Metodika nastave filozofije Uvod u akademski oblik poučavanja

Uvod

Hans Jurgen Apel u svojoj knjizi „Predavanje – uvod u akademski oblik poučavanja“
problematizira akademski oblik poučavanja, te nam postavlja pitanje da li je dosadašnji
ustaljeni oblik predavanja iza katedre valjan i da li on može da ispuni zahtjeve modernog
svijeta i znanosti. Drukčije rečeno on se pita da li mali istraživači – studenti dobijaju dovoljno
znanja i stručnih kompetencija u ovakvom obliku učenja. Kroz tekst se da primjetiti da je
autor zagovornik takvog oblika poučavanja, ali isto tako on je otvoren i za dopunu i korekciju
istog s ciljem da se predavanje kao standardni oblik akademskog poučavanja prilagodi
zahtjevima suvremenog doba, ali i da mlade studente što bolje obrazuje i obuči u određenoj
naučnoj oblasti.

1
Metodika nastave filozofije Uvod u akademski oblik poučavanja

Predavanje – akademski oblik poučavanja

Predavanja su oblik fakultetske nastave u kojima se temeljna pitanja određene discipline

prikazuju riječima, a izvode se pred slušateljstvom – studentima, a imaju za cilj prijenos
naučnih spoznaja i njenih metoda istraživanja, te da kod studenta razviju kritičko mišljenje
spram onog iznešenog u predavanju, te usvajanje iznešenog znanja i njegovog praktičnog
produciranja u praksi te nauke.

Ovo bi bila najkraća definicija fakultetskog predavanja, i u njoj su iznešene sve opšte
karakteristike predavanja kao takvog oblika poučavanja. U takvoj definiciji Apel primjećuje
ono zbog čega je valjanost predavanja dovedena u pitanje, a to je prije svega jednosmjernost
takvog oblika poučavanja. Profesor sa jedne strane, vlasnik znanja i studenti sa druge strane,
sudar propovijedi profesora i letargičnosti studenata spram onog što predavač govori.

Zasigurno je da ovakav autoritativan oblik poučavanja nije mogao izbjeći kritikama, koje su
se počele javljati već početkom 20. stoljeća, a svoju kulminaciju su doživjele u studentskim
protestima 1968.godine, kada su mlade snage osjetile potrebu da se pobune protiv takvog
oblika poučavanja, te su time doveli u pitanje i stvarnu potrebu predavanja i predavača kao
propovjednika iza katedri.

Dakle predavanju kao akademskom obliku predavanja gori pod nogama, a razlozi su brjni, a
prije svega ponajviše tome su doprinijeli predavači koje su 68-osmaši ironično nazivali
„nedodirljivi“, a drugu faktor jako bitan koji uslovno rečeno prijedi ukidanjem predavanja, a
na koje Apel posebno insistira jeste tehnološki razvoj.

Sredstva za komunikaciju zasigurno prijete standardnom obliku poučavanja, te se u

modernom svijetu ispostavljaju kao ravnopravan konkurent standardnom predavanju u
akademskom obliku poučavanja.

Postavlja se pitanje, da li nam je uslijed ovakvog stanja zaista potrebno predavanje i da li nam
tehnologija sama može pružiti da se izobrazujemo i postanemo stručnjaci u određenom
naučnom polju.

Hans Jurgen Apel ne odustaje tako lako od predavanja kao valjanog oblika poučavanja, te kao
pobornik žive riječi spašavanje predavanja vidi u njegovoj konstantnoj nadopuni, razvoju i
usavršavanju. Predavanje dakle mora da prati moderne tokove razvoja suvremenog svijeta, a
da pri tome zadrži onu toplu sliku prenošenja znanja u relaciji predavač – učenik.

Ta relacija se za Apela ispostavlja kao ključ uspješnog predavanja jer ona više ne smije teći u
jednom smjeru profesor –učenik, već ona treba predstavljati živu riječ, profesoru je potrebna
povratna informacija od studenta u obliku pitanja i poticanja na raspravu na zadatu temu.

2
Metodika nastave filozofije Uvod u akademski oblik poučavanja

Dakle možemo reći da Apel radi simbiozu modernog i staroga i u tome vidi spas predavanja
kao akademskog oblika poučavanja, jer kako i sam kaže, da se čak predavanje ukine, poslije
izvjesnog vremena bi studenti uzvikujući tražili predavanje natrag.

Da bismo ušli u samu bit predavanja potrebno je dati kratak historijski pregled razvoja
predavanja, jer kao i što sam Apel naglašava dublja analiza historijskog razvoja predavanja i
njegovih tokova bi zahtjevala odvojenu studiji i ozbiljan izraživački rad.

Stoga krakat osvrt na najupečatljivija historijska mjesta će nam biti dovoljan da upotpuni sliku
razvoja predavanja od njegovog osnivanja pa do danas kada opet proživljava određene
turbulencije.

Prve oblike predavanja imamo još u antici, prije svega u antičkoj filozofiji, kod njenih
začetnika, Sokrata, Platona i Aristotela, ali i kod njima oponentne skupine škole sofista koji
po mnogima autorima predstavljaju preteću modernog oblika učenja.

Skokrat je uobičavao usmeno poučavati u direktnom razgovoru sa sugovornikom, često mu

prepuštajući glavnu riječ i tjerajući sugovornika da sam „porodi“ znanje.

Sa druge strane Platon je u svojoj akademiji insistirao na analiziranju živog teksta, i u tome je
vidio siguran put do znanja.

Na kraju toga imamo Aristotela koji se koristio objema metodama, i razgovorom, u šetnji sa
svojim učenicima, ali i učenjem baziranom na čitanju i analizi zahtjevnih knjiga sa svih polja
tadašnje nauke.

Takav oblik poučavanja se prenio u Rim gdje je rimsli učitelj govorništva zagovarao javno
čitanje kao razjašnjavajući prikaz nekog teksta.

Razvoj pozitivnih znanosti je u mnogome doprinio i modificiranju samog predavanja.

Naučnici: Kepler, Galileo, Descartes, Bacon, su zagovarali slobodu poučavanja, a anticipaciju
njihovih teza imamo već kod filozofa klasičnog njemačkog idealizma – Fichtea, a preko niza
zaslužnih ljudi u historiji iza nas stižemo do savremenog doba gdje se predavanje suočava sa
poteškoćama koje su ga konstanto pratile kroz historiju.

Hans Jurgen Apel razmatra i oblikovanje i formiranje predavanja, a kao osnovni mediji kojim
se iznosi predavanje jete jezik, te Apel naglašava da predavač da bi održao koncentraciju
slušaoca mora znati pravilno da se služi jezikom, i pri tome da pazi na jačinu glasa, ton i
ritam.

Predavač treba glasno i jasno izlagati, ali pri tome ne vikati. Isto tako je neophodno pripaziti
na korištenje jačine glasa, odnsono, da bi predavač održao koncentraciju kod slušaoca, on
mora mijenjati jačinu glasa, npr. pričati glasnije onda kada naglašava ono bitno.

Ton glasa je itekako bitan, on ne smije biti uspavljujući, ali ni zastrašujući, ali ton predstavlja
prirodnu predispoziciju, stoga vrlo malo predavač može uticati na to.

3
Metodika nastave filozofije Uvod u akademski oblik poučavanja

Ritam glasa također predstavlja bitnu kariku u prijenosu znanja, te on treba da odradi finese,
pazi na način na koji iznosi riječi pred slušaoce, i da isto tako održi predavanje interesantnim i
zanimljivim.

Apel naglašava da predavač treba da pripazi i na onaj drugi – neverbalni govor, govor tijela,
jer on itekako utiče na sam tok predavanja.

Stav tijela treba da bude prijateljski, ni u kom slučaju autoritativan, jer se time ostvaruje bolje
prihvaćenost onog što govorimo među slušaocima.

Također mimika i izrazi lica puno toga odražavaju, a crte lica trebamo držati u blagom
polusmiješku održavajući tako dozu ozbiljnosti, ali i otorenost prema učenicima na njihova
moguća pitanja i upute.

Kontakt očima je jako bitan jer time stvaramo doja pouzdanosti i iskrenosti prema slušaocima,
ali i drživmo njihovu pažnju na zadovoljavućem nivou.

4
Metodika nastave filozofije Uvod u akademski oblik poučavanja

Zaključak

Za kraj mogli bi se reći da Apel vjeruje u predavanja kao valjan obik akademskog
poučavanja, sa određenim modifikacijama, prihvatanju moderne tehnike u obrazovne svrhe,
no pri tome naglašavajući da je jezik glavni i osnovni medij prenošenja informacija, poticanja
na raspravu, i sutradan stvaranja kvalitetnih izobrazovanih stručnja na raznim poljima nauke.