Na kraju stoljeća

uredio: Nathan P. Gardeis

Naslov izvornika:
At Century's End: Great Minds Reflect on Our Times
Edited by Nathan P. Gardels

ALTI Publishing
Copyright © 1995 New Perspectives Quarterly
 NA KRAJU STOLJEĆA
Razmišljanja velikih umova o svom vremenu
Predgovor:
Bill Moyers
Urednik:
Nathan P. Gardeis

Naklada Jesenski i Turk

Hrvatsko sociološko društvo
Zagreb, 1999.
 Sadržaj

Predgovor 9
Uvodna riječ 11

DUŠA SVJETSKOG PORETKA

Razmišljanja uoči 21. stoljeća

Aleksandar Solženjicin 17
Sudba religijske imaginacije
Czeslaw Milosz 27
Medijski Mongoli na kapijama Bagdada
Akbar S. Ahmed 35
Slabi bedemi popustljivog Zapada
Zbigniew Brzezinski 53
Čudne civilizacije
Samuel P. Huntington 65
Sjena koju baca naša budućnost
Ivan Illich 75

RAZLIČITOST I NACIONALIZAM NAKON HLADNOG RATA

Povratak Volksgeista: Nacionalizam, dobro i zlo

Isaiah Berlin 89
Protiv nacionalizma
Pierre Trudeau 103
Federalistički način
Carlos Fuentes 107
Granice samoodređenja
Felipe Gonzales 111
Srce Njemačke: Moderni tabu
Hans Jurgen Syberberg 115
Bosna i civilizacija dijetalne Cole
Bernard Henri-Levy 125
Nada i užas u Africi
Wole Soyinka 131
 Hinduski preporod
KS Naipaul 135
La Raza Cosmica u Americi
Ryzsard Kapuscinski 141
Revolt bogatih
Alvin i Heidi Toffler 155

KULTURNE STRUJE U POSLJEDNJEM MODERNOM STOLJEĆU

Zapad se pretvara u Istok na kraju povijesti

Octavio Paz 163
Šumska civilizacija: Drevni Japan pokazuje put postmodernizmu
Takeshi Umehara 173
Prazna srž Japana
Shuichi Kato 191
Nakon Utopije: Primitivno društvo budućnosti
Jean Baudrillard 207
Krhotine mozga
Oliver Stone 215
Povijest: Od pseudodogađaja do virtualne stvarnosti
Daniel J. Boorstin 223

KAKO SVIJET FUNKCIONIRA DANAS

Istočnoazijski način
Lee Kuan Yew 237
Adam Smith je bio u pravu
Michael Manley 251
Kapitalizam istočno i zapadno: Dijalog
Akio Morita i David Rockefeller 263
Izmorena nacija-država
Nelson Mandela 277
Uskogrudna nezainteresiranost za marginalne klase
Francois Mitterand 283
Kraj sezone lova u povijesti
Shimon Peres 287
ALTI Publishing zahvaljuje gospodinu Manuelu
Arangi iz Mexico Cityja na ideji o sastavljanju ove
knjige i na njegovoj velikodušnoj podršci u njezinu
ostvarivanju. Zahvaljujemo i Leili Conners, Beverly
Childers i Beth Seeley, osoblju časopisa NPQ. Bez
njih se ta ideja nikad ne bi našla na papiru.
 Predgovor

Svojedobno sam pisao časopisu New Perspectives Quarterly

da bih bio ponosan na radiju emitirati ono što oni štampaju. Danas je
to istina više nego ikad. Teško mi je razmišljati ako ga nemam pri
ruci. Osjećam da se približavamo Gettysburgu - trenutku istine -
zahvaljujući kvalitetnom novinarstvu kakvo pronosi NPQ.
Nekad su novine i časopisi okupljali ljude na glavnim trgovima.
Tako su poticali kulturu društvenog razgovora. Svrha im nije bila
samo prezentiranje i informiranje, već ukazivanje na problem, rasprava
o njemu i poticanje istrage. Kad štampa napusti tu ulogu, ona više ne
potiče ono što je američki filozof John Dewey nazvao "vitalnim
navikama" demokracije - "sposobnošću praćenja rasprave, shvaćanja
drukčijeg gledišta, proširivanja granica razumijevanja, raspravljanja
o drugim mogućim ciljevima".
Znam da su se vremena promijenila, pa se promijenilo i izdavaštvo.
Znam da je danas puno teže biti izdavač, uhvaćen između imperativa
zabave, koji se usađuje od kolijevke, i ekonomije opstanka koja može
pokopati dobra izdanja. No, treba nastaviti.
Da naš sustav nije u stanju riješiti temeljne probleme s kojima se
susrećemo, izvan je svake sumnje. Jedan od razloga leži u činjenici
da je javna rasprava postala verbalni ekvivalent rvanju u blatu.
Antropolog Marvin Harris kaže da napad na razum i objektivnost u
današnjoj Americi "ubrzano dostiže opseg križarskog rata". Amerika,
kaže on, "hitno treba reafirmirati princip putem kojeg će biti moguće
provesti analizu društvenog života koju će razumna ljudska bića
prepoznati kao istinitu, bez obzira na to radi li se o ženama ili
muškarcima, bijelcima ili crncima, hetero ili homoseksualcima,
Židovima ili uskrsnulim kršćanima." Nedostatak takvog razumijevanja
društvenog života "rastrgat će Ameriku u ime naših odvojenih
stvarnosti".
Kad se sve to uzme u obzir, ove pretpostavke i razvoj događaja
nagoviještaju katastrofalnu društvenu i političku paraliziranost.
 Ljudi žele znati što im se događa i što mogu učiniti s tim u vezi.
Gledajući Ameriku, vidite da milijuni ljudi nisu ravnodušni. Oni žele
razumjeti svijet koji ih okružuje i reagirat će na štampu koja stimulira
društvo bez podilaženja, društvo koje nadahnjuje ljude da prihvate
svoje dužnosti a da im ne drži prodike i da ih ne tiranizira i koja
računa na njihovu dobru stranu bez poliranja ružne stvarnosti ili
osuđivanja mana.
Tijekom godina, sada već i desetljeća, NPQ se držao tog puta
braneći tu temeljnu ideju. U njemu nije bilo rvanja u blatu.
Rezultati govore sami za sebe. Ova zbirka je poput šetnje kroz
godine koje su slijedile razdoblje hladnog rata u društvu s najvećim
umovima i najuglednijim govornicima.
NPQ je i dalje postavlja mjerila. Čitatelji će zasigurno biti nagrađeni.

Bill Moyers
 Uvodna riječ

"Afirmirati knjigu", rekao je povjesničar i knjižničar Kongresne

knjižnice Daniel J. Boorstin u svojem doprinosu ovom izdanju "znači
afirmirati izdržljivost civilizacije pred najezdom neminovnog".
Za Boorstina je knjiga protuteža slici, koja dominira ovim dobom
medija. Knjiga naše iskustvo, smatra on, ne procjenjuje prema
trenutnoj pojavnosti događaja, nego prema njihovoj dugotrajnoj
važnosti. Ona je utočište pred poplavom beznačajnog, pred svijetom
u kojem je više podataka nego značenja, više informacija nego znanja.
Ako se informacija sastoji od međusobno nepovezanih dijelova
iskustva, znanje je strukturirano: ono što nije bitno ili nije povezano,
vremenom se zanemaruje.
New Perspecties Quarterly (NPQ), iz kojeg je odabrana ova
zbirka eseja i intervjua, utemeljen je prije deset godina s upravo
ovakvim stavom kakav je iznio Daniel Boorstin. Naš moto (kao što
bi rekla poznata reklama za Club Med iz 1980.) je - NPQ je "protuteža
trivijalnosti". Po funkciji bliži knjizi nego časopisu, njegov je cilj
preuzeti poruke iz novina, ali ne zbog pukog prenošenja. U NPQ-u
se informacije povezuju i dovode u određenu perspektivu, promatraju
iz određenog kuta. Ispred svog vremena i slijedeći dugu krivulju
povijesti, eseji i intervjui objavljeni u NPQ-u postaju sve značajniji.
U određenom smislu NPQ i nije časopis. To je jedinstven dijalog
najvećih umova svijeta i najuglednijih sugovornika. Uređujemo ga u
holivudskom stilu - pronađemo bilo gdje na svijetu osobu koja može
stručno govoriti o određenoj temi i nemamo mira dok se to ne pojavi
na našim stranicama. Tematski pristup NPQ-a se sastoji u tome da
te umove usmjerimo na raspravu o našoj temi i njenoj povezanosti s
dubljim problemima civilizacije na kraju 20. stoljeća.
Nijedna druga publikacija ne spaja to na isti način i nema suradnike
kao što su Oliver Stone i Aleksandar Solženjicin, Richard Nixon i
Nelson Mandela. Nitko nema niz naslova poput: "Rasizam će uvijek
biti prisutan", "Nadmoć bez razloga", "Osvrt na Istok: konfucijski
 izazov zapadnom liberalizmu", "Ponovno ujedinjenje Japana",
"Postatlantski kapitalistički poredak" ili "Hrabra nova birokracija:
zdravstvena zaštita od kolijevke do groba."
Ideja za ovo izdanje u kojemu će se veliki mislioci obraćati jedni
drugima u vezi s istom temom rodila se, sasvim prikladno, u
drevnoj prijestolnici dijaloga Ateni. Stanley Sheinbaum - sada izdavač
NPQ-a, a nekada član Upravnog vijeća UCLA i povjerenik policije
Los Angelesa - i ja otputovali smo 1984. godine u Atenu intervjuirati
grčkog premijera Andreasa Papandreoua. U kafiću na trgu Kolonaki
je Sheinbaum, član poznatog Centra za proučavanje demokratskih
institucija, kojega je 1950. godine utemeljio predsjednik sveučilišta u
Chicagu Robert Maynard Hutchins, počeo kukati nad nedostatkom
ozbiljnog dijaloga o "velikim idejama", tako karakterističnim za
Hutchinsov znanstveni centar. U to je vrijeme Hutchins pod istim
krovom u mirnom kraju Santa Barbare sakupio velike mislioce svijeta
kako bi se pozabavili aktualnim problemima.
"Zašto ne pokrenemo časopis koje će okupiti najbolje umove
svijeta unutar jednih korica umjesto pod jednim krovom?", upitali
smo jedan drugog. Opijenog duplim espressom, Sheinbauma je ideja
očarala i smjesta se obvezao biti izdavač. Kad se vratio kući u
Kaliforniju, zajedno sa svojom ženom Betty, priznatom umjetnicom i
kolekcionarkom, uložio je novac u ono o čemu su razmišljali. Kako bi
financirali tu ideju, prodali su sliku Willema de Kooninga "Ružičasta
dama". Sve što se dogodilo kasnije rezultat je velikodušnosti njihova
duha. Ova knjiga zapravo mora biti posvećena njima, jer ju je
omogućila njihova predanost duhovnom. Naravno, velike su zasluge
Richarda Dennisa i ostalih članova Odbora NPQ-a.
Nakon deset godina, NPQ je, može se reći, uspio. Našu tjednu
kolumnu Globalno stajalište, koju distribuira Los Angeles Times
Syndicate, čita trideset milijuna čitatelja na petnaest jezika u
najprestižnijim svjetskim novinama kao što su La Stampa (Italija),
Le Figaro (Pariz), El Pais (Španjolska), Tages Anzeiger (Zürich),
De Volkskrant (Amsterdam), Berlingske Tidende (Copenhagen),
Die Presse (Beč), i ostalih europskih pa sve do Yomiuri Shimbun
(Japan), te Straits Times of Singapore u Aziji, O Estado de Sao
Paulo, Clarin (Buenos Aires), El Mercurio (Santiago), te Excel-
sior (Mexico City). Na Srednjem istoku objavljujemo u saudijskim
novinama Asharq-Al Awsat i Yedhiot Ahronot iz Tel Aviva, a redovito
nas preuzimaju novine poput International Herald Tribunea i većina,
regionalnih novina, od Los Angeles Timesa do Miami Heralda.
Takvim globalnim utjecajem stekli smo reputaciju "CNN-a tiskarskog
medija."
Pohvale kritičara stigle su sa raznih strana. Meksički romanopisac
Carlos Fuentes kaže da je "NPQ jedini centar u kojemu se cjelokupni
intelektualni svijet sastaje i raspravlja." Književni klub GBN izjavio
je da "NPQ postavlja pitanja o kojima drugi uopće ne razmišljaju. Da
bi se ona postavila, potrebna je izvanredna originalnost, pronicljivost
i raznolikost mišljenja". Henry Grunwald, izdavač časopisa Time
već dvadeset godina, nazvao je NPQ "beskrajno poticajnim i jednim
od malobrojnih izvora novih ideja." Media Guide pohvalio je NPQ
rekavši da je "jedan od intelektualno najatraktivnijih i najstimutalivnijih
izdanja u posljednje vrijeme... bez pompoznosti, uvijek oštar i
odlučan..." The Washington Post kaže da "NPQ ne traži ideološke
prednosti i ne glača oštre rubove. On predstavlja stvarno razmišljanje."
Po prvi put smo odlučili najvažnije radove objavljene u NPQ-u u
proteklom desetljeću okupiti u obliku knjige. Ukoliko ste već upoznati
s časopisom NPQ, zacijelo ćete pozdraviti izdanje u ovakvo trajnom
obliku koje odgovara trajnosti ovdje izraženih misli. Ako pak ne
poznate NPQ, ništa ga neće predstaviti bolje od ove knjige. Oba su
izdanja namijenjena onom rijetkom, a opet esencijalnom trenutku kad
odlučite sjesti pod svjetlo lampe za čitanje i razmisliti o vrtlogu
događaja koji nas nose našom kolektivnom sudbinom.

Nathan P. Gardels, izdavač

Los Angeles, studeni 1995.
DUŠA SVJETSKOG
PORETKA

Kao što nas rođendani podsjećaju na vlastitu smrtnost,

kraj desetljeća i stoljeća nudi nam predah; tada
razmišljamo o smjeru kretanja našeg društva, o kraju
milenija i svoje brige usmjeravamo ka sudbini civilizacije.
Kolikogod je materijalne ambicije u ovom svjetovnom
stoljeću skrivale, sudbina civilizacije je, kao što je
povjesničar Arnold Toynbee rekao, neodvojivo povezana
s religioznim predodžbama. Ako duhovna snaga i
razumijevanje postanka i sudbine potiču civilizaciju i nose
je ka novim visinama, nedostatak značenja vodi je ka
demoralizaciji i propadanju.
Prva dva suradnika u ovom dijelu - dobitnici Nobelove
nagrade Aleksandar Solženjicin i Czeslaw Milosz - govore
o tim problemima, izražavajući zabrinutost nad
nihilizmom koji je zavladao Zapadom zbog moderne
ekskomunikacije boga. Zrcaleći njihovu zabrinutost,
islamski učenjak Akbar S. Ahmed vidi islam kao sustav
vjerovanja koji se može oduprijeti krajnje bezbožnom
Zapadu koji, kako on kaže, udara na pobožne ljude putem
masovnih medija. Borba tih dvaju pogleda je, po mišljenju
Akbara Ahmeda, borba za dušu svjetskog poretka.
Zbigniew Brzezinski, nacionalni savjetnik za sigurnost
bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera,
udaljava se od svog uobičajenog geopolitičkog fokusa i
slaže se da Amerika lišena duha ne može voditi svijet.
Samuel P. Huntington, možda najpoznatiji mislilac poslije
hladnog rata, pokušava dokazati da je kraj američko -
sovjetskog sukoba oživio različite vrijednosti koje će često
biti čudne jedna drugoj u ovom globalnom selu.

I naposljetku, Ivan Illich, veliki mislilac i arheolog

modernih "čvrstih točaka", gleda na "ovo vrijeme koje
je izgubilo svoj putokaz" tijekom industrijske ere, trudeći
se baciti svjetlo na alternativne putove kojima se još nije
krenulo.
 Razmišljanja uoči 21. stoljeća

ALEKSANDAR SOLŽENJICIN

Renomirani autor knjige Arhipelag Gulag Aleksandar Solženjicin

vratio se u Rusiju 1994. godine, nakon gotovo dvadesetogodišnjeg
izbjeglištva u Americi.
Ovaj članak, priređen na temelju predavanja na Međunarodnoj
akademiji za filozofiju u Schaanu, na engleski je preveo Jermolaj
Solženjicin. U časopisu NPQ izdanje pod naslovom "Ekskomunikacija
boga."

MOSKVA

Kakva je uloga morala u politici i koji je njegov udio pravedan i

neophodan? Erasmus je politiku smatrao etičkom kategorijom i pozivao
je da javno istakne svoje etičke pobude. Naravno, to je bilo u 16.
stoljeću.
A tada smo se prosvijetlili pa smo do 18. stoljeća naučili od Johna
Locka da je moralna načela nepojmljivo primijeniti na državu i njena
djela. A političari, koji su tijekom povijesti tako često bili oslobođeni
tegobnog moralnog sputavanja, time su dobili i ponešto teorijske
potpore. Moralni su porivi kod državnika uvijek bili slabiji od političkih,
ali posljedice njihovih odluka danas su goleme.
Moralni kriterij koji se može primijeniti na ponašanje pojedinaca,
obitelji i užih krugova zasigurno se ne može jednostavno prenijeti na
ponašanje država i političara; ekvivalentnost nije moguća jer društveni
položaj, određeni trenutak i zadaci vladajućih struktura predstavljaju
svojevrsnu deformaciju. Međutim države vode političari, a oni su
obični ljudi čija djela imaju utjecaja na druge ljude. Štoviše, nestabilnost
političkog ponašanja je često odvojena od imperativa države. Stoga
se svi oni moralni zahtjevi koje smo nametnuli pojedincima, poput
razumijevanja razlike između poštenja i podlosti, istine i obmane,
 velikodušnosti i pohlepe, dobra i zla, moraju velikim dijelom primijeniti
na politiku država, vlada, parlamenata i političkih stranaka.
U biti, ako se država, stranka i društvena politika ne budu temeljile
na moralu, nema ni govora o budućnosti čovječanstva. I obratno:
ako se politika države ili ponašanje pojedinca rukovodi moralnim
kompasom, onda to nije samo ljudsko nego, na duge staze, i naj-
razboritije ponašanje.
U ruskom narodu taj koncept, koji se shvaća kao ideal kojemu
treba težiti i koji se izražava terminom "istina" (pravda) i frazom
"živjeti u skladu s istinom" (zhit' po pravde) nikad nije iskorijenjen.
Čak i na mračnom kraju 19. stoljeća ruski filozof Vladimir Solovjov
tvrdio je da su sa kršćanskog gledišta moral i političko djelovanje
usko povezani; političko djelovanje ne smije biti ništa doli služba
morala, dok politika rukovođena samo realizacijom interesa nema
nikakvog kršćanskog sadržaja.
Na žalost, danas su u mojoj domovini moralna načela izišla iz
upotrebe čak i više nego na Zapadu; prepoznajem svoju ranjivost
dok izričem takve osude. Nakon sedam desetljeća groznog pritiska
u bivšem Sovjetskom Savezu došlo je do iznenadne i sveopće slobode
djelovanja, a u okolnostima sveopćeg siromaštva, što je rezultiralo
time da su mnogi poneseni niz put besramnosti s neobuzdanim
usvajanjem najgorih crta ljudskog ponašanja. Ovdje treba napomenuti
da čistka u našem stoljeću nije birala nasumce, nego je bila usmjerena
na ljude s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama. I zato je
današnja Rusija tmurnija i okrutnija nego što bi to bila da je sve
jednostavno rezultat općih mana naše ljudske prirode.
No, nemojmo dijeliti zlu kob među državama i narodima - nju
dijelimo zajednički stojeći na kraju kršćanskog drugog tisućljeća.
Trebamo li stoga odbaciti ovaj termin -moral?

BENTHAMOVA ZAPOVIJED

Osamnaesto stoljeće ostavilo nam je pouku Jeremyja Benthama:

moral je ono što daje zadovoljstvo najvećem broju ljudi; čovjek nikad
ne traži ništa osim onoga što ide u prilog očuvanju njegove egzistencije.
A revnost kojom je civilizirani svijet prihvatio tako pogodan i
dragocjen savjet bila je zapanjujuća!
Hladna proračunatost poslovnih odnosa prihvaćena je kao normalno
ponašanje. Popustiti na neki način protivniku ili takmacu smatra se
neoprostivom pogreškom za stranu koja ima prednost u pogledu
društvenog položaja, moći ili bogatstva. Krajnje mjerilo svakog događaja,
djela ili namjere je isključivo pravno. Ono je zamišljeno kao prepreka
nemoralnom ponašanju, u čemu često i uspijeva, ali ponekad u obliku
"pravničkog realizma" omogućuje upravo takvo ponašanje.

NEOGRANIČEN NAPREDAK

Ljudsko znanje i sposobnosti se neprestano usavršavaju; one se

ne mogu i ne smiju zaustaviti. Od 18. stoljeća taj se proces ubrzavao
i postajao sve očitiji. Anne-Robert Turgot dao mu je zvonki naziv
progres, misleći pritom da će napredak, utemeljen na ekonomskom
razvitku, neminovno i izravno donijeti opće omekšanje ljudske naravi.
Ovaj zvučni naziv široko je prihvaćen; prerastao je u neku vrst
univerzalne i ponosne filozofije života: "Svakim danom sve više
napredujemo!" Obrazovano čovječanstvo je svoje nade spremno
položilo u progres. Ali nekako se dogodilo da nitko nije postavio pitanje:
"Napredak da, ali u čemu?" S oduševljenjem se pretpostavljalo da
će progres obuhvatiti sve vidove egzistencije i čovječanstvo u cijelosti.
Iz tog vatrenog optimizma Marx je, na primjer, zaključio da će nas
povijest odvesti do pravde bez Božje pomoći.
Vrijeme je prolazilo i pokazalo se da progres stvarno ide dalje,
čak i da zaprepašćujuće nadilazi očekivanja, ali da se to događa
samo na polju tehnologije, s posebnim uspjehom u području komfora
(hrane, pića, odjeće, te vojnih izuma). Jesu li ljudi bića komfora?
Creature comforniensis?
Progres se stvarno kretao nevjerojatno, ali je donio posljedice
koje prethodne generacije nisu mogle predvidjeti.
 KRIZA NAPRETKA

Prva sitnica koju smo previdjeli i tek nedavno otkrili je da se

progres ne može "događati" neograničeno unutar ograničenih
prirodnih bogatstava našeg planeta: prirodu treba poticati, a ne
pokoravati. Uspješno proždiremo okolinu koja nam je dodijeljena.
Pokazalo se da je druga pogrešna procjena ona koja se odnosi na
promjenu ljudske prirode - ona nije postala blaža kako se obećavalo.
A ono na što smo svi zaboravili je ljudska duša.
Dopustili smo svojim željama da nesmetano rastu, a sada ne znamo
kamo ih usmjeriti. Uz pomoć susretljivih reklamnih poduzetnika kuju
se neprestano nove želje, neke od njih sasvim neprirodne, a mi za
njima trčimo en masse, ne nalazeći ispunjenja. Niti ćemo ga ikad
naći.
Beskrajno gomilanje imovine? Ni to neće donijeti ispunjenje.
(Oštroumni pojedinci su još davno znali da materijalna dobra moraju
biti podređena drugim, višim principima, da moraju imati duhovnu
potvrdu, cilj. U protivnom, kao što je rekao Nikolaj Berdyajev, u
ljudski život unose rasulo, postajući oruđe lakomosti i ugnjetavanja.)
Moderni prijevoz širom je otvorio svijet ljudima na Zapadu. Čak i
bez njega suvremeni čovjek može iskočiti izvan granica svog
postojanja: putem očiju televizije prisutan je na svim stranama planeta
u isto vrijeme. Na kraju se ispostavlja da iz tog grčevitog ritma
tehnocentričnog progresa, iz tog mora površnih informacija i jeftinih
spektakla ljudska duša ne buja nego je sve plića, a duhovni život se
samo smanjuje. Sukladno s tim, naša kultura je sve siromašnija i
mračnija, bez obzira na to koliko se trudila prigušiti svoj pad dižući
buku zbog ispraznih novotarija. Kako se hrana, piće, odjeća i ostale
karakteristike osobnog komfora razvijaju, tako duhovni razvoj
prosječne osobe stagnira. Prezasićenost donosi nagrizajuću tugu srca;
osjećamo da vrtlog užitaka ne donosi zadovoljstvo i da nas ubrzo
može ugušiti.
Ne, ne može se sva nada polagati u znanost, tehnologiju ili
ekonomski napredak. Pobjeda tehnološke civilizacije je u nas ulila
duhovnu nesigurnost. Njezini darovi nas obogaćuju, ali i podjarmljuju.
Sve je interes - interese ne smijemo zanemariti - sve je borba za
materijalne stvari; ali unutarnji glas nam govori da smo izgubili nešto
čisto, plemenito i nježno. Ne vidimo svrhu.

VJEČITA PITANJA OSTAJU

Na nama je da prestanemo gledati na progres (kojega nitko i

ništa ne može zaustaviti) kao na struju neograničenog blaženstva i
da ga počnemo promatrati kao dar s visina namijenjen izuzetno
zamršenom iskušenju naše slobodne volje.
Kad se darovi poput npr. telefona i televizije neumjereno koriste,
fragmentiraju cjelinu našeg vremena, odvajajući nas od prirodnog
tijeka života. Jedna od posljedica dara produženog životnog vijeka je
i to da je starija generacija postala teret svojoj djeci. Ona je osuđena
na dugotrajnu samoću, na to da je napuste svi mili u dragi, te na
nenadoknadiv manjak radosti prenošenja iskustva na mlade.
Horizontalne veze između ljudi su također raskinute. Alijenacija i
apatija prema drugima očvrsnula je s prividnim komešanjem političkog
i društvenog života. Istrošeni u trčanju za materijalnim interesima,
ljudi nalaze samo golemu prazninu. (To je ono što je prouzročilo urlik
egzistencijalizma.) Jednostavno se ne smijemo opustiti u mehaničkom
protoku napretka; moramo težiti da ga ukrotimo u interesu ljudskog
duha; ne smijemo postati njegove puke igračke, već moramo tražiti i
širiti putove usmjeravanja njegove snage ka dobru.
Progres je shvaćen kao blistav i nepokolebljiv vektor, ali se
pokazao složenom i isprepletenom krivuljom koja nas je opet vratila
istim vječnim pitanjima - samo što se prije manje rastresenom i čvršće
povezanom čovječanstvu bilo lakše s njima suočiti.
Izgubili smo sklad s kojim smo stvoreni, unutarnji sklad našeg
duhovnog i fizičkog bića. Izgubili smo bistrinu duha koju smo
posjedovali u doba kad su koncepti Dobra i Zla tek trebali postati
predmetom ismijavanja. Odgurnuo ih je u stranu princip pola-pola.
O trenutnoj nemoći našeg duha, o našem intelektualnom neredu
ništa ne govori bolje od gubitka razumljivog i mirnog stava prema
smrti. Što je bogatstvo veće, jezivi strah od smrti u duši modernog
čovjeka je dublji. Taj masovni strah, nepoznat precima, rođenje iz
našeg nezasitnog, bučnog i užurbanog života. Čovjek je izgubio
shvaćanje sebe kao ograničene točke u svemiru, premda posjeduje
slobodnu volju. Počeo je razmišljati o sebi kao o centru svojeg
okruženja, ne prilagođujući sebe svijetu, nego svijet sebi. A tada,
naravno, pomisao na smrt postaje nepodnošljiva: to je uništenje cijelog
svemira jednim udarcem.
Odbivši priznati nepromjenjivu Višu Silu iznad nas, ispunili smo
svemir osobnim imperativima i iznenada je život postao uistinu
potresan.

NAKON HLADNOG RATA

Sredina 20. stoljeća je za sve nas bila zasjenjena oblakom nuklearne

prijetnje. Izgleda da je to izbrisalo sve životne poroke. Sve ostalo je
izgledalo nevažno: u svakom smo slučaju osuđeni, pa zašto ne bismo
živjeli kako nas je volja? Ta velika prijetnja nam je poslužila i u
zaustavljanju razvoja ljudskog duha i u odgađanju razmišljanja o smislu
našeg života.
Paradoksalno je, međutim, da je ta ista opasnost zapadnom
društvu privremeno dala neku vrst ujedinjenog smisla egzistencije:
oduprijeti se smrtonosnoj prijetnji komunizma. Nisu svi u potpunosti
razumjeli tu prijetnju niti je nepokolebljivost bila jednaka kod svih
zapadnjaka; bilo je malodušnih koji su lakomisleno podrivali
stanovište Zapada. Međutim, nadmoć odgovornih ljudi očuvala ga
je i omogućila pobjedu u bitkama za Berlin i Koreju, opstanak Grčke
i Portugala. (Usprkos tome u jednom su trenutku komunističke
poglavice mogle munjevito udariti, a da ne dočekaju nuklearni
odgovor. Sasvim je moguće da je samo hedonizam tih ostarjelih
poglavica odgađao izvršenje toga plana, sve dok ih predsjednik
Reagan nije izbacio iz kolosijeka novom, zavojitom i nesnosnom
trkom u naoružanju.)
I tako su na kraju 20. stoljeća izbili događaji, koje su očekivali
mnogi moji zemljaci, a koji su ljude na Zapadu zatekli: komunizam se
slomio zbog svoje urođene mane za održanjem i rđe nagomilane u
sebi. Srušio se nevjerojatnom brzinom, i to u mnogim zemljama u isto
vrijeme. Iznenada više nije bilo nuklearne opasnosti.
 A onda? Nekoliko kratkih mjeseci radosno olakšanje širilo se
svijetom (dok su neki oplakivali smrt zemaljske Utopije, socijalističkog
raja na Zemlji). Skončao je, ali planet se nekako nije smirio: izgleda
da čak učestalije nešto plane tu ili eksplodira tamo; ni skupljanje
mirovnih snaga Ujedinjenih naroda nije više lak zadatak.
Osim toga, komunizam je daleko od mrtvog na području bivšeg
Sovjetskog Saveza. U nekim republikama su njegove institucionalne
strukture preživjele, dok su u svima njima komunistički kadrovi ostali
u pričuvi, a njegovi korijeni u svijesti i svakodnevnom životu ljudi.
U isto vrijeme pojavili su se novi, ružni čirevi: na primjer, kapitalizam
u začetku, povezan s neproduktivnim, neuljuđenim i odbojnim oblicima
ponašanja, te pljačkom nacionalnog dobra kakvu Zapad nije vidio.
To je nespremnu i nezaštićenu svjetinu dovelo do nostalgije za prošlom
"jednakosti u siromaštvu".
Iako je svjetovni ideal socijalizma-komunizma propao, pitanja koja
je trebao riješiti ostaju: drsko iskorištavanje društvenih prednosti i
pretjerana moć novca, koji često usmjeravaju sam tijek događaja.
Ako globalna lekcija 20. stoljeća nije poslužila kao ljekovito cjepivo,
onda se golemi crveni vihor može u cijelosti ponoviti.
Hladni rat je gotov, ali problemi modernog života su se pokazali
neizmjerno složenijima od onih koji su se dosad uklapali u dvije
dimenzije političke sfere. Prijašnja kriza smisla života i prijašnji duhovni
vakuum (koji se za nuklearne krize čak i produbio zbog nemara) sve
se više ističu. U eri ravnoteže nuklearne prijetnje taj je vakuum
nekako bio zamagljen iluzijom postignute stabilnosti, koja se pokazala
samo prolaznom. No, sada se staro neumoljivo pitanje sve jasnije
nazire: što nam je cilj?

UOČI 21. STOLJEĆA

Danas se približavamo simboličnoj granici između stoljeća, štoviše

tisućljeća: dijeli nas manje od četiri godine od tog značajnog spajanja,
koje će u nehajnom duhu modernih vremena biti proglašeno godinu
ranije, ne čekajući 2001. godinu.
Tko od nas ne želi dočekati taj svečani prijelaz s ushitom i nabujalom
nadom? Mnogi su tako pozdravljali 20. stoljeće kao stoljeće uznesenog
 uma, ni u snu ne zamišljajući kanibalske užase koje će donijeti. Samo
je Dostojevski, izgleda, predvidio dolazak totalitarizma.
Ovo stoljeće nije svjedok porasta morala. Dapače, uništavanja
su poprimila nezapamćen obim, kultura je naglo popustila, a ljudski
duh je opao. (Premda je zapravo 19. stoljeće pripremilo teren za te
posljedice). Pa s kakvim mi to razlogom očekujemo da će 21. stoljeće,
puno prvoklasnog naoružanja, biti dobrohotnije prema nama?
Osim toga, tu je još i uništenje okoliša. I eksplozija svjetskog
stanovništva. I golemi problem Trećeg svijeta, koji se još uvijek tako
naziva zahvaljujući potpuno neprikladnoj generalizaciji. On čini četiri
petine modernog čovječanstva, a uskoro će sačinjavati pet šestina,
postajući tako najvažnija komponenta novog stoljeća. Gušeći se u
siromaštvu i bijedi, on će uskoro, bez sumnje, predočavati sve veću
listu zahtjeva razvijenim državama. (O takvim stvarima se razmišljalo
još u svitanje sovjetskog komunizma. Malo je poznato, na primjer, da
je 1921. tatarski nacionalist i komunist Sultan Gallev pozivao na
stvaranje internacionale kolonijalnih i polukolonijalnih država i na
uspostavu njezine diktature nad razvijenim industrijaliziranim
državama.)
Danas, gledajući rijeku izbjeglica koje naviru preko svih europskih
granica, teško da Zapad na sebe ne gleda kao na neku vrst utvrde:
trenutno sigurnu, ali očigledno opkoljenu. U budućnosti pak, rastuća
ekološka kriza može promijeniti klimatske zone, dovodeći do nestašice
svježe vode i odgovarajuće zemlje na mjestima gdje je toga bilo u
obilju. Ovo za uzvrat može prouzročiti nove, prijeteće sukobe na
planetu - ratove za opstanak.
Pred Zapad se stoga postavlja složeno djelo uspostavljanja
ravnoteže: održati puno poštovanje prema dragocjenom pluralizmu
svjetskih kultura i potrazi za raznim društvenim rješenjima, a istodobno
ne izgubiti iz vida svoje vlastite vrijednosti, svoju povijesno jedinstvenu
stabilnost građanskog života - teško stečenu stabilnost koja jamči
neovisnost i prostor svakom građaninu.
 SAMOKONTROLA

Došlo je vrijeme da hitno ograničimo svoje prohtjeve. Teško je

primijeniti žrtvovanje i samoprijegor na sebe zato što smo u političkom,
javnom i privatnom životu već davno zlatni ključ samoobuzdavanja
bacili na dno oceana. No, kontroliranje samoga sebe je fundamentalni
i najvažniji cilj čovjeka koji je stekao svoju slobodu. I zacijelo
najsigurniji put ka njezinu postizanju. Ne smijemo čekati da nas vanjski
događaju jako pritisnu ili čak sruše; moramo zauzeti pomirbeni stav i
razboritom samokontrolom naučiti prihvaćati neizbježni tok događaja.
Samo naša savjest i oni bliski nama znaju koliko odstupamo od tog
pravila. Odstupanje stranaka i vlada je svima jasno vidljivo.
Kad se konferencija predstavnika alarmiranih država sastane
povodom nedvojbene i neminovne prijetnje okolišu i atmosferi planeta
(na Konferenciji o Zemlji u Rio da Janeiru 1991. godine), velike sile,
koje iskorištavaju tek nešto manje od polovine trenutno dostupnih
planetarnih resursa i koje emitiraju polovinu zagađenja, insistiraju da
se zbog njihovih trenutnih interesa smanje zahtjevi međunarodnog
sporazuma. Kao da i oni ne žive na istom planetu. Druge vodeće
države vrište zbog toga što moraju izvršiti čak i tako reducirane
zahtjeve. Na taj način u ekonomskoj utrci trujemo sami sebe.
Slično je i raspad SSSR-a duž lažnih lenjinovskih granica donio
izvanredne primjere novorođenih tvorevina koje, u ostvarivanju
maštanja o velikoj moći, nasrću okupirati prostrana područja koja su
im povijesno i etnički strana, područja koja nastanjuju deseci tisuća,
a katkad i milijuni etnički različitih ljudi. Pritom ne razmišljaju o
budućnosti, neoprezno zaboravljajući da otimanje nikad nikome nije
donijelo dobra.
Podrazumijeva se da primjena principa ograničavanja na grupe,
profesije, stranke ili čitave države donosi teška pitanja koja brojčano
premašuju poznate odgovore. Tako gledano, sve obveze koje vode
žrtvovanju i samoprijegoru bit će odbojne mnoštvu ljudi koji su ih
nespremni prihvatiti. (Čak će i osobna samokontrola potrošača
posvuda imati posljedice po proizvođače.)
Pa ipak, ukoliko ne naučimo čvrsto ograničiti svoje želje i zahtjeve,
te vlastite interese podrediti moralnim kriterijima, mi ljudi ćemo
jednostavno biti rastrgani kada najgore strane ljudske prirode pokažu
svoje zube. Na to su mnogo puta ukazivali razni mislioci (citirat ću
velikog ruskog filozofa 20. stoljeća, Nikolaja Loskog): "Ukoliko ličnost
nije usmjerena ka vrijednostima većim od sebe same, tada je
neminovno preuzimaju pokvarenost i trulež". Ili, ako mi dopustite da
izrazim vlastitu primjedbu: istinsko duhovno zadovoljstvo možemo
iskusiti ne grabljenjem, nego odbijajući grabiti. Drugim riječima:
samoograničavanjem.
Danas nam samokontrola izgleda kao nešto sasvim neprihvatljivo,
sputavajuće, čak odbojno, jer smo tijekom stoljeća postali nenaviknuti
na ono što je našim precima bila navika rođena iz nužde. Oni su
živjeli s daleko većim izvanjskim ograničenjima i s još manjim
mogućnostima. Tek se u ovom stoljeću pred čovječanstvo postavila
u cijelosti važnost samokontrole. Ipak, uzevši u obzir čak i razne
međusobne veze koje postoje u suvremenom životu, opet je samo
samoprijegor onaj kojim, premda teškim naporom, možemo postupno
izliječiti naš ekonomski i politički život.
Danas nema tako mnogo onih koji će spremno primijeniti ovaj
princip. Međutim, s porastom složenih posljedica našeg suvremenog
doba kontrolirati sebe postaje jedini sigurni put ka očuvanju sviju
nas. Pomaže i vraćanje svijesti o Sveukupnoj i Višoj Vlasti iznad nas
- i za sve nas zaboravljen osjećaj poniznosti pred ovom biti. Samo je
jedan istinski Progres: zbroj duhovnog progresa svake individue,
stupnja samousavršavanja tijekom njezina života.
Nedavno su nas zabavljali naivnom bajkom o sretnom dolasku
"kraja povijesti", o preplavljenosti pobjede opće demokratske sreće;
navodno je postignut konačni globalni sporazum. No svi mi vidimo i
osjećamo da dolazi nešto sasvim drugačije, nešto novo i možda sasvim
nemilo. Ne, mir se ne obećava spustiti na naš planet i neće nam biti
podaren tako lako.
A opet, zasigurno nismo iskusili iskušenja 20. stoljeća uzalud.
Nadajmo se: naposljetku svi smo se prekalili na ovim iskušenjima i
naša teško stečena čvrstoća će se na neki način prenijeti budućim
generacijama.
 Sudba religijske imaginacije

CZESLAW MILOSZ

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980, poljski pjesnik

Czeslaw Milosz je autor Zarobljena uma i Nedostižne zemlje.
U ovom eseju Milosz razmatra povijesne tenzije između religijske
imaginacije i znanstvene inovacije.

BERKELEY

Kako prodrijeti u zbivanja u glavama naših suvremenika? Možemo

znati njihova razmišljanja, uvjerenja, vjerovanja, sve što iskazuju putem
jezika. No, jezik nije sasvim pouzdan zato što obično zaostaje za
mentalnim pretvorbama koje se događaju na dubljem stupnju - za
prilagodbama uma promjenjivom svijetu, koje nisu sasvim svjesne.
Uvijek sam bio fasciniran sudbinom religije u našem stoljeću;
mnogo manje, međutim, onim što vjernici ili nevjernici kažu, jer je
mnogo više toga iza njihovih objava no što se može pretpostaviti.
Pretpostavljam da svi mi koji živimo u istoj epohi nosimo u glavama
sustav predodžbi o svemiru i čovjekovu mjestu u njemu. One nam
mogu razjasniti religijsku imaginaciju, sadašnju i prošlu. Religijska
imaginacija danas ne može biti ista kao za Danteova vremena, ali se
isto tako mora razlikovati od one od prije sto ili stopedeset godina.
Na svijest o toj činjenici upućuju nas određeni vanjski znakovi; na
primjer, odlazeći u crkvu ne očekujemo slušati propovijed o patnjama
prokletih u paklu, među vatrom i sumporom, mada je to nekoć bilo
uobičajeno. Takvih vanjskih znakova je, međutim, malo; jezik teologa
i svećenika vjerojatno je u određenom protuslovlju s neformuliranim
predodžbama vjernika.
Pristup religijskoj predodžbi modernog čovjeka moguć je samo
indirektno, putem promjenjivih oblika jezika, te umjetnosti i glazbe.
Pretpostavimo da su sva ostvarenja ljudskog uma iz nekog razdoblja
 povezana u zajednički episteme, tako da smo, gledajući sliku ili
slušajući muzičku kompoziciju, u stanju datirati je poprilično precizno.
Bilo koji ouvre nije tako izoliran otok kao što se čini. Naprotiv,
podzemna veza ujedinjuje, na primjer, Beckettovo očajničko viđenje
ljudskog stanja i religijski fundamentalizam današnjice, iako oni
naizgled nemaju ništa zajedničko. Otuda poznati fenomen "šupljog"
propovijedanja i pisanja, koje podsjeća na školjku iz koje je pobjegao
život.
Znanstvena revolucija postupno je pokapala religijsku imagi-
naciju. Kopernikanski udarac, koji je preokrenuo centralnu poziciju
zemlje, bio je prvi, a onda je Newton predstavio ideju vječnog
prostora i vremena koji se protežu unedogled. Nova kozmologija je
pobjedonosno zamijenila staru, utemeljenu na povlaštenom mjestu
čovjeka stvorenom prema Božjoj slici i prilici i koji je sačuvan kroz
tu sličnost, tj. putem inkarnacije. Nova kozmologija je u određenom
smislu rastopila čovjeka u beskrajnosti galaksija, gdje je postao tek
mrlja koja si arogantno dodjeljuje izuzetnu ulogu. Još se destruktivnijom
pokazala znanost o živim bićima. Za Descartesa su životinje bile
živući strojevi; stoga se barijera između njih i ljudi, prožetih
besmrtnom dušom, još uvijek održala. Da bi se ukinula ta barijera,
bila je potrebna teorija evolucije, a Crkva je odmah osjetila opasnost.
(Ako je vjerovati anegdotama, Darwin je oklijevao s objavljivanjem
Porijekla vrsta zbog molbi svoje pobožne žene.) Nakon što se
razlika između "nižih" vrsta i čovjeka zamutila, pojavila su se mračna
pitanja moralnog poretka. Ako je sve živo podvrgnuto određenim
zakonima, među inim zakonu o održanju najsnažnijih, onda se isti
zakon primjenjuje i na borbu između ljudi (klasa ili naroda), a suze
moralista ili humanista su uzaludne.
Moguće je da je zločin genocida, karakterističan za naše stoljeće
popratno djelovanje gledišta o čovjeku kao biološkom entitetu koje
se može žrtvovati isto tako kao bezbroj živih bića koje Priroda uništi
svake sekunde. S druge strane, neka nas pitanja vode na suprotnu
stranu: ako smo tako usko vezani sa životinjama, koje su uistinu naša
braća, ne bi li čovjek u svom stalnom protestu protiv patnje, u Jobovoj
tužaljci, trebao govoriti u ime svih stvorenja? Ona pate, umiru, a ipak
ne primaju nikakvu odštetu. Zar je pošteno pretpostaviti da bi ju samo
čovjek mogao dobiti?
 Napredak znanosti stvorio je čudnu podjelu u obrazovanju mladih.
U školi ih uče empirijskom razmišljanju, te mladi dobivaju manje ili
više suvislu sliku o svijetu kojim vlada lanac materijalnih uzroka i
posljedica. Kad iziđu na ulicu, okruženi su tehnološkim proizvodima
koji primjenjuju znanstvena otkrića i tako potvrđuju autoritet
znanstvenih metoda. Usprkos tome, većina tih učenika pripada, barem
nominalno, nekoj vjeri, i nekako moraju uskladiti dvije suprotstavljajuće
tvrdnje o strukturi stvarnosti, osim ako se a to se događa sve češće
- ne odluči za znanstvenu varijantu. Neki zagovornici religije ulaze u
rasprave sa znanstvenicima i preispituju njihove teorije: suprotstavljajući
se, na primjer, teoriji evolucije. Unatoč tome, opće je uvjerenje
drugačije: uvjerava nas da znanost i religija ne mogu biti u sukobu,
jer je religija stvar vjere, a ne činjenica. Nažalost, potreba za
koherentnošću nam je urođena, pa je teško održati misao u stalnom
pokretu na dva različita kolosijeka.
Pa ipak se nitko ne bi usudio najaviti kraj religije ili kraj kršćanstva.
Takva su predviđanja zvučala naoko uvjerljiva u 19. stoljeću kada je
pozitivist Auguste Comte otišao čak tako daleko da postavlja temelj
za "znanstvenu crkvu". Broj onih koji odlaze u crkvu može fluktuirati,
od vrlo velikog u katoličkim zemljama poput Poljske, Irske i Italije do
vrlo malog broja u katoličkoj Francuskoj i protestantskoj Švedskoj,
ali gubici na nekim krajevima svijeta se kompenziraju žarom novih
kongregacija u Africi ili Latinskoj Americi. Putovanja pape Ivana
Pavla II i gomile koje on privlači trebale bi skepticima dati materijala
za razmišljanje. Također je vrijedno spomena da se ljudi u tehnološki
orijentiranoj Americi u nadmoćnoj većini smatraju religioznima -
kršćanima, Židovima ili pripadnicima neke azijske vjere, npr. budizma.
Ponovno buđenje pravoslavne crkve u Rusiji, nakon proganjanja koje
po svojoj okrutnosti premašuje sve znano u povijesti kršćanstva, još
je jedan znak trajnosti ljudskih potreba.
Očigledno je da agresija znanosti na religijsku imaginaciju, mada
neupitna, predstavlja samo dio problema. Čini mi se da usporedbom
naših razmišljanja s onima 18. stoljeća možemo dobiti natuknice o
tome kako izbjeći simplifikaciju. To stoljeće je nazvano dobom
racionalizma, a naša znanstveno-tehnološka civilizacija vodi porijeklo
od temeljnih postavki mislioca i znanstvenika upravo tog vremena.
 Premda može izgledati da govoreći o načinu na koji su ljudi onda
živjeli postajemo žrtve sklonosti da naše navike projiciramo u prošlost,
treba nas iznenaditi optimizam tog stoljeća, za razliku od pesimizma
koji prevladava danas, a kojega nismo uvijek svjesni upravo zato što
toliko opsjeda naše misli.
Ljudski um približio se preobilju postojećih pojava sa povjerenjem
u svoju neograničenu moć zato što mu je Bog dodijelio zadatak
otkrivanja čudesa Njegovog stvaranja. U tom smislu, bio je to
pobožni racionalizam. Isaac Newton bio je krajnje pobožan čovjek.
Carolus Linnaeus, veliki švedski botaničar koji je izumio klasifikaciju
vrsta započeo je svoju Systema Naturae citatom iz Psalma (na
latinskom): "O Jahve! Kako su raznolika tvoja djela! U mudrosti si ih
stvorio: i zemlja je puna tvojih blaga!" Danas postoji sklonost ka
sumnjičenju znanstvenika iz doba racionalizma zbog njihove
dvostrukosti, zbog korištenja svog vjerovanja u božanstvo za
prikrivanje svoje u biti materijalističke filozofije. No, atmosfera koja
prevladava njihovim pisanjem i posebni stil likovne i glazbene
umjetnosti, te arhitektura tog razdoblja govore suprotno.
Zajednička ideja svih tih rukotvorina je red. Bog je uspostavio
nepromjenjive zakone o kretanju planeta, rastu vegetacije, radu
životinjskog organizma, a život čovjeka na zemlji je promišljeno
usklađen sa univerzalnim ritmom. Izgleda da neke ideje, poput ideje
neotuđivog prava svakog čovjeka, podrazumijevaju stabilnost unutar
promjenjivih formi društvene egzistencije. Episteme 18. stoljeća,
utemeljen na poretku, najbolje je izražen u glazbi. Vjerujem da je kraj
najbolje glazbe bio oko 1800. Oni koji se ne slažu moraju, u svakom
slučaju, priznati da negdje u to doba glazba poprima drugi smjer.
Nemojmo zaboraviti da su se u 18. stoljeću u nekoliko država
pojavili pijetetski pokreti i potrage za duhovnim putem slobodnih
masonskih loža (poput lože u Mozartovoj Čarobnoj flauti), od kojih
su se neke nazivale "mističnim". Bilo je to i doba mističnih pisaca -
Claude de Saint-Martina, Emanuela Swedenborga, Williama Blakea.
Da li puno značenje znanstvene revolucije još uvijek nije bilo shvaćeno
(ili su ga shvatili i borili se protiv njega, kao u Blakeovoj borbi protiv
paklenog trojstva Bacona, Newtona i Locka)? Kako god bilo,
uspoređujući našu sudbinu s onom naših predaka, možemo izvući
pouku o istodobnom postojanju mnogih trendova i sklonosti u
određenom razdoblju. Sljedeće 19. stoljeće, rasplamsat će neke
tendencije prethodnog i razraditi ono što možemo nazvati znanstveni
Weltanschauung, koji je u biti poprilično daleko od harmoničnih vizija
ranijih znanstvenika. Destrukcija vrijednosti navest će Friedricha
Nietzschea da najavi dolazak "europskog nihilizma", pri čemu mu se
ne može osporiti dar predviđanja.
I danas su mnoge struje, u porastu ili padu, istodobno na djelu; u
nekim je domenama utjecaj 19. stoljeća dosegnuo vrhunac, dok u
nekima izgleda opada. Svaki je književni kritičar upoznat sa izrazima
očaja, izrugivanja i sveopćeg besmisla koje opisuju pjesnici i
romanopisci.
Oni su bivši učenici naučeni razmišljati o svijetu i ljudskom životu
u okvirima znanosti koja, međutim, ne nudi ništa pozitivno u sferi
vrijednosti. Eminentni pjesnici ovog doba su očajni nihilisti, koji možda
zaslužuju priznanje zbog svoje iskrenosti. Imenovat ću nekoliko:
Gottfried Benn, Samuel Beckett, Philip Larkin. Zagonetno velik broj
pjesnika i slikara koji su postali marksisti objašnjiv je njihovom
potrebom za smislom, koji su našli u svojoj vjeri u komunizam kao
svjetsko spasenje: Paul Eluard, Pablo Neruda, Rafael Alberti, Pablo
Picasso i puno, puno ostalih. Sudeći po književnosti i umjetnosti,
individualno postojanje ljudskog bića je apsurdno i lišeno bilo kakve
opravdanosti zato što je život na zemlji nastao ne odlukom božanstva,
nego pukom slučajnošću. Sada, nakon raspada komunizma, možemo
očekivati intenziviranje osjećaja uzaludnosti koji ide uz lakomo
potrošaštvo.
U takvom škripcu ljudi se mogu okrenuti religiji prvenstveno zato
što tragaju za moralnim poretkom. U ovom pogledu je promjena
naglaska u učenjima Katoličke crkve izuzetno važna. Prije sto ili
stopedeset godina glavna tema obreda bio je spas duše; posljednjih
desetljeća sve više slušamo o čovjekovu sudjelovanju u društvu, često
do te mjere da je gorljivost svećenstva usmjerena prvenstveno ka
raznim socijalnim problemima kao što su emancipacija siromašnih,
nacionalna neovisnost ili opsesivna kampanja protiv pobačaja. Religija,
koja je tradicionalno bila usmjerena vertikalno, postaje horizontalna,
vjerojatno zato što joj nedostaju predodžbe koje utemeljuju kršćansku
 metafiziku. Pa opet, horizontalna orijentacija često čini riječi
propovjednika praznima, jer ih čini ljudima koji su previše društveno
angažirani da bi istovremeno mogli biti ljudi kontemplacije i vjere.
Religija kao društvena institucija nije identična dubokom duhovnom
životu, pa može čak i prosperirati u vremenu u kojem nedostaje takva
života. Osnovno pitanje s kojim se danas suočavamo je: postoje li
indikacije da bi religiozna predodžba, poharana agresijom znanosti
19. stoljeća, mogla oživjeti? Preobrazbe mentaliteta, svojstvene danom
trenutku u povijesti, su često spore, te je čak i sad, na samom kraju
stoljeća, teško razmrsiti isprepletena kretanja, često suprotna jedno
drugom.
A mi nismo na istoj točci, kao recimo, 1900 godine.
Bio bih oprezan u spajanju svih onih koji pozdravljaju novu fiziku
kao početak ere obnovljene harmonije - poput Fritjof Caprine Tao
fizike (što je, naposljetku, tao ako ne shvaćanje svemira kao sklada?)
Još sam ciničniji kad u djelu biokemičara Jacquesa Monoda Prilika
i potreba naiđem na očajničku tvrdnju o jednosmjernom putu na koji
nas je znanost usmjerila: "Scijentizam 19. stoljeća je pred sobom
vidio stazu za koju je mislio da nepogrešivo vodi do empirijskog
vrhunca čovječanstva, dok je ono što se danas otvara pred nama
bezdan mraka." Mislim da je Jacques Monod pisao tužaljku nad
stavovima prošlosti, dok znanost opet stoji pred zapanjujućim,
čudesnim prizorom neslućene složenosti, a za ovu promjenu
orijentacija odgovorna je upravo nova fizika. Naposljetku, William
Blake je bio u pravu kad je poricao Newtonov apsolutni prostor i
vrijeme. On bi zacijelo pozdravio Einsteinovu relativnost kao otkriće
koje oslobađa ljudski duh od teških slika ništavila, koje je potpuno
"objektivno" i na taj način istrgnuto iz ljudskog uma. Tako shvaćen
svemir bio je za Blakea "Ulrova zemlja", carstvo smrti u kojemu su
sve stvari samo"prikaze", mrtve dovijeka. Kvantna teorija, neovisno
o zaključcima proizvedenim iz nje, je antiredukcijska, zato što vraća
umu njegovu ulogu su-tvorca u strukturi stvarnosti. Ona, čovjeka
umjesto da ga omalovažava smatrajući ga kao samo jednom
beznačajnom mrljom u beskraju svemira, ponovno promatra kao
glavnog glumca u univerzalnoj drami - a to je vizija svojstvena svakoj
religiji (Blakeovoj Božanskoj humanosti, Kabali, Božjem zakonu
kršćana).
Za vjernika, poput mene, ključ misterije svemira je misterij čovjeka
- ne obrnuto; ili drugačije rečeno, svaki dio misterija je u funkciji
onog drugog. Entuzijazam znanstvenika 18. stoljeća koji su tragali za
objektivnim poretkom danas izgleda naivno, ali ipak na kraju stoljeća
osjećam nešto poput obnovljene nade. Jedna se mogućnost ne može
unaprijed isključiti: mogućnost da se znanost odvoji od redukcionizma
i krutog materijalnog scijentizma, ali ni mogućnost da to ni malo ne
pomogne religijskoj predodžbi. Znanost će možda istražiti svijet koji
će ponovo postati čudesan, ali će koristiti jezik dostupan javnosti i
nepretvoriv u vizualizaciju; nekoć je znanost bila dovoljno moćna da
privuče obraćenike svome mitu.
U tom slučaju će razne religijske denominacije postati sve
horizontalnije, zatvorene u lokalno ili nacionalno ili društveno
okruženje i udružene s političkim silama. Čini mi se da bi američki
fundamentalizam mogao biti primjer takva razvoja, a bojim se da
katolicizam u Poljskoj, mada po mnogim pitanjima različit, ima neke
komponente koje nagovješćuju sličnu budućnost. Ili da bacimo pogled
na Latinsku Ameriku? Irsku? Sudbinu šintoizma kao nacionalne
religije u Japanu? Sigurnije je ne davati procjene. Mnogo toga ovisi o
broju ozbiljnih religioznih mislilaca u svakoj zemlji - ne društvenih
reformatora religiozno orijentiranih - takvih svuda ima u obilju -
nego onih koji bi pokušali istraživati temeljne enigme Postojanja, u
postojećim uvjetima kada ponovo treba postaviti sve premise.
 Medijski Mongoli na kapijama Bagdada

AKBAR S. AHMED

Akbar S. Ahmed, pakistanski učenjak koji trenutno radi na Selwyn

Collegeu, Sveučilišta u Cambridgeu, autor je djela Otkrivajući islam
(Routledge) i nedavno izdanog djela Postmodernizam i islam
(Routledge, 1993), koji je duža verzija ovog eseja.

CAMBRIDGE

Politički kartograf oka vještog simplifikaciji, odbio bi nespretni

sustav svjetske klasifikacije koji još uvijek prevladava - Prvi, Drugi,
Treći svijet, Sjever-Jug, Istok-Zapad, itd. On bi kartu svijeta podijelio
devedesetih u dvije osnovne kategorije: civilizacije koje eksplodiraju
- protežu se, ekspandiraju, vrve znanstvenim idejama, ekonomskim
planovima, političkim ambicijama, kulturnim izrazom - i na one koje
se urušavaju, slamaju pod ekonomskom, političkom, te društvenom
krizom koja sprečava bilo kakav ozbiljan pokušaj značajnije inicijative.
Prvospomenute, iznad svega, pršte optimizmom, sa čvrsto uperenim
pogledom u budućnost; drugospomenute su pritisnute svojom
poviješću, tradicijom, "uvjerenjima", etničkom i religijskom mržnjom.
Zapadna, ili svjetska civilizacija - u biti G-7 - j e u ekspanziji;
većinski ostatak svijeta se urušava.
Ovaj ekspandirajuće-urušavajući svijet je tako smanjen široko
rasprostranjenim medijima koji definiraju našu postmodernističku eru,
tako međusobno povezan i tako klaustrofobičan, da je na ovom
planetu sve teže naći i lakat prostora. Svi gledamo jedni drugima u
lice. Dok ekspandirajući Zapad nastavlja dominacijom medija širiti
svoje kulturološke granice kako bi obuhvatio čitav svijet, tradicionalne
civilizacije će se u nekim krajevima oduprijeti, a u nekima prilagoditi
promjeni.
 U biti će samo jedna civilizacija - islam - ostati čvrsto na svom
putu. Samo muslimanski svijet, uravnotežen tako da i napreduje i
urušava se, nudi globalnu perspektivu moguće alternativne uloge na
svjetskoj pozornici. Tako je, izgleda, islam postavljen u sukob sa
Zapadom. Taj je sukob više od protuslovlja kultura, više od sukoba
rasa; to je sudar dvaju globalnih civilizacija koje potječu sa Istoka i
Zapada, to je otvorena borba između dva pristupa svijetu, između
dvije filozofije. U cilju otkrivanja glavnih gledišta dopušteno nam je
simplificirati, zaći ispod slojeva povijesti i mozaika kultura. Jedno se
gledište temelji na svjetovnom materijalizmu, drugo na vjeri; jedno je
potpuno odbacilo vjeru, drugo ju je postavilo u centar svog pogleda
na svijet.
Sukob između tradicionalno religioznih pravila islama i materi-
jalizma i znanstvenog nauka modernizma dugo je ključao, no izazov
koji predstavlja postmodernizam je presudan za konačnu sudbinu
islama.
U postmodernizmu muslimani poštuju duh tolerancije, optimizma
i nagon za samospoznajom, ali prepoznaju i opasnost koju on
predstavlja svojim cinizmom i ironijom. To je izazov vjeri i pobožnosti
koja leži u srži njihovog pogleda na svijet.
Pobožni muslimani znaju da je problem G-7 civilizacije praznina
na mjestu gdje bi trebalo biti srce - unutarnji vakuum, odsutnost
moralne filozofije. Ono što Zapadu daje njegovu dinamičnu energiju
je individualizam, želja za dominacijom, puki poriv za stjecanjem
materijalnih stvari putem filozofije potrošaštva po svaku cijenu,
gomilanje. Takva frenetična energija održava društvo u pokretu.
Nasuprot tome, strpljenje, odmjerenost i ravnoteža u islamu su
naglašeni. Žurba je djelo vraga, upozorio je Prorok. Ali postmoder-
nističko doba se temelji na brzini. Osobito cvjetaju mediji, zaraženi
brzinom, promjenama, vijestima. Neprestana buka, blještave boje i
neprestano promjenjive slike MTV kulture pozivaju i dodijavaju. Tišina,
uzdržanost i meditacija - koje zagovaraju sve velike religije - u
medijima se jednostavno ne potiču.
Stanovnici Afrike i južne Azije su zabljesnuti prizorima lagode i
izobilja iz serija poput Dallasa i Dinastije. No, oni nemaju pristupa
takvoj stvarnosti. Ti primamljivi prizori su, stoga, ništa drugo do opasne
 iluzije za većinu ljudi na ovom planetu. Oni ne mogu riješiti ništa; ali
mogu, putem zavisti i želje koju šire, pokvariti velik dio zadovoljstva,
strpljivost i ravnoteže - to su vrline tradicionalnih društava, koje više
nemaju moći utješiti ili ublažiti.
Ništa u povijesti nije tako plašilo muslimane kao zapadni mediji: ni
barut srednjeg vijeka, kojega su muslimani poput Babara vješto
koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju Mogulsku
dinastiju; ni vlakovi i telefon, koji su pripomogli njihovoj kolonizaciji u
prošlom stoljeću; čak ni zrakoplovi, koje su savladali ranije u ovom
stoljeću i osnovali nacionalne avionske kompanije. Zapadni mediji su
svuda i uvijek prisutni, nikad se ne odmaraju i ne dopuštaju predah.
Istražuju i napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema
slabosti i krhkosti.
Moćna medijska ofenziva je za muslimane složena: izgleda da se
ne mogu obraniti. Još gore, čini se da čak nisu u stanju shvatiti prirodu
i cilj agresije. Prazne prijetnje vođa ili uskogrudno cviljenje učenjaka
čini ih jadnima, poput pigmeja koji se svađaju među sobom dok je
moćni div od neprijatelja pred vratima.
Neizmjernu opasnost osjeća obični musliman. On je svjestan
potencijalnog opsega borbe i snaga koje su uperene protiv njega;
njegova je napetost još veća zato što ima tako malo vjere u svoje
vlastite vođe.
Mora da je bilo slično 1258. godine kada su se Mongoli okupljali
pred Bagdadom da zauvijek unište najveće arapsko carstvo. Ali dok
je Abbasids pretvoren u ruševine, su sagrađena druga, jednako važna
mjesta sa veličanstvenim zdanjima: Fatimidis u Egiptu, Umayads u
Španolskoj i kasnije Saffavids u Iranu, te Mughals u Indiji.
Ovoga će puta odluka biti konačna. Ako se islam pokori, nema
povratka.

MEDIJI SU MOĆ

Američki mediji su postigli ono što američki političari možda ne bi

mogli: svjetsku dominaciju Amerike. Hollywood je uspio tamo gdje
Pentagon nije. Veza između to dvoje vidljiva je iz činjenice da su
filmovi i obrambena oprema izvori najvećih izvoznih prihoda u
ekonomiji Amerike. J.R. Ewing je trijumfirao onako kako John Fos-
ter Dulles ne bi mogao ni sanjati. Svijet hipnotički fasciniran gleda
reprize američkih sapunica: ljudi diljem svijeta pitaju:"Tko je ustrijelio
J.R.-a?" u Dallasu ili "Tko je ubio Lauru Palmer?"u Twin Peaksu.
Američki san se pokazuje neodoljivim.
Odlazak komunizma i kolaps njegovih monolitnih državnih
struktura se općenito smatra najvećom pobjedom zapadnih medija.
Svojom neprestanom propagandom, mogućnošću izrugivanja i -
podsmijeha, zapadni mediji prodrli su duboko u komunistički svijet,
osuđujući ga na propast puno prije nego što su stigli Gorbačov i njegovi
nasljednici.
Muslimani pitaju: sada kad su zapadni mediji pomogli rušenje
komunizma, tko će im biti sljedeći protivnik? Nije teško pogoditi: islam.
Imamo ovdje tezu koju je potrebno istražiti: što je tradicionalnija religiozna
kultura u našoj eri medija, to su veći pritisci na nju da se preda.
Sve tradicionalne religije, bilo budističke, hinduističke, muslimanske
ili kršćanske, potiču pobožnost, kontemplaciju i misticizam. Nasuprot
tome, kao što sam ranije ukazao, cjelokupna agresija medija je
besramni zov za bukom, materijalizmom, potrošnjom i blague.
Zavodljivi oglasi, glamurozne zvijezde, sve odvlači misli od pobožnosti
i strogosti. Naposljetku, lišava čovjeka najosjetljivije krune -
dostojanstva. U bučnoj bespoštednosti i metežu postmodernog
shvaćanja dostojanstvo nije dopušteno nikome.
Pred takvim nemilosrdnim napadom ne može se više garantirati
čistoća prošlosti. Razumljivo je, stoga, zašto muslimani odbacuju
postmodernizam kao nihilizam i anarhiju.
Zapadni mediji, skloni su "one tamo" civilizacije prikazivati u
stereotipima. Islam se i dalje marginalizira i degradira. U sto sati
CNN-a ili nekog drugog izvještavanja, islam dobije možda deset
minuta, koje govori o muslimanima koji pale knjige ili iskazuju bijes u
prijetećim grupama. Hinduizam i budizam se prikazuju slikama
polugolih svetih duhovnika, koji meditiraju i koje popularni mediji
otpisuju kao egzotične relikte povijesti.
Ono što želim istaknuti je koncept medija kao moći, iskaza kulturne
superiornosti, produžetka političke prepirke, zapravo, glavnog igrača.
Putem medija ne samo da se može pobijediti oprečan stav već ga se,
uskraćujući mu pristup, može dovesti do nestanka. Prema tome, mediji
su jedno od najvažnijih oružja u arsenalu svake države. Ovo je najveća
pouka našeg vremena.
Dok mediji trijumfiraju na svjetskoj pozornici, osnovna jedinica
ljudske organizacije - obitelj - je u ozbiljnoj opasnosti u zapadnoj
civilizaciji. Jedna od glavnih rasprava koju muslimani imaju sa
suvremenom zapadnom kulturom odnosi se na raspadanje zapadne
obitelji, čija je autoritativna uloga u moralnom oblikovanju osobe
nagrižena medijskom invazijom kod kuće.
U islamskoj su obitelji cjelovitost, ujedinjenost i stabilnost ideal.
Muslimani vide kako pritisci potrošačke kulture Zapada - promiskuitet,
droge, velika očekivanja - uzimaju danak zapadnim brakovima, od
kojih se pola raspada. Boje se da će se taj pritisak sada prenijeti na
muslimanske domove. Boje se da je din (religija) u opasnosti da
bude sasvim podvrgnut duniji (svijetu). To bi bilo katastrofalno za
muslimanski koncept pravednog i uravnoteženog poretka.
Muslimanski roditelji problijede pred modernim zapadnim medijima
zbog njihove univerzalnosti, moći, prodornosti njihovih razornih slika
i zlobe i neprijateljstva prema islamu.
Televizijske slike koje su neprestano pred gledateljem su slike
parova koji vode ljubav, ljudi koji zadaju užasnu bol, raskomadanih
udova i utrobe, disjecta membra posvuda. Vidokazete koje prate
pop glazbu proizvode još bizarnije slike, od Madonne koja masturbira
do Michael Jacksonove pretvorbe u panteru.
Te slike brišu ostale, bilo da se radi o ozbiljnom dokumentarcu ili
lažnoj živahnosti talk-showa. Video-rekorderi su vrata stupice koja
vode ka najmračnijim, najizopačenijim slikama koje ljudi mogu izmisliti.
Sve i svašta je dostupno. Čak bi i Marquis de Sade bio zadovoljan
onime što bi tu pronašao. Ta nametanja nagrizaju najdublju strukturu
ravnoteže i autoriteta onoga što je krucijalno u svim civilizacijama -
obitelji - pridonoseći tako raspadanju autoriteta struktura Zapada,
koje su na udaru već dvije generacije.
Uzmimo, na primjer, Britaniju. Otac kod kuće, bobby na ulici,
učitelj u školi, te monarhija i političari u javnom životu, svi su predmeti
konstantnog medijskog ismijavanja. Na meti su osobito muškarci.
Biti muškarac na vlasti znači biti osumnjičen.
 Ljudi na vlasti su bili posebna meta intelektualne brigade marksista
bez mozga u prethodnoj generaciji. Mediji su nastavili nakon njih. Na
Zapadu su priče o političkoj korupciji u javnom životu, incestu kod
kuće, ritualnom sotonskom zlostavljanju u školama, i tako dalje,
okončale i ono malo poštovanja koje je ostalo prema vlasti. Na mjestu
starog ustroja je vakuum.
Ako je moć zapadnih medija diktirala dnevni red osamdesetih -
feminizam, homoseksualizam, AIDS, mi, u devedesetima već
raspravljeno o postfeminizmu, posthomoseksualnosti i postAIDS -u.
Mnoge pojave kojima islam nikada nije popustio, kao što su
zlouporaba alkohola i droga, sada se ponovo vrednuju na Zapadu.
Mnogi na Zapadu isto tako ponovo preispituju svoje stavove: razvod,
izazov roditeljskom autoritetu, marginalizaciju starijih, obavezno
seljenje zbog posla i problema koji se odnose na to. Sve je to pogubno
po obitelj. Opravdana pitanja koja muslimani postavljaju su sljedeća:
Zašto da ih vuku duž staze društvenog eksperimenta za koji znaju da
se razlikuje od njihove vizije društva? Zašto da poremete svoju
unutrašnju situaciju zbog privremenih vrijednosti, kolikogod nadmoćnih
u svom neposrednom i glamuroznom zovu?
Zašto je religija koja zagovara dobrotu, čistoću, toleranciju, učenje
i pobožnost tako neshvaćena i ponižavana? Mnoge od sadašnjih
stavova Zapada - nepoželjnost cigarete, droga, alkoholizma, te
promidžba obiteljskog života - islam je oduvijek zagovarao. Jihad
je u medijima postao prljava riječ koja predstavlja fizičku prijetnju
barbarske civilizacije. A ipak, ideja je plemenita i moćna. To je želja
za usavršavanjem sebe, da bi se postiglo poboljšanje i da bi se borilo
za bolje stvari. On je u opsegu tenisonovskih načela: boriti se, tražiti,
a ne uzmaknuti.

RAZBIJANJE MUSLIMANSKIH STEREOTIPA

Želim izbjeći ono što smatram sterilnom seksističkom i religioznom

polemikom o muslimanskim ženama. Ali, nalazim potrebnim usput
ukazati na potpuno netočan, negativan medijski stereotip o ženama
kao neživim objektima, koje pokorno izvršavaju potrebe svojih vlasnika
i gospodara, zaključane u mračnim domovima. Mislim da je taj stereotip
 djelomično odraz lošeg mišljenja, koje graniči sa mržnjom prema
ženama, a koja je u zapadnom društvu (inspiriranom drevnom
Grčkom) prisutna.
Potencijal žena u islamu je daleko superiorniji bilo čemu što nudi
Konfucije u Kini ili Aristotel u Grčkoj, ili što pokazuje hinduska ili
kršćanska civilizacija. Muslimanska žena je u obitelji središnja figura,
od donošenja odluka do rituala. Tamo gdje su jadne i praktički nemaju
nikakva prava, kao što je to u određenim plemenskim krajevima, to
treba pripisati muslimanskoj muškoj tiraniji, ne islamskom savjetu, i
to treba hitno ispraviti.
Znamo da je moderni politički život mnogih muslimanskih nacija
obogaćen doprinosima žena. Gospođica Gatimah Jinnah, sestra
utemeljitelja Pakistana, predvodila je najopasniji politički izazov vojnoj
diktaturi Ajub Khana 1960. godine Benazir Bhutto slijedila je isti
princip, izazivajući generala Ziju i uspjevši postati prva muslimanska
žena premijer, jedna od tek šačice ženskih premijera na svijetu do
tad. Begum Khalida Zia je 1991. nastavila tim putem postavši prvi
ženski premijer Bangladeša.
Muslimani se također suočavaju s dilemama u obrazovanju.
Daleko od obrazovanih učenjaka, u selima Azije, školstvo nailazi na
ozbiljne probleme. U dugim i intimnim razgovorima s ortodoksnim
religioznim učenjacima ovo mi je postalo jasno. Za njih vanjski svijet
naprosto ne postoji. Radovi Marxa ili Webera su nepoznati. Vjera i
ufanje su dovoljni za savladavanje svega. Ta izolacija daje
muslimanima neograničeno pouzdanje, ali isto tako predstavlja i
najopasniju prijetnju. A prijetnja se najoštrije osjeća u trenutku
shvaćanja da postoje i drugi, vanjski sustavi. To se prvo čulo u
tugaljivoj jadikovci Aurangzeba, mogulskog cara, svojemu tutoru. Car
je korio svog tutora što mu puni glavu najveličajnijim idejama
mogulskog carstva, a odbacuje europske kraljeve kao tričavu raju.
Ista pitanja se čuju danas među najpoštenijim i najinteligentnijim
ulemama, religioznim učenjacima.
Te dileme izazivaju strastvene odgovore. Postoji u nedavnoj
povijesti zanimljiva paralela koja ilustrira princip koji je potakao
muslimansku akciju protiv Salmana Rushdija. Prije sto godina napredni
europski imperijalizam susreo se sa muslimanskim otporom odlučnim
da obrani tradicionalni način života, od Sudana u Africi, do Swata u
Aziji. Slika koja ilustrira ovaj sukob je ona neukih plemenskih ljudi
koji zazivaju "Allah-u-Akbar" (Bog je najveći) i mašu mačevima
koje su blagoslovili posvećeni, nasrćući na europsko pješaštvo koje
ispaljuje najnovije smrtonosno oružje. Taj pokolj nije jače pomutio
muslimansku predanost vjeri.
Slika koja danas možda bolje simbolizira sukob Zapada i islama je
spaljivanje Rushdijeve knjige; to je suvremeni ekvivalent napadu iz
19. stoljeća. Ovoga puta su muslimani, još jednom uvjereni da
protestiraju protiv ataka na njihovo vjerovanje, vikali "Allah-u-Akbar",
mahali šibicama uz potporu starijih i marširali prema medijima koji su
čekali. Još se jednom najsuvremenija zapadna tehnologija susrela s
muslimanskom vjerom; još je jednom to bio masakr, ovog puta slike
muslimanstva na Zapadu. Opet smo svjedoci sudara dvaju sustava
koji se ne razumiju: monumentalnog prezira i arogancije na jednoj
strani, te slijepe vjere i bijesa na drugoj.

MUSLIMANSKA TJESKOBA

U prirodi je ovog složenog povijesnog susreta, pojačanog svakim

incidentom, da u muslimanima potiče nesposobnost da odgovore
staloženo i razumno. Ubijanje muslimana na Zapadnoj obali ili u
Kašmiru, prijetnje razaranjem njihovih džamija u Jeruzalemu ili indijskoj
Ayodhy gledaju se putem televizije diljem muslimanskog svijeta i
uzrokuju trenutni očaj i gnjev. Prijetnja džamijama ima duboke odjeke
u muslimanskoj povijesti. Ona u Jeruzalemu je nazvana po Umaru,
jednom od najvećih muslimana i vladara nakon Proroka, a ona u
Indiji po Babaru, utemeljitelju mogulske dinastije. Jedna je stara preko
tisuću godina, a druga gotovo pola tisućljeća.
Muslimani vide svoje živote uhvaćene u nepregledno veliku mrežu
nepovjerenja i nasilja. Odgovor na to su nedavna ubojstva muslimana
od strane drugih muslimana diljem svijeta - potpredsjednika vlade u
Kašmiru, imama u Belgiji, postarijeg pisca u Turskoj. Ona oslikavaju
nastojanje da se iznudi veća predanost zajednici, da se ljude dovede
do određene granice kako bi nestalo umjereno i razumno stajalište.
Ona isto tako oslikavaju očaj.
 Muslimani diljem svijeta navode primjere velikih nepravdi, naročito
u zemljama u kojima žive kao manjina. Te grupe čine velik postotak
ukupnog broja muslimana danas na svijetu. Njihovi problemi u tim
zemljama potječu iz njihove nemoći i kratkovidnosti u razmatranju
problema. Učestala ranjavanja i ubijanja dovela su muslimane do
očaja. Izgleda da država nema drugog odgovora do metka i pendreka.
Lord Acton bi prezirno primijetio; represija ima sklonost da kvari, a
apsolutna represija apsolutno kvari.
Međutim, ni muslimani sami nisu bezgrešni. Muslimanske vođe
ne uspijevaju nahraniti i odjenuti siromašne. Islam najnaglašenije govori
o najmanje privilegiranima, ali to, na žalost, u očima vođa ostaje
zapostavljeno područje; oni se više vole boriti protiv svojih protivnika.
Muslimanske vođe ne uspijevaju ni na još jednom važnom
području. Bilo bi dobro da onim muslimanima koji žive na Zapadu i
koji se bune protiv rasizma skrenu pažnju na njihova vlastita društva.
Pakistanci su godinama, na najbrutalniji način ubijali Pakistance zbog
rase u provinciji Sind; političke poruke su urezivane u stražnjice etničkih
protivnika. Kurde u Iraku su desetljećima napadala otrovnim plinom
i bombardirala njihova braća muslimani. Jadna i zanemarena sudbina
gotovo pola milijuna Bihara koji žive u najbjednijim kampovima u
Dhaki ostaje neriješena. Bihari, srozani na status stranih stvorenja,
ostaju pritom da su zakonski državljani Pakistana. Njihov grijeh bio
je vjera u islamski, ujedinjeni Pakistan. Nakon 1971. godine su u
Bangladeš na njih gledali kao na petu kolonu. Islamski Pakistan
oklijeva dati pravo boravka tim muslimanima - svojim zakonskim
građanima - a islamski Bangladeš jednako oklijeva prisvojiti ih, pa
tako njihovi životi ostaju privremeno obustavljeni u prljavštini i blatu
izbjegličkih kampova. Ideja ummaha (muslimanskog bratstva) je
odlična, ali nedovršena. Unatoč tome mislim da bi je muslimani trebali
slijediti sa više snage nego što to danas čine.
U ovom su razdoblju mnoge vođe i predsjednici vlada diljem
muslimanskog svijeta iskusile nasilan kraj (Sadat, Faisal, Mujib; u
Afganistanu ih je smaknuto toliko da ih se ne može ni imenovati).
Vješali su ih (Bhutto) ili raznosili u zrak (Zia). Ono što su muslimani
činili svojim vođama se poklapa s onim što su vođe činile svojim
muslimanskim sljedbenicima. Grozne more su, poput žiga, utisnute u
glave ljudi. Državna moć - vojska i policija - odgovorna je za pokolj
nedužnih seljaka, čak i čitavih gradova u Siriji, istočnom Pakistanu
(sada Bangladešu), u Iraku i Iranu. Osim toga, veliko, nezapamćenog
bogatstva od naftnih prihoda protraćeni su u nezapamćenom omjeru,
u nezapamćenom stilu. Prostitutke u Londonu, kazina na jugu
Francuske, rančevi u Sjedinjenim Državama i kuće u Švicarskoj
odnijele su novac koji je mogao otići na medicinsku skrb, obrazovanje
i zatrpavanje dubokog jaza između bogatih i siromašnih. U islamskim
zemljama novac od nafte stvorio je aroganciju među nekim
muslimanima koji njeguju osjećaj posebne sudbine namijenjene njihovoj
obitelji ili klanu. Te lakrdije dale su opravdano streljivo zapadnim
satiričarima koji se žele rugati muslimanima; postali su karikature
civilizacije. Obični muslimani se, dakle, imaju dobar razlog buniti.
Imaju pravo na to da se slijedi ideja pravedne i stabilne države.
Razmišljajući o mogućnostima 21. stoljeća, neki stručnjaci za Srednji
istok zaključuju da je nedostatak "civilnog društva" velika nevolja
muslimana. Represija i stagnacija - unatoč određenom rekordu u
trajanju nekih država - obilježavaju njihovo društvo. Odvjetnici i
novinari nisu u mogućnosti raditi slobodno, a poslovni ljudi djeluju u
ekonomiji koja se može zvati "socijalističkom" ili "kapitalističkom",
ali ju, u svakom slučaju, kontrolira država. Unatoč tome, slika nije
potpuno pesimistična. Kao što su britanski učenjaci primijetili, Egipat
se razvio i održao elemente civilnog društva i odvajanje moći unutar
države unatoč dugoj tradiciji autoritarizma - od faraona, preko
Muhameda Alija i Cromera, do Nassera i Sadata.

MUSLIMANSKI ODGOVOR

Izgleda da su glavni muslimanski odgovori šovinizam i povlačenje;

a to je i opasno i osuđeno na propast. Samonametnuta izolacija,
namjerno odstupanje kulturološki je uvjetovano. Ono nije dio duha ili
sadržaja islama.. Muslimani koji su izolirani i egocentrični nalaze
pobjedu u agresivnom iskazivanju vjere. Misle da je strastvena vjera
svojstvena samo njima. Međutim, slični religiozni valovi postoje i u
kršćanstvu, hinduizmu i budizmu. Kako više vole to ignorirati,
muslimani će isticati da se Zapadni svijet boji njih i njihova žara. Kao
jedan od dokaza navodi se Rushdijevo skrivanje. Izgleda da su
muslimanski glasnogovornici u opasnosti da budu opijeni preobiljem
svoje vlastite govorljivosti.
Tvrdnja ortodoksnih muslimana da je islam sustav koji prožima i
obuhvaća sve ima utjecaja na način razmišljanja muslimanskih pisaca
i akademika. Sve veća prodornost njihova tona je, prema tome,
povezana sa sve većim osjećajem bijesa i nemoći. Oni zastupaju
sukob i nasilje, ideju oko za oko, zub za zub; a taj stav potvrđuje
stereotip o muslimanima koji ima Zapad. Oni zaključuju da umjerenost
nije uspjela, a da će ekstremizam privući pažnju na njihove problema.
Možda u okruženju nasilja i slijepe mržnje, nepravde i nejednakosti,
ima nekakve logike u njihovom stavu. Barem će ih čuti. Oni će silom
staviti muslimanske probleme na dnevni red, što nije uspjelo
staloženijim govornicima; a kako živimo u međusobno spojenom
svijetu, nijedna država se ne može izolirati ili imunizirati od
muslimanskog gnjeva. Usprkos tome, nasilje i okrutnost nisu u duhu
Ku'rana, ne nalazimo ih u Prorokovu životu, niti u životima
muslimanskih svetaca.

LOCIRANJE SRŽI ISLAMA

Muslimanski zagovarači učenja i ravnoteže, bilo u politici ili među

akademicima, zagušeni su onima koji zagovaraju nasilje i mržnju.
Postavljaju se dva vitalna pitanja uz njihove široke, kratkotrajne i
dugotrajne implikacije: Kratkotrajno govoreći, da li je jedna od najvećih
svjetskih civilizacije izgubila sposobnost rješavanja problema bilo kojim
drugim putem osim nasiljem? Dugotrajno govoreći, da li bi muslimani
centralne ideje Ku'rana- adl i ahsan (ravnotežu i samilost), ilm
(znanje) i sabr (strpljenje), zamijenili za metak i bombu?
Islam je religija ravnoteže i tolerancije, koja predlaže ohrabrujuću
širinu shvaćanja, svjetska gledišta i ispunjenje ljudske sudbine u
svemiru. Ravnoteža je u islamu esencijalna - nigdje toliko koliko u
društvu - a presudna je ravnoteža između din (religije) i dunija
(svijeta); to je zaista ravnoteža, a ne odvajanje tih dvaju pojmova.
Musliman živi u sadašnjem, stvarnom svijetu, ali unutar okvira njegove
 religije, sa mislima na budući život iza smrti. Prema tome, bio on
poslovni čovjek, akademik ili političar, ne smije zaboraviti moralne
zakone islama. U postmodernom svijetu dunija remeti ravnotežu,
poseže za dinom i prisvaja je.
Pa opet, nemuslimanski mediji su svojim neprekidnim, upornim
napadima uspjeli u stvaranju negativne slike o islamu. Možda su čak
uspjeli i u mijenjanju muslimanskog karaktera. Muslimani zbog svog
hrabrog, isto tako žestokog i zajedljivog, odgovora na napad
zaboravljaju na temeljne postavke islama. Muslimanske vođe upale
su u rupu koju su same iskopale gledajući na trenutna previranja
jednostavno kao na sukob sa Zapadom. U opasnosti su da odbace
središnje značajke islama kao što su ljubav prema znanju, jednakost
i tolerancija zato što su vidljivo vezani sa Zapadom. Locirajući
antiislamski animozitet čvrsto na Zapadu, oni isto tako bezuvjetno
odbacuju univerzalnost ljudske prirode.
Ali, Alah je posvuda. Svestrana čovječna narav ja središnje mjesto
Ku'rana. Božji vidokrug i samilost obuhvaćaju svakoga, "sva bića".
Svijet nije podijeljen na Istok i Zapad: "Allahu pripadaju Istok i Zapad:
kamo god se On okrene, tamo je Allahovo lice" (Sura 2:115). Iznova
i iznova Bog ukazuje na čuda stvaranja, različitost rasa i jezika na
svijetu. Takav Bog ne može bit uskogrudan ili ksenofobičan. Niti
može religija koja u svojim legendama spominje mudrost i pobožnost
preko 124,000 "proroka" biti izolacionistička i netolerantna. Pozivajući
se na "nebesa" iznad nas, Ku'ran nas poziva da podignemo glave i
pogledamo izvan dohvata našeg planeta, ka zvijezdama.
Božansko prisustvo je posvuda; ono se može opaziti u očima majke
koja drži dijete, u izlazu sunca, ptici u letu, prvim cvjetovima proljeća.
Čudo i misterij postanka ne može biti monopol nijednog naroda. Sufiji,
poput Iqbala, vide Boga svugdje, čak i među bezbožnicima, a ne
samo u džamiji. U svojoj želji za znanjem, samilosti i čistoćom mnogi
nemuslimani posjeduju najveće muslimanske vrline. Opažamo dobrotu
i čovječnost u ljudima poput majke Tereze, Mandele i Havela. Islam
je uvijek pokazivao sposobnost pojavljivanja na neočekivanim
mjestima u neočekivano vrijeme. Istinsko razumijevanje islama će
stoga biti odlučno u nadolazećim godinama - i ne samo za Muslimane.
 ŠTO ISLAM MOŽE DATI SVJETSKOJ CIVILIZACIJI?

Kakav doprinos islamska civilizacija može dati svijetu na pragu

21. stoljeća? Odgovor je - mnogo. Njegovo shvaćanje ravnoteže
između dina (religije) i dunija (svijeta) je dragocjeno. Može osigurati
popravak i provjeru materijalizma koji karakterizira velik dio
suvremene civilizacije, nudeći umjesto toga samilost, pobožnost i osjećaj
poniznosti. Ljubav prema praocima u muslimana je društvena činjenica.
Gore spomenute kvalitete ističu moralni sadržaj ljudske egzistencije;
one govore o sigurnosti i stabilnosti u obiteljskom životu, braku i brizi
za starije. Najnoviji znaci u zapadnim društvima ukazuju na to da je
možda došlo vrijeme da se ponovo dopusti ulaz brizi i samilosti u
ljudske živote; a ovdje također može pomoći postmodernistička
osjećajnost.
U svom odricanju od materijalizma, sufizam osigurava ravnotežu
dominirajućim vrijednostima zapadne civilizacije, mada mnogi njegov
utjecaj smatraju ograničavajućim. Osobito u sufističkoj poruci sulh-
i-kul (mir sa svima), islam šalje pozitivnu poruku mira i bratstva. Ta
poruka ne ovisi o boji ili uvjerenju i izdržala je test vremena. Nije
iznenađujuće što je sufistički islam napredovao na Zapadu, osobito
među europskim obraćenicima.
Islam postavlja znanje kao najviši stupanj ljudskog stremljenja.
Ku'ran i Prorokove izreke svaki put iznova pozivaju na usvajanje
znanja. Uistinu, riječ znanje (ilm) je, najčešće korištena riječ u
Ku'ranu nakon Božjeg imena. Prorok je svoje sljedbenike poticao
da "traže znanje, čak do Kine." Ljudska bića se u Ku'ranu pozivaju
da razmisle o divoti i raznolikosti koja ih okružuje:
I među Njegovim znacima u stvaranju neba i zemlje, i
među raznolikostima vaših jezika i boja
(Sura 30:22).
Promjena i reinterpretacija su utkane u islamsku povijest i pismo.
Sljedeći razgovor između Proroka i suca Mudah ibn Jabala na
njihovom putu u Jemen jasno oslikava ovaj princip:
Prorok: Kako ćeš presuditi nekakav problem?
Muadh: Prema Ku'ranu.
Prorok: A ako ga tamo nema?
 Muadh: Prema sunni [islamski običaj].
Prorok: A ako ga nema ni tamo?
Muadh: Onda ću upotrijebiti svoju vlastitu razboritost.
Islamski principi koji potiču fleksibilnost i racionalan izbor ogledaju
se u razmjeni: ijtihad (neovisna prosudba), shura (savjetovanje), i
ijma (suglasnost). Jasno, racionalnost i čovjekova vlastita prosudba
imaju udio u donošenju odluka.

NE MOŽEŠ POBJEĆI CNN-u

Muslimanski odgovor postmodernizmu, nažalost, isti je kao i prije

jednog stoljeća: uzmak popraćen vatrenim izljevima vjere i bijesa.
Od Sanusija u Sjevernoj Africi do Mahdija u Sudanu i Akhnuda u
Swatu, Muslimani su izazivali europske imperijaliste, i zasuti vatrom
nestajali u golemom prostranstvu svojih pustinja i planina. U planinama
i pustinjama bio je spas od kolonijalizatorskih Europljana; tamo je
ležala snaga tradicije, jedinstvo običaja i obećanje o preporodu. Za
Europljanina, si je musliman u golemom prostranstvu planina i pustinja
osigurao mjesto izvan njegova domašaja, oslobođeno njegovih pravila
i administracije: musliman se vratio prošlosti kao da današnjost ne
postoji.
Ali danas postoji jedna značajna razlika. Dok su se prije stotinu
godina muslimani mogli povući da bi održali netaknutost svojih života,
sada se prodire u njihova područja; tehnološki napredak je bijeg učinio
nemogućim: satelit na nebu može pratiti bilo koju devu preko arapske
pustinje, laserski navođena raketa može se prizemljiti u bilo kom
domu bilo koje udaljene planinske udoline u Afganistanu, a Video-
rekorder je dostupan u pustinjskim šatorima i u planinskim selima.
Muslimanski pripadnik plemena uvijek je imao oštro oko za
strategiju - čak više nego njegov sunarodnjak u gradu. Bio je brz pri
identifikaciji medija kao izvora potencijalnog poremećaja tradicionalnog
života. Dosljedno tome, do prije par godina su radio, kao simbol
suvremenosti, ritualno raznosili u komade u Tirahu, duboko u
nepristupačnim plemenskim područjima Pakistana. To odbacivanje
bila je čista poruka mladima kojima su na pamet padale ideje o
promjenama.
Danas se, međutim, mediji ne mogu zaustaviti; oni imaju sposobnost
prodrijeti u najudaljeniji dom, a nijedno mjesto nije tako daleko kao
Makran, u provinciji Baluckistan u Pakistanu. Makran je jedan od
najizoliranijih i najnepristupačnijih dijelova muslimanskog svijeta. To
je golemo, rijetko naseljeno područje, još uvijek bez električne struje,
a prema tome i bez televizije. Nema ceste ni željeznice koja bi ga
povezivala s ostatkom svijeta. Postoji samo nekoliko kilometara
asfaltne ceste u glavnom gradu. Ostalo su seoski putevi koje se
izmjenjuju s pijeskom. Malo se toga promijenilo u Makranu otkako
se Aleksandar, vraćajući se iz indijske pustolovine, ovdje izgubio.
Čak je i islam izokrenut u skladu sa lokalnom tradicijom i zamagljen
neukošću; Zikrisi, starosjedilačka sekta, imaju svoj vlastiti Makkah,
Arafat, haj, Kaabu i proroka. Njihova fizička izolacija omogućava
im bijeg od gnjeva ortodoksnih u Pakistanu. Unatoč tome, najnoviji
strani filmovi su slobodno dostupni putem čuda od generatora na
dizel i video-rekordera, koji su jedna od prvih stvari koje će si kupiti
oni koji to sebi mogu priuštiti; njih su često posjedovali u najzabitijim
selima koje sam posjetio kao povjerenik za Makran 1985. godine.
Kakav utjecaj suvremene vrijednosti imaju na ta društva još uvijek
nije proučeno. Ostaju nam nagađanja, sa pričama o napetostima i
sukobima u društvu. U Makranu, tradicionalne vrijednosti žive
paralelno sa onim najsuvremenijima; Aleksandrovo doba teče
usporedo s postmakluanovskom erom.
Slično je uzurpiran i sigurni, udobni i bezvremenski muslimanski
urbani život srednje klase, kojega je tako dobro oslikao Naguib
Mahfouz 1990. u romanu Šetnja palačom. Priča se događa u Kairu,
ali to bi mogao biti Marrakesh na samom zapadu muslimanskog svijeta
ili Kuala Lumpur na samom istoku. Česta pozivanja u razgovorima
na Ku'ran, isticanje predrasuda vezanih za rasu i boju, te ključajuće
seksualne i političke tenzije su autentične. Ali ta začahurena,
privilegirana bezvremenost sada je uzdrmana; unepovrat je izgubljena
nakon invazije Zapadnih medija. Negdje kasnih osamdesetih CNN i
BBC, specijalci zapadnih medija, pripremali su se izravno, putem
satelita, emitirati u muslimanski svijet. Ni Kairo, ni Marrakesh, ni
Kuala Lumpur nisu neoskvrnjeni.
 U muslimanskom društvu svanulo je doba medija. Muslimani se
trebaju suočiti s činjenicom da sada nema bijega, nema uzmaka, nema
skrovišta od demona.
Postmodernističko doba u devedesetim udara na vrata musli-
manskog ijtihada ili racionalne promjene unutar vjere. Muslimani
din ignoriraju na svoj rizik. Međutim, prije nego što odškrinu vrata,
trebaju upoznati snagu i narav doba, a zato trebaju razumjeti one koji
ga predstavljaju. To uključuje i osobe koje im se ne sviđaju, kao što
je pjevačica Madonna ili pisac Salman Rushdie. Još važnije, muslimani
moraju razumjeti zašto te osobe predstavljaju ovo doba. Napad
nastupa kad su muslimani najslabiji; korumpirani vladari, nesposobni
administratori i klonuli mislioci obilježavaju njihova društva. Što se
tiče retoričke i simboličke forme, duh islama često opipljivo nedostaje
njihovim nastojanjima, dok je, više neko ikad, ihtihad hitno potreban
što se tiče žena, obrazovanja i politike. Stare metode i stara uvjerenja
neće zadržati snage koje se vrtlože i vihore oko muslimanskih
društava; nema evolucije muslimanskog društva bez razumijevanja
nemuslimanskog doba u kojem živimo.
Još jedan musliman razmišlja o ijtihadu. Sudbina muslimana u
Španjolskoj zabrinjava Agu Khana. On govori o gubitku snage,
isušivanju inicijative, naglasku na praznoj dogmi kao razlogu
muslimanskog pada. Aga Khan vidi paralelu u našem vremenu:
Oni koji uvode ideju da vjeru možete provoditi samo onako kako
je bila provođena prije sto godina, uvode vremensku dimenziju, što
nije praksa naše vjere. Smatram da je na nama, stoga, da se mi
muslimani pitamo kako primijeniti etiku na našu vjeru danas? O ovome
muslimani trebaju razmišljati, a to je vrlo osjetljiv problem bilo da se
radi o znanosti, medicini ili ekonomiji.
U našem postmodernom dobu stroge granice više nije lako održati.
Čovjek može imati i ima preklapajuće identitete. On može biti i odani
musliman i lojalni građanin Britanije. Mnogostruki identitet podrazu-
mijeva eklekticizam, koji zahtijeva toleranciju prema drugima. U takvu
svijetu sukob islama i Zapada obojici predstavlja strašnu dilemu.
Ispit za muslimane je kako očuvati bit Ku'ranske poruke o adl i
ahsan, ilm i sabr, a da je ne svedu na drevni i isprazni hvalospjev, te
kako sudjelovati u svjetskoj civilizaciji a da ne zatru svoj identitet.
 To je apokaliptičan ispit: najstroži. Muslimani stoje na raskrižju.
Ukoliko odaberu jedan put, mogu upregnuti svoju životnu snagu i
predanost da bi ispunili svoju sudbinu na svjetskoj pozornici. Ukoliko
izaberu drugi, mogu rasuti svoju energiju kroz bratoubilački razdor i
sitne zadjevice. Izbor je između sklada i nade naspram nesloge i
nereda.
Izazov za one na Zapadu je kako proširiti zapadne idealne nazore
o pravdi, jednakosti, slobodi i samostalnosti izvan svojih granica, na
čitavo čovječanstvo, ne nastupajući kao imperijalisti iz 19. stoljeća.
Doseći do onih van svoje civilizacije prijateljski i iskreno. Logika
ovog razloga zahtijeva da Zapad upotrijebi svoju veliku moć - koja
uključuje medije - da bi pomogao u rješavanju nekih od problema
koji dugo trunu, a najhitnije onih palestinskih i kašmirskih koji muče
muslimansko društvo. Potrebno je pogurati nevoljke vladare, koji žive
od zapadnog oružja i pomoći, ka priznavanju demokracije i pravednijoj
raspodjeli bogatstva i ka osiguravanju prava i dostojanstvu žena i
djece, manje povlaštenih i onih u manjini. Problemi su isprepleteni i
povezuju muslimane i nemuslimane. Nema održivog svjetskog poretka
ako se te pogreške ne isprave.
Postmodernizam nas je sve bacio, u takav nezgodan položaj, ali u
njemu ima nade. Takav zaključak može izgledati nelogično
optimističan, ali je razumljiv u kontekstu islamske predodžbe, koja je
duboko ukorijenjena u povijesti i vjerovanju. Ta predodžba može svijetu
zasićenom razjedinjenošću, cinizmom, i gubitkom vjere pumo toga
ponuditi.
Međutim, ponovno zadobivanje cjelovitosti i prevladavanje cinizma
bit će moguće samo ako bude postojala svestrana tolerancija drugih
prema muslimanima i nemuslimanima i ako bude, postavljena na sam
vrh dnevnog reda priprema za idući milenij i te bude li prihvaćena i
kao osobna filozofija i nacionalna vanjska politika. Ovo, također,
predstavlja velikodušnost postmodernizma.
 Slabi bedemi popustljivog Zapada

ZBIGNIEW BRZEZINSKI

Nacionalni savjetnik za sigurnost predsjednika Jimmyja Cartera,

Zbigniew Brzezinski upozorava u svojoj najnovijoj knjizi Izvan
kontrole (1993.), da "pretjerana popustljivost izobilja" američke
kulture pokapa sposobnost Sjedinjenih Država da igraju vodeću
ulogu u posthladnoratovskoj eri.
Urednik NPQ-a. razgovarao je s njim u Washingtona

NPQ
Rekli ste da su ključna rješenja svjetskih problema u ovo vrijeme
nakon hladnog rata više filozofska i kulturološka nego ideološka i
nacionalna. Da li to znači da je tradiocionalni geopolitički način na
koji smo promatrali međunarodne odnose - kao ravnotežu snaga
između nacija ili blokova - istisnut geokulturnim skupom sukoba,
"sukobom civilizacija?"

Zbigniew Brzezinski
Svijet je postao puno intimniji. No, istodobno su pitanja koja
prožimaju politiku raznolikija. U naprednom svijetu stari sukobi javnog
života, koji su uključivali nacionalne granice ili takmičarske ideološke
sisteme, ustupaju mjesto pitanjima koja se odnose na definicije
"dobrog života", pa, naposljetku, i na pitanja o dosegu "ljudske
vjerodostojnosti" pojedinca.
Pogledajte, na primjer, naše vlastito društvo. Pitanja koja pobuđuju
najveću strast su pitanja koja se odnose na definiciju kad život počinje
ili kad bi trebao završiti, i tko ima prava, u oba slučaja, donijeti
odluke. Problemi kao što su pobačaj, eutanazija, i, sve više i više,
samoizmjena (sve od plastične kirurgije do genetskog inženjeringa)
postaju središnji. Na neki način, najveći predmeti rasprava danas
su granice čovjeka, a ne granice nacija-država.
 Dok se bavimo sa ovim filozofskim promjenama, neminovno je da
ima, i da će biti, sukoba ne samo unutar društava nego između
različitih kultura, povezanih trgovinom, putovanjima i komunikacijama.

NPQ
Zar već ne postoji geokulturalni sukob? Ni islamske kulture koje
pozivaju na pokornost pojedinca, ni konfucijske kulture koje pozivaju
na "zabijanje svih čavala" i lojalnost režimu - "meku autoritarnost"
- ne mogu se usporediti sa zapadnim liberalnim duhom individualnog
oslobođenja.

Zbigniew Brzezinski
Čak se ni ljudska prava ne mogu više definirati samo u političkim
okvirima, kao što je to bilo kada je svijet još uvijek većim dijelom
živio pod dominacijom prijetnje totalitarizma.
Stvarna rasprava o ljudskim pravima već uključuje složena pitanja o
tome kako netko definira značenje "dobrog života." Danas definicija
nužno uključuje "lake" probleme kao što je opća kvaliteta života,
koja ne može biti ograničen samo na političku ili materijalnu dimenziju.
Definicija "dobrog života" trebala bi se pozabaviti s dubljom predanosti
kreposti, moralnim poretkom i duhovnom vjerovanjem.

NPQ
Naglašavaju se svježi filozofski problemi o ljudskom stanju, premda
stari problemi druge polovice 20. stoljeća još nisu riješeni.
Pozivajući se na pritisak kojem je izložena Kina zbog poboljšanja
stanja ljudskih prava nakon masakra na Tiananmen, Deng Xiaoping
kaže:" Došlo je do novog hladnog rata između Amerike i Kine."
Malezijski premijer Mohammed Mahathir izravno osuđuje ono što
naziva zapadnim "imperijalizmom ljudskih prava".

Zbigniew Brzezinski
Ponešto od tog sukoba je još uvijek ostatak stare ere u kojoj je
politička definicija ljudskih prava bila dio ideološkog sukoba i bila je
u paketu s njim.
 Premda se radi o važnom problemu, uvjeren sam da smo se mi na
Zapadu pomakli iznad takvih konvencionalnih debata ka mnogo
složenijem pitanju o tome što je zapravo ljudsko biće, i što, prema
tome, stvarno definira doseg ljudskih prava.
Moramo postavljati onakvu vrstu pitanja kakva sam već spomenuo:
Tko ima pravo okončati život, bilo u utrobi ili u bolničkom krevetu?
Majka, svećenik, doktor, država ili crkva? Što sa genetskom samo-
izmjenom? Tko je ima pravo koristiti, a tko ne? Tko ima pravo
određivati njen opseg i krajnje granice? Znanstvenik ili teolog? To
su nove dimenzije ljudskih prava.

NPQ
Već možemo zamisliti buduće kulturološke sukobe. Glupiranje sa
genetskom cjelovitosti čovjeka je jedna stvar na židovsko-
kršćanskom Zapadu, gdje se na pojedinca gleda kao na zaseban
entitet koji prestaje se konačnošću njegove smrti.
Ali kako će se na genetsku samoizmjenu gledati u Japanu, gdje
shinto vjerovanje drži da je duša besmrtna, da se ciklički vraća
natrag u život od predaka do potomaka?
Po svim svojim namjerama i ciljevima, dvostoljetno multirasno
društvo Amerike se približava Jose Vasconcellovoj ideji zvanoj "la
raza cosmica". Ali japanska imperijalna obitelj vuče svoju
neprekidnu genetsku liniju 2600 godina unatrag!

Zbigniew Brzezinski
Mislim da ovi primjeri pokazuju da ćemo uskoro postati nostalgični
za našim razmjerno laganim moralnim dilemama sredinom 20.
stoljeća.

NPQ
U vezi islama, rekli ste da svjetsko političko buđenje, koje je buknulo
nakon raspada komunizma, "zauzima u filozofskom kontekstu mjesto
poprilično lišeno nekih dubljih predanosti - izuzev islama." Ostatkom
svjetske političke scene, kažete, "dominiraju retorika i vrijednosti
 koje su prvenstveno potrošački orijentirane i naglašavaju osobno
zadovoljenje."
Iz tek nešto drugačijeg ugla Octavio Paz primijetio je isto: "Bez
pomirenja vjere i znanosti u islamu", kaže meksički pjesnik "doći
će do velikog sukoba s golemom relativističkom civilizacijom koja
se sada proteže većinom Azije, Amerikama i Europom." Dobivši
materijalistički i vrijednosno relativni izgled Zapada, idemo li ka
civilizacijskom sukobu sa islamom?"

Zbigniew Brzezinski
Mislim da moramo biti vrlo oprezni da ne bismo usvojili stajalište da
nam je islam automatski neprijatelj ili da je islam automatski protiv
ljudskih prava kako su ona politički definirana.
Ako se gledaju ljudska prava u širem smislu, kako ih počinjemo
definirati, može se primijetiti da je duboko religiozno društvo, u
kojemu se poštuju islamski moralni propisi, u krajnjoj liniji društvo
koje poštuje i "čovječnost" osobe kao cjelovitog bića, a ne samo
političkog ili ekonomskog subjekta.
Naravno, islamska ratoborna djela, kao što je osuda Salmana
Rushdieja, ne mogu se prihvatiti. No, bilo bi samoispunjavajuće
proročanstvo podvrgavati islam općoj kritici i pokušavati mu
nametnuti našu puku političku definiciju ljudskih prava, a u isto
vrijeme u kulturnoj domeni propagirati neku vrst materijalnog
hedonizma, koji u konačnoj fazi ide puno više nauštrb duhovne
dimenzije ljudskog bića.

NPQ
Upravo zbog toga sukob izgleda neizbježan, i to ne samo s
ratobornim dijelovima islama. U svijetu koji je povezan trgovinom i
telekomunikacijama, pobožna društva su nužno u sukobu s radikalnim
bezbožništvom modernog Zapada, osobito zato što njihov sistem
vjerovanja sam po sebi osporava materijalističke temelje sekularnog
liberalizma.
Zbigniew Brzezinski
Ne mislim da je zapadni sekularizam u svom trenutnom obliku
najbolji nositelj standarda ljudskih prava. To je u biti, kulturološki
val u kojemu su hedonizam, samozadovoljstvo i potrošnja bitne
definicije "dobrog života". Ljudsko stanje je puno više od toga.
Obrana političkog pojedinca ne znači mnogo u takvom duhovnom i
moralnom vakuumu. Sekularizam izvan kontrole na većem dijelu
Zapada sadrži u sebi sjeme samouništenja. Zbog toga sam zabrinut
da su potpornji američkog statusa super-sile nekako slabašni.
Kultura popustljivog izobilja u Americi je štetna po transformaciju
američke moći u bilo kakvu vrstu svjetski poštovanog moralnog
autoriteta jer se trudi promicati nadmoć liberalizma, koji diljem svijeta
izgleda licemjeran i prazan.

NPQ
Nema sumnje da ova slabost Zapada objašnjava rastući odaziv
islamu u osiromašenim krajevima poput Sudana, gdje se ekonomski
jaz u odnosu na Zapad jednostavno ne može premostiti. Možda će
se neka vrst duhovno ojačanog života kao alternativa američki
vodenom svjetskom poretku pojaviti u Africi?

Zbigniew Brzezinski
Ono što mene brine nije to da nećemo biti u mogućnosti osigurati
zadovoljavajući odgovor čežnjama politički probuđenih naroda koji
se sada okreću, na primjer, ratobornijem islamu. Ono što me brine
je da naša vlastita kulturalna samoiskvarenost može potkopati
sposobnost Amerike da održi svoju poziciju svjetskog vođe, pa čak
ovaj sistematski model za druge.

NPQ
Zasigurno postoji mogućnost geokulturalnog sukoba između
liberalnog Zapada - sa svim svojim snagama i slabostima - na
jednoj strani i "mekih" autoritarnih društava istočne Azije i ratobornog
islama na drugoj.
 Ima li razloga za zabrinutost da bi takvi kulturalni sukobi mogli jednog
dana poprimiti vojnu dimenziju? Ovdje mislim na to da Republika
Kina prodaje rakete i možda nuklearne dijelove, Iranu.
Politički znanstvenik sa Harvarda Samuel Huntington, koji postulira
dolazak "sukoba civilizacija", konstatira da je ta konfucijsko-
islamska veza prijetnja Zapadu.

Zbigniew Brzezinski
Treba uzeti u obzir mogućnost da Kina, predvodeći savezništvo
koje uključuje Iran i Rusiju, predstavlja prijetnju postojećoj hijerarhiji
svjetske moći koju predvode Sjedinjene Države.
Ta bi prijetnja samo dijelom bila geopolitička. Velikim dijelom bila bi
ona i kulturološka i socio-ekonomska. Kina bi mogla shvatiti svoju
novu ulogu oblikovanja "trećeg načina", tj., odbacivanja starog
komunističkog zapovjednog stila, ali i odbijanje laissez-faire
ekonomije i političkog liberalizma Zapada.
U isto vrijeme mogla bi poželjeti prikazati jedan alternativan
kulturološko-filozofski model u kojemu se odolijeva hedonizmu i
materijalizmu zapadnog stila i gdje se on stavlja pod kontrolu.
Takav savez trebao bi držati postrance golemi vrtlog nasilja koji se
duguljasto proteže preko Centralne Azije. Proteže se od istoka do
zapada, od Jadranskog mora tik niz Balkan, pa sve do granice Kine
u provinciji Sinkiang; od juga do zapada zavija oko Perzijskog zaljeva,
obujmljujući dijelove Srednjeg istoka, zatim Irana, Pakistana, i
Afganistana na jugu, sve duž rusko-kazahstanske granice na sjeveru,
te duž Rusko- Ukrajinske granice.
To područje obuhvaća gotovo trideset država, mnoge u ranom stadiju
nacionalne izgradnje, i gotovo četiri stotine milijuna ljudi. Tu je već
izbilo nasilje na temelju religioznih, plemenskih i etničkih razlika, i
ima sve izglede da se pojača sa još većom okrutnošću.
Osvojena političkim buđenjem i opsjednuta etničkim i religioznim
žarom, ta regija je geografski vrtlog sukobljenih civilizacija. Dok u
svjetskim razmjerima ne mislim da su konfucijske, islamske ili
kršćanske civilizacije dovoljno kohezivne da bi ušle u sukob, vjerujem
 da su u manjim razmjerima, kao što smo to vidjeli u Jugoslaviji,
takvi sukobi uistinu realni.
Prema tome, nije slučajnost da je od svih država koje su tražile, ili
koje su već nabavile, oružje za masovno uništenje, pola njih smješteno
unutar tog euroazijskog područja. Kineska povezanost s tom regijom
preko oružja je zato vrlo zabrinjavajuća.

NPQ
Nuklearne eksplozije u Hiroshimi i Nagasakiju uvele su ideju o Pax
Americani. Da li je upotreba bombe između zaraćenih plemena ili
religija u tom euroazijskom kotlu vjerojatan, je li to događaj koji će
nas naposljetku otrgnuti od prošlog poretka i odlučno nam predstaviti
doba meteža?

Zbigniew Brzezinski
Da. Mislim da u ovoj regiji možemo očekivati sljedeću uporabu
nuklearnog oružja.

NPQ
Ovo postmodernističko političko buđenje plemena koja se
naoružavaju postavlja pitanje o održivosti trajne univerzalne tvrdnje
o takvim zapadnim vrijednostima kao što su sloboda pojedinca ili
razdvajanje svjetovnih i duhovnih autoriteta. Na mnoge načine
liberalizam ima iste probleme koje je imao i marksizam. Marksizam
nije imao političku teoriju o tome kako će se razni dijelovi društva
odnositi jedan prema drugom u komunizmu zato što je pretpostavio
da će univerzalna klasa jednog dana pobijediti i eliminirati sve sukobe.
Slično tome, liberalizam je pretpostavio univerzalnost svojih
vrijednosti i stoga nema nikakvu političku teoriju o tome kako
inkompatibilne civilizacije mogu zajedno postojati u novom političkom
poretku. Ne trebaju li nam takva pravila dogovora sada kada metež
stiže post-hladnoratovski svijet? Da li mi pokušavamo nametnuti
ove vrijednosti, na primjer kroz "pravo da se uplećemo", kao što je
predložio bivši francuski ministar za humanitarne poslove?
Zbigniew Brzezinski
Mislim da to ne možemo učiniti. Zapad nema ni snage, a ni volje
javnosti da to učini. To bi imalo za nužnu posljedicu žrtve, što je
izvan diskusije u današnjem svijetu udobnog potrošača.
Međutim, ova stvarnost je u sukobu s univerzalnim predispozicijama
liberalizma. Pretpostavlja se da su njegova pravila sama po sebi
univerzalno vrijedna. Očito je da postoji sukob između implikacija i
ograničenja stvarnosti.
Osim toga, u ovoj fazi, mislim da moramo shvatiti da upravo kao
što je marksizam lažno polagao pravo na univerzalnost - zato što je
odražavao posebnu fazu u povijesti i zato što je bio duboko uvjetovan
europskim iskustvom - isto tako i liberalizam kao filozofija može
biti ograničen u smislu povijesnog vremena i svog europskog
podrijetla. Njegova univerzalna vrijednost je danas u pitanju.
Veliki uspjeh društava istočne Azije zasigurno postavlja veliki upitnik
na univerzalne tvrdnje Zapadnog liberalnog modela. Iako se
nominalno smatraju liberalnim demokracijama, one su u stvari, sa
svojim dubokim konfucijskim utjecajem, nešto sustavno sasvim
različito.

NPQ
Takeshi Umehara, japanski filozof, slično je tvrdio da je neuspjeh
marksizma, sporednog toka suvremenosti, samo preteča kolapsa
liberalizma, glavnog toka suvremenosti. Oba su, kaže Umahara,
prizvala neuspjeh zato što su ekskomunicirala duhovni život iz svojih
svjetovnih društava. Slažete li se s tim?

Zbigniew Brzezinski
Ja bih to postavio ovako: slom marksizma razotkrio je globalna
ograničenja liberalizma. Liberalizam je smatran univerzalnim dijelom
zato što je marksizam imao takve univerzalističke pretenzije koje
su prijetile ljudskom karakteru. Kao odgovor, kao univerzalna
alternativa, pretpostavljen je liberalizam kao dio tog nadmetanja.
Sada kad je to nadmetanje gotovo i marksizam mrtav, više nije opasno
ili politički štetno priznati ograničenja liberalizma. Sada ulazimo u tu
 fazu. Lišenima opasnosti totalitarne utopije, lakše nam je vidjeti
opasnosti pretjerano popustljivog izobilja naših liberalnih društava.
No proces osvješćivanja će vjerojatno biti dug, bolan i težak.

NPQ
Nije li "pretjerano popustljivo izobilje" to koje u našem društvu
pokapa duh, a koje neumoljivo proizlazi iz proceduralne republike
usađene u potrošačku kulturu?
U takvom društvu koncept "negativne slobode" štiti vrijednosti svih
s jednakim nemarom, ne dajući pozitivne smjernice ponašanja, bila
to tradicionalna religija ili prirodni zakon.

Zbigniew Brzezinski
Možda. To je zasigurno slučaj danas, kad veliku ulogu igraju
masovne komunikacije, osobito televizija, koja je zamijenila obitelj,
školu i crkvu - upravo tim redom- kao temeljne instrumente
socijalizacije i prijenosa vrijednosti. Zamjenjujući ove tri prethodne
institucije prijenosa znanja i kontinuiteta, televizija je vođena
ekvivalentom Greshamova zakona: loše programiranje istiskuje
dobro programiranje budući da najšira zajednička privlačnost ne
obraća onom najplemenitijem u čovjeku, nego njegovim najnižim
pohotnim interesima i izopačenim strahovima i tjeskobama. Televizija
je stoga postala instrument širenje iskvarenih, demoralizirajućih i
destruktivnih ideja.
Upravo one vrijednosti koje su tijekom civilizirane povijesti kod svih
društava i svih religija smatrane destruktivnima i razjedinjavajućima
- pohlepa, raskalašenost, nasilje, beskrajna samohvala, nedostatak
morala dnevna su hrana koja se servira našoj djeci.
Ako nas takva sadašnjost ne alarmira, duša vodeće nacije svjetskog
poretka je već bespovratno istrunula.

NPQ
Zapadni liberalizam je, prema tome, slab bedem protiv strastvenih
etničkih čišćenja i religijskog fundamentalizma ili izazova prvobitnog
autoriteta konfucijskog napretka.
Zbigniew Brzezinski
Apsolutno. Ovo samougađajuće, hedonističko, potrošački orijentirano
društvo ne može postavljati moralni imperativ svijetu.

NPQ
Takva mlohava indiferentnost ne može se zauzeti za multikulturalizam
na sveučilištima, kao što se nije mogla zauzeti ni protiv etničkog
čišćenja u Bosni.

Zbigniew Brzezinski
Točno. I to zbog istog razloga: naša moralna svijest je iskvarena
potrošaštvom i jednako smo nezainteresirani za sve vrijednosti kao
da su one konkurentski proizvodi na polici u samoposluživanju.

NPQ
Politika paraliziranosti Washingtona i Europe prema Bosni, kojoj
smo bili svjedoci, na neki način otkriva paraliziranost zapadne duše,
malaksalost njene moralne kreposti.

Zbigniew Brzezinski
To pokazuje da nema moralnih imperativa koji usmjeravaju
ponašanje Zapada i da su slogani, u biti, obredi samočestitanja.
Od kraja 2. svjetskog rata slogan "Nikad više" je zazivan kao otpor
protiv drugog holokausta.
Ali što "Nikad više" znači danas u praksi? Znači otvaranje muzeja
i gledanje genocidnog pokolja na televiziji.
Čak se i pozdravljajući uspomenu na židovski holokaust u biti
upuštamo u čin hipokrizije koji izražava samozadovoljstvo. Mi se
moralno uzdižemo moralno iznad onih koji su 1940-tih propustili
djelovati, zanemarujemo naše vlastito nedjelovanje. Što je samo-
zavaravajuća hipokrizija ako ne ovo?
NPQ
Jesmo li otišli predaleko kažemo li da je marksizam propao zato što
Sovjetski Savez nije uspio i da će liberalizam možda propasti zato
što je pobijedilo previše popustljivo izobilje?

Zbigniew Brzezinski
Marksizam je propao zato što nije bio povezan s potrebama ljudi,
bio je pogrešan, i, u praksi, kriminalan. Popustljivo izobilje inficira
pobjedonosni liberalizam potencijalno kobnom bolešću, kojoj se,
međutim, još uvijek može oduprijeti.
Pretjerano popustljivo izobilje još uvijek ne definira bit Amerike,
premda opasni trendovi o kojima smo razgovarali vode u tom pravcu.
Ako popustljivo izobilje zaista postane definirajuća stvarnost
Amerike, onda mislim da će se liberalizam ili američki autoritet
neće održati na svjetskoj sceni.

NPQ
Pjesnici poput Octavia Paza i Czeslawa Milosza dugo su upozoravali
da su nihilizam i ravnodušnost prema vrijednostima na zapadu
jednako pogubni kao i totalitarizam. Oba istrebljuju dušu...

Zbigniew Brzezinski
Da, ali ja to dvoje ne bih izjednačavao. Ako liberalizam postane
definiran po popustljivom izobilju, to će proizvesti neku vrstu
iskvarenog gušenja duše, dok je totalitarizam brutalno ubija i gazi je.

NPQ
Kako se onda liberalno društvo oboružava protiv moralno korozivnih
brazda popustljivog izobilja?

Zbigniew Brzezinski
Amerika treba početi (a isto tako i liberalna društva Zapadne Eu-
rope) od razvoja moralne svijesti: postati svjesnija poželjnosti i
korisnosti moralnih imperativa, i putem njih usvojiti duh samo-
obuzdavanja umjesto samougađanja.
 Ako ne uspijemo u tome, nećemo imati operativni kriterij da bismo
definirali dobro ili zlo i time ćemo skliznuti ka samouništenju.
Naravno, moralni kriteriji ne mogu se izmisliti samo tako. Oni su
svojstveni vrijednostima koje tradicionalno imaju udjela u tri velike
religije - kršćanstvu, judaizmu i islamu. Sve sadrže određene propise
koje svjetovno društvo također može usvojiti - određene pojmove
da bi dobro i zlo trebalo biti usvojeno kao instiktivan osjećaj; da
nema takve stvari kao što je potpuno dobro i potpuno zlo; da ne
može sve biti relativizirano...

NPQ
Dilema liberalnih društava je kako postići ovo kad politička struktura
države garantira relativizam svih vrijednosti putem ustavne zaštite.

Zbigniew Brzezinski
To je bilo moguće kada su tradicionalne društvene institucije - obitelj,
škola i crkva - bile potpuno netaknute. One su osiguravale moralne
temelje, protutežu popustljivoj propagandi masovnih medija. Kako
su tradicionalne institucije slabile, kulturno subverzivni mediji su jačali,
ostavljajući neutralnu državu u ulozi zakonskog, ne moralnog suca
Postoje znaci da se potreba za samokontrolom pojavljuje iz nužnosti
za obzirnim potrošaštvom. Ekološki pokret je ovdje vjerojatno
najvažniji primjer koji odolijeva vladajućem sustavu mišljenja da je
veća količina svega nešto dobro.
Na kraju, trebamo obnoviti svijest o prijenosu apsolutnih vrijednosti
u našem društvu putem primarnih institucija socijalizacije. Utjecaji
tih institucija na društvo trebali bi ići ovim redom, a tek zatim masovni
mediji, a ne obratno.
Drugim riječima, trebamo ponovo uspostaviti ravnotežu naših života
da bismo se mogli baviti globalnom krizom duha. Vrijeme je da
priznamo da je duhovna dimenzija života isto tako važna kao
materijalna. U 20. stoljeću smo već vidjeli da je "Nikad više" prelako
opet postalo stvarnost. Ako čovječanstvo kani ponovo zauzeti vlast
nad svojom sudbinom u ovom nepredvidivom svijetu, moralni
imperativi moraju postati središnji.
 Čudne civilizacije

SAMUEL P. HUNTINGTON

Samuel Huntington, jedan od vodećih intelektualaca američke vanjske

politike; službovao u Bijeloj kući za vrijeme predsjednika Cartera
kao koordinator za sigurnost i planiranje Državnog vijeća za sigurnost.
Sada je šef Instituta Olin za strateške studije na sveučilištu Harvard.
Huntington je autor knjige Politički poredak u društvima koja se
mijenjaju (1968.), te nedavno objavljene knjige Treći val: Demo-
kratizacija u kasnom 20. stoljeću (1991.).
Ovaj se razgovor sa urednikom časopisa NPQ Nathanom Gardelsom
vodio u ljeto 1993. godine.

NPQ
Najprije je Francis Fukuyama proglasio "kraj povijesti". Sada,
značajni američki intelektualci koji se bave vanjskom politikom i
koji su postali poznati tijekom hladnog rata, kao što ste vi ili Zbigniew
Brzezinski, objavljuju kraj modernog geopolitičkog konflikta.
Brzezinski kaže da su međunarodni problemi sada primarno
kulturološki i filozofski. Vi slično tome tvrdite da će geokulturološka
nesloga - sukob civilizacija - biti dominantan izvor međunarodnog
sukoba u budućnosti.

Samuel P. Huntington
Želim najprije naglasiti da ja razrađujem vjerojatnu hipotezu o
mogućem razvoju svijeta, a ne dajem apsolutno proročanstvo. Ali,
ima puno smisla očekivati da će krivudave linije između civilizacija
- na primjer, između Zapada na jednoj strani i konfucijskih društava
istočne Azije i muslimanskog svijeta na drugoj - biti borbene linije
budućnosti.
Takvi civilizacijski sukobi su posljednji stadij u evoluciji sukoba
modernog svijeta. Sukobi unutar modernog međunarodnog sustava,
koji su se pojavili s mirom u Westphaliji 1648. godine najprije su
se odvijali među prinčevima, onda između nacija-država a zatim
u ovom stoljeću, između ideologija. Ti su sukobi, uključujući dugi
hladni rat između liberalne demokracije i marksizma-lenjinizma,
prikladno opisani kao "zapadni građanski ratovi".
Sada, kad je hladni rat gotov, međunarodna se politika kreće ka
izlazu iz svoje zapadne faze. Odsad pa nadalje srž svjetske politike
bit će interakcija između zapadnih i nezapadnih kultura.
Krivudava linija budućeg sukoba može se jasno vidjeti u Euro-Aziji.
Kako je ideološka podjela Europe nestala, ponovo se pojavila
kulturna podjela Europe između zapadnog kršćanstva, pravoslavnog
kršćanstva i islama. Danas je vjerojatno najznačajnija linija podjele
u Europi ona koju je utvrdio britanski učenjak William Wallace -
istočna granica zapadnog kršćanstva iz 1500. godine.
Uspješni protestanti i katolici na jednoj strani te linije dijele
zajedničku povijest koja se proteže od feudalizma do renesanse,
od reformacije do prosvjetiteljstva, te do francuske i industrijske
revolucije. Na drugoj strani te linije ekonomski su manje napredni
pravoslavni i muslimanski narodi pripadali otomanskim i carskim
imperijama. Njih gotovo da ni nisu dotakla moderna iskustva s
njihove zapadne strane.
Mada se zapadna masovna kultura opaža na velikom dijelu zemljine
površine, zapadni koncepti individualizma, liberalizma, ljudskih prava,
jednakosti, slobode, zakona, slobodnog tržišta i odvajanja crkve od
države znatno se razlikuju od onih koji prevladavaju u islamskim,
konfucijskim, hinduističkim ili budističkim kulturama.
Propagiranje zapadnih vrijednosti kao "univerzalnih" pomaže
izazivanje reakcije kao što je religijski fundamentalizam koji uzima
maha u mnogim islamskim društvima. A reagirajući na pritisak
Zapada u vezi ljudskih prava nakon obračuna na Tiananmenu, Deng
Xiaoping upozorio je na "novi hladni rat" s Amerikom. Zaista, nije
teško u tome vidjeti pojavu sukoba koji bi, prema riječima Kishore
Mahubanija, imao načelo "Zapad protiv svih ostalih."
NPQ
Japanski guru za menadžment Kanichi Ohmae tvrdi suprotno: puno
je vjerojatnije da će se umjesto raspada svijet, tamo gdje može
ujediniti u globalno potrošačko tržište. "Na kraju krajeva", kaže
"ljudi žele Sony, ne svoj krajolik", - misleći pritom da oni više vole
potrošačka dobra od domaće kulture."
Što po vašem mišljenju tendenciju kulturalnog konflikta čini jačom
od želje za skladnim potrošaštvom?

Samuel P. Huntington
Ljudi žele i Sony i svoj krajolik. Žele blagodati modernog doba i
identitet koji će osigurati njihova vlastita kultura i njene vrijednosti.
Nekoliko je razloga koji civilizacijski sukob čine vjerojatnom
budućnošću.
Započnimo s tim da civilizacije imaju različite stavove o odnosima
Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i
djece, muža i žene, slobode i vlasti, prava i obaveza, jednakosti i
hijerarhije.
Pojačani kontakt različitih kultura, koji su donijeli mediji i putovanja,
intenzivirao je svijest o razlikama civilizacija, ali i o njihovim
sličnostima. Ekonomska modernizacija i društvene promjene koje
vode i prate ovaj intenzivirani kontakt između kultura odvojili su
ljude od njihovih tradicionalnih lokalnih identiteta slabeći državu kao
izvor identiteta u postkolonijalno doba. Na mnogim mjestima
pokrenule su se religija i povratak korijenima kako bi se popunila
praznina.
U Japanu se govori o "ponovnoj azijaciji", Nehruovom multi-
kulturalnom sekularizmu prijeti da bude zamijenjen žarkom
"hinduizacijom" Indije. Neuspjeh arapskog nacionalizma i socijalizma
rasplamsava rastući pokret "ponovne islamizacije" na Srednjem
Istoku.
Značajno je da na svim tim mjestima, upravo dok se mase ljudi
priključuju na američku televiziju i video, elite postaju "domaće",
okrećući naglavačke model dugog kolonijalnog i postkolonijalnog
 razdoblja. Ekonomski regionalizam napreduje u Istočnoj Aziji, Europi
i Sjevernoj Americi u onolikoj mjeri u kolikoj ljudi postaju potrošači.
Uspješan ekonomski regionalizam izgradit će i pojačati civilizacijsku
svijest.

NPQ
Znači islam, konfucijski autoritarizmi i etnički fundamentalizam su
izazovi s kojima se Zapadni liberalizam suočava u ovom predstojećem
sukobu civilizacija?

Samuel P. Huntington
To su zasigurno tri središnja izazova; njima bih dodao i četvrti:
propadanje Zapadnog liberalizma u nedostatku kohezivnog ideološkog
izazova od konkurentske ideologije, kao što je npr. marksizam-
lenjinizam. Rascjepkanost i multikulturalizam sada proždiru čitav
sustav ideja i filozofija koje su bile vezivno tkivo američkog društva.
Uspijevah smo uskladiti silne razlike i etničke grupe u prošlosti jer
smo prihvatili temeljne političke principe Američkog Vjerovanja,
sloboda, jednakost, demokracija i individualizam.
r

NPQ
Mnogo se pažnje obraća na izazov koji ratoborni islam predstavlja
univerzalnoj realizaciji zapadnih liberalnih vrijednosti. Ali sukob s
"mekim autoritarnim režimima" i komunističkim kulturama Istočne
Azije izgleda jednako velik. Kako će se svjetski poredak pomiriti s
mitskim simbolom Zapada kao "usamljenog jahača", sa vodećim
duhom Japana koji kaže "zabijmo sve čavle."

Samuel P. Huntington
U posljednjih nekoliko mjeseci bio sam na dvije konferencije koje
su uključivale raspravu između Azijaca i Amerikanaca o ljudskim
pravima i demokraciji. Oni ratoborniji Azijci su naravno, napadali
Ameriku zbog "imperijalizma ljudskih prava". Ali i među
najrazboritijima postoje značajne razlike.
 Na primjer, vrlo uvaženi Singapurac je rekao:
Gledajte, u Singapuru policajac ima pravo tražiti od bilo
kojeg građanina da pristupi testu urina ako je osumnjičen
za korištenje droga. Ako je test pozitivan, a osoba se upućuje
ne obavezan tretman i rehabilitaciju. To bi bilo nezamislivo
u Americi. Ali u Singapuru, mi prihvaćamo i vrednujemo to
kao nešto što donosi poredak, sigurnost i koheziju našem
društvu. Dakle, mogu hodati ulicama Singapura bilo gdje,
bilo kad, i biti siguran od napada. Navedite mi jedan
američki grad u kojemu bih se mogao tako ponašati?

NPQ
Čak i Francis Fukuyama priznaje da meki autoritarni režimi onih
istočnoazijskih zemalja na koje utječu konfucijske vrijednosti
predstavljaju alternativu zapadnom liberalizmu na "kraju povijesti".
Lee Kuan Yew je odgovor Friedrichu Hegelu.

Samuel P. Huntington
Točno, ali i islam nudi alternativu. Postoji kontinuitet koji je u islamu
od njegova utemeljenja. To je ratoborna religija u kojoj nema razlike
između svjetovnog i religioznog. Ideja "caru carevo, a Bogu božje"
potpuno je suprotna islamu. Ta teokratska sklonost predstavlja
nevjerojatne teškoće islamskim društvima pri prihvaćanju ne-
muslimana. Predstavlja veliku teškoću muslimanima da se lako
uklope u društva gdje je većina nemuslimanska.

NPQ
Pitanje koje se postavlja je hoće li će ti civilizacijski sukobi, da tako
kažemo, eksplodirati. Govorili ste o islamsko-konfucijskoj povezanosti
u vojnom smislu.

Samuel P. Huntington
Da, povezanost. Jako sam pazio da ne upotrijebim riječ "savezništvo"
ili nešto to bi značilo više od povezanosti zajedničkom koristi koja je
 sada prisutna. Ne znamo kamo će to odvesti u budućnosti. Trenutno
je to povezanost koje jasno služi svrhama Kine i Sjeverne Koreje
na jednoj strani i nekolicini država Srednjeg Istoka na drugoj strani.
Značajno je da zapadne zemlje i Rusija smanjuju vojnu moć nakon
hladnog rata, dok islamske, konfucijske, hinduističke i budističke
zemlje povećavaju svoju vojnu moć.
Trenutno se sukob između Zapada i konfucijsko-islamskih država
usredotočuje prvenstveno na nuklearno, kemijsko i biološko oružje,
te balističke rakete i suvremene sisteme navođenja. Dok Zapad
promiče nuklearno ne širenje kao univerzalnu normu, ovi narodi
brane svoje pravo za stjecanjem i razmještanjem svakog oružja
koje smatraju potrebnim za svoju sigurnost.
Kina već ima nuklearno oružje: Pakistan ga ima mogućnosti razviti.
Izgleda da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alžir namjeravaju
nabaviti. Jedan vodeći iranski časnik izjavio je da bi sve muslimanske
države trebale nabaviti nuklearno oružje, a 1988. god. predsjednik
Irana je navodno izdao naređenje kojim poziva na razvijanje
"napadačkog i obrambenog kemijskog, biološkog i radiološkog oružja".
Uloga Kine je kritična u razvoju tih zapadu protivnih vojnih snaga.
Ona trenutno jača svoju vojsku. Kupuje oružje od bivših sovjetskih
država; razvija rakete visokog dometa. Kina je također i glavni
izvoznik oružja i oružane tehnologije koja se može koristiti za
proizvodnju nuklearnog oružja, a osobito ga izvozi Libiji i Iraku.
Kina je pomogla Alžiru da sagradi nuklearni reaktor pogodan za
istraživanje i proizvodnju nuklearnog oružja; prodala je Iranu
nuklearnu tehnologiju za koju američki časnici misle da može biti
korištena samo za stvaranje oružja. Sjeverna Koreja ima program
nuklearnog naoružanja i zloslutno prijeti da će se povući iz saveza
za sprečavanje širenja naoružanja. Osim toga, prodala je sofisticirane
rakete i raketnu tehnologiju Siriji i Iranu.

NPQ
Ovo ne mora biti savezništvo ili aktivna osovina, ali ipak povezuje
opskrbljivače oružjem Istočne Azije i njihove islamske kupce u
filozofskoj opoziciji Zapadnom liberalizmu.
Samuel P. Huntington
To je točno.

NPQ
Da li zapadni liberalizam, koji je pretpostavio da su njegove vrijednosti
univerzalne, ima političku teoriju o tome kako se nositi s tim
suprotnim civilizacijama?

Samuel P. Huntington
Zapad mora pokušati obraniti sebe, svoje vrijednosti i mora pokušati
zadržati svoju poziciju. Posebno je potrebno razviti kooperativne
odnose s onim državama koje su u ovom sukobu civilizacija, kako
to volim reći, "rastrgane" - kao što je Rusija - koja je imala dobre
ekonomske i sigurnosne razloge da se ne pridruži ni jednom protu-
zapadnom bloku. U Rusiji postoje neki koji se žele okrenuti; na
sreću, nisu na liderskim pozicijama. Oni žele da Rusija ponovo
postane euroazijska sila, ispunjavajući svoju povijesnu misiju centra
slavenske pravoslavne civilizacije. A ima i onih u Japanu koji žele
da on ponovo počne "gledati na Istok."
Zapad će morati naučiti kako se tijekom duljeg razdoblja prilagoditi
svijetu u kojem, unatoč njegovoj trenutnoj nadmoći i vojnoj snazi,
ravnoteža moći prelazi u ruke drugih.

NPQ
Što točno znači "prilagoditi se"? Uzmimo primjer islamskog pokreta
u Alžiru kojemu su dolazak na vlast putem izbora spriječile militantne
grupe koje je nametnula svjetovna vlast. Službeno su Sjedinjene
države izjavile da ne podržavaju ideju "jedan čovjek, jedan glas,
jedan put" u mjestima kao što je Alžir, misleći pritom na
pretpostavljenu obustavu ustava ukoliko islamske snage pobijede
vladu. Neki su otišli tako daleko da su zagovarali ideju kako
Sjedinjene Države u takvim zemljama ne bi trebale podržavati izbore,
već samo ljudska prava. Izbori bi doveli do većinske vlade onih koji
bi mogli nametnuti teokratski shari'a.
Samuel P. Huntington
Ne slažem se sa tim gledištem. Najbolji način zaštite ljudskih prava
na duge staze je gurnuti državu prema demokratizaciji. Službovao
sam u Vijeću za nacionalnu sigurnost tijekom predsjedavanja
predsjednika Cartera. Mi smo pomogli osloboditi tisuće političkih
zatvorenike diljem svijeta, ali nas je s punim pravom kritizirala
nadolazeća Reaganova administracija zato što smo zastupali samo
ljudska prava, a ne i demokraciju. Sigurno je da garancije ljudskih
prava ne bi potrajale; nakon nekog vremena vlada bi ponovo pokupila
oslobođene zatvorenike. Zato moramo širiti demokraciju. Sigurno
je da će biti stupica i opasnosti za tu politiku. Spomenuli ste Alžir.
Moj stav je da je vojni puč, koji je spriječio Islamsku frontu da ne
dođe na vlast, bio jako koban. Postoje tri razloga protiv, o kojima
razmišljam kad se radi o preventivnom puču.
Što bi se dogodilo da taj pokret dođe na vlast? Prvo, nema jamstava
da će se vlada koja dođe na vlast putem izbora ponašati jednako
kao vlada koja je došla na vlast revolucijom, kao u Iranu ili uz pomoć
coup d'etat kao u Sudanu. Igranje po pravilima demokracije može
obuzdati ekstremiste.
Drugo, nova alžirska vlada htjela bi održati bliske odnose sa
Francuskom, Europskom unijom i SAD-om i ostala bi ovisna o tržištu
i investicijama tih država kao i dosad. To bi dodatno ograničilo njeno
ponašanje.
Treće, da je Islamska fronta pobijedila i nametnula religiozna
ograničenja, alžirska vojska bi ostala i mogla bi ih zbaciti, baš kao
što je čileanska vojska napravila sa Salvadorom Ąllendeom.
Što imamo sada kao razultat sprečavanja Islamske fronte da dođe
na vlast po pravilima demokracije? Jedan organizirani vojni pokret
kojemu je cilj zbacivanje vlade silom. Možemo biti sigurni da u tim
uvjetima neće biti demokracije ni ljudskih prava u Alžiru.

NPQ
Uzmimo jedan primjer sa konfucijske strane: Kinu. Richard Nixon
zagovarao je stav ekonomskog determinizma: samo razvoj
buržoazije u Europi može osigurati trajnost ljudskih prava. Stoga,
 tvrdio je, ostavite otvorenim trgovačke veze, a to je stroj za boljitak
i rast kineske srednje klase.

Samuel P. Huntington
Malo je sumnji da će Kina ako bude imala značajan privatni sektor
(većina ekonomije je sada u privatnim rukama), krenuti
demokratskim pravcem tijekom vremena. Nema dileme - bilo bi
kontraproduktivno poduzimati akcije koje bi smanjile rast privatnog
sektora. U isto vrijeme, trebalo bi biti načina da se kazni vlada
nametanjem kazni za kršenje ljudskih prava.

NPQ
Bernard Kouchner, francuski ministar za ljudska prava posljednje
socijalističke vlade, smatra da bi Zapad trebao biti agresivniji u tom
sukobu civilizacija preuzimajući na sebe "pravo da se upleće" da bi
spriječio kršenje ljudskih prava. On smatra da, na primjer, ženi u
Sudanu koja traži zaštitu od obrezivanja Zapad treba priskočiti u
pomoć.

Samuel P. Huntington
Slažem se ukoliko se radi o povredi, velikom kršenju ljudskih prava.
UN je sproveo takvu intervenciju da pomogne Kurdima, te u
Somaliji. No zasad, nema opće potpore za takvo "pravo na
upletanje". Ali postoji jedna druga vrsta intervencije za koju vjerujem
da je prihvatljivija i s kojom se slažem: pravo svjetske demokratske
zajednice da spriječi vraćanje onoga što je postalo demokratskom
državom na autoritarizam. To je neka vrst "demokratske Brežnjev-
ljeve doktrine".
U praksi, takva demokratska Brežnjevljeva doktrina ne može,
naravno, biti čvrsto i brzo pravilo. Što bi se dogodilo, na primjer, da
Indija postane hinduska autoritarna država? Takva politika
uspostavlja jasan cilj Sjedinjenim Državama i ostalim moćnim
demokratskim nacijama: održati demokraciju u državama u kojima
su je ljudi prihvatili.
 Sjena koju baca naša budućnost

IVAN ILLICH

Zbog svoje pionirske kritike industrijskog društva prije više od jednog

desetljeća u djelima kao što su Energija i pravičnost, Medicinski
Nemesis medicine: ekspropijacija zdravlja i Ka povijesti potreba
filozof Ivan Illich se naširoko smatra temeljnim misliocem ekološkog
pokreta. O njemu se često razmišlja kao o "proroku ere ograničenja."
Urednici NPQ-a Nathan Gardeis i Marilyn Berlin Snell razgovarali su
s Illichem u proljeće 1989. godine u njegovoj kući u malom selu na
obroncima Sierra Madre, sedamdesetak milja od Mexico Cityja.

NPQ
Zbog vaših radikalnih kritika industrijskog društva prije petnaest ili
dvadeset godina, naširoko se smatrate temeljnim misliocem
ekološkog pokreta. Danas su mnogi vaši pojmovi ušli u rječnik
institucija industrijalizma i razvoja: Svjetska banka sada govori o
"održivom razvoju" i ima ekološku pristup u sponzoriranju ekonomskog
razvoja, svjetski lideri izražavaju javnu zabrinutost zbog ozonskog
omotača i obećavaju "da će okoliš doći na dnevni red." Što se
promijenilo?

Ivan Illich
Ono što se promijenilo jest da je naš zdrav razum počeo tražiti jezik
da bi govorio o sjenci koju baca naša budućnost.
Osnovna teza koja se provlači kroz dosta mog ranog rada je da je
jad koji je prouzrokovao čovjek- od patnji pacijenata koji imaju rak
i zanemarivanja siromašnih do urbanih rešetki, pomanjkanja
stambenog prostora i zagađenja zraka - bio nusproizvod institucija
industrijskog društva prvotno stvorenih da zaštite običnog čovjeka
od okoline, da poboljšaju njegove materijalne uvjete i da povećaju
njegovu slobodu. Lomljenjem ograničenja koje su čovjeku nametnule
priroda i povijest industrijsko društvo rodilo je nemoć i patnju u ime
eliminiranja nemoći i patnje.
U toj ranoj kritici sjetio sam se Homerova upozorenja o kobi Nem-
esis. Voden pleoneksijom, ili krajnom pohlepom, Prometej je
prekršio granice ljudskog roda. Neizmjernom drskosti, donio je vatru
s nebesa, a tako i prokletstvo sebi. Bio je okovan na stijenu, orao se
hranio njegovom jetrom, a okrutni bogovi iscjeljenja održavali su ga
na životu obnavljajući mu jetru svake noći. Susret Prometeja sa
Nemesis je besmrtan podsjetnik na neizbježnost kozmičke odmazde.
Zajedničko svoj predindustijskoj etici bila je ideja da je opseg ljudskog
djelovanja usko ograničen. Tehnologija je bila odmjeren danak
nužnom, a ne sredstvo koje bi olakšalo određeno djelovanje
čovječanstva. U posljednje vrijeme, zbog našeg pretjeranog pokušaja
da promijenimo stanje ljudskog roda industrijalizacijom, naša čitava
kultura postala je plijen zavisti bogova. Sada je svaki čovjek postao
Prometej, a Nemesis je učestala; to je protuakcija progresa. Mi
smo taoci načina života koji izaziva sudbinu.
Čovjek ne može bez svojih automobila koji ispuštaju CO2 ili bez
klorofluorokarbonskih dezodorant sprejeva koji uništavaju biosferu.
On ne može bez radijacijske terapije, svojih pesticida ili bio-
nerazgradivih plastičnih vrećica iz supermarketa. Ako vrste žele
preživjeti, tvrdio sam u svom ranom djelu, to mogu samo ako nauče
kako izići na kraj sa Nemesis.
Za seminar u ljeto 1970. godine pripremio sam literaturu o
"problemima okoliša." Ona je uključivala neka od prvih proučavanja
o genetskim promjenama kod djece rođene na mjestu radioaktivnih
padalina od atomskih eksperimenata na atolu Bikini, proučavanje o
ostacima pesticida u ljudskoj jetri; i prvo proučavanje takve vrste o
ostacima DDT-ija u majčinu mlijeku. U to vrijeme bio sam jako
kritiziran zbog angažiranja u "apokaliptičnim napadima."
Sada, dva desetljeća poslije, blijeda slika neravnoteže sinula je
ljudskom umu. Uništavanje ozonskog sloja, zagrijavanje Zemljine
atmosfere, nepovratno progresivno upražnjavanje genetskih
promjena - sve te stvari donose svijest o posljedicama našeg
prometejskog grijeha.
 Sada je prisutan jedan opći osjećaj da budućnost koju očekujemo
neće biti dobra i da se nalazimo pred onim što je Michel Foucault
nazvao "epistemološkim slomom" - nenadanom promjenom u
predodžbama pri čemu ono nezamislivo postaje zamislivo. Do
francuske revolucije, na primjer, bilo je jenostavno nezamislivo da
bi kralju mogla biti odrubljena glava. Onda je, iznenada, kralju bila
odrubljena glava i pojavila se nova, dramatična slika o ulozi običnog
čovjeka u društvu. Izumljen je jezik koji je govorio u novim, prethodno
nezamislivim, okvirima o poretku u društvu.
Slično tome, mi više ne možemo razmišljati o nuklearnim bombama
kao o oružju; one su sada poznate kao sredstvo samouništenja.
Uništavanjem ozonskog sloja i zagrijavanjem atmosfere postaje
nemoguće razmišljati o industrijskom rastu kao o progresu; to sada
postaje napad na ljudski rod. Sada možda po prvi put možemo
zamisliti da bi, kako je to Samuel Beckett jednom rekao, "ova zemlja
mogla biti nenaseljena."
Ono što je novo nije veličina niti kvaliteta, nego sama bit nadolazećeg
prekida u svijesti. Prekid nije lom u liniji progresa ka novom stadiju;
nije čak ni prelazak iz jedne dimenzije u drugu. Možemo ga opisati
kao katastrofalan lom slike industrijskog čovjeka koju je čovjek
imao o sebi.

NPQ
Kad je Svjetska komisija za okoliš i razvoj norveške premijerke
Brundtland pozivala na "održiv razvoj", ona je i pridonijela i oduzela
nešto jeziku koji se obraća budućoj sjeni. "Održiv" je jezik ravnoteže
i limita, "razvoj" je jezik još većeg očekivanja.

Ivan Illich
Iako je gđa Brundtland izložila štetne nuspojave industrijskog
progresa i rekla bogatim narodima da moraju nositi breme spašavanja
planeta, ipak je ostala strogo unutar "razvojne" rasprave. Dok je
gđa Brundtland poprilično sposobna odvojiti utrku za mirom i
pravdom od snova 19. stoljeća o progresu, temeljna kritika o
 konceptu razvoja još uvijek ostaje izvan njenih razmišljanja. Vanjski
oblici se mrve, ali pojmovni potpornji "razvoja" ostaju jaki.
Važna pitanja danas su: Što nakon razvoja? Kakav pristup? Kakvi
simboli? Kakve predodžbe? Da bismo našli alternativan jezik,
trebamo se okrenuti prošlosti - da otkrijemo povijest onih izmišljenih
sigurnosti koji su mitološka kristalizacija pojmova oko kojih je
organizirano moderno iskustvo, sigurnosti poput "potreba", "rasta",
"sudjelovanja", "razvoja".
Parafrazirat ću čileanskog pjesnika Vicente Huidobroa; uvid u
alternativu koja nije izabrana može se pronaći prisjećanjem na "ono
vrijeme koje je izgubilo svoj sat."
Na primjer, prije Corteza, postojalo je jedinstveno indijansko sjeme
žita sačinjeno od najmanje 150 različitih genetskih značajki. Bilo je
jedinstveno prilagođeno mikroklimi područja gdje ja živim. Samljeveno
u hrani, zrno je imalo karakterističnu plavu boju lokalnog cvijeća,
različitog od onog koje je raslo deset milja istočno ili zapadno odavde.
Religiozni festivali, svadbeni običaji, te prehrana bili su označeni
tim sjemenom.
Onda je došlo dr. Bourlagovo "čudesno" zrno, sa vladinom dotacijom
za gnojivo, insekticide i fungicide. Prvih nekoliko godina polja su
davala fantastične urode. Ali onda, za manje od deset godina, terase
koje su pokrivale ovo područje još od Kolumbova vremena, prestale
su se obrađivati i isprale su se. Sada mladi ljudi ovdje više ne rade
u poljima. Oni traže posao u većim gradovima, popravljaju stare
automobile ili pokušavaju zaraditi nešto novaca prodajom kućanskih
aparata "na malo". Te promjene dogodile su se tako brzo da se
festival "plavog žita" još uvijek slavi.
Samo ponovnim uvođenjem znanja o izgubljenom vremenu plavih
tortilla - da nadopunim ovaj primjer - bit će moguće ustanoviti novi
put gledanja i novi sustav okvira koji može voditi ustrajnu "politiku"
bez utjecaja na "razvoj".

NPQ
Koja je povijest pojma "razvoj"? Kako je on promijenio naš odnos
prema prirodi?
Ivan Mich
"Ljudski položaj" je nekoć označavao način života omeđen stalnim
potrebama. Svaka kultura njegovala je zajedničke želje ili projekte
simbolične naravi. Prije postojanja sistema za zamrzavanje i transporta,
prije znanstveno proizvedenog sjemena, uzgajala se različita hrana,
poput plavog žita, postojala je složena prehrana i rituali godišnjih
doba. "Dobro" je bilo definirano unutar "uobičajenog obroka hrane"
i omeđeno prihvaćenim ograničenjima.
"Razvoj" je na drugoj strani jedan od onih modernih okvira koji
izražava pobunu protiv "nužnog" koja je vladala svim društvima do
18. stoljeća. Pojam "razvoja" obećava bijeg od domene nužnog
pretvarajući "obroke hrane" u "izvore" koji koriste zadovoljenju
beskrajnih potreba posesivnog pojedinca.
"Razvoj" kombinira vjeru da će nas tehnologija osloboditi od
sputavanja koja su omeđivala sve prošle civilizacije sa temeljnom
sigurnošću 20. stoljeća: evolucijom. Kako to optimistični političari
interpretiraju, "evolucija" postaje "progres". Termin "nedovoljna
razvijenost u biti je prvi upotrijebio Harry Truman 1949. kad je
kolonijalizam, uzdrman 2. svjetskim ratom, "otkrio" da nije na putu
industrijskog razvoja.
Usporedo sa strvaranjem ove ideje industrijskog progresa, ušao je
u modu drugi koncept, koji je podrazumijevao pristanak "masa" na
razvoj: sudjelovanje. Kako razvoj smanjuje pritisak nužnog, ljudi
moraju, zbog svog vlastitog dobra, preobraziti svoje nejasne i
ponekad nesvjesne želje u "potrebe", koje onda moraju biti ispunjene.
"Potrebe" redefiniraju "želje" kao "nedostatke" koji trebaju biti
zadovoljeni "izvorima". Kako su "želje" beskrajne, izvori postaju
"rijetki" zbog vrijednosti koje im "nedostaci" nameću. Ovo je temelj
nezasitnih zahtjeva za više.
"Potrebe" nisu "nužnosti". One su "želje" koje su redefinirane kao
zahtjevi prema robi i uslugama koje pružaju profesionalci izvan
domaćih vještina društva. Univerzalna pojava "potreba" tijekom
posljednjih trideset godina odražava redefiniciju ljudskog stanja i
onoga što se podrazumijeva pod "dobro".
 Na primjer, u Mexico Cityju danas, gradska populacija treba biti
opskrbljena hranom zato što tek nekoliko ljudi može uzgajati svoju
vlastitu hranu. Sve više ljudi u Mexico Cityju treba javni transport
ili reciklirane američke automobile zato što nemaju drugog izbora
nego putovati da bi radili u tržišnoj ekonomiji. Više stambenog
prostora, sa vodom i strujom, treba osigurati posudbom od
sjevernoameričkih banaka zato što je malo prostora podobno za
kolibe koje je čovjek gradio sam, zato što su ljudi izgubili vještine
potrebne za izlijevanje krovne ploče.

NPQ
Znači, u korjenu uništenja okoliša i crpljenja ograničenih izvora je
težnja za ekonomskim rastom stimulirana transformacijom ljudskog
rada kojem su vladale nužnosti u onak koji je u vlasti "potreba".

Ivan Illich
Ako je to tako, onda bi put "nakon razvoja", po vašem mišljenju,
uključivao povratak opstanku i ponovnom uspostavljanju običnog?

Ivan Illich
Da, točno. Održivost bez razvoja, ili opstanak, je jednostavno život
unutar granica istinski temeljnih potreba. Zaklon, hrana, obrazovanje,
društvo i osobna intimnost se mogu naći u tim okvirima.

NPQ
Ne zvuči baš moguće da će odricanje od ekonomskog rasta trenutno
prikupiti političku podršku. A u modernim vremenima, gdje nedostaje
političke volje, zamjenjuje je tehnologija. Uistinu, pitamo se zašto se
ne možemo prebaciti na "post- oskudicu" umjesto "zamjene". Zašto
ne krenuti putem ekološke modernizacije?" Ako je energija
ograničena, zašto nema tehnologije koja je izvorno efikasna? Ako
automobili koji se pokreću na naftu zagađuju, zašto ne pređemo na
metanol? Ako je put koji prevaljuje putnik koji svaki dan putuje na
posao prevelik, zašto ne ostati kod kuće i raditi preko kompjutora?
Ivan Illich
Informacijska revolucija ja ubrizgala nov život u ono što bi inače
bila iscrpljena logika industrijskog razvoja. Ona ohrabruje očekivanja
da bi putem oruđa koje je kreirao čovjek mogao izbjeći ograničenjima
svog postojanja.
U drugu ruku, opstanak pretpostavlja kontekst zajednički definiranih
potreba koje su u protuteži sa ograničenjima prirode. Društvena
svijest koja pravi razliku između postoskudnosti i opstanka počiva
na povijesnom znanju da je ljudsko postojanje neizvjesno.

NPQ
Sa tehnologijom "informacijskog doba", osobito bio-inženjeringom,
pretpostavljam da je još značajnije na namjeravani bijeg od ljudskog
stanja gledati kao na prekršaj. Po vašem mišljenju, ova obmana je
to opasnija jer izgleda sve vjerojatnija. Da li vas to čini manje
optimističnim glede budućnosti?

Ivan Illich
Ja razlikujem stavove, nade i očekivanja. "Očekivanje" je utemeljeno
na vjeri u sredstva i naivnoj prihvaćenosti društveno utemeljenih istina.
"Nada" se temelji na povijesno ukorijenjenom iskustvu. Da bismo se
suočili s budućnošću slobodno, moramo odbaciti i optimizam i
pesimizam, te u ljudska bića usaditi nadu, a ne vjerovanje u sredstva.
Ja, da navedem jedan primjer, vidim neuništive znakove nade u
životima seljaka koji se bore za opstanak ili u mrežama aktivista
koji spašavaju ili sade drveće. Ali, priznajem da još uvijek nisam u
stanju shvatiti kako ta djela koja pobuđuju nadu, mogu biti pretvorena
u "politiku", tako blizu razarajuće katastrofe.

NPQ
Sigurno, kad se osveta svemira kristalizira u uništenju drevnih
metropola kakav je Mexico City - gdje su nerođeni fetusi otrovani
olovom koje njihove majke udišu - njegove ruševine će poput
Prometeja predstavljati svjedočanstvo Nemesisine kletve. Onda će
 možda "politika" napustiti razvoj i doći će novi oblici organiziranog
života.

Ivan Illich
Mexico City je s onu stranu katastrofe. On je metafora za sve što
je krenulo naopako u razvoju. Taj drevni grad, utemeljen na jezeru,
na prastarom zraku visoke planinske doline, neće imati čistog zraka
ni vode do 2000. godine. Ono što je čudesno je da Mexico City
preživljava unatoč svemu.
Kako to da ljudi ne umiru od žeđi? Od ogromne količine vode koja se
pumpa preko planina iz sela, 50% odlazi u manje od 3% kućanstava,
a 50% kućanstava dobiva maje od 3% vode. To znači da ovih zadnjih
50% dobije tek dovoljno vode za piće, kuhanje i pranje, a vodu u
WC-u puštaju tek nakon svakog sedamnaestog s....!
Činjenica je da je rastapanje fekalija u vodi u Mexico Cityju totalno
neizvedivo. No ipak, 5,5 milijuna ljudi koji nemaju stabilnog mjesta
za s.... drže čak i taj dio svog života pod kontrolom.
Tako je Mexico City i simbol stabilnosti susjedske ravnoteže s onu
stranu katastrofe. U svijetu kakav je ovaj vidim zastrašujuće, ali
efikasne oblike samoupravljanja koje drži vladu i razvojne institucije
podalje od svakodnevnih problema ljudi. Većina tih novih aktivnosti
pojavila se nakon potresa iz 1985., kad je vlada bila paralizirana i u
nemogućnosti da pomogne oporavak. Danas su zahtjevi za
samoupravljanjem rutinski formulirani na skupštinama barriosa
(četvrti) u diskusijama poput ove:
"Kako može biti dovoljno vode u Mexico Cityju za sve? Sagradimo
vodene spremnike, napunimo ih, a onda ćemo dijeliti vodu u svom
vlastitom barriju."
"Kako izbjeći prometne gužve i smanjiti postotak olova u zraku?
Tako da danju nemamo kamione na ulicama Mexico Cityja. Tijekom
noći hrana se može donijeti na centralne tržnice svakog barrija, a
onda prevoziti odande do susjedstva kolicima."
Sada čak postoje i zahtjevi za samoupravu njihovog vlastitog s....!
A u mnogim barriosima postoji velik broj mjesta u koje policija ne
smije pristupiti jer ju smatraju ugrožavajućom.
 Ovo su praktični pokazatelji da ljudi mogu izumiti alternative
konceptu razvoja koji je bacio čitavu naciju u dužnički zatvor. Ono
što se ovdje događa je samoupravljanje istinski temeljnim potrebama.

NPQ

Znači, novi oblici življenja pojavljuju se iz ruševina razvoja?

Ivan Illich
Neki romanopisci, poput Doris Lessing u Petom djetetu, stvaraju
prikaz nadolazeće budućnosti i toga kakvi su odnosi mogući u
ruševinama. U njenom pisanju postoji prikaz zastrašujućih bića koji
imaju sposobnost preživljavanja.
Fascinirajuće je otkriti taj uzajamni osjećaj outsidera u razdoblju
nakon potresa, a prije pred - ekološki apokaliptičnog razdoblja Mexico
Cityja. Postoji ovdje nekakav prizvuk bande, sakupljača dronjaka,
stanovnika kontejnera za smeće. Naša teškoća je u pronalaženju
jezika kojim bi govorili o toj alternativi, zato što suprotno
profesionalnoj mudrosti, ljudi čije temeljne potrebe nisu zadovoljene
preživljavaju nove oblike društvenosti.
Možda o njima možemo razmišljati kao o tehnofagičnoj većini
kasnog 20. stoljeća - ljudima koji se hrane otpacima razvoja. Ta
populacija obuhvaća, na primjer, polovinu mladih ljudi užeg dijela
Chicaga, koji su napustili školu, i dvije trećine stanovnika Mexico
Cityja, čije se izmetine ne uklanjaju. Od najnižih slojeva New Yorka
do kairskog "grada mrtvih", gdje ljudi žive na grobljima, ti ljudi koji
preživljavaju su spontani arhitekti naše postmoderne "budućnosti".

NPQ
Pri tom pada na pamet pojam ulični ratnici...

Ivan Illich
Krivi zbog zločina "društvenog razbijanja iluzija", ovi preživjeli
ponovno afirmiraju neuništivu nadu sa jezivim karakterom bande.
Te odmetničke zajednice nemaju diplomatsku ustrajnost, njihovo
 iskustvo je isključeno iz Brundtlandine rasprave osim što se spominju
kao tvrdoglavi, klijenti "s potrebama" koji zahtijevaju ljubaznost
stranaca.
Pa ipak, kao živuća odricanja "budućnosti", ti koji preživljavaju ipak
pokazuju put naprijed. Njihova spremnost da se angažiraju u
zadacima društva izvan "razvoja" tjera nas na podsmijeh prema
pompoznim profesionalcima koji planiraju idući korak čovječanstva.

NPQ
Pokazali ste put postrani od razvoja i izvan kolotečine dominantne
rasprave koju je oblikovala ideju održivog razvoja. Koji je sljedeći
korak u toj diskusiji?

Ivan Illich
Jasno mi je da administrativno-intenzivna globalna ekologija logično
slijedi iz utilitarne etike o rukovođenju koju slijedi gđa Brundtland.
Prvobitno je utilitarizam začet kao pokušaj davanja najvećeg dijela
dobara najvećem broju ljudi. Onda je negdje u sedamdesetim,
poprimio značaj najmanje boli najvećem dijelu ljudi. Ova medicinska
metafora osvjetljava idući korak nakon gđe Brundtland: ne najveća
dobra, ne najmanja bol, nego najveće upravljanje boli.

NPQ
U stvari, priključivanje zemlje na respirator i opskrbljivanje
lijekovima...

Ivan Illich
Točno. Nakon Brundtlandove zamišljam upravljanje ispražnjenim
izvorima, ne uspostavljanje zajedničkog okoliša sa kulturološki
vezanim, politički sankcioniranim limitima pri uzgajanju. U toj ektopiji
vidjet ćemo tehnološki potpomognuto upravljanje čovjekom od
sperme do crva, uključujući stopu prirasta.
NPQ
Da li biste onda pozdravili pojavu novog ekološkog pogleda na svijet
koji fokusira čovjekovu pažnju na ponovno uspostavljanje prirodne
ravnoteže? Da li bi to mogao biti novi univerzalni duh koji veže ovaj
rascjepkani planet ?

Ivan Illich
Morate razumjeti da je koncept ekologije duboko vezan s konceptom
"života". "Život" ne možemo razumjeti odvojeno od "smrti prirode."
U neisprekidanoj niti ovo nas vodi nazad do Anaksagore (500.-
428. p.n.e.); sve preko 16. stoljeća ovo je bila konstantna tema na
Zapadu. Bog je bio model koji je povezivao Svemir. Sa znanstvenom
revolucijom mišljenjem je počeo dominirati mehanički model. Kao
objekt čovjekove volje, priroda je pretvorena u mrtvi materijal. Ta
smrt prirode, ja bih rekao, imala je najdalekosežnije posljedice na
radikalnu promjenu čovjekove vizije svemira.
Sada se taj umjetni smisao "života" posebnom oštrinom pojavljuje
u ekološkom diskursu. Model koji povezuje živa bića sa svojim
prebivalištem - Bog - rastopljen je u kibernetičkom konceptu
"ekosistema" koji, putem mnogih povratnih mehanizama, može biti
reguliran znanstveno ako inteligentan čovjek izabere pogodne
podatke za unos. Čovjek, uzročnik neravnoteže, stavlja sebi u
zadatak ponovno uspostavljanje ravnoteže u prirodi. Ekološki čovjek
štiti "život" i brani izvore od iscrpljenja.
Samoregulirajući sistem "života" tako postaje model suprostavljanja
industrijskom uništenju. To je vrlo zavodljiva ideja i ona sve
pojednostavljuje. U pokušaju da se uhvati u koštac sa Nemesis,
čovjek proširuje svoju drskost na upravljanje svemirom! U ime
prirode, ekologija idolizira prometejskog čovjeka.
RAZLIČITOST I
NACIONALIZAM NAKON
HLADNOG RATA

Iako je već ispravno reći da su se etnicizam i nacionalizam

osvetoljubivo vratili nakon što su bili zamrznuti zahvaljujući
hladnom ratu i modernoj vjeri u racionalizam, ipak je istina
da će nas to pratiti u 21. stoljeću.
Kolikogod mi hvalili kulturno samoodređenje i raznolikost,
istovremeno se bojimo netolerancije i diskriminacije koje
su povijesno učvrstile identitet ljudskih društava.
U ovaj dio knjige uvodi nas Isaiah Berlin, oxfordski
povijesničar ideja, otvara ovaj dio proučavanjem
nacionalizma, dobra i zla, te onoga što oni nagovješćuju.
Pierre Trudeau, blistavi bivši premijer Kanade, uporno
odbija ideju etnički utemeljenih prava kao korak nazad za
čovječanstvo. Carlos Fuentes, meksički romanopisac,
obrazlaže federalizam. Felipe Gonzales, španjolski premijer,
upozorava na opasnosti posvećenja principa samo-
određenja. Dok su bila na vlasti, obojica su se snažno borila
da bi održala svoje zemlje cjelovitima. Hans Jurgen
Syeberberg, kontroverzni režiser filma Hitler: Njemački film,
iskreno tvrdi da će Njemačka ponovo prizvati najgori dio
svoje povijesti ukoliko nastavi suzbijati svoj vlastiti kulturni
identitet.
Pomodni nouvelle philosophe iz Francuske Bernard Henri-
Levy ostaje pri tome da je Zapad izgubio hrabrost svojih
uvjerenja kad nije uspio u Bosni obraniti ideju moderne
Europe: multikulturalizam i univerzalna ljudska prava.
Nigerijski dobitnik Nobelove nagrade Wole Soyinka govori
o sličnom slučaju u vezi genocida Tutsija u Ruandi. Pisac
V.S. Naipaul izražava vjeru da će moderna, tolerantna
Indija prevladati obnovljenu mržnju između hindusa i
muslimana, dok kroničar postkolonijalnog Trećeg svijeta
Ryszard Kapuscinski ponajprije promatra multikulturnim
super-silu Ameriku, kao nagovještaj relativno harmonične
kozmičke kulture koja bi mogla karakterizirati novu
svjetsku civilizaciju.

Futuristi Alvin i Heidi Toffler govore o drugoj pojavi koja

razdvaja post-hladnoratovski svijet: o pobuni bogatih.
 Povratak Volksgeista:
Nacionalizam, dobro i zlo

ISAIAH BERLIN

Možda najnapredniji zapadni politički filozof Sir Isaiah Berlin, profesor

je na All Soul's Collegeu u Oxfordu. Rođenje u Rigi, Latvija, 1909.
godine Autor je djela: Karl Marx, Prosvjetiteljstvo, Četiri eseja o
slobodi i Vico i Herder. Odabir njegovih eseja pod naslovom
Kukasto deblo čovječanstva: poglavlja u povijesti ideja, izdan je
1991. Godine.
Urednik NPQ-a Nathan Gardels razgovarao je sa Sir Isaiahom krajem
ljeta 1991 u Portofinu, u Italiji.

NPQ
Prema Haroldu Isaacsu, autoru djela Plemenski idoli, danas smo
svjedoci "grčevitog skupljanja" nacija. Otvoreni etnički rat bjesni
nedaleko odavde u Jugoslaviji. Sovjetski Savez razbile su obnovljene
nacionalističke republike. Novi svjetski poredak sagrađen od
krhotina berlinskog zida već je krenuo putem Babilonske kule. Koji
su korijeni nacionalizma? Otkud ta pomama skupljanja?

Isaiah Berlin
Babilonska kula je trebala biti ujedinjujuća; jedna velika građevina,
koja doseže do neba, s jednim jezikom za sve.
Gospodu se to nije svidjelo.
Rečeno mi je da postoji jedna odlična hebrejska molitva koja se koristi
kad ugledate čudovište: "Blagoslovljen bio Gospodine Bože naš, koji
si uveo raznolikost među Tvojim stvorenjima." Možemo biti sretni
što smo vidjeli kako je sovjetska Babilonska kula nestala u ruševinama,
ma kako se opasne posljedice toga eventualno pokazale - mislim na
gorki nacionalistički sukob. To, nažalost, ne bi bilo ništa novo.
U našem modernom dobu, nacionalizam nije uskrsnuo, on nikada
nije ni umro. Ni rasizam također. Oni su najmoćniji pokreti današnjeg
svijeta koji razdiru mnoge društvene sustave.
Nijedan od velikih mislilaca 19. stoljeća nije predskazao ovo. Saint-
Simon predskazao je važnost industrijalaca i bankara. Fourier je,
shvativši da, ako se načini nelomljiva čaša, neće biti posla za staklara,
shvatio kontradikcije kapitalizma. Karl Burchhardt je predskazao
vojno-industrijski kompleks. Mnogo toga što je Marx predskazao
nije se baš pokazalo točnim; osim vitalno važnog uvida da tehnologija
preoblikuje kulturu. Big Business i klasni sukobi su neki od rezultata
te činjenice.
Svi su oni smatrali da su imperijalni režimi velikih država bili središnji
problemi njihova stoljeća. Jednom kad te tiranske konglomeracije -
Britansko carstvo, Austro-Ugarsko, te Rusko carstvo - budu uništene
zajedno sa kolonijalizmom, ljudi koji su bili pod njihovom čizmom
živjet će u miru zajedno i ostvarit će svoj život u proizvodnom i
kreativnom smislu. Pa, prevarili su se.
Iako se većina liberalnih filozofa 19. stoljeća protivila okrutnoj
imperijalističkoj eksploataciji "tamnoputih", ni u kom slučaju niti jedan
od njih nije pomislio da bi crnci, Indijci ili Azijci ikad mogli imati
državu, parlament ili vojsku - bili su potpuno eurocentrični.
To se, pretpostavljam, promijenilo s rusko-japanskim ratom 1904.
godine. Činjenica da je jedna azijska nacija porazila veliku europsku
silu mora da je prouzročila električni šok u glavama mnogih Indijaca,
Afrikanaca i drugih i mora da je dala veliki poticaj ideji suprotstavljanja
imperijalističkoj drskosti i ideji nacionalne neovisnosti. U 20. stoljeću
ljevičarski pokreti možda ne bi uspjeli u Aziji ili Africi - u Indokini,
Egiptu, Alžiru, Siriji ili Iraku - da nisu išli ruku pod ruku sa
nacionalističkim osjećajima.
Neagresivni nacionalizam je potpuno druga priča. Smatram da
početak te ideje ide do visokoutjecajnog njemačkog pjesnika i filozofa
iz 18. stoljeća Johanna Gottfrieda Herdera.
Herder je praktički izmislio ideju pripadnosti. On je vjerovao da upravo
kao što ljudi trebaju jesti i piti, imati sigurnost i slobodu kretanja, isto
tako trebaju pripadati grupi. Lišeni toga, oni se osjećaju odsječenima,
usamljenima, oslabljenima i nesretnima. Nostalgija je, rekao je Harder,
najuzvišenija od svih boli. Biti čovjek značilo je biti sposoban osjetiti
se negdje kod kuće, sa svojom vlastitom vrstom.
Svaka grupa, prema Herderu, ima svoj vlastiti Volksgeist, ili
Nationalgeist - sustav običaja i stila života, način zamjećivanja i
ponašanje koje se vrednuje iskjučivo zato što je njihovo vlastito. Cijeli
kulturni život je oblikovan unutar određene tradicionalne struje koja
dolazi iz kolektivnog povijesnog iskustva koji dijele samo članovi grupe.
Stoga se nije moglo, na primjer, potpuno razumjeti velike skandinavske
mislioce ukoliko netko nije sam iskusio (kao što on na svom putu u
Englesku jest) veliku oluju Sjevernog mora. Herderova ideja nacije
bila je duboko neagresivna. Sve što je on želio bilo je kulturno
samoodređenje. Negirao je superiornost jednog naroda nad drugim.
Svatko tko je to zagovarao lagao je. Herder je vjerovao u različitost
nacionalnih kultura, koje su, prema njegovom mišljenju, mogle mimo
koegzistirati.
Svaka kultura je bila jednako vrijedna i zavrijedila je svoje mjesto
pod suncem. Povijesne hulje su za Herdera bile veliki osvajači poput
Aleksandra Makedonskog, Cezara ili Karla Velikog zato što su
izbrisali prvotne kulture. Nije poživio dovoljno dugo da vidi potpun
efekt Napoleonovih pobjeda - ali budući da su one potkopale
dominaciju Svetog rimskog carstva, možda bi mu i oprostio.
Samo ono što je bilo jedinstveno imalo je istinsku vrijednost. To je
jedan od razloga što se Herder također protivio francuskim
univerzalistima prosvjetiteljstva. Za njega je postojalo nekoliko
bezvremenskih istina: vrijeme, mjesto i društveni život - ono što je
kasnije nazvano civilnim društvom - bilo je sve.

NPQ
Pa opet, Herderov Volksgeist pretvorio se u Treći Reich. A danas
je, srpski Volksgeist u ratu s hrvatskim Volksgeistom i bošnjačkim
načinom života. Armenci i Azerbajdžanci su već dugo u ratu, a
između Gruzijaca i Rusa, pa čak i Ukrajinaca i Rusa, bujaju strasti.
Što težnju za kulturnim samoodređenjem pretvara u nacionalističku
agresiju?
Isaiah Berlin
Napisao sam na jednom drugom mjestu da je ranjeni Volksgeist,
da tako kažem, poput savijene grančice tako silovito povučen dolje
da vas, kad ju otpustite, žestoko ošine. Nacionalizam, barem na
Zapadu, nastao je iz rana zadanih stresom. Što se tiče Istočne Eu-
rope i bivšeg Sovjetskog carstva, oni danas izgledaju kao jedna
golema, otvorena rana. Nakon godina ugnjetavanja i ponižavanja
jamačno dolazi do nasilne kontrareakcije, izljeva nacionalnog
ponosna, često agresivnog nametanja, oslobođenih nacija i njihovih
lidera.
Mada mi nije pušteno ovo reći njemačkim povjesničarima, vjerujem
da je Louis XIV uglavnom odgovoran za početke njemačkog
nacionalizma u 17. stoljeću. Dok su ostale zemlje Europe - Italija,
Engleska, Španjolska, i Nizozemska, a iznad svega Francuska -
iskusile veličanstvenu renesansu misli i umjetnosti, te političke i vojne
sile, Njemačka je, nakon doba Dürera, Grunewalda, Reuchlina,
postala (izuzevši arhitekturu) relativna žabokrečina. Francuzi su na
Nijemce gledali kao na provincijalce, jednostavne, pomalo komične
seljačine, pivopije, pismene, ali netalentirane.
Isprva je, naravno, bilo puno imitacije francuskog, ali je kasnije, kao
i uvijek, došlo do reakcije. Pijetisti su se zapitali:"Zašto da ne budemo
onakvi kakvi jesmo? Zašto imitirati strance? Neka Francuzima
njihovi kraljevski dvori, saloni, svjetski abbes, vojnici, pjesnici, slikari,
njihova isprazna slava. Sve stvari bez vrijednosti. Ništa nije važno
osim čovjekova odnosa prema njegovoj vlastitoj duši, Bogu, istinskim
vrijednostima- koje su duhovne, unutarnjem životu, kršćanskoj istini."
Do 1670-tih pijetističko-nacionalni protupokret bio je na putu; to je
bio duhovni pokret u kojemu su Kant, Herder, Hamann, te mislioci
istočne Prusije odrasli. Pijetistički stav je bio: "Ne treba nam ono
što Pariz nudi. To je sve bezvrijedno. Važna je samo unutarnja
sloboda, čistoća duše." Na djelu je bio mehanizam kiselog grožđa
u velikom obliku.
Tada je počelo nacionalističko samonametanje. Do 1720-tih se
Thomasius, manje važan njemački mislilac, usudio predavati na
sveučilištu na svom vlastitom jeziku, njemačkom, umjesto latinskog.
 Bio je to velik iskorak. Odgovarajuće posljedice dubljeg njemačkog
poniženja - od Napoleonskih ratova do Versailleskog sporazuma,
su više nego očite.
Danas se Gruzijci, Armenci i ostali trude obnoviti svoje zakopanu
prošlost, koju je u pozadinu gurnula golema ruska imperijalna sila.
Progonjena pod Staljinom, armenska i gruzijska književnost je
preživjela: Isakian i Yashvili bili su daroviti pjesnici; Pasternakovi
prijevodi Vaz Pshavela i Tabidzea su prekrasna djela - ali kad je
Ribbentrop posjetio Staljina 1939., poklonio mu je njemački prijevod
gruzijskog epa Vitez u tigrovoj koži kojega je napisao Rustaveli.
Tko je na Zapadu čuo za ova posljednja majstorska djela?
Prije ili kasnije, protureakcija se pojavljuje neobuzdanom silinom.
Ljudi se umore od toga da po njima pljuju, da im naređuje superiorna
nacija, superiorna klasa, superiorni bilo tko. Prije ili kasnije postave
nacionalistička pitanja: "Zašto ih moramo slušati?" "Otkud im
pravo...?" "Što je s nama?" "Zašto mi ne možemo...?

NPQ
Sve te savijene grančice su možda napokon preokrenule ideološki
svjetski poredak. Eksplozija sovjetskog sistema mogla bi biti posljednji
čin dekonstrukcije ideja prosvjetiteljstva o jedinstvu, univerzalnosti
i racionalizmu. To je sad sve gotovo.

Isaiah Berlin
Mislim da je to istina. A Rusija nije prikladno mjesto za rasvjetljivanje
krivih shvaćanja lumiersa. Mnogi ruski zapadnjaci koji su slijedili
francuske mislioce 18. stoljeća divili su im se zato što su oni ustali
protiv Crkve, protiv reakcionarnih tendencija, protiv sudbine. Voltaire
i Rousseau bili su heroji zato što su zagovarali razum i pravo na
slobodu nasuprot reakciji.
No, čak ni radikalni pisac Alexander Herzen, moj omiljeni junak,
nikad nije prihvatio, na primjer, Condorcetove tvrdnje o znanim,
bezvremenskim istinama. On je smatrao ideju neprestanog progresa
iluzijom i protestirao je protiv novih idolopoklonstava: zamjene za
ljudsku žrtvu (žrtvovanja ljudskih bića novim oltarima); apstrakcija
 (poput univerzalne klase ili nepogrešive stranke ili marša povijesti)
i žrtvovanja sadašnjosti u ime neke neznane budućnosti koja bi odvela
do nekog skladnog rješenja.
Herzen je gledao na bilo kakvu predanost apstraktnom jedinstvu i
univerzalnosti sa mnogo sumnje. Za njega je Engleska bila Engleska,
Francuska Francuska, a Rusija Rusija. Razlike nisu mogle niti su
trebale biti izglađene. Kraj života je bio život sam. Za Herzena, kao
i za Herdera i talijanskog filozofa iz 18. stoljeća Giambattistu Vicoa,
kulture su bile neusporedive. Iz toga slijedi, mada oni to izričito ne
tvrde, da je slijediti totalne harmonije ili savršene države pogrešno,
a ponekad i fatalno.
Naravno, nitko nije vjerovao u univerzalnost više od marksista: Lenjin,
Trotsky, i ostali koji su trijumfirali smatrali su sebe učenicima
prosvjetiteljskih mislilaca, koje je Marx ispravio i osuvremenio.
Kako bi netko bio voljan braniti opći rezultat komunizma, što ni vi ni
ja nismo voljni, morao bi ga braniti na temelju činjenice da je Staljin
ubio četrdeset milijuna ljudi, ali je barem suzbio nacionalizam i
obuzdao etnički Babilon od anarhičnog vojevanja za svoja prava.
Naravno, Staljin je to, - pa i sve drugo, - obuzdao ali nije uspio ubiti.
Čim se kamen otkotrljao s groba, to se osvetnički uzdiglo.

NPQ
Herder je bio horizontalni kritičar, ako tako želite, ili francuski
lumiers zato što je vjerovao u osebujnost svih kultura. Giambattista
Vico također se protivio prosvjetiteljskoj ideji univerzalnosti sa
vertikalne ili povijesne perspektive. Kao što ste napisali, on je
vjerovao da ni jedna kultura nije mjerljiva s drugima.

Isaiah Berlin
Obojica su odbila ideju prosvjetiteljstva da čovjek u svakoj državi, u
svako vrijeme, ima identične vrijednosti. Za njih je, kao i za mene,
pluralitet kultura nesvediv.
NPQ
Da li konačni slom komunističkog totalitarizma, tvorevine ideala
univerzalnosti, nagovještava da upravo proživljavamo zadnje godine
posljednjeg modernog stoljeća"?

Isaiah Berlin
To gotovo prihvaćam. Ideal univerzalnosti, tako duboko izopačen
da bi potpuno zaprepastio filozofe 18. stoljeća koji su ga izložili,
evidentno postoji u nekom obliku koji je teško dostupan europskom
utjecaju: Kina, Sjeverna Koreja, Kuba.

NPQ
Možemo samo zamisliti kako bi 20. stoljeće drugačije izgledalo da
su prevladali Vico i Herder, a ne francuski filozofi ili Hegel ili Marx
- da lokalna duša nije bila pregažena svjetskom dušom. Možda
bismo imali stoljeće kulturnog pluralizma umjesto totalitarizma.

Isaiah Berlin
Kako se to moglo dogoditi? U 18. Stoljeću univerzalizam je bio
doktrina najznačajnije nacije, - Francuske - pa su svi pokušavali
oponašati njezinu briljantnu kulturu.
Možda se radilo o rastu prirodnih znanosti, s naglaskom na
univerzalne zakone, o prirodi viđenoj kao organizam ili stroj, a ta
imitacija znanstvenih metoda prenesena je u druge sfere i dominirala
je cjelokupnim sustavom mišljenja. Ponesena tim idejama, eksplozija
tehnologije i ekonomskog razvoja u 19. stoljeću izolirala je
intelektualnu struju koja se razvila iz nekvantitativnih - zapravo,
kvalitativnih, mislilaca kakvi su Vico i Herder.
Raspoloženje tog vremena ilustrirano je u jednoj priči iz knjiga Jacoba
Talmona. On piše o dva češka profesora koji ovako razgovaraju u
otprilike ranih 1800-tih. "Mi smo vjerojatno posljednji ljudi na svijetu
koji govore češki", kažu jedan drugom. "Naš jezik izumire. Neminovno
ćemo govoriti njemački ovdje u Centralnoj Europa, a vjerojatno i na
Balkanu. Mi smo posljednji preživjeli iz naše materinje kulture.
 Naravno, takvi preživjeli još uvijek su u sedlu mnogih država.

NPQ
Koja bi politička struktura uopće mogla udomiti ovo novo doba
kulturnog samoodređenja, očuvati slobodu, i možda zaustaviti
krvoproliće?

Isaiah Berlin
Upravo je kulturno samoodređenje bez političkog okvira prob-
lem, i to ne samo na Istoku. Španjolska ima Baske i Katalonce,
Britanija ima Sjevernu Irsku, Kanada Quebec, Belgija Flamence,
Izrael Arape i tako dalje. Tko je prije mogao sanjati o Bretonskom
nacionalizmu ili Škotskoj nacionalnoj partiji?
Idealisti poput Herdera očito nisu ovaj problem uzeli u obzir. Herder
je samo mrzio Austro-Ugarsko carstvo zbog toga što je politički
sjedinilo nespojive elemente.
U Istočnoj Europi izgleda da stvarno mrze jedni druge: Rumunji
mrze Mađare, a Mađarima se godinama nisu sviđali Česi na takav
način na koji se Bretonci ne mogu pretvarati da mrze Francuze. To
je pojava drugačije vrste. Na Zapadu su samo Irci takvi.
Samo su u Americi različite etničke grupe zadržale svoje vlastite
originalne kulture i izgleda da to nikome ne smeta. Talijani, Poljaci,
Židovi, te Koreanci imaju svoje vlastite novine, knjige, i kako sam
čuo, TV programe.

NPQ
Možda emigranti, kad napuste svoje tlo, ostave za sobom i žarku
oštricu svog Volksgeista. No čak se i u Americi na sveučilištima
pojavio novi multikulturalni pokret koji se trudi naglasiti ne ono što
je zajedničko, nego ono što nije.

Isaiah Berlin
Da, znam. Crni studiji. Meksički studij, te ostali. Pretpostavljam da
je to također revolt savijene grančice manjina koje se osjećaju
 depriviranima u okviru američkog polietnicizma. Polietnicizam nije
bio Herderova ideja. On nije tjerao Nijemce da uče nizozemski, niti
da uče o kulturi Portugala.
Herder ne govori ništa ni o rasi, ni o krvi. On je govorio samo o tlu,
jeziku, zajedničkim uspomenama i običajima. Njegova središnja
točka, kako mi je prijatelj Crnogorac jednom rekao, je da usamljenost
nije samo izostanak drugih ljudi u životu, nego život među ljudima
koji ne razumiju što im govorite; oni vas mogu razumjeti samo ako
živite u zajednici gdje se komunikacija odvija bez napora, gotovo
instinktivno.
Herder nije blagonaklono gledao na kulturalno trenje stvoreno u Beču,
gdje su mnoge nacionalnosti bile natrpane u isti uski prostor. To je
proizvelo čovjeka genija, ali sa neurotičnim elementom kod mnogih -
prisjetimo se samo Gustava Mahlera, Ludwiga Wittgensteina, Karl
Krausa, Arnolda Schoenberga, Stefana Zweiga i nastanka psiho-
analize u tom, većinom židovskom i vrlo ranjivom, društvu.
Sav taj ogromni sukob prilično neusporedivih kultura - Slavena,
Talijana, Nijemaca, Židova - oslobodio je velik dio kreativnosti. To
je bila drugačija vrst kulturnog izričaja od onog u ranom Beču ili
onog Mozarta, Haydna ili Schuberta.

NPQ
Pri rvanju sa separatistima iz Quebeca Pierre Trudeau je često
prizivao lorda Actona. On je smatrao da šovinizam, ksenofobija i
rasizam neminovno ugrožavaju slobodu kad se god političke granice
podudare sa etničkim.
Samo bi individualna ustavna prava u federalnoj republici - jednaka
građanska prava za sve, unatoč etnicizmu - mogla zaštititi manjine
i pojedince. "Teorija nacionalnosti", Trudeau je citirao Actona "je
korak unazad u povijesti."

Isaiah Berlin
Lord Acton bio je plemenita ličnost i ja se s njim slažem. Pa ipak
moramo priznati da unatoč Trudeauovim naporima Quebec još uvijek
 traži neovisnost. Na velikoj skali događaja, treba uzeti u obzir da je
unatoč kraljevskim i činovničkim monopolima moći i utjecaja, srednji
vijek bio, na neki način, puno civiliziraniji nego duboko uskomešano
19. stoljeće - ili još gore, naše vlastito grozno stoljeće, sa široko
rasprostranjenim nasiljem, šovinizmom i konačno masovnom
destrukcijom u rasnom i Staljinovom političkom holokaustu.
Naravno, u srednjem je vijeku bilo etničkih trenja i progona Židova
i heretika, ali nacionalizam kao takav nije postojao. Ratovi su bili
dinastički. Postojala je univerzalna crkva i zajednički latinski jezik.
Ne možemo preokrenuti povijest. Pa ipak ne želim napustiti
vjerovanje da je svijet, koji bi bio razumno miran ogrtač sastavljen
od mnogih boja, od kojih svaki dio razvija svoj vlastiti različiti kulturni
identitet i tolerira druge, utopijski san.

NPQ
Ali od kakvog bi zajedničkog konca takav ogrtač mogao biti satkan?
U ovom univerzumu autonomnih kulturnih svjetova, od kojih je svaki
u svojoj orbiti, gdje sunce sprečava razne planete da se ne sudare
s drugima?

Isaiah Berlin
Ideja centra može opet dovesti do kulturnog imperijalizma.
U Herderovom univerzumu nije trebalo sunca. Njegove kulture nisu
bile planeti, nego zvijezde koje se nisu sudarale. Priznajem da na
kraju 20. stoljeća postoji malo povijesnih dokaza za realizaciju takve
vizije.
Imam osamdeset i dvije godine i proživio sam gotovo čitavo stoljeće.
Nimalo ne sumnjam da je to najgore stoljeće u povijesti Europe.
Nikad nije bilo ničeg goreg u našoj civilizaciji. Za mog života dogodilo
puno više strašnih stvari nego ikada u prošlosti. Gorih nego u doba
Huna.
Možemo se samo nadati da će se krvava plima spustiti kad se ljudi
iscrpe od borbi. Ukoliko ne mognemo primijeniti podveske da bi se
zaustavilo krvarenje i ukoliko ne stavimo zavoje na rane kako bi
 one polako zacijelile (pa čak i ako ostave ožiljke), na putu smo ka
nastavku vrlo lošeg vremena.
Jedini narodi oko kojih ne trebamo kršiti ruke su neranjene ili
iscijeljene liberalne demokracije Sjeverne Amerike, Zapadne Eu-
rope, Australije, Novog Zelanda i, nadamo se, Japana.

NPQ
Možda će postojati dvije razdvojene budućnosti, jedna pored druge.
Civilizacija tla, da ju tako nazovem, i civilizacija satelita. Umjesto
nasilnog cijepanja nacija, bogate i zasićene nacije postat će mali
svijet, čiji je strast ka krvi i tlu isušilo homogenizirano potrošaštvo i
masovna zabava. Možda je to cijena mirne integracije. Kao što je
Milan Kundera nedavno napisao, frivolne kulture su antropološki
nesposobne za rat. Ali su isto tako nesposobne proizvesti Picassa.

Isaiah Berlin
Što se toga tiče, ne vjerujem da samo tragični događaji i rane mogu
stvoriti genije. U Centralnoj Europi su Kafka i Rilke nosili rane. Ali
ni Racine, ni Moliere, ni Puškin, ni Tolstoj - za razliku od
Dostojevskog- nisu nosili duboke rane. A Goethe izgleda potpuno
oslobođen od njih. Sudba ruskih pjesnika našeg stoljeća je druga,
mračnija, priča.
Bez sumnje, uniformnost se može povećati pod pritiskom tehnologije,
kao što se već događa sa amerikanizacijom Europe. Neki je mrze,
ali je zasigurno ne mogu zaustaviti.
Kao što smo raspravljali, moguće je, kao u Austro-Ugarskom
carstvu, imati političku i ekonomsku uniformnost, ali kulturnu
raznolikost.
To je ono što upravo načelno vidim kao budućnost. Stupanj
uniformnosti u "zasićenim" nacijama, kombiniran sa zadovoljavajućim
stupnjem mirne raznolikosti na kraju svijeta. Priznajem da sadašnji
trend ide u suprotnom smjeru: oštro, ponekad agresivno samo-
određenje nekih manjih ljudskih grupa.
NPQ
Što je pojavom novog sustava zajedničkih vrijednosti - ekoloških
prava i ljudskih prava - koji mogu do neke mjere ujediniti sve te
eruptivne kulture bez sputavanja njihovog stila?

Isaiah Berlin
Trenutno izgleda da nije prihvaćen minimum vrijednosti koji može
održati svijet uspravnim. Nadajmo se da će jednog dana veliki mini-
mum zajedničkih vrijednosti, kao što su ove koje ste već spomenuli,
biti prihvaćen. Inače smo na silaznom putu.

NPQ
Liberalni san o kozmopolitanizmu, čak ni u "zasićenom svijetu",
nije što se vas tiče, na dnevnom redu?

Isaiah Berlin
Kozmopolitanizam, poput Herdera, smatram praznim. Ljudi se ne
mogu razviti ukoliko ne pripadaju kulturi. Čak iako se pobune protiv
nje i potpuno je preobraze, još uvijek pripadaju struji tradicije. Mogu
se stvoriti nove struje - na Zapadu kršćanstvom, Luterom renesansom
ili romantizmom - ali na kraju one ipak izviru iz jedine rijeke, jedne
tradicije koja preživljava, ponekad u radikalno izmijenjenim oblicima.
Ali ukoliko struja presuši, ukoliko, na primjer, muškarci i žene nisu
proizvodi kulture, nemaju rođake i prijatelje i ne osjećaju se bliži
nekim nego drugim ljudima, ukoliko nema zajedničkog jezika to
odvodi do krajnjeg isušenja svega ljudskog.

NPQ
Znači za vas su Vico i Herder, apostoli kulturalnog pluralizma, filozofi
budućnosti?

Isaiah Berlin
Da, u smislu da na sve nas do neke mjere utječe različitost
vrijednosti. Od Grka i Židova, do kršćanskog srednjeg vijeka, te
renesanse i prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća, jedinstvo je bila velika
vrlina. Istina je jedna, grešaka je mnogo.
Različitost je nova vrlina koju nam je donijeo romantizam, a Herder
i Vico, koje smatram prorocima različitosti, igrali su u njemu važne
uloge. Nakon toga su različitost, pluralizam (koji iziskuje mogućnost
mnogih nespojivih ideala koji privlače ljudsku naklonost), iskrenost
(koja ne vodi nužno istini ili dobru) - svi smatrani vrlinama. Jednom
kad se pluralizam načina života prihvati, i kada dođe do uzajamnog
poštovanja između različitih, naspojivih stajališta, teško je zamisliti
da bi se sve ovo moglo izravnati poput velike, lomljive kartonske
kutije.
U tom pogledu, dozvolite da prorokujem o dvadeset i petom stoljeću.
Huxleyev Vrli novi svijet bi se možda mogao uspostaviti, dijelom
kao neodoljivi odgovor beskrajnom etničkom nasilju i nacionalističkom
suparništvu na kraju ovog tisućljeća. Unutar tog sistema svatko bi
bio sit i odjeven. Svi bi živjeli pod jednim krovom unutar jedinstvenog
modela postojanja.
Ali, prije ili kasnije, netko će se pobuniti, netko će zaplakati za
prostorom. Ne samo de će se ljudi pobuniti protiv totalitarizma nego
i protiv sveobuhvatnog, dobronamjernog sistema. Prva osoba koja
se otrgne disciplini bit će živa spaljena. Ali zasigurno će biti još
izazivača nereda. Ako postoji nešto u što sam siguran, nakon ovako
dugog života, to je da se ljudi moraju prije ili kasnije pobuniti protiv
jednoobraznosti i pokušaja globalnih rješenja bilo koje vrste.
Reformacija je bila takva pobuna protiv zahtjeva za univerzalnom
vlašću. Dominacija nad golemim prostorima Rimskog carstva je
nužno propala. Isto tako i Austro-Ugarsko carstvo. A sada
Sovjetsko. Postoji ruska priča o sultanu koji je odlučio kazniti svoju
ženu za nedjelo, te je naredio da ju zatvore zajedno s njenim sinom
u bačvu koja je imala rupice za zrak. Sultan ih je bacio u more da
poginu. Nakon nekoliko dana sin je rekao majci: "Ne mogu podnijeti
što sam ovako zgrčen. Želim se protegnuti." "Ne možeš", odgovorila
je ona. "Izbacit ćeš dno i udavit ćemo se." Nekoliko dana kasnije,
sin se opet jadao, "Čeznem za prostorom." Onda je majka rekla:
"Zaboga, nemoj, utopit ćemo se." Sin je onda rekao: "Neka, moram
 se protegnuti, samo jednom, pa što bude." Dobio je svoj trenutak
slobode i poginuo.
Ruski radikal Herzen primijenio je tu priču na stanje u kojem je
ruski narod. Oni su odlučili doći do slobode - bez obzira što slijedi.

NPQ
U Herderovo doba možda nismo mogli shvatiti majstorsko djelo
skandinavske sage, a da nismo iskusili oluju Sjevernog mora, ali
danas, putem MTV-ja, tinejdžeri od Pekinga do Moskve ili Los
Angelesa mogu dijeliti isto ushićenje gledajući Madonnin koncert.
Što može kulturno samoodređenje značiti u takovu dobu?

Isaiah Berlin
Svejedno - bivše razlike uzimaju danak: spektakli putem kojih mladi
Bangkoka i Valparaisa gledaju Madonnu nisu isti. Mnogi jezici
Polinezijskih i - Mikronezijskih otoka uopće ne sliče jedni drugima,
a to se odnosi i na Causacusa. Ako mislite da će sve ovo jednog
dana ustupiti mjesto jednom univerzalnom jeziku - ne samo za
visokopravne političke ili poslovne svrhe, nego zato da prenese
emocionalne nijanse, da iskaže unutarnji život - tada pretpostavljam
da bi se moglo dogoditi ono što sugerirate: to ne bi bila jedna kultura,
nego smrt kulture. Drago mi je što sam tako star.
 Protiv nacionalizma
PIERRE TRUDEAU

Pierre Trudeau bio je premijer Kanade od 1968 do 1979. godine

i onda opet od 1980. do 1984. Napisao je ovaj članak kao odgovor
na broj NPQ-a iz proljeća 1990. godine koji se bavio temom
hladnog rata pod naslovom "Novi svjetski nered."

MONTREAL

Bez hladnog daha ideološkog neprijateljstva između blokova,

etnički nacionalizam koji podsjeća na Centralnu Europu prije Jalte ili
na Sovjetski Savez prije 1917. Počinje ponovo tinjati. Od Gruzije i
Azerbejdžana do bivše Jugoslavije i Rusije, od nove Češke i Slovačke
republike do Mađarske i Rumunjske, od Njemačke do Quebeca,
21. stoljeće koje se približava počinje alarmantno podsjećati na 19.
U tako odsudnom povijesnom trenutku izgleda vrlo nužno
preformulirati moderne liberalne principe državotvornosti, koji su
nekoć tako široko prihvaćeni na Zapadu - principe koji su nas odvojili
od krvavih katastrofa nacionalističke i etnički utemeljene politike
prošlosti.
Kao premijer koji je inzistirao na donošenju kanadskog ustavnog
akta iz 1982., kojim je izbjegnut status Quebeca kao "posebnog
društva" u korist federalnog rješenja, mislim da u kanadskom iskustvu
postoji univerzalna vrijednost - i logika u liberalnom političkom pristupu
- za sve one države koje se hrvaju s ponovnom pojavom problema
etnički utemeljenog nacionalizma. Jer, ako šest milijuna Kanađana
francuskog porijekla ne uspijeva dijeliti svoju nacionalnu suverenost
sa dvadeset milijuna Kanađana britanskog ili nekog drugog porijekla,
onda je malo nade za manje privilegirana područja svijeta, kakvo je
Nagorno-Karabah, gdje siromaštvo raspiruje stare mržnje.
Tijekom povijesti se pokazalo da je, kad bi država preuzela
isključivu i netolerantnu ideju kao što je postavljanje religije ili etnicizma
kao svog kamena temeljca, ta ideja često bila glavni povod nasilju i
ratu. U proteklom dobu, religija se kao temelj države morala odbaciti
prije nego što su zastrašujući religijski ratovi okončani. A malo je
nade da će se okončati ratovi među narodima prije nego što na sličan
način i "nacija" u etničkom smislu prestane biti temelj države.
Bilo da promatramo nacističku Njemačku, fašistički Japan ili
islamski Iran, država koja definira svoju funkciju isključivo u okviru
etničkih ili religijskih atributa neminovno postaje šovinistička i
netolerantna. Nacionalisti, lijevi ili desni, su politički reakcionarni zato
što su više vođeni idejom definiranja zajedničkog dobra kao funkcije
jedne etničke grupe ili religijskog ideala, nego "svih ljudi", bez obzira
na njihove individualne karakteristike. Zato je nacionalistička vlast
po prirodi netolerantna, diskriminirajuća, a kada je sve učinjeno i
napravljeno, i totalitarna.
Kao što je lord Acton napisao još 1862.
... nacija kao idealna zajednica utemeljena na rasi odbija
prava i želje svojih stanovnika, apsorbirajući njihove
različite interese u fiktivno jedinstvo; žrtvuje njihove sklonosti
i dužnosti višem cilju nacionalnosti i krši sva prirodna prava
i utemeljene slobode s ciljem obrane sebe. Kad je god jedan
određeni objekt postavljen kao najviši cilj Države, Država
smjesta neminovno postaje apsolutna.
Prema tome, istinski demokratska vlada, lokalna ili federalna, ne
može biti "nacionalistička" zato što mora težiti dobru svakog građanina,
bez obzira na spol, boju kože, rasu, religijsko uvjerenje ili etničko
porijeklo. Demokratska vlast predstavlja dobro građanstvo, nikad
nacionalizam. To ne znači da država treba zanemariti kulturne ili
lingvističke vrijednosti. Između mnogih vrijednosti koje političko društvo
mora štititi i razvijati, one imaju prioritet. Stoga je potpuno poželjno da
država putem ustava i propisa osigura zaštitu takvih vrijednosti.
Štoviše, neminovno je da takva politika služi interesima etničkih
grupa, a osobito većinskoj grupi; ali to će se dogoditi kao prirodna
posljedica jednakosti svih građana, a ne kao posebna privilegija
"posebne zajednice" najveće grupe na datom teritoriju. Zauzeo sam
se za u federalnu politiku u Kanadi baš zbog provođenja tih principa u
djelo. Tvrdo sam vjerovao tada, a vjerujem još uvijek, da je federalizam
 po svojoj definiciji superioran oblik vlade zato što je više pluralističan
nego monolitičan. Općenito govoreći, sloboda ima čvršće temelje u
federalizmu nego u bilo kojoj vrsti jedinstvene države-nacije.
U velikoj tradiciji Deklaracije o pravima čovjeka i građanina
iz 1789. i Američke povelje o pravima iz 1797. godine Kanadska
povelja je implicitno utvrdila prvenstvo pojedinca naspram države i
svih državnih institucija i tako priznala da neovisnost počiva na ljudima
kao jednakim građanima.
Jasno, samo usvajanje ustavne Povelje je u produžetak najčišćeg
liberalizma, prema kojemu svi članovi civilnog društva uživaju određena
temeljna, neotuđiva prava i ta im prava ne mogu biti oduzeta nikakvim
kolektivizmom (nacije, etničke ili religiozne grupe).
Prema toj koncepciji svi individualni članovi civilnog društva su
"ljudske osobnosti" - što znači: bića moralnog poretka, slobodna i
među sobom jednaka, od kojih svako ima potpun dignitet i beskrajnu
vrijednost. Kao takvi, oni prevladavaju pojmove mjesta i vremena i
sudjeluju u biti univerzalne Čovječnosti. Oni stoga nisu prikovani
tradicijom predaka, nisu vazali ni svojoj rasi, ni svojoj religiji, uvjetima
svog rođenja, ni svojoj zajedničkoj povijesti.
Iz toga slijedi da samo pojedinac, a ne etnička grupa, posjeduje
prava. Politički kolektivizam može primjenjivati samo ona prava koja
je primio povjerenjem svojih članova. Duh i građa Kanadske povelje
stoga jasno štite pojedinca ne samo protiv tiranije društva nego i protiv
bilo koje druge tiranije kojoj bi pojedinac mogao biti podvrgnut zbog
pripadnosti manjini.
Ponovivši ove principe, trebalo bi biti jasno kako pojam promatranja
grupe unutar političkog entiteta kao "posebne zajednice", gdje su prava
pojedinca podvrgnuta zajedničkim pravima, otvara opasna vrata
balkanizacije i prijeti potkopati same temelje liberalne države. Povratak
takve perspektive u glavni tok političke misli predskazuje povratak
predmodernih sukoba za koje smo nekoć mislili da su prešli u povijest.
Ako je 19. stoljeće ono što nas očekuje na početku 21. potrebno je
još jednom poslušati lorda Actona, jednog od velikih mislilaca 19.
stoljeća, koji je sa izuzetno proročkim uvidom, opisao greške
nacionalizma koje su natopile 20. stoljeće s toliko puno krvi i gorčine:
Velika demokracija mora ili žrtvovati s a m o u p r a v l j a n j e jedinstvu
ili ga očuvati federalizmom. Koegzistencija nekoliko nacija unutar
iste države je test kao i najbolji sekularizam njene slobode. To je
također jedan od glavnih instrumenata civilizacije...
Kombinacija različitih nacija u jednoj državi je nužan uvjet
civiliziranog života kao što je i kombinacija ljudi u društvu. Tamo gdje
se političke i nacionalne granice podudaraju, društvo prestaje postojati,
nacija se vraća na stanje koje odgovara stanju čovjeka koji se odriče
odnosa s drugim ljudima... Država koja nije u stanju zadovoljiti različite
rase osuđuje samu sebe; država koja ih se trudi neutralizirati,
apsorbirati ili potisnuti lišena je glavnog temelja vlade. Teorija
nacionalnosti je, prema tome, korak unatrag u povijesti.
 Federalistički način
CARLOS FUENTES

Carlos Fuentes, meksički pisac, možda je najtrajniji književni talent

Latinske Amerike. Njegova mnoga djela, nastala tijekom desetljeća,
uključuju Smrt Artemija Cruza, Terra Nostra, i Povratak u Meksiko:
Putovanja iza maske. Fuentes živi u Mexico Cityju i Londonu.
Ovaj članak se prvi put pojavio u izdanju NPQ-a u zimi 1991. godine
pod naslovom "Post-nacionalistički Meksiko", a dodan mu je
posljednji odlomak iz intervjua s Fuentesom u svezi pobune Chiapasa
1994. godine.

MEXICO CITY

Mačak je izišao iz vreće i tumara svijetom brzih komunikacija,

dostupnih informacija i vizualnog rječnika. Nova politička gramatika
pretvara zidove u zrak, a željezne zavjese u prozore ironije.
Trilogija sastavljena od ekonomske međuovisnosti, tehnološkog
progresa i brzih komunikacija može sve nas - od Moskve do Madrida
i Mexico Cityja - odvesti do boljeg svjetskog poretka podijeljenog
obilja. Ali tek što su vrata otvorena, u velikom dijelu svijeta su problemi
kulture ritualno ušli kako bi prekinuli slavlje.
Paradoks je sljedeći: ako nam ekonomska racionalnost govori da
će sljedeće stoljeće biti doba globalne integracije svjetskih nacionalnih
ekonomija, kulturna "iracionalnost" ulazi da bi nam priopćila da će to
isto tako biti stoljeće etničkih zahtjeva i oživljenog nacionalizma.
Kako ubrzati korake ka globalnoj integraciji ako imate Ukrajince
i Litvance, Gruzijce i Armence, Moldavce i Azerbejdžance koji vam
laju za petama, odbijajući sami princip svjetske integracije i proizvodnih
snaga?
Tu se politička i kulturna imaginacija moraju udružiti kako bi se
zapitale: Možemo li pomiriti globalne ekonomske zahtjeve s
uskrsnućem tih nacionalističkih zahtjeva?
 I razum i mašta daju nam isto rješenje - točka na kojoj se mogu
izbalansirati zahtjevi integracije i oni nacionalni je federalizam. Nadam
se da ćemo biti svjedoci ponovnog vrednovanja federalističke teme
kao kompromisa između tri jednake istinske snage: regije i svijeta
koji prožimaju naciju.
Kako bismo stigli do toga, knjigu The Federalist Papers -
Hamiltona, Madisona i Jaya trebalo bi distribuirati u milijunima
primjeraka. Iako je dvjesto godina stara, možda sadrži tajnu izgradnje
novog svjetskog poretka.
Primjenjivost njihovih osamdeset i pet eseja naravno nije
univerzalna, ali ni ograničena uvjetima iz 1787. godine. Madison se
obratio ljudskoj sklonosti ka frakcionaštvu. Iako je jasno razumio da
je njegove uzroke teško iskorijeniti, predložio je kontrolu njegovih
posljedica. Kako? Putem naizglednog paradoksa: jake nacionalne
vlade, ali kontrolirane provjerama i odnosom snaga, razdvajanjem
moći, i njenom federalnom difuzijom. "Prvo morate omogućiti vladi
da kontrolira one kojima vlada; a drugi korak je obavezati ju da
kontrolira sebe." Zahvaljujući knjizi The Federalist Papers, trinaest
odvojenih malih kolonija Nove Engleske postalo je velika moderna
nacija.
Dok Sjedinjene Države, Kanada, i Meksiko danas grade
sjevernoameričko područje slobodne trgovine, pitamo se kakva je
sudbina ibero-američkih republika na jugu Sjedinjenih Država. Da li
one postavljaju probleme usporedive s onima koje vidimo na Balkanu,
u Centralnoj i Istočnoj Europi - a da i ne spominjemo Irsku, Baskiju,
Brittany i Quebec?
Svjetske promjene uvukle su Latinsku Ameriku u gadnu krizu -
političku, socijalnu i ekonomsku - s oskudnim izvorima sa kojima bi
trebali biti aktivno prisutni u novom multipolarnom poretku koji
zamjenjuje mrtvu bipolarnu kulturu. Pa ipak, naša nas je suvremena
kriza prisilila da shvatimo da jedna pojava stoji čvrsto na svojim
nogama usred naših političkih i ekonomskih neuspjeha. To je kulturni
kontinuitet, multirasna i pluralistička kultura koju smo stvorili tijekom
prošlih petsto godina. Suprotno današnjim oslobođenjima u Europi i
Aziji, kulturni zahtjevi u Latinskoj Americi ne remete nacionalnu ili
globalnu razboritost. Oni ih pojačavaju.
 Ovo se pokazalo istinitim unatoč događajima u Chiapasu 1994.
godine koji su nas podsjetili da je Meksiko multietnička, multikulturalna
zemlja. Meksiko želi biti i samog sebe smatra mestizom ili mješovitom
zemljom. Ali to ne znači da možemo zanemariti činjenicu da Meksiku
živi deset milijuna Indijanaca čiji materinji jezik nije španjolski i koji
često pate od žestokih udara društvene nepravde. Izazov mestizo
Meksika nakon Chiapasa znači uhvatiti se u koštac s multikulturalnom
i multietničkom stvarnošću, sa strožim zakonima i zaštitom domo-
rodačke kulture unutar postojećeg federalnog konteksta. To se mora
učiniti tako da se ne zatvore vrata većoj indijanskoj integraciji u
središnju mestizo struju, ali onim ritmom koji odrede indijanske
zajednice, i uz mnogo snažniji nacionalni kompromis u pogledu
demokracije i društvene pravde diljem Meksika.
Ako je u Euroaziji problem pomiriti međunarodne integracije s
etničkim zahtjevima putem novog federalističkog režima, u Latinskoj
Americi je problem pomiriti ekonomski rast sa društvenom pravdom
putem, opet, demokratskog federalizma. To se naročito odnosi na
Chiapas.
Latinska Amerika ima posebnu prednost nad drugim krajevima
današnjeg svijeta. Naše nacionalne kulture podudaraju se fizičkim
granicama svake nacije, čak i kad naše veće kulturne granice
obuhvaćaju Iberski poluotok (Španjolsku i Portugal) i preko njih
Europu, i pa čak i kad naše unutarnje raznolikosti uključuje indijske i
crnačke kulture.
Važno je da nijedan lokalni separatizam ne ugrožava naše
nacionalno jedinstvo ili teritorijalni integritet naših susjeda. Naša
kultura, baš zato što je tako različita - europska, indijska, crnačka -
ne predlaže religijski fundamentalizam ili etničku netoleranciju. Kao
što je venezuelanski autor Arturo Uslar Pietri rekao, čak i kad smo
potpuno bijeli u Latinskoj Americi (a bijelci su manjina), mi smo indijci
i crnci. Ne možemo razumjeti našu kulturu bez sve tri komponente.
Mi smo mestizo: mješavina ukusa, običaja, uspomena i naglasaka.
Ono što podnosimo je duboka društvena nepravda. Ali zato što
su nacionalne kulture sadržane u nacionalnim granicama, na svakom
je od nas da riješi problem putem lokalne politike. Upravo se tu
federalna ideja pokazuje relevantnom za Latinsku Ameriku.
 Tradicionalno su nama vladali iz centra i s vrha. Danas pojava
novih civilnih društava od Meksika do Argentine predlaže vladanje
sa dna i rubova društva. Pomiriti oba pokreta misija je latinskoameričke
demokracije. Nadamo se "proširiti republiku", kako je rekao Madi-
son.
Čak i u fazi u kojoj tek organizira svoju demokratsku egzistenciju
i reformira svoj ekonomski život, Latinska Amerika da je velik doprinos
međunarodnim odnosima. Kraj hladnog rata stvorio je novi
međunarodni kontekst koji zahtijeva suradnju, ali odbija intervenciju.
Malo je regija u svijetu koje imaju veće iskustvo od Amerike u
diplomatskim pregovorima, što je rezultat teških odnosa s moćnim
sjevernim susjedom. To je stvorilo kulturnu tradiciju koja naglašava
mirno rješenje kontroverzija diplomacijom i odanošću međunarodnim
zakonima i ugovorima.
Ako se federalni duh u Latinskoj Americi uspješno ukorijeni na
nacionalnom nivou, mogao bi možda igrati ulogu u ujedinjenju naših
republika i postati odgovor kolektivnim vanjskim izazovima.
 Granice samoodređenja
FELIPE GONZALES

Španjolskog premijera Felipe Gonzalesa zvali su "jedinim istinskim

Europljaninom". Urednik NPQ-a Nathan Gardels intervjuirao ga je u
Moncloa Palaceu u Madridu, zimi 1992. godine.
Slijedi izvadak iz tog intervjua.

NPQ
Yelena Bonner, aktivist za ljudska prava i udovica Andreja Saharova,
rekla je da svaka nacija ima pravo na svoju vlastitu državu.
Samoodređenje, kaže ona, je najelementarnije ljudsko pravo. Slažete
li se s tim mišljenjem?

Felipe Gonzales
Slažem se s tim kao deklaracijom principa. Ali najprije moramo
točno definirati što je svaki "narod" unutar ovog labirinta
nacionalnosti. Koliko daleko ide samodređenje?
Da li je u Jugoslaviji "ja" određeno Hrvatima ili Srpskom manjinom
koja živi u Hrvatskoj? Da li je to nešto što mogu odlučiti Albanci
koji žive na Kosovu? Je li samoodređenje samo na Litvancima ili i
na Rusima koji žive u Litvi? Ili na Poljacima koji žive u Litvi?
Koje su granice samoodređenja? Gdje povući crtu?
Također zapamtite da svi ti ljudi koji žele samoodređenje također
žele biti dio nečeg većeg s nekim drugim. "Želim raskinuti veze sa
svojim susjedom, mada s njim dijelim mnoge sitnice, da bih se spojio
sa susjedom svoga susjeda." To je logika.
Kad bismo promatrali ovaj problem u okviru njegovih konačnih
posljedica, mogli bismo reći da svaka manjina ima pravo na
samoodređenje na mjestu na kojem živi.
Iz tih razloga vjerujem da bi samoodređenje u principu trebala biti
stvar koja se dogovara i regulira međunarodno. Inače će to za
 Europu postati izuzetno opasna situacija; neće biti kraja rascjep-
ljivanju. Ukoliko uđemo u proces neograničenih promjena granica
u Europi, ući ćemo u proces ogromnog rizika.
Ja sam veliki obožavatelj Abrahama Lincolna. Lincoln je demokratski
i zakonodavno slijedio Ustav Sjedinjenih Država, a ne želje pojedinih
država za odvajanjem. Njegovo čitanje Ustava 1861. svjedoči da je
smatrao kako je princip da je bolje za slobodu da svi ostanu zajedno
nego da se odvoje bio odlučujući.
To je razlog zbog kojeg je Amerika tako uspješna. I zato toga potpuno
razumijem i podržavam položaj predsjednika Busha i američkog
državnog tajnika Jamesa Bakera nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Oni nisu gledali na Europu kao na mozaik, gdje se komadići mogu
premještati po volji. "Oprezno", rekli su. "Nemojmo igrati na dijeljenje,
jer može doći do promjena granica i do sukoba."

NPQ
Zar nije najbolja garancija slobode federalno uređenje gdje svaki
pojedinac ima ista prava pred zakonom? U europskom kontekstu,
zar nije "europsko državljanstvo" množenje novih država?

Felipe Gonzales
Ostavimo po strani što znači biti građanin nečije vlastite države;
vjerujem da bi svaki pojedinac u Europi trebao postati građanin koji
ima jednaka prava pred zakonom.
Ali vrlo je osjetljivo to nazvati "federalnim". Bretonci, na primjer,
pitaju što bi se dogodilo s njihovim institucijama pod federalizmom.
Nije me briga kako to nazivaju. Važno je što to praktično znači kao
garancija slobode.

NPQ
Jedinstvo, ustav, zakonska prava pojedinca, a ne samoodređenje
etničke grupe koje ga traži. Je li to španjolski pristup? I da li se to
primjenjuje ne samo na bivši Sovjetski Savez ili na Istočnu i Centralnu
Europu, već i na Kataloniju i Baskiju?
Felipe Gonzales
Španjolski ustav, kao prvo, kaže da je suverenitet pohranjen u
nacionalnom parlamentu. On također priznaje pravo pojedinca, ali
priznaje i kulturalne značajke, lingvističke i povijesne.
Stog taj ustav ne uspostavlja centraliziranu državu, nego državu
uspostavljenu na temelju "autonomnih zajednica."
Uzmimo Kataloniju tek kao primjer: ona ima svoj vlastiti parlament,
svoju vlastitu vladu, i isključivo svoja područja djelovanja, ali i ona
koja dijeli s Madridom.
U današnjoj poprilično zbunjujućoj međunarodnoj situaciji, ljudi su
skloni zaboraviti temeljne principe. Govore mi: "Ti nisi za
samoodređenje." Ali u tome nije stvar. To nije pitanje za ili protiv
samoodređenja. To je pitanje ograničenja. U Španjolskoj je
samoodređenje ograničeno ustavom. Ako netko želi promijeniti ustav,
mora ga promijeniti ustavno, a ne silom.
Kao prvo, ustavi u većini država bivšeg istočnog bloka nisu izglasani
demokratski. To se tek mora dogoditi. Što se tiče Jugoslavije, ona
je došla do točke s koje nema povratka. To se može postići samo s
novom strukturom. Nema povratka.
Hrvatska nikada neće naći rješenje ukoliko ne bude imala na umu
srpsku manjinu. Mora se postići nekakav dogovor između Srba i
Hrvata, ne Hrvata i Hrvata ili Srba i Srba. Kolijevka srpske kulture
je Kosovo, a na Kosovu sada žive Albanci!
Kao u svim civilnim ratovima, to je u biti apsurdna situacija.
Jugoslavija je bila federacija. Možda je rješenje raspad i formiranje
konfederacije - u biti opet isto. Znači, moramo imati na umu da će,
bez obzira na to hoće li postati neovisne države ili konfederacija, ili
nešto drago, morati postaviti svoje vlastite granice samoodređenju,
zato što ima toliko manjina u svakoj od tih republika da bi im se
mora dozvoliti da dišu.
U međuvremenu Europa mora izuzetno paziti što radi. Najgora
stvar bi bila početi recikliranje povijesnih zona utjecaja raspravljanjem
što je pripadalo kome i kada i priznavanjem novih država na tom
temelju. Prisjetimo se da je komunizam u Čehoslovačkoj trajao
pedeset godina. Znači da moramo usporediti devetstopedeset godina
meteža i promjena sa pedeset godina komunizma. Nemojmo prezirati
duboku povijest Europe, ali isto tako nemojmo uskomešati povijesne
sukobe. Kotao je već na točki vrenja. Morat ćemo biti vrlo trezveni,
smireni i ujedinjeni.
 Srce Njemačke:
Moderni tabu

HANS JURGEN SYBERBERG

Režiser, dramatičar, esejist i iscrpni kulturni kritičar, Hans Jurgen

Syberberg je čovjek kojeg njemački intelektualci i političari rado mrze.
Hitler: Njemački film i Parsifal su među njegovim najpoznatijim
filmovima.
Marilyn Berlin Snell, glavni urednik NPQ-a susreo se sa Syberbergom
na kišnom münchenskom aerodromu zimi 1993. Godine. Raspravljali
su o njegovim pogledima na njemačku bit i na oživljavanje
neonacističkih bandi mladih.

NPQ
Velik je dio vaših djela posvećen veličanju njemačke kulture i
ponovnom uspostavljanu njezine izgubljene čistoće - bit koju je
preuzeo i zaprljao ne samo Hitler, po vašem mišljenju, nego i čitavo
prosvjetiteljstvo i zavodljivost bezdušne materijalne kulture. Kao
dugotrajni tumač njemačkog Zeitgeista, kako objašnjavate crnu
renesansu antisemitskog nasilja i nasilja prema strancima u današnjoj
Njemačkoj?

Hans Jurgen Syberberg

Najprije vam moram reći da mi nijedan Nijemac ne bi nikad postavio
ovo pitanje. Ja sam ovdje u posebnom položaju. Već dvadesetpet
godina njemački intelektualci se prema meni odnose kao prema
neprijatelju. Oni ne žele slušati o onome što, ja vjerujem, leži u srcu
njemačkog identiteta. To je stvarni problem, i to ne samo za mene.
Tipično je za opću tendenciju svih Nijemaca, osobito njemačkih
intelektualaca, da potiskuju važne aspekte naše povijesti - političke,
umjetničke i kulturne - što je uspjelo odgojiti samo ružne desničarske
ulične bande.
NPQ
Što je to točno, po vašem mišljenju, potisnuto?

Hans Jurgen Syberberg

Nakon rata su intelektualci stajali na tradiciji prosvjetiteljstva i
hegemonijskog racionalizma koji se usredotočio na glavu na uštrb
srca. Ali srce Njemačke, kao i srce Rusije, je vrlo posebno, vrlo
različito. Kultura je sagrađena od svjetla na stablima, od izgleda
neba koje noću promatrano s određene čestice zemlje. Svjetlo i
zemlja su ovdje različiti nego drugdje. Naša perspektiva, naši osjećaji
su stoga različiti. Pa ipak, mi smo se osjećali primoranima potisnuti
tu jedinstvenost u poslijeratnoj Njemačkoj. Osjećamo se sigurnima
ističući se u matematici, fizici, businessu. Naši ljudi, kojima su
zavladale činjenice i brojevi, zadovoljni su plesanjem oko zlatnog
teleta materijalizma. Vrlo smo efikasni i metodični. Ali gdje je srce?
To je bio moj umjetnički projekt: usredotočiti se na srce, moderni
njemački tabu. I vidim da je potiskivanje tog aspekta njemačkog
identiteta razvilo vrlo negativnu reakciju.
U prošlosti sam upozoravao na opasnosti od "potisnutog iracio-
nalizma." Današnji desničarski ekstremizam u Njemačkoj je uistinu
rezultat potiskivanja, ali sada bih preinačio svoju terminologiju.
Danas, premda koristim riječ "racionalizam" da bih označio
poslijeratnu intelektualnu tradiciju, ne mislim da je suprotno od toga
nužno "iracionalizam". Razlika između "glave" i "srca" ne znači
"racionalizam" nasuprot "iracionalizma." Umjetnička i intelektualna
forma koja je ovo poprimila u Njemačkoj prošlosti bila je idealizam,
suprotstavljen kasnijem materijalizmu 19. stoljeća.
Što se tiče pitanja desničarskog ekstremizma koji raste na ulicama,
ja na to gledam kao na rezultat poslijeratne demokratske represije.
Ta mladost predstavlja njemačku ranu. Oni su vrlo vulgarni, ružni,
a ponekad samo banalni. Ali naposljetku oni su tek funkcija naše
poslijeratne demokracije. Progonjene Erinije nikad nisu lijepe ni
omiljene.
Dat ću vam primjer onoga što podrazumijevam "demokratskom
represijom." Nedavno, nakon što se desničarski vođa u kasnim
noćnim satima pojavio na televizijskom showu, čitava je zemlja digla
buku zbog činjenice da je tom čovjeku dana govornica za iznošenje
njegovih ideja.
Sve su novine, velike i male, uvodni članak posvetile tome kako
desničarski stavovi ne bi smjeli biti dopušteni, zaključujući da je
govorio prepametno. Sada je popularno mišljenje - ili je možda bolje
da kažem službeno medijsko mišljenje - da bi taj čovjek i njegovi
stavovi trebali biti ušutkani. Ne možete iskorijeniti naše male Hitlere
odbijanjem da mu date mikrofon. Ako ljudi žele Hitlere, ne možete
ih spriječiti u tome da ga dobiju. Ustvari, potiskivanje takvih stavova
može samo povećati njihovu privlačnost među onima koji se već
osjećaju isključenima iz društva.
U povijesnom smislu, Hitler me zanima zato što je došao iz srca
njemačkog naroda. Čovjek bez srca; to je bila njihova tragedija.
No, ovo znanje mi ne pomaže u vezi s trenutnom krizom na ulicama.
Čovjek kojega sam upravo spomenuo, desničarski ekstremist kojemu
više neće biti dozvoljeno iznositi svoje stavove javno, ne izvire iz
srca naroda. On je prije proizvod demokratske represije. Prijetnja
koju on predstavlja nije, međutim, zbog toga ništa manja.
Ovo je za Njemačku novo razdoblje sa novim opasnostima. Svakako
moramo biti zabrinuti zbog ekstremista koji spaljuju kuće stranaca;
moramo biti zabrinuti zbog pravnog sistema koji reagira presporo i
prekasno. Ali isto tako moramo otići izvan tih simptoma poslijeratne
Njemačke rane i vratiti je na njen put.
Kad ljudi danas podržavaju neonacističke vođe, oni ne podržavaju
nužno njihovu poruku. Ti ljudi su ranjeni i vide da njihovu patnju i
strah bolje predstavljaju ekstremistički lideri nego njemački političari
i intelektualci. Ali iskreno govoreći mislim da ti mladi ljudi nisu
stvarno zainteresirani slijediti ikoga. On nemaju nikakvu ideologiju,
ni neonacističku, ni ikakvu drugu. Oni samo pale vatru. Nasilje je
njihov oblik anarhičnog izražavanja. Trebali bismo se zapitati što
oni izražavaju. Što je krenulo naopako?
Naše političke vođe mogu pokušati te vatre iskorijeniti zakonom i
odredbama. Oni mogu uspjeti u gašenju nekoliko manjih požara, ali
iz osobnog i povijesnog iskustva znamo da je vrlo nerazborito gušiti
 izražavanje nezadovoljstva. Psihoanaliza i Weimar bi nam trebale
biti smjernice.
Svako društvo oblikuje svoju antitezu koja u određenim revolucio-
narnim trenucima izbija na scenu. U današnjem društvu, gdje je
novac toliko centralan, gdje ministar financija zauzima položaj kakav
je nekad bio položaj ministra obrane - u vrijeme kad novac ima
tako nevjerojatnu moć - bilo bi nam dobro da pazimo na ono što se
pojavljuje kad nema novca ili poslovnih interesa.
Ono što uspijeva kod mlade generacije nema ništa s novcem. Oni
vole muziku zvanu "Oi", čija je prodaja zabranjena u dućanima, imaju
koncerte koji se ne mogu reklamirati. Oni ne zarađuju novac; oni ne
troše novac. Oni se samo okupljaju, a okupljanja postaju veća. Oni
su dio pravog podzemlja, baš kao rani kršćani u katakombama Rima.
A njemački mediji lude. Kažu da je ovaj trend gori od Hitlera i
Himmlera zajedno! No vjerojatno takvom vrstom izvještavanja samo
žele zadovoljiti ljude u inozemstvu.

NPQ
Da li vas to zabrinjava?

Hans Jurgen Syberberg

To je rana. A zato što je pokrivena, potisnuta sve ovo vrijeme,
inficirala se i gnoj prokapava u društvo. Ali to je reakcija na nešto
drugo: ona ne izvire u potpunosti formirana iz srca njemačkog naroda.

NPQ
Ali vi opisujete fenomen rasnog ekstremizma kao da za Njemačku
predstavlja nešto zdravo - zdrava reakcija na bezdušnu kulturu
tržišta koja sada prevladava.

Hans Jurgen Syberberg

Ne. Taj ekstremizam i meni tjera strah u kosti. Ti mladi su žedni
krvi, agresivni. Kad vidite njihova lica na televizijskim insertima,
vidite lica iskrivljena poput divljih životinja. Ali oni su tu: novo
njemačko podzemlje. To je stvarno poput prvih kršćana u trbuhu
zlatnog teleta.
Štoviše, moja uloga kao umjetnika nije suditi nego otkriti kako i
zašto se to događa. Nešto je pogrešno s mojom državom. Možda ti
mladi ne razumiju tko je bio Hitler. Možda ne poznaju povijest već
Hitlera koriste samo kao šok efekt. Želim znati što je to u zraku što
hrani njihovo ponašanje. Nije to samo zato što su mladi ljudi
siromašni i bez posla. I nije to samo nasilan protest protiv očeva,
kapitalizma ili demokracije. Ima nešto veće.
Ono što prožima zrak u Njemačkoj postoji i u Poljskoj, Italiji,
Mađarskoj, Francuskoj, Skandinaviji i drugdje. To djelomično ima
zadah antisemitizma. Nakon Auschwitza, židovski moralni stav se
tijekom vremena razvio u neku vrst moralne hegemonije. Ali postoji
urođena opasnost u svakoj vrsti hegemonije: ona s vremenom stvara
neraspoloženje na strani slabijeg igrača. Ljudi ne vole da im se
stalno govori da su moralno inferiorni. Podnose to neko vrijeme, ali
onda dolazi do određene točke kad djeca odbijaju nastavljati plaćati
dugove svojih očeva.
Europska kultura je dosegnula tu prijelomnu točku. Naravno, ne
intelektualci; oni su profesionalci u održavanju svoje ravnodušnosti.
Ali to nije slučaj na ulicama.
Pobuna ne dolazi iz glave, nego iz utrobe, i to u svim državama
Europe. To je pobuna Erinija - ružna i brutalna. Grci su ih u mitskim
prikazima oslikavali kao nešto barbarsko.
Ali moram reći i to da postoji i druga slika Njemačke: tisuće koje
izlaze na ulice - većina; vidimo ih na televiziji, u novinama. Oni su
šokirani. U Njemačkoj nikad prije takva masa nije dala podršku
strancima; i to tako nesebično. Ti ljudi pokazuju svoju solidarnost
sa strancima u Njemačkoj, baš kao što su to učinili prošle zime za
vrijeme događaja u Rusiji ili bivšoj Jugoslaviju, u većem broju nego
bilo koja druga država na svijetu. Oni koji podmeću požare su urešene
grupe posebne vrste.
NPQ
Vaša analiza ima učinak preobrazbe žrtava u antagoniste - krivce
u svom vlastitom žrtvovanju.

Hans Jurgen Syberberg

Ljudi su uvijek brzi u posezanju za tim argumentom. Ali u ovom
povijesnom trenutku Židovi nisu žrtve; oni su pobjednici, moralno
govoreći. I tako je od kraja rata. I ne samo u Jeruzalemu ili
Njemačkoj, nego diljem svijeta. No, ne možemo zamrznuti povijesne
trenutke. Povijest se kreće. Pedeset godina nakon Hitlera čitava
nova generacija je preuzela ulogu. Oni se ponašaju drugačije od
svojih krivnjom opterećenih roditelja. Oni ne gledaju mladog Židova
kao žrtvu. Oni ga gledaju kao nekoga poput njih.
Ono što nas sad muči je pronalaženje nove definicije: karte svjetske
povijesti su ponovno izmiješane nakon pada Berlinskog zida, sa
završetkom istočno-zapadnog sukoba. Ljudi nove identitete traže
u povijesti, u budućnosti i u umjetnosti. To se odnosi na ljude i u
drugim dijelovima Europe, u Sjedinjenim Državama i u Njemačkoj,
te, nadamo se, i na Židove.
Razlog zbog kojeg tako silovito branim svoj položaj u Njemačkoj bi,
vjerujem, mogao ležati u činjenici da bi moji današnji neprijatelji u
mnogim slučajevima bili moji neprijatelji i u vrijeme nacističke ere.
Upravo kao što su slabići danas bili i suradnici pod Hitlerom. Ja,
stoga, vodim bitku za njihove duše, a to činim s određenom tugom.
Vidim kako se ponašaju, tako glasno i ispravno demokratski, a opet
u njima prepoznajem antidemokrate koji imaju iste karakteristike
koje sam tijekom mojih školskih dana upoznao u Istočnoj Njemačkoj,
pod Staljinom. Moj rad je, dakle rad ožalošćena čovjeka, i usmjeren
je na današnje simptome "ružnog Nijemca", kako ga je jednom
opisao Hoderlin ili Thomas Bernhard.
Stoga ne smijemo biti brzi s procjenama. Bilo bi puno produktivnije
samo gledati i pokušati razumjeti što se događa. Moja osobna briga
je kamo se umjetnost sada kreće. Predugo se umjetnost vraćala,
zaglavljena ponavljanjem stare poslijeratne estetike.
Njemačka je u poslijeratnom svijetu ostavljena lešinarima, i
unutarnjim i vanjskim. Koristim primjer Kleista, čije se drame
 neprestano pogrešno interpretiraju u poslijeratnoj Njemačkoj. Na
primjer, u jednoj od njegovih drama glumac može reći ili "prljavština"
ili "bol" u jednom vrlo važnom trenutku. Danas se to uvijek
interpretira kao "prljavština mog srca", umjesto "bol moga srca."
Primjeri poput ovoga podcrtavaju njemačku poslijeratnu estetiku
polemike, samobičevanja i ružnoće.
Ružnoća postoji i tu činjenicu umjetnost ne treba izbjegavati. No,
moje rješenje je ružnoću postaviti u širi prostor, kako se ne bi hranila
trenutkom. Uistinu, najplemenitiji cilj umjetnosti njemačke tradicije
bio je uzdignuće stvarnosti kao postignuće upravo takve umjetnosti.
Nalazim da se moje kolege na filmu ili pozornici prečesto zapetljaju
u ružnoću, a čineći to izdaju funkciju umjetnosti, a ta je kretati se
kroz činjenice svijeta do druge točke. U Njemačkoj su umjetnici
krivi i za nešto drugo. Postoji određena demonizacija onog isključivo
estetskog kao nečega uprljanog fašizmom. To j e , naravno, dio
Hitlerove ostavštine. Njegova estetika, koja je bila reakcija protiv
njemačkog ekspresionizma u prijeratnom periodu, slavila je njemački
mit i glorificirala ruralni život kao utjelovljenje njemačke krvi i tla.
Kao posljedicu, Hitler je kooptirao ljepotu njemačkog mita i povijesti.
Dio Hitlerove estetike krvi i tla je isto tako prokletstvo spržene
zemlje koju je želio ostaviti iza sebe. To je tragično izvršeno u
spaljenim srcima moje generacije.

NPQ
Je li moguće vratiti ono što je opljačkano Hitlerovim nasljedstvom?

Hans Jurgen Syberberg

Da. Ali to je vrlo teško. I nije mala krivica na načinu na koji Nijemci
koriste demokraciju da bi ugušili raspravu o tim problemima - i u
politici i u umjetnosti.
Moja snaga, ako je imam, je u tome što razumijem da istina leži na
drugoj strani prošlosti. Želim da moja umjetnost prođe kroz to, da
nadvlada ružnoću na kojoj počiva većina postmodernog društva i
umjetnosti. Mislim da je to ono što bi umjetnost trebala činiti.
NPQ
Sociolog Ralf Dahrendorf tvrdi da liberalna demokracija vlada pomoću
sukoba. U Americi, mada se to nekima možda neće svidjeti, Ku
Klux Klan ima pravo marširati ulicama i kupiti pristaše za svoju
rasističku filozofiju. Njemačka, na drugoj strani, donosi zakone protiv
nesklada u politici i, prema onome što govorite, snažno ga obeshrabruje
u umjetnosti. Zašto mislite da se to dogada? Jesu li Nijemci nekako
jedinstveno nekvalificirani za manevriranje u kaotičnim, neudobnim, i
često nekontroliranim strukturama liberalne demokracije?

Hans Jurgen Syberberg

Problem je što su Nijemci predobro organizirani za nered liberalne
demokracije. Pokušavamo organizirati demokratsko mišljenje da
bismo osigurali da se sustav kreće glatko i efikasno. Kad ga nešto
uznemiri ili se ne uklapa tamo gdje bi trebalo, dolazi do problema.
Koncentracijski logori također pripadaju tom poglavlju njemačke
temeljitosti, počinjanju od temelja, radikalnog razmišljanja, totalnog,
apsolutnog, vraćanja na sam korijen stvari. Vulgarno rečeno, to
podrazumijeva da je njemačka urednost (ili sigurnost, ili čistoća, ili
industrija) sposobna preobraziti se iz svakodnevnog života u nešto
birokratsko, ideološko, rasno; ili se pronalazi u konkretnoj formi
perverznog političkog "rada umjetnosti" (Platon) koji odgovara
Kafkinoj viziji. I ostali narodi u Europi imaju te sklonosti ka uništenju
u pogromima, ali Njemačkoj je dodijeljeno da to temeljito izvede.

NPQ
Filozof Ivan Illich govorio je o svjetovnoj vrlini tla - možda njegovoj
formi Heimata - tradicije, društva i uspomena...

Hans Jurgen Syberberg

Hitler je isto tako govorio o tlu - krvi i tlu...

NPQ
U tome je stvar: Je li moguće imati pojam Heimata a da to ne
pređe u nacionalizam i antimodernizam u Njemačkoj?
Hans Jurgen Syberberg
Prvo, zašto Heimat prolazi kroz takvu renesansu u suvremenoj
Njemačkoj? Heimat je jedan od estetskih subjekata koji je nakon
rata bio zabranjeno područje. No, petnaest milijuna ljudi došlo je iz
istočnih provincija koje više ne postoje i ima jak osjećaj Heimata
zato što je izgubio svoju domovinu. Ljudi trebaju hranu i zaklon, ali
isto tako trebaju ljubav, zajedništvo, dom. To je dio prirodne funkcije
ljudskih bića.
Umjesto da se brinemo o tome što nerviramo svoje susjede, trebali
bismo pogledati sebe. Ponašamo se kao postmoderne životinje u
spilji svoje vlastite denaturalizirane tvorevine. Bojimo se pjevati pjesme
naših djedova; bojimo se iskazati poštovanje Wagneru, bojimo se čak
i žaliti zbog krađe naših mitova i bajki kroz povijest. Živimo u gradovima
sa zagađenim zrakom, vodom i tlom - potpuno odvojeni od nas samih
i našeg kulturnog nasljedstva - i postajemo neurotična bića.
Suprotno popularnom mišljenju, smatram da je poriv za vraćanjem
onoga što smo izgubili - vode za piće, svježeg žita iz našeg vlastitog
vrta, naših pjesama, teutonskih sanja - zdrav. Ta čežnja za Heimatom
nije čežnja za Hitlerom. Njemačka je sposobna imati benignu
nostalgiju. Ali mora nam se dopustiti da čeznemo.
To su njemačke rane. Kad pogledate u lice devetnaestogodišnjaka
koji je bacio zapaljivu bombu u kuću turskog imigranta u Meollnu,
vidite da to ne radi za sebe, ni za političku stranku, nego za nešto
drugo. On je stvarno žrtva određene situacije.

NPQ
Ali što je s pojedinačnom odgovornošću? Možda taj mladi čovjek
jest žrtva nečega, ali on je ubio troje ljudi.

Hans Jurgen Syberberg

Da, naravno. No moj stav je da se ne trebamo usredotočiti na to
što je pokrenulo zapaljivu bombu, nego na to što je pokrenulo čovjeka.
On još uvijek nije dio grupe koja se ne može promijeniti. Ovo nije
1933., nego razdoblje nakon 1945! Tada je javno nezadovoljstvo,
poput svjetskog duha, otišlo u grob naše kulture, ali danas na to ne
gledam tako.
Flaubert je rekao za svoje vrijeme da "nas pomisao na budućnost
muči, a da nas prošlost vuče nazad i zbog toga nam sadašnjost klizi
iz ruku." To je izgleda prokletstvo Njemačke - u umjetnosti, a isto
tako i u politici i u moralu. Dio problema je što se Njemačka ne
može sama osloboditi dijalektike krivnje, kajanja i zlovolje, dok Židovi
ne mogu izbjeći backlash koji se uzdiže iz njihove moralne
hegemonije. Prilijepljeni smo jedni za druge poput dviju strana istog
novčića.
Njemačka je postala nostalgično mjesto kulture emigranata i njihove
djece, kao što je Jeruzalem nekoć bio njemačkim kršćanima. Jedino
pitanje je: koja Njemačka? Vjerujem da bi oni koji gledaju moje
filmove ili predstave ili oni koji čitanju ono što pišem bili izuzetno
razočarani da su primijetili stvarnost današnje Njemačke.
Na kraju, samo bičevanje Njemačke jednostavno postaje prljavi
business. Njemački umjetnik koji dotakne Auschwitz ili Hitlera na
odgovarajuće čist način, odmah nailazi na širom otvorena vrata.
Ima nečeg mučnog u tome.
Mislim da se to može promijeniti samo putem nekakve katastrofe.
Ono što sad vidimo na ulicama samo su male katastrofe, koje nas
samo još čvršće vežu uz povijest. Mislim da bi umjetnost mogla
igrati važnu ulogu u razmrsivanju smrtnog zahvata Nijemaca i Židova.
Ali danas je, nažalost, stvarna umjetnost demonizirana, a ovaj prob-
lem ostaje tabu.
Njemački umjetnici moraju svoju energiju okrenuti ka istraživanju
njemačkog identiteta. Što je više krvi proteklo, više će umjetnosti
biti potrebno; kao katarza, za pomirenje. I ono što suvremeni
praktičari ne uspiju postići, djeca će nastaviti u ime pročišćenja,
poput rituala. To je cilj koji se ne smije postaviti previsoko. U povijesti
će preživjeti samo oni umjetnici i ona umjetnička djela koja budu
sposobna doseći taj cilj.
 Bosna i civilizacija dijetalne Cole

BERNARD HENRI-LEVY

Jedan od francuskih vodećih nouvelles philosophes Bernard Henry-

Levy je, između ostalog, autor djela Barbarizam s ljudskim licem.
Bliski poznanik bosanskog muslimanskog predsjednika, Alije
Izetbegovića, Henri-Levy je nagovorio francuskog predsjednika
Françoisa Mitteranda da upriliči posjet iznenađenja Sarajevu 1992,
usmjerujući tako svjetsku pažnju na potrebu da se taj grad otvori ka
isporuci humanitarne pomoći. On je razgovarao s urednikom NPQ-a
Nathanom Gardelsom u Cafe de Flore u Parizu, u siječnju 1993. godine.

NPQ
Što to znači da je Zapad ostavio Sarajevo - simbol europske ideje
- da umre?

Bernard Henri-Levy
To znači puno stvari. Prvo, mislim da smo svjedoci ponovnog
vraćanja meke i zasićene Europe, onog što je tridesetih godina bilo
nazvano "münchenskim mentalitetom", mentalitetom popuštanja i
kompromisa sa zlom.
Drugo, Zapad je vrlo kratkovidan. Izgleda da misli da su mu interesi
u pitanju samo kad se radi o nafti. U Sarajevu nema nafte. Postoji
samo jedna ideja koja je bit Europe: tolerancija i koegzistencija.
Nažalost, danas imamo političke lidere koji ne razumiju da su interesi
Zapada puno ugroženiji u Sarajevu nego na naftnim poljima u
Zaljevu. U gladnom i opkoljenom Sarajevu sama je europska ideja
smrtno ranjena.
Treće, obuzet sam groznom sumnjom da se u ciničnim dubinama
moći europske vlade slažu da je etničko čišćenje i odcjepljenje u
etnički utemeljene države rješenje za Balkan. Naši diplomati su
dugo gledali na Balkan kao na vječni nered. Više od stoljeća Balkan
 je bio mučen neredom i kaosom. Balkanski je sukob užgao prvi
svjetski rat.
Bojim se da diplomati misle, a da to ne iskazuju, "ovdje imamo
barbara, luđaka - Miloševića (srpskog vođu). Ali taj ubojica radi
svoj posao. Radi to okrutno i prolijeva previše krvi, naravno. Ali on
radi ono što treba biti napravljeno. Zato, zatvorimo oči. Gledajmo u
stranu. Ali nemojmo mu stajati na putu. Mislim da je to podsvjestan
motiv nesuprotstavljanja Miloševiću.
Svijet nije mogao napraviti veću grešku od toga što živi s etničkim
čišćenjem. Ako ono pobijedi u Sarajevu, pobijedit će svugdje, u
Gruziji, Azerbajdžanu, Armeniji, Transilvaniji. Eničko čišćenje je
izazov koji čeka da se dogodi u Rostocku, u Italiji sjeverno od linije
Lombard, i drugdje. Fitilj rasne mržnje je dug i vijuga cijelom
Europom.
Ne ustati čvrsto protiv tog napada na samu ideju Europe nije odluka
za mir. To je odluka za rat. Sarajevo predstavlja svjetsku, otvorenu,
tolerantnu Europu, Europu Maastrichta. Rekao sam tijekom
francuskog referenduma da put do Maastrichta ide preko Sarajeva.
Ako Sarajevo umre, umrijet će i ideja utjelovljena u Maastrichtskom
savezu.

NPQ
No, Europu ne izdaju samo lideri nedjelujući. Ljudima također
nedostaje hrabrost uvjerenja. Kao što je Milan Kundera, između
ostalih, primijetio, Europljani su postali prekomotni da bi se upustili
u rat zbog moralnih razloga.

Bernard Henri-Levy
Da, slažem se. Ideja rata postala je nepojmljiva za razvijene zemlje.
Rat je nezamisliv. Ili, spremni samo na rat pod jednim uvjetom: da
jedno od nas umre. Ideja je u skladu s općim trendom civilizacije
dijetalne Cole: želimo šećer bez kalorija, maslac bez masnoće,
rođenje bez porođajnih bolova, umiranje bez patnje. Pa zašto ne i
rat bez umiranja?
 Obustavljanje negativnosti; svjetlo bez tame - to je čudan novi san
naše civilizacije. To je naša fatalna iluzija.

NPQ
Ali nije li ovo rat između konkurentnih nacionalizama, gdje se svaka
grupa trudi uspostaviti svoju isključivu naciju-državu? Nije li sukob
u bivšoj Jugoslaviji, kako ste rekli, rat između "slabih nacionalizama"
i "jakih nacionalizama?"

Bernard Henri-Levy
Mislim da je istina da Hrvati imaju slabiji nacionalizam, a Srbi jači.
Situacija u Sarajevu je drugačija. Izetbegovic nije nacionalist.
Sarajevo je kozmopolitski grad u kojemu su različite nacije živjele
zajedno stoljećima.

NPQ
Bosanski Srbi tvrde da se Izetbegovic trudi stvoriti muslimanski -
dominantnu državu u Bosni.

Bernard Henri-Levy
Ne. Postojao je dokument iz 1970. godine koji Srbi često citiraju,
zvan "Islamska deklaracija". Izetbegovic je često isticao svoje
nezadovoljstvo tim dokumentom, a otkako je postao predsjednik
njegova politika je vidljivo protiv utemeljenja islamske države.
Vlada u Sarajevu je miješana, stroga ravnopravnost muslimanskih,
hrvatskih i srpskih ministara. Svakih je po šest. Druga osoba po
važnosti u bosanskoj vojnoj vladi je Srbin. Jedno etnički miješano
stanovništvo se bori protiv srpskog nacionalizma u Sarajevu, a u
zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine protiv hrvatskog nacionalizma.
U Sarajevu se kozmopolitska i tolerantna Europa bori protiv spektra
nacionalističke, populističke, šovinističke ideje Europe.

NPQ
Diljem Pariza vidimo postere koji uspoređuju Miloševića i Hitlera.
Da li su oni isti?
Bernard Henri-Levy
Ne slažem se s tim. Bog zna da mrzim Miloševića. On je ubojica. Ali
sve ubojice nisu Hitleri. Dosad Milošević nije gradio plinske komore.
On je veći kriminalac, na skali ili po svojim namjerama, od Hitlera. U
svakom slučaju, brkati specifične pojave nije korisno. Hitlerizam je
bio vrlo specifična pojava, a to je i ideja o Velikoj Srbiji.

NPQ
Govoreći šire o toj temi, izmišljene su brojne teorije da bismo iskustvu
razdoblja poslije hladnog rata dali ime. Neki našu nadolazeću eru
nazvali "krajem povijesti." Drugi je vide suprotno kao "povratak
povijesti" sa svim plemenskim i etničkim svađama kao rezultat
"topljena zamrznutih svjetova."
Vidite li u nadolazećoj eri nešto različito - stvaranje različitih legura
od postmodernih fragmenata, miješanje u ideološki još uvijek
neznane kombinacije. Možete li ponuditi nešto specifičniji
nagovještaj onoga što vidite?

Bernard Henri-Levy
Oni koji vjeruju u kraj povijesti misle da je trijumf demokracije siguran.
Mislim da bi to moglo potrajati malo duže, ali širenje demokracije je
nezaustavljivo. To je hegelovski stav. Sada, kad je najgori neprijatelj
demokracije, komunizam, gotov, svaki dan će biti nedjelja. Naravno,
ta se vizija svakodnevno opovrgava onim što se događa na Balkanu,
te u Istočnoj i Centralnoj Europi.
Kao što ste rekli, postoje oni koji vjeruju da se povijest vraća, da
stari elementi izlaze na površinu nakon što su bili zamrznuti u
vremenu zaslugom totalitarizma. Taj utisak dobijete kad posjetite
mjesta poput Mađarske. Tamo neki od političara u uzrastu
izgledaju poput fantoma, duhova prošlosti.
To bi mogla biti istina, ali to nije čitava istina. Da je tako, mi bismo
ostali u području kraja povijesti. Moglo bi potrajati da se oslobodimo
tih ostataka prošlosti, ali će na kraju oni otići. Mislim da se događa
nešto drugo.
 Današnja Europa je poput one iz dvadesetih. Živimo u velikom
laboratoriju u kojemu se molekule sudaraju. Neke uništavaju same
sebe. Ostale se raspadaju, tvoreći nove i nepredvidive kombinacije,
nove složenice.
U Europi dvadesetih vidjeli smo nekoliko struja kao što su
nacionalizam ili socijalizam. Ti pokreti su se razbili, neki su umrli,
neki su krenuli drugim putevima, neki su se spojili s drugim
pokretima. Tko bi očekivao pojavu tog posebnog sastava, zvanog
nacionalsocijalizam?
Tu pojavu možemo na djelu vidjeti u današnjoj Rusiji. Pamyat nije
samo neostaljinizam dodan neoslavofilizmu i antisemitizmu. Zbroj
je jedna bit drugačija od dijelova. Mješavina je nešto novo i različito
od svega prijašnjeg.
To isto je istina za Miloševića u Srbiji. On nije samo jedan stari
komunist preobraćen na nacionalizam. On predstavlja nešto više,
za što još uvijek nismo našli ime. Unatoč tome, jedna stvar je sigurna.
Crveni depotizam i smeđi depotizam prošlosti su zamijenjeni novim
oblikom barbarizma. Naravno, nije sigurno da ćemo izgubiti tu bitku
protiv novog barbarizma. Tko bi pomislio, naposljetku, da će se
sovjetski komunizam srušiti tako brzo i tako potpuno. Ali isto tako
nije sigurno ni da ćemo pobijediti.
Sve što znamo je da nas neka vrst utvare bez jasno definiranog
oblika promatra iz budućnosti, opsjeda nas.

NPQ
Paradoksalno je da u mnogim europskim četvrtima, posebno u
Francuskoj, još uvijek postoji anti - amerikanizam. Pa opet, vjerojatno
su Amerikanci spasili ideju Europe koju su europljani sami ostavili
da umre u Sarajevu.

Bernard Henri-Levy
Taj stari francuski pacijent, anti - amerikanizam, je nažalost još
uvijek jak i dijeli ga i ljevica i desnica. Ali to je pogrešno.
Možda ste u pravu kad kažete da će europska ideja biti spašena
američkim pomlatkom. Osobito pod predsjednikom Clintonom,
Amerika je, izgleda, spremnija od ikoga spriječiti genocid bosanskih
muslimana. Na neki način, Amerika je sa svojom golemom etničkom
mješavinom potpuna realizacija europske ideje kozmopolitizma i
tolerancije. No opet, nakon pobuna u Los Angelesu, svi se trebamo
zapitati da li se novo lice barbarizma možda šulja i po Americi.
 Nada i užas u Africi

WOLE SOYINKA

Nigerijski autor Wole Soyinka dobio je Nobelovu nagradu za

književnost 1986. Godine. Među njegova djela i drame spadaju i Smrt
i kraljev konjanik, Ake: godine djetinjstva i Isara. Urednik NPQ-a
Nathan Gardels intervjuirao ga je u Londonu u ljeto 1994. dok se u
Ruandi odigravao masakr.

NPQ
Afrika danas živi u trenutku nade i užasa. Mlada multirasna
demokracija se ponosno rodila u Južnoj Africi, dok bezbrojni leševi,
posljedice plemenskog rata, zatrpavaju tužne Ruandske rijeke. Koja
će sudba pobijediti?

Wole Soyinka
Južna Afrika je naš san, Ruanda je naša noćna mora. San može biti
naša sudbina, ali ne sutrašnjica. Ruanda je klinički mrtva kao nacija.
Međunarodna zajednica, u ovom slučaju Organizacija afričkog
jedinstva (OAU) i Ujedinjeni narodi, trebale bi imati hrabrosti objaviti
tu činjenicu. Trebali bi se zabrinuti nad humanosti koja je zarobljena
u ovoj klaonici. Mi nemamo posla s narodom, nego s klaonicom.
Kad nacija može izgubiti četvrt milijuna svojih ljudi u nekoliko dana,
kad njezinoj takozvanoj vladi nedostaje sredstava da zaštiti svoje
građane od en masse klanja mačetama, ta vlada, bilo djelom ili
propustom, upropaštava prostor koji je svijet priznao kao nezavisan.
Ne znam ni jedan primjer u našem suvremenog svijetu gdje je
humanost tako degradirana, tako poništena, tako tretirana s potpunim
prezirom, kao danas u Ruandi. Prije dvije godine održana je u Riju
konferencija o okolišu. U Japanu je bilo globalnih sastanaka zbog
rasprave o ugroženim vrstama slonova, nosoroga, bradavičastih
 svinja. Svi su zabrinuti zbog gorila u Ruandi. Mnogo je buke izazvala
činjenica da lovokradice ubijaju nekoliko tisuća slonova godišnje,
doneseni su zakoni, roba je zabranjena. Ali ovdje govorimo o ljudskom
desetkovanju. Govoriti o ugroženim vrstama znači govoriti o
Tutsijima u Ruandi danas.

NPQ
U Africi smo i prije vidjeli neku vrst ruandskog zapleta. Prije nekoliko
godina u Liberiji i nedavno u Somaliji. Sada prijeti progutati cijeli
rog kontinenta. Što je u pozadini ovog trenda?

Wole Soyinka
Prije stotinu godina na Berlinskoj konferenciji kolonijalne sile, koje
su vladale Afrikom, srele su se da bi podijelile svoje interese u
države, bacajući na hrpu različite narode i plemena na nekim
mjestima, ili režući ih na dijelove poput nekog ludog krojača koji ne
obraća pažnju na materijal, boju ili uzorak pokrivača koji krpi.
Jedno od velikih razočaranja OAU-om, kad se oformio prije više
od dvadeset godina odnosio se na to da što nije postavio pitanje tog
problema. Umjesto toga, jedan od njegovih glavnih principa bio je
nemiješanje i nepovredivost granica naslijeđenih od kolonijalizma.
To je bilo predskazanje neuspjeha političke volje. A sada u Ruandi
vidimo da je nedostatak afričke samoredefinicije imao utjecaja. Ako
ne shvatimo da sve ovo potječe od kolonijalnog zemljovida nacije-
države koji nam je nametnut, malo je izgleda da ćemo ispraviti ovu
situaciju tijekom vremena.

NPQ
Ali ne možete za sve kriviti kolonijalne sile. Sami ste prije nekoliko
godina napisali da Afrikanaci moraju optužiti afričko neuspjelo
vodstvo za "niz kostura duž isušenih autoputova... za malaksalost i
beznadežnost istrošenih onih koji su preživjeli i nagužvali se u
izbjegličkim logorima... za hrpe leševa". Afrika je, napisali ste,
izdana "iznutra".
Wole Soyinka
Ne možete, naravno, zanemariti kontekst naših propusta. U isto
vrijeme, u pravu ste. Toliko je desetljeća takozvane nezavisnosti
prošlo od kraja kolonijalne uprave. Nažalost, afrički lideri su toliko
zaokupljeni održavanjem svoje moći i vlasti unutar tih umjetnih
ribnjaka koje je stvorio kolonijalizam, toliko su pohlepni održati svoj
status kralja žaba, da se nikad neće obratiti ljudskom koje je
uhvaćeno u zamku unutar ovih ribnjaka.

NPQ
Predlažete li, dakle, redizajniranje afričkih "prostora" u skladniji
pokrivač, ili barem jedan manje sklon plemenskom krvoproliću?

Wole Soyinka
Da, trebali bismo sjesti s jasnim pravilima i kompasom i redizajnirati
granice afričkih nacija. Ako smo mislili da se možemo izvući bez
redefinicije granica onda kad se OAU formirao, zasigurno nam
primjer Ruande na vrlo brutalan način govori da ne možemo više
izbjegavati ovaj povijesni izazov.
Užas Ruanda je prevelika cijena vrlo maglovite i mušičave ideje o
tome što konstituira nepovredive teritorijalne granice. Kako možemo
prihvatiti brutalno desetkovanje milijuna ljudi u nekoliko tjedana zbog
očuvanja granice koje čak nisu naše?

NPQ
Južna Afrika zadnja je nacija u Africi koja je oslobođena, ali i
jedina u kojoj je oslobođenje došlo glasovanjem, demokracijom.
Da li će ta posebna osobina omogućiti Južnoj Africi pod vodstvom
Nelsona Mandele da osigura vodeću ulogu koju afrički kraljevi
žaba tako mučno nisu u stanju ponuditi?

Wole Soyinka
Čini se da neka vrsta političke kemije koju su Mandela i (F. W.) de
Klerk smiješali daje naciji vrlo dobre izglede. Ono što se tamo
dogodilo putem demokratskog procesa predstavlja ukor ostatku
afričkih država zbog njihovog neuspjeha. To bi trebalo posramiti
Nigeriju i ostale afričke zemlje s velikim ekonomskim potencijalom
zbog njihove izdaje svog naroda i izigravanja svog obećanja.
Napetosti i kontradikcije s kojima su suočeni Južnoafrikanci bile su
puno tvrdokornije nego one u ostatku Afrike. Pa ipak, prevladane
su i rodila se demokracija. To ostatak Afrike ostavlja bez izgovora.
Bilo kakvog izgovora.
 Hinduski preporod

V.S. NAIPAUL

V.S. Naipaul je rođen na Trindidadu, a indijskog je podrijetla. Njegova

djela uključuju: Srednji prolaz (1962.), U slobodnoj državi (1971.),
Indija: Ranjena civilizacija (1977.), Koljeno rijeke (1979.), Između
vjernika (1981.) i Indija: Milijun pobuna do sada (1990.).
Za NPQ ga je u New Delhiju intervjuirao Dileep Padgaonkar, urednik
časopisa Times of India.

NPQ
U današnjoj Indiji ljudi imaju agresivan ili obrambeni stav kad se
radi o njihovom kulturnom identitetu. Teško im je priznati da u
našoj kulturi postoji nekoliko slojeva - hinduizam u svom svom
pluralističkom sjaju, prilog koji je ostavio islam, dugo prisutan na
potkontinentu i izloženost Zapadu. Gledate li vi to na ovaj način?

V.S. Naipaul
Alternative - tradicionalizam naspram zapadnjaštva - bi mogle biti
lažne. U stvarnosti nema ili/ili. Književnost, istraživanje i filozofija
su stalno preispitivanje sebe, svijeta i vlastite kulture. Nadamo se
ostaviti svijet sa različitim idejama od onih koje su nam dane kad
smo došli na njega. Alternative koje se predlažu u današnjoj Indiji
mogle bi odvesti do brutalnih sukoba. Prisjetite se da se po Indiji
gazilo, borilo. Ona je uništila samu sebe ratovima. Bila je gotovo na
mrtvoj točki.
Moja knjiga Indija: ranjena civilizacija govori upravo o tome.
To je knjiga o potlačenim ljudima, razorenim ljudima koji su se
osjećali sve manjima. Događale su se invazije i nedostatak odgovora
na njih. Dogodio se čak i izostanak ideje o ljudima, o naciji koja se
brani. Stoga nema stvarnog razloga da ljudi budu bilo agresivni ili
oduševljeni s tim.
NPQ
Osim ako je stav da se morate zadovoljiti s "drugim". Posljednjih
deset ili dvanaest godina u Indiji se rodio osjećaj da je hinduizam
suočen sa opasnošću naglog rasta islamskog fundamentalizma,
opasnošću koja je započela s iranskom revolucijom i "islamizacijom"
pakistanskog generala Zie, a nastavila se aferom Salman Rushdie
i napadima na liberalne muslimanske intelektualce. Takvi napadi
uvjerili su neke snage u Indiji da povjeruju kako podijeljeno hindusko
društvo ne može spriječiti islamski fundamentalilzam.

V.S. Naipaul
Ne gledam to na isti način. Stvari koje ste spomenuli su poprilično
površne. Ne možete biti fundamentalist ako želite živjeti u Americi.
Pa ipak, upitajte bilo kojeg Iranca kamo želi ići: to je Amerika. Ako
je to vaš cilj, ne možete biti fundamentalist. Mislim da je
fundamentalizam prolazna faza čak i u islamu. Ta je religija u stanju
obrane.
Ono što se događa u Indiji je novi, povijesni preporod. Tek sada
ljudi počinju shvaćati da se dogodilo veliko vandaliziranje Indije.
Sada shvaćaju da se istina njihove povijesti može naći u načinu na
koji su napadači gledali na svoja vlastita djela. Oni su osvajali; oni
su podjarmljivali. Zbog prirode osvajanja i prirode hinduskog društva
takvo je razumijevanja Indijcima promaklo. U predindustrijskoj Indiji
ljudi su se kretali u malim područjima nesvjesni dimenzije države,
bez ikakve predodžbe o zajednici ili naciji. Izgledalo je kao da govore:
Dobro nam je ovdje. Zapad je možda strašan, ali mi nismo pogođeni.
Međutim, izgleda da se stvari danas mijenjaju. U Indiji se događa
moćan, kreativan proces. Indijski intelektualci, koji žele ostati sigurni
u svojim liberalnim uvjerenjima, možda ne razumiju što se događa.
No, svaki drugi Indijac točno zna što se događa; u dubini duše zna
da će se veliki odgovor pojaviti premda povremeno izgleda
zastrašujući.
Stoga, ne gledam na hindusku reakciju samo u okvirima jednog
fundamentalizma koji se bori protiv drugoga. Novi hinduski stav,
novi osjećaj povijesti koji su stekli hindusi, nije poput muhamedanskog
 fundamentalizma, koji je u biti negativni, očajnički pokušaj borbe
protiv svijeta kojemu se očajnički želi pridružiti.
Neki Indijci govore o sintetičkoj kulturi. To je ono o čemu uvijek
govore poraženi narodi. Sinteza možda i jest kulturalno istinita, ali,
da naglasim svoje stajalište, to bi isto tako mogao biti odgovor na
intenzivno povijesno proganjanje. To se ponekad proteže na apsurdno
dugo razdoblje, na primjer kod pisca Nirada Chaudhurija, koji usred
ogromnog kulturalnog vandalizma govori o "hinduskoj agresivnosti".

NPQ
Svejedno, zabrinut sam da se negdje tijekom ove potrage za smislom
povijesti ona ne okrene u neprijateljstvo prema nečem dragocjenom
što je došlo u Indiju sa Zapada: prema pojmu o pojedincu.

V.S. Naipaul
Tu su intelektualci dužni djelovati. Dužnost je koristiti se mozgom.
Nije dovoljno da intelektualci verglaju o svojim liberalnim pogledima
ili samo osuđuju ono što se događa. Koristiti um znači odbaciti teže
aspekte ovog ogromnog emocionalnog uzbuđenja.
Svi mi živimo u univerzalnoj civilizaciji, neki više od drugih. Imamo
svoje individualne osobitosti, ali smo preplavljeni univerzalnom
civilizacijom. Vrlo se teško vratiti nazad.

NPQ

Odakle vaša zainteresiranost za islamska društva?

V.S. Naipaul
Bilo je muhamedanaca među nama u Trindidadu. Indijska zajednica
je tamo imala jake veze. Ali u Trindidadu je postojao crnački pokret,
rasni pokret, predvođen Ericom Williamsom. To je bilo 1956. Godine.
To nas je dovelo bliže islamu.
Ali, molim vas, shvatite da nisam zainteresiran za arapski islam.
Zainteresiran sam za islam izvan arapskog svijeta, u zemljama koje
 su Arapi pokorili ili koje su pod utjecajem arapske religije. Kad je
izdana moja knjiga o tim državama, Arapi je nisu pozdravili. Ali što
Arapi znaju o Malaziji, Pakistanu ili Iranu?
Mislim da će se osjećaj nepravde, tragičan osjećaj svijeta koji nalazite
u tim zemljama, pretvoriti u nešto vrlo kreativno.

NPQ

Što je sa indijskim muslimanima?

V.S. Naipaul
Ti ljudi su u priličnoj mjeri izgubljeni. To je nešto do čega su doveli
njihovi očevi i djedovi; nisu promislili svoje ideje. Kad je Iqbal (indijski
pjesnik i filozof koji je živio od 1877.-1938. govorio o potrebi islama
da ima svoje vlastito društvo, nije razradio posljedice. Nije razmišljao
o mogućnosti "bosnizacije" potkontinenta.
Iqbal je držao da islam nije pitanje privatne svijesti. Bilo je potrebno
islamsko društvo, islamska nacija. Ali kako stvoriti društvo vjernika?
Što je s onima koji zaostaju? Nevjerojatno je kako mu to nikad nije
palo na pamet. Pripisujem to strahu od temeljitog razmatranja stvari.
NPQ
Kako ste reagirali na incident Ayodhyji (kad su militantni hindusi
1993. oskvrnuli muslimansku džamiju?

V.S. Naipaul
Ne tako žestoko kao ostali, bojim se. Ljudi koji kažu da tamo nije
bilo hinduskog hrama ne shvaćaju bit. Babar (utemeljitelj mogulske
dinastije u Indiji 526.) je, morate shvatiti, prezirao zemlju koju je
pokorio. A njegova izgradnja te džamije u Ayodhyi bila je čin prezira
prema toj zemlji. I u Nikoziji su crkve pretvorene u džamije. Španjolci
su proveli mnoga stoljeća ponovno osvajajući svoju zemlju od
muslimanskih osvajača. Znači, ove stvari su se događale i prije i
drugdje. U Ayodhyji je gradnja džamije na mjestu kojeg pokoreno
stanovništvo smatra svetim predstavljalo uvredu drevnoj ideji, ideji
 Rama (hindusko božanstvo koje utemeljuje viteštvo i krepost), koja
je bila dvije ili tri tisuće godina stara.

NPQ
Ljudi koji su se popeli na kupole Ayodhyja džamije i srušili ih nisu
bili bradati ljudi koji bi nosili halje boje šafrana i točku na čelu. To su
bili mladi ljudi odjeveni u jeans i majice kratkih rukava.

V.S. Naipaul
Treba razumjeti strast koja ih je obuzela ne vrhu kupola. Jeans i
majice kratkih rukava su površni. Sama strast je stvarna. Ne možete
to odbaciti. Morate se potruditi to zauzdati.
Strast je povezana s novom, potpunom promjenom koja se događa
u Indiji. Već sam govorio o stanju države: siromašna, ugnjetavana,
slomljena. Onda je došlo do bengalske renesanse, do mislilaca 19.
stoljeća. No sve je to dolazilo s vrha. Danas se događa nešto potpuno
drugačije.
Pokret je sada odozdo. S tim se mora računati. Mudri ljudi bi ga
trebali shvatiti i osigurati da ne ostane u rukama fanatika. Umjesto
toga bi ga trebalo upotrijebiti za intelektualnu transformaciju Indije.

NPQ
No, sada postoji osjećaj da će pojedinac biti podjarmljen ako baza
indijskog nacionalnog jedinstva bude sam hinduizam. To je
potencijalna opasnost.

V.S. Naipaul
Postoji previše ljudi koji razmišljaju kao vi da bi se to ostvarilo. Na
sreću, ovaj pokret koji ide u prilog pojedincu došao je kao rezultat
obrazovanja, nekoliko generacija obrazovanih ljudi. Postoji dovoljno
obrazovanih ljudi koji bi se tome suprotstavili. Postoji samoregulirajući
termostat koji bi se trebao pobrinuti za taj problem.
NPQ
O čemu razmišljate, koji vas problemi sada preokupiraju?

V.S. Naipaul
Postoje dvije stvari u vezi s crnom Afrikom o kojima bih želio
razgovarati. Zašto nema arapske krivnje u vezi s crnom Afrikom?
Arapi su cijelo vrijeme uvozili robove. Afrički eunusi su zapošljavani
da bi čuvali hareme. Kastracija crnih Afrikanaca bila je učestao
običaj u Sudanu i gornjem Egiptu. I zašto nema osjećanja krivnje u
Brazilu, kamo su se robovi uvozili do 1888. godine? To vjerojatno
ima neke veze s intelektualnim tradicijama ovih država. Osjećaj
krivnje ili šoka je bez dvojbe povezan s tradicijom koja potiče slobodnu
misao i analitičke sposobnosti.
 La Raza Cosmica u Americi

RYZSARD KAPUSCINSKI

Ryszard Kapuscinski proveo je većinu godina nakon 2. svjetskog rata

izvještavajući o ratu i revoluciji u Africi, o Srednjem Istoku i Latinskoj
Americi.
Autor je Imperatora, koji govori o padu Haile Selassija iz Etiopije, i
Šaha šahova, koji prikazuje pad šaha i iranske revolucije. Trenutno
završava knjigu o Idi Aminu iz Ugande, posljednju knjigu iz trilogije o
diktatorima.
Godine 1987. NPQ je zamolio Kapuscinskog da svoju moć zapažanja i
znanje o različitim ljudima i kulturama upravi ka američkoj budućnosti,
predskazanoj u Los Angelesu, najvećem američkom gradu Trećeg
svijeta.
Utisci koji slijede su dijelovi razgovora s urednikom NPQ-a Nathanom
Gardelsom u New Seoul hotelu u korejskoj četvrti L.A.

LOS ANGELES

Sama činjenica da Amerika još uvijek privlači milijune ljudi je

dokaz da ne propada. Ljude ne privlače mjesta koja propadaju.
Znakovi propadanja se zasigurno mogu naći na tako složenim mjestima
kao što je Amerika: dugovi, kriminal, beskućnici, droga, otpadnici.
Ali glavna karakteristika Amerike, prvi i najtrajniji utisak je dinamika,
energija, agresivnost, pokret ka naprijed.
Teško je razmišljati o ovoj naciji u propadanju kad znate da postoje
goleme regije ovog planeta koje su apsolutno paralizirane, nesposobne
za bilo kakav napredak.
Teško mi se složiti s tezom Paula Kennedyja u Rastu i padu
velikih sila koje govore da Amerika neminovno mora slijediti
povijesni presedan. Takva je povijest bila - sve moćne nacije su
propale i ustupile mjesto drugim imperijima. No, možda postoji drugi
 način gledanja na ono što se događa. Imam osjećaj da ono što se
ovdje događa znači puno više od sudbine nacije.
Može biti da eurocentrična američka nacija propada ustupajući
mjesto novoj pacifičkoj civilizaciji koja će uključiti Ameriku, ali se
neće ograničiti na to. Povijesno govoreći, Amerika možda neće
propasti, nego će se možda spojiti s pacifičkom kulturom da bi stvorila
neku vrstu ogromnog pacifičkog kolaža, mješavinu hispanskih i azijskih
kultura povezanu putem najmodernije komunikacijske tehnologije.
Tradicionalna povijest je bila povijest nacija. Ali ovdje, po prvi put
od Rimskog carstva, postoji mogućnost stvaranja povijesti civilizacije.
Sada je prva šansa da se na novoj bazi, s novim tehnologijama stvori
civilizacija nečuvene otvorenosti i pluralizma. Civilizacija policentričnog
uma. Civilizacija koja zauvijek napušta bilo kakav etnocentrizam,
plemenski mentalitet, mentalitet razaranja.
Los Angeles je slutnja te nove civilizacije. Povezan više s Trećim
svijetom i Azijom nego sa europskim i američkim rasnim i kulturalnim
korijenima, Los Angeles i južna Kalifornija ući će u 21. stoljeće kao
multirasno i multikulturalno društvo.
Ovo je potpuno novo. Nema prethodnog primjera civilizacije koja
je istodobno stvorena od toliko puno rasa, nacija i kultura. Ovaj novi
tip kulturalnog pluralizma je potpuno nepoznat u povijesti čovječanstva.
Amerika svakim danom postaje sve pluralnija zbog nevjerojatne
lakoće kojom imigranti novog Trećeg svijeta unose dio svoje originalne
kulture u američku kulturu. Pojam "dominantne" američke kulture
mijenja se svakog trenutka. Nevjerojatno je doći u Ameriku i naći se
negdje drugdje - u Seulu, u Taipeiju, u Mexico Cityju. Možete
otputovati u korejsku kulturu ostajući na ulicama Los Angelesa.
Stanovnici ovog ogromnog grada postali su interni turisti mjesta svog
vlastitog boravka.
Postoje velike zajednice ljudi iz Laosa, Vijetnama, Kambodže,
Meksika, Salvadora, Gvatemale, Irana, Japana, Koreje, Armenije,
Kine. Tu ćete naći Mali Taipei, Mali Saigon, Mali Tokyo, Korejsku
četvrt, Malu centralnu Ameriku, Iransku četvrt u Westwoodu,
armensku zajednicu u Hollywoodu i goleme meksičko-američke četvrti
u istočnom Los Angelesu. Osamdeset i jedan jezik, od kojih je nekoliko
europskih, govori se u sustavu osnovnoškolskog obrazovanja u Los
Angelesu.
 Ta preobrazba američke kulture anticipira opći trend u sastavu
čovječanstva. Devedeset posto imigranata u ovom gradu je iz trećeg
svijeta. Početkom 21. stoljeća 90 posto ljudskog stanovništva imat
će tamnu kožu; od svih ljudi koji žive na našem planetu neće biti više
od 11 posto pripadnika bijele rase. Nešto što se može vidjeti samo u
Americi:
U uredno podšišanim, isplaniranim, ultračistim visokotehnološkim
parkovima sjevernog Orange Countyja postoji kompjuterska tvrtka
koje tamo nije bilo prije sedam godina. Na tom mjestu bila su samo
polja jagoda. Sada je tamo kompanija od 500 milijuna dolara koja ima
svoje tvornice i u Hong Kongu i Taiwanu. Kompaniju su utemeljila
tri mlada imigranta - pakistanski musliman i dva Kineza iz Hong
Konga. Postali su građani Amerike tek 1984. godine. Svaki od njih
sada vjerojatno vrijedi 30 milijuna dolara. Šetajući kroz tu kompaniju
vidimo samo tamna lica - Vijetnamce, Kambodžance, Laoćane,
Meksikance - i najsuvremeniju tehnologiju. Kultura radne snage je
mješavina hispansko-katoličkih obiteljskih vrijednosti i azijsko-
konfucijske lojalnosti grupi. Oglasi za zaposlenje se nikada na
objavljuju: zapošljavanje se obavlja putem mreže porodica koje žive
u Južnoj Kaliforniji. Često se događa da uposlenici traže da rade
dodatnih dvadeset sati tjedno da bi zaradili dovoljno novca i pomogli
članovima njihove šire obitelji da kupe svoju prvu kuću.
U Los Angelesu se po prvi put tradicionalne kulture Trećeg svijeta
spajaju s najmodernijim mentalitetima i tehnologijama. Nakon
desetljeća izvještavanja o ratu i revolucijama u Trećem svijetu, na
umu imam sliku gužve, napetosti, krize. Moje iskustvo je bilo iskustvo
društvene aktivnosti koja vodi u destrukciju, nevolju, nesreću. Ljudi
se uvijek trude nešto napraviti, ali ne mogu. Namjere ljudi koji
pokušavaju provesti revoluciju su dobre i pravedne, ali iznenada, nešto
krene naopako. Dezorganizacija, beskrajni problemi. Težina prošlosti.
I tako ne mogu ispuniti svoje ciljeve.
Obično kontakt razvijenih i nerazvijenih svjetova ima eksploa-
tatorsku narav - samo uzima ljudski rad i izvore, a ništa ne daje. A
granica između rasa je obično bila granica napetosti, krize. Ovdje
vidimo konstruktivnu revoluciju.
Ovo pacifička civilizacija koja se stvara uspostavlja novu vezu
između razvoja i nerazvijenosti. Ovdje ima otvorenosti. Nade.
 Budućnosti. Multikulturalnog mnoštva. No, oni se ne svađaju. To je
kooperativno, mirno nadmetanje, izgradnja. Po prvi put u četiri stoljeća
odnosa između nebijelog zapadnog svijeta i bijelog zapadnog svijeta
opći karakter veze je kooperacija i izgradnja, a ne eksploatacija ili
destrukcija.
Poput nijednog drugog mjesta na planetu, Los Angeles nam
pokazuje potencijalni razvoj koji se događa onda kad se mentalitet
Trećeg svijeta spoji s otvorenim osjećajem mogućnosti, kulturom
organizacije, Zapadnim konceptom vremena. Za destruktivni,
paralizirani svijet u kojemu sam proveo većinu vremena, jednostavno
je važno da takva mogućnost u Los Angelesu postoji. Prilagoditi
koncept vremena je najteža stvar. To je ključna revolucija razvoja.
Zapadna kultura je kultura aritmetičkog vremena. Vrijeme je
organizirano satom. U nezapadnoj kulturi vrijeme je mjerilo između
događaja. Dogovorimo se za sastanak u devet sati, ali se čovjek ne
pojavi. Postajemo tjeskobni, uvrijeđeni. On ne razumije našu tjeskobu,
zato što je za njega trenutak u kojem dolazi mjerilo vremena. On
dolazi na vrijeme u onom trenutku kad dođe.
Godine 1924. meksički filozof Jose Vasconcellos napisao je knjigu
La Raza Cosmica. Sanjao je o mogućnosti da u budućnosti ljudska
vrsta stvori jednu rasu, mestizo rasu. Sve rase na svijetu spojile bi
se u jednu vrstu ljudi. La Raza Cosmica je rođena u Los Angelesu,
u kulturnom smislu, ako već ne u antropološkom. Golemi mozaik
različitih rasa, kultura, religija i moralnih navika sudjeluje u
zajedničkom cilju. Iz perspektive svijeta podvrgnutog religioznom,
etničkom i rasnom konfliktu, ova skladna suradnja je nešto
nevjerojatno. To je stvarno izuzetno.
Što je zajednički cilj koji na nekom mjestu omogućuje sklad inače
takmičarskih kultura? Nije to samo bolji životni standard. Emigrante
u Ameriku privlači esencijalna karakteristika američke kulture: prilika
za pokušajem. Tu su kombinirane dvije stvari: kultura i prostor. Kultura
vam omogućuje pokušaj da postanete netko i nešto - da pronađete
svoje mjesto, svoj status. A tu ima i prostora, i to ne samo u
geografskom smislu već i u smislu mogućnosti i društvene mobilnosti.
U društvima u krizi onima koja stagniraju - pa čak i u onima koja su
stabilna - nema mogućnosti pokušaja. Definirani ste unaprijed.
Sudbina vas je već osudila.
NPQ
Kao nikada prije, za emigrante su američka budućnost i njihova
vlastita prošla kultura povezane uz pomoć komunikacijske tehnologije
i avionskih putovanja. Njihovi odnosi mogu biti izbalansirani u
prostoru i vremenu. Mislim na Korean Times - novine u Los
Angelesu koje svaki dan izdaju šesnaest stranica novosti poslanih
izravno satelitom iz Seoula. Mislim i na Korean Air, čija dva aviona
747 neprekidno lete između L.A. i Seoula, mislim na kabelske TV
kanale na korejskom jeziku i na video-filmove iz Azije.

Ryzsard Kapuscinski
Dio civilizacije koja se ovdje stvara je nova vrsta stapanja vremena
i prostora.
Za istočnog Europljanina dolazak u Ameriku na prijelazu stoljeća
bio je vrlo jak kulturološki šok. Njegova veza s domom bila je naglo
prekinuta. Do kraja života bio je odvojen od mjesta gdje je rođen i
kojeg obožava. Mnogi se nisu nikada oporavili od tog šoka, koji je
oštetio njihovu sposobnost da dinamično uđu u novu kulturu.
Novi emigranti ne prolaze kroz takav kulturološki šok. Svijet je puno
otvoreniji. Možete u Americi isprobavati novi život, ali ste još uvijek
povezani sa svojom prošlošću. Danas emigranti fizički žive na jednom
mjestu, ali su kulturološki podupirani s drugog. Mogu gledati
meksičke sapunice na televiziji ili redovito letjeti u Meksiko jeftinim
ponoćnim letovima s međunarodnog aerodroma u Los Angelesu.
Mogu čitati korejske novosti u isto vrijeme kad ih čitaju u Seoulu ili
sjesti na jedan od svakodnevnih jumbo letova do Koreje. Sloboda
takvog kontakta je kulturološki i psihološki vrlo zdrava. Oni se ne
osjećaju potpuno odvojenima od svoje prošlosti onoga dana kad
napuste dom.
Imigranti sada imaju viši stupanj naobrazbe. Novi emigrant je osoba
širih ideja, sa fleksibilnim pristupom. Kulturološki je ta osoba puno
jača pri suočavanju s teškoćama promjene.
90 posto poljskih emigranata na prijelazu stoljeća u Americi je bilo
nepismeno. Novi val poljskih emigranata u Ameriku nakon donošenja
bračnog zakona, uključuje neke od naših najobrazovanijih ljudi. Poljski
 emigrant iz 19. stoljeća bio je zaprepašten. Sada se imigrant odmah
prilagođava novoj okolini. Iz dana u dan je sve više u stanju
sudjelovati u novom društvu.
60 posto korejskih imigranata u Sjedinjenim državama - nekih
trideset tisuća godišnje - imaju visokoškolsko obrazovanje. Čak i
meksičkim radnicima i seljacima koji dolaze ovamo puno koristi
osnovno obrazovanje koje osigurava meksička vlada.
Emigranti bi vjerojatno vrlo rado išli u napredni Japan. Ali Japan je
malen i gust. Malo je mjesta, geografski i kulturološki. Iznad svega
tu je velika barijera jezika. Nasuprot tome, u Americi vlada potpuna
sloboda jezika. Da bi živjeli ovdje, čak i ne trebate govoriti engleski.
I kako ga god dobro ili loše govorili, vaš govor je više ili manje
prihvaćen. Nema stresa. Možete komunicirati jednostavno. Područje
u kojem se čak ne čuje engleski u Los Angelesu stalno raste. Ne
vidite ga na reklamama, ni u oglasima, ni u lokalnim novinama. Ne
čujete ga na radiju ili na kabelskim TV kanalima. Kao imigrantu, to
vam daje osjećaj opuštenosti.
Nećete naći nijednu drugu državu u kojoj znanje glavnog jezika nije
neophodno za život. Nećete naći nijednu drugu državu u kojoj je
slabo, izlomljeno govorenje dominatnog jezika prihvaćeno kao
normalno. Ako odete na mjesta poput Japana, odsječeni ste. Ne
možete komunicirati..
U Americi nikoga nije briga. Nitko ne pita.

NPQ
Disneyland je metafora Amerike kao zemlje u kojoj se ostvaruju
snovi. Mjesto gdje je mašta dostupna. Ušetat ćete u ovu zemlju
snova putem rekonstrukcije tipičnog Main Streeta sa prelaza stoljeća:
idiličnog mjesta iz najidiličnijeg vremena Amerike. Danas je novi
američki Main Street u zajednici Jugoistočne Azije koja sada
okružuje Disneyland: Boisa Avenue - blistavi novi ispruženi shop-
ping trak poznat pod imenom Little Saigon. Natpisi koje vidite i
jezik koji čujete su kambodžanski, laoski ili vijetnamski. Ovdje, u
sjeni lažnog Matterhorna, izbjeglice iz povijesnih kriza ponovo grade
svoje snove.
Ryzsard Kapuscinski
Ova vrsta zapanjujućeg naselja nije samo stvar slobode samoizričaja.
To je rekonstrukcija čitavog grada! Oni uvode u Orange Countyju
vijetnamske stilove arhitekture i dizajna koji su se razvijali stoljećima.
I to u tako nevjerojatnom razmjeru! Ovaj prizor je moćan simbol
američke budućnosti. Ovi ljudi iz čamca imaju mogućnost ponovo
stvoriti izgubljenu stvarnost prema svojim predodžbama.
U Americi emigranti nailaze na potpunu toleranciju pri izgradnji u
stilu svoje domovine. Kad bi u Europi pokušali izgraditi čitava
područja u nove strane gradove, vlasti bi to zabranile. Ne bi dozvolile
emigrantima da unište povijesni grad koji postoji na tom mjestu.
Ovdje, imavši otvoren prostor koji fizički i psihički vodi u toleranciju,
svatko može ponovo stvoriti svoju prošlost.
Nigdje drugdje na ovom planetu ne možete naći tu vrstu multikulturalnog
prostora. Čitava Azija, čitava Centralna Amerika je ovdje ponovo
sagrađena u malom omjeru. Ovo je potpuno nova pojava u već
razvijenom društvu.

NPQ
Kakav je utjecaj američke masovne kulture - Mickey Mousea,
McDonald's, Madonne - na ostatak svijeta?

Ryzsard Kapuscinski
U socijalističkom je bloku, u najmanju ruku, zanos američkom
masovnom kulturom u početku došao iz osjećaja zabranjenog. Ja
sam popio svoju prvu Coca-Colu kad mi je bilo 28 godina. Prije
toga sam je smatrao, kao i moji sunarodnjaci, sredstvom imperija-
lističke dominacije. To je bio otrov. Za one koji nisu vjerovali službenoj
propagandi, Cola je bilo simbol slobode. Bio je to simbol sna, drugog
svijeta.

NPQ
U fast-food restoranima - kao u McDonald'su u Moskvi ili Ken-
tucky Fried Chickenu u Pekingu - sve je napravljeno na određen
 način, prema određenoj formuli. Sve je isto. Hrana se proizvodi
automatskom efikasnošću. Ti praktični lanci su sami po sebi izvoznici
koncepta vremena i organizacije.

Ryzsard Kapuscinski
Da, ideja praktičnosti je kulturni izvoz koji se odnosi na korištenje
vremena.
A kultura praktičnosti, koja je tako dobro razvijena u Americi,
ima utjecaja posvuda. U Varšavi možete hodati kilometrima, a da
ne nađete mjesto na kojemu možete kupiti sendvič. To je čar
McDonald'sa.
Ako su imigranti koji pritječu u Ameriku čimbenici kulturnog stapanja
- stapanja vremena i kultura - to se stapanje ponovo vraća u svijet
putem izvoznika američke masovne kulture: McDonaldsi su
čimbenici svjetskog kulturnog stapanja.
Nedavno sam letio od Toronta do Philadelphije. Bila je kasna večer
kad se moj avion spustio. Ostali avioni su se također spuštali, iz
Miamija, iz Los Angelesa. Na tom aerodromu su Kubanci i
Portorikanci dočekivali avione sa čitavim porodicama. Mnogo djece
se igralo, padalo, plakalo. Moja prtljaga se zagubila. Nitko nije mogao
ništa naći. Bilo je vruće, pretrpano, bučno. Nered. Nalazio sam se
u Philadelphiji, američkom povijesnom gradu, a nisam vidio nijedno
bijelo lice. Bio je grozan nered, izgubljena prtljaga, plač djece, samo
španjolski jezik. Rekao sam sebi: "Kod kuće sam. Ja sam u Trećem
svijetu."
Značajke Trećeg svijeta ulaze u američki život. Utjecaj Trećeg
svijeta - dinamična dezorganizacija, ležeran stav, sporiji životni
ritam, različito poimanje vremena, odnos prema obitelji -
mijenjaju nekoć dominantan sjevernoeuropski način sastavljanja
društva. Sfera urednog, dobro organiziranog bijelog društva se
sužava.
Pogrešan kut za pristup novoj multikulturalnoj stvarnosti je stajalište
zapadnih kulturnih vrijednosti, uključujući grčku filozofiju. Svaka
kultura može nečim pridonijeti novoj pluralističkoj kulturi koja se
 stvara. Korejska zajednica u Los Angelesu ništa ne duguje grčkoj
kulturi. Njihova marljivost, požrtvovnost, disciplina, obiteljska
lojalnost i ugledno obrazovanje nemaju veze s Platonom.
Nije u pitanju relativizam vrijednosti. Ne možemo reći da su
vrijednosti uništene. Nalazimo se u razdoblju tranzicije u kojemu je
pojam vrijednosti širi. Udaljavamo se iz vremena u kojemu smo
prihvaćali samo jedan sustav vrijednosti kao istinski način življenja.
Ulazimo u doba u kojem ćemo morati prihvatiti vrijednosti koje
predstavljaju druge kulture, koje nisu "gore", nego su različite. Ova
tranzicija je vrlo teška zato što je priroda našeg uma etnocentrična.
Razmišljanje čovjeka budućnosti će, međutim, biti policentrično.

NPQ
Rasprava o vrijednosnom relativizmu se najčešće vodi zato što po
prvi put prelazimo kritički prag u kojem europske vrijednosti kolidiraju
s pozitivnim vrijednostima koje nisu europske.
Giambattista Vico, talijanski filozof, vjerovao je da svaka uspješna
ljudska kultura ima svoju viziju stvarnosti. Ta vizija je oblikovala
običaje, načine stvaranja, oblike jezika. Svaka uspješna kultura,
vjerovao je Vico, bila je neusporediva s drugima. Vrline i vrijednosti
svake kulture mogu se razumjeti samo u njezinim vlastitim okvirima.
Johann Gottfried Herder slično je vjerovao da svako društvo ima
svoj centar važnosti, "način života" koji je jednako vrijedan, ali različit
od ostalih. Ti ljudi bavili su se razumijevanjem vrijednosti svih ljudskih
kultura u različito vrijeme ili u isto vrijeme na različitom mjestu.
Poput Bronislawa Malinowskog, poljskog antropologa, oni su smatrali
da se kulture ne mogu suditi po hijerarhiji.
Samo na mjestu kao što je Los Angeles - gdje različite kulture
postoje u isto vrijeme na istom mjestu - suočeni smo sa filozofskim
zadatkom interkulturalne komunikacije svakodnevno jednostavno
zato što sasvim različiti ljudi žive i rade ovdje, jedni uz druge. U
specifičnim, praktičnim situacijama svakodnevnog života emigranti
i ne-emigranti razmjenjuju pravila, vrijednosti i predodžbe stvarnosti.
Da li je ova kulturna različitost koncentrirana na jednom mjestu
izvor američke dinamike? Karl Polany, teoretičar razvoja, primijetio
je da je tijekom povijesti teške kušnje razvoj uvijek prolazio na
mjestima najveće kulturne različitosti. Dinamika i kreativnost rođene
su iz interakcije pri kojoj svi iskušavaju tvrdnje onih drugih.

Ryzsard Kapuscinski
Milan Kundera istakao je da je početkom stoljeća Beč bio šarolik
mozaik različitih kultura - Austrijanaca, Židova, Ukrajinaca, Mađara
i ostalih koji su živjeli na jednom mjestu. Nadmetanje kultura dalo je
život tom vremenu. Bogatstvo različitih pogleda, različitih vjerovanja,
različitih rasa, različitih kultura stvorilo je beskrajan kapacitet za
razvoj u vrijeme Austro-Ugarskog carstva.
Drugi svjetski rat stvorio je granice koje su priječile prirodnu izmjenu
među narodima i, naročito nakon što je likvidirano židovsko
stanovništvo, kreativnost kulture u Centralnoj Europi je nestala.
Dinamika je izblijedila.
Beč otkriva povijesnu istinu. Gdje god postoji mjesto gdje se spajaju
različite kulture i vrijednosti, stvara se vrlo dinamična situacija.
Razvoj i napredak eksplodiraju.
Los Angeles se može usporediti s Bečom na početku 20. stoljeća.
Ali ovdje je temelj dinamike puno širi. On uključuje kulture, ljude i
vjerovanja sa drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Bečki
emigranti dolazili su iz drugih regija istog dijela Europe.

NPQ
Kako može ostatak svijeta održati korak sa Amerikom? Emigranti
koji danas dolaze ovamo su puno obrazovaniji i pismeniji. Njihove
matične vlade investirale su u svoj intelektualni kapital, a sada je
Amerika čisti dobitnik. U Poljskoj je kriza; obrazovani ljudi odlaze u
Sjedinjene Države. Čisti dobitak za SAD, čisti gubitak za Poljsku.
Politička nesigurnost nazire sa nad Hong Kongom kako ga Kina
preuzima; kapital pritječe ovamo u SAD, a isto tako i ljudi. Nakon
revolucije u Iranu obrazovana srednja klasa povlači uloge i dolazi u
Los Angeles sa svojim novcem. Amerika dobiva sva dobra; ostatak
svijeta dobiva sve krize.
Ryzsard Kapuscinski
Taj trend će se nastaviti. To je objektivan zakon povijesti. Ne možete
ga zaustaviti. Opasnost za Ameriku i opasnost za cijeli svijet je u
tome što je američki razvoj tako dinamičan i kreativan, da će do
početka idućeg stoljeća Amerika biti različit svijet na istom planetu.
Položaj i pravilo dinamične Amerike i paraliza povijesnih društava
- to je velik problem za budućnost čovječanstva.
Svakoga dana Amerika proizvodi sve više različitih elemenata
potpuno nove civilizacije koja je sve udaljenija od civilizacije ostatka
svijeta. Svijet će uči u 21. stoljeće s većom distancom između
razvijenih i nerazvijenih naroda nego što je to bilo sredinom 20.
stoljeća. Razlike rastu, ne nestaju.
Dvije trećine našeg planeta neće biti u stanju u nadolazećoj
budućnosti doći ni blizu američkom razvoju. Znamo da će veliki
dijelovi planeta ostati iza nas. Ovo je pesimistična izjava, ali je istinita.
Oni koji mogu, pokušavaju emigrirati u Ameriku. Oni ne žele
sudjelovati u svom vlastitom razvoju. Znaju da se to neće dogoditi
za vrijeme njihova života ili za života njihove djece ili unuka.
Nakon svih prevrata 20. stoljeća - ratova, revolucija, masovnog
emigriranja, rođenja novih država, umiranja imperija - svijet koji
prestaje je pluralan, rascjepkan, kolaž.
Kolaž je čudna struktura. To je struktura koja je u proturječju sa
sobom. U jednu ruku, različiti dijelovi koji ne čine suvislu sliku
stavljeni su zajedno. U drugu ruku, ti dijelovi postoje zajedno. Oni
stvaraju novu strukturu. Oni postoje jedan uz drugog. Surađuju kao
potpuno nova cjelina. Kolaž je počeo u umjetnosti. Umjetnici, koji
imaju velik osjećaj i sposobnost vidjeti budućnost, stvorili su ovu
vrst refleksne stvarnosti. Sada je realnost svima vidljiva. U Los
Angelesu je kolaž novi oblik civilizacije. Nema Kulture. Postoje
pluralne kulture na jednom mjestu.
Los Angeles je golemi, bujni, gigantski kolaž, izložba dijelova:
automobila, cesta, arhitekture, kultura, rasa, jezika. Sve vrijednosti,
sve strukture su skršene. Sve se raspalo u komadiće i bačeno je
zajedno na jedno mjesto. Imamo veliki stol. Na tom su stolu različite
stvari; papiri, slike, dijelovi različitih dobara. Sve je tu. A kada
pokušamo rekonstruirati ove stvari, vratiti ih nazad u prvotni poredak,
ne možemo. Rezultat tog pokušaja da se rekonstruira razbijena
stvarnost je kolaž.
No, svaki dio kolaža ima svoj cilj. Svi ti automobili koji prolaze auto-
putem imaju svoje odredište. Svi oni odlaze na određeno mjesto -
organizirani pokret koji ide u jednom smjeru. Dakle, postoji poredak
u kaosu. Jedinstvo u nejedinstvu. Složenost u nesloženosti. Premda
je ova nova američka stvarnost sastavljena od mnogih različitih
povijesnih korijena i geografskih podrijetla, sve se pokušava uklopiti
u novu bit. Pluralitet je definirajuća stavka nove civilizacije. U tom
novom svijetu vrijednosti i kulture koje nisu naše traže mjesto u
našoj svijesti.
Svijet raste. A u svijetu je sve više svega - više ljudi, više dobara,
više komunikacija. Ovaj rasap svega zahtijeva više kulturnog prostora
i uništit će sve što ne prihvaća tu stvarnost. To sustave koji ne
prihvaćaju pluralitet čini zastarjelima.
Svaki sustav koji ne priznaje pluralitet kao nov način život
eksplodirat će.
 Revolt bogatih

ALVIN I HEIDI TOFFLER

Alvin i Heidi Toffler surađivali su na najprodavanijim knjigama Šok

budućnosti, Treći val i Powershift.
Članak je prerađen od razgovora urednika NPQ-a Nathana Gardelsa
i Tofflerovih u West Marquis hotelu u Los Angelesu, u listopadu
1993. godine.

LOS ANGELES

Stoljećima su se elite bojale i štitile od revolta siromašnih. Povijest

zemljoradničkog društva, Prvog vala i industrijskog društva ili Drugog
vala isprekidana je krvlju poprskanim robovskim, kmetskim i radničkim
ustancima. No, decentralizirana, na znanju utemeljena društva Trećeg
svijeta su popraćena zapanjujućim novim razvojem - pojačanim
rizikom od revolta bogatih.
Kad se SSSR raspao, Baltičke države i Ukrajina su najviše žudjele
za odcjepljenjem. Najbliže zapadnoj Europi, bile su isto tako najbogatije
i industrijski najrazvijenije.
U tim republikama Drugog vala elite su - prvenstveno birokrati
komunističke partije i industrijski menadžeri - osjećale da ih je
Moskva onemogućila i preopteretila porezom. Gledajući zapadno,
vidjeli su Njemačku, Francusku i ostale nacije kako se već kreću
izvan tradicionalnog industrijalizma ka informacijskoj ekonomiji Trećeg
vala. Nadali su se zakvačiti svoju ekonomiju za zapadnoeuropsku
raketu.
Nasuprot tome, republike koje su oklijevale napustiti Savez bile
su dalje od Europe, siromašne i prvenstveno agrarne. U tim teškim
muslimanskim republikama Prvog vala elita se nazivala komunistima,
ali su oni često podsjećali na korumpirane feudalne barune koji su
 djelovali putem visokih seoskih i obiteljskih mreža. Tražili su od
Moskve zaštitu i milostinju. Regije Drugog i Prvog vala su se, stoga,
razdvojile u vrlo suprotnim smjerovima.
Sve su strane maskirale svoje interese u etničkom mahanju
zastavama, lingvističkim, pa čak i ekološkim zahtjevima. Iza sukoba
koji su slijedili ležale su, međutim, oštro suprostavljene ekonomske i
političke ambicije. Kad su suprostavljeni trzaji regionalnih elita Prvog
i Drugog vala postali prejaki da bi ih Gorbačov pomirio, slijedio je
veliki sovjetski raspad.
Rendgenska snimka ostalih velikih nacija otkriva slične nedostatke
utemeljene na razlikama Prvog, Drugog i Trećeg vala. Uzmimo na
primjer, Kinu, zemlju sa najviše stanovnika na svijetu. Od 1.2 milijarde
stanovnika čak je 800 milijuna seljaka u unutrašnjosti, koji još uvijek
čeprkaju po tlu kao što su činili njihovi djedovi u uvjetima nesretnog
siromaštva. U Guizhou se nategnuti trbusi gladne djece još uvijek
jako primjećuju izmeću koliba i ostalih znakova bijede. To je Prvi val
Kine.
Nasuprot tome, kineske obalne provincije spadaju u područja koja
se najbrže razvijaju na cijelom svijetu. U Guangdongu, ispunjenom
tvornicama, svjetlucavi novi neboderi paraju nebo, a poduzetnici su
uključeni u globalnu ekonomiju. Gledajući okolo, vide Hong Kong,
Taiwan i Singapur kako se žustro preobrazuju od ekonomije Drugog
do ekonomije Trećeg vala. Obalne provincije smatraju to troje
takozvanih "tigrova" modelima svog vlastitog razvoja i za njih vežu
svoju lokalnu ekonomiju.
Nove elite - neke od njih angažirane u poduzetništvu Drugog
vala utemeljenom na jeftinoj radnoj snazi, dok su druge već uvele
žuljevitu vodeću tehnologiju Trećeg vala - su optimistične, izuzetno
komercijalne i agresivno neovisne. Opremljeni faxevima, mobitelima,
luksuznim automobilima, te govoreći radije kantonski nego
mandarinski, oni su nanizani u etničkim kineskim zajednicama od
Vancouvera i Los Angelesa, do Džakarte, Kuala Lumpura i Manile.
Oni dijele više životnog stila i interesa sa Kinezima izvan domovine
nego s Kinezima Prvog vala na kopnu.
Oni već zabadaju svoj kolektivni nos u ekonomske proglase pekinške
centralne vlade. Koliko će još dugo proći prije nego što prestanu
tolerirati političko uplitanje Pekinga, i prije nego što odbiju davati u
fondove koje centralna vlada koristi za poboljšanje ruralnih uvjeta ili za
smirivanje agrarnih nemira? Ukoliko im Peking ne bude garantirao
potpunu slobodu financijskog i političkog djelovanja, možemo zamisliti
nove elite koje inzistiraju na neovisnosti ili nečem sličnom - taj bi korak
koji bi mogao podijeliti Kinu i izazvati građanski rat.
Sa ogromnim ulozima na kocki Japan, Koreja, Taiwan i ostale
države mogle bi biti primorane da se opredijele za jednu stranu - i
tako bi se mogle naći uvučene ne svojom voljom u požar koji bi
mogao uslijediti. Taj scenario je zasad spekulacija, ali nije nemoguć.
Povijest je puna ratova i ustanaka koji su izgledali jako nevjerojatni.
Indija je, sa stanovništvom od 835 milijuna, druga država na svijetu
po broju stanovnika, i razvija sličan rascjep između svoje tri elite.
Tamo također golem broj seljaštva živi kao što je živio u prošlim
stoljećima, tamo također nailazimo na veliki, cvatući industrijski sektor
od otprilike 100 do 150 milijuna ljudi; tamo također nalazimo mali, ali
brzo rastući sektor Trećeg vala, čiji su sudionici priključeni na Internet
i svjetsku komunikacijsku mrežu. Oni rade doma na svom PC-u,
izvoze software i visokotehnologijske proizvode i žive dnevnu
stvarnost radikalno različitu od ostatka društva.
Pogled na MTV koji dreči na indijskim televizijskim ekranima ili
posjet Lajpat-Rai tržnici u južnom Delhiju pokazuje očiti jaz. Ovdje
se kupci cjenjkaju sa torbarima oko cijene satelitskih antena, LEDS-
a, signalnih odašiljača, videorekordera i ostale opreme potrebne za
uključivanje u info struju Trećeg svijeta.
Indija je već rastrgana krvavim separatističkim pokretima
utemeljenima na etno-religijskim razlikama. Međutim, ako pogledamo
bolje možemo naći, kao i u Kini i Rusiji, oprečne elite, sve sa svojim
ekonomskim i političkim dnevnim redom, kako komadaju naciju pod
krinkom religije ili etnicizma.
I brazilsko stanovništvo od 155 milijuna ključa. Gotovo 40 posto
radne snage je još uvijek poljoprivredno - mnogo njih jedva egzistira
u najgroznijim uvjetima. Veliki industrijski sektor i mali, ali rastući
sektor Trećeg vala čine ostatak Brazila.
Dok masa seljaka Prvog vala sa sjeveroistoka umire od gladi, a
nekontrolirane migracije preplavljuju Sao Paulo Drugog vala i Rio de
Janeiro, Brazil se suočava s organiziranim separatističkim pokretom
u Rio Grande do Sulu, bogatoj regiji na jugu, u kojoj postotak
pismenosti iznosi 89 posto, a telefon od pet kućanstava ima svako
četvrto.
Jug proizvodi 76 posto državnog bruto dohotka, a u vladi je više
predstavnika sjevera i sjeveroistoka, čiji ekonomski doprinos, mjeren
tim mjerilima, iznosi samo 18 posto. Osim toga, jug se buni da
potpomaže sjever. Na šalu, što bi Brazil bio bogat kad bi jednostavno
završavao tek sjeverno od Rija, južnjaci se više ne smiju. Tvrde da
šalju 15 posto svog državnog bruto dohotka u Braziliju, a dobijaju
samo 9 posto nazad. "Separatizam", kaže lider stranke koja se
posvetila razbijanju Brazila "je jedini način da se Brazil oslobodi svoje
zaostalosti." To isto tako može biti put do građanskog sukoba.
Čak i u Europi, upravo kad se tridesetogodišnji proces integracije
trebao završiti, rane separatizma postale su sve jače. Uzmimo u obzir
izbornu pobjedu Sjeverne lige koju predvodi Umberto Bossi. Liga je
dobila većinu glasova u Milanu, sjedištu talijanskih korupcijskih
skandala, za program koji je pozivao bogatiji Sjever da odbaci teret
rimske birokracije i talijanski siromašni Jug.
Diljem svijeta slušamo režanje upozorenja ljutih pritoka u okolišu
sukobljenih civilizacija. Bogati se žele izmaknuti. Mnogi razmišljaju,
ako to i ne govore: "Možemo kupiti naše potrebe i prodati naša dobra
u inozemstvu. Zašto se opteretiti sa vojskom slabo ishranjenih i
nepismenih kad će naše tvornice i uredi možda stvarno u budućnosti,
kako Treći val bude napredovao trebati manje radnika koji su visoko
obučeni?"
Moguće su i eksplozije nasilja kombinirane s drugim tendencijama
rascjepa, s očito rastućim protekcionizmom i nekom vrstom etno-
religijske svađe koja se proširila od Balkana do Indije. Taj jaz, koji se
brzo širi, predstavlja ozbiljnu prijetnju miru desetljećima ispred nas, a
proizlazi iz najvećeg sukoba naše ere - zapaljen je rastom
revolucionarne nove civilizacije koja ne može biti sadržana unutar
raspolovljene strukture svjetske moći koja se pojavila nakon
industrijske civilizacije.
To znači da ćemo u desetljećima koja dolaze vidjeti postupno
dijeljenje svjetskog sustava na tri dijela: na države Prvog vala koje se
još uvijek oslanjaju na zemljoradnju, države Drugog vala sagrađene
na industriji dimnjaka, i države Trećeg vala, od kojih svaka ima svoj
vlastiti vitalni interes, svoju vlastitu feudalnu elitu, svoje vlastite krize
i planove. Ovo je veliki povijesni kontekst u kojemu danas gledamo
civilizaciju rata, množenje nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja i
raketa; u ovom kontekstu svjedoci smo rasta potpuno nečuvenih ratnih
oblika Trećeg vala, kao što je postavljanje bombe u World Trade
Centru u New Yorku, ili posljednji napadi plinom na Tokijsku podzemnu
željeznicu. Ovi slučajevi jasno su pokazali da je država izgubila svoj
monopol na nasilje naspram malih grupa obično neovisnih počinitelja
koji posjeduju smrtonosno znanje.
Utrčavamo u čudan period buduće povijesti. Oni koji žele spriječiti
ili ograničiti rat, moraju uzeti nekoliko činjenica u obzir, moraju vidjeti
skrivene veze između njih i prepoznati valove promjene koji mijenjaju
naš svijet.
U periodu ekstremnog prevrata i opasnosti koja dolazi, naš
opstanak ovisit će o tome da napravimo nešto što nitko drugi nije
učinio posljednja dva stoljeća. Upravo kao što smo izumili novi oblik
rata, morat ćemo izumiti novi "oblik mira" koji koristi decentralizaciju
moći i znanja da bi se borio protiv oblika nasilja Trećeg vala.
KULTURNE STRUJE U
POSLJEDNJEM
MODERNOM STOLJEĆU

Modernizam je značio odreći se tradicije zbog budućnosti.

Predstavljao je raskid sa prošlošću u potrazi za obećanom
zemljom. Kriticizam je bio modernistički instrument
filozofije, revolucija njegov instrument u politici, a
avangarda u umjetnosti. Progres je bio moderna vjera
koja nas je gledala kroz uzastopne stupnjeve razvoja do
Utopije na kraju povijesti. Sada povijest možda nije
završila, ali naša vjera u unaprijed određen tok stvari
jest. Filozofija se raspala. Revolucija je propala. Izgubivši
povijesnu podlogu u društvima koja su tako fleksibilna
da prihvaćaju sve, avangarda ne šokira. Bez prošlosti ili
budućnosti, postmoderni se Zapadnjak nalazi napušten
u trajno trenutnoj sadašnjosti.
Različiti putovi, a ne samo jedan; prihvaćanje pluralnih
istina u religijskoj imaginaciji, a ne monoteizam;
konvergencija vremena, a ne linearna uzročnost, propale
utopije - to su uvjeti postojanja dugo prihvaćeni kao
stvarnost na Istoku, koji sada karakteriziraju i Zapad.
U krhotinama razmrvljenih sigurnosti Zapad,
paradoksalno, otkriva temeljne pretpostavke istočnih i
nezapadnjačkih kultura. U premoćnoj ironiji našeg
neznanog postojanja, da li je moguće da je staza utrta
modernistima odvela do praga starih civiliziranih naroda?
Da li se dogada konvergencija Istoka i Zapada?
Octavio Paz, meksički pjesnik koji je dobio Nobelovu
nagradu za književnost 1990. godine misli tako. U svom
prilogu kaže: "Mi na Zapadu tek sada otkrivamo ono što
je Istok otkrio prije jednog tisućljeća. " Kao odraz ovog
gledišta, japanski filozof Takeshi Umehara tvrdi da
"drevni Japan pokazuje put postmodernizmu". Gledajući
kroz različitu prizmu, japanski književni kritičar Shuichi
Kato kritizira iste stare japanske putove koje Umehara
smatra dobrim novim putem.
Jean Baudrillard, francuski kritičar društva poznat po
svojim osvrtima na Ameriku, razmatra život "nakon
utopije." Oliver Stone, jedan od najpoznatijih
(kontroverznih) američkih producenata, govori o tome
kako je nedostatak bilo kakve istine o povijesti prikazan
na način na koji je on snimio film JFK. Naposljetku,
Daniel J. Boorstin, povjesničar i knjižničar Congressa
Emeritus, razmatra kako su nove medijske tehnologije
ovog stoljeća "homogenizirale vrijeme i mjesto", izvrćući
naše poimanje stvarnosti.
Zapad se pretvara u Istok na kraju povijesti

OCTAVIO PAZ

Octavio Paz dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1990. godine.

On je pjesnik, esejist i kritičar umjetnosti, čiji je posljednji svezak
eseja na engleskom nazvan Drugi glas. Od 1962 do 1968 bio je
meksički ambasadoru Indiji.
Paz je razgovarao sa urednikom NPQ-a Nathanom Gardelsom u svom
stanu u Mexico Cityju, u kasnoj veljači 1992. godine.

NPQ
U svom eseju "Lom i konvergencija" zastupate tezu da je racionalni
skepticizam ili kritički duh, koji je znak originalnosti modernizma,
potkopao jedinstvenu istinu i odveo do prihvaćanja mnogih istina. Taj
duh nije odveo samo do drugih načina gledanja, nego do otkrivanja
drugih kultura. A u posljednjoj je negaciji, možda, uništio svoj vlastiti
sat, moderni sat progresa, ili linearno vrijeme - Povijest sa velikim P.
"Vrijeme koje je izgubilo svoj sat", u tužaljci čileanskog pjesnika
Vicente Huidbroa, sada je oslobođeno da bi marširalo svojim
vlastitim tempom. Kako se svijet modernizma polako udaljava,
izvanredna različitost vremena i kultura koje su bile skrivene pod
sjenikom univerzalnosti ponovo se pojavljuju.
Neki su ovo stanje nazvali "postmodernizmom." Odbijate taj naziv.
Vi ga nazivate "vremenom bez mjere" ili "čistim vremenom". Zašto?

Octavio Paz
Zapadna civilizacija prolazi kroz bitnu promjenu svoje vremenske
predodžbe. Moramo ponovo podesiti svoje satove. Nazvati trenutno
stanje "postmodernim" znači pozivati se još uvijek na modernizam;
to znači pasti u klopku linearnog vremena, narativne forme koju
smo svi skupa napustili.
Modernizam, sa svojim viđenjem progresa, je stvarno bio vrsta
uveličavanja linearnog vremena judeo-kršćanske civilizacije, koja
se kreće od vremena Postanka i Pada u grijeh prema Iskupljenju i
Raju. To je uvijek značilo ostavljanje prošlosti iza nas u ime nečeg
različitog ili boljeg u vremenu ispred nas.
Modernizam je započeo u 18. stoljeću s kriticizmom kao filozofskom
metodom. Tada se pojavio modernizam kao politička metoda -
revolucija - koja je bila kritična prema onome što je postojalo u ime
utopije koja bi mogla... Konačno, modernizam ja postao umjetnička
metoda - avangarda koja je radikalno raskinula s kulturnom tradicijom
Modernizam je stvorio mnogo dobrih stvari. Iznad svega, kao što
ste primijetili, priznavanje "drugih" civilizacija. Ovo je otvorilo
mogućnost asimiliranja stranih tradicija u zapadnu kulturu, od
orijentalnog pjesništva do afričkih maski i skulptura koje su potakle
kubizam. Pjesnici su prihvatili japanski haiku, a Ezra Pound preveo
je kinesko pjesništvo. No teatar utjecao je na Yeatsa i ostale dramske
pisce.
Uistinu, prva trećina 20. stoljeća bila je kulminacija dugog procesa
otkrivanja drugih civilizacija i njihovih vizija stvarnosti. Taj proces,
koji je započeo u 16. stoljeću s istraživanjem američkog kontinenta,
rezultirao je u našem vremenu prihvaćanjem umjetničkih formi
koje nisu samo različite, nego i suprotne, matičnoj tradiciji na Zapadu.
Asimilacija "ostalih" u eurocentričnu predodžbu bila je posljedica
estetske revolucije koja je počela s romantizmom. Isto je tako
konačno zaključila tradiciju koja je započela renesansom i koja je
crpla svoju inspiraciju iz grčko-rimske antike. Odbijajući tradiciju u
potrazi za drugim oblicima ljepote, moderna umjetnost prekinula je
kontinuitet Zapada.
Trenutno imamo različitu viziju tradicije, način asimiliranja prošlosti,
a ne raskidanja s njom. Danas se takav primjer može vidjeti u
arhitekturi koja bilježi i moderne i neoklasične stilove. Nova vizija
je isto tako način istovremenog asimiliranja drugih kultura koje žive
jedan uz drugu. I kao nikad prije, na kraju ovog stoljeća postoje
istodobni oblici umjetnosti. U jednom trenutku neoekspresionizam,
u drugom minimalizam.
Drugi važni organizirajući princip modernog društva bila je ideja
"budućnosti". Svaka civilizacija ima drugačiju ideju vremena.
Za srednjovjekovna društva važna je bila vječnost - vrijeme izvan
vremena - i prošlost. Oni nisu vjerovali u budućnost. Dobro su
znali da će svijet uskoro biti osuđen na izumiranje. Cilj je bio spasiti
dušu, a ne pokušati spasiti svijet.
No, modernizam je imao različitu koncepciju: nije individualna duša
ta koja je trebala bili spašena, nego ljudska rasa sama putem
"progresa". Budućnost na zemlji bila je moderni raj koji su svi mogli
ostvariti u istom hodu "povijesti". U modernizmu smo tražili
kolektivno sekularno iskupljenje - iskupljenje unutar vremena.
Sada smo izgubili vjeru u "progres" i otkrili sadašnjost koju, za razliku
od prošlosti možemo dodirnuti. Totalitarni pokušaj da dosegnemo
budućnost je potpuno propao. Čak je i velika zemlja otvorene
budućnosti, Amerika, postala zemlja "sadašnjosti". Prije nekoliko
godina taj je senzibilitet bio jednostavno formuliran sloganom "raj
sada". Mada nespretno sročen, ovaj slogan ipak nudi nekakvu ideju
o prirodi našeg društva.
Ukratko, vremenski slijed više ne vodi našu predodžbu, koja se
povukla iz budućnosti do sadašnjosti. Umjesto toga živimo u spoju
prostora i vremena, istodobnosti i sjedinjenja, koji pretvaraju "pravo
vrijeme" u instantno.
Ovo također vidimo u znanstvenom razvoju današnjice - sa novim
naglaskom na prilike i slučajnu konvergenciju snaga umjesto logične
posljedičnosti. Koherentnost i ravnoteža su trenutne iznimke,
neravnoteža pravilo. Lingvistika je isto otkrila podudarnost. Vrijeme
bez mjere nije optimistično. Ono ne predlaže raj danas. Ono priznaje
smrt, koju je moderni kult budućnosti odbijao, ali isto tako prihvaća
intenzitet života. Trenutno su mračna i svijetla strana ljudske prirode
pomirene.
Paradoks trenutnog je da je istodobno predstavlja svo vrijeme i
nijedno vrijeme. Tu je, a nema ga. To je točka ravnoteže između
prisutnosti i postojanja.
NPQ
Sada zvučite kao Ilya Prigogine, teoretski fizičar poznat po svom
radu o teoriji kaosa, koji u umjetnosti traži novi model prirode u
znanosti.
Prigogine kaže da naša uloga nije oplakivati prošlost. "Ono što imamo
na umu," kaže "najbolje se može izraziti pozivanjem na skulpturu -
bio to bog Shiva koji pleše ili minijaturne crkve Guerra - u kojima
se vrlo jasno javlja potreba za vezom između ukočenosti i pokreta,
zarobljenog vremena i vremena koje prolazi. Ova konfrontacija dat
će našoj eri njezinu osobnost."

Octavio Paz
Mislim da je Prigogine u pravu. Trenutak je prozor koji gleda na
drugu stranu vremena - na vječnost. Drugi svijet može se spaziti u
bljesku njegova postojanja. U tom su smislu pjesnici - trenutne
muze - uvijek imali nešto pokazati modernom čovjeku.
To pokazuje haiku orijentalne tradicije. Na Zapadu su naši veliki
pjesnici poput Czeslawa Milosza podijelili ovu percepciju trenutnog,
ili časa, kao pomirenje između tri vremena - prošlog, sadašnjeg i
vječnosti.

NPQ
Pjesništvo trenutnog nazivate "vremenom bez mjere". Czeslaw
Milosz ga naziva "vječnim trenutkom":
Tko god pronađe red
Mir, i vječni trenutak u onome što
Prolazi bez traga. Da li se slažete onda
Ukinuti to što jest i uzeti iz pokreta
Vječiti trenutak kao sjaj
U struji crne rijeke? Da.

Milosz u ovoj strofi opisuje svoje traženje Istine i svoje otkriće

trenutka:
Trčao sam iz sobe u sobu bez
stajanja ... jer vjerovao sam u posljednja vrata.
 Ali oblik usana i jedna jabuka i jedan cvijet
prikačen na haljinu bili su sve što mi je bilo dozvoljeno
znati i uzeti.
Spomenuli ste haiku. U pjesnikovu prihvaćanju trenutka nalazimo
istu senzibilnost kao i u tipičnoj japanskoj haiku poeziji:
Tišina
Probija stijene
Glasovi cvrčaka

Octavio Paz
Ovi stihovi dobro izražavaju ono čemu smo razgovarali. Drugi
pjesnici i mistici u Zapadnoj tradiciji, poput Williama Blakea i, mada
je bio kršćanin, Svetog Ivana od Križa, izražavaju istu senzibilnost.
Wordsworth je bio pjesnik velikih trenutaka. Što je naposljetku
Wordsworthov "Preludij"? To je povijest čovjeka koji je imao
nekoliko trenutaka prosvjetljenja. A to je, za njega, bilo dovoljno.
Nije da svi ti pjesnici i mistici Istoka i Zapada vjeruju u istu stvar.
Ne. Ali u isto vrijeme oni govore nešto univerzalno i dotiču iskustvo
čitavog čovječanstva.

NPQ
Po čemu se estetika trenutka ustvari razlikuje od Nietzscheove
ideje "umjetnosti, ničeg osim umjetnosti" u odsustvu bilo kakvog
transcendentalnog značenja?
Zato što je Bog bio fikcija, a stoga nije bilo etike, njegova ideja je
bila da je estetika, čovjekova fikcija, najveći izričaj egzistencije,
"veliki oplemenjivač" života.

Octavio Paz
Nietzsche je bio privlačan u svom vjerovanju da "umjetnost želi
život". Želio je plesati u paklu. Ali je isto tako imao tragičnu viziju
čovječanstva bez mogućnosti za iskupljenjem.
Sada trebamo izgraditi ne samo estetiku i poeziju konvergentnog
trenutka, nego etiku i politiku koja slijedi iz ove percepcije vremena
 i stvarnosti. U takvoj novoj civilizaciji sadašnjost ne bi bila žrtvovana
za budućnost ili vječnost. Niti bi se sadašnjost proživjela, kao u
potrošačkim društvima, u odbijanju smrti. Radije bismo živjeli u
potpunoj slobodi naše različitosti i senzualnosti s određenim znanjem
o smrti.
Etički temelji nove civilizacije bi uzdizali tu slobodu i kreativnost
bez iluzija; težili bi očuvanju pluraliteta sadašnjosti - pluraliteta
različitih vremena i prisutnosti "drugih". Njihova politika bila bi dijalog
kultura.
No, sam pluralitet, kako su ga Nietzsche i Dostojevski razumjeli,
vodi u nihilizam. Ako nema Boga, sve je dopušteno. Bez takve
veće cjeline, samo toleriramo razliku zato što smo jednako
indiferentni prema svemu i svakomu.
Relativizam nam je pomogao otkriti različite kulture i različite mo-
rale. Pomogao nam je otkriti da ateisti, kao i budisti ili kršćani, mogu
biti sveci. Svaka kultura ima vrijednost za sebe. Ali kako ih usporediti
i odabrati. Kako možemo reći na primjeru Meksika da je kapitalizam
bolji od ljudskog žrtvovanja? Sudeći prema relativizmu, oni su isti.
Zato moramo težiti otkrivanju niti ujedinjenja među našom izuzetnom
različitošću. U nedostatku opće perspektive čovječanstva ili
univerzalne etike, na temelju čega tvrdimo da je netko moralno
superiorniji onom drugom?
Moramo se oduprijeti modernom relativizmu i razbijanju stvarnosti
u ništavilo i moralnu nezainteresiranost. Razum mora biti naš vodič
u ovom otporu. Ne apsolutni, zbirni razum Platona, nego ograničeni
razum Immanuela Kanta, razum koje je u stanju kritizirati sam sebe.
Vjerujem da može biti točka odlaska prema toj novoj cjelini. U
trenutku se pluralitet može sastati sa cjelinom: pojedinačno može
postati univerzalno. Iz ruševina velikih pripovijetki naše civilizacije
- kršćanstva, marksizma, liberalizma - rodit će se taj novi moral.

NPQ
Puno je govora danas nakon hladnog rata o "kraju povijesti" u
hegelovskom smislu - povijesti koja je napredovala kroz trenutne
 suprotnosti i sukobe raširenog svjetskog duha, ali koja sada počiva
u relativnom miru sadašnjosti. Ali ne govorimo li zapravo o nečem
puno dubljem? S ukidanjem budućnosti i završetkom linearnog
vremena, završetkom avangarde...

Octavio Paz
... i Hegelovim završetkom...

NPQ
... nije li razvoj civilizacije kojemu smo svjedoci ujedno i kraj Judeo-
kršćanske koncepcije vremena?

Octavio Paz
U određenom smislu, prolazimo kroz promjenu ništa manje duboku
od tranzicije iz grčke ideje o cikličkom vremenu do judeo-kršćanske
ideje vremenskog slijeda.
Monoteistička judeo-kršćanska ideja je bila da svaka civilizacija
ima isto poimanje vremena. S relativizmom modernizma, međutim,
otkrili smo da svaka civilizacija ima svoj vlastiti sat. Otkrili smo, na
primjer, da Grci i Rimljani nisu vjerovali u povijesni progres. Ni
Kinezi, Hindusi, ni ostale mnogoboške civilizacije. Budući da mi
sada prihvaćamo pluralitet civilizacija, a time i različite koncepte
vremena, ideja jednog smjera vremena za čitavo čovječanstvo je
srušena.
Pa ipak ne znam možemo li "okončati" tradiciju tako moćnu i duboku
kao što je kršćanstvo. Kršćanstvo nije ukinulo pogansku tradiciju;
asimiliralo ju je. Naposljetku, bez grčke filozofije crkva nikad ne bi
izgradila kršćansku filozofiju. Isto će tako biti u našem vremenu.

NPQ
Odbacivši jednu istinu u ime pluralnih istina i razrušivši zapadni sat
kako bi vjerovali samo jednom trenutku, izgleda da nas je kritička
tradicija modernizma u zadnjem desetljeću 20. Stoljeća odvela tamo
gdje je Istok već dugo.
 Poslušajte što kaže japanski književni kritičar Shuichi Kato:
U japanskoj tradiciji, vrijeme nema početak ni kraj. Stalna
nit postojanja nije razvijena u dijelove ili razdoblja. Prema
tome, "ovdje i sada " ima autonomnu važnost, bez pozivanja
na prošlost ili budućnost. Nijedna glavna priča nije
sastavljena od strane transcendentalnog bića ili praćena
velikom opsežnom teorijom.
Isto tako ne postoji shvaćanje da je "povijest" stvorena
ljudskom odlukom da se krene od prošlosti ka obećanoj
zemlji.
Japanski naglasak na konkretno ovdje i sad objašnjava
malu količinu utopijskih ideja u japanskoj tradiciji.
Japanski pojmovi vremena i mjesta jasno se odražavaju u
umjetnosti. Haiku, koji zadržava utisak jednog prolaznog
trenutka, ilustrira estetiku trenutka.
Slično tome, kabuki teatar, koji sa sastoji od radnji s
neovisnim značenjem koje su slabo povezane jedna s
drugom, oslanja se na neposredne osjećaje da bi
odgonetnuo značenje. Japanska muzika nije izgrađena kao
jedinstveni, kontinuirani rad, nego se uzdiže iz svake
pojedine note i odnosa između tonova i pauza.
Ostali japanski mislioci, kao Takeshi Umehara, naglašavaju
politeističku religijsku predodžbu koja datira od drevnih šumskih
civilizacija Japana; i, naravno, postoji "yin-yang", istodobno
prisustvo, kako ste to nazvali, "mračnog i svijetlog".
Mnoge su staze, ne samo jedan Put. U religijskoj predodžbi -
politeizam, ne monoteizam. Konvergencija vremena, ne linearna
uzročnost. Sinkroničnost. Odsustvo utopije. Estetika trenutka. To
su novi uvjeti o kojima smo razgovarali mi na Zapadu. Izgleda da
se na "kraju povijesti" Istok susreće sa Zapadom.

Octavio Paz
To je istina. Vjerovao sam u ovo puno godina. Ja sam dijete Zapadne
civilizacije, ne orijentalne ili pretkolumbovske civilizacije, ali mislim
da mi na Zapadu tek sada otkrivamo ono što je Istok otkrio prije
 tisuću godina. No, oni isto otkrivaju stvari koje je Zapad otkrio prvi
- na primjer, demokraciju i znanost.
U kineskom klasiku I Chinga, vidimo nagovještaj onoga što sada
shvaćamo. I Ching ovisi o istodobnom prisustvu niza uzroka, o
spajanju utjecaja, a ne o jedinstvenoj uzročnosti.
Kad sam bio ambasador u Indiji, naučio sam da svi veliki mislioci
orijentalne tradicije dolaze iz Indije. Kinezi i Japanci preuzeli su
mnoge metafizičke ideje od Indije i adaptirali ih u taoizam, zen
budizam, itd. Indijci su prije mnogo stoljeća pokušali stvoriti kritiku
stvarnosti. Vjerovali su da je stvarnost ništavilo. Ono pravo -
Brahma, Nirvana - bilo je izvan opipljive stvarnosti.
Dugo sam osjećao da je Zapad trebao napraviti sličnu kritiku
vremena. Predugo smo vjerovali u vrijeme. Na neki način, spremniji
smo od drugih napraviti ovu kritiku vremena zato što kršćanstvo -
iako afirmira proces vremena i "povijesti" kao svetu tragediju od
Postanka do Adamova pada u iskušenje - zna da stvarnost koju
dodirujemo nije ona prava. Istinska stvarnost je izvan vremena.
Modernizam je napravio kritiku vremena s onu stranu, predlažući
da raj nije ovdje nego tamo, u Povijesti i budućnosti. Sada smo
naučili da su Povijest i budućnost iluzije.
Zato smo mi na Zapadu pripravni prihvatiti kritiku vremena koje
nas vodi do percepcije vrlo slične percepciji onih civilizacija koje su
davno prihvatile kritiku stvarnosti.

NPQ
Zbog toga što estetika trenutka u Japanu ne može naći svoj
stvaralački impuls u budućem povijesnom pokretu i sukobu, japanski
arhitekt Arata Isozaki tvrdi da će se tijekom vremena iscrpiti u
beskrajnom uglađivanju prvobitno praznih formi, povremeno tražeći
strani utjecaj da bi se pokrenuo stvaralački proces.

Octavio Paz
Avangarda je bila vođena svojim bijegom iz prošlosti u budućnost.
Nova umjetnost bit će sagrađena iz krhotina avangarde. Novi poticaj
 rodit će se iz sukoba sjedinjenja, iz suprotnosti razlika i pluraliteta -
i njihovog pomirenja.
Japan je etnički relativno homogen i zbog toga, budući sam, ima
tendenciju paralizirati se i tražiti poticaj od "drugih". Na Zapadu
smo, kao rezultat modernog kriticizma, asimilirali "druge" u svoju
vlastitu predodžbu.

NPQ
Istok se možda susreće sa Zapadom na kraju Povijesti, ali se islam
u svom potvrđenom monoteizmu i vjerovanju u apsolutno, izgleda,
ne uklapa.

Octavio Paz
Islam je danas najuporniji oblik monoteizma. Monoteizmu dugujemo
mnoge divne stvari, od katedrala do džamija. Ali mu dugujemo i
mržnju i pritisak. Korijeni najgoreg zla u zapadnoj civilizaciji - križari,
kolonijalizam, totalitarizam, čak i ekološko uništenje - sežu do
monoteizma.
Za poganina je bilo apsurdno da jedan narod i jedna istina mogu
monopolizirati istinu. Izvan islama, svijet ponovo gleda na taj način
Islam je sam. To je najreakcionarnija sila danas u svijetu.
Divna stvar u vezi sa zapadnom civilizacijom je da smo religiju
mogli kritizirati oruđem filozofije i razuma. A onda smo filozofiju ili
racionalizam mogli kritizirati oružjem filozofije.
Iako je islam poznavao grčku tradiciju prije nas - islam je preveo
Aristotela prije nas - nikad nije odbio vjerovanje da je sudbina,
sklad neskladnog, superiorna razumu. Zahvaljujući islamu čiji su
učenjaci prenijeli na nas znanje Grka, imamo Tomističku filozofiju.
Ali islam je nema. A bez pomirenja vjere sa znanosti u islamu,
nastat će veliki sukob sa golemom relativističkom civilizacijom koja
se sada proteže većinom Azije, preko Amerika i Europom.
 Šumska civilizacija:
Drevni Japan pokazuje put postmodernizmu
TAKESHI UMEHARA

Generalni direktor Međunarodnog istraživačkog centra za japanske

studije u Kyotu Takeshi Umehara najpoznatiji je i najkontroverzniji
japanski filozof.
Bivši predsjednik Gradskog sveučilišta za umjetnost u Kyotu,
profesor Umehara je autor djela kao što su Pojam pakla, Progonstvo
bogova, i Japanski duboki sloj. Kako je i dramski pisac, trenutno
radi na drami koja se temelji na ekološkim temama.
U sljedećem članku i razgovor, obraća se sa svježim pogledom,
ukorijenjenim u azijskom razmišljanju, temi koji su načeli zapadni
mislioci od Arnold Toynbeeja do Lewisa Mumforda: središnjoj ulozi
religijske predodžbe u rastu i padu civilizacija.

KYOTO

Iskustvo izgubljenog rata 1945. godine dovelo je Japan do

nenadanog raspada vrijednosne strukture koja ga je podržavala i vodila
u prošlosti. Vjerojatno su tada, po prvi put, Japanci mogli razumjeti
nihilizam europske egzistencije.
U poslijeratnom razdoblju su mladi intelektualci poput mene
razumjeli - na temelju osobnog iskustva - što znači taj filozofski
položaj. Imavši iskustvo smrti oko nas i suočivši se sa gotovo sigurnom
smrću sami - osobito sa užasavajućom utvarom nuklearnog
holokausta u Hiroshimi i Nagasakiju - jednostavno nismo mogli
položiti naše nade u siguran život. Gutao sam radove Friedricha
Nietzschea i Martina Heideggera i proveo sam mladost ispunjenu
sumnjama i tjeskobom. Poput mnogih drugih, svjesno ili nesvjesno,
postao sam egzistencijalist koji nije mogao položiti vjeru ni u jednu
tvrdnju objektivnih vrijednosti, uključujući one tradicionalog japanskog
moralnog poretka.
 Pa ipak, kad sam se oženio i skučio i kad se Japan počeo vraćati
na svoje noge, počeo sam osjećati da ne mogu preživjeti s filozofijom
koja je naglašavala nesigurnost egzistencije. Kako je ovo posljednje
razmišljanje na Zapadu nudilo samo prazninu, možda će se, počeo
sam razmišljati, sigurnost od značaja za svo čovječanstvo naći
skrivena u kulturi i religijskoj povijesti Japana koja je preživjela posvuda
oko mene. Prvo sam postao zainteresiran za učenja različitih sekti
japanskog budizma - učenja koja su postala dio naše mentalne
kozmetike, a da nisu bila dio našeg svjesnog razmišljanja.
Tada sam počeo proučavati šinto, autohtonu religiju Japana. U to
sam vrijeme počeo vjerovati da ima nešto u šinto religioznoj orijentaciji
Japana, ukorijenjeno u njegovom drevnom kulturnom porijeklu, što bi
moglo ponuditi filozofiju egzistencije koja bi se temeljno razlikovala
od neminovno mrtvog europskog razmišljanja. Osim toga, istražujući
religiju urođeničkih japanskih plemena Ainu i Okinawana, našao sam
zajedničke elemente svojstvene i Japanu i šintu.
Zbog niza razloga na našim se sveučilištima malo govorilo o
japanskom kulturnom porijeklu. Sve od Meiji perioda japanski su
akademski krugovi smatrali da je svladavanje teorija i učenih disciplina
naprednih europskih zemalja od najveće važnosti. K tomu, tijekom
predratnog nacionalističkog vremena zbog straha da će svetost
nacionalnog državnog sustava biti oskvrnuta - državnog sustava koji
se sastojao od šovinističkog državnog šintoizma vezanog za pojam
božanskog vodstva cara ili tennõ - neovisno istraživanje tradicionalnih
japanskih tema bilo je strogo ograničeno.
Iskreno govoreći, godinama sam bio alergičan na šinto zbog gorkih
uspomena na šovinističku šinto državu povezanu s ratom. I upravo
zbog uske veze između državnog šintoizma i rata, američki okupatori
nakon rata nisu gajili entuzijazam za oporavkom japanskog kulturnog
identiteta.
Čak i kad se japanski ekonomski oporavak ugledao na sjaj svjetske
moći, naš kulturni oporavak jako je zaostajao. Iako sad već godinama
provodim svoje istraživanje, tek je za vrijeme Nakasone vlade
sredinom osamdesetih prvi glavni institut - Međunarodni istraživački
centar za japanske studije - utemeljen u Kyotu da bi istraživao u
potpunosti temeljne istine japanske kulture.
 PONOS JAPANA

Ako japanska civilizacija ima ikakvu vrijednost, ona leži u činjenici

da zadržava snažni pečat šumske civilizacije svoga porijekla,
civilizacije lova i okupljanja. Dvije trećine Japana pokriveno je
šumom, a oko 40 posto ukupne površine raste prirodno bez ljudskog
utjecaja. Nijedna druga vodeća industrijska nacija ne može se danas
pohvaliti takvim velikim udjelom šume. Ovo je specifično za Japan.
Mislim da bismo trebali biti ponosni na šume više nego na bilo što
drugo; trebali bismo ih nastaviti cijeniti.
Dva su povijesna razloga zbog kojih Japan još uvijek ima toliko
šuma. Prvi je što je ratarstvo stiglo u našu zemlju relativno kasno:
tek prije 2300 godina. Japan je u biti postao zemljoradnička zemlja
tijekom Yayoi perioda, koji je započeo tristo godina prije Krista i
potrajao otprilike šesto godina. Prije Yayoi perioda Japanci su, poput
drugih naroda u ranoj eri, bili lovci i sakupljači ili, točnije rečeno,
ribari i sakupljači. Izgleda da su kulture ribolova i sakupljanja plodova
bile osobito visoko razvijene u Japanu. Dokazi za to nađeni su u
zemljanom posudu koje je iskopano u Japanu, a za neke od posuda je
znanstveno utvrđeno da su dvanaest ili trinaest tisuća godina stare.
Uz zemljano posuđe koje je nedavno pronađeno u Sibiru, to je
najstarije posuđe na svijetu.
Japanska topla i vlažna klima daje bogatu vegetaciju koja je
unaprijedila razvoj ribolova i sakupljanja plodova. Ta je kultura
vjerojatno bila na svom vrhuncu prije pet ili šest tisuća godina, upravo
kad se ratarska kultura Žute rijeke (Yangtze Yanga) rapidno razvijala
u susjednoj Kini.
Ova rana japanska civilizacija, koju predstavlja zemljano posuđe
pronađeno diljem zemlje (osobito u istočnom Japanu), naziva se
Jomon. Vjerujem da se to može smatrati istinskom šumskom kulturom,
nasuprot Yayoi civilizaciji koja ju je slijedila, a koja je bila kultura
uzgoja riže. Jedan od razloga zbog kojeg su se šume u Japanu održale
je činjenica da je Jomon civilizacija trajala tako dugo i da je uvođenje
zemljoradnje došlo relativno kasno.
Drugi razlog zbog kojeg su japanske šume opstale je činjenica da
je agrikultura koja je došla do japanskih obala bila kultura uzgajanja
riže u slivu kineske rijeke Yangtze. Taj oblik agrikulture koristio je
samo ravnice, ostavljajući planine i brda gotovo netaknutima. Ovo
se razlikuje od uzgajanja žita koje se uzgaja i na padinama. Ima još
nešto: oblik zemljoradnje uvedene u Japanu nije uključivao uzgoj stoke
na pašnjacima, što bi značilo sječu šuma na obroncima i planinama.
Po mom mišljenju japanska kultura nije jedinstvena, kako se
tradicionalno smatralo, nego binarna. Odgovara Nietzscheovom stavu
o grčkoj kulturi. On je analizirao dvije vrste elemenata: apolonijske i
dionizijske. U slučaju Japana, ta dva elementa su Jomon ribarenje i
sakupljanje plodova ili šumska civilizacija i Yayoji uzgajanje riže ili
rižina civilizacija. Nedavno su neki fizikalni antropolozi obznanili stav
da su rase ljudi, koje su bile temeljni nositelji tih dviju civilizacija, i same
bile različite. Oni sugeriraju da je šumsku kulturu provodio jedan rani
tip Mongola koji je živio u Japanu u drevna vremena, dok je kultura
riže bila produkt novijeg tipa Mongola koji su pristigli tijekom Yayoji
perioda. Različita istraživanja potvrđuju tu hipotezu koja razbija
tradicionalnu pretpostavku da Japanci dolaze od homogene rase ratara.

ŠINTO: RELIGIJA ŠUME

Ta je prošlost imala snažan utjecaj na oblikovanje religijske misli

u Japanu. Japanske glavne religije su budizam i šintoizam. Za budizam
se zna da je došao iz Indije, prošavši kroz Kinu na svom putu u
Japan, ali šintoizam općenito smatra autohtonom religijom.
Kao japanska nacionalna religija došao na čelo dva puta tijekom
povijesti nacije, po drugi put krajem 19. I početkom 20. stoljeća kada
je korišten kao ideološki iskaz japanske nacionalističke filozofije; u
to vrijeme na njega je utjecalo europsko razmišljanje, osobito pruski
model, i bonapartizam.
Prethodno razdoblje državnog šinta, da ga tako nazovemo, bio je
u 7. i 8. stoljeću kada je Japan po prvi put poprimio oblik nacije-
države. U to je doba naziv Nippon usvojen kao ime države, a titula
tennõ za njegove monarhe; religija te nove države bio je šinto. Njezina
dva ključna rituala bila su harai i misogi. Harai, kojeg možemo
prevesti sa "pročišćenje" ili "egzorcizam", predstavljao je istjerivanje
elemenata ili osoba štetnih po državu. Misogi ili "ritualno čišćenje"
bilo je prisilno popravljanje ili reforma takvih štetnih osoba.
Vjerujem, međutim, da se šinto pojavio kao oblik štovanja prirode,
ukorijenjen u civilizaciji šume, i da nije imao ništa s ovom vrstom
nacionalizma. Teško je točno odrediti koja je vrst pogleda na svijet
bila prisutna u izvornom šintu, no mislim da bi to moglo biti nešto
poput ovoga:
Kad ljudi umru, njihova duša napušta tijelo i odlazi u svijet mrtvih.
Stara japanska riječ za pogrebni obred je hofuru, koja znači odbaciti
ili baciti. Riječ za leš je nakigara, što se može prevesti sa "prazni
ostaci." To je poput riječi nukegara koja se koristi za odbačenu
kožu zmije ili ljuske insekta. Drugim riječima, to je nešto što više
nema neke koristi ili značenja. Drevna praksa je bila jednostavno
ostaviti ostatke izložene u šumi ili na polju, poput bilo koje druge
odbačene stvari.
Svijet mrtvih u izvornom šinto vjerovanju je smješten negdje na
nebu. Duhovi koji tamo odlaze žive u obiteljima, baš kao na zemlji.
Život na tom svijetu je sličan životu na ovom svijetu. Osim što je
tamo sve naopako. Ovdje hodamo s nogama na zemlji, a tamo s
nogama u zraku. Ovdje odijevamo desnu stranu kimona ispod, a lijevu
iznad; tamo je lijeva strana ispod a desna na vrhu. Kad je ovdje jutro,
tamo je večer; kad je ovdje ljeto, tamo je zima, itd.
U vezi šinta vrijedno je primijetiti da taj način shvaćanja zagrobnog
svijeta nema viziju raja ili pakla. Niti postoji nekakva ličnost koja sudi
ljudima nakon što umru. U nekim slučajevima duša može odbiti otići
zato što je previše privržena svijetu živih, i naravno, ukoliko je osoba
bila previše zla za života, drevni duhovi mogu odbiti primiti dušu te
osobe. U takvim slučajevima svećenik koji sprovodi pogreb mora
izvesti dvostruka zazivanja da bude siguran da je duša stvarno otišla
na drugi svijet.
Sve duše koje stignu na drugi svijet postaju kami. Svijet kami se
u ovom kontekstu općenito prevodi sa "bog" sa malim b, ali se to
odnosi na bilo koje biće koje je moćnije od običnih ljudskih bića. Na
primjer, zmije, vukovi, lisice i ostale životinje koje često napadaju
ljude također se smatraju kamijima.
 Osim toga, po šinto vjerovanju duše mrtvih odlaze na drugi svijet,
gdje žive sa svojim obiteljima manje ili više onako kako su živjeli na
zemlji. Štoviše, dva svijeta - svijet živih i svijet mrtvih - nisu odvojeni
jedan od drugih. Postoje četiri budistička spomen-dana tijekom kojih
se duše preminulih vraćaju u svijet živih: za Novu godinu, sredinom
ljeta i u proljetnom i jesenskom ekvinociju. Provode oko tri dana sa
svojim obiteljima i potomcima koji čekaju na njih, a onda ih šalju na
povratni put do drugog svijeta. Čekajući na duše svojih predaka tijekom
te četiri godišnje posjete, ljudi ovog svijeta osiguravaju da ovi duhovi
paze na njih do kraja godine.
Nakon što su neko vrijeme živjeli na drugom svijetu, duše mrtvih
se ponovo rađaju na ovom svijetu. Kad je dijete začeto, predstavnici
predaka obiju strana obitelji se skupe i odluče čiji je red vratiti se.
Duh tako izabrane osobe se onda vraća na svijet i sklizne u majčinu
utrobu, gdje ulazi u nerođeno dijete.

ŠINTO UTJECAJ NA BUDIZAM

Ono što opisujem je vjerovanje Japanca prije dolaska budizma,

ali ta vjerovanja još uvijek žive među Japancima. Većina ljudi u Japanu
su i šintoisti i budisti. Po japanskom shvaćanju u tome nema ništa
kontradiktorno. Općenito, obredi koji se odnose na mrtve su područje
budizma, dok su običaji koji se odnose na žive područje šintoa. Točnije,
budistički rituali se koriste za pogrebe, obredne obljetnice a i u ritualima
za mrtve, koji se provode tijekom Nove godine, sredine ljeta i
ekvinocija. Šinto rituali se koriste za vjenčanja, proslave rođenja i za
shichigosan, posebne proslave za dječake koji su stari tri godine i
pet godina, te za djevojčice koje navršavaju tri ili sedam godina.
Izvorno su, vjerojatno svi ti rituali bili šinto, ali kad se budizam
pojavio na sceni, preuzeo je centralne rituale, to jest, one koji se
odnose na prijelaz s ovog svijeta na onaj. Teško je pratiti put kojim se
budizam mijenjao nakon što je uveden u Japanu, ali pošteno je ustvrditi
da je budizam koji se razvio u Japanu i pridobio vjerovanje japanskog
naroda religija poprilično različita od one koju su izvorno stvorili u
Indiji Sakyamuni Buddha i njegovi sljedbenici.
 U Gautama budizmu svijet se smatra mjestom patnje. Ljudska
bića, u biti sva živa stvorenja, se ponovno rađaju svaki put kad umru,
i stoga se moraju suočiti s neprekidnim krugom bola. Prema tom
učenju razlog zbog kojeg su ljudi uhvaćeni u ovaj beskrajan krug je
njihova strast. To zahtijeva život koji prati zapovijedi, meditaciju i
učenje. Takvim životom osoba se može nadati doseći stanje tihog
prosvjetljenja ili nirvanu, koja će joj omogućiti da napusti svijet stalne
patnje. Budističko bratstvo drugim riječima, znači oslobođenje kruga
reinkarnacije.
U ovom obliku budizma, isključivo su ljudska bića kandidati za
budističko bratstvo. Pa čak je i za njih jedini način da postanu Buddhe
religiozno prakticiranje (koje uključuje osjetila) i učenje. No, nakon
što je uvedena u Japan, ova religija se dramatično promijenila.
Nasuprot izvornom učenju koje je držalo da samo malom broj ljudi
može postati Buddhom, religija koja se razvila u Japanu postupno je
proširila opseg potencijalnog budističkog bratstva na sva ljudska bića
i naposljetku na sva bića. Oko 10. stoljeća pojavila se utjecajna
mislilačka škola koja je proglasila da "planine i rijeke, trava i drveće,
sve može postati Buddha". Ta je škola stvorila temelje za različite
oblike budizma koji su se od onda pojavili u Japanu, iako se metode,
kojima se za postiže budističko bratstvo - kao što su pjevanje i
meditacija - razlikuju od jedne sekte do druge.
Druga značajka budizma u Japanu je česta praksa davanja
posthumnih religioznih imena mrtvim ljudima. To potvrđuje da je
preminula osoba postala Buddha. Čak i u današnjem Japanu ljudi
često mrtve nazivaju hotoke-sama ili Buddha. Drugim riječima,
izgleda da je na budizam koji se ukorijenio u Japanu imalo utjecaja
tradicionalno šintoističko vjerovanje da svi ljudi postaju kami (bogovi)
kad umru.
Druga zanimljiva paralela između budizma u Japanu i originalnog
šinto vjerovanja nalazi se u Jodo Shinshu ili Istinskoj sekti Čiste
zemlje, koju je utemeljio Shinran u 13. stoljeću i koja je i dalje jedna
od glavnih sekti. Shinran je propovijedao vrijednost dvaju eko vrsta
ili prijenosa nečijih vrlina na druge da bi se postiglo budističko bratstvo.
Jedan od njih, zvan oso-eko, znači da budistički pobožnjak, koji zaziva
Amitabhaino ime na samrtnoj postelji može postići bratstvo ponovo
se rodivši u Čistoj zemlji ili Amitabhainu raju. Tako je propovijedao
Honen, Shinranin učitelj, u 12. stoljeću. Osim toga, Shinran je
naglašavao drugi eko tip zvan genso-eko, koji se odnosi na povratak
mrtvih osoba iz Čiste zemlje na ovaj svijet da bi spasili druge.
Prema Shinranu, ovo je vrsta čina koju izvodi Bodhisattva, a on
je osoba koja teži tomu da druge oslobodi patnje i spasi njihove duše.
Drugim riječima, prakticirajući nenbutsu ili pjevajući hvalospjeve
Amitabhi Buddhi, osoba može otići u raj; budući da je Bodhisattva,
ta se osoba neće zadovoljiti time da tamo ostane zauvijek, nego će
se vratiti na ovaj svijet da bi žive oslobodio patnje.
Shinran je držao da će se istinski poklonici nenbutsu nastaviti
vraćati u svijet živih s vremena na vrijeme da bi spasili druge ljude.
To je poprilično slično šintoističkom vjerovanju u reinkarnaciju.
Tijekom stoljeća evolucije u Japanu, kulminirajući učenjem Shinrana,
budizam je razvio mišljenje koje je bio nevjerojatno slično onome
iskonske religije.

VJEČNI KRUG

Da zaključimo, izgleda da je jasno da je vjerovanje u vječiti krug

života i smrti temeljni element ne samo šintoizma nego i japanskog
budizma. To vjerovanje zasigurno nije samo japansko; vjerojatno je
bilo zajedničko svim ljudskim bićima tijekom kamenog doba. Ljudi
koji su živjeli u šumi vjerojatno su razvili sličnu filozofiju. U japanskom
je slučaju razlika u tome da je to primitivno vjerovanje pokazalo veću
sposobnost za opstanak nego drugdje.
To je možda primitivna filozofija, ali mislim da je došlo vrijeme da
preispitamo njezine dobre strane. Moderna znanost pokazala je da je
sav život u biti jedan i da su živa bića u svom fizičkom okruženju dio
jednog ekosustava. K tomu, naučili smo da se, čak ako pojedinac
umre, njegovi geni prenose na buduće generacije u trajnom ciklusu
ponovnog rađanja. Čak nešto još važnije: ljudska rasa konačno je
shvatila da može preživjeti samo u "mirnoj koegzistenciji" s drugim
oblicima života životinjskog i biljnog svijeta.
Sve otkako su ljudska bića naučila uzgajati usjeve i stoku,
pokušavaju kontrolirati ili pokoriti prirodu. A u procesu tog pokoravanja
počela su se smatrati nekako superiornijima drugim živim bićima.
Moramo ponovo razmotriti taj osjećaj ljudske superiornosti. Da bismo
to učinili, trebamo se pozvati na mudrost ljudi lovačkog i sakupljačkog
doba koje je prethodilo dobu ratarstva i uzgoja stoke.

RITMOVI POVIJESTI

Arnold Toynbee razumio je svjetsku povijest kao rast i pad različitih

civilizacija. On je postavio religiju u centar civilizacije zato što je
vjerovao da religija pomaže civilizaciju. S te točke gledišta Toynbee
je smatrao da je moderna zapadna civilizacija, koja se uzdigla iz
kršćanske, a da nije oslabila, nalazi u smrtnoj opasnosti.
Ja držim točnim pluralistički stav naspram povijesti, po kojemu se
svaka pojedina civilizacija ili nacija neminovno i ponovo uzdiže i pada.
Svaka pojedina civilizacija nužno ima određene centralne ideje. Kad
su te ideje vrijedne i uspješne u određenoj etapi povijesti, tada su
civilizacije i nacije utemeljene na tim principima jake i uspješne. Kada,
u drugoj etapi, principi civilizacije idu protiv povijesnih pokreta, tada
se civilizacija suočava sa propašću. Principi jedne civilizacije ne mogu
biti jednako važni u svim povijesnim situacijama.
Nema sumnje da su nacije Europe, vođene principima svoje
civilizacije, uistinu odigrale nadmoćno važnu ulogu u povijesti između
16. stoljeća i sadašnjosti. Međutim, vremena su se sada jasno
promijenila. Nacije utemeljene, svjesno ili nesvjesno, na principima
različitim od onih iz kojih se uzdigla europska kultura, sada proglašavaju
svoje principe jedinstvenim. Štoviše, vremena su takva da Sjedinjene
Države i zemlje zapadne Europe imaju teškoća pri nametanju principa
svoje vlastite civilizacije drugim nacijama. Učeni ljudi trebaju u ovim
okolnostima formirati jasnu ideju o tome što su stvarno principi
europske civilizacije: moraju odrediti što od tih principa u sadašnjosti
više ne vrijedi, i hladno procijeniti koji aspekti, ukoliko izvan europske
civilizacije stvarno imaju nekakvo značenje, mogu poslužiti kao lijek
za oporavak oštećenih mjesta europske civilizacije.
 ZAPAD SE SUSREĆE S ISTOKOM

Modernizam, rođen u Europi, već je izigrao svoje principe.

Sukladno tome, društva izgrađena na modernizmu su osuđena na
propast.
Uistinu, potpuni neuspjeh marksizma - sporedne struje
modernističkog društva koja je sagrađena na iskrivljenim principima
- i dramatičan raspad Sovjetskog Saveza su jedine preteče raspada
Zapadnog liberalizma, glavne struje modernizma. Daleko od toga da
bude alternativa neuspjelom marksizmu i vladajućoj ideologiji "kraja
povijesti", liberalizam je sljedeći domino koji će pasti.
Kako je modernizam kao svjetski pogled na svijet iscrpljen, a
sada čak i predstavlja opasnost po čovječanstvo, nove principe
nadolazeće postmoderne ere trebat će primarno naći u iskustvu ne -
zapadnih kultura, osobito japanske civilizacije.
Hegel je smatrao Descartesa utemeljiteljem moderne filozofije s
njegovim poznatim principom cogito, ergo sum - mislim, dakle
jesam. Ta ideja je postavila čovjeka u centar svemira. Descartes je
podijelio svijet u dvije dijametralno oprečne sfere - sferu razmišljajućeg
uma i sferu nepomične materije. Vjerovao je da um može bolje
kontrolirati materiju putem znanja o fizikalnim principima i zakonima
mehanike materijalnog svijeta. Prirodna znanost i tehnologija izrazi
su tog pogleda na svijet.
Racionalni liberalizam Zapada potpuno prihvaća kartezijanski
pogled na svijet koji je smatrao pojedinca - misleće ja - apsolutnim,
koji je potvrdio čovjekovu totalnu vlast nad prirodom i priznao
postojanje isključivo uma i materije. Život izvan ljudskog bio je sasvim
izostavljen.
Marksizam je usvojio Descartesovu ideju odnosa čovjeka i prirode
na pretjeran i okrutan način, težeći samo povećanju proizvodnih
kapaciteta nemilosrdno eksploatirajući prirodu, podižući klasnu mržnju
i podjarmljujući čovjeka.
Vođen kartezijanskom filozofijom, moderni svijet briše život koji
nije ljudski i tako prijeti smrću i ljudskoj vrsti. Zar je tako teško danas
vidjeti da modernizam, izgubivši svoju vezu s prirodom i duhom, nije
ništa drugo nego filozofija smrti?
 Nietzsche i Dostojevski su vrlo ozbiljno smatrali da je njihovo
vrijeme "doba smrti Boga," i žalili su nad tim što se Europa izvrgava
smrtnoj opasnosti. Mislim da se njihova zabrinutost sada ostvarila.
Bez obzira na to kako tvrdoglavo se ljudi držali "sebe" kao individualci,
na kraju je "ja" ograničeno i osuđeno na smrt. A ako nema ništa
nakon smrti, što ima loše u tome da se netko potpuno prepusti
zadovoljstvu u kratkom vremenu koje mu je ostalo da kraja života?
Gubitak vjere na "drugom svijetu" je opteretio moderno zapadno
društvo s fatalnim moralnim problemom.
Moderna zapadna civilizacija uzdigla se iz kršćanske civilizacije.
U katoličkom kršćanstvu ljudi nakon smrti idu u čistilište, gdje čekaju
Drugi Kristov dolazak. Sudnjeg dana Krist je na čelu Posljednjeg
suda i odlučuje o sudbini svake osobe: ili da padne u vječni pakao ili
da dobije vječno blaženstvo na nebu. Drugim riječima, čovječja duša
živi i nakon smrti do Sudnjeg dana, kada je povjerena ili raju ili paklu.
Moderna europska civilizacija odbila je ovaj koncept života nakon
smrti kao neznanstvenu obmanu. Nakon toga su ljudi prestali vjerovati
u život nakon smrti i počeli su smatrati da je pobjeda moguća samo u
sadašnjem životu. Zahvaljujući tako moćnom realističnom pogledu,
zapadnjaci su pokorili svijet u moderno doba.
Kako se uspješno modernizirao ne gubeći dušu, Japan je možda
u boljoj poziciji od ostalih nezapadnih kultura, kao što su Indijanci,
koji benigno obitavaju u šumama Južne Amerike, da ponude vodstvo
postmodernom čovjeku. Mi smo se, na neki način, modernizirali još
uvijek zadržavajući stare principe, upravo kao što smo postali ritsuryo
društvo - društvo zakona - uz kineski utjecaj u 7. i 8. stoljeću.
Japanski drevni, nemoderni društveni principi primjenjuju se i na
umjetnost i na kulturu. Upravo su ti drevni principi oni koje predlažem
kao japanski postmoderni doprinos. Prvi princip je horizontalan -
"uzajamnost" ili etika međuljudske odgovornosti.
Drugi je princip vertikalna ili generacijska odgovornost rođena iz
koncepta "cikličnosti" vremena. To znači da ljudsko društvo ne
napreduje ili nazaduje kao što bi suvremenost htjela. Umjesto toga,
isti duh se ponavlja u neprekidnom ciklusu života, smrti i ponovnog
rođenja.
 Takav pogled podrazumijeva odgovornost svih stanovnika vječnost
zbog toga što je drugi svijet živuća stvarnost. To podrazumijeva etiku
čuvara kontinuiteta života umjesto jednokratnog razbojnika tijekom
kratke epizode smrtnog sjaja. Po japanskoj predodžbi, drugi svijet je
prisutan u svakom trenutku.

UZAJAMNOST

Tetsaro Watsuji, japanski filozof, ne gleda etiku sa stajališta

pojedinca, kao što to čini modernizam, nego sa stajališta međusobnog
utjecaja pojedinaca. Njegovi pogledi odražavaju glavnu struju
vjerovanja suvremene japanske kulture.
Watsuji je oblikovao filozofski sustav koji se usredotočuje na
obiteljske, nacionalne i društvene veze. U Japanu je riječ ningen
koja znači "osoba" u početku značila "između ljudi." Watsujijevo
fundamentalno vjerovanje je da se etika ne stvara u pojedincima,
nego između ljudi. Naravno, taj način razmišljanja stiže iz
konfucionizma; ningen je, ustvari, konfucijska riječ. Etički temelji
konfucionizma odnose se na "odanost učitelju i pokornost roditeljima."
Sasvim očito, takva bi etika podržavala feudalnu strukturu. Watsuji,
na kojega je jako utjecao modernistički koncept osobnosti Immanuela
Kanta, stoga ne stavlja ideje lojalnosti i učenja u središte etike. On
jače naglašava na horizontalne nego vertikalne odnose, krećući se
od parova i obitelji do nacije i društva. Veze su naglašene više od bilo
čega drugog. "Harmonija", koju je kao princip koji stoji iza japanskog
društva prvi definirao veliki mislilac i političar 10. stoljeća Shotoku
Taishija, se još i danas smatra najvišom odgovornošću. Ustvari, tko
god razbije niz, tiha većina ga osuđuje u ime ravnoteže.
Ni moderan ni feudalan, daleko od individualnog, japanski etos je
modernistički preobražaj konfucionizma. Ili, to je modernizam koji je
prošao kroz veliku promjenu na japanskom tlu.
Moderna etika koja čini individualizam apsolutnom vrijednošću
sada je dosegla svoju granicu, potičući nas da zaboravimo da naša
temeljna odgovornost nije samoizričaj ili osobna sloboda, nego
prenošenje života potomcima.
 Danas je zasigurno potrebna etika u kojoj je najveća vrijednost
stavljena ne na apsolutno pravo pojedinca, nego na kontinuitet života,
kontinuitet civilizacije, vrsta i na sam ekološki sustav planeta.
Tijekom posljednjih tristo godina Zapad je stvorio svijet obilja
utemeljen na čovjekovoj dominaciji prirodom. Tijekom velikog dijela
tog razdoblja nezapadni čovjek - "onaj drugi" - bio je također
podjarmljen. No, zapadnom obilju sada prijete ograničenja prirode
da apsorbira posljedice njezina pljačkanja, prijeti mu osobito iz Azije,
preporod bogatih i takmičarskih nezapadnjaka.
U ovim plemenskim vremenima postmodernog pluralizma trebamo
nove principe za suživot svih rasa, Sjevera i Zapada. Jedan takav
princip, koji nudi alternativu dominaciji i podvrgavanju među ljudskim
bićima, je "uzajamnost". Koji bi princip bi u ovom trenutku bio
potrebniji?
Princip uzajamnosti je nužna etika i između ljudskih i ostalih živih
bića. Dobro bi bilo da svijet 21. stoljeća prihvati prirodnu uzajamnost
duboko uzidanu u japansku civilizaciju. Ona je izražena izrekom
"Planine, rijeke, trava i stabla, svi postižu nirvanu (Buddhino
bratstvo)". To znači da sve prirodne pojave mogu postati Buddha
zato što se sva živa bića - biljke, rijeke, stabla, životinje i čovjek -
smatraju jednakima.

CIKLIČNOST

Cikličnost, stalan princip japanske religije i umjetnosti, također

dijele Indijanci u Americi. On odbija ideju lomova u kontinuitetu
vremena, koja postoji u modernističkom poimanju avangarde.
Konačnost nije dimenzija cikličkog vremena.
Vrijeme ne započinje stvaranjem i ne završava sa smrću. Prije bi
se moglo reći da je struktura vremena bešavna i povratna. Život,
smrt i ponovno rođenje dijelovi su iste cjeline, kontinuitetni aspekti
jedan drugog. Postoji stoga simultani osjećaj trenutnosti i vječnosti u
japanskoj religiji i umjetnosti. Život ne umire, kreće se u krugovima
koji se obnavljaju. Život se mora obnoviti prije nego što ostari.
Na primjer, Ise Shrine u Japanu se obnavlja svakih dvadeset
godina, što je upravo suprotno od Zapadne ideje građenja vječnih
kamenih spomenika. Obnavljanje svetišta predstavlja japansku vjeru
u cikluse obnove: ako se božji hram ne obnovi svakih dvadeset godina,
njegova duhovna moć će usahnuti.
Ceremonija krunidbe cara Akihita 1991. godine bila je utemeljena
na istoj ideji. Život prethodnog cara je ostario i umro. Krunidba je
ceremonija u kojoj tijelo novog cara prima duh prethodnog cara, davši
mu duhovnu snagu.
Haiku je umjetnost koja povezuje prolazni trenutak i trenutnost
oblika u vječni krug duha. Četiri godišnja doba uvijek imaju značajnu
ulogu u haiku, oštro oslikavajući prolaske i povratke života koji stalno
vene i regenerira se.
Princip cikličnosti se isto tako odnosi na etiku po kojoj je kontinuitet
obitelji važniji od pojedinca, a kontinuitet društva i čovječanstva važniji
od obitelji. Drugim riječima, etika cikličnosti je skrbništvo postojanja.
U japanskoj, kao i u indijskim kulturama, postojalo je vjerovanje
da su duše potomaka duše predaka koje su se vratile nazad; isti
životi koji prolaze kroz različite zemaljske oblike. Drugi svijet nije bio
podijeljen na raj i pakao. Svi koji su umrli živjeli su zajedno, čak u
istim obiteljskim zajednicama kao na ovom svijetu. Izgleda da su to
vjerovanje dijelili širom svijeta davno prije utemeljenja svjetskih religija
kao što su kršćanstvo i budizam.
Mada ovo vjerovanje u izravnu predak-potomak vezu više ne
postoji u japanskoj kulturi, njezini ostaci postoje. Na primjer, činjenica
da se japanski vojnici u 2. svjetskom ratu nisu bojali smrti toliko kao
zapadnjaci i to što su se brže oporavljali od šoka ili poraza, poteklo je,
izgleda, iz njihova vjerovanja u cikličku obnovu života. Čak i danas
većina Japanaca ima optimističan stav da će čak i iza najcrnje noći
sigurno svanuti zora.
Besmrtnost duše ili vraćanje života u novim oblicima je, kao što
sam ranije spomenuo, genetski potvrđeno. Čak i kad pojedinac umre,
njegovi ili njezini geni se prenose na buduće generacije putem vječnog
ciklusa ponovnog rađanja.
Cikličnost je, vjerujem, novi sat postmodernog vremena. Francuski
strukturalisti uvijek citiraju Friedricha Nietzschea kao prvog
postmodernog mislioca Zapada. On je u zapadnoj filozofiji - i etici -
raspoznao egzistencijalni ritam "vječnog povratka" koji je japanska
civilizacija dugo smatrala prirodnom činjenicom. No zatvoren u
apsolutnoj subjektivnosti misaonog čovjeka, Nietzsche je mogao vidjeti
samo smrt Boga, a ne i kontinuirano ponovno rođenje života. Nije
mogao, recimo tako, vidjeti šumu, trave, životinje i ostale živuće
organizme ekosistema od praznine.
Centralni principi postmodernog pogleda na svijet su, dakle,
uzajamnost i cikličnost: uzajamnost - etika rođena iz odnosa sa
"ostalima" i prirodom umjesto iz samointeresa apsolutnog pojedinca;
i cikličnost - etika generacijske odgovornosti rođena iz vjerovanja u
kontinuitetno ponovno rađanje, vjera u stapanje postojanja i prelaska
u vrijeme vječnog povratka. Očima koje su progledale zbog kraja
moderne filozofije, Zapad upravo vidi, tj. postaje svjestan tih istina
duboko pohranjenih u unutrašnjost japanske civilizacije.

NPQ
U kojoj mjeri harmonična kvaliteta japanske religijske prakse proizlazi
iz mnogobožnog vjerovanja u puno bogova, nasuprot Zapadnom
vjerovanju, ukorijenjenom u judaizmu, u jednog boga? Je li
monoteizam kulturalni korijen neharmoničnosti?
Nije li mnogobožačka religijska orijentacija prikladnija onome što
na Zapadu nazivaju postmodernim svijetom - svijetom sa pluralnim
centrima moći, svijetom pluralnih istina?

Takeshi Umehara
Mislim da je monoteizam poslužio opravdanju eksploatacije i
potčinjavanja prirode. Dok mnogobožac smatra planine i rijeke
bogovima, monoteist vjeruje u jednoga nadmoćnog Boga i niječe
postojanje bogova planina i rijeka, pa je stoga slobodan eksploatirati
prirodu. Isto tako smatram da je monoteizam moćan poticaj
pokoravanju ostalih ljudskih bića.
Povijesno uzevši, nakon njegove pojave tijekom prelaska iz bronzanog
u željezno doba, kršćanski monoteizam postao je dominantan oblik
 religije, oblik religije naroda koji su osvojili svijet. No, kako ulazimo
u novo doba, i kršćansko i europsko društvo se mijenjaju. Katolička
crkva je, na primjer, nedavno počela cijeniti mišljenje Nicolausa
Cusanusa koji zagovara toleranciju kontradikcije. Katolička
crkva počela je priznavati postojanje drugih religija. Budući da su
prihvatili slobodu religije, moderni zapadnjaci su neminovno postali
mnogobošci.

NPQ
Očito je da je ideal šumske civilizacije suprotan brzom ekonomskom
rastu u Japanu i uništenju okoliša koje taj rast donosi sa sobom.
Čak iako je tako, Japan je najracionalniji s energijom i najmanji je
zagađivač od svih naprednih nacija. Ali ne postoji li dvostruki stan-
dard u odnosu na vanjski svijet? Dok je 70 posto Japana još uvijek
pošumljeno, japanske drvne tvrtke uništavaju malezijske šume.

Takeshi Umehara
Nema dvojbe da je moderna japanska stvarnost u suprotnosti s
idealom koji sam istaknuo. Nažalost, moje mišljenje je stav manjine
u Japanu. Pričekajte deset godina. Dotad će, vjerujem, moje mišljenje
biti stav većine. Dotad ću stalno ponavljati svoje ideje, kada god i
gdje god budem imao prilike.
Civilizacija je započela uništavanjem šuma. Kralj Gilgameš, junak
Epa o Gilgamešu u drevnom Sumeru (današnji Irak), morao je ubiti
šumske bogove kada je uspostavio prvu urbanu civilizaciju prije
5,000 godina. Teško je zamisliti da je sada opustošena kolijevka
civilizacije bila nekoć pokrivena šumom.
U potrazi za ekonomskim boljitkom, Japanci su napravili istu stvar,
zaboravljajući vrijednost svoje vlastite tradicionalne kulture.
Međutim, vjerujem da će kad postignu ovaj cilj, Japanci postupno
početi razmišljati o svojim djelima i da će shvatiti kako je nužno i
važno sačuvati šume, ne samo u Japanu, nego diljem svijeta.
Kao što sam ranije spomenuo, uzgoj riže je prema prirodi manje
destruktivan od uzgoja žita, koje je većinom popraćeno uzgojem
 stoke. U Japanu, gdje je do uzgoja riže došlo relativno kasno, njegovo
miješanje s prirodnom šumskom kulturom, te lovom i sakupljanjem
plodova stvorilo je mješavinu svojstvenu Japanu.
Danas bi japanski cilj trebao biti stvaranje nove mješavine - nove
civilizacije - koja stapa civilizaciju pristiglu iz Europe s japanskom
iskonskom kulturom šume.

NPQ
Novinar Ian Buruma smatrao je da vaš poziv na povratak korijenima
i porijeklu japanske kulture nije ništa više od vjerovanja u superiornost
krvi japanskog naroda, slično nacističkom vjerovanju u Volk.

Takeshi Umehara
Nikad nisam zagovarao krvnu čistoću ili rasnu superiornost
japanskog naroda. Obično iznosim multirasni stav govoreći o povijesti
i preobrazbi japanskog naroda. Uvijek sam govorio o stvarima
vezanim za japansku kulturu, nikad za krv. Ukratko, nisam yamatoist
- nacionalistički rasist povezan s japanskim šovinizmom 2. svjetskog
rata.
Kao što sam vam rekao, pratim tradiciju japanske kulture sve od
jomon kulture koja je postojala otprilike otprije 12000 godina među
narodima Ainu i Okinawa. Ustvari, japanski "supernacionalisti",
koji su snažno zagovarali prijeratni koncept "čiste krvi", ne smatraju
da su Ainu, etnološki gledano, Japanci. Ali ja, gotovo jedini među
japanskim misliocima, kažem "učite od Ainu kulture". Zagovarao
sam i zagovaram da naučimo "mudrost" razvijenu ne samo Ainu
kulturi, nego i u kulturama američkih Indijanaca, afričkih plemena i,
uistinu, mnogih naroda koji se danas smatraju "nerazvijenima". U
svim njihovim kulturama skrivena je duboka mudrost da čovjek ne
može živjeti bez suživota s prirodom.
Međutim, ne zagovaram odbacivanje modernog života i njegove
tehnologije u korist povratka "primitivnom životu". Zapravo, govorim
da se približavamo trenutku kad čovječanstvo više neće moći živjeti
suprotno prirodi. Učeći više o ranim civilizacijama, vjerujem da ćemo
moći bolje promijeniti našu od one koja koristi tehnologiju da bi
pokorila prirodu do one koja koristi tehnologiju da bi živjela zajedno
s prirodom.
S tog stajališta - a ne sa stanovišta rasne superiornosti - kritiziram
filozofiju moderne europske civilizacije u kojoj je čovjek centar.
 Prazna srž Japana

SHUICHI KATO

Vodeći japanski društveni kritičar Shuichi Kato je autor studije u tri

toma Povijest japanske književnosti i Oblik, stil i tradicija. NPQ je
razgovarao s Katoom u srpnju 1987. godine.

NPQ
Američka i japanska ekonomija su možda najisprepletenije od bilo
koje druge u povijesti. Vozimo iste automobile, gledamo isti video i
letimo istim avionima. Pa ipak, naši koncepti vremena i prostora se
radikalno razlikuju. Kako vi vidite te razlike između naših dviju
kultura?

Shuichi Kato
Američki koncept vremena dolazi iz judeo-kršćanskog zapadnog
nasljeđa, osobito iz Starog zavjeta. Vrijeme je strukturirano
početkom - Postankom - i krajem. Ono je priča koja se razvija i
kojoj je svemogući Bog dao značenje; ona ide ravnom linijom od
prošlosti ka budućnosti bez ponavljanja. Vrijeme od poznate povijesti
napreduje ka novom i nepoznatom trenutku. U Egzodusu je izbor
napustiti ropstvo i nastaviti naprijed, ka novom, jasno definiranom
cilju - "Obećanoj zemlji." Kad je izbor obavljen, nastala je "povijest".
Trenutak odluke se više ne ponavlja.
U japanskoj tradiciji vrijeme nema kraja ni početka; postoji samo
vječnost i ponavljanje. Vrijeme je slijed događaja koji nastaju iz
sadašnjosti. Čitava kontinuitetna nit povijesti nije razbijena u dijelove
i razdoblja. Zato "ovdje i sada" imaju neovisnu vrijednost bez
pozivanja na prošlost ili budućnost.
Definirano samo sadašnjim trenutkom i blijedom izmaglicom
vječnosti, vrijeme nije podložno strukturi. Svemoćno biće nije stvorilo
nikakvu veliku priču, niti se vrijeme prati u velikoj, opsežnoj teoriji.
 Eskatologija - teološka doktrina o smrti, sudu i uskrsnuću - ne
postoji. Isto tako ne postoji koncepcija da je "povijest" stvorena
odlukom ljudi da se presele iz povijesti u obećanu zemlju. "Tijek
događaja je izvan utjecaja", kaže jedna japanska izreka. "Prošlost
je prošlost", a "sutrašnjica puše sutrašnje vjetrove", kažu druge.
Ove razlike između japanskog i američkog poimanja vremena su
pojačane koncepcijom prostora. U Americi je temeljni kulturni model
individualizam. Amerika je inicijativa pojedinaca porijeklom iz
različitih kultura, koji tvore naciju na golemom i otvorenom
kontinentu. Ta inicijativa u golemom prostoru je razlog agresivnog
osobnog stila Amerikanaca, kao i njihove otvorenosti prema
drugima. Američka kvaliteta inicijative pronosi dalje zapadni pojam
stvaranja povijesti. Amerikanci pokušavaju promijeniti okolinu,
umjesto da joj se pokušaju prilagoditi.
U Japanu pojedinci ne postoje. Oni su apsorbirani grupom. Temeljni
kulturni model "grupizma" pojavio se u zatvorenim seoskim
zajednicama ovog drevnog, prenapučenog otoka. Grupa je izdvojena
i zatvorena izvana. Postoje oštro različiti stavovi prema onima unutra
i onima izvana, i otvorenost između njih je mala. Osobni stav je
rezerviran i prilagodljiv. Kad se pojedinac sukobi s grupom, rješenje
je da se prilagodi pojedinac, a ne da se promijeni grupa. To je poznati
japanski konsenzus. Širenjem se grupa prilagođava okolini i ne
poduzima korake da bi je promijenila.
Japanski naglasak na grupiranje i konkretno "ovdje i sada", tako
različito od zapadnog naglaska na pojedinca i na apstraktne i opsežne
sustave razmišljanja, objašnjava malen broj utopijskih ideja u
japanskoj tradiciji. Stoga vjerovanje u religijske ili ideološke sustave
koji mogu nadmašiti konkretnu stvarnost grupe nije jako rašireno u
Japanu.
Japanske predodžbe o vremenu i prostoru jasno su izražene u
umjetnosti. Tipični japanski haiku iz 17. stoljeća koji obuhvaća utisak
jedinstvenog trenutka oslikava tu estetiku sadašnjeg trenutka:
Tišina
Prodire u stijene
Glasovi cvrčaka
 Slično tome, kabuki kazalište, koje se sastoji od činova neovisna
značenje koji su samo slabo povezani jedan s drugim, oslanja se na
neposredne osjećaje. Japanska glazba nije stvorena kao jedinstveni
rad, nego se izdiže iz svakog pojedinog trenutka i odnosa između
tonova i pauza.
Kvalitete konkretnog "ovdje i sada" i grupizma se vide i u japanskom
jeziku. Struktura rečenice započinje izrazom koji oblikuje imenicu,
a onda završava glagolom; započinje detaljima i izgrađuje se u
cjelinu. Gotovo sva japanska poezija je razbijena u male, ograničene
dijelove bez obzira na cijelu strukturu.
U svakodnevnom govoru osobne zamjenice se često izostavljaju iz
razgovora. Da li se subjekt rečenice spominje ili ne, u potpunosti
ovisi o situaciji u kojoj se nalaze govornik i slušatelj, što otkriva
ograničenu sposobnost japanskog jezika da nadmaši osobite,
konkretne situacije. S obzirom na to, veći naglasak se stavlja na
izgovorenu riječ, nego na pismeni dio. Univerzalnoj vrijednosti pisanih
izjava se ne vjeruje.

NPQ
Japanski pogled na svijet iz drevnih vremena sliči postmodernizmu,
posljednjoj evoluciji zapadne misli. Postmoderni stil je odvojen od
koherentne strukture koju prošlost nudi. Postmodernizam pod-
razumijeva "dekonstrukciju" velike narativne ili opsežne interpretacije
povijesti. Postmoderni čovjek egzistira bez centra ili nadnaravnog
značenja.
Iz te perspektive, japanska je koncepcija vremena i prostora uvijek
bila "postmoderna."

Shuichi Kato
To je u potpunosti istina. Zbog toga sam protiv uvoznog post-
modernizma u Japanu. Smatram ga umjetnim. Postmodernizam je
reakcija na racionalni sistem zapadnog modernizma. To je oblik
suočavanja sa prošlošću. No, povijest ne postoji na isti način u
Japanu i na Zapadu. A bez sukoba sa prošlošću, postmodernizam
je poprilično šupalj revolt.
NPQ
Japanski stav prema zbilji i organiziranju ponašanja temeljno se
razlikuje od zapadnog. Karei van Wolferen, autor Enigme o
japanskoj moći, nazvao je tu razliku "presudnim faktorom", pod
kojim podrazumijeva nedostatak univerzalno vrijednih principa koji
se primjenjuju u svim okolnostima. Stoga je Japan nacija kojoj se ne
može vjerovati, nacija koja ne igra po pravilima svijeta koji je
međuosobno ovisan.
Ostali istu pojavu nisu smatrali problemom, nego japanskom
pozitivnom snagom, duhom pomirenja - divnom fleksibilnošću i
pragmatizmom koji pušta prilagodbu svim okolnostima, uključujući
međusobnu ovisnost. Što je istina?

Shuichi Kato
Te su stvari dvije strane istog novčića. Japanci su fleksibilni i uvijek
spremni na kompromis i prilagodbu. To je pozitivna strana.
Negativna je - mogu se ponašati bez principa ili privrženosti bilo
kojem apsolutnom standardu. Oni su temeljno oportunisti, a
vrijednosni sustav, naročito u odnosu na ljude izvana, je potpuno
relativan.
Praktički se pozitivno i negativno ne mogu odvojiti. Oni su dio
nerazdvojne pojave ukorijenjene u grupiranju koja se pojavila iz duge
povijesti japanske izolacije i u biti monorasnog seoskog života.
K tomu, dok Zapad naglašava apsolutnu vrijednost pojedinca,
konfucijski utjecaj u Japanu naglašava vrijednost međuljudskih
odnosa.
Sa tako silno različitim poimanjima stvarnosti, nije iznenađujuće da
je problem kulturalne komunikacije tako velik da netko poput van
Wolferena smatra Japan nespojivim sa međunarodnom zajednicom.
Međutim, Zapadni promatrači često smatraju da komunikacijski
problem postoji i između različitih grupa u Japanu.
Čak i u Japanu, stvarna komunikacija je povjerena ograničenim
područjima: nečijoj obitelji, grupi s kojom se kontaktira ili neposrednom
radnom mjestu. Izvan tih ograničenih područja odbija se
komunicirati.
 Ljubaznost je jedan oblik odbijanja. Poznata japanska ljubaznost je
ustvari vrlo sofisticirana psihološka barijera: ne priznaje osjećaje,
sukobe, debatu - i, mada vrlo ljubazne, to su samo prazne, beskorisne
riječi; glasovi koji ništa ne govore. To je krinka komunikacije.

NPQ
Na Zapadu i u osobnom i u javnom razgovoru ima puno sukoba,
neljubaznosti, podjele i debate, u krajnjoj liniji, čak su i vjerski i hladni
ratovi utemeljeni na ideološkim principima. Mi smo individualci koji
ispovijedaju vjerovanje u apsolutne vrijednosti.
Vrsta kompromisa, prilagodljivost ili fleksibilnost koju vidimo u
Japanu donijela je sa sobom na individualistički Zapad jak zadah
poniženja i poraza. Koji su kulturalni korijeni takovih stavova?
Na Zapadu su, etnički različiti individualci povezani apsolutnim
vrijednostima koje se univerzalno primjenjuju. U Japanu je monorasna
grupa krvlju povezana s carom, dok mnogobožni šinto usađuje sukob
naravi između "bogova" i kontradiktornih ideja.

Shuichi Kato
Ne znam da li bih to nazvao mnogoboštvom; radije na to gledam
kao na nedostatak apsolutne moći. Znam da profesor Takeshi
Umehara i ostali smatraju monoteizam, ukorijenjen u židovskoj
tradiciji vjerovanja u jednog ljutitog Boga, bazom agresije i sukoba
na Zapadu. Nasuprot tome, mnogoboštvo bi trebalo biti relativno
miroljubivo. Povijesne činjenice ovo jednostavno ne opravdavaju.
Praktično govoreći, neke su jednobožačke nacije, poput Švedske ili
Švicarske, bile mirne, dok su mnogobožačka društva poput drevne
Grčke, drevnog Egipta, drevnog Rima - a da ne govorimo o
mnogobožnoj Mongoliji pod Džingis Khanom - bila izuzetno
agresivna.
Dakle, iz toga slijede četiri mogućnosti: monoteistička agresivna,
monoteistička neagresivna, politeističko agresivna i politeističko
neagresivna. Iz onoga što nam je poznato Japan u drevnim
vremenima nije bio osobito agresivan. Međutim, početkom 5.
 stoljeća, prije Nara perioda, bio je poprilično ekspanzivan. U kasnom
16. stoljeću, tijekom Hideyoshi perioda, Japan je opet bio poprilično
agresivan. I, naravno, svima je poznata japanska agresivnost u
ranijem dijelu ovog stoljeća. Zbog toga sam uvjeren da mnogoboštvo
suprostavljeno monoteističkoj podvojenosti ne objašnjava puno.
Postoji druga dimenzija takozvanog pacifičkog mnogoboštva koju
treba uzeti u obzir, a to je tolerancija različitih religijskih vjerovanja
unutar Japana. Dok je postojala tolerancija među šintoističkim
bogovima - ustvari, šintoistički bog vatre ima ulogu posredovanja
između ostalih bogova vezanih za šumu, sunce, različite životinje,
itd. Dotle je vrlo malo tolerancije pokazano za kršćanstvo, kad se
pojavilo u 16. stoljeću. Veliki opseg uništenja stranih i japanskih
kršćana u 16. I 17. stoljeću teško bi zapravo bilo, u empirijskim
okvirima, razlikovati od religijskog rata. Stoga je besmisleno
sugerirati da je šintoističko prihvaćanje mnogih bogova identično
mentalitetu mira i tolerancije.
Štoviše, kršćanstvo nije samo pitanje apsolutnog Boga koji ne tolerira
ostale. Što je sa unutarnjim idealima kršćanstva - ljubavlju i
suosjećanjem, milostivim bogom, grijehom sebičnosti?
To jedva da su negativne vrijednosti koje vode ka agresivnosti i ratu.

NPQ
Pa ipak, politeizam je povezan sa pragmatičnom fleksibilnošću na
japanski način, nije li?

Shuichi Kato
Slažem se - sustav šinto vjerovanja, koji je naglašavao prilagodbu
prirodi, oblikovao je japanski mentalitet u pragmatičan. Značajno je
da svjetovna priroda šinta omogućuje upijanje novih elemenata u
sustav vjerovanja bez prljanja čistoće transcendetalne istine.
U državnom šintoizmu, koji se razvio nakon 8. stoljeća, središnji
bog prisutan je u obliku cara, ali on je unutar grupe, ne izvan nje.
On nije nadnaravan, poput islamskog ili kršćanskog boga.
Amaterasu, božica Sunca, je glavna božica s kojim se svaki novi
car mora združiti da bi nastavio biti potomak božanske loze. Ali
 Amaterasu obuhvaća sve i stoga nema nikakve posebne principe i
ne utjelovljuje nikakve etičke kodekse. Nema nikakvih Deset
Zapovijedi ni zakona koje one izdaje. Postoje samo labavo
organizirani rituali, ponekad animistični, ponekad šamanski, a
ponekad imaju veze sa kultom predaka.
U državnom šintoizmu Amaterasu samo odobrava krunidbu novog
cara koji je simbol japanskog društva. No, nema sadržine u centru,
samo praznina. Jezgra je prazna. A kad je jezgra prazna, može se
napraviti bilo što.

NPQ
Prema tome, sve istine su društveno utemeljena "pozitivna prava",
kako se prije govorilo u raspravama o prirodnom pravu.

Shuichi Kato
Velikim je dijelom tako. Dodavši tome i budistički utjecaj, u Japanu
postoji također određeni osjećaj da je Zapad naivan, čak budalast,
u svojoj fiksaciji na apsolutne i individualne razlike, koje se ovdje
smatraju krajnje iluzornima.

NPQ
Duh prilagođavanja prirodi, umjesto njezinog podvrgavanja je još
nešto što proizlazi iz mnogobožačke naravi šinta. Profesor Umehara,
na primjer, smatra da je kršćanski monoteizam "poslužio da bi se
opravdala eksploatacija prirode". Dok šinto politeist smatra planine
i rijeke bogovima, monoteist negira tu stvarnost i vjeruje u jednog
svemogućeg Boga. On je, prema tome, slobodan eksploatirati
prirodu.

Shuichi Kato
Mislim da Umehara brka uništenje prirode s kršćanskim mono-
teizmom. To je u biti pitanje znanstvene i industrijske revolucije,
koje su čovjeka postavile u centar svijeta.
NPQ
Kao što je Illich istaknuo, "smrt prirode" - svođenje prirode na
mrtvi materijal kojim manipulira čovjekova volja - dogodila se tek
sa znanstvenom revolucijom u 17. stoljeću. Od Anaksagore iz
400.g.p.n.e. pa sve do kraja 16. stoljeća organska i cjelokupna
koncepcija prirode, u kojoj je čovjek samo dio, bila je na Zapadu
konstantna.

Shuichi Kato
Ne samo to. Svjetovni homeocentrični stav, koji je popratio
znanstvenu i industrijsku revoluciju, ipak se nije probio u
monoteistički islam.

NPQ
Ipak, postoje li neki ostaci kulturnog nasljeđa šintoa koji Japancima
ulijevaju ekološku svijest? Dok Japan predstavlja neku vrstu eko-
bandita uništavajući malezijske šume, 70 posto njegovih vlastitih
šuma je netaknuto; najracionalniji je s energijom i ima najstrože
standarde vezane uz ispuštanja plinova od svih razvijenih industrijskih
nacija.

Shuichi Kato
Mislim da stvari stoje drugačije. Većina naših šuma je u vrlo visokim
planinama i tamo sječa nije ekonomična. Sječa u Malaziji ili Amazoni
je jeftinija. Naše su ravnice, međutim, lišene šuma. Na primjer, u
Saitama području, nekih osamdeset kilometara od glavnog grada,
označen je novi nacionalni "park". Premda je to vrlo mala šuma,
komadić veličine njemačkog Schwartzwalda, tako je malo šuma
ostalo na pristupačnoj zemlji da od tih rijetkih šuma pravimo turističke
atrakcije.
Tamo gdje siječemo šumu, uvijek i pošumljavamo. No, japanske
nizine su užas, a more je vrlo zagađeno. Općenito govoreći, japansko
uništavanje prirode je nevjerojatno. Kako se možemo pretvarati da
volimo prirodu? Tko je voli? Tek nekolicina u današnjem Japanu.
Japanci danas ne vole stabla, oni vole novac!
 Očuvanje okoliša je nešto oko čega se Umehara i ja slažemo. Obojica
smo potpisali protest protiv gradnje novog terena za golf u Kyotu.
Sva ljepota Kyota je povezana s planinama koje ga okružuju. One
su stoljećima inspirirale kulturni i religijski život Japana. Te šumovite
planine su sama srž japanskog umjetničkog izraza. A nekakva tvrtka
bi htjela tamo sagraditi teren za golf!

NPQ

Je li Japan nespojiv sa svijetom ili mu se sposoban pridružiti?

Shuichi Kato
Mislim da se Japan može internacionalizirati i da to svakim danom
čini. Međutim, neće se kozmopolitizirati još dugo, ne prije kraja 21.
stoljeća.
Japan će ostati najizoliraniji od svih razvijenih nacija; njegova
izoliranost je duboko ukorijenjena. No, izražavanje te razlike bi
trebalo i moglo biti miroljubivo i kooperativno. Mislim da Japan nije
opasan i da ne prijeti. No i ne smatram ga ni modelom za budućnost.
NPQ
Svijet je tjeskoban zbog ujedinjenja Njemačke, postoji li razlog za
zabrinutost zbog ujedinjenja Japana? Mislim na ponovno ujedinjenje
japanskog nacionalizma sa svojom financijskom i tehnološkom moći.

Shuichi Kato
Nadam se ne postoji. Pa ipak, u nekoliko posljednjih godina proširio
se japanski nacionalistički osjećaj. To je više od ponosa, a vjerojatno
manje od šovinizma. Zato što su japanski automobili dobri, sve
japansko je dobro. To je logika. Uzdizanje japanskih kulturalnih
korijena kao superiornih onima umirućeg Zapada, kao što čini
profesor Umehara tezama o politeizmu, šintoizmu i šumama, igra
je na neonacionalističke osjećaje.
A budući da je sve japansko dobro, zatvaraju se oči pred ratnim
zločinima i pritiskom japanske prošlosti. Govorimo o prošlosti na
 nejasan način koristeći sofisticirane riječi - s pravim ciljem
ublažavanja neizrecivih ratnih postupaka. Zasad se neonacionalistički
osjećaj nije kristalizirao ni u jednu političku platformu, unatoč
ponašanju ljudi poput Shintaro Ishihare. Zasad je to difuzan osjećaj
i ništa više.

NPQ
I među mladima?

Shuichi Kato
Pa, među mladima je u modi Azija. Zainteresirani su za kineski i
korejski jezik, ne samo za engleski kao donedavno. Sve manje i
manje putuju u Pariz ili Kaliforniju, a sve više u Burmu i Tajland. To
je à la mode.

NPQ
Vidite li paralele između hvalisanja intelektualaca kao što je Umehara
japanskim i azijskim vrijednostima i slične intelektualne struje u
predratnim danima?

Shuichi Kato
Zapravo, da. Godine 1942. kad smo već bili u pacifičkom ratu,
organiziran je vrlo poznati simpozij filozofa i intelektualaca nazvan
"Svladavanje modernog doba." "Moderno doba" je, naravno,
predstavljalo Europu i europski način života.
Tadašnji stav - isto kao i azijski postmoderni stav danas - bio je da
je individualistički Zapad dekadentan i u raspadu. Stoga je svijet
trebao pomoć Azije. A tko bi bio novi model čitavom čovječanstvu?
Naravno, Japan.

NPQ
Za razliku od većine društava koja imaju dugu povijest, Japan ne
izgleda pritisnut svojom poviješću. U čemu je tajna tog genijalnog
pomirenja između prošlosti i budućnosti?
Shuichi Kato
Pogled na svijet koji je usredotočen na grupu i ne uključuje
nadnaravne vrijednosti podrazumijeva da prihvaćanje novog ne
zahtijeva odbacivanje starog. Sukob između prošlosti i budućnosti
uključuje promjenu apstraktne koncepcije stvarnosti i etičkih kodeksa
koji bi se prilagodili novoj stvarnosti konkretne situacije. U
nedostatku takve apstrakcije nema promjene principa, postoji samo
stalna adaptacija bez sukoba. Zato Japan nije nikad vodio religijske
ratove poput kršćanskih i islamskih civilizacija. U Kini su također
bili skloni uništavanju starog kad bi izabrali novo.
Japanski pogled na svijet isto nam je tako omogućio da prilagodimo
strane ideje i metode domaćim stavovima, od Sung konfucionizma
u vrijeme Tokugawe do američke masovne proizvodnje u 20.
stoljeću. Ta praktična fleksibilnost ključ je japanske sposobnosti da
se modernizira bez krize kulturnog integriteta. Danas proizvodimo
futurističke high-tech proizvode i još uvijek imamo cara.

GRUPNI EGZISTENCIJALIZAM

NPQ
Primamljivo je primijetiti da japanski pogled na svijet dostiže vrstu
grupnog egzistencijalizma, karakteriziranu etikom situacije i
moralnim relativizmom. Gdje je centar? Koje su apsolutne
vrijednosti? Riječima Fukiana Fabiana, polemičara protiv
sekulariziranog budizma iz 16. stoljeća, gdje je "gospod koji kažnjava
zlo i tako održava moral?"

Shuichi Kato
Nema nikakve apsolutne vrijednosti koja se odnosi na one izvana.
Unutar grupe postoji u velikoj mjeri određeno stanje uma gdje se
smatra moralno dobrim biti pošten, čistog uma ili iskren, a ne
egoističan u svojim djelima. Etičko ponašanje prema onima izvana
se temelji na različitom kriteriju. Za Japance je najveća unutarnja
 grupa japanska nacija. Za nas je cijela ljudska rasa podijeljena na
dvije podkategorije - Japance i ne-Japance. Nažalost, većina
Japanaca ne gaji pretjerano suosjećanje prema ne-Japancima.
Hiroshima je izazvala duboko suosjećanje zato što su bili povrijeđeni
Japanci. Ali, da navedemo samo jedan primjer, nedostatak reakcije
na nesretne vijetnamske ljude iz čamaca koji su plutali morima oko
Japana kasnih sedamdesetih bio je strašan. Japanci nisu previše
zainteresirani ni za jednu zemlju koja ne proizvodi naftu ili ne kupuje
japanske automobile.

IZVOZNI VIŠAK AMERIČKE KULTURE

NPQ
Iako Amerika u trgovini s Japanom ima veliki deficit ima i enormni
dobitak u izvozu popularne kulture, od Mickey Mousea do Madonne.
Što je razlog za moćne privlačnosti naše masovne kulture, koja se
globalno prenosi putem japanskih TV aparata, stereo uređaja i
walkmana?

Shuichi Kato
Američka kultura je prva masovna kultura u ljudskoj povijesti koja
je prešla svoje nacionalne granice. U prošlosti su visoku kulturu
izvozile Njemačka, Francuska ili Engleska. Shakespeare je prešao
Britanski kanal, ali britanska popularna kultura, izuzevši Beatlese,
koji su svirali američki oblik muzike, nije nikad prešla The Dover
Strait.
Tri su razloga za uspjeh američke masovne kulture u svijetu. Prvo,
Amerika je svjetska sila posljednjih četrdeset godina. Kulturni utjecaj
Sovjetskog Saveza, nasuprot tome, je ograničen. Izvan Istočne Eu-
rope je praktički nula. No, čitav svijet se zanima za Sjedinjene
Države.
Drugo, za razliku od Britanskog imperija koji joj je prethodio,
Amerika je dominirala svijetom u prvom razdoblju masovnih medija,
osobito televizije.
 Treće, američka popularna kultura je jedina kultura koju je kreiralo
i prihvatilo multietničko stanovništvo. Unutar svojih vlastitih granica
Amerika je već svjetska kultura. Popularna kultura, izvezena bilo
odakle, došla je u Ameriku u emigrantskim masama. Ako sve te
raznorodne grupe mogu nastaniti simboličko područje "američkog
načina života" - baseball, supermarketi, shopping centri i Disneyland
- zašto to ne bi mogao i ostatak svijeta?
Ostatak svijeta vidi izuzetnu originalnost i kreativni genij američkog
naroda. U ovom su stoljeću Amerikanci stvorili stvari koje nikad
prije nisu postojale! Američki filmovi stvorili su čitav novi umjetnički
izričaj koji nije imitirao ništa već postojeće u prethodnim kulturalnim
dostignućima. Dok se stara kultura borila sa stagnacijom, Amerika
je izmislila jazz i rock'n'roll. U velikom dijelu svijeta popularne
kulture uopće nisu kreativne, nego stare i tradicionalno teške. U
Americi se sretnu dva pojedinca i nešto stvore. Ništa ne stoji na
putu novom odlasku.

NPQ

Da li će zov američke masovne kulture nadživjeti kraj carstva?

Shuichi Kato
Dok se god američka kreativnost bude nastavljala, mislim da će
masovna kultura dominirati. Na ovom planetu je teško vidjeti gdje
bi se to mogla pojaviti "kultura novoga" koja bi bila tako privlačna.
NPQ
Japan se u međuvremenu mota okolo, mučeći se s ekonomskim
vodstvom Sjedinjenih Država. Ipak, kritike ga optužuju da je
umjetnički postao vodoravna pustoš. Slažete li se?

Shuichi Kato
U poslijeratnom periodu Japan je stvarao dobru literaturu sve do
šezdesetih. Naročito pedesetih, kad smo se ponovo izgrađivali,
postojao je osjećaj otvorenosti i mogućnosti. Ali šezdesetih je čitavo
 društvo postalo orijentirano na tehnologiju i novo. Nacionalni bruto
dohodak postao je naš jedini cilj. Novi pisci govore samo o tričavim
stvarima; svi znaju da je burza jedina važna stvar. Sada je budućnost
Japana zatvorena, fiksirana poput betonske ploče u dosadno
jedinstvenom konsenzusu. Mašta je dosadna jer alternativa ne
postoji.

DIRLJIVOST JESENI

NPQ
U knjizi Plemenitost neuspjeha britanski učenjak Ivan Morris
spominje japanske heroje iz prošlosti koji su umrli "sjajnom smrću"
samoubojstvom i stoga predstavljaju kvalitetu apsolutne iskrenosti
koja se može pokazati samo u ime izgubljene ideje. Kako se
plemenitost neuspjeha nosi s japanskim ekonomskim uspjehom?

Shuichi Kato
Japanci se duboko dive ljudima koji imaju golemu sposobnost i
ogromnu mogućnost, a koji su bili prisiljeni na neuspjeh zbog nesretnih
okolnosti. Postoji veliko suosjećanje za osobu koja ne uspije ne zbog
svojih slabosti ili nedostataka, nego zbog sudbine. Takav jedan
tragičan heroj, vojni zapovjednik Nogi Maresuke, izvojevao je sjajnu
pobjedu u Port Arthuru, ali nije uspio u kasnijim bitkama, te je na
kraju počinio samoubojstvo na isti dan kad je car Meiji umro 1912.
godine.

NPQ
Je li divljenje plemenitom neuspjehu povezano s očekivanjem
neuspjeha, s vjerovanjem da se ne može nastaviti s uspjesima? U
ovom je stoljeću Japan već bio jak i uspješan, ali je sve to otišlo u
prah i pepeo.
Shuichi Kato
Popularna interpretacija povijesti, koja se pojavljuje u velikom dijelu
naše literature, je da dubina pada uvijek slijedi visinu uspjeha. Rast
i pad se uvijek ponavljaju. Četiri godišnja doba su središnja japanska
predodžba, ali jesen je osobito važna. Na Zapadu je ona simbol
žetve i propadanja. U Japanu je samo simbol propadanja. Nakon
vitalnosti i preobilja ljeta, jesen je mrtvo godišnje doba u kojemu
opada lišće. Još davno, u 10. stoljeću, nalazimo japanske pjesnike
koji oplakuju "dirljivost jesenskog mjeseca."
 Nakon Utopije:
Primitivno društvo budućnosti

JEAN BAUDRILLARD

Francuski društveni kritičar i propali sociolog Jean Baudrillard autor

je visoko cijenjenih dijela Amerika i Hladne uspomene. Jedan od
zajedljivijih stranih promatrača Amerike otkako se njegov
sunarodnjak Alexis de Tocqueville potucao ovom zemljom,
Baudrillardovo razmišljanje u stilu parohijalnog univerzalizma
pariških postmarksističkih intelektualca bliješti negdje između
briljantnog i nedokučivog. Urednik N P Q - a Nathan Gardels
razgovarao je 1990. godine s profesorom Baudrillardom u
visokoparnom hotelu u Los Angelesu nazvanom Royal Palace.
Baudrillard smatra Los Angeles svojim omiljenim gradom. Za njega
je L.A. najbliži centru ovog heterogenog, iz središta izbačenog
svijeta.

NPQ
Nazvali ste Ameriku "primitivnim društvom budućnosti."
Što mislite pod tim?

Jean Baudrillard
Amerika nema prošlost poput ostalih primitivnih društava prošlosti.
Ona nema "teritorij predaka" - ne govorim o zemlji nego o
simboličkom terenu - koji je akumulirao stoljeća značenja i
odnjegovao principe istine. Ukratko, Amerika nema korijene nigdje
drugdje osim u budućnosti i stoga nije ništa do onoga što si zamisli.
Ona je neprestana simulacija. Amerika nema drugog konteksta osim
onoga što konkretno jest. Sa povijesnog stanovišta, Amerika je
bestežinska...
NPQ
... "lakoća postojanja" na velikoj skali!

Jean Baudrillard
Točno. Poput primitivnih društava, Amerika prvenstveno živi u
prirodi i u nesvjesnom području mitova i simbola. Amerika je samo
priroda i izvještačenost, prostor plus duh fikcije. Nema samoosvrtnog,
samooglednog nivoa, civiliziranog nivoa nesretne svijesti koji dolazi
s poviješću i koji postavlja distancu između simboličnog i stvarnog.
Taj nedostatak distance i nesposobnosti ironičnog razmišljanja
razjašnjava američke naivne i primitivne kvalitete. Bez poznavanja
ironije, imaginarno i stvarno su pomiješani i neprepoznatljivi.
Disneyland je autentičan! Televizija i filmovi su stvarni! Amerika je
stvorila jedan idealan svijet ni iz čega i posvetila ga u kinu.

NPQ
Taj nedostatak kritičke distance se odražava, slažete li se i u estetskoj
ogavnosti izgrađenog okoliša Los Angelesa - autoputovima,
komercijalnim plakatima s njihovim revoltirajućim natpisima koji se
bore za pažnju pokretljivih potrošača, u svakoj zgradi koja je
arhitektonski nepovezana s ostalima?

Jean Baudrillard
Amerika je s onu stranu estetike. Ona je transestetska, poput
pustinje. Kultura u divljem stanju postoji tamo gdje je sva estetika
žrtvovana u procesu doslovnog preslikavanja snova na stvarnost.
U automobilskim oglasima, na primjer, nema razlike između
automobila i sreće. U glavi potrošača su materijalna stvarnost
automobila i metafizički koncept sreće i zadovoljstva identični.
Automobil je sreća. Tko bi mogao tražiti nešto više od nove toyote?
Estetika zahtijeva kontekst, a u Americi je kontekst njena vlastita
mitska banalnost.
U Europi filozofiramo o kraju mnogih stvari. U Americi bi, međutim,
trebali tražiti idealnu vrstu kraja naše kulture.
NPQ
Da tako kažem, medij je mit. Kako je onda, po vašim riječima,
Amerika "postignuta utopija?"

Jean Baudrillard
Pa, kako su europski filozofi zamišljali utopiju? Amerika je, u
konkretnom obliku, traumatična posljedica europskih snova. Amerika
je originalna verzija modernizma, bestežinskog raja ili oslobođenja
od prošlosti. Europa je sinkronizirana ili podnaslovna verzija. Ono o
čemu se u Europi samo razmišlja, u Americi postaje stvarno. Mi
zamišljamo da sve kulminira u transcedentnom, a da ne postoji ništa
što već nije konceptualizirano. Amerikanci nisu zainteresirani za
konceptualizaciju stvarnosti nego za materijalizaciju ideja.

NPQ

"Nemojte da odemo preduboko," pjeva Edie Brickell.

Jean Baudrillard
Amerikanci nastanjuju istinsku fikciju davši joj oblik stvarnosti, dok
smo mi osuđeni na maštanje i nostalgiju za budućnošću. Mi
anticipiramo stvarnost zamišljajući je ili bježimo od nje idealizirajući
je. Amerikanci samo implementiraju sve o čemu mi razmišljamo,
od masovnog egalitarizma do individualizma, slobode, maštanja. U
tom se postupku "postignuta utopija" pretvorila u antiutopiju
bezumnog, bestežinskog vrijednosnog neutralizma i indiferencije,
neodredivosti jezika, smrti kulture. Hiperrealizirajući modernizam,
hiperrealnost se okreće protiv modernizma.
Amerika je bila "dekonstruirana" od početka zbog svoje iskonske
neautentičnosti - utopijska moralna sfera je oduvijek bila vaša
primarna scena, dok su povijest i politika ostale naše. Kalifornija je
osobito svjetski centar neautentičnog. Kao scena antiutopije, njena
je vitalnost ogledalo naše dekadentnosti.
NPQ
Vitalnost Los Angelesa izvire iz bestežinstva. Upravo kulturna
indiferencija omogućuje novi val emigranata iz Trećeg svijeta koji
su ostavili teritorij svojih predaka da bi izgradili svoju vlastitu,
osebujnu utopiju unutar antiutopije. Pritom ne mislim samo na
meksičke i korejske emigrante, nego osobito na vijetnamske ljude
iz čamaca koji su rekonstruirali mini Sajgon u sjeni Disneyjevog
lažnog Matterhorna.

Jean Baudrillard
Ti emigranti iz realnog prostora u hiperrealni prostor daju snage
američkom modelu. Oni su kompleksni hibridi porijekla i
izvještačenosti. U tom upečatljivom praznom sjaju Kalifornije, oni
svojoj fikciji daju oblik stvarnosti.

NPQ
U Los Angelesu je moguće dotaknuti pravu pravcatu hibridnost i
fragmentaciju kulturnog života, raskomadanu i decentraliziranu
dijasporu o kojoj se tako elokventno teoretizira u pariškim salonima.
No, recite mi jedno. Što stoji iza europske žudnje za američkom
neautentičnosti? Izvozimo je na tone. Naša posvećena fiktivna
stvarnost igra u većini pariških kina, McDonald's resi Champs
Elysée, a Disneyland je otvoren u najbližoj blizini Pariza. Kako
simulirana neautentičnost može biti tako privlačna?

Jean Baudrillard
Američka kultura nas i privlači i odbija Još uvijek imamo dovoljnu
distancu da bi se divili njenoj patvorenosti, umjesto da u njoj živimo.
Ali otpor je krhak. Nemamo ništa što bismo suprotstavili tom
kulturnom zagađenju. Kulturološki i filozofski iscrpljeni, ostajemo
nesposobni pretvoriti našu prošlost u žive vrijednosti sadašnjosti.
Naša kulturna antitijela su imunološki neotporna i ne mogu se
oduprijeti virusu.
NPQ
Nije li ime tog sindroma imunološkog nedostatka "nezaintere-
siranost?"
Marcel Duchamp davno je primijetio da je krajnje lice modernizma
ova "sloboda nezainteresiranosti."

Jean Baudrillard
Barem u Europi nezainteresiranost prati osjećaj gubitka. Ali u
Americi je nezainteresiranost već anakronistična. Strategija
nezainteresiranosti je tamo postojala od samog početka. U biti se
američki genij, kao što je Alexis de Tocqueville primijetio i užasnut
i sa divljenjem, sastojao od neukrotivog ukidanja razlika. Zaštićena
od nestalnosti povijesti daleko od svojih obala, Amerika je bila
indiferentna prema svijetu. Unutar njenih granica, radikalni oblik te
nezainteresiranosti postao je tolerancija sviju i svih razlika.
Na kraju krajeva, upravo to je univerzalni kulturni problem
razgradnje. Kako vrednovati razlike bez centra, bez transcedentnog
konteksta?
Zahvaljujući hegemoniji Zapada, indiferentnost je postala univerzalna
činjenica. U budućnosti će moć pripadati onim narodima koji nemaju
korijena i autentičnosti. Pripadat će onima koji će, poput Amerike
na početku, postići "deteritorijalizaciju" i bestežinsko stanje i koji
će naći načina da iskoriste situaciju u punoj mjeri. Sviđalo se to
nama ili ne, budućnost se udaljila od bilo kakvog povijesnog centra
ka umjetnim satelitima.
Nejasan paradoks Japana je snažan primjer. Oslobodivši se
nasljeđenog terena, on pluta na svjetskoj sceni, kulturno u
bestežinskom stanju, poput ekonomične električne centrale.

NPQ
Vaša vizija svijeta zvuči poput Salman Rushdijeve; svijet emigranata
iščupanih korijena, fragmenti, krhotine duše, komadići i dijelovi tu i
tamo - sve to s rupom u sredini, "praznina u vitalnoj unutarnjoj
odaji". Vašim riječima, bestežinski, indiferentni sateliti koji plutaju
 odvojeni od planeta. Rushdijevu viziju je, međutim, osporio centrirani
apsolut, krajnje lice antimodernog - Homeini.

Jean Baudrillard
Slažem se sa Rushdijem da je cijeli svijet uvučen u tu fragmentaciju
i istrgnutost, uključujući Kinu i Rusiju. Postoji samo jedna iznimka:
islam. On predstavlja izazov radikalnoj nezainteresiranosti koja se
prostire svijetom.

NPQ
Izgleda da su svi ovi bestežinski fragmenti nanizani jedni do drugih
i da žive bok uz bok u ontološkoj nesigurnosti bez miješanja...

Jean Baudrillard
... a to je nesigurno. Možda je zbog toga Zapad tako slab i ranjiv u
očima sigurnih istina radikalnog islama.
Na neki je način radikalni islam osveta moderne povijesti. Zapad
ga je cijepio našim virusom i sad su imuni na nas. Tako sada ljudi
poput Ayatollaha Homeinija mogu zaraziti čitav zapadni svijet
terorizmom i prijetnjama smrću.
Homeinijevo pitanje o Zapadu je možda i naše. Što se događa nakon
što velika orgija slobode sve nas ostavi indiferentnima?

NPQ

Ustvari, što nas čeka nakon utopije?

Jean Baudrillard
Možda reverzibilnost. Povijesni marš je skrenuo sa svog puta.
Izgleda da se svašta može dogoditi nakon ove točke, dobro ili zlo.
Ne možemo živjeti s prošlošću, ali nemamo ni projekta za budućnost.
Svaki dan obiluje nepredvidivim događajima: terorizmom, AIDS-
om, elektronskim virusima... Put nije zacrtan.
NPQ

Ljudska sudbina je ušla u čistilište.

Jean Baudrillard
Pa, Europa, barem, još uvijek preživljava u čistilištu simulacije. Još
uvijek njegujemo blago žaljenje zbog gubitka korijena i oprezni smo
prema neautentičnom. Amerikanci su u raju simulacije, već dugo
naviknuti na bestežinstvo kao stil života.
Za Europu možda nema puta od čistilišta do raja. I to bi mogao biti
naš spas.
 Krhotine mozga

OLIVER STONE

Režiseru filmova Vod, Rođen četvrtog srpnja, The Doors, JFK i

Rođeni ubojice, najnoviji film je Nixon.
Oliver Stone razgovarao je o istini i predodžbi s urednicima NPQ-a
Nathanom Gardelsom i Leilom Corners u Los Angelsu.

NPQ
Vaš film JFK naširoko su odbacivali tiskani mediji koji su u domeni
tipografskog uma. Prije pojave slikovnih medija oni su bili jedini
vlasnici povijesti, glavni skrbnici stvarnosti. Izgleda da iza raznih
kritiziranja JFK-a stoji duboka sumnja u sam medij slike, osobito u
brzu montažu, svojstvenu MTV rock spotovima, koju ste koristili u
filmu. Uistinu, zar MTV tehnika ne predstavlja neku vrstu moždanog
bypassa u kojemu se površinske slike prenose direktno u dubinu -
podsvjesno područje mitova i simbola?
Što je sa presudnom pauzom za razmišljanje koja razlikuje naše
civilizirano stanje od onog primitivnog stanja čiste podsvijesti bez
razmišljanja? Što je sa umom koji razmišlja i koji nam omogućava
da razlikujemo stvarno od nestvarnog, istinu od laži?

Oliver Stone
Započnimo s tim da je ubojstvo JFK-a bilo primitivan čin. Atentatori
su raznijeli predsjednikovu glavu u podne na Dealy Plazi. Želim da
vi, gledatelji, budete u koži događaja, unutar površine. Želim da
budete subjektivni u svojoj reakciji. Želim da osjećate tugu, žalost,
bol, strah i užas. Zato sam se bacio na to svim oruđima koje sam
imao. Šesnaest i osam milimetarskim kamerama. Raznio sam okvire.
Koristio sam crno i bijelo. Koristio sam boju. Kamera zumira;
kamera odzumira.
 JFK je jedan od najbržih filmova koje sam napravio. On poput
krhotina ulazi u mozak. Imali smo 2500 rezova, možda 2200 set-
upova. Napadali smo osjetila nekom vrstom new-wave tehnike.
Željeli smo prodrijeti u podsvjesno.
Ideja filma nije bila toliko u tome da se riješi tajna tko je ubio
predsjednika. Ideja je bila prikazati jednu nadsvođenu paradigmu
svih mogućnosti atentata. Otvorio bih jednu perspektivu, pa onda
drugu, treću. Iskopavao sam dokaze iz svakakvih mjesta koja su
bila zatrpana poput Schliemannove Troje. Kao film, JFK se može
shvatiti kao arheološko istraživanje, razgradnja jednog od središnjih
događaja američkog života. JFK je stvarno sličan japanskom filmu
Rashomon, priči Akira Kurosawe o tome kako je nemoguće otkriti
jednu istinu.
U mom filmu kamera odražava potragu za istinom. Njezini različiti
uglovi uhvatili su istovremeno gledište niza svjedoka i njihove vlastite
fragmente shvaćanja događanja. Sama kamera je bila kritički in-
strument. Trebala je biti samorefleksivna. Ono što se u filmu svaki
put iznova predstavlja su oblici svijesti, a sve to zajedno dovodi do
stvarnosti trenutka. Oni su krhotine jednog događaja o kom je istinu
možda nemoguće spoznati: JFK je trosatna lavina fragmenata istine.
Konačno, JFK nije baš politički film. Konačno pitanje je filozofsko:
Tko posjeduje stvarnost? Tko posjeduje um? Zar povijest nije
iskrivljena dvorana zrcala koja ovisi o vrsti površine koja odražava
svoju bit i svoje događaje? Za razliku od mnogih mojih kritičara, ja ne
mislim da stvarnost pripada New York Timesu i Washington Postu.

NPQ
Znači povijesna teorija o jednom metku je mrtva. Jedinstvena
uzročnost i jedinstvena perspektiva su mrtve i u govorenju istine i u
znanosti, gdje je naglasak sada na spajanju snaga, na sinkroniziranju
i simultanosti.

Oliver Stone
Pitanje koje vi zapravo postavljate je kakav oblik predstavljanja
najbolje prikazuje stvarnost? Da li kao u povijesnoj literaturi slažete
 činjenice na činjenice i to nazivate poviješću? Ili, promatrajući Julija
Cezara, na primjer, promatrate viziju ljudskog života? Gledajte, život
nije utemeljen na nakupljanju činjenica, nego na bljeskovima uvida,
na duhovnim trenucima.
Da li, dakle, ti bljeskovi zasljepljuju ili osvjetljavaju? U tom smislu
volim MTV stil predodžbenih bljeskova, zato što su oni zaobišli
konvencionalnu narativnost na isti način na koji je James Joyce u
Uliksu zaobišao Charlesa Dickensa. Joyce je samo pogurao omot
malo dalje stvorivši formu koja je predstavila mnogostruke
perspektive stvarnosti. Nakon Joyca meni se gotovo nemoguće
vratiti i čitati Dickensova Velika očekivanja.

NPQ

Ali da li JFK u MTV stilu dodiruje istinu ili slika laže bolje od riječi?

Oliver Stone
Što vam bolje govori o tome što se dogodilo toga dana u Dallasu,
slika ili "povijesna činjenica"? Spisi s dokazima Warrenove komisije
su zaključili, "hladna razuma" da je jedan magični metak koji je
Oswald ispalio iz spremišta knjiga ubio i predsjednika Kennedyja i,
nakon što je bio u zraku čitavu vječnost (što zvuči uvjerljivo na
papiru, ali nevjerojatno u stvarnom vremenu slike) ranio Johna
Connallyja.
Srž mog filma - Zapruderova kamera - otkriva grubu istinu da se
JFK-ova glava trznula unatrag zbog metka koji je došao iz drugog
smjera. U filmu je scena iz Zapruderova filma uvećana. Prikazana
je kadar po kadar, detalj po detalj, opet i opet. Kad vidite da je
predsjednikova glava raznesena na taj način, to vas pogodi u želudac
na podsvjesnom nivou. To je onaj trenutak kada u svakom kinu
čujete kolektivni uzdah publike.
Taj trenutak na Dealy Plazi- koja izgleda poput grčkog amfiteatra
- bio je odvažan signal svijetu. Zamišljen je da bude simboličan.
Imao je grčki mitološki prizvuk. JFK je iskoristio taj trenutak na
filmu da bi službenom mitu američke vlade ostavio protumit.
 Kao filmaš, vjerujem u ono što se može nazvati "dionizijskom
politikom". Vjerujem u davanje maha čistom ispiranju emocija da
bi vam se omogućilo da vidite unutarnji mit, duh stvari. Kad vas
udari zraka hladnog razuma dok izlazite iz kina, osjećaj istine će
ostati pohranjen u dubinama vašeg bića ili će biti ubijen superegom
kritičara.

NPQ
Revolucija Newta Gringricha ne govori samo o odbacivanju
socijalne države nego i medijske klase, za koju neokonzervativci
smatraju da je zarobljena protukulturnim tipovima poput vas. Oni tu
kulturnu elitu smatraju nemilosrdno sekularnom, nihilističkom,
hedonističkom i antiobiteljskom. Postoji li takva medijska klasa; da
li je takva kakvom je opisuju?

Oliver Stone
Nema sumnje da su filmovi i televizijski programi odigrali važnu
ulogu u oblikovanju duha našeg vremena. Američka je televizija u
četrdesetima i pedesetima, kad sam ja odrastao, bila komercijalna
propaganda za određenu ideju dobrog života, života kakav smo gledali
u Prepustite to Beaveru i Donni Reed. Oženi se, imaj djecu, zaradi
novac, potroši ga, kupi toster i imaj dva automobila u garaži. To je
promovirano kao normalno. Newt Gingrich možda nije svjestan
poput, recimo, njegove sestre lezbijke ili svoje prve žene, da je žrtva
te propagande koja govori što je normalno u Americi. Ako moji
filmovi ne oslikavaju njegovu normalnu Ameriku, to ne znači da su
protukulturalni, nego da su suprotni duhu vremena koji je televizija
postavila u pedesetima.
Po mom mišljenju, podudaranje sa stvarnošću uopće ne postoji.
Ideja podudaranja ili "normalnog" je samo moda, koja nema ništa
zajedničko sa stvarnim životom. Čak je i u doba Donne Reed u
Americi bilo puno samoubojstava, patnji i razvoda; mnoge su obitelji
bile potiho - a toga nema na platnu - rastrzane zbog homoseksualizma
i rase.
 Znam da se smatra da moji filmovi potkopavaju glavne vrijednosti,
ali one TV emisije iz pedesetih su potkopavale stvarnost. Premda
su kupovali tostere i po dva automobila, mnogi ljudi jednostavno
nisu mogli živjeti u skladu sa slikama i slomili su se. Mnogi i danas
hodaju naokolo ranjeni zbog duha pedesetih.
Stoga, koja je funkcija umjetnosti, filma? Preispitivati vrijednosti,
rušiti sklad. To se može vidjeti čak i u znanstvenoj fantastici. Invazija
pljačkaša tijela ismijavala je sklad pedesetih. Filmovi o Godzilli
su ismijavali sklad u Japanu koji je dopustio čudovištu da sve
preuzme. Čak i najkomercijalniji filmovi imaju ubitačnu društvenu
svrhu. Ralje su govorile o tome kako se neočekivano zlo uzdiglo iz
mora i uznemirilo sklad čitave zajednice.
Mislim da nekima i ja izgledam poput čudovišta šireći strah i osjećaj
uništenja sa Licem s ožiljkom i Rođenim ubojicama.
To je glavni cilj umjetnosti i filma: potkopavati.

NPQ
Barbra Streisand je branila Hollywood govoreći nešto slično - da
su umjetnici dugo bacali bombe na glavnu struju i da su zbog toga
dugo bili kažnjavani.
Nije li sada drugačije? Avangarda ne razmiče granice izvana, poput
nekih marginalnih pjesnika ili kubističkog slikara, nego iznutra;
subverzivni etos nastanjuje masovnu kulturu putem masovnih
medija. On je savjest glavne struje. Kao što Madonna pokazuje,
napadanje normi je big business.
A budući da slika upravlja snovima, a snovi djelima tu se radilo o
potpuno novoj igri. Današnjoj propagandi je cilj potkopavati i
ismijavati sve autoritete, od mame do imama; promatrati sve ciničnim
okom i ne vjerovati nijednoj vjeri.

Oliver Stone
To je istina, ne samo na filmu nego diljem masovnih medija. U tom
je smislu David Letterman* po vrijednosti daleko opasniji od mene.
On nema vrijednosti; on se vrijednostima ruga. Za Lettermana je
* A m e r i č k i humorist, v o d i t e l j p o p u l a r n o g talk s h o w a na C B S - u .
 sve objekt ismijavanja - gotovo da uopće nije važno tko je gost u
emisiji. Nema rasprave o problemima ili vrijednostima, samo
neprestano nemilosrdno izrugivanje svega i svačega. S obzirom na
to da takve emisije postavljaju standarde razgovora, mislim da smo
suočeni sa stvarnim problemom.
To isto vidite i u reklamama za grunge odjeću. Djeca su buntovna,
balava, s naprčenim guzicama. Reklamama vlada stav "tko te šiša".
To je duboko antisocijalno.
Dobra umjetnost ponovno uspostavlja vrijednosti. Ona ima cilj uništiti
sve lažno - ne sve vrijednosti, ne svu vlast - i stvoriti dobro i vrlinu.
Kao režiser, imao sam različite funkcije u različito vrijeme. Nebo i
zemlja, film o Vijetnamki koja se udala za američkog vojnika i
emigrirala u Sjedinjene Države, trebao je biti okrepljujući i ljekovit u
traganju za novim vrijednostima u okviru konsenzusa o emigrantima
koji stižu u Ameriku.
Rođene ubojice bio je potpuno destruktivan film, koji je želio uništiti
ono što je, vjerujem, hipokrizija devedesetih - idoliziranje slike i nemoć
da se suočimo sa sjenom nasilja i agresije u američkom životu.
"Ljubav nadvladava demone" bila je druga poruka filma, premda
su mnogi mislili da upravo tu poruku uništavam.
Prema tome, umjetnik ponekad radi da bi stvarao, ponekad da bi
uništavao, a ponekad to radi nemušto. No, ja bih to odvojio od
ciničnog bubnjanja i iskazivanja nepoštovanja, tako prisutnih u
masovnim medijima uopće.

NPQ
Vi se onda slažete s navalom kritika raznih ljudi - od Newta Gingricha
do nekih muslimanskih klerika - da je glavna tema, tj. ideološka
poruka masovnih medija kojima dominira Zapad antiautoritarna i
cinična?

Oliver Stone
Da, mislim da je to točno.
NPQ
Nije li to sad postao problem? Nema dvojbe da je takva poruka bila
jako važna dok je postojao Sovjetski Savez; budimo sigurni, ona još
uvijek pokapa kineski komunistički sustav, no nije li istinsko pitanje
slobodnih društava određivanje granica slobode, a ne sukob s
autoritetima?

Oliver Stone
Francis Fukuyama istaknuo je istu stvar, da ja antiautoritarni nagon
otišao predaleko, da je skršio temelje zajedničkih društvenih normi.
Kad "preispitivanje autoriteta" postane glavni slogan neke kulture,
ta kultura postaje ukleta i više se neće uspjeti održati, rekao je.
Mislim da u tome ima nešto istine. Klatno se vjerojatno zaljuljalo
predaleko. Znate da budisti govore o umjerenoj sredini, o umjerenosti
u svim stvarima da bi se održala ravnoteža.
Mi smo ravnotežu izgubili, cinizam je otišao predaleko. Postajemo
onakvima kakvim povijesne knjige opisuju kasni Rim: zapleteni u
dekadentnoj samoapsorpciji i nedostaju nam vrline.
Možete primijetiti kako se to provlači kroz medije - tako je ograničen
broj jakih očinskih likova. Oni su bili smješteni čak i u pedesetima u
TV emisijama; majke su bile snažnije. Rezultat toga je da muškarci
teže uspostavljaju autoritet.
Primjećujem da je kod moje dvoje djece moj autoritet vrlo ograničen
upravo zbog televizije. Edipov kompleks je na TV. Moj autoritet
potkopan je kod moje kuće. Danas su djeca, čak i u crtanim
filmovima, izložena samo nasilju, a ne mudrosti. Biti agresivan i
istresati se na druge - ne koristiti svoju domišljatost ili rješavati
stvari na indirektan način - rješenje je svih problema. Mislim da su
Gingrich i njegovi istomišljenici vjerojatno u pravu što se toga tiče.

NPQ
Hollywood i američki masovni mediji imaju globalan doseg. Možete
zamisliti kako se takva bezbožna poruka prihvaća u mnogim
islamskim društvima, koja se još uvijek bore da budu pobožna.
 Islamski pisac Akbar Ahmed govori o tome kako su postmoderni
cinizam i ironija zapadnih medija izazov vjeri i pobožnosti koja leži u
samoj srži islamskog pogleda na svijet; da je to po islam veća
opasnost od pušaka, raketa ili svih mongolskih armija zajedno.

Oliver Stone
Stekao sam takav osjećaj kad sam prikazivao nedavno Rođene
ubojice na Kairskom filmskom festivalu. Ideja koju sam kritizirao
u filmu je da je slika novi bog. Film je montiran tako da slika uništava
samu sebe...

NPQ
Islam je, naravno, uvijek bio sumnjičav prema slikama i likovima;
čak ih je i zabranio u umjetnosti. Slika Boga koju je načinio čovjek
mogla bi dovesti do idolopoklonstva prema slici umjesto do pobožnosti
prema Bogu...

Oliver Stone
I zato mislim da oni, možda bolje od nas na Zapadu, razumiju moć
slike. Istočne religije - budizam, hinduizam - se prema prikazima
odnose drugačije. Oni znaju da je prikaz samo iluzija; ona ne prodire
u duh, nego se otkotrlja niz leđa.
 Povijest:
Od pseudodogađaja do virtualne stvarnosti

DANIEL J. BOORSTIN

Knjižničar u Congress Emeritius Daniel J. Boorstin je jedan od

američkih najstrpljivijih i najpronicavijih mislilaca. Autor je hvaljene
serije Amerikanci (tri sveska: 1958.; 1965.; 1972.), Stvaratelji (1992.),
i Izumitelji (1983.). Njegovo najnovije djelo, Kleopatrin nos: eseji o
neočekivanom izdala je Random House 1994. godine.
Dr. Boorstin bio je upravitelj Nacionalnog muzeja povijesti i
tehnologije i viši povjesničar na Smithsonian Institution. Intervjuirao
ga je Nathan Gardels u radnoj sobi prepunoj knjiga, u njegovoj kući
u Washingtonu, D. C.

NPQ
U svojoj knjizi iz 1961. godine Prikaz: vodič kroz pseudodogađaje
u Americi prvi ste nas upozorili na nadolazeću dominaciju slika, na
predsjednike koje su izabrali i kojima vladaju stručnjaci za odnose s
javnošću (pr., engl, public relation; osoba koja se brine za odnose s
javnošću, op.prev.), na stvaranje "guštare nerealnosti" koja
"zamagljuje naše iskustvo" i stoji između nas i životnih činjenica.
Na ilustraciji nasuprot naslovne strane čak ste citirali Maxa Frischa
koji kaže: "Tehnologija [je] vještina uređenja svijeta tako da ga ne
moramo iskusiti."
Godine 1994. mladi teoretičari medija Generacije X, poput Douglasa
Rushkoffa, ostvarili su vašu zabrinutost, pišući da je televizijsko
iskustvo koje je stvorila medijska tehnologija prava stvar. Ostali,
poput Carla Bernsterina, novinara afere Watergate, kažu da je
Amerika postala Talk Show Nacija koja se guši u trivijalnosti
"idiotske kulture." Tehnološke revolucije možda isto imaju svoj
termidor. Je li informacijska revolucija, koja nam je trebala donijeti
prosvijetljeno globalno selo, umjesto toga proizvela "idiotsku
kulturu?"
Daniel J. Boorstin
Ostavimo po strani omalovažavajuće i hvalisave klišeje kao što su
"idiotska kultura" da bismo se fokusirali na ono što je važno: šire
implikacije tehnologije po ljudsko iskustvo.
Prva važna stvar je da medijska tehnologija ima tendenciju
homogenizirati vrijeme i mjesto. Što je tamo također je i tu - u isto
vrijeme. Ili ono što je bilo tamo može biti opet ovdje na ekranu ako
je snimljeno. Kad govorimo u utjecaju tehnologije na iskustvo,
moramo uzeti u obzir što se događa kada se izbrišu razlike između
vremena i prostora.
Jedna od posljedica televizije je takozvana diplopija, dvostruka
slika: ne znamo je li stvarna ili ne, događa li se ili ne. To daje iskustvu
neku vrst prelijevanja u duginim bojama. Manje sam ju voljan
oplakivati od vas. Pitanje je kako se pomiriti s njom i napraviti od
nje nešto ako možemo.
Kad ljudi tako široko dijele iskustva, to može promijeniti, na primjer,
prirodu otkrića. Kad su se američki astronauti spustili na Mjesec,
mi smo bili tamo, upravo tamo! Mi smo bili tamo! To nam je svima
dalo osjećaj otkrića kakav nije imao nitko drugi osim Kolumba i
njegove posade kad su se iskrcali na Novi svijet.
Druga posljedica televizije je da nam je ponudila nove prilaze
zajednici. Demokracije su vrlo slabe u ritualima. Ritual je nešto što
vezuje ljude u društvo; on je simbol zajednice, toga da su svi zajedno,
da svi imaju isto iskustvo. Naravno, uvijek postoji religiozni ritual,
ali je to u opadanju u našem društvu. Niže crkve i evangeličke
crkve uopće ne obraćaju pažnju na ritual.
Stoga postoji sklonost medija da ispune prazninu. Moć rituala u
demokraciji stvara prazninu koju tehnologija može ispuniti svojim
mini-serijama, talk showom i ostalim bljuvotinama. Ta ritualna uloga
medija bila je očita i u nedavnim javnim događajima: smrti i pogrebu
Richarda Nixona, smrti i pogrebu Jackie Onassis i obljetnici Dana
D. Rijetko kad su Amerikanci u posljednje vrijeme bili tako usko
povezani smrću predsjednika kao što su bili Nixonovom smrću.
Gledali su na TV-u sve ostale živuće predsjednike koji su bili na
sprovodu, vidjeli su izraze na njihovim licima. Bio je to trenutak
zajedništva koji su stvorili mediji.
 Reprodukcija znamenitih televizijskih isječaka i fotografija iz prošlih
desetljeća omogućila nam je da skupa s našim sunarodnjacima
uživamo u posebnim kvalitetama Jackie Onassis. U takvim ste
trenucima više tamo nego tu; kod kuće imate udobnije sjedalo nego
da ste stvarno na pogrebu ili na ponovnom insceniranju Dana D.
Ipak ste u isto vrijeme dio nečeg većeg što dijeli čitava zemlja.
Treća posljedica televizije mogla bi se nazvati "kronološkom
kratkovidnošću", tendencijom da se fokusira na nedavno. Pedeseta
obljetnica Dana D pretvorena je u komemorativni super-događaj
ponovim insceniranjem invazije; a 250. obljetnica rođenja Thomasa
Jeffersona, koja je isto trebala biti proslavljena, prošla je s vrlo malo
pažnje. Bila je toliko nezanimljiva da se William Jefferson Clinton
uopće nije potrudio popuniti imenovanje za komemoracijsku komisiju
sve dok obljetnica nije prošla. Jeffersonova godišnjica je bila nalik
pokušaju da se Božić proslavi u srpnju. Obljetnica Dana D mogla
je proći jednako da nije bilo živopisnih skokova padobranom ili da je
film Najduži dan bio o američkoj revoluciji a ne o Danu D.
Pa ipak, Jeffersonova važnost za Ameriku ne može biti preuveličana.
Njegov utjecaj na Ameriku mogao je biti dublji i trajniji nego, govorim
pretjerujući, naravno, utjecaj Richarda Nixona, čak iako Jeffersonov
sprovod nije bio na televiziji. Na to mislim kad kažem "kronološka
kratkovidnost".

NPQ
Radi li se o zabrinutosti da će se društvo usidriti uglavnom uz isprazne
emisije kao što su Oprah, Donahue, Geraldo i tabloidna TV, koja
uporno puni valove i kablove? Nije li takvo zajedničko iskustvo bliže
voajerstvu nego istraživačkom putovanju?

Daniel J. Boorstin
Naravno da to ne pozdravljam. Jasno je da je druga tendencija
medijske tehnologije ta da se proširi kako bi ispunila svo raspoloživo
vrijeme. A u svo to raspoloživo vrijeme kada čekamo na aerodromu
ili kada se dosađujemo na dugom letu ili na putu kući iz škole ili sa
posla, ljudi očekuju više drame, uzbuđenja, i golicanja nego što je
 ljudska priroda sposobna izmisliti. Izgleda da ljudi očekuju utopiju
vječite zabave. No, to je zaista pretjerano očekivati.
Ljudi žele to dugino prelijevanje slike, taj žar pozlaćenog iskustva
dvadeset i četiri sata na dan. Stvarni život jednostavno nije tako
dramatičan. Čovječanstvo nije sposobno izumiti toliko novotarija
koliko mi zahtijevamo. Stoga će trivijalno, neobično, čudno i
ekstremno ispuniti prostor.

NPQ
Prema tome, da li tehnologija stvara potrebu ili je obrnuto?

Daniel J. Boorstin
U svojoj knjizi Stvaratelji primijetio sam da je karakteristika zapadne
kulture posebno cijeniti novitet. Judeo-kršćanska religija štuje Boga
Stvoritelja. Njezini sveti dokumenti potvrđuju da je čovjek načinjen
na Stvoriteljevu sliku i priliku. Stoga je nešto božanstveno dano
činu novonastalog.
To nije slučaj velikih istočnih religija kao što su hinduizam i budizam.
Ponajprije, ne postoji Bog Stvoritelj. U tim kulturama ne postoji
osjećaj da se u umjetniku poštuje sposobnost da se stvori nešto
novo. Sigurno je da su na Istoku stvorena velika umjetnička djela
ali ona nemaju imprimatur novosti.
Znači, tehnologija je simbol, simptom i posljedica civilizacijskog
motiva potrage za novim. Patenti i izdavačka prava su način zaštite
pogodnosti koje ljudi dobijaju novonastalim. Postoje četiri kraljevstva
na zemlji - životinjsko, biljno, mineralno, i sada, jedno novo,
kraljevstvo strojeva na kojega se zakoni ostalih kraljevstava ne
primjenjuju.
Teorija vrsta, dominantna ideja Zapadne kulture utemeljena na
biologijskom razmišljanju tijekom velikog dijela zapadne povijesti,
bila je ideja nečega što se može identificirati kao različito i što ima
razlikovne karakteristike. Tako je Aristotel rabio taj koncept. I zbog
toga je bilo vrlo teško zapadnim kršćanskim misliocima povjerovati
da neke vrste mogu nestati, a druge nastati.
 Kad je kraljevstvo strojeva stupilo na scenu, ono je potpuno
promijenilo "fiksiranu" teoriju vrsta. Strojevi nisu stalno fiksirani u
svom prvotnom stanju. Oni se mogu križati! Možete spremno križati
radio i mobilni telefon s automobilom onako kako nikada ne biste
mogli mačku ili psa.
Svaka tehnologija je nešto što se može križati, prema tome nema
kraja novitetima koji se mogu stvoriti. Rezultat je fluidnost koja
nikada prije nije postojala. Prirodne vrste reagiraju na svoj okoliš.
Strojevska vrsta stvara okoliš. Sposobnost automobila da preživi
ovisi na njegovoj sposobnosti da poboljša autoputove. On mijenja
temperaturu u atmosferi s svojim ispušnim plinovima. Moja knjiga
Prikaz govori o samo jednom aspektu posljedica tehnologije na
iskustvo, o odnosu čovječanstva na ono tamo, nepoznato.

NPQ
Vratit ću se na vašu temu diplopije i dvostrukog prikaza, na zbrku
između onoga što stvarno jest i onoga što nije. Za generaciju koja
je odrasla plivajući u likovima sve otkako su ih mama i tata stavili
pred elektronsku cijev kako bi predahnuli, mediji su zbilja postali
stvarnost, primarno područje iskustva.
S druge strane, bez izravnog iskustva o nekom događaju neki
jednostavno ne vjeruju da je stvaran. Kad govorimo o američkom
spuštanju na Mjesec, sjećam se vremena kad su mnogi u Sovjetskom
Savezu tvrdili da je to jednostavno hollywoodski izum.

Daniel J. Boorstin
U mnogim muslimanskim državama ljudi danas još uvijek
opovrgavaju da je došlo do spuštanja na Mjesec.

NPQ
Za nekoga mojih godina, rođenog 1952., a zasigurno za one mlađe,
zajednički su podsjetnik TV serije ili događaji kao što su Volim Lucy,
Prepustite to Beaveru, prva pojava Beatlesa u emisiji Eda Sullivana
ili bilo koji muzički broj iz Disneyjevog "klasičnog" filma.
 Da li je ova prevlast medija promijenila iskustvo?

Daniel J. Boorstin
Lako je biti okretan na jeziku kad govorimo o stvarnosti. Zar nije
svako iskustvo samo po sebi jedan aspekt stvarnosti?
Pogledajmo ponovo put prošlosti. Prva promjena iskustva došla je s
govorom, a onda druga s pisanjem. Pisanje je bilo ogromna promjena
iskustva: mogli ste dobiti poruku od nekoga tko je bio mrtav! Toga
nije bilo prije pisanja.
Onda je, naravno, dolazak knjige omogućio proširenje ljudskog iskustva,
omogućujući nam da iskusimo iskustvo koje u biti nismo sami proživjeli.
Mnogi srednjovjekovni učitelji imali su neprijateljski stav prema knjizi
zbog toga što je ona uništila njihov monopol nad znanjem. Knjiga je
stvorila čitavu jednu novu kategoriju iskustva. Ljudi su čitali Dickensa
i ridali nad Oliverom Twistom. Je li to bilo iskustvo ili nije bilo iskustvo?
I, naposljetku, judeo-kršćanska religija, kao i islam, ovise o Knjizi. Zar
to ne zovemo iskustvom? Je li to nestvarno?
Sad ne govorim o određenim TV programima, nego o tehnologiji.
Govoreći o tehnologiji, uključujući i "virtualnu stvarnost" o kojoj se
danas lome koplja, trebali bismo imati na umu veću sliku: tehnologija
širi i mijenja iskustvo homogenizirajući dimenzije vremena i prostora.
O tome bismo trebali razmišljati na taj način. To je temeljna misao.
Ipak je važno ne misliti da je tehnologija jedini izvor širenja iskustva.
Književna forma koju je James Joyce izmislio u Uliksu bila je potpuno
novi smjer svijesti. Izum biografije kao književne forme nije ovisio o
tehnologiji; to je bilo djelo mašte koje se odnosilo na različite oblike
gledanja. Po definiciji su nam kategorije budućih noviteta nepoznate;
inače ne bi bilo noviteta.
Kad se ljudi brinu zbog besadržajnosti nekih TV programa i tabloidnog
smeća, trebamo imati na umu da je taj materijal u funkciji
ograničenosti ljudskog izuma. Sposobni smo proizvesti tolike novitete,
a očito nismo sposobni ispuniti svo vrijeme koje treba planirati za
non - stop rad TV-a.
NPQ
Sa eksplozijom kablovskih kanala, optičkim mrežama, satelitima i
nadolazećim informacijskim autoputom nismo li usmjereni ka poplavi
podataka i trivijalnosti koji će preplaviti našu kulturu? Koje su posljedice?

Daniel J. Boorstin
Postoji tendencija da informacija zamijeni znanje i to zato što se
informacija sastoji od međusobno nepovezanih fragmenata iskustva,
čija je značajka recentnost. Stoga izvješćivanje o njima nije nikome
dalo priliku da ih organizira. Njihova važnost nije testirana.
Informacijski autoput je cesta stvorena za protok činjenica koje su
značajne zbog svoje zastarjelosti.
Znanje je međutim, organizirano. Strukturirano. Ono što nije značajno
ili što se ne odnosi ni na što odbacuje se. Očevidna sila koja je znanje
zamijenila informacijom je skraćivanje vremena koje prolazi otkako
netko nešto primijeti, to prenese, a netko drugi primi.
U slučaju televizije imate izravno izvješćivanje diljem svijeta. Novinari
koji izvještavaju za vijesti često nisu stigli čak ni mogli naučiti
izgovarati nazive mjesta s kojih su izvještavali, na primjer, u Bosnu
i Hercegovini ili Tadžikistan. Često ne znaju govore li o premijeru ili
o nekom drugom časniku.
Zbog množenja informacijskih bytova, pukog gomilanja, neminovno
je da ljudi budu preplavljeni svakovrsnošću. Informacijski autoput
postat će ekspresni put koji to gomilanje još više ubrzava. Izum novih
strojeva stvara daleko više podataka nego znanja. To obrće situaciju
iz prethodnog doba, npr. iz srednjeg vijeka. Tada su informacije, podaci,
o nebu bili oskudni, jer nije postojao teleskop. Ali je zato postojala
tendencija da značenje prestigne informaciju. Lišeni izuma strojeva
koji bi mogli osigurati informaciju, ljudi su izmislili značenje o onome
što se događalo. Morali su. Inače ne bi imali strukturu iskustva.
Današnje množenje strojeva, ultraljubičastih i infracrvenih kamera
i svo ostalo prikupljanje podataka sa nebesa ima tendenciju da
informacija pregazi značenje. Mi prikupljamo podatke. Svemirska
letjelica Voyager 2 putovala je, kako kaže znanstveni pisac Stephen
Hall, 4,429,508,700 milja da bi "okrznula vrhove Neptuna i naglo
 se srušila nakon Tritona", da bi poslala natrag podatke o čijem
značenju nismo imali pojma. Zbog toga ovo doba zovem "dobom
negativnog otkrića" - neprestano otkrivamo nova područja naše
neukosti. To je ono što nam omogućuje naša tehnologija. To,
pretpostavljam, znači biti čovjekom: imati više pitanja nego odgovora.
No tako je kako je. Zbog te tehnologijske dinamičnosti stvaranja
više podataka nego značenja još nam je važnije naći utočište u
oblicima komunikacije gdje postoji razmak između vremena kad je
informacija zabilježena, prenesena i primljena.
Poplava pseudodogađaja i lavina beznačajnog koje je stvorila
medijska tehnologija su pandan ovoj nadmoćnoj poplavi podataka
koja nadmašuje značenje. Vulgarnost i apsurdnost tolikog
televizijskog programa su samo još jedan simptom te opće dinamike.

NPQ
Kako je moguće u ovom golemom zamahu tehnologije uspostaviti
nekakvu ravnotežu između trivijalnog i značajnog, između podataka
i značenja? Ne brine li vas da će Oprah istisnuti Othella?

Daniel J. Boorstin
Istina je da je televizija digla ustavu trivijalnom, podacima i pseudo-
događaju. No, zašto bi ravnoteža bila potrebna? Govoriti o ravnoteži
ovih stvari je ono što totalitarna društva čine u pokušajima da
ograniče izbor. U Sovjetskom Savezu su ograničili pristup u čitaonice
i cenzurirali strana djela tako što ih nisu prevodili. Odlučili su da
postoje dobre i loše knjige.
Netko je jednom rekao da je Kongresna knjižnica najveća svjetska
zbirka loših knjiga. Za mene je to samo drugi način kazivanja da je
to najbolja svjetska zbirka knjiga, zbog toga što je slobodno društvo
ono koje ne se ne usuđuje pustiti vladi, knjižničaru ili nekom drugom
kulturnom promatraču da odlučuje koje su knjige dobre. Čak i
najzlobnije ideje moraju imati svoje mjesto u zbirci ljudskih
budalaština.
Vjerujem u potragu. Čovjek kreće u istraživanje. Ako vjerujete u
slobodu, vjerujete da u svijetu postoji kreativni kaos i u to da je
 slobodno društvo ono u kojem ljudi imaju slobodu lutati; to je ono u
kojem imate mogućnost biti skitnica. Jedini odgovor zabrinutosti
zbog bezvrijedne TV je izdići se iznad toga i shvatiti da je dvadeset
četverosatno škakljanje pretjerano očekivanje.
U tom smislu protulijek slici je knjiga. Ona je utočište od poplave
beznačajnog. Knjiga ostaje veliki izvor civilizacije zbog svoje
trajnosti. Knjiga ne procjenjuje naše iskustvo po trenutnoj
privlačnosti, nego po njegovoj kontinuiranoj važnosti. Postoji gotovo
direktna veza između vrijednosti djela i vremena koje je prošlo otkako
je ono stvoreno, preneseno i primljeno. Što je djelo brža reakcija, to
je manje vjerojatno da će imati trajnu vrijednost.
Knjiga ne može biti dalje od tih oblika zabave koji cvatu rasplinjujući
se. TV serije uvijek trebaju novu epizodu. Vijesti cvatu umirući.
Tko bi gledao vijesti dva dana kasnije? Tko želi jučerašnje novine?
Knjige bujaju na ispitu vremena. Izdavači još uvijek profitiraju od
svojih zaostataka. Knjiga je tako raspršena i rasprostranjena da bi
je bilo teško uništiti ili ukinuti.
U svakom slučaju, vjerovati da će novija tehnologija ukinuti onu
stariju je ono što nazivam "varkom premještaja".
Nekrolozi knjizi, kojih danas ima mnogo, nisu samo preuranjeni nego
i budalasti. Televizija nije zamijenila radio. Desetljećima nakon izuma
televizije nalazimo radio u svakom automobilu; čak ga stavljamo na
uši dok trčimo. Uz to, da navedem još jedan primjer, rast
istraživačkog novinarstva u tiskanim medijima može se shvatiti kao
popratna pojava toga što su televizija i radio prisvojili izvještavanje
sa lica mjesta. Nove tehnologije ne ukidaju stare; one dodatno
definiraju ili čak redefiniraju svoju funkciju i stvaraju si novo mjesto.
Afirmirati knjigu danas znači afirmirati izdržljivost civilizacije pred
naletom neposrednog. Ako to učinimo, vjerujem da će dugoročno
gledano doći do opstanka Velikih Knjiga, Velikih Ideja i Velikih Ljudi
koji su napravili Zapadnu civilizaciju onim što ona jest.

NPQ
Henry Kissinger je istaknuo da se suvremeno političko vodstvo, osobito
ono vanjskih poslova, lako pokoleba zbog slika koje prolijeću CNN-
 ovim vijestima svakog sata. Bez dugoročnog koncepta, strategijom
koja vidi državne interese kroz emotivne udare izgladnjelih Somalaca
ili Haićana u čamcima, donosi odluke utemeljene na pritisku javnog
mnijenja. Mediji to pothranjuju. "Da li je Clinton stajao tako uspravan
kao Reagan na vjetrom šibanim obalama Normandije?" pitaju se.
"Tko je dobio Oscara za komemoraciju Dana D?"

Daniel J. Boorstin
Mediji često kompliciraju sposobnost procjene uzdižući periferno
do važnog. No, vodstvo nije isto što i pojavljivanje na televiziji.
Vodstvo je vještina odlučivanja o tome na što se moramo usredotočiti
i na što moramo obratiti pažnju.

NPQ
U kom pogledu se naša slikom dominirana kultura najviše promijenila
otkako ste napisali Prikaz prije trideset i tri godine?

Daniel J. Boorstin
Rekao bih da je najveća promjena nastala u umnožavanju načina
trenutka i vremena pristupa gledatelju i primatelju informacija;
neprekidna homogenizacija prostora i vremena, radio u uhu,
walkman. Sada imamo veći samogenerirajući zalet koji nema veze
s potrebama. Potreba za nepotrebnim je postala tako široko
raprostranjena.
U prirodi tehnologije je množiti svoj proizvod bez obzira na potrebu
za njim. Dok je prirodni odabir upravljao opstankom vrsta prema
potrebi, može se reći da "umjetna selekcija" upravlja kraljevstvom
strojeva prema slobodi stvaralačke snage. Svaka razrada tehnologije
izaziva druge razrade, i korak se ubrzava. Održivost stroja ovisi o
njegovu kapacitetu da stvori svoju vlastitu potrebu i da stvori okoliš
koji ga čini nužnim.

NPQ
Završni komentar?
Daniel J. Boorstin
Ljudski razvoj proizlazi iz duše koja se ne može obujmiti, iz potrage
koja se ne može sputati. To zahtijeva toleranciju zagonetnih posljedica
tehnologije, te neočekivanog koje nas očekuje.
Totalitarna društva su sklona preuveličavati svoje vrline. Slobodna
društva preuveličavaju svoje poroke. Uvijek je sigurnije preuveličavati
svoje poroke. To je samoosiguravajuća kvaliteta slobodnog društva.
Posljednji test naše demokracije bit će naša moć da pustimo razvoj
paradoksa u znanosti i tehnologiji dok se pokoravamo zdravom
razumu našeg društva.
KAKO SVIJET
FUNKCIONIRA DANAS

Političari i poslovni ljudi obično ne posjeduju dubinu

velikih duša ili velik um. No, zbog svog konkretnog
iskustva u oblikovanju svijeta u kojemu živimo zavređuju
pravo govoriti.
U ovom dijelu izdvojili smo tek nekoliko zanimljivih
političara s duge liste svjetskih lidera koji su pisali za NPQ
ili koji su bili intervjuirani u NPQ- ovoj tjednoj kolumni
Global Viewpoint, koju distribuira Los Angeles Times Syn-
dicate.
Više od bilo kojeg drugog azijskog lidera, singapurski Lee
Kuan Yew istakao se kao glasnogovornik kapitalističkog
i umjereno autoritarnog "azijskog načina". Michael
Manley, koji je dva puta bio premijer Jamajke i jednom
socijalist, lučonoša Trećeg svijeta, otvoreno govori o
promjeni u svom razmišljanju na kraju duge karijere koja
je završila razbijanjem iluzija. Svi znamo da je Nelson
Mandela tijekom desetljeća borbe slomio kralježnicu
apartheida, ali kakvi su njegovi stavovi sada kad je
predsjednik Južne Afrike? On ovdje piše o slabom
instrumentu nacije-države kojom on sada upravlja.
Akio Morita i David Rockefeller nisu politički lideri, no
njihov je utjecaj velik kao da to jesu. U ovom dijalogu
oni izmjenjuju stavove o kapitalizmu, Istoku i Zapadu.
Francois Mitterand, koji se povukao nakon što je proveo
dva mandata kao francuski socijalistički predsjednik,
manje se brine za otvaranje tržišta nego za svjetsku
podjelu dobara - po njegovom mišljenju zaboravljenog
cilja komotnih potrošačkih društava Zapada. Naposljetku,
izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres, govoreći
iz vrijućeg kotla Srednjeg Istoka, proglašava "kraj sezone
lova u povijesti."
 Istočnoazijski način
LEE KUAN YEW

Premijer Singapura od 1959. do 1991., godine Lee Kuan Yew je veliki

azijski mudrac. Pod njegovim kvaziautoritarnim rukovođenjem
Singapur je iz užurbane luke Trećeg svijeta pretvoren u bogat, uredan
prototip istočnoazijske modernizacije.
Još uvijek je siva eminencija sa službenom titulom viši ministar.
Razgovarao je s urednikom NPQ-a Nathanom Gardelsom krajem
studenoga 1992. godine u gradu Istana, bivšoj rezdenciji britanskog
guvernera u Singapuru.

NPQ
Sada kad je hladni rat gotov, ne uzdiže li se novi sukob između
istočnoazijskog "društvenog" kapitalizma i "individualnog"
kapitalizma američkog stila? Osim toga, nije li taj ekonomski sukob
ukorijenjen u dubljim razlikama između civilizacija: u autoritarnom
zaokretu konfucijske kulture i ekstremnom individualizmu zapadnog
liberalizma?

Lee Kuan Yew

To je jedan vid problema koji nastaju u globalnoj ekonomiji. Oni koji
su se kasnije priključili industrijskom razvoju morali su to nadoknaditi
pronalaženjem načina da se popuni praznina.
Kako se pokazalo, veće društvene vrijednosti i običaji istočnih Azijaca
- Japanaca, Koreanaca, Tajvanaca, Singapuraca, stanovnika Hong
Konga - pokazale su se jasnim prednostima u procesu sustizanja....
Vrijednosti koje istočnoazijska kultura podupire, kao što je prednost
grupnih nad individualnim interesima, podržavaju ukupni grupni trud
potreban da bi se ubrzano razvili. No, ja ne gledam na sukob koji vi
opisujete kao na natjecanje između dva zatvorena sustava.
Prvotno zajedništvo kineskog konfucijskog društva se izrodilo u
nepotizam, sustav obiteljskih veza i korupciju. A ostaci zla izvornog
 sustava još uvijek se mogu naći u Tajvanu, Hong Kongu, pa čak u
Singapuru.
Hong Kong i Tajvan se, naravno, razlikuju od Kine zato što je
konfucijski način tu ublažen sa stotinu godina čudnog britanskog
upravljanja Hong Kongom i pedeset godina japanskog upravljanja
Tajvanom. Nadalje, Tajvan je prihvatio zapadnu ideju općeg školovanja
i japansku ideju natjecanja između grupa i timova - ne pojedinaca -
te je stoga bio bolje opremljen za razvoj u novoj globalnoj ekonomiji.
I Kina sada prolazi kroz proces odbacivanja ne samo komunističkog
sustava nego i onih zastarjelih dijelova konfucionizma koji sprečavaju
brzo usvajanje znanja, tako potrebno za prilagodbu novim načinima
života i rada.
Stoga, smatram taj "sukob" dijelom interakcije i evolucije svijeta.
Sustavi se ne razvijaju u izolaciji. Na primjer, japanske tvrtke su
osnovale tvornice u Americi, Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj
koristeći lokalnu radnu snagu, ali donoseći japanske metode
upravljanja.
I uspijevaju: vješto udružujući radnu snagu u ukupni proizvodni trud
Japanci su usavršili produktivnost britanske motorne industrije više
nego što su britanski Leyland ili čak Rolls- Royce mogli i sanjati.
Svi nose jednake sive ili plave uniforme. Koriste iste toalete i dijele
istu kantinu. Ne postoje posebno rezervirana mjesta za parking.
Osjećaj jednakosti, osjećaj da su svi jednaki partneri u velikom
pothvatu prožima radno mjesto.
Takvi rezultati pokazuju da nema razloga da druge američke ili
britanske firme ne učine isto. Vremenom će usvojiti ono što smatraju
boljim dijelom japanske prakse. U današnjem smo svijetu svjedoci
stalnog procesa učenja od svog takmaca, koje zatim prestignemo.

NPQ
Nema sumnje da postoji integracija i dopunjavanje, no postoji i sukob
- ne samo između ekonomskog pristupa koji odobrava velike razlike
u plaćama i onoga koji to ne čini ili između suradničkih korporacija
tipa zaibatsu i poduzetničkog stila nego i između prenaglašenog
individualizma "usamljenog jahača" i konfucijskog netoleriranja
slobodnog izraza.
Lee Kuan Yew
Pa, ne vidim da se Amerikanci drže gubitničke formule. Ovo je
drugačiji Divlji zapad. Pristup usamljenog jahača više nije način
osvajanja svijeta. Ono što trebamo umjesto toga je redovna konjica
umjesto ad hoc usamljenih jahača. Siguran sam da će se
Amerikanci promijeniti zbog toga što ne vole gubiti. Radi se o
procesu akcije, reakcije i interakcije.

NPQ
Možda je tako. No, različiti mentaliteti se možda najjasnije očituju u
pristupu ljudskim pravima. U jednoj od svojih prvih izjava nakon što
je postao japanski premijer Kiichi Miyazawa je ustvrdio da Japan ne
samo da će nastaviti pojačavati trgovačke veze sa posttiananmenskim
režimom u Pekingu, nego da neće pustiti da im se "apstraktni pojmovi
ljudskih prava" nađu na putu. Naredni lideri tvrdili su isto.
Suprotno tome, tijekom posjeta Kini, američki lideri insistirali su na
problemu ljudskih prava. "Nikad neću prihvatiti stav da se nade i
težnje pojedinaca u Aziji smatraju manje važnima nego drugdje",
rekao je jednom američki državni tajnik James Baker. Za Sjedinjene
Države su ljudska prava i "sloboda misli i riječi" zapravo sinonim
za "novi svjetski poredak" u Aziji. To je još uvijek službeni stav
Sjedinjenih Država.

Lee Kuan Yew

Amerika i Istočna Azija su vrlo različite kulture. Kineska kultura
rasla je izolirana od ostatka svijeta tisućama godina, a onda se
proširila na Koreju, Japan i Vijetnam. S druge strane kontinenta
raširila se indijska kultura i protegla se sve do Tajlanda i Kambodže.
Prema tome, možemo uzeti široki kist i označiti Koreju, Kinu,
Vijetnam i Japan kao zemlje istočnoazijske kulture. Indijsko-hinduska
kultura bi u vrlo širokom smislu pokrila Pakistan, Indiju, Bangladeš,
Sri-Lanku, Burmu i jugoistočnu Aziju.
Postoji rukavac muslimanske kulture, potpuno različita od hinduske,
kulture, koji nalazimo u Pakistanu, Bangladešu i dijelovima Indije.
U jugoistočnoj Aziji, osobito u Maleziji i Indoneziji, živi 190 milijuna
muslimana. Tajland je više budistički, poput Burme.
Gledajući drevne, složene kulturne mape ovog dijela svijeta, možemo
li iznenada prihvatiti univerzalne vrijednosti demokracije i ljudskih
prava po njihovoj definiciji u Americi? Mislim da to nije moguće.
Vrijednosti se stvaraju iz povijesti i ljudskog iskustva. Ljudi ne uče
što je dobro, a što je loše iz knjige. Oni te pojmove apsorbiraju kroz
majčino mlijeko. To je stvarnost; zato se potpuno slažem sa
Miyazawom.
Kao premijeru Singapura prvi zadatak mi je bio moju zemlju izdignuti
iz poniženja kojega je donijelo siromaštvo, nezainteresiranost i
zaraza. Kako je grozno siromaštvo dalo tako malu važnost ljudskom
životu, sve ostale stvari su postale sekundarne. Štoviše, kao
Singapurac vjerujem da nije prikladno da Japanac govori o
Zapadnim ljudskim pravima, jer su tako brutalno pogazili ljudska
prava u Singapuru.
Nedavno sam pročitao jedan japanski osvrt na poteze te države u
2. svjetskom ratu. Prema tom gledištu Japan nije imao izgleda pri
bombardiranju Pearl Harbora, bio je prisiljen na to: pokušao je izboriti
jednak pristup, klauzulu o rasnoj nediskriminaciji u Versailleskom
ugovoru, ali bijeli odgovor je bio "ne". Naposljetku, kad je bio suočen
s naftnim embargom, postalo je jasno da se mora boriti ili spustiti na
koljena. Dakle, zbog toga što je morao sagraditi svoje vlastito carstvo,
Japan je napao Kinu i Mandžuriju. U tom procesu - za kojeg Japanci
kažu da im ga je nametnuo neprijateljski raspoložen svijet - činili su
grozne brutalnosti diljem Istočne Azije.
Dva tjedna nakon što su Japanci 1942. osvojili Singapur, čuo se žamor
izvan našeg usamljenog nebodera - Cathay Buildinga - i otišao sam
na biciklu pogledati o čemu se radi. Bio je to najveći šok u mom
životu. Odrubljene ljudske glave bile su nabijene na kolce ispred
zgrade. Gola drvena ploča s velikim slovima napisanim crvenom
četkom upozoravala je: "Ako uradite ono što i ovaj čovjek, vaša glava
će završiti ovdje". Na drugim mjestima u gradu postavili su sedam,
osam drugih glava. Cilj japanske vlade bio je pokrenuti vladavinu u
kojoj svatko poznaje pravila igre. A pravila igre bila su odrubljivanje
 glave! Kao i svi drugi, bio sam zaprepašten. No, bilo je zakona i reda
tijekom iduće tri i pol godine japanske okupacije Singapura.
Naravno, Japanci nisu jedini u Aziji počinili takve surovosti. Danas
se na televiziji u Kini još uvijek gledaju pogubljenja. Osoba je na
velikom stadionu postavljena u položaj "polijetanja", s rukama
zavezanim na leđima. Revolver joj je postavljen na vrat i sve je
brzo gotovo. Zbog toga što je zemlja tako velika i gusto naseljena,
nije moguće imati policajca u svakom gradskom bloku; zato ovise o
masovnom učinku takve vrste kazne kako bi stvorili privid reda. To
je vjerojatno jedini način na koji prijetnja smrću može biti efikasna.
Znači, naše su vrijednosti različite kao što su uvijek bile. No sada
su nas televizija, fax, sateliti i zrakoplovi spojili u jedan svijet. Nakon
što smo godinama išli odvojenim stazama, sada se srećemo i tu
dolazi do potpunog nerazumijevanja.
Ja sam bio izložen i jednom i drugom svijetu: Britanci su upravljali
Singapurom, ali je on u biti bio azijski grad, tako da sam mogao
vidjeti kakvi su bili britanski standardi i usporediti ih i suprostaviti
azijskim standardima. A četiri godine sam se školovao u Britaniji i
vidio kako se Britanci ponašaju i kako vladaju sami. Kao čovjek
dviju kultura naučio sam da se temeljne vrijednosti ne mogu
promijeniti preko noći samo zato što su izložene različitoj kulturi.
Što se tiče Azije, mislim da će za jednu, dvije ili možda tri generacije
(s tim da svaka generacija obilježi dvadeset godina), morati doći
do promjena. Siguran sam da mlađi Japanci - oni koji sada imaju
tridesetak godina, ne starija generacija koja je počinila te zločine -
već osjećaju određeno gnušanje prema odrubljivanju glava i njihovu
nabijanju na kolac. I to zbog njihove izloženosti različitim
vrijednostima od poraza 1945. godine. No, njihov proces promjene
započeo je 1868. s Meijijom restauracijom! Prema tome, siguran
sam da će za sto godina, Europljani, Istočni Azijci i Amerikanci
doći do nečega što se približava univerzalnim vrijednostima i
normama.

NPQ
U pogledu ljudskih prava?
Lee Kuan Yew
Nazovimo to općenito "ljudskim ponašanjem". Jedina bi iznimka mogli
biti muslimani, zato što su islamski zakoni o tome kako preljub treba
kazniti kamenovanjem do smrti ili krađu odrubljivanjem ruku zapisani
u Kuranu. Nisam siguran da će se muslimani promijeniti tako
jednostavno kao budisti i hindusi. No, ne vidim ih ni potpuno
neizmijenjene. Naposljetku, da bi se pridružili ostalima, čak iako
moderniziraju svoje naoružanje tako da dobiju veliku bombu i raznesu
Izraelce, moraju obučiti i opremiti čitavu generaciju mladih umova sa
znanstvenim pristupom rešavanju problema. Takav kritički znanstveni
mentalitet mora neminovno donijeti promjenu u njihovom shvaćanju
temeljnih vrijednosti. No, to je dug i spor proces. Sve skupa, ne mislim
da rezolucija američkog kongresa može promijeniti Kinu.

NPQ
U principu, vjerujete li u jedinstven standard ljudskih prava i u
slobodni izraz?

Lee Kuan Yew

Gledajte, to nije pitanje principa nego prakse. U današnjem
tehnološki povezanom svijetu svatko može na televiziji gledati
događanja na Tiananmenu. Danas je transport sporiji od brzine zvuka,
ali u idućih dvadeset godina će vaš sin moći putovati supersoničnom
brzinom; umjesto petnaest sati, trebat će mu samo nekoliko sati od
New Yorka do Singapura.
U takvom svijetu se nijedno društvo ne može zaštititi od utjecaja
drugog. To ne znači da će zapadne vrijednosti prevladati. Mogu
samo reći da će, ako su u biti utoliko superiorne da dovode do
superiornih djela u društvu i pomažu mu preživjeti, biti usvojene.
Istinski vjerujem u darwinovski proces. Ako usvajanje zapadnih
vrijednosti umanjuje izglede za preživljavanjem u društvu, bit će
odbijene. Na primjer, ako previše individualizma ne pomaže opstanak
u gusto naseljenoj državi poput Kine, individualizam se jednostavno
neće prihvatiti.
 U isto vrijeme, kolikogod kineski lideri cijenili Amerikance zato što
su Sjedinjene Države najveća svjetska sila, oni znaju da su
Amerikanci u stvari najmanje eksploatirali Kinu u usporedbi s
Japancima i Europljanima. Ta činjenica je duboko u povijesnim
uspomenama kineskog naroda. Amerikanci su iza sebe ostavili
sveučilišta, škole i stipendije za izobrazbu liječnika.
I naravno, Amerikanci su pokušali svakoga konvertirati na
kršćanstvo. U biti, danas u kineskom društvu postoje frakcije, koje
vjeruje da su Amerikanci najevangelskiji od sviju: ostali će s vama
samo poslovati i ostaviti vas na miru, ali Amerikanci će vas htjeti
konvertirati. Sada se ne radi o kršćanstvu nego ljudskim pravima i
demokraciji na američki način! Kineski lideri ga zovu imperijalizmom
"ljudskih prava".

NPQ
No nije li Tiananmen pokret, sa svojom replikom Kipa slobode i
ostalim, stvarno bio vapaj za "ljudskim pravima i demokracijom na
američki način?"

Lee Kuan Yew

Ne bih ono što se dogodilo u proljeće 1989. definirao kao pokret za
demokraciju. Bio je to pokret za promjenu situacije totalne kontrole
komunističke partije. Da ste ispitali presjek studentskih lidera i ostalih
sudionika, vidjeli biste da mnogi od njih nisu imali jasnu ideju o tome
što bi htjeli umjesto kineske komunističke partije koja vlada tom
ogromnom zemljom.
Objektivno govoreći, ovim mladim ljudima demokracija znači "više
slobode za mene!" Ali kako upravljati jednom četvrtinom
čovječanstva na toj bazi? Kojim principima? Kojim metodama?
Demonstratori nisu o tome razmišljali. "Napravimo stvari boljima."
"Zaustavimo ovu korupciju." "Zaustavimo ovaj nepotizam." "Dajte
nam više slobode u tisku i na televiziji." "Dajte nam slobodu
udruživanja." To je sve što su zapravo htjeli.
Tragedija Tiananmena bila je tu tome da su se sudionici zanijeli
dinamikom masovnih emocija u vrlo gusto naseljenom gradu.
 Njihove pritužbe eksplodirale su u jednoj velikoj demonstraciji i
postali frontalni izazov komunističkoj partiji i osobni izazov Deng
Xiaopingu.
Kako su se događaji razvijali, slogani koji su se uzdizali postali su
sve vrištaviji. Gledao sam ono što je bilo na kineskoj televiziji i u
kineskim novinama. Čitava stvar se pretvorila u napad na Denga,
više nego na Li Penga.
Po mom mišljenju to nije bilo mudro. Konačno, u kineskoj tradiciji
ne postoji tradicija izrugivanja cara. Napraviti Doonesbury crtani o
caru znači počiniti pobunu i izdaju. Četiri ili pet dana prije kraja
pročitao sam mudri mali stih koji se izrugivao Dengu. Pomislio
sam, Bože, to je to. Ili će se izvući s ovim djelićem nepoštivanja i
neučtivosti, pri čemu je to Dengov kraj, ili će ih Deng naučiti lekciju.
Deng ih je tresnuo - nepotrebno koristeći oružje, po mom mišljenju
- da im pokaže tko je gazda.
Čemu takva sila, zapitao sam se? Ovo nisu glupi ljudi. Znaju što će
svijet misliti. Moje jedino objašnjenje je da se Deng vjerojatno bojao
da će se pokret iz Pekinga ponoviti u dvjesto većih kineskih gradova,
gdje ih ne bi mogao kontrolirati. Kao i tradicionalni kineski vladari,
morao je postaviti čist, pa i brutalan primjer koji svi mogu vidjeti.

NPQ
Znači Deng se bojao da prodemokratski pokret ne izbije u dvjesto
gradova, među 20 posto ljudi koji ne žive na selu.
Zar to ne ukazuje na problem da jedna centralna politika ne može
vladati s dvije Kine - urbanom i ruralnom - u isto vrijeme? Vi ste
se sami zalagali za politiku "na dva kolosijeka" koja pušta više
slobode u gradovima, gdje to zahtijeva obrazovana klasa; inače će
ekonomska reforma zapeti.

Lee Kuan Yew

Ne, ne slobode. Participacije; morali bi participirati u upravljanju.
Molim vas, koristimo neutralne riječi, jer kad koristite riječi poput
"sloboda" i "demokracija", plašite Kineze. Od Tiananmena to su
postale šifre za rušenje Kine. Stoga, kad im tako govorite, oni kažu;
"Pa, dobro, veze sa Zapadom se otkazuju. Došlo je do toga: mi ili
oni. Pa, naravno, mi."
Rekao bih ovo kineskom premijeru Li Pengu: jednom kad 20 do 30
posto vaše urbane populacije (iz studentske skupine svake godine)
dostigne visokoškolsko obrazovanje, idućih 40 ili 50 posto bude
pohađalo politehničke ili tehničke škole, a ostatak bude imao opći
stupanj naobrazbe, jednak otprilike devetom razredu u Americi,
nećete više moći izdavati naredbe sa vrha želite li uspjeti u svom
ekonomskom razvoju. S današnjom visokom tehnologijom jednostavno
ne možete istisnuti maksimum proizvodnje bez samomotivirajuće i
samoupravljajuće radne snage. Čemu služi 100 milijuna vrijedna
mašinerija u tvornici ukoliko ne možete postići 95 posto produktivnosti
(ili više od toga) putem upotrebe kvalitetne protočnosti, uključujući
inžinjere u proizvodnom procesu kao što to rade Japanci?
Godine 1980. posjetio sam veličanstvenu modernu tvornicu čelika
koju sa sagradili Nijemci u Wuhanu, u centralnoj Kini. Bila je to
neka vrst umjetničke tvornice koju ne biste našli u puno dijelova
Europe. No, njena produktivnost bila je bijedna. Stotine, možda tisuće
suvišnih radnika samo su stajale okolo besposlene. Postrojenje je
imalo previše ljudi, bilo je neprofitabilno i njime se upravljalo s vrha.
Usporedite ovo sa jednako modernom čeličanom u Tajvanu. Kinezu
koji je radio u Singapuru povjereno je upravljanje tajvanskom
tvornicom. On je uveo tajvansku prilagodbu japanskih krugova
kontrole kvalitete, podijelivši svu radnu snagu u male samoupravne
cjeline. Svaka cjelina proizvodila je ideje, primjenjivala ih i bila
nagrađivana za rezultate. Proizvodnja je rasla vrtoglavom brzinom
zato što su radnici i inžinjeri upravljali svojim vlastitim radnim životima,
a to je ono što je Kini potrebno da bi se nadmetala u svijetu.
Što se, međutim, događa kad ti ljudi koji su se naučili samoupravljanju
i kritičkom mišljenju prođu kroz tvornička vrata i odu kući? Kao
racionalni ljudi koji razmišljaju, pitaju se: "Što mi to rade u ovom
gradu u kojem živim? Zašto promet ide u ovom smjeru, a ne u
onom? Zašto se vodeći ljudi ponašaju na taj način, umjesto na ovaj?!"
Sasvim prirodno, javlja se pomisao da bi se isti proces koji je u
tvornici doveo do povoljnih rezultata mogao sprovesti vani, da bi se
mogao primijeniti i na općinske i ostale domaće probleme. Ovo
 vodi do zahtjeva da se izaberu njihovi vlastiti gradonačelnici i gradski
savjetnici. To je dovelo do rođenja pokreta za okoliš u Tajvanu, a
isto tako će biti i u Kini, gdje je zagađenje gore.
Dakle, proces ekonomskog napretka zahtijeva participaciju. Ne može
se jednostavno tražiti od visokoobrazovane radne snage da prestane
misliti kad napusti tvornicu. Ona mora sudjelovati u funkcioniranju
šireg društva ili će se sav ekonomski napor srušiti.

NPQ
Kako bi taj sustav mogao izgledati u zemlji kao što je Kina? Da li bi
se konfucionizam održao u centru dok bi se drugdje pojavila neka
vrst regionalnog pluralizma?

Lee Kuan Yew

Ako se Kina želi razvijati optimalnom brzinom mora prebaciti snagu
- na provincije, na glavne gradove provincija, na velike i male
gradove. Očigledno će se takvo prebacivanje dogoditi puno brže u
zonama slobodne trgovine na kineskoj obali - u Guandongu i Fujianu.

NPQ
Autoput sa šest traka se gradi od Hong Konga do Guangzhoua
(Kanton). Četiri petine investicija u Guangzhou je iz Hong Konga.
Tko koga preuzima 1997.? Da li Kina preuzima Hong Kong ili Hong
Kong preuzima Guandong?

Lee Kuan Yew

Kad to stavljate u tako emotivne okvire "Tko koga preuzima," odmah
izazivate negativne reakcije. Može li Hong Kong preuzeti Guandong
nakon 1997.? Naravno da ne može. To je vrlo malo mjesto od šest
milijuna ljudi na 450 kvadratnih milja teritorija. Ali ideje po kojima je
Hong Kong poznat pročule su se po čitavom Guandongu i odlaze
čak i do susjednih provincija. Ekonomski razvoj usisava stanovništvo
i prodire čak dublje u unutrašnjost.
 Naravno da postoji određena mutacija hongkonške ideje kad se
ona usađuje u selima i gradovima južne Kine. Ali, s vremenom, ono
što ćemo vidjeti bit će u biti varijacija hongkonške ideje, u Guandongu.
Ako se Kina želi razvijati, vodstvo se ne bi trebalo upletati u ovaj
proces. Ali mogu i trebaju reći koje dijelove ne žele: mentalitet casina
koji uzrokuje da se stotine milijuna gube svako popodne na konjskim
trkama ili organiziranu prostituciju i krugove droge. Naravno, ove
stvari se ne mogu potpuno eliminirati; one će se događati. Freelanceri
ne mogu biti zaustavljeni. No, mogu se provjeriti.
Za optimalan razvoj Kina treba brzo apsorbirati praksu i ideje
slobodnog tržišta - plus brzo usvajanje vještina i znanja potrebnih
za iduću etapu industrijskog razvoja.
Manje primamljivi aspekti društava slobodnog tržišta uvijek će biti
s nama, ali će na kraju Peking uvijek imati političku kontrolu. Može
ga zaustaviti, ali to košta.

NPQ
Ali na kraju će Peking morati usvojiti regionalni prijenos vlasti, koji
će potkopati njihovu centralnu vlast?

Lee Kuan Yew

Na kraju? Da. Recimo u idućih pedeset godina? Toliko će vremena
trebati čitavoj Kini da dosegne nivo današnje Južne Koreje. U tom
procesu stvorit će vrlo raširen sloj obrazovanih muškaraca i žena u
gradovima. Gradovi će narasti još najmanje dva ili tri puta veći u
idućih pedeset godina, od 20 posto stanovništva na 40 ili čak 60
posto stanovništva.
U tim gradovima, sa stanovništvom od 20,000 ili više, minimum
samouprave na općinskom nivou mora biti postavljen. Takva
samoupravljajuća općina bi imala temelje grčkih gradova-država.
Oko te baze može se sagraditi piramida moći da bi se kontrolirale
veće konglomeracije u ruralnim dijelovima Kine. Ovo se može
kombinirati sa strukturom moći velikih gradova da bi se koordinirale
potrošačke usluge kao što su transport i komunikacije. To je pristup
 razvoja pod imenom "dvostruki kolosijek" koji će Aziju odvesti u
modernizam.

NPQ
I stoga bi za pedeset godina očekivanja koje Zapad ima prema
ljudskim pravima u Kini mogla biti realističnija?

Lee Kuan Yew

Nisam siguran da će ni za pedeset godina Kina usvojiti ljudska prava
američkog stila. Međutim, jednom kad se već dobro izdignu iznad
nivoa siromaštva, bit će manje barbarizma takve vrste u kojemu se
čovjeku odrubljuje glava ili ga se ubija s leđa bez poštenog suđenja.
Znate, ponekad se moramo staviti na Deng Xiaopingovo mjesto.
Deng, koji je u Lyonu, u Francuskoj studirao otprilike četiri godine
kad je bio mlad, prolazio je kroz Singapur dvadesetih godina ovog
stoljeća na svom putu brodom u Marseilles. Spomenuo mi je kako
je to bilo zaostalo mjesto. Čestitao mi je na napretku i rekao: "Kad
bih se brinuo samo za Shanghai, mogao sam napraviti isto što si ti
napravio preobrazivši Singapur. Ali ovaj veliki teret seljaštva u tako
velikoj zemlji kao što je Kina sve usporava."
Kad razgovaram s Dengom, nikad si ne dopuštam zaboraviti kroz
što je taj čovjek prošao. Izgubio je svoju obitelj, koju je poklao
Kuomintang (KMT). Borio se da oslobodi Kinu. KMT, Japanci,
bolesti ili glad su ubili tisuće njegovih drugova. Kad su se Japanci
kretali prema sjeverozapadu da bi zarobili srce Kine, Kinezi su razbili
brane Žute rijeke da bi spriječili njihovo napredovanje. Narednih
godina stigla je oskudica i milijuni su umrli od gladi! No to je bila
cijena koju su morali platiti da bi zaustavili Japance.
Stoga, kad netko govori Dengu i ostalim vođama o Tiananmenu,
gdje su možda ubijene tisuće studenata ili radnika, neka to bude s
pomisli na tu pozadinu. Deng je platio izvanredno visoku cijenu da
bi Kini donio red i stabilnost, i neće trpjeti bezobrazne loše stihove
koji bi je mogli destabilizirati i baciti u kaos. To je dio kineske kulture.
To je u narodnoj izreci: "Ja osvajam svijet, ja upravljam svijetom."
Ako ga netko želi izazvati, morat će uzeti pištolj, organizirati se i
 srediti ga! Pitanja ljudskih prava u Kini moraju se promatrati u tim
okvirima.

NPQ
Nakon što je Filipinski kongres izglasovao zatvaranje američkih baza
na tom području, Singapur se ponudio za bazu američkoj floti. Koji
je raison d'etre za neprekidnu američku vojnu prisutnost u Aziji u
ovom posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća? Bojite li se
japanske dominacije ukoliko Amerikanci nisu prisutni?

Lee Kuan Yew

Priroda ne voli vakuum. A ako vakuum postoji možemo biti sigurni
da će ga netko ispuniti. Ne vidim da Japanci žele osobito ispuniti taj
prostor osim ako osjećaju da su njihovi trgovački putevi i pristup
zaljevskoj nafti ugroženi. Ako Amerikanci nisu tu, ne mogu biti
sigurni tko će štititi njihove naftne tankere, stoga moraju učiniti nešto
sami. To bi aktiviralo Korejance koji se boje Japanaca, a potom
Kineze. Hoće li onda Indija sići do naših mora sa dva nosača aviona?
To bi moglo biti katastrofalno nesigurno stanje stvari, pa zašto se
ne držati onoga što je do sada funkcioniralo? Američka prisutnost
održala je mir na morima Pacifika od 1945. godine. Američka
prisutnost je, kako ja to vidim, neophodna za nastavak međunarodnog
prava i reda u Istočnoj Aziji. Govorimo o obrani u kontekstu prijetnji
koje bi se mogle pojaviti ako dođe do vakuuma.

NPQ
Kad su Japanci poslali svoje minolovce tijekom Zaljevskog rata,
oni su vrlo upadljivo plovili kroz azijske vode. Nedavna debata u
Japanu o slanju njihovih samoobrambenih snaga u multilaterlnu misiju
održavanja mira navodno vas je zabrinula. Da li ste zabrinuti?

Lee Kuan Yew

Pustiti Japanu da opet pošalje svoje snage izvan svojih voda je poput
davanja čokoladnog likera alkoholičaru. Jednom kad Japanci prestanu
 biti trijezni teško će ih biti zaustaviti. Što god Japanci rade, rade to
dobro. To je dio njihove kulture, bilo da je zadatak naoštriti samurajski
mač ili napraviti Sony kazetofon. Stoga, ukoliko počnu stvarati oružanu
silu, ona će biti najbolja i imat će najsofisticiranije oružje.
Premda mislim da su se vrijednosti mlađe generacije promijenile -
oni ne bi odrubljivali glave i stavljali ih na kolac - kakav dokaz
imamo da neće ako dođu u očajničku situaciju, na primjer, blokirani
pristup nafti ili tržištu, krenuti s istim žarom kao i njihovi djedovi?
Svi bismo bili sretni, uključujući sadašnju generaciju Japanaca, da
američki sigurnosni savez ostane, ostavljajući Japanu da se
koncentrira na usavršavanje televizora.

NPQ
Stoga je, s vaše točke gledišta, američka prisutnost vitalna i kao
obrana sigurnosnog vakuuma i kao garancija otvorene globalne
ekonomske integracije?

Lee Kuan Yew

Točno. Jedna Azija u kojoj kooperacija i nadmetanje povećava
svačije blagostanje, Azija mira i bez zveckanja oružja je norma.
Takva Azija, takav Pacifik ne može postojati bez američkog
ekonomskog i sigurnosnog prisustva. Istočnoazijski prosperitet
sagrađen je na globalnom sustavu koji je Amerika izgradila nakon
2. svjetskog rata. Preskočiti Aziju značilo bi izazvati veliko
neprijateljstvo, ogorčenost i eventualno sukob, upravo sad kad smo
na pragu uspjeha. Mirni, polagani svijet u kojemu smo živjeli unutar
naših vlastitih nacionalnih granica je nestao zauvijek.
U poslijeratnoj eri američki idealizam integrirao je Japan i veliki dio
Azije u svijet koji je nama bio zatvoren. Uistinu, američka sila velikim
je dijelom stvorila integrirani svijet u kojemu sada živimo i bila bi
krajnja ludost pustiti ga da se sav raspadne nakon što je hladni rat
dobiven.
Bez obzira na to što se može dogoditi američkoj sili, mi više ne
možemo nazad. Ne možemo zabraniti da postoje avioni ili sateliti -
ili globalna svijest koju su Amerikanci stvorili.
 Adam Smith je bio u pravu

MICHAEL MANLEY

Premijer Jamajke od 1972.-1980. godine te ponovo od 1989., do ožujka

1992., Michael Manley je potpredsjednik Socijalističke intemacionale,
a bio je doživotni sindikalist. Bio je na čelu Narodne nacionalne
stranke, koju je utemeljio njegov otac Norman Manley, od 1969.
godine.
Nekoliko dana nakon ostavke 28. ožujka 1992., urednik NPQ-a Nathan
Gardels razgovarao je s njim u vrtu njegove skromne kuće u
predgrađu Kingstona.

NPQ
Večer prije vaše službene ostavke na mjesto premijera letjeli ste u
Washington na oproštajnu večeru s tadašnjim predsjednikom George
Bushom, koji je pozdravljao vašu politiku slobodnog tržišta i vaše
prijateljstvo sa Sjedinjenim Državama. Što se dogodilo čovjeku koji
je nekad bio poznat kao ratoborni glasnogovornik Trećeg svijeta,
prijatelj Fidela Castra, koji je propovijedao državnu kontrolu
ekonomije i rekao da bi jamajčanski milijoneri mogli "ići u Miami?"

Michael Manley
Ljudi su navikli gledati da generacija lidera koja je dominirala
šezdesetih i sedamdesetih odumire ili nestaje sa scene da bi ju
naslijedio drugi set lidera koji razumiju novu stvarnost. Ono što je
izgleda svakome misteriozno je kako to da jedan lider, ni zbog čega
drugog nego zbog najbolje tradicije samokritičnosti, koju je naučio
u britanskim školama, spada, takoreći, u dvije generacije odjednom.
Ne nalazim nikakve kontradikcije u svom životu i SVOJOJ političkoj
karijeri, zato što sad želim istu stvar koju sam uvijek htio: želim da
siromašni prestanu biti siromašni. Želim da nemoćni nađu nove
putove do moći. Zar je tako teško shvatiti da pošten čovjek može
pogledati na stvarnost i reći : "Bio sam u krivu! Stvari ne
funkcioniraju tako?"
Da bi se razumjelo kako je moje prihvaćanje tržišta i zadivljenost
Sjedinjenim Državama koherentno i podudarno mojim interesima,
mora se prvo na trenutak promotriti gdje sam i zašto bio prije. Poput
mnogih lidera država u razvoju, koje se upravo pojavljuju iz dugog
kolonijalnog iskustva, čvrsto sam vjerovao u korištenje državne moći
u cilju promicanja društvene pravde putem zakona. U tomu se nisam
nimalo promijenio. Do današnjeg dana neizmjerno sam ponosan na
jamajčansku mirnu društvenu revoluciju, sprovedenu od 1972. do
1980. godine kad sam bio premijer po prvi put. Radnici, žene i djeca
dobili su svoja prava. Vrata obrazovanja i pismenosti otvorena su
svima. Nasljeđe te revolucije danas je netaknuto i vjerujem da će
takvo ostati.
No, vjerovao sam, kao i mnogi drugi, da država ima centralnu ulogu
ne samo u promicanju ekonomskog razvoja nego i u preusmjeravanju
ekonomije s kolonijalnih modela ovisnosti. Izvozili smo našu
najskuplju robu, kao što su poljoprivredna dobra, po najnižim
cijenama, a plaćali smo vrlo visoku cijenu za tvorničku robu, kao
što su strojevi i automobili, iz Europe i Amerike. Kao i ostali lideri
zemalja u razvoju, bojao sam se da bi privatni sektor, čak i ako ga
čine naši vlastiti građani, jednostavno reproducirao taj model, što bi
nas zauvijek ostavilo ovisnima.
Ovaj niz okolnosti doveo nas je do slične političke perspektive diljem
takozvanog Trećeg svijeta. Mi smo svi željeli, putem snažne državne
intervencije, sagraditi ugodniju ekonomsku kulturu koja bi bila
odvojena od svjetske ekonomije, kojom su dominirale bivše
kolonijalne sile. Onda bismo se, mislili smo, mogli lakše uhvatiti u
koštac sa siromaštvom i nerazvijenošću. Činjenica je da smo svi
ozbiljno pogriješili u procjeni učinkovitosti državne efikasne
intervencije. Unatoč golemoj iskrenosti kojom smo pristupili zadatku,
naš nacionalistički i državni pristup nije uspio. I to iz nekoliko razloga.
Prvo, kad se država koristi kao glavni instrument proizvodnje, brzo
se iscrpljuje menadžerski talent koji se može mobilizirati u ime
patriotizma. Bilo je uistinu nevjerojatno kako se malo menadžera
moglo naći koji su bili motivirani isključivo ljubavlju prema domovini
i kako su, bez motiva profita, brzo sagorjele te plemenite duše. Tu
ideju nazivam "Guevarističkim mitom". Bez pravičnog uloga ili
profita, vrlo će malo ljudi davati sve od sebe šesnaest sati na dan.
To je elementarna stvarnost ljudske psihologije. Ljudi koji su radili
od osam do pet i iščekivali kraj radnog dana nisu mogli podići
Jamajku, ili bilo koju drugu zemlju u razvoju, iz siromaštva.
Drugo, onog trenutka kad se država počne petljati u privatni sektor,
pojavljuje se zastrašujuća reakcija. Jamajčanski model koji smo gurali
u sedamdesetima nije nikada razmišljao o brisanju privatnog sektora,
mada smo se jako upletali u kontrole razmjene, poljoprivredu i
ekonomsko upravljanje. Da bismo omogućili državnu prisutnost u
ekonomiji, preuzeli samo Nacionalnu komercijalnu banku. Idealistički
smo mislili da bi jedna intervencionistička država i jako tržište mogli
opstojati kao tandem, tako da svaki dopunjava onog drugog. Ali
brzo samo uvidjeli istinu. Čim se država približi, privatni sektor se
stisne, izgubi povjerenje i povuče novac.
Sada mi je jasno da jedno nesputano tržište, a ne nametanje političke
kontrole, može biti najefikasniji instrument mogućnosti za siromašne,
ali samo ako država kompenzira tržišnu tendenciju koncentriranja
moći. Ostavljen bez nadzora, bez provjeravanja i balansa, kapitalizam
će donijeti više bogatstva i moći onima koji su počeli na vrhu polja
isključivši kompetitivne pridošlice - što nikome nije novost. Uloga
koja je preostala državi, prema tome, trebala bi biti osiguravanje
pravednog nadmetanja i blokiranje monopola bez prijetnje tržišnoj
inicijativi. Ako država stimulira poduzetnički proces stvaranja bogatstva
kontrolirajući tržišnu tendenciju za isključivanjem konkurencije putem
monopolizacije, može postati instrument bogaćenja.
U tom smislu se divim Sjedinjenim Državama. Način na koji
Sjedinjene Države osiguravaju samostalnost kompetitivnog
mehanizma u privatnom sektoru model je za ostatak svijeta. Način
na koji se Wall Street održava rubno čistim putem kažnjavanja
unutarnjeg trgovanja je dojmljiv, kao što je i zakonodavstvo usmjereno
ka blokiranju pretjerane monopolističke prakse trustova i porezni
zakoni koji podupiru mali business i poduzetnike.
 Osobito tijekom osamdesetih kad nisam imao moć, postao sam
impresioniran američkim razumijevanjem logike tržišne ekonomije.
Američka demokratska priroda osjeća da će tržište stvoriti nove
oligarhijske strukture i nove koncentracije moći ako ne budemo
oprezni.

NPQ
Gdje se, onda, udaljujete od tako poznatih nesocijalista kao što su
Margaret Thatcher ili Mario Vargas Llosa? Kad se kandidirao za
predsjednika u Peruu, Vargas Llosa je isto tako promicao
privatizaciju javnog sektora i stvaranje mikrobusinessa kako bi dao
moć siromašnima. Rekao je: "Ne zagovaram, kao što bi to socijalisti
činili, indirektno vlasništvo putem države. Nama je potrebno direktno
vlasništvo. Osim toga, trebamo popularizirati i demokratizirati
vlasništvo. Privatizacija monstruoznog javnog sektora trebala bi biti
sprovedena tako da siromašni Peruanci stvarno mogu postati
dioničari i vlasnici."

Michael Manley
Nisam znao da se udaljujem od njih. Slutim da se događa jedan
veliki proces konvergencije u svijetu. Otkrio sam sa potpunim
zaprepaštenjem da sam stigao do mnogih gledišta vrlo, vrlo sličnih
onima koje ima Margaret Thatcher. No postoje neke značajne
razlike. Poput mene, Thatcher je pošla putem podupiranja malog
businessa. Poput Vargasa Llose i ona je htjela privatizirati na način
koji bi doveo tisuće pojedinaca u sustav dioničara. Ali Thatcher
nije mogla napraviti još jedan dodatan korak davanje moći radnicima.
Ukinula je sindikate. Moj model započinje s radnicima. Ja želim da
radnici postanu dioničari.
Radnički pokret treba izići iz svog tradicionalnog sustava
razmišljanja. Umjesto da budu vlasnikovi neprijatelji kojima sat bilježi
ulazak u tvornicu, oni bi trebali i sami željeti postati vlasnicima.
Želio bih doći do točke kad radnicima više neće trebati kontrolna
ura na ulasku u tvornicu. Umjesto toga, dolazit će na posao ne
samo zbog toga što dobijaju plaću, nego zato što će ih na kraju
 godine čekati dividenda. Moj san je da će jednog dana postojati
društvo u kojemu egalitarizam znači da je svaka pojedina osoba
dioničar u tržišnoj ekonomiji.
Čitav moj život bio je borba za spajanjem tržišta sa socijalnim ciljem
egalitarizma. Sada znam da se ne smije kompromitirati tržišni model
ako se želi postići socijalistički cilj; najbolje je tržištu dati slobodne
ruke, učinivši ga sredstvom mogućnosti za što više ljudi. Nazvao
bih ovo "tržišnim socijalizmom." Nema načina da se iskorijeni
siromaštvo ako se opire logici kapitalizma. Mislim da to misle i
Mario Vargas Llosa i Maggie Thatcher. Unatoč svojoj slabosti, cijeli
svijet teži ka demokraciji zbog toga što ne postoji bolji politički sustav.
Jednako tako vjerujem da, unatoč slabostima, cijeli svijet teži ka
tržišnom modelu. Adam Smith se jednostavno ne može poboljšati.

NPQ
Kao doživotni socijalist i sindikalist koji je sada usmjeren na tržište,
što mislite što stvara bogatstvo i što stvara siromaštvo?

Michael Manley
Bogatstvo stvara bilo koja vrsta ekonomskog modela koja stimulira
efikasnu proizvodnju u kojoj ljudi imaju mogućnosti i volje štedjeti.
Siromaštvo se stvara kad taj proces vodi koncentraciji moći koja
ograničavanjem onemogućuje pristup ušteđevini kojoj su svi
pridonijeli. Okončavanje siromaštva je u biti pitanje stvaranja pristupa
ušteđevini koja je proistekla iz proizvodne aktivnosti.

NPQ
Mnogo ste godina bili istaknuti glasnogovornik zemalja u razvoju
dok su one tražile "novi međunarodni ekonomski poredak". Sada
izgleda da imate daleko manje vjere u svjetski poredak bilo koje
vrste. Što je uzrokovalo promjenu vašeg mišljenja?

Michael Manley
Međunarodna podjela rada koja se razvila kao rezultat kolonijalizma
definirala je ekonomsku sudbinu većine takozvanog Trećeg svijeta.
Ukratko, proizvodili smo sirove materijale bez neke dodatne
vrijednosti i mijenjali ih za tvornička dobra kojima su bile dodane
vrijednosti. Stoga je cijela priča o nejednakosti bogatih i siromašnih
nacija bila u vezi s lokacijom dodane vrijednosti.
Kako se mogla ispraviti ta neravnoteža? Šezdesetih i sedamdesetih
sam prišao tom problemu sa, u biti, etičkog stajališta: bilo je
nepravedno što je tako velik dio svijeta bio osuđen na tako malo
dodane vrijednosti ukupne svjetske proizvodnje.
Zdravorazumski smo ja i ostali, zastupali tezu da je takva nejednakost
neefikasna i sa stajališta globalnog kapitalizma. Da su siromašni
imali više kupovne moći, mogli su kupovati više dobara od bogatih
nacija. Onda bi svi bili na dobitku: siromašni bi bili manje siromašni,
a bogate nacije imale bi veće tržište za svoje proizvode.
Prema tome, mnogi od nas su tada mislili da je potrebno u svjetsku
ekonomiju uvesti mjere političkog upravljanja koje bi izjednačile
tržišne uvjete i koje bi garantirale da će siromašne nacije imati pristup
tehnologiji. To je bilo poznato pod imenom "novi međunarodni
ekonomski poredak". Ujedinjeni narodi slijedili su dva desetljeća
tu ideju kao razvojnu strategiju. Willy Brandt predsjedavao je
zasjedanju poznate Sjeverno-Južne komisije, u kojoj su sjedile tako
istaknute osobe kao što je izdavač Washington Posta Kay Gra-
ham, koji se zalagao za tu vrstu globalnog upravljanja.
No, sve je bilo temeljeno na fantaziranju. Fantaziranje je, naime, da
bi netko iz međunarodne politike odgovorio na tvrdnju utemeljenu
na etici. Svakako je tu bilo mnogo razumnih i vjerojatno poprilično
izvedivih prijedloga. Ali nitko nije slušao. Lideri s bogatog Sjevera
rekli bi nam nasamo: "Želio bih vam pomoći, ali kako da odem
svom biračkom tijelu i kažem da ću se nagoditi s Trećim svijetom
kako bih u red doveo čitav planet?"
Ideja je bila nedonošče. Mrtvo od samog začeća. Etički pozivi nisu
bili uvjerljivi. A, nije ih se moglo nametnuti zbog američkih marinaca.
"Novi međunarodni ekonomski poredak" formalno je pokopan onda
kad se trebao roditi, na Konferenciji Sjevera i juga u Cancunu, u
Mexicu, 1981. godine. Ronald Reagan koji je tek bio izabran, ubio
ga je smješkajući se. Smješkao se Juliusu Nyereri. Smješkao se
Jose Lopes Portillu. Smješkao nam se svima i jednostavno rekao:
"Ne".
U dva dana je dvadeset godina međunarodne borbe otišlo u dim.
Sad možemo provesti čitav život lupajući se po glavi zbog toga što
se to dogodilo; u tom slučaju bi trebalo izići iz politike i otići predavati
na nekom marginalnom sveučilištu. A možemo se suočiti s
činjenicama. Kad sam vidio kako su se svi spakirali i napustili
Cancun, zbunjeni u svojoj nemoći, upozoreni i otpušteni sa osmijehom,
rekao sam sebi: "Na ovaj način to neće ići."
Prvi alternativa bila je razmotriti neku vrstu južno-južne suradnje.
Trebalo je olakšavati razvoj siromašnih nacija traženjem onih
ekonomija koje bi se mogle udružiti s drugim komplementarnim
ekonomijama. No to je, naravno, bilo vrlo teško napraviti. Toliko
teško da je svaki progres duž tog puta, od mene napravio jakog
regionalisai, jakog jugo-južnjaka.
Međutim, shvatio sam nešto od veće važnosti: vođena tehnologijom,
svjetska ekonomija se razvila, polako pomičući fokus proizvodnje
od proizvodnje unutar nacija-država i raširila ga diljem svijeta. Ford
se, na primjer, u biti više ne radi u Americi. Kad se automobil radi
u nekoliko različitih država, što znači govoriti o nacionalnoj ekonomiji?
Stoga sam se logički zapitao: ako etičko raspravljanje o ispravljanju
neravnoteže između nacija-država nije doseglo zenit moći nacije-
države kao ekonomski odlučnog čimbenika, kako može doseći zenit
u budućnost, kad nacije postanu slabije? Ako nisam mogao uvjeriti
Washington da učini nešto u smislu trgovine, kojemu bi odboru kojeg
kolektivnog entiteta, u kojemu dijelu svijeta sad uputio svoju molbu?
Očigledno, ta je ideja propala.
Što je budućnost? Možda je Reagan bio u pravu. Svatko od nas
mora pronaći svoju nišu u svjetskoj ekonomiji i popeti se uz pomoć
svog užeta. U raspršenoj svjetskoj ekonomiji sirota mala Jamajka
ima samo jedan izbor: naći uporište svojim dobrima negdje u
Europskoj zajednici ili na istočnoj obali Sjedinjenih Država i uložiti
velika sredstva u izobrazbu i obučavanje svojih ljudi da bi mogli
proizvoditi za ta tržišta. Možemo u našoj zemlji putem zajedničkih
pothvata naći zajednički cilj sa transnacionalnim kompanijama. To
će nas odvesti u svjetsku ekonomiju.
 Tako sam tijekom osamdesetih svoje ideje okrenuo na glavu. Planovi
koji imaju cilj izjednačiti Sjever i Jug nisu realni. Postoje samo države
koje igraju svoju malu ulogu u decentraliziranom stilu da bi se
priključile raspršenoj svjetskoj ekonomiji.

NPQ
Slažete li se, onda, s idejom jedne goleme slobodne trgovačke zone
od Anchoragea do Ognjene Zemlje?

Michael Manley
Ova vizija slobodne trgovačke zone je isto toliko točna koliko je i
neizbježna. Nema drugog načina. Mogu dobro razumjeti zaštitne
reflekse koji se ovih dana vide u Sjedinjenim Državama. Svi žele
zaštititi svoj mali bastion. No, svi su ti zaštitnički osjećaji potpuno
nevažni. Isprat će ih plima povijesti vođena tehnološkom promjenom.
Uvijek sam tvrdio u svojoj stranci da, ukoliko pokušamo svoju politiku
izgraditi odbijajući povijesti, ne činimo ništa drugo do što osiguravamo
svoje vlastito zastarijevanje. Želimo li znati kamo ide povijest,
zaboravimo na politiku i proučavajmo tehnologiju. Jednom kad
uskladimo svoju strategiju s povijesnim trendom, možemo u taktici
biti fleksibilni.
Možda ćemo nekoliko godina željeti zaštititi osjetljivu industriju kako
bismo je pripremili za suočavanje sa žestokim vjetrovima svjetskog
nadmetanja. Mislim da je to prihvatljivo. Kupujemo vrijeme kako
bismo se suočili s neminovnim. Ali onog trenutka kad osjetimo da
je zaštitnička politika prevladala zauvijek, garantiram jednu stvar:
za pet ili šest godina bit ćemo potpuno izvan scene. Svjetska
ekonomija ostavit će nas iza sebe.

NPQ
Fidelova Kuba drži kurs direktno suprotan kursu koji ste uzeli vi u
Jamajci, i kursu kojega sada prati većina Latinske Amerike. Ne
postaje li Fidel prestar da bi plivao suprotno struji, a da se ne utopi?
Michael Manley
Kuba je danas pod nevjerojatnim pritiskom, što će od nje neminovno
napraviti društvo pod opsadom. Ipak postoje neki znaci promjena.
Postoje nastojanja da se pomalo otvori politički proces zastupanja.
Kuba se agresivno dodvorava privatnom turističkom kapitalu, što
uključuje neke od naših najjačih hotelijera koji upravo tamo otvaraju
posao. No čujem da su stvari izuzetno teške otkako je prestala
sovjetska pomoć.

NPQ
Zašto ne predložite svojim američkim prijateljima da okončaju
trgovinski embargo protiv Kube? Zar to ne bi bio paradoksalni
ekvivalent rušenju Berlinskog zida na ovoj hemisferi? Nije li em-
bargo posljednje što podržava Fidelov propali sustav?

Michael Manley
Dugo sam se protivio trgovinskom embargu protiv Kube. Stvari su
mogle izgledati puno drugačije. Pretpostavljam da bi se Kuba
otvarala i evoluirala isto kao i ostatak ove regije da nije morala
učvrstiti svoj položaj u samoobrani tijekom godina. Odnosi između
Kube i SAD-a trebali bi se normalizirati. Sve što sad imamo je
izvor napetosti koji nije dobar ni za koga.
Ne dijelim mišljenje da će Fidel propasti ako se embargo još malo
održi. Oni koji misle da su Fidel i Honecker isti povijesni fenomen
jako su naivni. Postoje tri temeljne razlike između Kube i Istočne
Europe.
Prvo, diljem Europe nije bilo nijednog primjera komunizma koji se
uzdigao iz nacionalno utemeljenog, revolucionarnog procesa. Njega
je nametnula Crvena armija. Kubanski komunizam je posljedica
velikog razdoblja postkolonijalnih nacionalističkih eksplozija koje je
Fidel simbolizirao i još uvijek simbolizira. On je možda zadnji simbol.
Fidel je do današnjeg dana definitivni simbol kubanskog nacionalizma
i ponosa. Ako kubanski skakač u vis postavi svjetski rekord, on je
"Fidelov skakač u vis." Postoji ogromna identifikacija s Fidelom
koja nadilazi patnju.
 Drugo, za razliku od mnogih, ako ne svih europskih komunističkih
diktatora, Fidel je pružao osobni primjer. Nema račune u švicarskim
bankama. Nije sebi prigrabio bogatstvo. Uistinu, čak iako mislite
da je skrenuo s puta i da je potpuno u krivu, on je pravi simbol
nesebične službe.
Treće, kad na Kubi ima problema, Fidel se nikada ne krije iza zidova
i vojske kao što su to činili Honecker ili Ceausescu. Naprotiv, kad
ima problema, on odlazi ljudima. Hoda ulicama. Govori. Sluša, zbog
toga ga ijudi ne doživljavaju kao udaljenog tiranina. Barem je uvijek
prisutan, uvijek vidljiv.

NPQ
Modernizirali ste načine stizanja do svog cilja - davanja moći
siromašnima. No Fidel je ostao na svom putu. Nije li kubanski model
povijesno zastario?

Michael Manley
Mislim da je tako.

NPQ

Koja je onda ostavština kubanske revolucije?

Michael Manley
Kubanska revolucija još uvijek odjekuje u srcima ljudi Latinske
Amerika i Kariba zbog vrlo snažnog razloga. Radi se u osnovi o
tome kako narod stječe samopouzdanje. Radi se o stjecanju ljudskog
dostojanstva.
Stjecanje samopouzdanja nije nužno funkcija uspjeha. To je funkcija
vjerovanja u sebe, volje da se pokuša stajati na svojim nogama.
Vjerovati u to da ste sposobni na sve unatoč tome što ste tako mali
ili ma kako da je siromašno vaše podrijetlo.
Možete gledati na Fidelove poprilične mane, a još uvijek vidjeti
giganta. U toj je osobi simbolizirana volja naroda. Činjenica da volja
nije funkcionirala baš onako kao je bilo namjeravano poprilično je
nevažna. Važno je da je Fidel jedna epska figura koja je pokrenula
jedan epski proces. Čak i ako je kubanska revolucija poput grčke
tragedije, koja završava nesretno, sjećamo se epskih figura koje su
veće od života. Sjećamo se suđenja ili heroja koji su nas oslobodili
marginalne sudbine, premda dolazimo s malog otoka koji je bio mali
dio kolonijalnog carstva.
Fidelova ostavština, poput one Marcusa Graveyja ili Erica Williamsa,
nikad neće nestati. Štogod da se dogodi, to će nasljedstvo živjeti u
duhu. Te osobe iz našeg malog kraja zemlje na plavim morima
Kariba potaknule su nas da vjerujemo u naše epske mogućnosti.
To će potrajati duže od bilo čega.
 Kapitalizam istočno i zapadno:
Dijalog

AKIO MORITA I DAVID ROCKEFELLER

Ovo što slijedi prerađeni je razgovor između Davida Rockefellera,

bivšeg predsjedatelja Chase Manhattan Banke, i Akio Morita, su-
osnivatelja i predsjedatelja Sony korporacije. Razgovor se odvijao u
Rockefellerovom domu u New Yorku u kasnom listopadu 1992.
godine, a organizirao ga je Yomiuri Shimbun, japanski časopis s
kojim NPQ surađuje.

KULTURALNE RAZLIKE I JAPANSKA NOVA ULOGA

U SVIJETU

Akio Morita
Ujedinjenje Europe nakon 1992. prouzrokovalo je veliku zabrinutost
među mnogim japanskim poslovnim ljudima, koji se boje da Europa
gradi "utvrdu." No, moj stav je drugačiji. Moramo poštovati i diviti
se volji Europljana da žrtvuju neovisnost kako bi stvorili veću
ekonomsku regiju. Unatoč mnogim različitim kulturama, jezicima i
tradicijama i njihovim pogubnim sukobima tijekom godina, znaju da
svaka država mora žrtvovati ponešto od svojih vlastitih interesa za
dobro cjeline žele li zajedno živjeti u miru.
Takva bi odluka Japancima bila vrlo teška. Japanci su morem
potpuno izolirani od ostalih. Zato smo tijekom povijesti ostali praktički
homogeni i neovisni. Oplemenili smo svoju vlastitu kulturu, ali nikad
nismo morali živjeti uz druge i s drugim kulturama. Vrlo malo
Japanaca razumije koliko smo upravo kulturalno različiti od ostatka
svijeta. I zbog toga ih tako malo može shvatiti žrtvovanje naših
interesa u ime harmonije s drugima. Nema dvojbe da je upravo to
korijen mnogih naših problema danas, i da je zbog toga Japan optužen
da ne igra odgovornu ulogu u svijetu.
Korijeni zajednice i društva u Japanu i Americi su također vrlo različiti.
Američka kultura je pretežno kršćanska. Kad vidite da je netko u
teškoj situaciji, automatski osjećate da morate pomoći. Japanska
kultura nastaje iz konfucijske tradicije, filozofije koja se većinom bavi
samokontrolom i ponašanjem: treba biti skroman, ne prezahtjevan.
Konfucionizam se manje bavi sa odnosom prema drugim ljudima
nego s osobnom etikom. Rezultat je da su Japanci skloni biti velikodušni
prema svojoj vlastitoj vrsti i prijateljima, ali ne i prema strancima.
Suprotno tome, Amerikanci su velikodušni prema svakome.
Koncept "nacije" je isto vrlo različit. Japanski ljudi su rođeni Japanci.
Amerika je sačinjena od emigranata koji su došli na njene obale s
voljom da postanu Amerikanci. Iz nužnosti za stvaranjem reda u
velikom i otvorenom prostoru, samopouzdane zajednice stvorile su
svoja vlastita pravila i zaposlile su šerifa. Povijesno, Amerikanci
znaju da stvaraju pravila u svom vlastitom interesu. Kroz iskustvo
samoupravljanja znaju da pravila nisu stvorena samo u interesu
drugih, nego za njihovo vlastito dobro. Na japanski mentalitet nije
utjecalo takvo iskustvo. Već tisuću godina nama upravlja vlada koja
nam je nametala pravila i propise.
Ovdje moram komentirati i jednu drugu japansku kulturalnu razliku
koja je dovela do nesporazuma kada se pojavila knjiga Japan koji
zna reći ne, a u kojoj sam ja naveden kao koautor. Često sudjelujem
u međunarodnim sastancima i dolazim do zaključka da su Japanci
vrlo tihi i da se oklijevaju svađati. Prema japanskoj tradiciji, svađati
se sa prijateljem je porok, jer konfucijsko vjerovanje diktira da se
moramo slagati ukoliko si moj prijatelj. Konferencija znači nešto
drugo Japancima nego Amerikancima. Osobito za stariju generaciju
Japanaca odlazak na konferenciju znači slušanje govora i bilježenje.
Nema debati.
Jednom sam se na američko-japanskoj poslovnoj konferenciji
prepirao s jednima američkim prijateljem; kasnije me opomenuo
jedan stariji japanski kolega, koji je rekao: "Tvoj prijatelj je došao
izdaleka, trebao bi se prema njemu odnositi pristojno". Taj se japanski
stav mora promijeniti. Moramo biti iskreni prema našim prijateljima
kako bi nas razumjeli.
 To je bio temelj mojih zapažanja u knjizi Japan koji zna reći ne.
Međutim, knjiga je očito ostavila dojam da će Japanci uvijek reći
ne. To nije istina. Moja namjera je bila jednostavno reći da
Japancima ne treba smetati neslaganje s Amerikancima i ostalima.
Što Japanci postaju internacionaliziraniji i spremniji raspravljati i
reći "ne", to ćemo moći igrati važniju ulogu u svijetu.

David Rockefeller
Mislim da je vaš koautor, gospodin Shintaro Ishihara rekao neka
stvari koje su otišle dalje, a to je možda uzrokovalo toliko zabrinutosti.
Svi se slažu da bi se Japanci trebali osjećati slobodnima reći "ne"
kad osjete razliku u mišljenju - pod uvjetom da se u promijenjenom
svijetu Japan također slaže igrati važniju ulogu.
Također ste potakli pitanje odgovorne uloge Japana u svijetu. Kako
Japan ekonomski jača - u nekim ste područjima ustvari jači od
Amerike, iako je broj vašeg stanovništva upola manji nego
američkog, vaš godišnji prihod rapidno raste - tako trebate razmotriti
svoju poziciju i priznati da sa svjetskom snagom i silom dolazi i
odgovornost. Sjedinjene Države moraju biti spremne prihvatiti, u
najmanju ruku, poziciju jednakosti sa Japanom na ekonomskom
frontu.
Osobito je značajno da se Japan pomiri sa svojom ulogom danas,
kad je sovjetska prijetnja nestala s međunarodne scene. Ovo je
povijesni trenutak za tranziciju. Ne može se više prihvatiti zdravo
za gotovo da zbog toga što je Amerika premoćna sila, ona mora
preuzeti svu svjetsku odgovornost, dok je Japan tek prati. Kad bi se
netko od njih povukao i dopustio onom drugom da igra previše važnu
ulogu, izazvalo bi znatnu zabrinutost u azijsko-pacifičkom području.
To je posebice istina ukoliko se Amerika vojno povuče i prepusti
Japanu jako dominantnu ulogu u sigurnosnoj situaciji.

Akio Morita
Slažem se da bi Japan sada, kao vodeća ekonomska sila u svijetu,
trebao biti istrajati u postajanju svjetskog građanina. No, Japan je
ekonomski iskočio velikom brzinom i vrlo je teško primijeniti istu
 brzinu na promjenu našeg društvenog sustava. Treba nam snažno
vodstvo, kao što kažete.
Ali vodstvo ima mnoge aspekte: to ne znači samo da moramo imati
pravo reći "ne"; to isto tako znači da kad kažemo "da" moramo biti
spremni žrtvovati svoje vlastite interese za veće dobro međunarodnog
poretka. Sjedinjene Države i Japan moraju naučiti kako dijeliti
suverenost, upravo kao što Europljani to rade putem procesa
integracije. U japanskom jeziku imamo izreku: Daido shoi, što znači
"male razlike su sublimirane u veći cilj". Vodstvo za Japan znači
upravo to.

SJEĆANJE NA PEARL HARBOR

Akio Morita
Vijesti o Pearl Harboru čuo sam na radiju kojega sam namjestio da
se ugasi u 6 ujutro. To je bio velik šok. Moj prvi osjećaj je bio sad
smo dosegli trenutak rata. Sve se kretalo u tom smjeru, premda su
mnogi u Japanu bili protiv toga.
Kad je već jednom izbio rat, kao japanski građani smo, naravno,
osjećali da moramo učiniti sve što je moguće kako bismo pobijedili.
U to vrijeme teško nam je bilo reći da li taj rat vodi vojska ili ne. Sve
što smo znali bilo je da moramo obraniti Japan, da se moramo boriti.
Mada mnogi nisu voljeli vojsku, općenito su prihvatili svoju sudbinu.
Možda se tu radi o japanskom karakteru.
Tada sam bio student fizike na sveučilištu u Osaki, a moj profesor je
pomagao japanskoj mornarici da razvije naprednu oružanu tehnologiju,
pa sam mu dobrovoljno pomagao. Moj posao bio je pomaganje pri
razvijanju navođene rakete. Bavili smo se i atomskom fizikom. U to
vrijeme napisao sam članak koje je govorio da bi se atomska energija
teoretski mogla koristiti kao bomba, ali da bi sposobnost akumuliranja
dovoljno urana - na tadašnjem stupnju znanstvene tehnologije -
potrajala dvadeset godina. Također sam rekao da se atomska sila ne
bi mogla koristiti tijekom tadašnjeg rata.
Ponekad, kad bi B-29 bio oboren, njegovi dijelovi donijeli bi se u
laboratorij na analizu. Gledajući te strojeve, shvatio sam s kakvim
 smo se tehnološkim jazom suočili. Kad sam bio u mornarici, u odjelu
koji je radio na avionskoj fotografiji, koristio sam Fairchildovu kameru.
Gotovo sve japanske kamere bile su kopije Fairchildovih. Znao sam
da smo, upravo kao s kamerama, sve učili od Sjedinjenih Država.
Stoga, iako je Japan imao pobjeda u prvim mjesecima rata, kao na
Hawaijima, znali smo da je američko tehnološko vodstvo vrlo opasno.
Bio je to šok kad su američke bombe pale na Hiroshimu i Nagasaki.
Moje poznavanje znanosti govorilo je da su Sjedinjene Države
odskočile dvadeset godina u budućnost. Nakon bombardiranja sam
čvrsto vjerovao da nemamo šanse. Kad je rat završio, moji su
osjećaji bili komplicirani. Svi smo željeli pobijediti, ali kako smo bili
u takvom tehnološkom zaostatku, nismo imali šanse. Unatoč osjećaju
jada, ipak sam osjećao olakšanje što više neće biti bombi i štete.

David Rockefeller
Tada sam osjećao, a osjećam i sada da, je bacanje te bombe, premda
je izazvala smrt mnogih nevinih ljudi, značilo da će se rat znatno
skratiti i da će se tako izbjeći ubijanje mnogih drugih. Što vi mislite
o tome? Da li je to prouzrokovalo anitiamerikanizam?

Akio Morita
Tada je vojska kontrolirala vijesti, pa smo znali da su atomske bombe
bačene, ali nismo znali koliko je štete zadano i koliko je ljudi ubijeno.
Isto tako, morate se sjetiti da se ljudi u Japanu u biti nisu nikada
suočili s Amerikancima kao neprijateljima. Naravno da je bilo
bombardiranja sa neba, ali to je bilo poput zemljotresne štete koju je
prouzrokovala sudbina. Kako nismo vidjeli neprijatelja licem u lice,
mi Japanci nismo baš razvili anitiameričke osjećaje.

AMERIČKA OKUPACIJA I POSLIJERATNA OBNOVA

David Rockefeller
Nakon rata savezničko vodstvo shvatilo je da je u našem interesu
vidjeti i Njemačku i Japan kako se oporavljaju kao demokratski
partneri koji će se biti sposobni sami ekonomski održati. Te je korake
 trebalo poduzeti kako bi se spriječilo njihovo ponovno naoružavanje
i izbijanje još jednog rata. Povijest je pokazala da je ta politika bila
mudra.

Akio Morita
Prije dolaska američkih okupatorskih sila upozorili su nas da će se
oni prema nama odnositi brutalno. No stvarnost je bila jako različita.
Amerikanci su bili plemeniti i prijateljski raspoloženi. Male stvari -
poklanjanje čokolada, guma za žvakanje, cigareta - bile su vrlo
značajne u tim danima kada je naša situacija bila jako, jako teška.
U tim oštrim poratnim danima svi su se Japanci ozbiljno brinuli
samo za puko preživljavanje. Vojnici su se vraćali s fronta
povećavajući broj stanovništva. Nedostajalo nam je hrane i energije.
Nismo imali struje ni grijanja.
Kad sam posjetio Europu 1953. godine još uvijek sam mogao vidjeti
krhotine kamena i opeke na cestama. Ali u Tokyju i u drugim
gradovima nije bilo ni krhotine. Kako su naše kuće bile napravljene
od papira i drva, sve je izgorjelo do temelja. Nije ostalo ništa. Ljudi
su živjeli bez skloništa. Nije bilo drugog izbora nego stvorit konsenzus
kako bi se ponovo izgradila naša nacija. Nije bilo drugog načina
opstanka. Američka pomoć u takvim uvjetima bila je veliko
olakšanje. Oni su nas opskrbili hranom i energijom. Zbog toga smo
postali proamerički. Bez američke pomoći ne bismo preživjeli.
Naravno, dnevni red je bio širi u stožeru generala MacArthura.
Njegova namjera bila je potpuno promijeniti japanski sustav. Zapravo,
mnoge stvari za koje je rečeno da su japanski tradicionalni način -
poput doživotnog radnog vijeka i administrativnog vodstva - bile su
ustvari rezultat američke politike. MacArthur je rekao Japanu da
totalitarni sustav nije dobar i da bismo trebali usvojiti demokraciju i
pustiti slobodu izraza. Zbog toga su komunisti i ljevičarski sindikalisti
oslobođeni iz zatvora da bi participirali u političkom procesu.
Posljedica je bila potpuna promjena radnih zakona i običaja
zapošljavanja. Uprava praktički nije imala nikakvo pravo nekoga
otpustiti. To je bio korijen sustava doživotnog zaposlenja u Japanu:
kad ste jednom nekoga zaposlili, niste mu mogli dati otkaz. Danas
japanska kompanija nije samo poslovna organizacija, nego i
 organizacija socijalnog rada zato što se moramo doživotno brinuti o
svojim uposlenicima. Sada svatko u Japanu prihvaća ovaj "obiteljski
osjećaj" da svi moramo živjeti zajedno i dijeliti nagrade i muke.
Stoga nije istina, kao što mnogi smatraju, da taj sustav proizlazi iz
japanske tradicije. Prije rata je svatko mogao dobiti otkaz.
Stožer generala MacArthura (GHQ)1 je bio odgovoran za još jednu
važnu politiku. Tradicionalno, demokracija je značila slobodu, a
sloboda je značila da je svatko mogao raditi bilo što, ne misleći na
druge - formulacija koja je značila nevolju za nas nakon rata zbog
toga što je sloboda uzimana do ekstremnih mjera. Zbog toga je
GHQ dao mnogo smjernica, predlažući mnoge stvari japanskoj vladi
- premda usmeno, a ne pismeno. GHQ bi rekao japanskoj vladi:
"Vi bi trebali biti inicijator. Međutim, mi mislimo da biste trebali
napraviti ovo..." To je porijeklo slavnog japanskog administrativnog
upravljanja iz MITI (Ministry of International Trade and Indus-
try)2. I stoga mislim da je ironično kad američka vlada danas optužuje
japansku vladu za previše "administrativnog vodstva" u našoj politici.

David Rockefeller
Moj prvi put u Japan bio je 1962., kada sam bio predsjedatelj Chase
Manhattan banke. Dotada se Japan razvijao izuzetno brzim korakom,
s impresivnom efikasnošću, disciplinom i organizacijom. Već je tada
bilo jasno da je naš stav prema Japancima kao divnim oponašateljima
koji nisu znali stvoriti ništa vlastito, običan mit.

Akio Morita
Godine 1955. Sony je plasirao svoj prvi radio tranzistor, a 1961.
smo bili prva japanska kompanija koja je izdala dionice na Wall
Streetu. Tadašnji japanski premijer gospodin Hayato Ikeda bio je
jako zainteresiran za privlačenje američkog kapitala u Japan, tako
da je poticao naše napore za prikupljanjem fondova od američkih
investitora kako bi se raširila japanska industrija.

1
G H Q = M a c A r t h u r ' s General Headquarters
2
M i n i s t a r s t v o m e đ u n a r o d n e t r g o v i n e i industrije
David Rockefeller
Japanski uzlet, kojemu je Sony bio simbol, bio je ustvari glavni faktor
Chaseova interesa - i interesa ostalih američkih financijskih institucija
- u to vrijeme u Aziji. Na mnoge načine je 1962. bila godina uzleta
"japanskog čuda."

TKO JE KRIV ZA TRGOVINSKU NERAVNOTEŽU?

Akio Morita
Kao trgovinski lider, procjenjujem da su trenutni američko-japanski
odnosi započeli trgovinskim sukobom. Da bi se razvila dublja
suradnja, nadam se diskusiji koja uključuje industrije s obje strane.
Japanska industrija je učenik "Američke škole proizvodnje". Naučili
smo naše temeljne koncepte - kontrolu kvalitete, proizvodnu
tehnologiju, tehniku računovodstva, i sve moderne industrijske
metode upravljanja - od Sjedinjenih Država.
No, nakon diplome, ne bismo bili tako dobri učenici da nismo nastavili
produbljivati ono što smo naučili u školi. A Japanci su bili dobri učenici
- koristili smo znanje koje smo stekli, nadograđivali našu kreativnost
i stvarali nove industrije. Na primjer, nabavili smo tranzistor od vas i,
koristeći tu ideju, stvorili radio tranzistor. Ali tek što smo 1959. počeli
izvoziti - a naša proizvodnja je bila mala - Američko elektronsko
industrijsko udruženje reklo je da bi uvoz japanskih tranzistora mogao
biti problem za buduću obranu Sjedinjenih Država. Zbog toga što
smo se trudili poboljšati jadni izgled proizvoda s etiketom "Made in
Japan", pobrinuli smo se da naši izvozni proizvodi budu najbolje
kakvoće. Postupno se promijenio izgled "Made in Japan", pa smo
povećali naš izvoz. Tako je započeo trgovinski sukob.
Američka strana uvijek tvrdi da postoji trgovinska neravnoteža. No,
što su njeni stvarni uzroci? Nekoć smo bili veliki izvoznik televizora.
To je postao velik problem kada su američki trgovinski predstavnici
izglasali zabranu, koja je bila na snazi tri godine. Tijekom te tri godine
mnoge su kompanije preselile svoju proizvodnju u Ameriku. Rezultat
je da se naš izvoz potrošačke kontrole osjetno smanjio. Čak i
automobila; japanske kompanija grade tvornice u Americi i smanjuju
svoj izvoz. U slučaju poluvodiča, japanska industrija poslala je veliki
nabavni tim u Ameriku nekoliko puta tražeći uvoz poluvodiča u Ja-
pan. Do 1992. godine 20 posto naših poluvodiča dolazilo je iz Amerike,
kao što je tražila američka vlada. Pa opet, u globalu, naš izvoz nastavlja
rasti. Ipak, naša neravnoteža raste. Zašto je tako?
Prvo moramo se zapitati je li nužno usmjeravati pažnju samo na
neravnotežu u trgovini opipljivim proizvodima - kao što su automobili
ili potrošački proizvodi - što su jedine stvari koje se pojavljuju u
brojkama. Ostala područja - turizam, investiranje, financiranje iz
Japana - nikada se ne pojavljuju.
Drugo, ukoliko promatramo trgovinu opipljivim dobrima, moramo
proučavati promjenjivu strukturu te trgovine. Iako izvozimo manje
televizora i automobila, postali smo veliki opskrbljivač američke
industrije dijelovima, kao što su tehnološke komponente i dijelovi
Boeing aviona. Ne samo da američke visokotehnološke industrije
kupuju mnoge dijelove od Japanaca, one zahtijevaju da razvijemo
nova sredstva, koja su pritom skuplja. Japanska i američka industrija
su toliko međusobno povezane da nema više puno smisla govoriti
samo o neravnoteži i ignorirati trendove i opću strukturu industrije.
Stoga, umjesto da stalno govorimo o neravnoteži, trebali bismo pažljivo
razmišljati o budućim koracima uzajamne suradnje u industriji. S
Amerikom, međutim, imamo problema u vezi s propisima protiv
trustova čim počnemo razgovarati o budućim trendovima u tehnologiji.
U Europi su antitrustovski problemi puno manji. Vrhovni menadžment
europskih i japanskih potrošačkih industrija imaju već neko vrijeme
godišnje sastanke kako bi raspravili buduće tehnološke trendove.
Ako razvijemo konsenzus o tome kojim bismo putem trebali krenuti,
onda svaka kompanija može investirati novac i usredotočiti trud na
razvijanje novih proizvoda. Ukoliko za deset godina oni budu
napredovali, mi se nećemo buniti; ukoliko mi budemo napredovali,
oni se ne bi trebali buniti. Dobar početak restrukturiranja trgovačkih
problema bilo bi preispitivanje antitrustovskih zakona, ne samo iz
odvjetničke perspektive, nego i one industrijalaca.
David Rockefeller
U posljednje četiri godine, koliko sam shvatio, američki uvoz iz
Japana peterostruko se povećao dok se izvoz povećao samo 10
posto. Slažem se s vama da je najznačajnija cifra novčana razmjena,
a ne samo trgovina opipljivim dobrima. Značajnije je da li je veći
priljev ili istek dolara nego da li je trgovina u ravnoteži.
Isto se tako slažem da naše antitrustovske zakone koji se odnose
na multinacionalne korporacije treba preispitati. Još uvijek
primjenjujemo iste zakone koji su postojali u ono vrijeme kad je
kompanija bila isključivo američka, ili isključivo japanska ili njemačka:
sada su mnogo kompanije uistinu međunarodne. Pa ipak, najveća
zabrinutost u našoj zemlji odnosi se na takozvanu "razinu igrališta".
Još uvijek je istina da je američko tržište otvorenije Japanu nego
što je vaše tržište nama, osobito u bankarstvu i financijama. Stoga
naš odnos nije uravnotežen.
Naravno, shvaćam da sve vrste unutarnjih političkih čimbenika ulaze
u ovo pitanje tržišnog pristupa. Zaštićena tržišta postoje i u nekim
američkim sektorima, osobito u poljoprivredi. Na primjer, štitimo
svoju industriju šećerne repe do stupnja koji se ne može opravdati
ničim drugim nego jakim lobiranjem država koje proizvode šećer.
U Japanu je zaštićena riža. Ali kad bi naši potrošači jeftinije kupovali
rižu, a vaši šećer, bilo bi im bolje, zar ne?

Akio Morita
Čestitost je ključ slobodne trgovine. Otkako sam započeo poslovati
u Americi, prema Sonyju se uvijek postupalo pošteno. Ne bih rekao
da je Japan nepošten, ali postoje mnoga područja u kojima možemo
dugoročno unaprijediti naš ekonomski sustav. Jedno takvo područje
je otvaranje tržišta. Drugo područje je deregulacija. Gai-atsu, ili
strani pritisak prisilit će nas da se promijenimo. Zbog toga mogu
razumjeti zašto je Amerika prisilila Japan da se promijeni. Nasuprot
tome, Sjedinjene Države su vrlo fleksibilne. Ako se pojavi nova
ideja, svi će je iskušati. Ta otvorena priroda vodi Amerikance do
razmišljanja da će ako je njihova ideja dobra i oni u nju imaju
povjerenja, svi će drugi također misliti da je dobra.
 No, jako je teško Japancima ili ostalima pratiti američki ritam
promjene ideja. Međutim, budući da smo tako ovisni jedni o drugima,
nužno je pronaći točku kompromisa u našim različitim percepcijama
budućnosti. Kako bi to napravili, trebamo jako vodstvo i da bismo
uvjerili američke dužnosnike u naš stav i da bismo uvjerili japanske
dužnosnike i opću javnost da se promijene. Japanci nisu budale.
Mnogi već znaju što moramo učiniti. No, da bismo shvatili i primijenili
uvjerenje u promjenu, moramo se provući kroz mnoge domaće
političke blokade.
Sadašnji trenutak politički je vrlo različit nego što je bio posljednje
četiri poslijeratne dekade kada je Liberalna demokratska partija
(LDP) držala većinu. U to vrijeme američki poslovni ljudi nisu se
morali brinuti za politiku. Za razliku od Amerike u kojoj Kongres
predlaže zakon, japanski ministri - stvarno fantastični trust mozgova,
koji dugoročno gleda - predlažu zakon. A u prošlosti je LDP većina
obično usvajala zakonske prijedloge.
Sada se, međutim, suočavamo s prvom pravom političkom krizom
od 2. svjetskog rata. Sada se zakoni ne usvajaju tako lako - bilo da
se radi o otvaranju tržišta riže ili o slanju samoobrambenih snaga u
inozemstvo kao dio multilateralnih snaga za održavanje mira. Za
Japan se često govori "Japan, Inc." No, on nema stvarne jake
izvršne urede. Svako ministarstvo, poput odjela u kompaniji, ima
jaku vlast. Ali u poslu, vrhunski menadžment, uzimajući u obzir
budućnosti cijele kompanije, ima moć zbacivanja upravitelja odjela.
A to nije tako u Japanu.

KENBEI I NAPADANJE JAPANA

David Rockefeller
U SAD-u je ovih dana puno govora o napadanju Japana. Nema
dvojbe da toga ima i da je nešto od toga neopravdano. Ali mislim da
intenzitet tih napada ne raste. Ako se s njim i išta događa, opada.
Kad je Mitsubishi korporacija kupila 80 posto udjela Rockefeller
grupe, ljudi su bili vrlo zabrinuti da Japan kupuje Ameriku. Ipak,
 mislim da su postojali vrlo zakonodavni i valjani razlozi za transakciju.
Suprotno mišljenju mnogih, naša je obitelj - a ne Mitsubishi -
pokrenula kupovinu.
Mišljenje da je to na neki način bila prodaja pohlepnoj grupi Japanaca
koji su pokušali proždrijeti američku imovinu, jednostavno nije točno.
A onda, dogodila se kupovina jednog hollywoodskog studija - Co-
lumbia picturesa...

Akio Morita
Što se tiče Sonyjeve kupovine Columbia Picturesa, bio sam šokiran
nekim američkim novinskim napisima koji su optužili Sony da kupuje
američku dušu. Bilo je to tako senzacionalistički.
Kad je RCA - za mene sami simbol američke tehnologije i industrije
- bio prodan francuskoj elektronskoj kompaniji Thomson, američki
novinari nisu ništa rekli. Kako je RCA bila vodeća tvrtka američke
elektronske industrije, njegova prodaja Francuzima trebala je biti
prilika novinarima da upozore američku javnost. Najveća kriza
američke industrije danas je gubitak njezina vodstva upravo u onim
područjima u kojima je RCA briljirao.
Pan Am, američki stjegonoša diljem svijeta, sada je isto otišao.
Amerika gubi vrlo važnu snagu. To je stvarna novost. Naposljetku,
mi nismo uklonili Columbia Pictures s američkog tla. Ustvari, mi
unapređujemo njihov menadžment. Zato što je američka filmska
industrija jak izvoznik, ona je velik izvor prihoda za Ameriku. U
ovom slučaju mi pomažemo, a ne onemogućujemo američku snagu.

David Rockefeller
Sigurno je da su Amerikanci bili iziritirani japanskim relativno sporim
odgovorom u traženju pomoći pri operaciji Pustinjska oluja. Na kraju
je, međutim, Japan nadoknadio 13 milijardi dolara - četvrtinu
ukupnog troška rata. Ovo mi je izgledalo kao vrlo plemenito djelo.
Međutim, sadržina konačnog proizvoda bila je pokvarena činjenicom
da je Japanu trebalo toliko vremena da odgovori. Ali to je često
slučaj sa Japanom. Zbog ne znam iz kakvih razloga, političkih ili
 drugih, Japanu obično treba poprilično vremena da dođe do
zaključka, izgleda da se oklijeva odlučiti za bilo kakvu odgovornost.
Na kraju, međutim, uvijek pomaže.

Akio Morita
Ekvivalent napada na Japan u Japanu se naziva kenbei, što znači
odbojnost prema Americi. Kažu da je u porastu, ali mislim da to
nije značajna pojava.
No, da se vratimo kritici upućenoj Sonyju i meni zbog kupovine
Columbia Picturesa. Možda sam time dotaknuo osjetljiv živac.
Američka reakcija prisilila me da se prisjetim da su Japanci u
Americi, kad je počeo rat - čak američki građani - bili silom
zatočeni. Morao sam misliti da Amerikanci Japance još uvijek
smatraju strancima i tuđinima, unatoč visokom stupnju naših
investicija u Sjedinjene Države i unatoč našoj ekonomskoj
međuovisnosti.
Jedino što mi Japanci možemo napraviti je biti dobri građani Amerike.
Budu li američki političari napadali Japance, mogli bi izgubiti glasove.
To je način na koji se može promijeniti stav američkih političara.

David Rockefeller
U konačnici sam optimističan glede američko-japanskih odnosa.
Puno je dobe volje na obje strane. Dok su problemi koje imamo
ozbiljni, a mi ne bismo trebali počiniti grešku umanjujući ih, oni se
mogu riješiti zato što imamo dovoljno zajedničkih interesa da bismo
učinili potreban napor.

Akio Morita
Naravno da ćemo imati ozbiljne probleme s vremena na vrijeme.
Mi smo i velike i složene države sa širokim sustavom odnosa. Sukobit
ćemo se u mnogim stvarima. No, mislim da bismo na to trebali
gledati kao na neminovne trzavice u dobrim odnosima.
 Izmorena nacija-država
NELSON MANDELA

Kao predsjednik Južne Afrike, Nelson Mandela sada mora gledati

dalje od borbe protiv apartheida, u svijet podijeljen na ekonomsko
svjetlo i tamu koji je, osobito u Africi, obilježen razjedinjenim
državama.
U ovom eseju, koji se pojavio u NPQ-u u ljeto 1994. godine,
predsjednik Mandela izlaže svoj pogled na svijet.

JOHANNESBURG

Mi smo, da upotrijebim jednu poznatu rečenicu iz povijesti, prisutni

pri stvaranju. Zbog toga imamo potrebu razvijati osjećaj reda u svijetu.
Da bismo to mogli, treba uspostaviti izravnu vazu između odgovornih
članova zajednice nacija i globalne stabilnosti i progresa. I obratno
ako država želi uživati prava zajednice, mora se ponašati odgovorno.
Filozofi poučavaju da građanska prava proizlaze iz zajedničkih
vrijednosti zajedničkog cilja. Pripremajući se za novo stoljeće, svaka
bi se država trebala izgraditi na sustavu zajedničkih dobara koja će
stremiti tome da je usidre u granicama novog svjetskog poretka.
Test južnoafričke vanjske politike u tom kontekstu je kvaliteta
njene unutarnje politike. Moja vlada želi da Južna Afrika bude simbol
svijeta u kojemu različiti ljudi mogu živjeti u mira. Kvaliteta vlade će
se ogledati i u našoj vanjskoj politici. Južna Afrika bit će među onim
državama čiji su ciljevi promovirati i njegovati demokratske sustave
vlasti. To je osobito važno u Africi; naši napori bit će usmjereni na
osiguravanje duha tolerancije i duha zdravog upravljanja diljem
kontinenta.
Ne može jedan sustav postojati za Afriku, a dragi za svijet. Ako
se ikakva lekcija može izvući iz afričke postkolonijalne povijesti, to je
da je odgovorna vlada dobra vlada.
 Ovo ne treba interpretirati kao afrički pesimizam. Južna Afrika
ne može izbjeći svoju kontinentalnu sudbinu, niti ona to želi. Ako
svoju energiju ne posvetimo Africi, mogli bismo pasti kao žrtve sila
koje su gotovo upropastile njene najudaljenije zakutke.
Desetljećima su južnoafrički međunarodni odnosi, kao i njena
unutarnja politika, bili simbolizirani mukom apartheida. Mada je hladni
rat uvučen u nacionalni kontekst, međunarodna zajednica je postupno
shvatila da najvažniji problem s kojim se država suočava nije istočno-
zapadni sukob, nego borba za ljudsko dostojanstvo i rasnu jednakost.
Narodi svijeta pridonijeli su okončanju apartheida bojkotiranjem i
izoliranjem južnoafričkog režima. Ljudi Južne Afrike sami su se digli
na ustanak, a politički pokret bojevao je bitku za oslobođenjem. Kako
su se osamdesete završavale, bijela Južna Afrika bila je najizoliranija
i najopsjednutija država na svijetu.
No, narod Južne Afrike nije nikad bio isključen iz međunarodne
zajednice. Doprinos države zajedničkim dobrima novog svijeta proizići
će iz tog jedinstvenog iskustva izolacije i prihvaćanja. Južnoafrička
globalna sudbina povezana je s održavanjem budnosti u vezi onih
istih pouka koje su ujedinile svijet u borbi protiv apartheida i koje su
uočile razliku između principa i predrasuda i odvojile etiku od
sebičnosti, domišljatost od nesposobnosti.
Svjetska zajednica je u potrazi za stabilnošću usred nesigurnosti;
naše vlastito iskustvo sugerira nam da ne napuštamo predanost
ljudskim pravima u međunarodnim odnosima. Globalna promjena je,
ako ništa drugo, povećala javnost tog problema. Nedavne povijesne
tragedije, od Sarajeva do Ruande, čije slike su pokretačka snaga
utjecajnih elektronskih medija, podupiru važnost poštovanja ljudskih
prava u osiguravanju naše zajedničke budućnosti.
Vlade bi trebale paziti na visoke ideale ljudskih prava i biti svjesne
demokracije koja ih prati. Zanemarivanje ljudskih prava je siguran
recept za unutarnju i međunarodnu katastrofu. Snažni separatistički
pokreti diljem svijeta odnjegovani su zanemarivanjem. Erozija
nacionalne neovisnosti koju proizvode globalne sile, od trgovine do
komunikacija, paradoksalno je popraćena rastom sredstava kojima
se osigurava separacija: pravo na razliku je, tragično, postalo borbom
za razliku.
 Nasilni raspadi država ukazuju na užase s kojima se suočavaju
države u Africi i drugdje gdje nisu spremni prihvatiti činjenicu da je
različitost jednostavno ljudsko stanje. Te propale države past će
plijenom većeg bratoubilačkog razdora koji će potkopati, ako ne i
uništiti, potencijal svog naroda. One će sve više zaostajati za
tehnološkim napretkom, koji će se događati drugdje.
Mnogi vjeruju da takva sudbina čeka moju vlastitu zemlju. Potpuno
su u krivu. Malo je naroda na zemlji iskusilo takvu netoleranciju kao
Južnoafrikanci. To je očeličilo našu budnost prema demokraciji i
toleranciji.
Čak i u najcrnjim danima apartheida i najtragičnijim danima naše
turbulentne tranzicije Južnoafrikanci svih boja i uvjerenja su, uz veliku
osobnu hrabrost, pokazali poštovanje prema razlikama. Centralni cilj
južnoafričke vanjske politike, kao i njene unutarnje politike, bit će
promovirati institucije i snage koje će demokratskim putem težiti svijet
učiniti sigurnim za različitost. To je naša vizija 21. stoljeća.
Suočavanje s 21. stoljećem, međutim, donosi sa sobom mnoge
nove izazove. Od 16. stoljeća nacija-država bila je vodič kroz
međunarodnu politiku. No, ovih posljednjih pet godina pokazalo je
kako se neadekvatno države bave globalnom tranzicijom. Suočene
sa velikim događajima, države se pokazuju preslabe, previše
nespretne da bi se bavile sa različitim pitanjima - od trgovinskih
ratova do javnog zdravstva - koje sada dodiruju živote običnih ljudi.
Suverenost, nekoć jedan od središnjih principa organizacije našeg
svijeta, ozbiljno je uzdrman.
Da bismo našli način na koji se Južna Afrika može uklopiti u taj
novi svijet, važno je shvatiti što se upravo dogodilo. Počevši sa
šezdesetima, ekonomska moć umakla je individualnim državama ka
poduzetničkom sklopu koji nije poznavao nacionalne granice.
Uspješnost više nije bila vezana za domaću izvedbu individualnih
država; sudbina nacionalne ekonomije često se određivala drugdje.
Taj trend ka međusobnoj ovisnosti bio je ubrzan utjecajem
komunikacija. Revolucija povezana s čudom mikročipa omogućila je
tehnološki proboj, koji je opet omogućio korporacijama da posluju sa
sve udaljenijim inozemstvom. Industrijska proizvodnja, iskorištavajući
kompetitivne omjere plaća, raspršila se po cijelom svijetu.
Prepoznatljive marke postajale su sve globalnije i sve manje
nacionalne; usluge su preusmjerile prirodu ekonomije, odvlačeći je
od nacionalne prema globalnoj areni.
Dok su financijska tržišta našla obnovljenu energiju izvan nacije-
države, tradicionalni oblici tržišne aktivnosti bili su ponovo raspireni
diljem svijeta. Poslujući neprekidno, međunarodno tržište kapitala
zamijenilo je britansko kraljevstvo: ono je bilo imperij nad kojim sunce
nikad nije moglo zaći. U ovom svijetu koji je ubrzano gubio svoje
granice stisak istočno-zapadnih sukoba izgubio je jačinu. Gubitak
nacionalne kontrole na obje strane podijeljenog svijeta omogućio je
nakovanj na kojemu su iskovani događaji iz 1989. kad je pao Berlinski
zid. Taj trenutak označio je prekretnicu ka novoj globalizaciji.
Iza tih strukturalnih promjena, koje su prouzročile tako mnogo
nesigurnosti u svojoj strmoglavoj brzini, uzdiže se mnoštvo ostalih
transnacionalnih neizvjesnosti. U Južnoj Africi i ostalim dijelovima
Trećeg svijeta luk smrtonosnih bolesti - tubrekuloze, novih vrsta
malarije i AIDS-a - je proširen.
Nastupaju li same, izgleda da su vlade nemoćne riješiti te probleme.
Rast populacije ne pokazuje nikakve znake usporavanja, strah za
smanjenim pristupom hrani zlokobno se nadvija nad Afriku. To, kao
i nestašica vode, postavlja nov i ponekad potpuno nezamisliv pritisak
na vladu.
Unatoč svemu tome, države još uvijek slijede interese za koje
smatraju da su nacionalni interesi. A premda u mnogim dijelovima
svijeta postoji duboko razočaranje nacionalnom politikom premda
nacija-država još uvijek ostaje središtem lojalnosti milijuna i smatra
se prikladnom arenom za obranu interesa običnih ljudi.
To je zbog toga što se događa nešto vrlo rudimentarno: propali su
demokratski sustavi koji su se nekada smatrali adekvatnima, a
zajednice isprobavaju nove načine vođenja politike. U državama koje
su geografski toliko udaljene kao što su Italija i Meksiko, postojeći
politički procesi uzdrmani su do korijena.
Zasigurno je ekonomski razvoj utjecao na te političke boljke na
bezgranično mnogo načina, ali ekonomija sama nudi neka rješenja
preobilju postindustrijskih problema. Tržište nije trijumfiralo i još nije
došlo do kraja povijesti. Dokazi su jasni: prihodni diferencijal u mnogim
 kapitalističkim državama se proširio, a ne smanjio, a razlika između
bogatih i siromašnih zemalja se povećala.
Danas, bogate zemlje žive u bogatom bazenu trajnog ekonomskog
svjetla. Izvan ruba tog svjetla nalazimo drugu grupu zemalja; one
žive u ekonomskom sutonu. Još dalje - izvan svjetla i sjene - još
veći broj država i ljudi svijeta živi u ekonomskoj tami. Kolikogod da
su jake, takve ilustracije ne uspijevaju prikazati jad koji takve
kategorizacije znače za milijarde siromašnih na planetu.
Međunarodna zajednica ne može tu situaciju promatrati mirno.
Svijet u kojemu je veći dio populacije osuđen na isključenje - bačen
u tamu zato što je siromašan - ne može nikada biti siguran. Da bi
svijet bio miran, morat ćemo širiti polje svjetla.
Države u sjeni, poput moje vlastite, imaju odgovornost pobrinuti
se da se produži zraka svjetske ekonomske lampe. Puno sudjelovanje
u svjetskom trgovačkom sustavu je središnje mjesto osiguranja
južnoafričkih međunarodnih ekonomskih odnosa. Zbog spasa svoje
demokracije moramo biti u dosegu svjetla.
Razvijeni svijet isto tako mora prepoznati potrebu manje razvijenih
država da razviju infrastrukturu i da usklade područja ekonomije koja
su u začetku. To se ne smije brkati s uskim protekcionizmom. Pro-
gram trgovačke političke reforme mora, međutim, odgovarati
stupnjevima zaštite i razvoja efikasnih izvoznih pobuna koje su
međunarodno prihvatljive.
Rast sjevernih trgovačkih blokova kao što su Europska unija i
Sjevernoamerička slobodna trgovačka zona (NAFTA)3 oslabio je
položaj zemalja u razvoju, osobito onih u Južnoj Africi, koje nisu članice
nijednog trgovačkog bloka.
U svijetu koji sam opisao lako je razumjeti kako će liderima nacija-
država biti teško održati kontrolu izvršenja političkog procesa unutar
svojih država na kojoj sada inzistiraju. U današnjem svijetu više nije
apsolutno sigurno gdje države završavaju, a gdje narodi započinju.
Zbog toga je tiranija onih koji prave zemljovide postala česta tema
onih koji pokušavaju shvatiti zašto su se države raspale u devedesetima
i kako one misle preživjeti u 21. stoljeću.

3
N A F T A = N o r t h A m e r i c a n Free T r a d e A r e a
 Uskogrudna nezainteresiranost za
marginalne klase

FRANCOIS MITTERAND

Bivši predsjednik Francuske Francois Mitterand obratio se skupu

četrdeset intelektualaca skupljenih u UNESC-u da bi raspravili "Što
se dogodilo s razvojem?"
Urednik NPQ-a Nathan Gardels sudjelovao je na sastanku i dobio je
dozvolu da tiska predsjednikova osobna zapažanja.

PARIZ

Kako možemo prihvatiti da milijuni muškaraca, žena i djece u

siromašnim državama Juga nastavljaju umirati ispred naših televizijskih
kamera? Ako nam ti grozni prizori izazivaju suosjećanje, to je jako
dobro. No, takve naše reakcije su prečesto samo kapriciozne.
Bojim se da smo mi u bogatijim zemljama Sjevera posljednjih
godina prešli iz sramotne nezainteresiranosti u uskogrudnu
nezainteresiranost. Svaka se država, izgleda, bavi samo sa svojim
dvorištem. Svaki interes za razvojem je iščeznuo. Neke države čak
izjavljuju da je, ako se siromašne zemlje na mogu izvući iz svoje
krize, to njihov problem i vjerojatno njihova vlastita krivica - ne trude
se dovoljno. To je tragedija.
Istina je da će naš čitav planet postati nenaseljiv ukoliko "kupimo"
iluziju da ga treba učiniti naseljivim samo za nekolicinu. Budalasto je
vjerovati u suprotno. Kao prvo, sa stajališta širenja tržišta ima smisla
da se svi uključe u globalnu ekonomiju. Ukoliko stvorimo neku vrst
globalne marginalne klase isključujući čitave dijelove svijeta iz rasta,
onda će bolesti kao što su AIDS, protok droga i uništenje okoliša,
stvoreni masovnim siromaštvom, revno utjerivati dug nezaintere-
siranima u vremenu koje dolazi. Zato se moramo pobrinuti da
siromašne zemlje ne ostanu na rubu.
 Nejednakost nastavlja rasti unatoč tvrdnji da je globalno tržište
lijek za sve boljke. Oslanjanje samo na humanitarnu pomoć i na pravila
tržišta nije dovoljno za rješenje situacije u kojoj jedna petina čovječan-
stva živi ispod granice siromaštva.
Ono što nam je potrebno umjesto toga je "razvojni ugovor" između
Sjevera i Juga. Trebamo jedinstveni globalni pogled na razvoj, upravo
kao što postoji jedinstveni globalni pogled na razvoj koji se pojavio na
skupu u Riju.
Takav ugovor mora biti utemeljen na novom međunarodnom
etičko-moralnom kodeksu. Znam da je to rečeno i prije; neki su to
omalovažavali. No, ukoliko ne započnemo, nećemo stići daleko.
Pomoć pri razvoju mora postati nešto više od sredstava koja će
pomoći siromašnim zemljama da poštuju svoje financijske obveze;
to mora biti sredstvo kojim će se pomoći poštovanje prema
društvenim i moralnim ugovorima unutar društava i unutar svjetske
zajednice. Sve je to povezano. Ako ne dođe do razvoja, ne može biti
trajnog unutarnjeg mira u onim zemljama koje su rastrgane sukobima.
Usred siromaštva i sukoba nemoguće je uspostaviti pravnu državu i
poštivati ljudska prava. Ako se razvoj razmatra isključivo u svojoj
financijskoj dimenziji tako da se država može pridružiti svijetu u
kojemu superiorno nastavljaju vladati tržišne sile, tada će se i dalje
lomiti društvena ravnoteža i jednakosti, i dalje će izbijati sukobi.
I Jug sa svoje strane, treba razumjeti da je nemoguć ekonomski
napredak bez efikasne demokracije. Samo je u demokraciji moguće
izgladiti sukobe bez sile i nasilja. Samo kad postoji demokratska država,
građani će moći osigurati kontinuitet u njenom upravljanju.
Zbog toga se, razvijene države moraju pozabaviti slovom zakona
na Jugu. Zaštita manjina zakonom je nešto što bi trebalo biti osobito
žarišna točka. Nova Južna Afrika je vrlo dobar primjer ka ovom
cilju. Postoje tri elementa razvojnog ugovora koje predlažem:
Razvojna pomoć: Ako se sve industrijske države posvete cilju
odvajanja 0.7 posto svojeg nacionalnog bruto dohotka za razvojnu
pomoć, dobilo bi se 230 milijardi dolara za investiranje u infrastrukturu
naobrazbe i zdravstvo u siromašnim zemljama. Ne sugeriram da je
moja vlastita država bila savršena u tom osobitom području, no mi
smo povećali pomoć za 40 posto, što nas dovodi vrlo blizu prokla-
miranom cilju. Francuska je isto tako otkazala ili ponovo rasporedila
dugove trideset i devet najsiromašnijih zemalja svijeta. Mi se barem
trudimo raščistiti obveze koje te zemlje već imaju, a koje isušuju
njihove izvore.
Međunarodni monetarni fond (MMF) također bi trebao omogućiti
posebna mjenična prava zemljama članicama koje imaju najveće
potrebe. Trenutno MMF služi isključivo povećanju profita bogatih
zemalja koje su bile članice prije 1981., a ne novom broju od trideset
i šest članica koje najviše trebaju fondove. Kad bi se ta nepravda
svjetskog financijskog sustava ispravila, neophodno potrošenih 50
milijardi dolara u čvrstoj valuti bilo bi dostupno siromašnim zemljama.
Siromašne države iskoristile bi te izvore tako da ne bi morale
ograničavati svoj uvoz - zato što nemaju čvrstu valutu - robe i
opreme, snižavajući tako svoj proizvodni kapacitet. Nema razloga
da se to ne učini već danas, budući da je rizik inflatorne protuakcije
izuzetno malen.
Uzajamno poštovanje: Lideri zemalja u razvoju jasno su rekli da
ne žele biti potpuno žrtvovani netolerantnom liberalizmu globalnog
slobodnog tržišta. Zauzvrat, od tih država treba tražiti da poštuju
prava radnika. Nepodnošljivo je gledati nedostatak sindikata i
radničkih prava u tolikim zemljama i gledati kako se iskorištavaju
djeca i zatvorenici. Sramotno je gledati kako te zemlje, koje su se
pravedno borile za neovisnost od kolonijalizma, i same narušavaju
temeljna prava svog vlastitog naroda. Trebamo zajedničko
razumijevanje Sjevera i Juga u vezi s tim pitanjima.
Inventivni dogovori: Kad se zemlje Juga organiziraju da bi tražile
poštene tržišne cijene za svoju robu - bila to kava ili drvo - na
svjetskom tržištu, onda su na pravom pum. Kad države Juga surađuju
sa drugim državama na Jugu, pridonosi svom vlastitom uspjehu.
Takve vrste dogovora koje će omogućiti Jugu da se razvije pomoću
svojih vlastitih snaga treba poticati.
Ne možemo više jednostavno svjetski razvoj temeljiti samo na
monetarnim pravilima. Ekonomska sigurnost na svjetskoj skali mora
biti dio reformacijskog dnevnog reda svih multilateralnih institucija,
od Svjetske trgovinske organizacije do samog UN-a. Moramo se
oduprijeti trendu da je razvojna pomoć skinuta s dnevnog reda politike
bogatih država. Jednostavno ne postoji veća iluzija od te da možemo
živjeti u odvojenom svijetu.
 Kraj sezone lova u povijesti

SHIMON PERES

Desetljećima je Shimon Peres bio u centru izraelskog političkog

života. Nije bio samo ministar vanjskih poslova i premijer nego i
pastir izraelskog nuklearnog kapaciteta i arhitekt mira s arapskim
susjedima.
U sljedećem eseju, koji je prvo objavljen u NPQ-u u jesen 1995.
godine, Shimon Peres izlaže vizionarski podvig koji ga je napravio
jednim od vodećih državnika kasnog 20. stoljeća. Njegova posljednja
knjiga je Borba za mir (1995.).

JERUZALEM

Prijelaz iz 20. u dvadeset i prvo stoljeće bit će više od kronološkog

događaja. Uključivat će promjenu povijesnog perioda, promjenu ere.
Ključni događaji posljednjeg desetljeća koji nisu uspjeli poštovati
standardna pravila promjene nagovještaj su vremena koje dolazi.
Klasični politički instrumenti kao što su vojske, partije ili čak supersile
u tome nemaju nikakvu ulogu.
Komunizam je u Sovjetskom Savezu propao bez pomoći Crvene
armije - niti zbog onih koji su ga podržavali, niti zbog onih koji su ga
se željeli riješiti. Kad je Sovjetski Savez zbačen, vojska je ostala
neutralna ili, preciznije, na sporednom kolosijeku.
Jedan od najupadljivijih prizora tijekom pokušaja puča protiv
Mihaila Gorbačova bio je bataljun vojnika Crvene armija ispred ruskog
parlamenta, moskovske "Bijele kuće." Vojnici su bili indiferentni, sa
"koga je briga" stavom, kad je odjednom jedna ruska starica, babuška
sišla do njih i rekla: "Djeco, što radite ovdje? Idite kući!" Izgledalo je
kao da je babuška jedini komandir Crvene armije.
Komunističku partiju nije potukla neka druga partija suprotstavljajući
joj se. Komunističku partiju potukla su njezina vlastita djeca, a ne
njezini rivali. Sovjetski Savez nije se raspao pod utjecajem američkog
pritiska, europske intervencije ili kineske prijetnje. Pritisak nije došao
od njih, iskočio je iznutra. Gigantska promjena u ljudskoj organizaciji
dogodila se bez vojnih pištolja, bez stijega političkih partija i bez prijetnji
supersila.
Isto se dogodilo i s aparthejdom u Južnoj Africi. Također je vrlo
slično ono što se dogodilo u izraelsko-palestinskom sukobu. Počelo
je u tami tihih noći, bez ijednog hica, bez ijedne demonstracije, bez
diktata supersila. Suprotno tome, politički instrumenti pokazali su se
potpuno neefikasnima u Bosni, Somaliji ili u Burundiju. Supersile,
vojske i stranke koje su intervenirale u tim zemljama nisu bile uspješne.
Da li je to samo slučajnost ili gledamo prve znakove novog svijeta
koji funkcionira prema pravilima koja su nam još nepoznata?
Zašto su tradicionalni politički instrumenti zakazali? Koje su
alternativne metode omogućile te duboke promjene? Mogući odgovor
je da se nisu promijenili instrumenti, nego sadržaj.
Vojske se nisu micale zbog toga što je njihov način djelovanja
izgubio svoj učinak. U tri gore spomenuta slučaja - Rusiji, Africi i
Bliskom Istoku - sukob nije bio tradicionalan, nije to bila stvar zaštite
domovine ili otimanja zemlje drugim narodima. Bila je to stvar borbe
za temeljnom promjenom, za promjenom u svakom sadržaju
egzistencije. Vojska je shvatila da nije sposobna braniti pretpostavljeni
status quo zato što se nije mogla više oduprijeti testu stvarnosti, nije
ga više mogla izdržati i nije ga bilo smisla braniti. Pa ipak, vojska
sama i po sebi nije bila u stanju dovesti do nove situacije.
Crvena armija bila je vrlo dobro svjesna da ne može osigurati
mjesto Rusiji u novoj situaciji, zato što su nuklearne rakete i oružje u
velikom opsegu eliminirale vojnu opciju s liste mogućih akcija koje bi
se mogle poduzeti da bi se osigurala definitivna prednost. Crvena
armija znala je ono što su znali Amerikanci i sve druge vojske diljem
svijeta: rakete ne uzimaju u obzir vremenski faktor (kreću se
vrtoglavom brzinom), ne uzimaju u obzir ni zemaljski faktor (nije ih
briga za planine, snijeg, rijeke, granice ili zgrade). Rakete se kreću
visinom koja je daleko od strateškog prostora. Nuklearno oružje je
apsolutno oružje protiv kojeg nema obrane i nitko nije spreman
prihvatiti štetu koju ono može prouzrokovati.
 Eliminacija strategija utemeljenih na oružju uzrokovana je nečim
većim od novih vojnih metoda. Sami strateški ciljevi su jako
promijenjeni. Sila i dobrobit više ne izviru iz materijalnih izvora kao
što je teritorijalno područje, prirodni izvori, broj stanovnika, geografska
lokacija, nego iz intelektualnih dimenzija - znanosti, tehnologije,
informacije. Vojske mogu pokoriti samo materijalne stvari, ali ne mogu
one koje su utemeljene na znanju.
Istina, još uvijek postoje generali koji oblače uniforme prošlosti,
no veliki je pritisak na njih da nađu frontove na kojima njihova vojska
može biti upotrijebljena. Ne kažem da nema više opasnosti ili da više
neće biti ratova. Međutim, vjerujem da idući ratovi neće biti oni
između bogatih i siromašnih - ratovi osvajanja - nego će to prije biti
ratovi siromašnih protiv bogatih - ratovi protesta. Ti ratovi bit će
popularniji od "profesionalnih". Vjerojatnije je da će oružje biti kamen,
a ne tenkovi, noževi prije nego topovi. Hoće li tu tradicionalna vojska
igrati središnju ulogu ili neće, dvojbeno je.

BUDUĆNOST BEZ STRANKI ILI SUPERSILA

Političke stranke se također nalaze u neočekivanoj situaciji. Ne

mislim da je ideologija mrtva. Čovječanstvo treba ideologiju i
vjerovanje zbog uzdizanja svojeg intelekta. Međutim, današnje
ideologije, koje huškaju Istok protiv Zapada, a Sjever protiv Juga,
nisu više relevantne. Dok vojska postoji da bi osigurala zaštitu protiv
vanjske prijetnje, stranke moraju osigurati unutarnju sigurnost, bilo
da su utemeljene na pravdi ili na ekonomskoj efikasnosti. Pravda ili
realizacija efikasnosti, prema tome, više ne ovisi o statusu quo, nego
o onome što ostaje da bi se napravilo.
Osim toga, postalo je jasno da veliki izazovi naše ere prelaze
nacionalne okvire. Znanost ne poznaje granice, ideologija nema
zastavu, informacija nema putovnicu. Novi elementi su iznad i izvan
država. Sve države imaju pristup i mogu odlučiti da je znanje važnije
od materijalnih stvari, da je tržište važnije od države i da željezna ili
svilena zavjesa ne može više zaustaviti dolazak informacijske struje
na naš prag. Informacija se danas kreće poput zraka koji udišemo i
nemoguće ju je zaustaviti.
 Skup supersila je sličan onim ideološkim strankama koje su postale
zastarjele. Kad se Sovjetski Savez raspao, Sjedinjene Države izgubile
su glavnog neprijatelja ili, radije, glavni izazov. Čak je moguće ići
tako daleko i reći da je sam temelj vanjske politike supersile, tj.
Amerike, bio uzdrman budući je bila usredotočena na komunističkog
neprijatelja. Vanjska politika se većinom bavila neprijateljima. Pa ipak,
svijet neprijatelja je nestao, a svijet opasnosti je zauzeo njegovo
mjesto, Supersile su bile navikle boriti se protiv neprijatelja, velikog
ili malog. Nisu bile organizirane kako treba za borbu protiv opasnosti,
bilo to ljudsko siromaštvo ili zagađenje okoliša.
Američki predsjednik može i te kao uvjeriti američki narod i Kongres
da mu daju vojsku i sredstva za borbu protiv neprijatelja od krvi i mesa.
s poznatim lokacijama, veličinom, snagom i identitetom. Ipak. američki
predsjednik ne može uvjeriti svoj narod da pošalje vojsku u izopačenu
borbu u Bosni, isto kao što je imao poteškoća u raspodjeli sredstava za
borbu protiv gladi, terora, droge, zagađenja zraka, proširenja pustinja
ili čak množenja nuklearnog oružja. Moguće je mobilizirati sredstva
supersila, ali samo protiv druge supersile. Ipak, opasnost ne potječe od
supersila. Ona izgleda daleko i loše je definirana.

MEDIJI I LIDERI

S promjenom uloge vojske u našoj eri, s nedostatkom ideološke

primjerenosti i s većim dokazima o slabosti supersila dolazi do gubitka
povjerenja u lidere i smanjenja njihove važnosti. To se odnosi i na one
lidere koji su htjeli podići svoj narod i za one koji su ga htjeli obmanuti.
Ljudi više ne gledaju u zrak, nego gledaju ravno prema stolovima znanja.
Javno mnijenje ima pojačanu tendenciju shvaćanja lidera kao osoba
iz televizijskog programa i ne vidi ih više kao vodiče sposobne ukazati
na putove nove ere. Pa ipak, aspiracije i potrebe naroda nisu nestale.
Suprotno tome, suvremena promjena je rezultat pokreta odozdo.
Ne sprovodi se od vrha prema dolje. Ako nijedna vojska, ni stranka,
ni super sila nije eliminirala komunizam ili aparthejd ili riješila sukob
između Izraelaca i Palestinaca, tko je onda odgovoran za te velike
promjene? Ne bi bilo pretjerano reći da je to televizijska, radio ili
novinska publika. Drugim riječima, to su ljudi sami.
 Rumunjske kamere bile su namijenjene uveličavanju diktatorskih
rituala. Ipak, na televiziji je Nicolae Ceausescu prestao biti zastrašujući.
Jednoga dana 1989. nekoliko ljudi usudilo se šutnuti diktatora na TV.
Bilo je to otkriće za one koji su mrzili sa distance: istinska moć bila je
na njihovoj strani. Ceausescova ukočenost ih je zaprepastila. Nisu
razmišljali ni o kakvoj alternativi. Ali, on je shvatio da je njegova
jedina alternativa bijeg.
Nema dvojbe da je u početku svoje karijere Gorbačov imao veliku
podršku zato što je bio prvi lider koji nije krivnju za neuspjeh
komunizma prebacivao na svoje prethodnike. Odgovornim je proglasio
sustav. Mladi ljudi Moskve i Lenjingrada osjetili su da govori istinu.
Ta negativna istina učinila je svoje, ali Gorbačov nije imao pozitivnu
istinu. Ni on ni njegovi istomišljenici nisu mogli osigurati alternativu.
Mislili su da je jednostavna činjenica oslobođenja od postojeće situacije
dovoljna. Nema dvojbe da su vjerovali u stari marksistički slogan da
su "Filozofi interpretirali svijet različito, a važno je promijeniti ga."
Izvan Sovjetskog Saveza važnu ulogu nije igrala snaga NATO-a,
nego ono što se, s podrugljivim prizvukom, naziva "ljudskim pravima".
Ta tema iznenada je postala kamen temeljac Helsinške konferencije
i našla se u srcu sukoba Istoka i Zapada. Komunisti se nisu znali
obraniti od zapadnih optužbi o povredi ljudskih prava. Ono što je
počelo kao mali religiozni ritual, iznenada je završilo kao moćni pokret
od strateške važnosti.
Ovo se odnosi i na Južnu Afriku. Frederik W. de Klerk, čovjek
jakih vjerskih osjećaja, osjetio je da ide protiv božanske volje
nastavljajući nametati bijelu manjinu crnoj većini. I u Izraelu je početna
točka pregovora s Palestincima bila moralnog karaktera. Mnogi od
nas nisu bili spremni posuditi status stalne dominacije drugog naroda
protiv njegove volje. Uvijek smo mislili da je najveći izričaj jednog
naroda samoupravljanje. Za nas je istinski heroj onaj koji može vladati
svojim instinktima.
Vlade su bile snažne velikim dijelom zbog monopola kojeg su
imali nad protokom znanja. No, sve otkad je znanje postalo dostupno
svima, pokrenuta je nova dinamika koja se više ne može zaustaviti.
Svaki građanin je postao svoj vlastiti diplomat, svoj vlastiti adminis-
trator i svoj vlastiti vlastodržac. Znanje o tome mu je dostupno. Isto
 tako nije više sklon prihvaćati više direktive kao očite. On sam donosi
prosudbe.
Danas se revolucije dižu putem radija ili TV-a, kablovske ili
Interneta. One se emitiraju, modemiraju, kabliraju i faksiraju izravno
u kuće ljudi. Vlade nisu uvijek svjesne vatre koja tinja ili dima koji se
diže iz požara. Ta revolucija je stalna, a ne institucionalna. Ne može
se zaustaviti i ne odmara se ni minutu. Kreće se prema naprijed,
mijenjajući stvari koje su od pamtivijeka ustoličene.
Siromašni narodi Azije shvatili su da se, usvajajući nova
ekonomska pravila mogu uspješno dići do ekonomskih vrhova kao
narodi Sjeverne Amerike i Europe. Naučili su da ne postoji "južna" i
"sjeverna" ekonomija, da ne postoji ekonomija bijelaca, crnaca ili
žute rase. Postoji dobra ekonomija i loša ekonomija. Svi mogu i moraju
izabrati dobru. Umjesto da politiku stave iznad ekonomije, shvatili su
da je bolje staviti ekonomiju u samo srce politike.
Zato što ekonomija služi ljudima, dok u većini slučajeva politika
služi državi i vladajućim elitama. Osobito je tako otkako je postalo
jasno da poštena ekonomija nije samo mehanička. Ekonomija je isto
tako temelji na dubokim ljudskim vrijednostima. Ne može doći do
cvjetajuće ekonomije bez obrazovnog sustava za cijelu populaciju.
Ne može biti cvjetajuće ekonomije bez stalnog povećanja nivoa
znanosti i tehnologije; ne može biti cvjetajuće ekonomije bez slobode
istraživanja, bez slobode kretanja, slobode govora. Ne može biti
cvjetajuće ekonomije bez jednakosti muškaraca i žena - zbog toga
što ne može doći do ekonomskog prosperiteta ako samo polovica
populacije sudjeluje u razvoju (u usporedbi sa ekonomijom gdje većina
populacije sudjeluje u pokušaju). Nema cvjetajuće ekonomije bez
demokracije. Ekonomija je prvo i nadasve ljudsko pitanje.

IZAZOV PREDODŽBE

Svim ovim nevjerojatnim transformacijama ne vidimo kraj nego

samo početak. Izvanredna revolucija koja se pojavila tijekom 20.
stoljeća počela tehnološkom revolucijom, koja nosi elektronsku u
svojoj srži: obje imaju posljedice na strateškom, političkom i na
ekonomskom polju. Međutim, već je očigledno da nas još jedna
revolucija čeka, čak bremenitija posljedicama: ona genetskog
inženjeringa.
Genima se ovladava da bi se promijenio čovjek, da bi se promijenila
okolina, da bi se promijenio svijet. Elektronska i tehnološka revolucija
su nas zatekle. Nismo bili intelektualno spremni i još uvijek oklijevamo
smočiti stopala. Revolucija genetskog inženjeringa još će nas više
zateći. Moralno i intelektualno nas je najviše brinulo što učiniti s tim
novim tehnologijama. Ubuduće će biti potrebno razmisliti što ćemo
učiniti sa samima sobom.
Teško se riješiti unaprijed stvorenih ideja, prihvatiti novu situaciju.
Tako je ugodno predati se uspomena. Sjećamo se onoga čega smo
svjesni. Ako je nešto neugodno, jednostavno se zaboravlja. Puno je
teže zamišljati. Onaj tko razmišlja o budućnosti shvaća da je nemoćan
zato što ne zna. Štoviše, kad se radi o budućnosti ne smije se ništa
zaboraviti; to bi moglo biti opasno. Mi vjerojatno nemamo drugog
izbora nego napustiti mjesta koja smo u povijesti poznavali i krenuti
ka izložbenim dvoranama novog svijeta, čak i kad je teško znati što
nas tamo očekuje. Jedna stvar je sigurna: tko god želi kupiti kartu za
21. Stoljeće, ne treba se oboružati lukom i strijelom, topovima i
puškama. Sezona lova je gotova.
Nema više potrebe loviti zbog toga što naše prave atrakcije nisu
više meso divljači, da se tako izrazim, nego duh stvaralaštva. Stvarne
kalorije koje su nam potrebne da bismo živjeli kao ljudska bića bit će
stvorene našom mogućnošću inovacije. Da bismo ušli u 21. stoljeće,
moramo krenuti kao ljudska bića, ne mašući našom lovačkom
dozvolom, nego činom našeg rođenja.
Tijekom lovačke ere nedostajalo je hrane. Ljudi su morali
dominirati životinjama da bi stavili hranu na stol. Također su se morali
boriti protiv svojih kolega lovaca da bi osigurali veći dio hrane. Danas
otkrivamo da je dah naše materijalne i duhovne hrane funkcija našeg
intelektualnog kapaciteta.
Više se ne nalazimo na lovačkom tlu nego u znanstvenom
prostoru. Siromašni narodi mogu si pomoći ako znaju kako eliminirati
unaprijed stvorene predodžbe, zastarjele ratove i njihovo nazadovanje
u području obrazovanja. Mogu si pomoći više nego što to mogu bogati
narodi, sve dok izbjegavaju uzaludan trošak i usmjeravaju svoje izvore
ka svom pravom potencijalu.
Veliko traćenje vremena je trka u naoružanju, diktatorska vladavina
i kulturalno sljepilo. Nije više moguće postati bogat putem rata:
diktatura je trošenje izvora da bi se glorificirala glava države. Kulturno
sljepilo sprečava mlade da kušaju plodove s drva znanosti.
Nema se više što naučiti od krvi Abelove koju je prolio Kain ili od
avantura lovca Nimroda. Možda nam nekoliko linija ugraviranih na
pločama zakona koje je Mojsije donio sa planine Sinaj stvarno mogu
pomoći. Čak su i ploče razbijene - njihova poruka lebdi na vjetrovima
budućnosti. U 21. stoljeću čovječanstvo će se morati suočiti s
nepoznatim uvjetima. Pa ipak, tek onda će biti u mogućnosti u
potpunosti igrati ulogu koja mu je namijenjena.
 BIBLIOTEKA REVIJE ZA SOCIOLOGIJU

Izdavači
Naklada Jesenski i Turk (NJT)
Hrvatsko sociološko društvo (HSD)

Za izdavače
Mišo Nejašmić (NJT)
Vjekoslav Afrić (HSD)

Uredništvo Biblioteke Revije za sociologiju

Goran Batina (glavni urednik Naklade Jesenski i Turk), Saša Božić, Ivan Burić, Rade Kalanj,
Vjeran Katunarić, Josip Kumpes, Slaven Letica, Silva Mežnarić, Mišo Nejašmić (glavni urednik
Biblioteke Revije za sociologiju), Josip Prgomet, Pavle Schramadei, Aleksandar Štulhofer,

Urednik hrvatskog izdanja

Mišo Nejašmić

Prijevod
Gabriela Abramac

Lektura
Vesna Arsovski

Grafički urednik
Mario Ostojić

Izrada omota