1

KNJIŽEVNOST BOŠNJAKA NA TURSKOM JEZIKU - XIX STOLJEĆE

POEZIJA

Konac XVIII i početak XIX stoljeća predstavljali su stagnaciju i dekadencu u poeziji pisanoj na turskom jeziku u
Bosni i Hercegovini. Bilo je pjesnika koji su pisali i u ovo vrijeme, ali je vrlo malo njih doživjelo afirmaciju ranijih
pjesnika. Najbolji pokazatelj za to je da se još u XIX stoljeću više prepisuju rukopisi Hasana Kaimije nego što se
stvara nova poezija. I među onim pjesnicima koji su pjevali na turskom nema ni u pogledu tematike ni načina pjevanja
ništa novo. Ovo je bilo doba proze, kada je nekoliko kroničara, putopisaca, autorapriručnika, rječnika i rasprava izbilo
u prvi plan kulturnih zbivanja među Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Ipak nekoliko zanimljivih pjesama epske
tematike među kojima se posebno ističe ona o pohodu Husein Kapetana Gradaščevića na Kosovo gdje se sukobio sa
sultanovom vojskom, privlače pažnju istraživača. Ova vrsta pjesme najčešće je ostala anonimna, a pjevana je
jednostavnim stihom - na narodnu.Obzirom da je u stvaralaštvu divanske poezije u nas nastupila dekadenca dva-tri
vrlo talentovana pjesnika koja su stvarala u ovo vrijeme privlače naročitu pažnju. To je bilo vrijeme kada su u
Osmanskoj Carevini nastupale reforme od 1839. i kad se život u zemlji počeo ubrzano mijenjati. Uvedena je nova
regularna vojska, uspostavljen je novi način obrazovanja, počelo se pod utjecajem evropskih književnosti i pisati na
drugi način. Uvedene su nove književne vrste, dotad nepoznate islamskim književnostima.

FADIL-PAŠA ŠERIFOVIĆ (1802/03 - 1882)

U takvoj situaciji javlja se i pjesnik Fadil paša Šerifović, jedan od posljednjih vijesnika starog načina mišljenja i
pisanja. Kao čovjek koji je živio u vrijeme kad su štamparije u Turskoj, pa i u Bosni nicale kao pečurke, on je jedini
naš književnik koji je pisao na turskom jeziku, a koji je doživio da mu se djela štampaju za života.

Fadil-paša Šerifović

Muhamed Fadil, pravo mu je ime Muhamed, a pjesničko Fadil, rođen je 1802/03. godine u Sarajevu u mahali Careve
džamije. Sin je Mustafe Nurudina Šerifovića - Nurije, i Ćamile, kćeri Omer-age Fazlagića, opjevane i u narodnoj
pjesmi. Fadil je imao visoko obrazovanje, što se vidi i iz položaja koji je zauzimao (bio je kadija, nakibul-ešraf,
mutesarif i dr), a i iz njegovih pjesama, koje su odraz koliko pjesničkog talenta, toliko i poliscijencije (scientia -
znanje). Prva značajna funkcija koju je obnašao bilo je njegovo službovanje u svojstvu sarajevskog kadije. Nakon
pada Husein Kapetana Gradaščevića, prvog bosanskog vezira koji je bio prihvaćen i priznat od naroda i feudalaca, a
ne postavljen od sultana, u Bosnu je za vezira došao Kara Mahmud Hamdi-paša. Fadil je ne samo ubrzo postao
sarajevski kadija, nego je istovremeno dobio i titulu nakibul-ešrafa, naslijedivši, je od oca. Sredinom stoljeća je s
Mustaj-pašom Babićem držao sve konce javnog i političkog života Sarajeva u svojim rukama. Iz tog perioda potječe i
njegova prva zadužbina u Sarajevu, muvekithana(zvjezdarnica) u kojoj je prvi muvekit bio Ali-efendija Faginović .
Ovaj Ali-efendija Faginović je bio izvanredan kaligraf, pa je sačuvano nekoliko rukopisa koje je napisao. Tako jedna
njegova medžmua u (Gazi Husrevbegovoj biblioteci, pored pjesama našilh pjesnika, sadrži i neke vanredno lijepe
crteže - simbole pojedinih derviških redova; nacrtani su naime, turbani osnivača derviških redova. Kad je Omer-paša
Latas došao u Bosnu da zavede red, kako je sam govorio, počeo je gušiti posljednje pobune bosanskohercegovačkih
ajana i njihovih pristalica iz vojničkih staleža, proganjao je i druge ljude od ugleda, a za Fadil-pašu se izjasnio da
"posjeduje njegova kompromitirajuća pisma već nekoliko mjeseci, a pošto se mogao dobro iskoristiti u liferacijama za
vojsku, radi toga ga je dosada štedio." Nakon toga ga je prognao u Carigrad. Po dolasku u Carigrad Fadil-paša je
ubrzo imenovan mutesarifom Izmita. Dok je boravio u Izmitu čuveni pjesnik Zija-paša, objavio je svoje satiričko djelo
u stihovima Zafername koje je potpisao Fadil-pašinim imenom što je izazvalo žučnu reakciju Fadil-paše koji piše
svoju čuvenu satiru na račun Zija-paše. Ovo djelo će postati primjer satiričke poezije XIX stoljeća na turskom
jeziku.Nedugo po odlasku Latasa iz Bosne, Fadil-paša je isposlovao u Carigradu da se vrati u Sarajevo, ali se po
povratku više nije bavio političkim životom. Interesantno je napomenuti da je Šerifović većini značajnih ličnosti svoga
vremena spjevao kaside s kronogramimapovodom njihovih imenovanja na visoke administrativne položaje u Carstvu.
Fadil-paša to nije učinio jedino u slučaju Omer-paše Latasa. No kad je Omer-paša otišao iz Bosne, onda mu je
Šerifović spjevao kronogram za novo imenovanje, a on je bio u mogućnosti da se vrati u Bosnu. Otada je živio mirno,
1
 2

svoj ogromni imetak ulagao u zadužbine, posvetio se mevlevijskom redu i bavio se pisanjem poezije i komentiranjem
mevlevijskog učenja. Iz toga vremena su njegovi gazeli koji govore o njegovu tasavufskom učenju:

Plašt osame na meni je ponosa odjeća .

Služenje jedinstvu za mene je vječna sreća.

Zadovoljstvo duhovno u mraku takva svjetlost

Da mi pojava sunca od praška nije veća.

Vinom očaja tolika mi je opijenost

Da me ne tješi ni Džemšidova čaša pića.

Takva je moja nesreća i takva zlosretnost

Da mi i ruže nade mirišu kao beznađa.

Smutnjo, tebi pripada prevrtljivost poljana

Ne pritišći, pusti derviša iz svog obruča.

Meni za pjesmu sve isto je koja dolina

Da ga Fadil oponaša ko može da priča.

Kruna časti i ponosa je sikke Mealdna

Eto otkud moga obnove ogrtača.

Po dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, Fadil-paša se iseljava u Tursku jer se nije mogao pomiriti s postupcima
nosilaca novog režima prema njemu. Umro je u Istanbulu 25. novembra 1882. i sahranjen u Usküdaru.

U njegovo vrijeme bogati i obrazovani ljudi obično su se priklanjali derviškom redu mevlevija. Jedan od njih je bio i
Fadil-pašin prijatelj, sarajevski muftija i pjesnik, Muhamed Šakir Muidović (vidjeti dalje). Ova dva pjesnika su
međusobno jedan drugom posvećivali pjesme. Pripadništvo ovom redu je kako smo pokazali na primjeru ostavilo
dubokog traga na njegovu stvaralaštvu. Kako smo spomenuli, Fadil-paša je bio posljednji značajniji izdanak divanske
poezije u Bosni. Značajniji od njega je jedino Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, koji je živio u Istanbulu i na čije ćemo
se stvaralaštvo nešto kasnije osvrnuti.

Pored Divana koji se sačuvao u tri rukopisna primjerka, Fadil-paša Šerifović je napisao i Komentar mevlevijskog
obredoslovlja, a spominje se i njegova Kronika, mada do danas nije pronađena."

Jedan rukopisni primjerak Divana prepisao je Muhamed Ševkija Imamović 1878/79, a nalazi se u Orijentalnom
institutu u Sarajevu pod brojem 4520, druga dva je prepisao Muhamed Enverija Kadić, a nalaze se u Gazi
Husrevbegovoj biblioteci pod brojevima R-92 i R-93.
271. Fadil-pašinu Kroniku spominje Sejfudin Kemura u Sarajevskim džamijama, str. 198, ali ne navodi gdje se ona
nalazi.

Fadil-paša Šerifović je jedan iz mnoštva onih naših književnika, koji su stvarali na orijentalnim jezicima, čiji su nam
likovi ostali zamagljeni, a književno djelo nepoznato. Tek u novije vrijeme dvije knjige i nekoliko kraćih tekstova
donekle su osvijetlili lik i književno djelo ovog pjesnika272. Mada je pisao kad su u Sarajevu postojale štamparije, kod
nas su sačuvani samo rukopisni primjerci Divana, koji su očito, ostali nepoznati istraživačima naše književnosti, pa i
onima iz najskorije prošlosti. Njegov Divan, pisan turskim jezikom, odaje izvanredno poznavanje triju orijentalnih
jezika: arapskog, turskog i perzijskog, kao i savršeno vladanje tasavufskom terminologijom. Virtuoznost u izražavanju
na turskom jeziku, uz upotrebu brojnih arapskih i perzijskih fraza i pjesničkih figura govori o tome da je Fadil-paša
morao, Pored postojećeg pjesničkog talenta, imati i najviše obrazovanje koje je po svoj prilici stekao u Sarajevu u
Gazi Husrevbegovoj medresi. To se vidi i u lakoći izražavanja stihom jer mu stihovi nisu nategnuti, tečni su,
jednostavni, a poređenja razumljiva i uvjerljiva.

2
 3

Pored gazela koji predstavljaju liriku u Fadil-pašinom Divanu, tu spadaju i tahmisi. Istaknuti su njegovi tahmisi na
gazele Sabita Užičanina,Fuzulija, Nedima i Ahmeda Hatema Bjelopoljaka. Kao ilustraciju donosimo dvije strofe iz
tahmisa na gazel Nedima:

Znade li svijet šta je derviš i njegova ljepota

Kako da softe znaju što je ljubav i krasota
Osim ako nije iskreno i suštinski spoznata
Hej pero, ako ti je cilj opis voljenih usta
Da tumačem tebi bude, sladak jezik ti treba.
Fadile, viška riječi nema međ' učenima
Gledanje u prethodnike blisko je čestitima
Šemsi i Dželal su ti jedini pir oslonima
Svoju pjesmu izloži na trg međ' savršenima
O Nedime, dućan čistog umijeća tebi treba. "
(prev. F. Nametak)

U Divanu ima i 53 rubaije koje se posebno ističu originalnošću. Njihova raznovrsnost, nadahntitost i reagovanja na
savremene dogadaje oslobada ih one ukalupljene sputanosti i formalne ograničenosti i daje im vanrednu vrijednost.
Čak i kad pjeva o svojim omiljenim temama - pripadnosti mevlevizmu on to čini lakšim lepršavijim stihovima. Medu
tih 53 rubaije neke su posvećene lokalnim dogadajima, neke su jednostavno pretakanje mudrih riječi u stihove, a ima i
takvih u kojima govori o prilikama u Evropi. Ipak ovdje ćemo citirati jednu njegovu ruba u o ranom snijegu u
Sarajevu, u septembru 1860. godine:

Ove godine krajem rujna u jednu srijedu

Svehnu cvijeće, u bašči mirisi pomriješe.

Kao rosa pupoljak, prekri snijeg Fadilov tarih:

Stiže vjesnik zime, a dani veselja odoše.
(prev. F. Nametak)

Jedan od omiljenih Šerifovićevih načina izražavanja u stihu je pjesnička vrsta kit'a. U Fadil-pašinom Divanu pod
naslovom, Mukatta'at ima ukupno 87 kit'i. Tematski svaka njegova kit'a predstavlja jednu misao, dosjetku, satiru ili je
kratak opis nekog događaja. U kit'ama mu se ne nalazi pjesnički mahlas. U ovoj vrsti pjesama Fadil-paša ismijava
glupost i neukost, pa ljude sa takvim osobinama ne želi viđati ni među dervišima. Ovdje, kao i u gazelima i rubaijama,
može se zaključiti da Fadil-paša nije bio oduševljen nivoom obrazovanja derviša u Bosni, pa je okrenut Istanbulu,
Konji i drugim velikim mevlevijskim centrima Carstva. Ukratko, umjetnički prosede Šerifovićevih kit'i predstavlja
ovog pjesnika u novom svjetlu i daje osnova da ga visoko ocijenimo:

Sva ispravnost pravednika pod kamenom je ostala

A pravica ljudska zatire se na vratima muftija.
Lažna vlast uvažava svjedoka tek ako je lažac
Gdje je zakon? Sve je iščezlo, gdje je sudija?273
(prev. F. Nametak)

Ovi stihovi ukazuju da Fadil-paša nije zatvorenih očiju išao kroz život; mada je i sam pripadao i ulemi i
veleposjednicima, on ih je, to jest stalež kome je i sam pripadao, katkad žestoko kritikovao.

Da bismo upotpunili sliku o Fadil-paši Šerifoviću treba reći da su mu vrlo značajni i tarihi - kronogrami bilo da su
posvećeni gradnjama raznih objekata, postavljenjima poznatih ličnosti na važne funkcije ili pak da su elegična
oglašenja prigodom smrti nekog poznanika. Evo kako je Šerifović obilježio smrt svoga poznanika pjesnika i
muftije, Mehmeda Šakira Muidovića, na koga se, vjerovatno, ne odnose oni prijekorni stihovi izrečeni u naprijed
citiranom epigramu:

3
 4

Bivši muftija sarajevski, žalosti velike

Ostavi taj prolazni svijet i potraži vječniji.

Bješe učen i stjecište teoloških znanosti

Bez sumnje majstor je bio u poeziji

Siromah Fadil reče tarih-i menkut

Bog odredi raj za boravište Šakir-efendiji. 275

Izuzev F. Hadžibajrića, koji je dao kratak prikaz djela Šarh-evrad-i Mevlana, niko se od istraživača naše kulturne
baštine nije osvrnuo na ovo djelo, koje je još za života autora štampano u Istanbulu i u svoje vrijeme je pobudilo
znatan interes kao djelo koje umnogome pomaže shvatanju institucije sufizma i posebno njene konkretne primjene u
redu mevlevi276.

Djelo predstavlja komentar osnovnog djela Mevlana Ali al-Feyzija Osmana Terceme-i sugra, koje ima za predmet
objašnjenje mevlevijskog reda sa svim njegovim obredima i molitvama i ukazivanjem na njihov smisao i značaj.
Šerifović je na osnovu ovog osnovnog djela napisao nešto širi komentar sa dodatnim objašnjenjima pa ga
naziva Terceme-i kubra (veliki prijevod ili komentar). Ovaj komentar predstavlja aktivan prilaz autora materiji i daje
njegov krupan doprinos objašnjenju teorije i prakse mevlevizma. Djelo nije puko ponavljanje osnovnog djela ili
pojašnjenje pojedinačnih termina. I ovdje, kao i u drugm njegovim djelima, on se iskazao kao veoma učen čovjek i
izvrstan poznavalac i praktičar islamskog prava. Namijenio je ovo djelo, kako kaže u uvodu, za čitanje pripadnicima
mevlevijskog reda, iako se njime, po autorovim riječima, mogu koristiti i pripadnici drugih redova. Knjiga je
štampana u Istanbulu, 1866. godine i bila je na izvjestan način, podstrek za Fadil-pašino imenovanje mevlevijskim
šejhom.

Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvo, osnovni tekst koji ima naslov Hada matn-i awraad-i mawalawiyyati (str. 2-
53) i drugo, razrada i komentar. Osnovni tekst sadrži molitve, na'tove, gazele i ilahije. Zatim na margini osnovnog
teksta otpočinje prijevod s arapskog djela Hadži Fejzulaha (Haci Feyzullah) Išarat alma'nawiyyati fi'ayin al-
mawlawiyyati. I ovaj prijevod je štampan uz tekst sve do kraja knjige. Nakon prezentiranja ovog djela koje ima za cilj
da objasni smisao mevlevijskog ritualnog plesa (sema) i drugih obreda otpočinje Veliki komentar Sejid Muhamed
Fadil-paše Šerifovića. Ovdje se Šerifović pokazao kao veliki znalac literature o mevlevijama koju obilato koristi,
najčešće citiranjem.

Sadržaj ovog značajnog djela je vrlo raznovrstan. Tu se govori, na primjer, o kretanju sunca i dužini dana, o sunčevoj i
mjesečevoj godini, o dvanaest sazviježda, mjesečevoj putanji i položaju mjeseca prema zvijezdama, da bi se u
slijedećem poglavlju raspravljalo o četvorici velikih imama i pitanjima u kojima se razlikuju Ešariti i Maturiditi.

Međutim, posebno su zanmimljiva poglavlja u kojima Fadil-paša raspravlja o zadaći savršena čovjeka, izvlačeći
zaključak da je to onaj koji se brine za red u svijetu (str.141) te o prihvatanju novih stavova u vjeri. Smatra da se ne
može proglasiti vjerskom novotarijom nešto što sa stanovišta širih interesa predstavlja korist. Na taj način se distancira
od učmalosti svoje sredine kojoj iz istih razloga upućuje ironične primjedbe i žaoke kritike u svojim stihovima. Zatim
govori o savršenom čovjeku, onakvom kakav bi trebao da bude jedan mevlevija, citirajući razne izvore o tome šta su
rekli izvjesni veliki šejhovi o ovome redu. Gotovo sto strana ove knjige sadrži redosljed (silsila) mevlevijskog reda,
počevši od vjerovjesnika Muhameda, koga većina derviških redova smatra začetnikom svoga reda, do Fadil-paše
Šerifovića.

Samo izlaganje redosljeda obiluje vrlo interesantnim tasavufskim i historijskim objašnjenjima koja se odnose na sam
nastanak i razvoj ovog tarikata. Njegovo djelo pruža nam izvorne podatke i o raširenosti mevlevijskog reda kod nas.
Tako među 50 mevlevijskih tekija za koje zna, spominje i onu u Peći i Sarajevu. Mišljenje da mevlevijska tekija u
Sarajevu duhovno i intelektualno nije mogla u potpunosti da zadovolji Fadil-pašin duh nije nikako bez osnova.

Bilo kao pjesnik, mevlevijski komentator ili visoki funkcioner lokalnih vlasti u Bosni te osnivač značajnih
zadužbina Šerifović je u vrijeme prije okretanja muslimanskih pisaca Zapadu, bio najmarkantnija figura te sredine.
4
 5

MUHAMED SEJFUDIN IBLIZOVIĆ-SEJFIJA ( **** - 1889 )

Sarajevski pjesnik Muhamed Sejfudin Iblizović - Sejfija, šejh halvetijske tekije poznate u narodu kao "Jedileri" bio je
dosta plodan stvaralac na turskom jeziku, a njegovo djelo tek u ovim našim danima biva djelomično prezentirano
javnosti278. Sejfija ide u red onih naših pjesnika koji su se oglasili u žanru „teke širi" tj. poezija tekija u kojoj su se
ogledali i Abdurahman Sirrija, Ilhamija, te jednim svoga stvaralaštva Mejlija i Muhamed Favzija iz Sarajeva. O
plodnosti njegova pjesništva svjedoče brojne medžmue u kojima se nalaze njegove pjesme, kaoIlahiyat-i Seyid
Seyfulah-efendi (rukopis, GHB, 5357); medžmua Ali-efendije Fagina u kojoj je pet pjesama ovog pjesnika (GHB,
3219); zatim pjesme u rukopisu GHB, 3218, ilahije u rukopisu GHB, 3229, Kasida posvećena komandantu carske
kasarne u Sarajevu, Mustafi Asim-paši (Kadićeva medžmua, GHB, 460) itd..

Sejfija je rođen u Sarajevu gdje je stekao obrazovanje u nekoj od sarajevskih medresa nakon čega odlazi na studije u
Istanbul i Brusu gdje je i primljen u derviški red halvetija. Po povratku u Sarajevo služio je u spomenutoj tekiji, a kako
piše Kemura279 držao je i predavanja u Carevoj džamiji ramazanom, pa kako je bio dobar govornik „svijet se
gomilama jagmio da ga čuje".

Uz tekiju u kojoj je služio. sagradio je jednu sobu i semahanu koja je izgorjela 1879. godine. Izgleda da kao derviški
šejh nije uživao podršku ortodoksne uleme pa je morao „dokazivati" da je njegovo učenje ispravno i da je u skladu sa
šerijatom. To vidimo iz njegovih stihova, koji mogu imati samo izvjesnu biografsku, a ne i književnu vrijednost:

Naš zikir je, hvala Bogu, znak iz rajskog vrta

Naš zikir, obzirom na moć pirova, je jasan.

Je li ijedan naš stav suprotan propisima šerijata

Kod svih božjih ljudi nezamjenljiv je naš zikir.

Nek dođu svi učeni ljudi, nek iskušaju,

Pod zaštitom muršida vidljiv je naš zikir...
(prev. O. Mušić)

Možda iz nerazumijevanja prema njegovu učenju, a možda i zbog nepostojanja materijalne podrške o čemu se žalio i
njegov prethodnik na mjestu šejha halvetijske tekije, Iblizović odlazi iz Sarajeva i osniva tekiju u Višegradu, potom u
Rudom, Bijeljini i Tuzli gdje je i umro 1889. godine. Osim derviških pjesama na koje nailazimo u brojnim
medžmuama od kojih je jedna i ona iz koje je O. Mušić preveo pjesme za citirani rad (nalazi se u Orijentalnom
institutu u Sarajevu) Sejfija je, kako smo spomenuti spjevao i jednu kasidu bosanskom valijiMustafi Asim-paši. Prema
navodima Halida Hujdurovića, koje prenosi Mušić, a od kojeg je i otkupljena spomenuta medžmua u Orijentalni
institut, u Bijeljini je postojao Divan pjesama Šejha Sejfije koji je imao oko 1000 strana, a nestao je u toku I svjetskog
rata. U Bijeljini je, prema istim navodima, Šejh Sejfija ostao u sjećanju kao miran čovjek koji je, nakon što je
učestvovao u podizanju ustanka 1878. u Podrinju zajedno sa Hadži Lojom, bio primoran na ovakav način života u
kome je u to vrijeme spjevao najviše pjesama. Iz većine ovih pjesama, čija je tematika tesavuf, odiše i jedna patriotska
privrženost Sarajevu i Bosni. Iz pjesama koje je objavio Muhamed Hadžijamaković iz Muvekitove Historije vidi se
Iblizovićeva sklonost i prema nakšibendijskom redu što uostalom nije ništa neobično jer smo među našim pjesnicima
imali više takvih koji su istovremeno pripadali dvama derviškim redovima.

HABIBA RIZVANBEGOVIĆ STOČEVIĆ (1845 - 1890)

Jedina pjesnikinja divanske poezije iz Bosne i Hercegovine je Habiba Rizvanbegović Stočević. Još je Mehmed
Tahir280 u svome djelu dao kratku bilješku o njoj, a uvrstili su je u svoju knjigu Zeyneb Fevaz281 i Mehrned Zihni282.
Na osnovu podataka iz ovih djela unijeli su je u svoje knjige Bašagić i Handžić283. Kod Šabanovića ova pjesnikinja
nije obrađena.

Habiba Rizvanbegović je kći hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića. Rođena je 1845. godine u
Mostaru. Poslije pogibije oca koga je likvidirao Omer-paša Latas, otselila se sa cijelom porodicom najprije u Sarajevo,

5
 6

a potom u Istanbul. Tu se obrazovala i počela pisati na turskom jeziku. Iako nije doživjela starost, umrla je 1890,
sastavila je, kako savremenici spominju, kompletanDivan. Nismo imali priliku da vidimo njen Divan, jedini uvid u
njeno stvaralaštvo je gazel iz njena Divana koga su i Bašagić i Handžić preuzeli iz spomenute knjige Mehmeda
Zihnija. Da se zaista radi o talentovanoj pjesnikinji pokazuje ovaj gazel u prepjevu S. Bašagića, međutim to je pjesma
koja ne odaje mevlevijsku orijentaciju pjesnikinje o kojoj govore književni historičari:

Kad od tavoga oštroga pogleda

Ima rana na sred džigerica,
Ne strijeljaj! već je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.

Moj dragane, sad ti pogled pjani

Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Na novo mi obranio grudi.

Nerazumnoj, neznanoj, nesajesnoj

Protivnici ti si drug postao,
A meni si otkazao ljubav;
Gdje je riječ, što si je zadao?

Nevjerniče, zalud je od tebe

Očekivat djela milostiva;
Od iskona ne imadeš vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.

O Habiba, spasiti se teško

Od ljubavnih - neprebolnih jada;
Kao i ti mnoga nesretnica
Pustoj sreći nikad se ne nada! 284.
(prev. S. Bašagić)

MUHAMED ŠAKIR MUIDOVIĆ ( **** - 1858 )

Vrlo plodan pjesnik na turskom jeziku, posebno u pogledu epigramatike i kaside je Muhamed Šakir Muidović (umro,
Sarajevo, 11. juna 1858). Rođen je u Sarajevu u drugoj polovici XVIII stoljeća, kao sin Mehmeda Muida, kadije u
Travniku i korepetitora Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu.

Donedavno je bilo sporno porijeklo porodice Muidović. Međutim, u jednom rukopisnom kodeksu koji je bio u
njegovu vlasništvu vidi se da se porodica Muidović doselila iz Nevesinja i da se tamo nazivala Vuk. Genealogija
porodice Vuk, čiji je potomak Muhamed Šakir Muidović, zapisana je u kodeksu koji predstavlja rukopis djela
poznatog turskog pjesnika Cevrija (Dževri) Melhame-i Cevri 285. U rodnom je gradu proveo gotovo čitav život
nalazeći se dugo (1826-1855) na dužnosti muftije286. Dobar poznavalac arapskog, turskog i perzijskog jezika i kulture,
sakupio je vrijednu biblioteku orijentalnih rukopisa od koje je 1924. godine ostao 351 rukopisni kodeks. Među ostalim
rukopisima posjedovao je i jedan izvanredan rukopisni primjerak Mesnevije Dželaludina Rumija, prepisan u
sarajevskoj mevlevijskoj tekiji 1647/48. godine, koji sadrže komentare na margini, vjerovatno od samog Muidovića,
ili nekog njegovog pretka287. Znatan broj rukopisa njegove izvanredne kolekcije kasnije je dospio u Gazi
Husrevbegovu biblioteku, a neki su u zbirci JAZU u Zagrebu. Sam Muidović je najviše pjevao kronograme kojima
obilježava sretne i tužne časove ljudi svoga vremena kao i pojedine gradnje u Sarajevu 288. Napisao je i
nekoliko pobožnih pjesama lirskog karaktera, a također i jednu Zbirku Gazela čiji se rukopis nalazi u Gazi
Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. Nekoliko njegovih pjesama je objelodanjeno u prijevodu na naš jezik, dok je već
dio ostao u rukopisu289. Njegovu smrt 1858. obilježio je stihovima, mlađi mu savremenik, poznati sarajevski pjesnik
toga doba, Muhamed Fadil-paša Šerifović,290 koji je s njim bio blizak prijatelj što svjedoče obostrano posvećeni
stihovi.

6
 7

I za čuvanje Muidovićevih pjesama veliku zaslugu ima Muhamed Enverija Kadić koji je unio u svoj Zbornik veći dio
Muidovićeve epigramatike. Kadić je ubilježio više kasida - kronograma Muidovićevih od kojih su posebno duge i
kitnjaste one kojima obilježava dolazak novih valija u Bosnu. U vrijeme krvave 1827. godine kad je ugušena
janjičarska pobuna, Muidović je kao kontrolor upućen u Zvornik, jedan od najosjetljivijih punktova gdje su se sklonili
i sarajevski janjičari. U vrijeme toga boravka on je-posjetio mauzolej Hasana Kaimije i na zidu zapisao pjesmu koju je
posvetio ovom sarajevskom pjesniku. Za razliku od svih ostalih Muidovićevih pjesama koje smo vidjeli, ova je
spjevana na perzijskom jeziku292. Također je poznata i njegova elegija Mustafi Nurudin-efendiji Šerifoviću, spjevana
prilikom njegove pogibije iste godine293. Od ostalih pjesama koje donosi Kadić u svom Zborniku istakli bismo
slijedeće: Kronogram podizanju mosta na rijeci Bosni u Visokom, Tarih podizanja konaka na Gorici u Sarajevu,
Pjesma o ljubuškoj tvrdavi i njenom kapetanuHadži Derviš Sulejman-begu i dr.

Rukopisna zbirka koju je ostavio Muidović iza sebe svjedoči o njegovu visokom obrazovanju, ali i razumijevanju za
pjesnike proroke kao što je Dževri, čije djelo Melhame-i Cevri upravo pokušava predvidjeti neke buduće dogadaje.
Uostalom i naš Kaimija kome Muidović posvećuje stihove na izvjestan način je sljedbenik Dževrija u
proricanju velikih dogadaja. Preokupacija Muidovićeva, usprkos njegovu obrazovanju i izgrađenom stilu u poeziji te
sposobnosti da pjeva na dva jezika - turskom i perzijskom -i usprkos njegovu zanimanju za predviđanje budućih
dogadaja, ipak je više okrenuta prošlosti nego budućnosti.

AHMED HAMDI ZILDžIĆ (XIX st)

Kao autor većeg broja prigodnih pjesama i kronograma istakao se i Ahmed Hamdi Zildžić (Sarajevo, XIX st). Sin je
Hadži Abdi-age iz Sarajeva. Služio je kao činovnik u Sarajevu. Neke njegove prigodne pjesme štampane su u
tadašnjim listovima Bosna i Vatan. U ZbornikuM. E. Kadića sačuvan je veći broj njegovih prigodnih pjesama.

ABDULKERIM ZUHDIJA DEFTERDAREVIĆ (**** - 1874)

Nekoliko vrlo uspjelih pjesama Abdulkerima Zuhdije Defterdarevića (um. 1874) iz Sarajeva, nalazi se u jednom
rukopisu u Arhivu Srpske Akademije nauka (br. 147).

Rukopis sadrži između ostalog pjesmu od 14 strofa po pet bejtova o kretanju mjeseca oko zemlje, kronogram smrti
izvjesnom Muhamedu, kronogram postavljenju Muhamed Fadil-paše Šerifovića za muteselima, kronogram smrti
Ahmed Rizai Mutevelića, hvalospjev bosanskom veziru Halil Ćamil-paši. Sam kodeks predstavlja Zuhdijev
autograf 295.

295. Momčilo Stojaković, Književna manuscripta turcica u Arhivu SANU. POF XXXI, Sarajevo, 1982, str. 86-87.

Za Zuhdiju inače znamo da je čuveni sarajevski kaligraf i manje poznati pjesnik XIX stoljeća, rođen u Sarajevu
početkom XIX stoljeća. Služio je kao notar u sudnici, a kasnije kao kadija. Od njegovih kaligrafskih radova ističemo
jedan prijepis Divana Hasana Kaimije koji se nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, a od kronograma još
mu Muhamed Enverija Kadić bilježi tri tariha.

U Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se jedna medžmua 297 koja je bila vlasništvo Abdulkerima Zuhdije
Defterdarevića, na kojoj se nalazi otisnut i njegov pečat, a u sadržaju dominiraju tesavufski zapisi, komentari
pojedinih stihova Mesnevije Dželaludina Rumija, nekoliko objašnjenja iz astrologije, zapisi o liječenju nekih bolesti
itd. U jednoj drugoj medžmui u istoj biblioteci298 je jedan spjev na našem jeziku pod naslovom Terceme-i Abdulkerim
Zuhdi-efendi. Pjesma je duga, ima preko dvije stotine stihova, ali nije potpuna jer medžmua u kojoj je prepisana nije
kompletna, nedostaje joj upravo kraj gdje se i nalazi ova pjesma. Pjesma počinje:

Ovo su turski šarti i nasihati svakome bosanski

Ovo učiti počinjem i dragog Boga spominjem
Šukur činim i falim Boga kad on nas sve stvori...

BOSNEVI BABA (živio u XIX stoljeću)

7
 8

Mada je živio u XIX stoljeću, pjesnik Bosnevi Baba kao da je želio da ostane potpuno anoniman jer o sebi nije ostavio
nikakvih podataka. Također nemamo o njemu podataka ni kod naših kroničara uključujući i dosljednog Kadića.
Možda je razlog ovoj šutnji o Bosnevi Babi u tome što je bio bektašijski derviš što se vidi iz
njegovih pjesama spjevanih kako starim turskim metrom (hece vezni) tako i arapsko-perzijsko-turskim aruzom. Jednu
dužu njegovu poemu od 34 benda (strofe) imao je kod sebe Sadettin Nüzhet Ergün kad je sastavljao svoju
antologiju pjesnika saza. Također je uvrstio u svoju antologiju petnaest njegovih pjesama.

U Orijentalnom institutu u Sarajevu nalazi se jedna lirsko-mistična pjesma Bosnevi Babe pod naslovom Gufte-i
Bosnevi Baba Sultanin.

ARIF HIMMET RIZVANBEGOVIĆ-STOČEVIĆ ( 1839 - 1903)

Najznačajniji pjesnik posljednjeg perioda stvaralaštva Bošnjaka na turskom jeziku je Arif Hikmet-beg Rizvanbegović-
Stočević. U turskoj literaturi poznat je pod imenom Hersekli Arif Hikmet-bey (Arif Hikmet Hercegovac). Rođen je
1839. godine u Mostaru kao sin Zulfikara, a unuk Ali-paše Rizvanbegovića. Početno obrazovanje je stekao u rodnom
kraju i već sa jedanaest godina stupio je u vojnički stalež dobivši čin majora. Poslije čistke koju je Omer-paša
Latas proveo u Bosni kad mu je djed Ali-paša ubijen, a većina drugih bosansko-hercegovačkih feudalaca i ljudi od
ugleda morala ostaviti Bosnu i Hercegovinu i porodica Rizvanbegović je bila prisiljena preseliti u Sarajevo, a
potomiseliti u Istanbul bez prava da se ponovo vrate na svoj posjed. Tu je Arif Hikmet stekao najviše obrazovanje iz
književnosti, filozofije, prava. Stekao je temeljito znanje o literaturi na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Medu
perzijskim klasicima posebno je cijenioHafiza Širazija čiji je cijeli Divan znao napamet, ali je općenito najviše naučio
na djelima Ibn Arebija.

Njegovo brzo napredovanje u službi obećavalo je blistavu karijeru. Tako je vrlo mlad došao za savjetnika u
predsjedništvo vlade, ali kad je osjetio da mu ne dozvoljavaju da napreduje koliko je zaslužio, povlači se iz posla. O
tome je ostavio svjedočenje i u stihovima:

Za jedan se život poniziti

Pa se molit čovjeku - živini
Ne doliči. Miso: na taj način

Životarit - niska mi se čini.

Ko tu miso opravdati kuša
Smradom mu je okužena duša
(prev. S. Bašagić)

301. Bašagić, Bošnjaci, str. 162

Ostavši bez posla odlazi na pet-šest mjeseci u Bosnu i Hercegovinu.302 Još ranije, 1860. godine u njegovoj kući je
osnovano društvo naprednih pjesnika u kome su učestvovali i čitali svoja pjesnička ostvarenja i najpoznatiji turski
pisci i pjesnici toga doba: Namik Kemal(Namik Kemal, poet and dramatist 1840-1888) , Zija-paša (Ziya-paşa, poet
1825-1880); i Helet-efendi (Halet Efendi). Rad društva je ubrzo bio zabranjen. Po povratku iz Bosne Arif Hikmet je
uz bodrenje Dževdet-paše prihvatio mjesto savjetnika u ministarstvu pravde, ali 1880, opet nezadovoljan tretmanom,
napušta ovaj posao. Kao predsjednik suda radio je u manjim mjestima širom Carevine, kao u Bitolju, Janjini (Grčka),
Kastamoniji, Alžiru, Adani itd. Nakon dvadeset godina službovanja po provinciji premješten je ponovo 1896. u
Istanbul, gdje je bio savjetnik i sudac u vrhovnom sudu. Posljednjih godina života, umirovljen, okreće se mistici pa je
stalni posjetilac kadirijske tekije. Umro je 19. maja 1903. godine. Sahranjen je uz najviše počasti i uz prisustvo
velikog broja svojih poštovalaca.

(Namik Kemal, turski pjesnik i dramski pisac, 1840-1888)

8
 9

To što je u mladosti bio prisiljen da ostavi rodnu grudu ostavilo je vidnog traga na njemu pa bi u društvu pjesnika u
Istanbulu, kad se govorilo o tome čime se ko ponosi, Arif Hikmet isticao da mu je najveći ponos što je
Hercegovac. Polemizirao je s turskim pjesnicima i o izražajnim mogućnostima svoga jezika koji je nazivao kao i svi
njegovi prethodnici počevši od Hevaije „bosanskim" pa je tvrdio da se na njegovu jeziku može ispjevati strofa od 4
stiha koja se rimuje na četiri po glasovima jednake, a po značenju različite riječi što u turskom nije moguće zbog
sistema akcenata. Za ovo je naveo i konkretan primjer sa riječima: gňre, góre, gore, gore:

Vidio sam lijepu curu na zeleni u gori,

Njeno lice kao sunce odsijava i gori.
Mili Bože, ja miline! tu na zemlji i gori
Na nebesim rekao bih, od nje mjesec je gori.

Međutim, i pored davanja prednosti „bosanskom" jeziku Arif Hikmet piše svoja djela na turskom jer je jedino tako
mogao naći sebi čitalačku publiku u Istanbulu gdje je i živio.

Arif Hikmet je i Galiba Leskovčanina (Leskofçalı Galip Bey )smatrao jednim od svojih uzora pa je pjevao neke
pjesme po uzoru na ovoga svog učitelja s kojim je zajedno pripadao neoklasicističkom pokretu u divanskoj
književnosti. Naime, u isto vrijeme kad su u tursku literaturu počeli intenzivnije prodirati utjecaji zapadnoevropskih
književnosti, u Turskoj se javio jedan broj književnika koji su nove ideje uvijali u staro ruha i pjevali, barem formom,
na način prethodnika. Međutim, smatra se da Arif Hikmet, kao izuzetan talenat, nije običan epigon jer je vidljivo da je
njegova poezija nadahnuta bogatim neposrednim životnim iskustvom koje se iskazalo u najvećem broju njegovih i
poetskih i proznih djela. Uz to, kako kaže Bašagić, u Hikmetovimpjesmama ima nešto što podsjeća na divlju
hercegovačku prirodu.303

Valja istaći da su Hikmetove pjesme nadahnute tesavufom, što se osjeća, kako u misaonoj komponenti, tako i u
vokabularu njegove poezije. Jezik mu je ipak bliži savremenom govornom jeziku nego kod njegova učitelja Galiba
Leskovčanina.

Glavno pjesničko djelo Arifa Hikmeta je Divan koji sadrži dva kratka muadžata, jedan tehlil, jedan tazarru, duži
tevhid, jedan na't, opis poslanikova rođenja, pjesma posvećena halifi Aliji, pjesma Huseinu, Alijinu sinu, pjesma o
pjesnikovu pristupu u derviški red kadirija, pjesma u slavu Ibn Arebija, pjesma spjevana u Hasib-babinoj tekiji,
pjesma spjevana u Bedevijevoj tekiji u Úsküdaru, pjesma o Mesneviji, pjesma o Mevlana Dželaludinu
Rumiju, 2 hasbihala, 2 manzume, dva museddesa, pjesma Jusuf Kamil-paši, jedna kasida i jedna pjesma Mahmud-
paši.

U poglavlju Gazelijat, Divan sadrži 158 završenih i 37 nedovršenih gazela. Poslije toga slijede: paralela Naci-
efendijinoj (Muallim Naci , poet 1850-1893) pjesmi, paralela Galibovoj pjesmi (Galiba Leskovčanina). Ovdje su
uvrštene i dvije pjesme u čijem su stvaranju učestvovali, Pored Hikmeta, Namik Kemal, Halet-bey (İbrahim Halet
Bey İstanbul-Üsküdar, 1837-1878)i Kazim-paša ( Kâzım Paşa, vefatı 1307-1889), na taj način da su pjevali
naizmjenično stihove ovih pjesama. Divan se završava sa 24 kit'e, 63 metla'a (početni bejt gazela) i 79 mufreda.

Jedan gazel iz Divana Arifa Hikmeta, koji donosimo kao ilustraciju njegova stvaralaštva svakako je iz poznijeg
vremena njegova kad pjesnik pun životnog iskustva savjetuje "Tvoj mir će nestati, a doći će nesreća i brige - ako tražiš
pomoć prizemne sreće":

Ne budi gord na znanje svoje ako imaš pameti

Znaš li tajnu ljepote ljubavi ako imaš pameti.

Razmisli o dobru i zlu duše svoje

Ako znaš tajnu raja i pakla.

9
 10

Svakog časa smiješi se i vesela lica budi

Plemenit ako si turobno lice ne pokazuj.

Smisao postojanja nzjeri se s nepostojanjern

Pokušaj pojmiti .svoj bitak ako si razuman.

Tvoj mir će nestati, a doći će nesreća i brige

Posežeš li za prizemnom srećom.

Srce ti se mudro oslobađa bola beznađa

Ako se nadaš i plašiš veza sa daljinom. (prev. F. Nametak)

Pored Divana, koji je objavljen u Istanbulu, 1915. godine, uz opširan predgovor Ibnülemina Mahmuda
Kemala, napisao je raspravu Slike mudrosti, djelo mističko-filozofskog karaktera, zatim Aforizme
objašnjenja, takoder djelo iz islamske filozofije; iz istog domena je i Svjetionik tumačenja. Ova su djela bila na udaru
kritike apsolutističke vlade sultana Abdulhamida II i s teškom su mukom sačuvana. .Nisu pronadena njegova
djela: Mozaici islama i Turska zla upravo stoga što su uništena neposredno po izlasku iz štampe. Prvo djelo je
mističko-filozofskog karaktera, a drugo je polemika sa djelom Refleksije o ustanicima. U njemu Arif Hikmet oštro
napada Refleksije u kojima se slave nedjela Omer-paše Latasa u Bosni, a osuđuje se otpor Bošnjaka u Bosni i
Hercegovini.

Jedan od najljepših Hikmetovih gazela koje je Bašagić odabrao i preveo neposredno po pjesnikovoj smrti i objavio ga
u Kalendaru Gajret za 1906. godinu3o4 glasi u Bašagićevu prepjevu:

Kao sunce svjetlo lica tvoga

Nek obasja ovaj niski svijet -
I po višem ljubavnome Carstvu
Pustu snijet pretvori u cvijet.

Pokaži se! neka ispod vela

Tvog solufa lice, puno žara
I milina, u zanosu sine,
da i samog Kelima opčara.

Prospi plamen djevičanskog stida!

Veka rumen po licu ti plane,
Da mag, mjesto prema Mitra - svjetlu,
Pram tvom dulu molitž se stane.
Moć pokaži vasionom svijetu
Tvoga oka, što no čuda pravi,
Džebraila na zemlju domami,
Pa s Harutom u špilju ga stavi.

O Hikmete, kad uzdaješ dušu,

Ti je podaj jednom Huma - biću.
Tvoje kosti nek toj svetoj ptici
Budu hrana u oskudnom žiću!"

(prev. S. Bašagić)

„Pred tijem gazelom - piše Bašagić - koji tu donosimo u mršavom prevodu, ko poznaje čare istočne poezije, mora
ostati zapanjen kao pred kakvim velebnim spomenikom islamske kulture u Arabiji, Španiji ili Indiji. Tu blješte oči
pred bajoslovnom ljepotom kao pred palačom El-hamra, ili pred dvorcem Omrinim ili pred mauzolejom Nuri Džihan
Begume. Tu nam i nehote padaju riječi Muallim Nadžije u gore spomenutom pismu, gdje veli: 'Upravo djela, koja
tvore čudesa (asari idžaz numa) niču i rastu pod blagotvornim suncem vaše naravi: Kad vi pjevate, ako ja zapjevam
neki tajni glas šapne: ti ne umiješ, šuti - neka majstor (ustad) pjeva'."
10
 11

Od Hikmetovih proznih djela na naš jezik je preveden esej Civilizacija i to neposredno poslije autorove smrti3o5. Citat
koji ovdje donosimo poslužiće nam da upotpunimo sliku o ovom našem značajnom pjesniku piscu:

„Ako malo dublje zavirimo u uzroke i posljedice svih prilika pod kojima se razvijalo ljudsko društvo, opazićemo, da
je njegovo stanje u raznim prilikama bilo različito. Svrha je civilizacije blagostanje, red i poredak u društvu. To se ne
može postići najedanput, nego sve malo po malo, kako se razvija znanost i rad tako se i zadruga usavršava. Po tom bi
mogli reći, da čovjek u početku svoga razvoja - u primitivnom stanu - nije trebao velike vještine i rada, a još manje
umne snage, da nabavi najnužnije potrebe kao hranu, odijelo i stan. Isto tako je bio udešen njegov način života i
izražaj riječi prema životinjskoj naravi bez ikakva obrazloženja, opravdanja. To nam najbolje dokazuje stanje
američkih i afričkih divljaka; za to možemo reći da je prvobitno stanje ili divljaštvo, ili donekle slično divljaštvu. "

OSTALI PJESNICI

Od ostalih pjesnika u Bosni i Hercegovini koji su živjeli i djelovali u XVIII i XIX stoljeću treba spomenuti: Hadži
Muhamed efendiju Semiza, Sarajliju, koji se po dolasku Austrije odselio u Brusu (Turska) i od kojeg nam je
poznata Pohvalnica Mostaru, Muhameda Čišića(umro, 1797) iz Mostara, koji je pjevao na turskom jeziku, a bio je
poznat i epigramatik, Omera Nurudina Fadilpašića (umro 1911) od kojeg također imamo nekoliko epigramatskih
sastava u stihu.

Ovim nije iscrpljena lista onih pjesnika koji predstavljaju stvaralaštvo Bosne i Hercegovine na turskom jeziku u
periodu osmanske vlasti. Više imena je moralo biti ispušteno zbog ograničenog prostora na kome ovu literaturu
predstavIjamo, ali i zbog nedostatka sigurnijih podataka za neke od izostavljenih pjesnika.

Treba istaći da stvaralaštvo na turskom jeziku nije značajnije ni umanjeno po obimu u periodu XVIII i XIX stoljeća
kako se obično misli i piše3o6. Može se govoriti o kvalitetu te produkcije, ali ni tu nismo sigurni da je uputno apriori
davati negativne ocjene tom stvaralaštvu i to iz dva razloga. Prvo stoga što svakodnevno u našim još
nekatalogiziranim zbirkama pronalazimo nove medžmue sa brojnim sastavima naših pjesnika iz XVII, XVIII i XIX
stoljeća koje tek treba izučiti i dati o njima sud. Drugo, ova poezija u svom poznijem periodu, tj. u XVIII i XIX
stoljeću doživljava proces okretanja prema vlastitoj sredini (mahallilešme - književni regionalizam) i time biva za nas
zanimljivija jer prestaje da epigonski slijedi tokove osmanske divanske poezije koja je „vjerna kopija iranske
literature", već se okreće životu sredine u kojoj nastaje.

Književnost na turskom jeziku nije prestala egzistirati ni dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu.
Nekoliko pjesnika koje je zatekla austrougarska vlast, među kojima Alija Sejfija Iblizović (umro, 1889), Sejfudin
Kemura (um. 1917) i drugi, čak su s nesmanjenim intenzitetom stvarali isključivo na turskom jeziku.

ŠEJH SEJFUDIN FEHMIJA KEMURA (1863-1917)

Jedan od pjesnika i pisaca koji su nastavili s pisanjem na turskom jeziku i u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni
je Šejh Sejfudin Fehmija Kemura (umro, 1917). Istina, Kemura se, kako je vrijeme odmicalo, sve više prilagodavao
novom vremenu i pisao i na našem bosanskom jeziku, ali ne treba zanemarivati njegove prigodne pjesme i epitafe u
stihovima koje je s uspjehom sastavljao na turskom. jezika.

Sejfudin Kemura je rođen u Sarajevu, 1863. godine. Sin je Alije, a unuk Ibrahima Kemure. Iza očeve smrti (1873)
uzeo ga je sebi djed Ibrahim koji ga je dao u mekteb pred H. Hafiz Ibrahim-efendiju Luledžiju i ujedno ga je slao da
izuči sarački (remenar, sedlar, kožar, samardžija) zanat kod Muše Bajrakterevića.

Poslije okupacije napustio je dalju nauku, a ubrzo je ostao i bez sredstava za život jer mu je umro djed. Jedno vrijeme
se izdržavao prodajući hljeb kod Riste Cvijanovića. Pravi preokret u Kemurinu životu bio je susret s Muhamedom
Enverijom Kadićem koji je, osjetivši sposobnost samo osam godina mlađeg Kemure, uspio da ga nagovori da nastavi
školovanje pohadajući predavanja Abdulah-efendije Dželilovića - poznatog u narodu kao Stupar. Po učiteljevoj smrti,
Kemura stupa u mualimsku struku. Ispočetka je držao nastavu u manjim mahalskim mektebima, a kasnije
11
 12

postaje vjeroučiteljem u Velikoj realki Franje Josipa I u Sarajevu, bibliotekar u biblioteci Careve džamije i saradnik
Zemaljskog muzeja.

Na poticaj direktora muzeja Ćire Truhelke počeo je prevoditi turske dokumente za povijest Bosne i pisati naučne
radove iz te oblasti. Za nas je posebno zanimljiva njegova epigramatika na turskom jeziku te nekoliko članaka u
tadašnjoj periodici na turskom jeziku. Na srpskohrvatskom jeziku sastavio je monumentalno djelo Sarajevske džamije
i druge javne zgrade turske dohi te još nekoliko vrijednih radova. Zajedno sa Vladimirom Ćorovićem sastavio je
djelo Serbokroatische Dichtungen Bosnischer Moslims u kome je predstavljena naša alhamiado literatura.

ESAD KULOVIĆ (1854-****)

Pjesnik na turskom, prevodilac, politički i javni radnik Esad Kulović, rođen je u Sarajevu, 1854. godine. Skolovao se u
orijentalnom duhu, ali je kasnije sam produbljivao svoje znanje čitanjem literature na turskom i francuskom jeziku.
Godine 1881. boravi u Beču radi sređivanja muslimanskog pitanja. Godine 1905. postavljen je za načelnika grada
Sarajeva, a 1910. svojevoljno odstupa od tog zvanja jer se nije slagao s vladom. Godine 1913. ponovo je izabran za
načelnika, ali se nije htio prihvatiti tog zvanja pa čak nije pristao ni da bude zastupnik.307

307. Edhem Mulabdić, Esad-ef. Kulović, Kalendar Narodne uzdanice, III,Sarajevo, 1935, str. 138-140.

Istakao se u pjevanju kronograma što je bila moda koje su se pridržavali svi tadašnji naši pjesnici na turskom jeziku.
Pjesme i kronograme je potpisivao imenom Esad i publikovao ih u listu Vatan (god. I, br.3) 15, 17 itd). Prevodio je s
francuskog mudre izreke i objavljivao ih u listu Vatan. U Beharu (1910-1911) objavljuje feljton. Zanimljivo je da je
neke njegove kronograme unio Muhamed Enverija Kadić u svoj Zbornik i to izravno sa spomenika na kojima su
uklesani

HAMZA PUZIĆ (1850-1941)

Kulovićev savremenik Hamza Puzić (Pljevlja 1850 - Mostar, 1941) pjevao je i na našem i turskom jeziku. Pored
drugih epigramatskih stihova, poznata mu je duža poema posvećena mostarskom muftiji Mustafi Sidkiji Karabegu u
povodu obnove njegove medrese u Mostaru, kao i mersija povodom Karabegove smrti (1878).

MUSTAFA MERHEMIĆ (1877-1959)

Ovaj sumaran pregled pjesništva na turskom jeziku kod nas završavamo sa Mustafom Merhemićem, poznatim
kao Hadži Mujaga (Sarajevo, 1877 - Sarajevo, 22.III 1959), epigrafistom i kaligrafom čija se aktivnost na ovom polju
protegla do sredine našeg stoljeća3l0, ali je ipak njegovo djelovanje proizvod stare osmanske škole. Otac mu, Hadži
Osman, bio je trgovac. Hadži Mujaga je završio školovanje u Carevom mektebu, a zatim nekoliko godina pohadao
Merhemića medresu. Pod utjecajem i uz pomoć Mustafe Nedžatija Hadžihalilovićanaučio je arapski, turski i perzijski
jezik, upoznao se sa islamskim pravom i perzijskom književnošću. Kao šesnaestogodišnjak s majkom putovao je u
Meku i Medinu. Nakon majčine smrti godinu dana proveo u Turskoj gdje se bavio izučavanjem islamskih nauka i
družio s turskom naučnicima i umjetnicima.

Svoju kuću u Sarajevu Merhemić je pretvorio u značajno sarajevsko učilište gdje su najpozvaniji muslimanski javni
radnici, umjetnici i naučnici držali predavanja o Mesneviji Dželaludina Rumija, Divanu Hafiza
Širazija, Gulistanu Sadija i dr. Merhemić je sastavio velik broj epigrafskih i epitafskih sastava na turskom jeziku
potpisanih pjesničkim imenom Hajrija (Sretni), zatim nekoliko brošura, a prevodio je i komentirao
i Mesneviju Dželaludina Rumija što su njegovi učenici sačuvali u bilješkama koje nisu objavljene.

310. A. Popović, Životopisi znamenitih Sarajlija, Sarajevo, 1910; M. Mujezinović, Hazreti Mevlana Muhamed
Dželaludin Rumi, u: El-Hidaje, VIII, br. 2-3; Sarajevo, 1944; Isti, Dvadesetogodišnjica smrti Hadži Mujage
Merhemića, GIVZ, 2, Sarajevo, 1979; A. Nametak, Merhum Hadži Mujaga Merhemić, GIVZ, 4-6, Sarajevo, 1956.
12
 13

PROZA

Karakteristika proznog književnog stvaralaštva na turskom jeziku u XIX stoljeću je sve veći interes za ljetopis i
kroniku. To je stoga što se nazirala propast Osmanskog Carstva pa se veća pažnja posvećivala upravo tekstovima
memoarskog karaktera koji će sačuvati uspomenu na minula vremena. Među piscima s početka XIX st. javlja se
nedvojbena kritičnost u gledanjima na vrijeme u kome žive, opterećeno ekonomskom krizom, društvenim nemirima,
uzurpacijom vlasti, nanošenjem nepravdi nedužnom stanovništvu. Ponegdje se još javljaju autori medžmua u kojima
ima i ljetopisnih zabilješki, ali i poneki stih, anegdota ili zagonetka.

MULA MUSTAFA FIRAKIJA (80-tih godina 18. st. - ne poslije 1840)

Jedan od autora upravo takve jedne medžmue ljetopisnog karaktera, sa mnoštvom drugih bilježaka je i Mula Mustafa
Firakija, sin mnogo poznatijeg sarajevskog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije. Rođen je osamdesetih godina XVIII
stoljeća. Otac ga je poslije početne škole dao na berberski zanat, ali je i sin, slično ocu, volio da čita, skuplja knjige,
zapisuje zanimljive događaje svoga vremena. Od njegove originalne Medžmue311 sačuvano je svega 35 lista iz kojih se
vidi da najstarije zabilješke datiraju iz 1799, a posljednja je iz 1827. g. Kronologiju dogadaja Firakija nije pisao redom
onako kako su se događali.

Kao pristalica janjičara Firakija nije mogao biti za reforme koje je sultan provodio početkom XIX stoljeća, Ipak se nije
sasvim ni solidarisao sa postupcima gnjevnih janjičara što se vidi iz citirane bilješke iz njegove Medžmue. Ipak kako
je posljednja zabilješka u njegovoj Medžmui ona iz 1827, upravo one godine kad su progonjeni janjičari, moguće je
pretpostaviti da je tada i Firakija bio ili uklonjen ili se sam sklonio. U svakom slučaju 1840, nije bio među živim
stanovnicima Sarajeva, kada je njegov prijatelj, koga Firakija spominje u svojoj Medžmui, Muhamed Mestvica, vršio
popis odraslih stanovnika Sarajeva.

Firakijina Medžmua, pored čisto kroničarskih tekstova sadrži velik broj poslovica, zagonetki, narodnih pjesama i
narodnih vjerovanja. Za Firakiju je, kako se vidi po nekim njegovim bilješkama, vjerovatno da se bavio i
pisanjem zapisa (amuleta), sastavljanjem horoskopa i ogledanjem, a sigurno je vjerovao u astrološka proricanja, moć
planeta i njihov utjecaj na ljude, jer na više mjesta spominje „najbolji čas" i „najsretnije vrijeme".

Za razliku od oca, Mula Mustafe Bašeskije, koji je kritičan duh i ne prenosi fantastične priče, Firakija je dosta
lakovjeran, on bez ikakve rezerve prenosi fantastične brojke mahala i dr. u Istanbulu, kao i vijest o pronalasku
divovskog leša u jednoj pećini u gradu Malatji "kojem u nozdrvu može stati dječak od sedam godina". U pjesmi na
našem jeziku, Firakijin rječnik ima sve karakteristike sarajevskog lokalnog govora, dok u tekstovima na turskom
jeziku pravi prilično grešaka što nije naročito čudno obzirom na njegovo skromno obrazovanje. Međutim, kad Firakija
prenosi pjesme na našem jeziku kojima nije autor, onda ih on bilježi u onoj varijanti kako ih je čuo, tako da, su,
ukoliko su nastale u zapadnim krajevima, prepisane ikavicom. U svakom slučaju; mada malena i nepotpuna Firakijina
Medžmua je od velikog značaja i kao ljetopisni dokumenat i kao izvor folklorne građe.

MULA MUHAMED MESTVICA (1775-1864)

Pisac, pjesnik i kroničar na turskom i našem jeziku, Mula Muhamed Mestvica, predstavljen je solidnom studijom Rize
Muderizovića312. Kasnije je Derviš Korkut objavio Mestvičin Popis o uzajamnom jamčenju Sarajlija iz
1841. godine313, a Medžmuu Mula Muhameda Mestvice prikazao je

Mestvica je rođen u Sarajevu, u mahali Sunbuluši 1775. godine. Sin je Ahmedov, a unuk Mustafin. Služio je kao
pisar u sudnicama u Visokom, Počitelju, Mostaru, Derventi i Gračanici. Godine 1818. imenovan je kadijskim
zamjenikom (naib) za Fojnicu i Kreševo, a potom je služio u sudu u Zvorniku, te kao sekretar gradačačkog kapetana
Muradbega. U to vrijeme je nastala i zbirka pisama koje je sastavljao za Muradbega godine 1818-1819, čiji se prepisi
nalaze u kodeksu 65 Orijentalnog instituta u Sarajevu.
13
 14

Istovremeno je Mestvica bio i privatni profesor Husein-kapetan Gradaščevića (Zmaja od Bosne). Kasnije je otvorio u
Sarajevu pisarsku radionicu i radio kao privatni notar. Bio je i poznati kaligraf svoga vremena. Umro je u Sarajevu,
1864. godine i sahranjen preko puta Šejh Muslihudinove džamije na Ploči.

Pored pjesama na turskom i našem jeziku, koje su spjevane uglavnom na šaljiv način, Mestvica je na zahtjev
vezira Vedžihi-paše, sastavio i popis odraslog stanovništva Sarajeva 1841. godine što predstavlja važan historijski
izvor za proučavanje strukture stanovništva Sarajeva sredinom prošlog stoljeća. Njegov popis nije uvijek puko
nabrajanje imena, nego često daje i druge podatke o savremenicima.

Mestvica je ostavio i jednu Medžmuu koja sadrži razne zabilješke, pisma, jedan arapsko-turski rječnik čiji je
autor Abdullatif Firište-oglu, spisak bosanskih valija, popis potvrda o primitku plaća pješadijske i konjaničke posade u
tvrđavi u Zvorniku za 1813. godinu i potvrda o skupljenoj džizji u zvorničkoj tvrđavi... Autor ju je sastavio dok je
radio kao pisar u Zvorniku 1830. godine. Neke fragmente ove medžmue objavio je O. Mušić koji je utvrdio da sve
zabilješke u ovoj medžmui ne potječu od Mestvice nego su neke unesene i kasnije, poslije autorove smrti. Original
medžmue se nalazi u Orijentalnom institutu u Sarajevu3l5.

AHMED SVIRAC (****-****)

U domenu putopisa, u XIX stoljeću oglasio se, ranije spomenuti Ahmed Svirac koji opisuje svoj put u sveta mjesta
Meku i Medinu. Svirac je rođen u Biberovom polju kod Gradačca. Slovio je kao poznavalac islamskog prava pa je
veći dio svoga radnog vijeka proveo kao muftija u Gradačcu. Uz to je preko 50 godina bio profesor u Gradačačkoj
medresi koja se po njemu i zove Svirčeva medresa. Rukopis njegova putopisa nalazio se u porodičnoj biblioteci
njegovih nasljednika, a sada je u muzeju u Gradačcu.

MEHMED REFIK HADŽIABDIĆ (1813-1871)

Jedan od naših najpoznatijih pravnih pisaca na turskom i arapskom jeziku je Mehmed Refik Hadžiabdić. Rođen je u
Rogatici, 1813. Sin je Aliefendije, a unuk Hadži Abdulaha po kome je ova porodica i dobila prezime. Početne nauke
Hadžitabdić je učio pred ocem u Rogatici.Kasnije ga otac šalje u Sarajevo gdje se školuje u Husrevbegovoj medresi.
Po smrti oca, o njemu se brine rodbina pa je jedno vrijeme boravio u Travniku. Kad se ponovo obreo u Sarajevu
zapazio ga je kadija Husein-efendija Spartalija koji ga sa sobom odvodi u Istanbul. Tu Hadžiabdić završava visoke
škole i stupa u službu gdje brzo napreduje. Službovao je između ostalih mjesta i u Damasku gdje počinje proučavati
islamski misticizam. Po povratku u Istanbul za kratko vrijeme uspinje se na najviši položaj u vjerskoj hijerarhiji,
postajevrhovni vjerski poglavar - šejhulislam, položaj koji nije osim njega zauzimao nijedan bosanski Musliman.
Umro je u Istanbulu 1871. godine i sahranjen u blizini turbeta Muhameda II. Kronogram smrti spjevali su mu brojni
tadašnji turski pjesnici, ali mu se na grobu nalazi natpis našeg Fadil-paše Šerifovića, koji se inače brinuo da se od
novca koji je Hadžiabdić poslao iz Carigrada podigne u Rogatici džamija i mekteb 317. Mehmed Refik Hadžiabdić se
bavio pravom, hadisom (tradicijom), apologetikom, islamskom mistikom. Napisao je poznati komentar pravnh
decizija (fetve) Fejzullah-efendije Erzurumija koji je objavljen 1849. godine. Osnovno djelo je na turskom jeziku, a
Hadžiabdićev komentar na arapskom.

IBRAHIM ZIKRIJA UŽIČANIN

U komentatore XIX stoljeća spada Ibrahim Zikrija Užičanin čiji komentar Mevluda Sulejmana Čelebije, klasičnog
djela osmanske literature, spada u rijetke i kao pjesnik o čemu svjedoče izvori iz njegova vremena
poput Fatinove Tezkire

MUHAMED TEVFIK BOŠNJAK (1785-1866)

U teoretičare tesavufa spada Muhamed Tevfik Bošnjak, koji je pripadao najprije nakšibendijskom kasnije šazilijskom
te najzad halvetijskom redu, čiji je duže vrijeme bio pročelnik u Istanbulu. O halvetijskom redu je ostavio važne

14
 15

dokumente u kojima se ogleda njegov osoben prilaz životu, teologiji, tesavufu i književnosti. Njegovo djelo (Zbirka
pisama) je nedavno izdata u Istanbulu

SALIH SIDKI HADŽIHUSEINOVIĆ - MUVEKIT (****-1888)

Među rijetkim piscima na turskom jeziku koje je zatekla austrijska okupacija je Salih Sidki Hadžihusejinović -
Muvekit. Prema nekrologu koji je po njegovoj smrti objavljen u Vatanu, rođen je u Čajniču, dok je po drugim izvorima
rođen u Sarajevu, nakon što su mu se roditelji tu doselili iz Čajniča, 1825. godine. U Sarajevu se školovao i proveo
čitav život radeći najprije kao imam, a poslije kao muvekit - čovjek koji piše kalendare i utvrđuje tačno vrijeme
dnevnih molitvi. Umro je u Sarajevu, 1888. godine. Baveći se tim poslom napisao je jedno astronomsko djelo i izradio
dva prekrasna globusa koji se sada nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu.

Muvekit je ipak, pajpoznatiji kao pisac svoje čuvene Povijesti Bosne koja obuhvata period od srednjovjekovne
bosanske države do 1878. godine. Autor je za svoje djelo koristio sve dostupne orijentalne izvore kao i literaturu na
našem jeziku štampanu u njegovo vrijeme u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Djelo je neujednačenog kvaliteta. Za dva
prva stoljeća osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini ono nije uvijek pouzdano jer ni literatura kojom se koristio nije
prvorazredna. Za posljednja dva stoljeća daje pouzdan izvor i do sada najdetaljniji prikaz povijesti Bosne pod
osmanskom vlašću. Muvekitova povijest je jedino sintetičko djelo te vrste kod nas napisano od naših ljudi na turskom
jeziku. Ono je obilato korišteno. Najprije ga je Muhamed Enverija Kadić prepisao u četiri sveska, dodajući ponegdje i
svoj komentar opisanih događaja, potom je većinu grade iz Muvekitove povijesti unio i u svoj Zbornik. Djelo je
korišteno i od historičara našeg stoljeća Dra Safvet-bega Bašagića, Vladislava Skarića, Hamdije Kreševljakovića i
drugih. Postoji jedan rukopisni prijevod Muvekitove povijesti na njemački jezik koji je rađen za potrebe Zemaljskog
muzeja u Sarajevu. Autograf originala na turskom jeziku nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod brojem

Muvekit je bilježio u svojoj povijesti i kulturne bilješke kao i narodna vjerovanja te čudnovate događaje. Stoga je
njegovo djelo svojevrsno vrelo i za proučavanje folklorne građe.

HUSEIN BRAČKOVIĆ (****-****)

U devetnaestom stoljeću se kao kroničar javlja i Husein Bračković, rođen u Trebinju, pisac Kritike povijesti
Hercegovine. Njegovo djelo opisuje događaje od vremena Ali-paše Stočevića 1831. do pada Hercegovine pod
austrougarsku vlast319. Bračkovićeva historija je, kako je i autor označava, kratka sadrži svega 68 strana. Djelo je
dovršeno 1895. Godine, a u njemu su kronološki opisani događaji u Hercegovini u navedenom periodu. Autor se
služio vlastitim sjećanjima i kazivanjima "pouzdanih lica". Djelo je značajno i kao vrelo za upoznavanje organizacije
osmanske vlasti u Hercegovini u njenim posljednjim decenijama. Ali da bi ostao u skladu sa većinom naših kroničara i
Bračković u Kronici donosi i čitave pripovijesti, anegdote koje se odnose na poznate ličnosti, naravno u cilju dobijanja
što potpunije slike o spomenutoj ličnosti: Kao primjer Ali-pašine pravednosti navodi slijedeći primjer:

Priča se sasvim pouzdano slijedeće: Jednom prilikom Alipašin kavaz-baša Ibrahim-aga, poznat po svojoj drskosti,
sjedeći na obali rijeke Lištice, u nahiji koja se zove Blato, četiri sata daleko od Mostara, ugleda kako jedan kršćanin na
konju prelazi preko vode i doviknu mu: Hej, ćafire, sjaši! Kršćanin je u početku otezao da sjaše, ali kada vidje da
kavaz-baša okrenu prema njemu pušku koju je držao u ruci, odmah skoči s konja u vodu. Zatim kavaz-baša poviče:
Uzjaši, ćafire! I tako se ovo ponovilo tri puta. Na kraju kršćanin se nekako spasio i otišao. Sutradan došao je kod
svoga age u Mostar i ispričao mu šta se dogodilo. .Njegov aga odmah donese pušku, dade je kmetu i upozori ga da,
ako se slučajno ovakav nasilan postupak ponovi, odgovori tom puškom. Prošla godina-dvije, a spomenuti kršćanin
slučajno sjedaše na obali rijeke Lištice držeći pušku u ruci, kad kavaz-baša jašući prelazi preko vode. Kršćanin mu
poviče: Sjaši, muslimanu! i uperi pušku prema njemu. Kad to vidje kavaz-baša, odmah sjaše. Jaši ponovo i tako tri
puta natjera kavaz-bašu da sjaše i uzjaše kao što se njemu ranije dogodilo. Sutradan se kavaz-baša na ovo potuži Ali-
paši. Poslat je jedan vojnik da predvede spomenutog kršćanina. Kršćanin se bio jako uplašio i ode pravo svome agi u
Mostar pa mu ispriča šta se dogodilo. Aga mu reče: Ne boj se, nego uzmi pušku i zajedno ćemo ići Ali-paši. Otišli su
na Bunu. Pošto je bio najvrući period ljeta, Ali-paša je na obali rijeke u hladu vrba postavio divan. Stranke su ulazile

15
 16

po redu. Kad je došao red na spomenutog kršćanina, ušao je zajedno sa kavaz-bašom. Kavaz-baša podnese prijavu
protiv kršćanina. Ali-paša se okrenu optuženom i ovaj prizna šta se dogodilo. Ali kada napomenu da je to osveta za
isto takvo djelo koje je počinio kavaz-baša njemu, Ali-paša reče kršćaninu - Aferim, dušo, lijepo si uradio! odobri mu
to i nagradi ga poklonom." (prev. Z. Fajić)

MUHAMED ENVERIJA KADIĆ (1855-****)

Prije punih pedeset godina Hamdija Kreševljaković je pisao: „Kadićevom smrću nastala je praznina u našem društvu
koja se bez sumnje nikada popuniti neće. Sav svoj život Kadić je posvetio prikupljanju građe za povijest Bosne i
Hercegovine od dolaska Osmanlija do danas, sabrao i sredio ogroman materijal i time nas uveliko zadužio kao niko
dosad, a valjda neće niko ni kasnije jer je vrlo malo toga, što mu je izbjeglo u našim krajevima 320. Danas pedeset
godina iza pisanja ovih riječi, skloni smo ustvrditi da je Kreševljaković bio u pravu i da je upravo ovo vrijeme koje
nas dijeli od Kadićeve smrti vrijeme afirmacije njegova rada na povijesti Bosne i Hercegovine.

320. Hamdija Kreševljaković, Muharned Enveri-ef. Kadić, Kalendar Narodna uzdanica, I, Sarajevo, 1933, str. 108-115.

Muhamed Enverija Kadić je rođen u Sarajevu 17. januara 1855. godine u staroj porodičnoj kući na Bistriku, kao sin
Sidkije Bekir-efendije. Mekteb i ruždiju završio je u rodnom Sarajevu, a potom i dvije godine Gazi Husrevbegove
medrese. Dobro je naučio orijentalne jezike, a naročito turski, što mu je pomoglo da se zaposli već 1871. godine.
Posao je dobio u Arhivu bosanske vlade što će biti presudno za njegovo živo interesovanje za historiju i skupljanje
dokumenata koji pružaju odgovore na zapitanosti mladoga Kadića o prošlosti njegova kraja. Po austrougarskoj
okupaciji Bosne i Hercegovine naučio je latinicu (ćirilicu je znao otprije) pa je 1880. postavljen za perovođu u
vakufskom povjerenstvu zagrad i otar Sarajevo. Od 18811883. Služio je u gradskom poglavarstvu, od 1884-1889. u
poreskom uredu a od 1889-1923 on je činovnik vrhovnog suda. Te, 1923. godine, umirovljen je kao direktor
pomoćnih ureda.

Mada po prirodi vrlo tih i povučen, bio je živa duha i radoznao za nova saznanja kojima nikad nije bio zadovoljan
nego je uvijek iznova težio za sve novim i novim podacima koji su širili njegova saznanja. Koristeći se položajem
arhiviste počeo je čitati i ispisivati izvještaje, zapisnike i drugu gradu. Kako su preko vilajetske vlade otpremani razni
izvještaji u Carigrad, on ih je, prije nego što budu proslijeđeni u prijestonicu nosio kući i prepisivao po čitavu noć jer
su sutradan već morali biti upućeni na odredište. Rad na ovom poslu počeo je još prije 1878. godine i trajao je punih
pet decenija. Prepisao je na
stotine fermana, bujruldija, vakufnama (zakladnica), vasijetnama (oporuka),hudžeta (presuda) i druge historijske
građe. Uz ovo prepisivao je mnogobrojne natpise s javnih zgrada i nadgrobnih spomenika. Ispisivao je čitave odlomke
iz sidžila (sudskih protokola), kronika, biografija itd. Također je iz turskih djela (čak i onih objavijenih) ispisivao sve
ono što se odnosilo na Bosnu i Hercegovinu. Sve je ovo potkrijepio pjesmama koje su pojedini naši pjesnici posvetili
odredenim ličnostima i događajima, a zabilježio je i poneku narodnu pjesmu ako je govorila o događaju koji je opisan
izvornim podacima koje donosi. Tu su injegovi stihovi, posebno epigramatski, spjevani povodom raznih događaja
kojima je on bio svjedok, a koje je potpisivao svojim pjesničkim imenom Enverija. Mehmed Mujezinović je
pronašao 104 originalna Kadićeva kronograma i zaključio da je prvi spjevan 1889. godine. Mi smo pronašli još
desetak starijih, iz perioda 1876-1889. također zapisanih u Kadićevom Zborniku321. Kadićev Zbornik obuhvata 28
svezaka sa po 400 strana velikog formata, a sam autor mu je dao naslov Tarih-i Enveri (Enverijina Historija).

Muhamed Enverija Kadić je imao biblioteku od oko 800 svezaka štampanih i rukopisnih djela. Posjedovao je uvezane
sve dotada izašle novine i časopise u Bosni i Hercegovini. Posebnu vrijednost predstavljala je njegova kolekcija pečata
bosanskih namjesnika. Kako neke rijetke rukopise nije mnogo nabaviti odlučio je da ih prepiše za svoju biblioteku.
Tako je prepisao Povijest od Muvekita, Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije, Divan Fadil-paše
Šerifovića, Kroniku Husein-efendije Muzaferije i druge, čime je učinio da nam neka od ovih djela budu pristupačna i
danas.

16
 17

Kadićevi biografi bilježe da je on uvijek znao više od onoga što je napisao, tako je usmeno uvijek dopunjavao ono što
je u kraćim crtama zapisao. „Zapisao je mnogo toga, ali je mnogo toga i odnio sa sobom u grob", zaključuje svoje
uspomene na njega veliki historik Kreševljaković.

Iz ogromne skupljene građe neznatan dio je objavio za života 322. Ovu obimnu građu koristili su gotovo svi naši
istoričari osmanskog perioda, a u posljednje vrijeme i neki strani. Kadiću možemo zahvaliti za brojna imena naših
pisaca koji su stvarali na orijentalnim jezicima čiji su rukopisi nestali u posljednjem stoljeću ili se kriju u privatnim
zbirkama, a Kadić je donio iz njih brojne primjere te ih tako spasio od bespovratnog uništenja.

Pored svoga Zbornika, epigrafike koja nam je poznata iz izdanja M. Mujezinovića323, te prepisa brojnih djela čime je
ta djela učinio pristupačnim današnjim generacijama, Kadić je imao i dvije svoje medžmue (a možda i više) u koje je
pored ostalog bilježio: datume pojedinih važnijih dogadaja, neke kronograme bilo svoje ili drugih pjesnika (od kojih i
neke kojih nema u Zborniku), popis grobova sarajevskih šejhova, popis muftija i mjesta gdje su sahranjeni, popis
sarajevskih džamija, popis mekteba koji su postojali do dolaska austrougarske vlasti, popis sarajevskih mahala, prepis
važnijih bujruldija iz XIX stoljeća, imena značajnijih vakifa u Bosni i Hercegovini. Od pjesama drugih pjesnika ovdje
je donio jednu od Jetimije Mostarca, polemiku u stihovima izmedu Hadži Mehmeda Razije Velihodžićai Mehmeda
Džudije Čohadžića, pjesme izvjesnog Hasiba (nije to onaj pjesnik koji je obraden kod Šabanovića, str. 564, jer su mu
pjesme datirane u XVII stoljeću) te Bulbulije Mostarca324. Izborom ovih pjesnika za svoju zbirku pokazao je i svoje
pjesničke afinitete..

MUAMED KAMIL CVIJETIĆ (um. 1900)

Manje poznati Kadićev savremenik, Muhamed Kamil vijetić (um. 1900) autor je petotomnog djela o Muhamedovim
drugovima(ashabima). Osim toga poznat mu je prošireni turski prijevod djela Buđenje braće (Ikaz al-ihwan)
i Ishodišta zvijezda(Metali' an-nugum). Gvijetić je inače poznatiji kao prevodilac nego kao originalan pisac.

JUNUZ REMZIJA STOVRO (****-****)

U posljednji period naših pisaca na orijentalnim jezicima spada i malo poznati pisac na turskom i bosanskom jeziku
i prevodilac sa turskog i perzijskog jezika Junus Remzija Stovro. Živio je u Sarajevu u drugoj polovici XIX stoljeća i
radio kao činovnik u tvornici duhana. Iselio se u Inegol (Turska) i tamo umro. Pored turskog i perzijskog jezika s kojih
je prevodio poznavao je dobro arapski i njemački jezik. Bavio se izučavanjem turske gramatike i napisao Gramatiku i
vježbanicu turskog jezika na bosanskom jeziku arapskim pismom325. preveo je s perzijskog
jezika Sadijev Gulistan (Đulistan) te napisao kraću morfologiju perzijskog jezika326. Svi ovi radovi se nalaze u
rukopisima i samo su fragmentarno transliterirani, analizirani i komentirani.

MEHMED ŠAKIR KURTĆEHAIĆ (1844-

Mada je živio nešto ranije od Kadića, Cvijetića i Stovre, Mehmed Šakir Kurtćehajić spada u pisce koji su već
predstavljali izvjestan prelaz ka evropskoj književnosti i publicistici i čija je uloga uglavnom prosvjetiteljska, ali su još
uvijek pisali i na turskom jeziku. Kurtćehajić je rođen u Bijelom Polju 1844. koje je u vrijeme osmanske vlasti bilo u
sastavu Bosne. Osnovnu školu završio je u Bijelom Polju i to je bilo svo školovanje Kurtćehajića. Otac mu se odselio
u Bihać još dok je Mehmed Šakir bio dijete, a potom je još vrlo mlad došao u Sarajevo gdje je ubrzo dobio posao u
zvaničnom vladinom listu Bosna koji je izlazio na turskom i našem jeziku. Kasnije, 1858, pokreće list Gülšen-i
Saray (Sarajevski cvjetnik) koji je izlazio sedmično na četiri strane. U 1871. godini od 26. jula do 25. septembra i u
1872. od 29. aprila do 27. maja list je imao po dvije strane na turskom, a dvije na bosanskom jeziku, ćirilicom. Ovaj
list on je gotovo sam i popunjavao pišući i prevodeći s turskog jezika ostavljajući veliki broj feljtona, komentara,
prijevoda i crtica. S romantičarskim zanosom on govori o novom vremenu koje on neće dočekati jer ga tuberkuloza
odvaja od njegova posla. Odlazi u Beč da se liječi, ali tu umire, a njegov list se gasi 1872. godine. U kratkom životu
od 28 godina bio je urednik dva spomenuta lista, direktor Vilajetske štamparije, načelnik grada Sarajeva i član
Vilajetske skupštine328.

17
 18

328. S. Bašagić, Bošnjaci, str. 155-157; Muris Idrizović, Mehmed Šakir Kurtćehajić, POF, XIV-XV, Sarajevo, 1969,
str. 353-358; Ismail Eren, Turska štampa u Jugoslaviji 1866-1966, POF, XIV-XV, Sarajevo, 1969, str. 359-395;
Hamdija Kreševljaković, Štampanje u Bosni za turskog vremena 1529-1878. Građa za povijest književnosti
hrvatske, Zagreb, 1920; Todor Kruševac, Bosanskohercegoački listovi u XIX veku, Sarajevo, 1978, str. 9- 13; Alija
Nametak, Nekoji narodni običaji u Bosni pod turskom vlašću, GVIS, VII, Sarajevo, 1956; Ljiljana Nogo, O jeziku
„Sarajevskog cvjetnika" (Stotinu deset godina od posljednjeg broja i od smrti urednika Muhameda Šakira
Kurtćehajića),.

MUHAMED KADRIJA - NASIH PAJIĆ (Hodža Kadrija) (šestoj deceniji XIX -1918)

Ponešto je različita, ali ne mnogo ružičastija, sudbina pisca i publiciste na turskom jeziku, Muhameda Kadrije Nasiha
Pajića, poznatijeg kaoHodža Kadrija. Rođen je u Konjicu u šestoj deceniji XIX stoljeća, umro u Ženevi, 1918.
godine. Po okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske 1878. godine iselio se u Istanbul gdje je stekao
visoku naobrazbu. Borio se protiv samovlašća i korupcije u Osmanskoj državi pa je stoga bio prisiljen najprije iseliti u
Kairo, gdje je živio pet godina, a kasnije odlazi u Pariz gdje se nastanio. Godine 1918. Odlazi nekim oslom u Ženevu
gdje je iste godine umro329. Za boravka u Parizu izdavao, je list Terekki (Napredak), koji se zalagao za
obaranje Abdulhamidova režima. Svim silama se borio protiv tiranije pa je koristio maksimu da je bolji pravedan
vladar koji nije musliman, nego nepravedan musliman. Također je govorio da džihad nije borba protiv neislama nego
je to borba protiv nasilja i izopačenosti. Tako on u svojim djelima: Ahlak ve terbiye (Etika i
odgoj), Saraih (Izražavanje riječima) Istinsah (Borba za pravdu), Zülüm ve adl(Tiranija i pravda) kritikuje neke vidove
ukorijenjene islamske prakse. Smatra da je u njegovo vrijeme institucija halife nepravedna jer nema ljudi koji bi tu
funkciju časno obnašali.

Borio se protiv vjerovanja u sudbinu, objašnjavajući da ono nije u duhu islama. Želio je da svojim djelima utječe na
obrazovanje bosanskih muslimana pa je po nekom svom prijatelju poslao iz Pariza svoja djela da se prevedu i objave
kod nas, ali do toga nije došlo. Jedino je u nekoliko nastavaka u Novom Beharu Velijudin Sadović donio nekoliko
citata iz njegovih djela.
Prema:Dr Fehim Nametak, Pregled stvaranja bh. muslimana na turskom jeziku, Sarajevo,1989, str 207-252
(R.Omeragic)

18