Professional Documents
Culture Documents
Pravosudna akademija
Novi Sad
Uvodne napomene
Naša zemlja ratifikovala je Konvenciju 26.decembra 2003., ali ona pravno deluje od 03.marta
2004. s tim što je prilikom ratifikacije Konvencije stavljena rezerva da pravo na javnu
raspravu predviđeno u čl 6 st 1 Konvencije neće uticati na upravne sporove , kao i rezerva
u prekršajnom pravu zbog neusaglašenosti sa međunarodnim standardima.
Prema novom Ustavu Republike Srbije i prema odredbi čl 194 “Potvrđeni međunarodni
ugovori i opšte prihvaćena pravila međunarodnog prava deo su pravnog poretka Republike
Srbije. “
Sud neće proglasiti prihvatljivom nijednu predstavku , ako prethodno nisu iscrpljeni svi
pravni lekovi , i ako se ne prođu sve nacionalne instance.
Kao i u slučaju drugih odredaba Konvencije mnogi pojmovi koji se koriste u članu 6 St 1
imaju “autonomno” značenje i ponekad zahtevaju drugačije tumačenje od tumačenja koja
nude unutrašnji zakoni.
Dok član 6 stavovi 2 i 3 sadrže konkretne odredbe kojima se predviđaju dodatni proceduralni
standardi koji se odnose samo na lica koja su optužena za “krivična dela , član 6 stav 1 se
odnosi kako na “građanske “ tako i na “ krivične postupke.
Važno je imati na umu da Evropski sud za ljudska prava nema pravo da shodno članu 6
naloži obnavljanje sudskog postupka pred nacionalnim sudom niti da zameni utvrđeno
činjenično stanje ili nacionalni zakon zaključcima nacionalnih sudova, niti utvrđuje da li je
kazna odgovarajuća.
Komitet Ministara Saveta Evrope donio je Preporuku broj R(2000) 2 od 19.1.2000. godine
kojom je sugerisano zemljama članicama da osiguraju svojim propisima mogućnost
preispitivanja slučaja ili ponavljanja postupka u predmetima u kojima se utvrđuje odlukom
Suda da je povređeno pravo stranke zagarantovano Konvencijom, .
U našim procesnim zakonima ZPP i ZKP i ZUS-U-u uveden je u skladu s ovom Preporukom
ovaj osnov za ponavljanje postupka .
Svako ima pravo na pravično suđenje .Ova prava pripadaju svim ljudima bez razlike , ali i
ona su moralnog porekla i potiču iz normativnog poretka koji je iznad države i država ih
mora poštovati bez obzira da li je na to izričito pristala.Pravo na pravično suđenje je jedno od
osnovnih ljudskih prava koja su politička, jer se ostvaruju u državi i odnose na
državu.Određeni Konvencijski članovi uključujući član 6 podrazumevaju i pozitivne obaveze
države da u njima zagarantovana prava doista i u praksi osigura i zaštiti, tako i pravo na
pravično suđenje.
Pravo na pristup sudu podrazumeva da svako ima pravo da se obrati sudu za rešavanje
određenog pitanja i da u tom smislu ne mogu da postoje nikakve pravne ni praktične
prepreke da bi se to ostvarilo.
Titular prava na pristup sudu u Konvenciji je kratko označen rečju svako i taj izraz treba
tumačiti u najširem smislu te reči ( domaći , strani državljani , izbeglice i apatridi)
2)Načelo ravnopravnosti
U svakom slučaju Evropski sud stoji na stanovištu da sud mora biti nezavisan kako u odnosu
na izvršnu vlast tako i u odnosu na stranke u postupku .
Evropski sud smatra da izbor lica koja imaju sudijske kvalifikacije u sud predstavlja čvrstu
indiciju njihove nezavisnosti.Činjenica da izvršna vlast bira sudije samo po sebi ne
predstavlja kršenje Konvencije.
Nesmenjivosti sudija od strane izvršne vlasti tokom trajanja njihovog mandata je nužna
garancija njihove nezavisnosti.Nesmenjivost sudija ne mora biti regulisana zakonom, ako se
ona kao činjenica uvažava u praksi.Sam Sud nije naznačio koji je nužni minimum trajanja
sudijskog mandata.U predmetu Le Komt protiv Belgije od 23.juna 1981. godine zaključeno je
da fiksni šestogodišnji mandat članova apelacionog veća pruža garanciju nezavisnosti
U predmetu Lavents protiv Letonije od 28. novembra 2002. godine Evropski sud je kritikovao
predsedavajućeg sudiju , jer je komentarisala predmet u medijima , pre nego što je suđenje
završeno, ne predviđajući u svojoj izjavi sve mogućnosti ishoda sudskog postupka, govoreći o
mogućnosti osude ili delimičnog oslobađanja , ali je odbacila mogućnost oslobađanja i na taj
način je prekršen zahtev nepristrasnosti.
Objektivna nepristrasnost se češće razmatra.U tom kontekstu , pristup suda se u velikoj meri
zasniva na stavu da nije dovoljno da pravda bude sprovedena, već da se pravdi veruje.
4)Razumni rok
Najveći broj presuda pred Evropskim sudom za ljudska prava izrečen je u vezi sa pitanjem
razumnog roka.Prema Evropskom sudu za ljudska prava svrha zahteva razumnog roka je da
jemči da će u razumnom roku i putem sudske odluke biti okončana pravna nesigurnost osobe
u kojoj se nalazi . To je u interesu lica o kome je reč, kao i u interesu pravne sigurnosti.Rok
počinje teći od trenutka pokretanja postupka , a prestaje teći kad je postupak okončan na
poslednjoj sudskoj instanci.
1.složenost predmeta
2.ponašanje podnosioca predstavke
3.ponašanje sudskih i upravnih organa
Postupak mora biti zaključen izricanjem obrazložene presude u razumnom roku.Kada je reč
o dužini trajanja vremena koje se može smatrati "razumnim"nije moguće izvući ništa iz
opštih smernica iz jurisprudencije budući da svaki predmet zavisi od specifičnih okolnosti,pre
svega od napred nabrojena tri činioca.Osim toga to ovisi i od prirode postupka, kao i od broja
instanci o kojima je reč.
1.Složenost predmeta
Složenost postupka se prevashodno odnosi na brojne činjenične okolnosti koje je potrebno
utvrđivati.U isto vreme može se smatrati da je jedan predmet složen ukoliko je postupak po
kom se on vodi složen ,tako da to podrazumeva: da domaći sudovi treba da u datim
okolnostima primenjuju neki potpuno nov zakonski propis, ako ima više optuženih, ako je
predmet s međunarodnim elementom, ako predmet ovisi o nekom adhezionom postupku, ako
postoji intervencija trećih lica u postupku, ako se spoji više predmeta i sl.
Ukoliko je postupak na koji se odnosi predstavka definisan kao složen, sud će po pravilu
dopustiti duži period vremena u kome vlasti treba da okončaju proces, odnosno da donesu
odluku u predmetu.
5)Javnost suđenja
Interesi kojima služi pravo na javno suđenje nisu interesi samo stranaka već i šireg kruga
građana.Tu je reč o očuvanju poverenja u pravosuđe.
1.Prvi element ovog prava jeste pravo stranke da bude prisutna na sudu, ali prema stanovištu
suda to ne znači da su vlasti dužne da ga izvedu pred sud ukoliko sama stranka ne uloži
dovoljno napora da učestvuje u postupku.
U predmetu Nunes Diaz protiv Portugalije iz 2003 godine sud je utvrdio u postupku u kojem
se tuženi u građanskoj parnici preselio , pa nije mogao da bude pronađen na adresi koju su
tužioci dali sud je zaključio da nema ničeg pogrešnog u činjenici da su domaći sudovi doneli
presudu u sporu bez njegovog prisustva , posebno s obzirom na činjenicu da su domaće vlasti
uložile sve neophodne napore da ga pronađu raspitujući se preko policije i objavljujući
obaveštenje u novinama o predstojećem ročištu.
2.Drugi element je pravo stranke da aktivno učestvuje u raspravi. , što obuhvata i pravo na
usmenu raspravu.Tu nije dovoljno da lice koje vodi spor samo bude prisutno pred sudom već
mora biti u stanju da aktivno učestvuje.U predmetu Stanford protiv UK od 1994. godine
podnosilac predstavke je bio lice oštećenog sluha koje nije moglo da čuje neke od dokaza
izvedenih pred sudom, ali sud nije zaključio da je došlo do kršenja čl 6 st 1 s obzirom da je
stranka u postupku imala advokata koji je mogao sve dobro da čuje i nakon konzultacije sa
strankom aktivno učestvuje u postupku.
3.Treći element je onaj koji se odnosi na javnost sudske rasprave, tj. na pravo stranke da
javnosti , uključujući i medije bude dopušteno da prisustvuje javnoj raspravi.Sud je
stanovišta da načelo javnosti ne mora biti povređeno ako se obe stranke u postupku saglase da
se suđenje održi iza zatvorenih vrata , ali presuda uvek mora biti javno objavljena.
Štampa i javnost se mogu isključiti s celog suđenja ili dela suđenja u interesu morala, javnog
reda ili nacionalne bezbednosti u demokratskom društvu, kada to zahtevaju interesi
maloletnika ili zaštita privatnog života stranaka ili u meri koja je po mišljenju suda nužno
potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.
Pretpostavka nevinosti
“Svako ko je optužen za krivično delo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova
krivica na osnovu zakona.”
Na ovaj način uspostavlja se pretpostavka nevinosti optuženih u krivičnim predmetima.Ta
pretpostavka se primenjuje u ovom značenju samo tamo gde je lice “optuženo za krivično
delo”
Pravom na pretpostavku nevinosti upravljaju se krivični postupci u celosti bez obzira na
ishod krivičnog postupka.Ono nije ograničeno samo na razmatranje merituma optužnice.
Prema Konvenciji pretpostavku nevinosti dužni su da poštuju ne samo sudije i sudovi , već i
svi državni službenici i funkcioneri.
Upredmetu Allenet de Ribemont protiv Francuske (presuda ECHR br 15175/89 iz 1995.god.)
radilo se o tome da je ubijen jedan poslanik, a podnosilac predstavke je iz čitavog niza razloga
uhapšen zbog tog ubistva.Ubrzo posle hapšenja održana je konferencija za štampu na kojoj je
bio prisutan ministar unutarnjih poslova i dva zvaničnika policije, a konferencija je
prenošena preko televizije gde je saopšteno da su uhapšeni svi koji su bili umešani u ubistvo
ikako je podnosilac predstavke bio jedan od podstrekača ubistva.
Prema tome dužnost države koja proističe iz člana 6 stav 3 tačka (a) znatno je eksplicitnija i
podrazumeva da optuženi ima pravo da dobije konkretnije i detaljnije informacije o optužbi
protiv sebe .Informacije koje treba dati optuženom odnose se na “prirodu i razloge” za
optužbu protiv njega.Priroda označava krivično delo koje mu se stavlja na teret napr. to je
pravna kvalifikacija dok reč razlozi označava akte koji je on navodno počinio.Od presudnog
su značaja sve pojedinosti optužbe, budući da je od tog trenutka lice formalno obavešteno o
činjeničnom i pravnom osnovu optužbi protiv njega.Suština prava na dobijanje obaveštenja u
skladu sa čl 6 st 3 tačka (a ) svodi se na to da ta obaveštenja treba da budu dovoljna da
optuženom omoguće da počne da formuliše svoju odbranu.Nije neophodno da on bude
obavešten o detaljima svih dokaza koji protiv njega postoje .Te informacije treba dati
optuženom, ali u kasnijoj fazi postupka, kako to nalaže čl 6 stav 3 tačka (b).Ne postoji ništa u
jurisprudenciji suda što bi zahtevalo da odredba o prirodi i razlozima za optužbu bude
realizovana u pismenoj formi , dok god se usmenim putem daje dovoljno obaveštenja.Jasno je
da da je bolje ukoliko obaveštenja data u pismenoj formi.
U nekim slučajevima organi tužilaštva mogu promeniti mišljenje kada je reč o pravnoj
kvalifikaciji optužbe koju žele da stave na teret optuženom.U takvim okolnostima član 6 stav
3 tačka (a )nalaže se da optuženi bude podrobno i celovito obavešten o novim optužbama i da
mora dobiti dovoljno vremena i mogućnosti da na njih reaguje i da organizuje svoju obranu
na temelju tih novih tvrdnji. Ukoliko optuženo lice svojim ponašanjem samo dovede do toga
da ne bude obavešteno o optužbama protiv njega onda ono ne može da podnese predstavku po
ovom osnovu.
Da optuženo lice bude obavešteno u najkrćem mogućem roku podrazumeva se da mu je
potrebno pružiti sve osnovne informacije o optužbi pre no što bude saslušavano u policiji.
Zahtev da optuženi bude obavešten “na jeziku koji razume”može i podrazumevati i
obezbeđivanje pisanog prevoda optužnice ili drugog tužbenog dokumenta, međutim može biti
dovoljan i usmeni prevod ukoliko je u pogledu svih ostalih okolnosti očigledno da je optuženi
u dovoljnoj meri obavešten.
Od suštinskog značaja je činjenica da optužba zbog koje je optuženo lice osuđeno bude
upravo ona koja mu je stavljena na teret .U predmetu Pelisje protiv Francuske od 25.marta
1999. godine optužnica je teretila okrivljenog samo za krivično delo prevarnih radnji u vezi sa
bankrotstvom, ali je na kraju osuđen za zaveru u cilju izazivanja tog krivičnog dela.Sud je
našao da je došlo do kršenja Konvencije zbog toga što se jedan element u ovim
inkriminacijama razlikovao.
Pravo da se brani lično ili putem branioca kog sam izabere čl 6 st 3 tačka (c)
Ova prava predstavljaju važan element prava na odbranu.Tu postoje tri posebna elementa:
1.pravo pojedinca da se brani lično
2.mogućnost da u određenim okolnostima izabere advokata
3.pravo na besplatnu pravnu pomoć u slučaju da nema dovoljno sredstava da plati pravnu
pomoć, a interesi pravde nalažu da mu se pomoć pruži
Pravo lica da se lično brani nije apsolutno pravo i državni organi mogu uskratiti to pravo
optuženom u nekim situacijama, posebno kad unutrašnje pravo nalaže da lice ima branioca,
ako se radi o ozbiljnim krivičnim delima koja mu se stavljaju na teret.
Prilikom odlučivanja o tome treba li da odobre besplatnu pravnu pomoć, domaće vlasti
moraju uzeti u obzir sredstva kojima optuženi raspolaže, kao i interese pravde i složenosti
predmeta kao težina moguće sankcijePrema tome “zahtevi interesa pravde” moraju biti u
centru pažnje za sve vreme trajanja odnosno u svim fazama postupka.
Optuženi može da se brani putem branioca koga sam izabere samo ukoliko ima dovoljno
sredstava da to plati.
Optuženi koji koristi besplatnu pravnu pomoć nema pravo na osnovu čl 6 stav 3 tač.(c) da
izabere svog branioca, niti da u tom pitanju bude konsultovan.
Pravo na izbor branioca-čak i onda kad optuženi ima dovoljno sredstava ni u kom slučaju
nije apsolutno, budući da je država slobodna da reguliše pojavljivanje branilaca pred sudom i
da u izvesnim okolnostima onemogući pojavu određenih branioca.Država može propisati
kvalifikacije za branioca kao uslov za one koji imaju pravo da se pojave pred sudom.
U presudi Evropskog suda Artico protiv Italije sud je zauzeo stav da nije neophodno dokazati
da je odsustvo pravne pomoći prouzrokovalo štetu kako bi se se ustanovilo kršenje člana 6
stav 3 tač(c )Da je takav dokaz potreban to bi u velikoj meri lišilo ovu odredbu njezine
suštine.
Reč “svedok” u članu 6 stav 3 tačka (d) ima autonomno značenje i nije ograničena samo na
lica koja svedoče na suđenju.Ona obuhvata sve one koji daju ili su dali izjave koje su
pročitane na suđenju ili su na neki drugi način predočene, najčešće i na veštake.
Član 6 stav 3 tačka( d) ne zahteva da bude prisutan i ispitan svaki svedok koga odbrana želi
da čuje.Suštinska je svrha člana 6 stav 3 tač.(d) da postoji puna ravnopravnost sredstava
kojima obe strane raspolažu u pogledu ispitivanja svedoka što se jasno vidi iz formulacije
“da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe
za one koji svedoče protiv njega.”Procedura ispitivanja i saslušanja svedoka mora biti ista za
optužbu kao i za odbranu i zahteva se jednakost strana.Načelno gledano, svi dokazi na koje se
optužba oslanja treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s
mogućnošću akuzatornih argumenata.Unutrašnje pravo može propisati uslove za prihvatanje
da svedoci budu pozvani i posebno sud može na propisan način odbiti da dopusti da neki
svedok bude pozvan ukoliko sve ukazuje na to da njegovo svedočenje neće biti od značaja.
Mnoge države ugovornice imaju pravila koja omogućuju nekim svedocima napr. članovima
porodice da ne svedoče.
U smislu član 6 stav 3 tačka (e )optuženi ima pravo “da dobije besplatnu pomoć prevodioca
ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu”.Pravo na prevodioca shvata se
i kao pravo koje se proširuje i na lica kod kojih je uobičajeni način komunikacije otežan kao
posledica telesnih i fizičkih oštećenja napr . gluvoća ili gluvonemost.
Pravo optuženog na besplatnu pomoć prevodioca je apsolutno pravo i ne podleže proveri
imovinskog stanja za razliku od prava na besplatnu pravnu pomoć.Reč besplatno ne znači da
je reč o uslugama koje se besplatno pružaju optuženima za vreme suđenja , već i to da domaće
vlasti ne mogu po završetku krivičnog postupka tražiti od optuženog nadoknadu ovih
troškova.
Jedan o bitnijih predmeta vođen pred Sudom koji se odnose na prava maloletnika jesuT. i V.
protiv Ujedinjenog Kraljevstva koji se odnose na dva desetogodišnja dečaka koji su iz jednog
tržnog centra oteli dvogodišnjaka,pretukli ga na smrt i ostavili ga na železničkoj pruzi
da ga pregazi voz. Taj predmet je privukao ogromnu pažnju i izazvao ogorčenje u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Dečaci su optuženi za ubistvo i zbog prirode optužbe bilo im je
suđeno na sudu za odrasla lica. Osuđeni su na vremenski neograničenu zatvorsku
kaznu. U trenutku izricanja presude 1993. godine obojica su imali po jedanaest godina.
U predstavkama koje su podneli Evropskom sudu, podnosioci su, između ostalog, naveli da su
bili lišeni prava na pravično suđenje jer nisu mogli stvarno da učestvuju u vođenju svog
predmeta. Evropski sud je uočio da ne postoji jasan zajednički standard među državama
ugovornicama u vezi s minimalnim uzrastom koji je neophodan za krivičnu odgovornost, kao
i da pripisivanje krivične odgovornosti podnosiocima predstavkinije, samo po sebi,
predstavljalo kršenje člana 6.
Pored ovoga, postojao je i psihijatrijski nalaz o tome da se,s obzirom na nezrelost podnosioca
predstavke, ozbiljno postavlja pitanje da li on uopšte shvata situaciju i da li je u stanju da
pruži razložne instrukcije svojim advokatima. S tim u vezi, Sud je izneo sledeći stav:
Kada je o ovome reč, iako su pravni zastupnici podnosioca predstavke sedeli, kako je to
država opisala, „na udaljenosti na kojoj su se mogli došaptavati“ sasvim je malo verovatno da
se podnosilac predstavke mogao osećati dovoljno neinhibirano, u napetoj atmosferi sudnice i
izložen pomnoj pažnji javnosti, da bi se s njima mogao konsultovati tokom suđenja ili da je, s
obzirom na svoju nezrelost i poremećeno emocionalno stanje, stvarno mogao da sarađuje sa
svojim advokatima van sudnice i da im da informacije koje bi bile od koristi za njegovu
odbranu.Stoga je Sud zaključio da podnosilac predstavke nije bio u stanju da učestvuje u
krivičnom postupku koji je protiv njega vođen i da mu je bilo uskraćeno pravo na pravično
suđenje shodno članu 6, stav 1.
Zaključak
Domaći propisi su u pogledu garancije prava na pravično suđenje u najvećem delu usklađeni
sa međunarodnim standardima, što svakako ne znači da daljnje izmene zakonodavstva nisu
potrebne.Oni će kao i do sada biti vezani za nepostojanje stvarne jednakosti strana u
krivičnom postupku, kad je jedna od strana državno tužilaštvo, dužinu trajanja sudskih
postupaka, ugrožavanje pretpostavke nevinosti i probleme vezane za sistem pravne
pomoći.Dosadašnja sudska praksa pokazuje da je najveći broj presuda Evropskog suda
izrečen upravo zbog kršenja člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima kojom je
zajamčeno pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja pojedinačnih prava .
Treba očekivati da će se ne mali broj predmeta vezanih za povredu prava na pravično
suđenje naći pred Evropskim sudom za ljudska prava, ali njihovo izvršavanje u praksi
pomoći će ublažavanju nekih od navedenih problema.
Literatura :