Steiner protiv Švajcarske iz 1983. godine.

5)Javnost suđenja

Interesi kojima služi pravo na javno suđenje nisu interesi samo stranaka već i šireg kruga
građana.Tu je reč o očuvanju poverenja u pravosuđe.

Javnost suđenja sastoji se od tri elementa:

1. pravo stranke da bude prisutna na sudu


2. pravo stranke da aktivno učestvuje u raspravi
3. javnost sudske rasprave, tj. na pravo stranke da javnosti , uključujući i medije bude
dopušteno da prisustvuje javnoj raspravi

1.Prvi element ovog prava jeste pravo stranke da bude prisutna na sudu, ali prema stanovištu
suda to ne znači da su vlasti dužne da ga izvedu pred sud ukoliko sama stranka ne uloži
dovoljno napora da učestvuje u postupku.
U predmetu Nunes Diaz protiv Portugalije iz 2003 godine sud je utvrdio u postupku u kojem
se tuženi u građanskoj parnici preselio , pa nije mogao da bude pronađen na adresi koju su
tužioci dali sud je zaključio da nema ničeg pogrešnog u činjenici da su domaći sudovi doneli
presudu u sporu bez njegovog prisustva , posebno s obzirom na činjenicu da su domaće vlasti
uložile sve neophodne napore da ga pronađu raspitujući se preko policije i objavljujući
obaveštenje u novinama o predstojećem ročištu.

2.Drugi element je pravo stranke da aktivno učestvuje u raspravi. , što obuhvata i pravo na
usmenu raspravu.Tu nije dovoljno da lice koje vodi spor samo bude prisutno pred sudom već
mora biti u stanju da aktivno učestvuje.U predmetu Stanford protiv UK od 1994. godine
podnosilac predstavke je bio lice oštećenog sluha koje nije moglo da čuje neke od dokaza
izvedenih pred sudom, ali sud nije zaključio da je došlo do kršenja čl 6 st 1 s obzirom da je
stranka u postupku imala advokata koji je mogao sve dobro da čuje i nakon konzultacije sa
strankom aktivno učestvuje u postupku.

3.Treći element je onaj koji se odnosi na javnost sudske rasprave, tj. na pravo stranke da
javnosti , uključujući i medije bude dopušteno da prisustvuje javnoj raspravi.Sud je
stanovišta da načelo javnosti ne mora biti povređeno ako se obe stranke u postupku saglase da
se suđenje održi iza zatvorenih vrata , ali presuda uvek mora biti javno objavljena.
Štampa i javnost se mogu isključiti s celog suđenja ili dela suđenja u interesu morala, javnog
reda ili nacionalne bezbednosti u demokratskom društvu, kada to zahtevaju interesi
maloletnika ili zaštita privatnog života stranaka ili u meri koja je po mišljenju suda nužno
potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.

Pretpostavka nevinosti

čl 6 st 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi

“Svako ko je optužen za krivično delo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova
krivica na osnovu zakona.”
Na ovaj način uspostavlja se pretpostavka nevinosti optuženih u krivičnim predmetima.Ta
pretpostavka se primenjuje u ovom značenju samo tamo gde je lice “optuženo za krivično
delo”
Pravom na pretpostavku nevinosti upravljaju se krivični postupci u celosti bez obzira na
ishod krivičnog postupka.Ono nije ograničeno samo na razmatranje merituma optužnice.

Kada je reč o žalbama na osnovu čl 6 st 2 Sud ne usredsređuje pažnju na celinu postupka da


bi sagledao posledice određene proceduralne radnje na izricanje presude podnosiocu
predstavke, već na konkretnu izjavu ili izjave državnih zvaničnika u vezi sa krivicom
podnosioca predstavke.

Zadatak je dakle da se utvrdi da li su kontekst, formulacija i značenje određene izjave sami za


sebe dovoljni da predstavljaju preuranjeno izricanje krivice što bi bilo kršenje čl 6 st 2
Konvencije.

Prema Konvenciji pretpostavku nevinosti dužni su da poštuju ne samo sudije i sudovi , već i
svi državni službenici i funkcioneri.
Upredmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske (presuda ECHR br 15175/89 iz 1995.god.)
radilo se o tome da je ubijen jedan poslanik, a podnosilac predstavke je iz čitavog niza razloga
uhapšen zbog tog ubistva.Ubrzo posle hapšenja održana je konferencija za štampu na kojoj je
bio prisutan ministar unutarnjih poslova i dva zvaničnika policije, a konferencija je
prenošena preko televizije gde je saopšteno da su uhapšeni svi koji su bili umešani u ubistvo
ikako je podnosilac predstavke bio jedan od podstrekača ubistva.

Sud je zaključio da se čl 6 st 2 ne može tumačiti u tom smislu da se njime sprečavaju vlasti da


obaveste javnost o krivičnoj istrazi koja je u toku, ali da se zahteva da vlasti obaveštavaju
javnost uz punu diskreciju i obazrivost kako bi se zaštitilo načelo pretpostavke nevinosti.U
konkretnom slučaju Sud je zaključio da su izjave nekih od najviših policijskih zvaničnika o
tome da je podnosilac predstavke bio jedan od podstrekača zločina bile date bez ikakve
rezerve i ograde.To je praktično značilo da je to lice krivo, što je dovelo do toga da javnost
poveruje u njegovu krivicu i da se na taj način prejudicira razmatranje činjenica pred
nadležnim sudovima.

Minimalna prava na odbranu u krivičnom postupku

čl 6 st.3 Evropske konvencije glasi

“Svako ko je optužen za krivično delo ima sledeća minimalna prava:


a) da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o
prirodi i razlozima za optužbu protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;
c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da
plati za pravnu pomoć, da ovu pomoć dobije besplatno kada interesi pravde to zahtevaju;
d )da ispituje svedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbedi prisustvo i
saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv
njega;
e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se
upotrebljava na sudu.”
Garancije sadržane u stavu 3 člana 6 Konvencije predstavljaju minimalna prava na odbranu
u krivičnom postupku.Odavno po mišljenju suda predstavljaju specifični aspekt prava na
pravično suđenje koje je propisano članom 6 stav 1.Zato sud uvek razmatra navodno kršenje
jednog od prava zajamčenih članom 6 st 3 zajedno sa čl 6 st 1.To znači da podnosilac
predstavke kako bi dokazao da je prekršeno jedno od njegovih minimalnih prava na
odbranu , mora da također dokaže kako je to ograničilo njegovu odbranu sa stanovišta
pravičnosti krivičnog postupka sagledanog u celini .

Obaveštenje o optužbi čl 6 st 3 tačka (a)

Ovo pravo je od centralnog značaja za izvođenje odbrane ukoliko se radi o krivičnim


optužbama koje se stavljaju na teret nekom licu.

Prema tome dužnost države koja proističe iz člana 6 stav 3 tačka (a) znatno je eksplicitnija i
podrazumeva da optuženi ima pravo da dobije konkretnije i detaljnije informacije o optužbi
protiv sebe .Informacije koje treba dati optuženom odnose se na “prirodu i razloge” za
optužbu protiv njega.Priroda označava krivično delo koje mu se stavlja na teret napr. to je
pravna kvalifikacija dok reč razlozi označava akte koji je on navodno počinio.Od presudnog
su značaja sve pojedinosti optužbe, budući da je od tog trenutka lice formalno obavešteno o
činjeničnom i pravnom osnovu optužbi protiv njega.Suština prava na dobijanje obaveštenja u
skladu sa čl 6 st 3 tačka (a ) svodi se na to da ta obaveštenja treba da budu dovoljna da
optuženom omoguće da počne da formuliše svoju odbranu.Nije neophodno da on bude
obavešten o detaljima svih dokaza koji protiv njega postoje .Te informacije treba dati
optuženom, ali u kasnijoj fazi postupka, kako to nalaže čl 6 stav 3 tačka (b).Ne postoji ništa u
jurisprudenciji suda što bi zahtevalo da odredba o prirodi i razlozima za optužbu bude
realizovana u pismenoj formi , dok god se usmenim putem daje dovoljno obaveštenja.Jasno je
da da je bolje ukoliko obaveštenja data u pismenoj formi.

U nekim slučajevima organi tužilaštva mogu promeniti mišljenje kada je reč o pravnoj
kvalifikaciji optužbe koju žele da stave na teret optuženom.U takvim okolnostima član 6 stav
3 tačka (a )nalaže se da optuženi bude podrobno i celovito obavešten o novim optužbama i da
mora dobiti dovoljno vremena i mogućnosti da na njih reaguje i da organizuje svoju obranu
na temelju tih novih tvrdnji. Ukoliko optuženo lice svojim ponašanjem samo dovede do toga
da ne bude obavešteno o optužbama protiv njega onda ono ne može da podnese predstavku po
ovom osnovu.
Da optuženo lice bude obavešteno u najkrćem mogućem roku podrazumeva se da mu je
potrebno pružiti sve osnovne informacije o optužbi pre no što bude saslušavano u policiji.
Zahtev da optuženi bude obavešten “na jeziku koji razume”može i podrazumevati i
obezbeđivanje pisanog prevoda optužnice ili drugog tužbenog dokumenta, međutim može biti
dovoljan i usmeni prevod ukoliko je u pogledu svih ostalih okolnosti očigledno da je optuženi
u dovoljnoj meri obavešten.
Od suštinskog značaja je činjenica da optužba zbog koje je optuženo lice osuđeno bude
upravo ona koja mu je stavljena na teret .U predmetu Pelisje protiv Francuske od 25.marta
1999. godine optužnica je teretila okrivljenog samo za krivično delo prevarnih radnji u vezi sa
bankrotstvom, ali je na kraju osuđen za zaveru u cilju izazivanja tog krivičnog dela.Sud je
našao da je došlo do kršenja Konvencije zbog toga što se jedan element u ovim
inkriminacijama razlikovao.

Dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane čl 6 stav 3 tačka (b)


Suština prava “da se ima dovoljno vremena “ za pripremu obrane jeste u tome da se domaći
sudovi spreče da sprovedu suđenje na brzinu koje bi optuženom onemogućilo da se valjano
brani.Pitanje šta se može smatrati “dovoljnim vremenom” razlikuje se od jednog do drugog
predmeta i zavisi od čitavog niza faktora, uključujućitu i prirodu i složenost predmeta , kao i
procesnu fazu do koje se stiglo.

U jednostavnim predmetima potrebno je vrlo kratko vreme između optužbe i rasprave o


suštini spora.
Pitanje je šta su to mogućnosti neophodne za pripremu odbrane, mada postoje izvesne
mogućnosti -kao što je pravo optuženog da komunicira sa svojim advokatom, pravo uvida da
se optuženi upozna u svrhu pripreme svoje obrane sa rezultatima celog istražnog postupka.

Pravo da se brani lično ili putem branioca kog sam izabere čl 6 st 3 tačka (c)

Ova prava predstavljaju važan element prava na odbranu.Tu postoje tri posebna elementa:
1.pravo pojedinca da se brani lično
2.mogućnost da u određenim okolnostima izabere advokata
3.pravo na besplatnu pravnu pomoć u slučaju da nema dovoljno sredstava da plati pravnu
pomoć, a interesi pravde nalažu da mu se pomoć pruži

Pravo lica da se lično brani nije apsolutno pravo i državni organi mogu uskratiti to pravo
optuženom u nekim situacijama, posebno kad unutrašnje pravo nalaže da lice ima branioca,
ako se radi o ozbiljnim krivičnim delima koja mu se stavljaju na teret.

Prilikom odlučivanja o tome treba li da odobre besplatnu pravnu pomoć, domaće vlasti
moraju uzeti u obzir sredstva kojima optuženi raspolaže, kao i interese pravde i složenosti
predmeta kao težina moguće sankcijePrema tome “zahtevi interesa pravde” moraju biti u
centru pažnje za sve vreme trajanja odnosno u svim fazama postupka.
Optuženi može da se brani putem branioca koga sam izabere samo ukoliko ima dovoljno
sredstava da to plati.
Optuženi koji koristi besplatnu pravnu pomoć nema pravo na osnovu čl 6 stav 3 tač.(c) da
izabere svog branioca, niti da u tom pitanju bude konsultovan.

Pravo na izbor branioca-čak i onda kad optuženi ima dovoljno sredstava ni u kom slučaju
nije apsolutno, budući da je država slobodna da reguliše pojavljivanje branilaca pred sudom i
da u izvesnim okolnostima onemogući pojavu određenih branioca.Država može propisati
kvalifikacije za branioca kao uslov za one koji imaju pravo da se pojave pred sudom.

U postupcima gde se optuženom sudi in abstentia zahteva se da njegov branilac zastupa


klijenta.

U presudi Evropskog suda Artico protiv Italije sud je zauzeo stav da nije neophodno dokazati
da je odsustvo pravne pomoći prouzrokovalo štetu kako bi se se ustanovilo kršenje člana 6
stav 3 tač(c )Da je takav dokaz potreban to bi u velikoj meri lišilo ovu odredbu njezine
suštine.

Pravo na ispitivanje svedoka član 6 stav 3 tačka (d)

Reč “svedok” u članu 6 stav 3 tačka (d) ima autonomno značenje i nije ograničena samo na
lica koja svedoče na suđenju.Ona obuhvata sve one koji daju ili su dali izjave koje su
pročitane na suđenju ili su na neki drugi način predočene, najčešće i na veštake.

Član 6 stav 3 tačka( d) ne zahteva da bude prisutan i ispitan svaki svedok koga odbrana želi
da čuje.Suštinska je svrha člana 6 stav 3 tač.(d) da postoji puna ravnopravnost sredstava
kojima obe strane raspolažu u pogledu ispitivanja svedoka što se jasno vidi iz formulacije
“da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe
za one koji svedoče protiv njega.”Procedura ispitivanja i saslušanja svedoka mora biti ista za
optužbu kao i za odbranu i zahteva se jednakost strana.Načelno gledano, svi dokazi na koje se
optužba oslanja treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s
mogućnošću akuzatornih argumenata.Unutrašnje pravo može propisati uslove za prihvatanje
da svedoci budu pozvani i posebno sud može na propisan način odbiti da dopusti da neki
svedok bude pozvan ukoliko sve ukazuje na to da njegovo svedočenje neće biti od značaja.

Mnoge države ugovornice imaju pravila koja omogućuju nekim svedocima napr. članovima
porodice da ne svedoče.

Besplatna pomoć prevodioca član 6 stav 3 tačka (e)

U smislu član 6 stav 3 tačka (e )optuženi ima pravo “da dobije besplatnu pomoć prevodioca
ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu”.Pravo na prevodioca shvata se
i kao pravo koje se proširuje i na lica kod kojih je uobičajeni način komunikacije otežan kao
posledica telesnih i fizičkih oštećenja napr . gluvoća ili gluvonemost.
Pravo optuženog na besplatnu pomoć prevodioca je apsolutno pravo i ne podleže proveri
imovinskog stanja za razliku od prava na besplatnu pravnu pomoć.Reč besplatno ne znači da
je reč o uslugama koje se besplatno pružaju optuženima za vreme suđenja , već i to da domaće
vlasti ne mogu po završetku krivičnog postupka tražiti od optuženog nadoknadu ovih
troškova.

Kad se član 6 Konvencije ne primenjuje

Član 6 Konvencije se ne primenjuje u postupcima koji se odnose na određivanje troškova u


krivičnom postupku, (presuda ECHR br 4438/70 ),na opoziv uslovne osude (presuda ECHR
br 2428/65) , te na molbe za pomilovanje.

Koja posebna prava važe za maloletnike?

Sva prava po Konvenciji moraju se tumačiti u vezi s odgovarajućim odredbama Konvencije o


pravima deteta član 40 u vezi s krivičnim postupcima.

Minimalni uzrast za krivičnu odgovornost u Evropi

Minimalni uzrast za krivičnu odgovornost je na Kipru , u Irskoj, Švajcarskoj i Lihtenštajnu


sedam godina, u Škotskoj osam godina ; u Francuskoj trinaest , U Nemačkoj, Austriji, Italiji i
većini Istočno-Evropskih zemalja četrnaest ; u Skandinavskim zemljama petnaest godina ; u
Poljskoj, Portugalu i Andori šesnaest ; i osamnaest u Španiji, Belgiji i Luksemburgu. ( iz presude
ECHR br 24888/94 V.protiv UK)
Evropski sud već odavno priznaje da se prava na pravično suđenje koja su propisana
Konvencijom primenjuju na decu podjednako kao i na odrasle, a u predmetu Nortier protiv
Holandije.Komisija je zauzela stav da je neprihvatljiva svaka sugestija da deca kojoj se sudi
zbog krivičnih dela ne treba da koriste garancije pravičnog suđenja po članu 6.U ovom
predmetu je podnosilac predstavke državljanin Holandije koji je u vreme događaja koji se
ispituju u predmetu imao petnaest godina.Podnosilac predstavke je bio pušten iz zatvora za
maloletnike posle služenja kazne za silovanje, ali 11 dana nakon puštanja bio je ponovno
uhapšen pod sumnjom da je pokušao silovanje.Posle hapšenja u policiji je priznao krivicu.u
roku od dva dana izveden je pred sudiju za maloletnike koji je u ovom predmetu bio u
svojstvu istražnog sudije.Podnosioca predstavke zastupao je advokat i njegova prava štitila
dva socijalna radnika.Podnosilac predstavke je ponovno priznao svoju krivicu.Na zahtev
javnog tužioca ,sudija za maloletnike dao je nalog da se podnosilac predstavke vrati u pritvor
do početka pretresa i naložio da se sačini psihijatrijski nalaz , a niti podnosilac predstavke ni
njegov advokat na ovo nisu stavili prigovor..Ponovno je 8.oktobra 1987 isti sudija koji je
ovom prilikom bio član veća za reviziju dao nalog za produženje pritvora do početka glavnog
pretresa, te je ovaj nalog produžavao dva puta prilikom periodičnih procena .Ni u jednom
trenutku podnosilac predstavke i njegov advokat nisu stavili nikakav prigovor.Podnosilac
predstavke je tokom predistražnih radnji bio podvrgnut psihijatrijskom ispitivanju i u
psihijatrijskom izvještaju je data preporuka da bi se ako se optužba dokaže podnosioca
trebalo smestiti u neku ustanovu na psihijatrijsko lečenje, a ne kazniti. Odbrana je strahujući
da je prvobitno priznanje podnosioca predstavke dobijeno pod prinudom zahtevala da se
saslušaju kao svedoci dva policajca koja su uzela njegovu izjavu nakon hapšenja.Sudija
Melnbrok je prosledio ovaj predmet sudiji Viciersu koji je ispitao ova dva svedoka , a obrana
nije tražila njihovo ponovno svedočenje tokom suđenja.
U ovom slučaju predistražna radnja sastojala se samo od ispitivanja pomenutih svedoka s tim
da ih je ispitivao drugi sudija i navedenog psihijatrijskog pregleda .

Podnosilac predstavke je u decembru dobio sudski poziv da se pojavi pred sudijom za


maloletnike Melenbrukom 6. januara radi suđenja.Dan pre nego što je trebalo da se održi
suđenje advokat podnosioca predstavke je tražio izuzeće sudije , tj osporio nepristrasnost
sudije, a sudija je taj zahtev odbio.Povodom uložene žalbe Regionalni sud je odbio izuzeće
sudijeMelnbruka.
Predstavka je podneta Sudu 28.04.1988. godine zbog povrede čl 6 st 1 s razlogom da mu nije
obezbeđeno suđenje pred nepristrasnim sudijom , jer je sudio sudija koji je provodio i
istražne radnje.
Veće Sudu zaključilo da nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije , i našao je za
utvrđeno da sudija Melenbruk nije postupao nepristrasno .Sud u svom obrazloženju presude
kaže da je ključno to da su u postupcima kod maloleltnika svi na jednoj strani i da nije cilj
kažnajavanje nego resocijalizacija.

Jedan o bitnijih predmeta vođen pred Sudom koji se odnose na prava maloletnika jesuT. i V.
protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji se odnose na dva desetogodišnja dečaka koji su iz jednog
tržnog centra oteli dvogodišnjaka,pretukli ga na smrt i ostavili ga na železničkoj pruzi
da ga pregazi voz. Taj predmet je privukao ogromnu pažnju i izazvao ogorčenje u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Dečaci su optuženi za ubistvo i zbog prirode optužbe bilo im je
suđeno na sudu za odrasla lica. Osuđeni su na vremenski neograničenu zatvorsku
kaznu. U trenutku izricanja presude 1993. godine obojica su imali po jedanaest godina.
U predstavkama koje su podneli Evropskom sudu, podnosioci su, između ostalog, naveli da su
bili lišeni prava na pravično suđenje jer nisu mogli stvarno da učestvuju u vođenju svog
predmeta. Evropski sud je uočio da ne postoji jasan zajednički standard među državama
ugovornicama u vezi s minimalnim uzrastom koji je neophodan za krivičnu odgovornost, kao
i da pripisivanje krivične odgovornosti podnosiocima predstavkinije, samo po sebi,
predstavljalo kršenje člana 6.

U nastavku Sud je naveo:da je, saglasan s Komisijom da je neophodno da dete koje je


optuženo za neko delo bude procesuirano na način koji u potpunosti uzima u obzir njegovu
starost, nivo zrelosti i intelektualnu i emocionalnu sposobnost, kao i da se moraju preduzeti
koraci u pravcu povećanja njegove sposobnosti razumevanja postupka i učešća u njemu.Iz
toga sledi da je, kada je reč o mlađem maloletniku optuženom za teško krivično delo koje
privlači veliku pažnju medija i izaziva veliko interesovanje javnosti, neophodno voditi suđenje
na način koji će maksimalno umanjiti njegov, odnosno njen osećaj zastrašenosti i
inhibiranosti.

Sud primećuje da je suđenje podnosiocu predstavke pred prvostepenim sudom (Crown


Court) trajalo više od tri nedelje.Bile su preduzete posebne mere s obzirom na mladost
podnosioca predstavke i u nastojanju da se poboljša njegovo razumevanje postupka.
Na primer, objašnjen mu je sudski postupak i pre suđenja mu je pokazana sudnica, a samo
vreme rasprave je bilo skraćeno kako se optuženi ne bi preterano zamarali. Ipak, formalnost i
rituali suda morali su s vremena na vreme izgledati neshvatljivo i zastrašujuće detetu od
jedanaest godina, a ima dokaza da su neke od promena u sudnici, pogotovo podijum koji je
bio podignut kako bi optuženi mogli da vide šta se događa, samo još više pojačale osećaj
nelagode kod podnosioca predstavke tokom suđenja,jer se on osećao potpuno izloženim
pomnom oku štampe ijavnosti.

Pored ovoga, postojao je i psihijatrijski nalaz o tome da se,s obzirom na nezrelost podnosioca
predstavke, ozbiljno postavlja pitanje da li on uopšte shvata situaciju i da li je u stanju da
pruži razložne instrukcije svojim advokatima. S tim u vezi, Sud je izneo sledeći stav:
Kada je o ovome reč, iako su pravni zastupnici podnosioca predstavke sedeli, kako je to
država opisala, „na udaljenosti na kojoj su se mogli došaptavati“ sasvim je malo verovatno da
se podnosilac predstavke mogao osećati dovoljno neinhibirano, u napetoj atmosferi sudnice i
izložen pomnoj pažnji javnosti, da bi se s njima mogao konsultovati tokom suđenja ili da je, s
obzirom na svoju nezrelost i poremećeno emocionalno stanje, stvarno mogao da sarađuje sa
svojim advokatima van sudnice i da im da informacije koje bi bile od koristi za njegovu
odbranu.Stoga je Sud zaključio da podnosilac predstavke nije bio u stanju da učestvuje u
krivičnom postupku koji je protiv njega vođen i da mu je bilo uskraćeno pravo na pravično
suđenje shodno članu 6, stav 1.

Zaključak

Domaći propisi su u pogledu garancije prava na pravično suđenje u najvećem delu usklađeni
sa međunarodnim standardima, što svakako ne znači da daljnje izmene zakonodavstva nisu
potrebne.Oni će kao i do sada biti vezani za nepostojanje stvarne jednakosti strana u
krivičnom postupku, kad je jedna od strana državno tužilaštvo, dužinu trajanja sudskih
postupaka, ugrožavanje pretpostavke nevinosti i probleme vezane za sistem pravne
pomoći.Dosadašnja sudska praksa pokazuje da je najveći broj presuda Evropskog suda
izrečen upravo zbog kršenja člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima kojom je
zajamčeno pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja pojedinačnih prava .
Treba očekivati da će se ne mali broj predmeta vezanih za povredu prava na pravično
suđenje naći pred Evropskim sudom za ljudska prava, ali njihovo izvršavanje u praksi
pomoći će ublažavanju nekih od navedenih problema.
Literatura :

1)Nula Mol i Katarina Harbi "Pravo na pravično suđenje"-Beograd


2)Dona Gomien :"Kratak vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima"-Beograd
3)Dimitrijević , Popović,Papić, Petrović "Međunarodno pravo ljudskih prava" -Beograd
4)Nina Vajić:" Pojedinac pred Europskim sudom za ljudska prava" -Zagreb
5)Bilteni Ljudska prava u Evropi AIRE Centar London -Beograd
6)Evropska konvencija o ljudskim pravima
7)www.echr.coe.int/ECHR/ENHeader/Case-law/Hudoc/Hudoc+detabase/

Tekst objavljen u Glasniku Advokatske komore Vojvodine br 5/2010

You might also like