Ruesch, Jurgen i Bateson, Gregory: "Communications", 1967/68.

Novick, Aaron i Cowley, Geoffrey: "Zamišljeni svijet"

Um iz materije?
(esej o evolucionoj epistemologiji - Max and Delbrück)

Kad je danski fizičar Niels Bohr bio pozvan da održi govor na internacionalnom kongresu
o terapiji svjetlom, god 1932. u Kopenhagenu, bio je u prvim redovima prave revolucije
fizikalnih znanosti. Albert Einstein je upravo dokazao svojom teorijom relativiteta da vrijeme
i prostor nisu određena i pouzdana mjerila kao što su izgledala.
Sad su drugi fizičari, naročito Max Planck, Erwin Schrödinger, Wolfgang Pauli, Werner
Heisenberg i sam Bohr, gomilali dokaze o čak još više uznemirujućoj mogućnosti: njihova
istraživanja ponašanja svjetlosti i osnovnih čestica materije dovela su do zaključka, da su
fizikalne pojave na bitan način oblikovane našom moći zapažanja njih samih. Bohr je malo
znao o upotrebi svjetla u tretmanu bolesti - to je bila tema skupa na kome je nastupao - tako
da je iskoristio tu priliku da objasni kako je kvantna teorija, nova grana fizike, mogla
djelovati na naš opći pogled na život i svijet.
Nauka bi, po definiciji, trebala složeniji opis pojava pretvoriti u jednostavniji. Bohr je
započeo: ona bi trebala otkriti mehaničke zakonitosti naizgled slučajnih događaja. Ali
znanstvenici su se u svojim istraživanjima svjetlosti slučajno sreli s "bitnim ograničenjem
mehaničkog opisa prirodnih pojava". Problem je bio u tome što zraka svjetlosti može
posjedovati sasvim različite identitete ovisno o tome koji je od dva eksperimentalna uređaja
upotrijebljen za njeno promatranje. U jednoj vrsti eksperimenta svjetlost se sastoji od
kontinuiranog valnog kretanja unutar postojećeg sredstva; u drugoj - jasno se razabire prijenos
pojedinačnih subatomskih čestica zvanih "fotoni" od izvora do cilja. Iako ih je nemoguće
istodobno promatrati, i valna i kvantna (čestična) priroda svjetlosti su neosporne. Pa ipak, one
su stvarne suprotnosti i prema tome intuitivno nespojive: zdrav razum opominje da je val -
val, a čestica (kvant) - čestica, i da ništa ne može biti oboje.
Da bi riješio ovu epistemološku zagonetku Bohr je razradio ideju o komplementarnosti.
Čestica i val su, predložio je on, srodni aspekti jedne stvarnosti koja ne može biti u potpunosti
promotrena iz naše ograničene perspektive, jer bilo koji eksperiment što rasvjetljuje jedan
njen aspekt neizbježno smeta drugom. Tako je jedino rješenje bilo: "Odreći se potpunog
uzočnog opisa pojave svjetlosti". Takav bi se ustupak "dojmio vrlo jadan", pa je on dozvolio
da je uzročni opis "raison d’ etre" (smisao) nauke - ali to je u biti bio ključ za bolje
razumijevanje svjetla. Isto kao što "koncept općeg relativiteta izražava nužnu ovisnost
fizikalnih pojava o referentnom okviru upotrijebljenom za njihovu koordinaciju u prostoru i
vremenu" - kaže on, - "tako pojam komplementarnosti služi da simbolizira osnovno
ograničenje ... naše ukorijenjene ideje o pojavnom koje postoje neovisno o tome pomoću čega
su promatrane".
Metaforički doskočivši, Bohr je predložio da bi se taj paradoksalni zakon fizike mogao
primijeniti čak i na biologiju. Nemoguće je živo biće, kao ni zraku svjetlosti, razjasniti u
čisto mehaničkim terminima, - usudio se primijetiti - jer je njegov kvantni (čestični) aspekt -
njegova unutrašnja mehanika - nevidljiv izvana, ali njegovo demontiranje, da bismo pobliže
vidjeli mašineriju, dovodi do naglog prekida njegovog "valnog" kretanja. Kao što je Bohr
rekao, "mi bismo nesumnjivo morali ubiti neku životinju ako bismo pokušali provesti
ispitivanje njenih organa da bismo mogli opisati ulogu pojedinačnih atoma u vitalnim
funkcijama".

1
 U publici je sjedio, zaintrigiran ovim idejama, Max Delbrück, dvadesetpetogodišnji fizičar
iz Berlina, koji je prethodne godine proveo šest mjeseci studirajući na Bohrovom institutu
teoretske fizike u Kopenhagenu. Delbrück je bio naročito fasciniran mogućnošću da se život,
kao i druge fizikalne pojave, barem djelomično može sastojati od mehaničkih odnosa između
atomskih čestica. On je bio toliko fasciniran da je pet godina kasnije, 1937. g., napustio
Njemačku da bi otišao na California Institute of Technology u Pasadeni, gdje je proveo većinu
od narednih 40 godina istražujući "ulogu koju igraju pojedinačni atomi u vitalnim
funkcijama".
Do vremena kad je Delbrück imigrirao u SAD, biolozi su znali da je nasljednost temeljena
na zasebnim jedinkama zvanim geni, ali je gen ostao apstraktna ideja; nitko ga zapravo nije
vidio. Zato, kad je ruski genetičar Nikolai Vladimirovich Timofeeff - Ressovsky iznio prve
indicije da se geni mogu sastojati od kemijskih struktura, Delbruck je odlučio riješiti ovu
nedokučivu misteriju i latio se eksperimenta na bakteriofagima, sitnim virusima koji napadaju
bakterije. U 40 - im, udružio se sa Salvadorom Luriom, Alfredom Hersheyem i T. F.
Andersonom, da bi osnovali jezgru proslavljenog naučnog kruga (društva) čiji je rad na
genetici bakterija i virusa prokopao put James Watsonovom i Francis Criskcovom kasnijem
otkriću strukture DNA - molekule koja služi kao temelj života.
Otkriće da cijeli život proizlazi iz pojedinačne molekule čija su struktura i funkcija
direktno vidljivi u živućim organizmima, potpuno je diskreditiralo Bohrovo shvaćanje da je
temeljna priroda života nesvediva na mehanički opis. Ali jedan se aspekt života - um, izgleda
nije dao opisati, pa je Delbrück, kao i Bohr, bio beskrajno fasciniran tim paradoksom.
Prirodna selekcija, po genetici, može elegantno biti odgovorna za osobitosti, anatomiju,
mehaniku probave ili kretanje. Ali što je sa svijesti? Kako je mogao isključivo fizikalni proces
biti uzrokom naše sposobnosti za takve mentalne pothvate kao što je jezik, matematika ili
kvantna teorija?
Delbrück se zadubio u to pitanje 1949. g. u eseju pod naslovom "Fizičarevi pogledi na
biologiju", i vratio se na njega u predavanju koje je održao primivši Nobelovu nagradu za
fiziologiju ili medicinu. Njegove zaključne misli o enigmi "um - materija" izražene su u
kolegiju koji je držao od 1974 - 1975. g. na Caltechu, gdje se približavao odlasku u mirovinu
nakon trideset godina provedenih na fakultetu. Na tom kolegiju nazvanom "evoluciona
epistemologija" Delbrück je iskoristio discipline u rasponu od kozmologije do biologije, i od
fizike do lingvistike, u potrazi za temeljnim vezama između živućeg i neživućeg svijeta.
Knjiga koja je uslijedila, skupljena od Delbrückovih studenata i kolega, iz transkripcije
njegovih predavanja, i izdana ove godine kao "Um iz materije? - Esej o evolucionoj
epistemologiji" - obilježava kulminaciju jedne od najizuzetnijih naučnih karijera dvadesetog
stoljeća. Ona ne želi, naravno, postaviti ili dati posljednji odgovor na pitanje. Njena misija,
sjajno ostvarena, jest da promijeni način na koji mi shvaćamo to pitanje.
U svojim ranim predavanjima Delbrück ne čini nikakvu epistemološku pomutnju; on
jednostavno rezimira ono što se zna o evoluciji kozmosa, planeta, naše vrste i naših mozgova,
prihvaćajući, zbog diskusije, da je ljudski um, iako može biti produkt evolucije, postao ono
što većina od nas pretpostavlja da on jest: idealan entitet koji postoji neovisno o svijetu kojeg
opaža. Ali, završivši ovo razmatranje, Delbrück se posvećuje pitanju što se zapravo zbiva kad
mi opažamo svijet, i tu se naše pretpostavke o prirodi uma i stvarnosti počinju rušiti.
Od nekoliko osjetilnih puteva do mozga, oko omogućuje daleko najveću količinu
informacija, tako da ga Delbrück izdvaja za pobliže istraživanje. I ono što on nalazi nakon
ispitivanja i studija neuralnog mehanizma koji obrađuje vizualne informacije, jest da naš
mozak stvara većinu od onoga što smatramo da su objektivni vizualni podaci. Uzmimo npr. u
obzir naš dojam da je boja svojstvo materije, a ne svjetlosti koja ju osvjetljava. Viđeno kroz
idealne oči, objekti će vjerojatno izgledati vrlo različiti ovisno o tome da li su okupani u
crvene, zelene ili plave komponente spektra. Jedno jaje i limun postavljeni jedan kraj drugoga

2
na kuhinjskom stolu npr., trebali bi se dojmiti plavi odnosno zeleni viđeni pod plavkastim
dnevnim svjetlom. Ali mi ih rijetko vidimo na taj način. Unaprijed stvorenom predodžbom -
kojom one objekte na sceni za koje znamo iz iskustva da podjednako reflektiraju sve
spektralne boje svjetlosti definiramo kao bijele pa ih onda, razradivši stvarnu svjetlost sa
zamišljenim svjetlom komplementarne boje, činimo da izgledaju bijeli, - mi rekonstruiramo
prizor na način konzistentan našim prethodnim iskustvima.
Slične mentalne manipulacije omogućuju nam da održimo prividnu veličinu objekata koji
se približavaju ili udaljuju.Teniska loptica, npr., stvara objektivno veću retinalnu sliku s
udaljenosti od dvije stope nego s udaljenosti od šest stopa. Ali, ako se lopta primiče,
fokusiranje oba oka na nju imat će za posljedicu povećanje zakrivljenosti leće i postepenu
konvergenciju osi očiju. Dobivši od tih mišićnih reakcija informacije da se lopta kreće,
mozak stvara njenu iluzornu kopiju, zatim, smanjujući iluzornu loptu proporcionalno s
blizinom stvarne lopte, prikazuje si loptu konstantne veličine. Isto tako, kad voljno mičemo
glavu ili oči, stacionarni objekti zauzimaju različite pozicije na retini. Čitajući signale
mišića glave i oka kao mjerila neminovnih pokreta, vizualni aparat to kompenzira da bi sve
zadržao na mjestu. Eksperimenti su pokazali da, čak i ako su sami mišići trenutačno
paralizirani, naši propali pokušaji da mičemo oči još uvijek stavarju promjene u percepciji:
jednostavnim voljnim pogledom na desno možemo poslati objekte na lijevu stranu našeg
vidno polja.
Kao što naš perceptivni aparat pojmovno zamišlja (apstrahira) boju, veličinu i položaj iz
retinalnih slika, tako on i određuje oblike koje mi uočavamo. Gledatelj će npr. trenutno
prepoznati stvarno stablo i umjetnikovu skicu istog kao isti oblik, unatoč tako različitim
retinalnim slikama koje ovi prouzrokuju. Razlog je tome, što mi nikad ne percipiramo svjesno
bezbroj bitova vizualnih podataka apsorbiranih individualnim fotoreceptorima dok gledamo
neku scenu. Umjeto toga mi vidimo mentalnu sintezu koju je matematičar David Marr nazvao
"primarna skica". Prvo, ganglijske stanice retine izdvjaju informacije o uzorcima svjetla
između malih grupa fotoreceptora, onda kortikalne stanice u mozgu reagiraju na uzorke
kontrasta među tim grupama. Konačno, određujući nagle promjene u intenzitetu svjetla kao
linije kontura i dodajući ili brišući bitove vizualnih podataka potrebnih da daju tim linijama
povezanost, kortikalne stanice iz toga izrađuju objekt.
Sve ove nesvjesne perceptivne operacije imaju očitu prilagodnu vrijednost. Ići uokolo iz
dana u dan bez sposobnosti da zaključimo boju, veličinu i položaj bilo bi u najmanju ruku
nezgodno.Ali prodornost ovih operacija potiče šira pitanja o odnosima uma prema svijetu: ona
navodi na pomisao da ono što vidimo kad gledamo našu okolinu jest uvelike naša vlastita
izmišljotina.
Još u 18. stoljeću su škotski filozof David Hume i njegovi drugovi empiričari izjavljivali
da mi znamo stvarnost iz vlastitog iskustva, - da svjesni um prima izvorne osjetilne impresije
(dojmove) i onda zaključuje apstraktne istine o njima. Immanuel Kant osporio je taj pogled
godine 1781. U svojoj "Kritici čistog uma" zaključuje da mi doživljavamo osjetilne impresije
tek nakon što smo ih interpretirali u terminima a priori kategorija kao što su vrijeme, prostor,
objekt i slučaj, a koji su urođeni našem umu.
Delbrückov kratki osvrt na mehaniku vida potvrđuje Kantovu ideju da svjesni um prima
informacije od osjetila u prestruktuiranoj formi. Ali, uzevši u obzir da je Kant promatrao
vrijeme, prostor i ostalo kao izvanredne istine koje vječno borave u ljudskom umu, Delbrück
je predložio (tezu) da smo te koncepte stekli tokom naše evolucije, kroz proces koji on naziva
"filogenetsko učenje". ono što je ljudski rod naučio nije "kako ući u svijet s gotovim
adaptivnim konceptima", kaže on, "već kako da učinimo da mozak djeluje međusobno sa
svijetom tako... da je siguran da radije razvija prilagodne (adaptivne) nego neprilagodne
kategorije misli". Drugim riječima, djeca se ne rađaju, kao što je Kant zamislio, s a priori

3
konceptima potpuno formiranim u njihovom mozgu; ona su rođena predodređena da ih steknu
kroz sazrijevanje.
Da je to ono što se u biti zbiva, opsežno je dokazao u ranim 1950. godinama švicarski
psiholog Jean Piaget, koji je otkrio da se mentalni razvoj djece zbiva u određenim i
predskazivim fazama. Tokom četrnaest godina, pronašao je, dijete prolazi od zamjećivanja
svijeta kao nediferencirane cijeline od koje ono samo nije izdvojeno - do opažanja svijeta
kao uređenog mjesta gdje objekti zadržavaju konstantne veličine, oblike i boje, gdje
budućnost slijedi prošlost i gdje možemo računati da određeni događaji prethode drugima.
Način na koji dijete dolazi do ovog genetskog nasljeđa može varirati, našao je Piaget, ali je
redoslijed kojim se stiču različite percepcije i koncepti nepromjenjivi, i rezultat je uvijek
isti: svijet koji se pokorava zakonima Newtonove fizike.
Pitanje je, za Delbrückovu svrhu, da li je takav red svojstven svijetu, i da li je percepcija
odraslih rezultat povišene moći zapažanja, ili je to jednostavno biološki korisna iluzija. Zdrav
razum sugerira da je poimanje odraslih točnije od dječjega, ali Delbrück uzima u obzir da bi i
suprotno moglo biti točno. Takve kategorije kao što su vrijeme, prostor, objekt, broj i slučaj
mogu biti upotrebljive unutar ograničenog polja, dopušta on, ali se lome ako tražimo previše
od njih.
Poimanje brojeva, npr., neizbježno se pojavljuje u mislima djece koja rastu onako kako
oni zapažaju vezu između skupova nejednakih objekata, i kasnije im to služi kao osnova
matematike. Ali, da li brojevi objektivno postoje? Da li njihov međusobni odnos otkriva išta
o ovom svijetu? Ili su oni - ništa više nego smoodnosne mentalne konstrukcije? David
Hilbert i drugi matematičari vjerovali su, početkom ovog stoljeća, da se matematika može,
kroz sistem formalnih pretpostavki, pokazati konzistentnom i kompletnom, i tako osigurati
nedvosmislen (jasan) opis stvarnosti. ali, kao što je američki matematičar Kurt Gödel
dokazao god. 1931., ne mogu se sve matematičke tvrdnje dokazati kao točne ili netočne
(istinite ili neistinite); u biti, nepohodno postoje neke tvrdnje čija je točnost ili netočnost
neodlučiva.
Skupovi su podjednako izloženi nejasnosti, kao što je Delbrück ilustrirao s pričom o dilemi
koja se može pojaviti u knjižnici. "Kad bi šef knjižnice zapovijedio osoblju da pripreme
bibliografiju svih bibliografija u knjižnici...", kaže on, "bilo bi razumno da i sama ima
bibliografski spisak. Ali, pretpostavimo da šef knjižnice zatraži pripremu bibliografije svih
bibliografija koja sebe ne popisuju? Da li treba ta bibliografija sebe popisati?... Ako se ne
popisuje - trebala bi! A ako se popisuje - ne bi trebala!"
Sve na što aludira je širi problem koji kaže da brojevi možda nisu pouzdaniji od naših
očiju za razlučivanje istine o svijetu.
Nekad se činilo da fizikalne nauke, kao i matematika, obećavaju objektivan prikaz
fizikalnih pojava neovisan o gledaocu, ali je, kako je to Delbrück potanko ispričao, to
obećanje postalo prilično maglovitije od kraja 19. stoljeća. Prvo je došao Einsteinov dokaz da,
iako vrijeme i prostor mogu odrediti pouzdana mjerenja fenomena ako su opaženi od
pojedinačnog promatrača u ograničenoim prostornom polju gdje mogu nekome konzistentno
omogućavati da on prosuđuje kako je jedan sat duži od minute i jedna jarda duža od stope, -
oni gube svaki smisao kod velikih udaljenosti ili ekstremnih brzina. U biti, u skladu sa
specijalnom teorijom relativiteta, vrijeme ne će uopće prolaziti na satu koji putuje brzinom
svjetlosti, a dužina štapa za mjerenje smanjit će se na nulu. Drugim riječim, vrijeme i prostor,
konačno, ne znače ništa, osim u odnosu jedan prema drugome; ni jedan nije univerzalan. A
bez univerzalnog vremena, i druge naizgleda same po sebi jasne istine, kao što je uzročnost,
gube također empirijsku vrijednost. Kao što je Delbrück ustvrdio, "otkriće jednog promatrača
da je događaj A prethodio događaju B je neodređeno, budući da drugi promatrač koji se kreće
relativno u odnosu na prvog može zaključiti da je događaj B prethodio događaju A".

4
 Kvantni fizičari su zatim dokazali da se zakoni klasične mehanike ne mogu više koristiti za
vrlo smanjene fenomene kao za vrlo velike. Foton svjetla, po Heisenbergovu principu
neodređenosti, ne može biti opisan jasnim terminima, jer njegove karakteristike ovise o
sredstvu koje koristimo za promatranje, i foton može biti promotren iz samo jedne perspektive
istovremeno. Lekcija koju je Niels Bohr iz ovoga izvukao bila je, da je postupak promatranja
dio fenomena, i stoga neodvojiv od njega. Promatrač i fenomen koji promatra mora da su
uzajamno implicirani u neki širi proces čije djelovanje nije potpuno zamjetljivo iznutra.
Einstein nije nikad bio spreman učiniti takav ustupak. "Dobri Gospod može biti lukav",
izjavio je, "ali nije zloban". Naša nesigurnost o kvantnom fenomenu ne može biti osnova za
izvlačenje zaključaka o prirodi tih fenomena: ona jednostavno odražava nepotpunost
kvantne teorije. Jednom, kad "skrivene varijable" koje utječu na ponašanje svjetlosti budu
identificirane, njeni će se paradoksalni aspekti uklopiti u logično konzistentnu i potpuno
determinističku sliku svijeta.
Einstein i Bohr nikad nisu riješili razliku svojih stavova o tome, ali se Bohrovo gledište
desetljećima bolje od Einsteinovog oduprlo vremenu, jer se paradoksi svojstveni kvantnoj
teoriji danas općenito uzimaju u obzir kao neizbježne, iako neprijatne životne činjenice. Kako
to Delbrück postavlja, bio Bog zloban ili ne, ni jedan eksperiment neće nikada zadovoljiti
istovremeno i valnu i kvantnu prirodu svjetlosti, jer izbori uključeni u odlučivanje kako
promatrati te aspekte neizbježno isključuju jedan drugoga.
Što sve ovo ima s pitanjem, kako je um nastao iz materije? Po Delbrückovoj procjeni - sve,
zato jer nas prisiljava da preispitamo pretpostavke na kojima je to pitanje osnovano. Klasična
fizika je prihvatila podjelu svijeta na "res cogitans" (um) i "res extensa" (materija) kao gotovu
činjenicu. Ali nemoguće je trpjeti konceptualni rez između instrumenta i objekta percepcije
kad zalutamo izvan našeg uobičajenog iskustvenog područja i pokušamo dokučiti krajnje
visoke brzine, velike udaljenosti ili umanjene fenomene. Stvarno značenje kvantne fizike je u
tome, predlaže Delbrück, da nas prisiljava da sagledamo um i materiju iz aspekta
pojedinačnog sistema.
Mi smo kroz naš evolucijski razvoj, zaključuje on, a ne kroz nepristrasno objektivno
promatranje, došli do pogleda na um kao na nezavisni, nematerijalni entitet. Dihotomija um -
materija može nam omogućiti da naše iskustvo lakše stavimo u red, ali to može biti, - kao
naša percepcija veličine, boje, položaja i oblika, vremena, prostora i uzročnosti - ništa više od
praktične iluzije. Svijet viđen kroz princip promjenjivosti, utvrđuje Delbrück, je izvanredno
sličan onome kakav vidi dijete koje još nije steklo kategorije spoznaja odraslih. Nadalje kaže:
"Budući da je svako od nas učinio prijelaz iz dječjeg svijeta u kome nije bilo jasne razlike
između objekta i subjekta... nije sasvim apsurdno da bismo mogli u našim racionalno
smišljenim procesima ovaj proces obrnuti."
Kao što kvantna teorija sugerira d su res extense temeljno oblikovane percepcijom (da nisu
isključivo "objektivne"), biologija otkriva da su res cogitans u velikoj mjeri produkti
materijalnog svijeta (da nisu isključivo "subjektivni"). Naši mozgovi, percepcije i obrasci
mišljenja su rezultat tisućljeća prirodne selekcije. Neurofiziološka istraživanja pokazala su da
svijest sama po sebi ima fiziološku osnovu, da je njen sadržaj uvelike određen aktivnošću
nervnih stanica koje se daju identificirati. A kibernetika je u međuvremenu dokazala da se
neke jednostavnije ali navodno jedinstvene sposobnosti uma mogu simulirati isključivo
mehaničkim sredstvima. Pa, iako su razlike između biološke i artificijelne (umjetne)
inteligencije naravno ogromne, Delbrück sugerira da te razlike nisu u kakvoći već u stupnju.
Istina je, priznao je, da nauka nije dala - i neće nikad moći dati - savršeno prikladno
objašnjenje mentalne aktivnosti. Ali teško da je to osnova za traženje bitnog objašnjenja uma.
Na kraju krajeva, nauka nije dala ni savršeno prikladno objašnjenje materije. I, ako je Bohr
imao pravo, nikada ni neće.

5
 Delbrückov odgovor na pitanje "um iz materije?" je jednostavan: "Antiteza vanjske i
unutrašnje stvarnosti je ništa više od iluzije: postoji samo jedna stvarnost." Utvrditi jedinstvo
svih stvari teško da je nešto originalno: Siddhartha Gautama - Budha isto je to učinio pred 25
stoljeća, a nepostojeća priroda uma ostaje centralna premisa raznih istočnjačkih religija. Ali
Delbrückov esej o evolucionoj epistemologiji čini mnogo više od ponavljanja ove drevne
izjave. On dokazuje čvrstim naučnim sredstvima da je materija - mentalna izmišljotina, a um -
svojstvo fizikalnog svijeta. I dovevši biologiju da podupre fiziku bacio je novo svjetlo na
razmišljanja Einsteina i Bohra.
Ispada da je Bohr teško podcijenio stupanj do kojega život može biti shvaćen na čisto
empirijskoj osnovi. Ispada da sve tajne sposobnosti života da se ovjekovječuje - ogleda u
svijetu na kraju krajeva nisu nedokučive. Ali, naoružan onim što Bohr nije znao o biologiji,
Delbrück pokazuje da je Einstein bio jednako zaveden na krivi put u vezi s ograničenjem
empirizma u fizici. Zanimljivo je da je Einstein, koji je prvi skršio naše intuitivno poimanje
vremena i prostora, nastavio tvrditi da umanjeni fenomeni udovoljavaju našoj intuiciji. Da je
mozak idealno oruđe, kao što je Einstein pretpostavljao, da to nije organ čija su forma i
funkcija oblikovane okruženjem već da je to neuvjetovani promatrač stvarnosti, - njegova bi
vjera u sposobnost mozga da razriješi nejasnost kvantne mehanike mogla biti garantirana. Ali,
kao što Delbrück pojašnjava, mozak nije idealno oruđe, i njegova se ograničenja direktno
odnose na fiziku, i zbog toga evo potrebe za evolucionom epistemologijom.
Delbrück ne pokreće pitanje, implicitno gledanju mozga kao produkta evolucije, o tome
kakva bi mogla biti priroda inteligencije daleko veće od naše. Postoji bezbroj pitanja koja
možemo formulirati ali na koja ne možemo odgovoriti. Uzmimo u obzir tekuće napore za
ujedinjavanje svih znanih spoznaja, fizikalnih i bioloških, u jednu teoriju. takve se teorije
predlažu, ali u visoko apstraktnim kontraintuitivnim terminima. Ako budemo ikada došli do
konačnih odgovora, kladim se da će ih samo nekolicina od nas razumjeti, jer će biti izrazivi
samo matematičkim jezikom daleko udaljenim od osjetilnog iskustva. Također mora da
postoje pitanja za koja nam nedostaje inteligencije da ih uopće postavimo. I tako, male su nam
šanse da ne prihvatimo da nas biologija ograničava u onom što znamo. Paradoks je, naravno,
da nam je upravo pošlo za rukom da kroz nauku nadmašimo intuiciju koju nam je biologija
nametnula. Na pitanje kako se u toku biološke evolucije pojavila mentalna sposobnost za
takvo nadmašivanje, Delbrück priznaje: "Nemam zadovoljavajući odgovor. to je pitanje za
veći mozak."
Aaron Novick pohađao je Max Delbrückov kurs o bakteriofagima u ljeto 1947. g. u Cold
Spring Harbour Laboratory na Long Islandu, i otišao voditi istraživanje u molekularnoj
biologiji na University of Chicago i na Pasteur institutu u Parizu. Godine 1959. osnovao je
Institute for Molecular Biology na University of Oregon, čiji je direktor.
Geoffrey Cowley je viši urednik časopisa The Sciences.

a priori - onaj koji prethodi iskustvu i praksi, nezavisan od njih

- filozofski smjer koji uči da ima spoznaja nezavisnih od iskustva
empirizam - u filozofiji nauka koja priznaje iskustvo jedinim sredstvom
vjerodostojne spoznaje
epistemologija- nauka o spoznaji
- nauka o znanju i nauci
filogeneza - biološki proces razvoja svih organskih oblika u toku svega vremena
života na zemlji
gangliji - živčani čvorovi koji tvore središte živčanih niti
konvergencija - sličnost, sukladnost osobina, svojstava, težnja za istim ciljem