Filozofski fakultet Osijek

Odsjek za povijest, Katedra za nacionalnu povijest

prof.dr. Ivan Balta

događajnica

HRVATSKA POVIJEST OD 1790. DO 1860. GODINE

Osijek, 2001.

1
Dr.sc.Ivan Balta
Pedagoški fakultet Osijek, Katedra za povijest
(rujan, 2001.)

HRVATSKA POVIJEST (1790-1860. godine)

1790.
*car Josip II. pod pritiskom unutrašnjeg otpora (uzroci su germanizatorske reforme) i ratnih okolnosti
(rat s Turcima 1788-1790.) vraća Hrvatskoj i Ugarskoj ustavno uređenje, ukida okružja i uspostavlja
županije, povlači reforme (osim Patenta o toleranciji i djelomičnog ukidanja kmetstva)
*Sabor je zaključio da će županije djelovati po nalozima Ugarskog namjesničkog vijeća dok se ne
uspostavi teritorijalna cjelovitost Hrvatske (dok se ne oslobode Dalmacija i “Turska Hrvatska”).
*Sabor (zbog loših iskustava sa Bečkim dvorom) podvrgava zemlju u nadležnost Ugarskog sabora s
pravom razrezivanja poreza, a Ugarski sabor je prihvatio zaključke Hrvatskog sabora
*carska vojska oslobodila Cetingrad i utvrdila novu crtu razgraničenja s Turskom (Bosnom).
*predstavnici hrvatskog plemstva su se na zajedničkom saboru u Požunu suprotstavili ideju uvođenja
mađarskog kao službenog jezika u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji
1791.
*Sabor se odupire ideii uvođenja mađarskog kao službenog jezika te zaključuje da se mađarski jezik
uvede u škole kao neobvezni predmet.
*Svištovskim mirom (4. VIII.) Turska je prepustila Monarhiji (Vojnoj granici) Plitvička jezera,
Plješivicu, Dvor, Cetingrad, Lapac, Drežnik, Srb i Ličko Petrovo Selo
1792.
*u Napoleonskim ratovima na strani Monarhije sudjeluju hrvatske jedinice u Nizozemskoj, Njemačkoj
i Italiji (važnije bitke kod Dega i Arcole)
1795.
*u Pešti je pogubljen vođa tzv. jakobinske zavjere Ignjat Martinović (u zavjeri bio i Josip Kralj), koja je
bila po uzoru na Francusku revoluciju, a iduće je godine pogubljen i barun Siegfrid Taufferer koji je u
Zagrebu promicao jakobinske ideje
1797.
*uoči pada Mletačke Republike u zadarsku luku ulazi graničarska (krajiška) vojska s namjerom da
zauzme dotadašnju mletačku Dalmaciju. Primirjem u Leobenu (18. IV.), Monarhija je od Francuske u
zamjenu za Lombardiju dobila Istru i Dalmaciju, što je potvrđeno mirom u Campo Formiu (17. X.).
Središte vlasti je za Istru bilo u Kopru, a za Dalmaciju u Zadru.
*izbijanjem nemira u Splitu, Šibeniku, Trogiru i Makarskoj je razlogom što dalmatinski predstavnici
odlaze u Beč i traže ujedinjenje s Hrvatskom (ideolog je bio franjevac Andrija Dorotić)
1800.
*Dubrovačka Republika zbog trgovine ima konzulate u više od 80 gradova (Španjolska, Portugal,
Francuska, Italija, Albanija, Grčka, Turska, Egipat, Cipar, Gibraltar i td.)
1801.
*sjedište grkokatoličke crkve za Hrvatsku i Bačku je prenijeto iz Marče u Križevce
1802.
*zajednički Požunski sabor je prihvatio zahtijeve hrvatskih izaslanika da se sjedini Dalmacija sa
Hrvatskom i Slavonijom, ali te zahtijeve odbija car Franjo I.
1804.
*u Zagrebu je na Harmici (zaslugom Maksimilijana Vrhovca) otvorena bolnica, kao i u Zadru
(odlukom austrijskog komesara za Dalmaciju)
*gradi se cesta “Lujzijana” (nazvana po Napoleonovoj supruzi) od Rijeke do Karlovca (završena 1811.)
1805.
*mirom u Požunu (26. XII.) Austrija predaje Francuskoj Dalmaciju, Boku i Istru.
*Sabor se odupire mađarskom plemstvu koje je na zajedničkom saboru u Požunu zatražilo uvođenje
mađarskohg jezika u škole
1806.
*francuska vojska ulazi u Dalmaciju koja postaje, kao i Istra dio Talijanskog kraljevstva. Istra postaje
prefektura (Koper), u Dalmaciji vojnu vlast ima gen. Auguste-Frédéric-Louis Viesse dr Marmont, a
civilnu vlast ima providur za Dalmaciju (Zadar) Vicenzo Dandolo
*rusko-crnogorske trupe (12.II.) okupiraju Boku, odakle se povlaće tek poslije Tizitskog mira (1807.)
Ruska vojska je zauzela Korčulu, Brač i Vis, a francuska vojska s gen. Jacquesa Alexandrea

2
Lauristona je (27. V.) ušla u Dubrovnik, što je kraj Dubrovačke Republike (oko 300 brodova iz
Dubrovnika su odvukli Francuzi, Rusi i Britanci)
*u Zadru počele izlaziti (12. VI.) prve novine na hrvatskom jeziku “Kraglski Dalmatin - Il Regno
Dalmata” (izlaze d 1810.), kao službeni glasnik francuske uprave u Dalmaciji, u Zadru osnovan licej
za studij medicine, filozofije, prava, gramatike…,a u Trogiru Kolegij sv. Lazara (medicina, pravo, fil.)
1807.
*Ugarski sabor je donio zaključak o priključenju Rijeke Ugarskoj, a car Franjo I. je ipak potvrdio
zaključak Hrvatsko-slavonskog sabora kako Rijeka mora biti zastupljena i u Zagrebu i u Pešti
*u Vojnoj Granici (krajini) je proglašen “Novi temeljni zakon” o unutrašnjim odnosima u Granici
*dalmatinski providur Dandolo je (5. V) proglasio “Opću osnovu opće javne nastave” u Dalmaciji po
kojoj se određuje postojanje liceja u Zadru (za liječnike, odvjetnike, arhitekte, bilježnike) i gimnazije u
Zadru, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Hvaru, Makarskoj i Krku, a do 1810. liceji se osnivaju u Dubrovniku,
Rijeci i Karlovcu, u Zadru se licej uređuje kao “Središnja škola” u rangu fakulteta (za 7 akademskih
naslova), ali se ona ukida 1811. godine
*Tilsitski mir je potpisan (7.VII.) između Francuske i Rusije te (9.VII.) između Francuske i Pruske
poslije bitke (14.VI.) kod Friedlanda… Rusija je vratila Francuskoj Boku…
1808.
*gen. Marmont donosi odluku (31.I.) o ukinuću Dubrovačke Republike i priključenju (1809.) Iliskim
pokrajinama, što potvrđuje i Napoleon. Marmont dobija naslov “duc de Raguse” (dubrovačkog
vojvode), ali Dubrovački senat ne prima taj akt na znanje
*kada su se Rusi povukli, Britanci uvode blokadu Jadrana i zauzimaju Vis
1809.
*francuskoj vojsci Marmonta suprotstavljaju se graničarske jedinice pod vodstvom gen. Andrije
Stojkovića i zauzimaju Obrovac (ratuju u klancu Zrmanje, oko Gračaca, Gospića i Perušića).
*u bitkama kod Asperna i Wagrama (V. mjesec) sudjeluju hrvatske čete na strani Monarhije pod
vodstvom gen. F. Vukasovića
*mirom u Schönbrunnu (14. X.) Austrija, osim Dalmacije, ustupa Francuskoj Istru, hrvatske krajeve
južno od Save, a od kojih su osnovane Ilirske pokrajine sa sjedištem u Ljubljani (od 1813. u Trstu)
1810.
*francuska flota sa kap. Dubordieu-om napada (22. X.) Vis i povlači se.
*oko 200 Hrvata pohađa francuske vojne škole, a Marmont ustrojava 6 hrvatskih pukovnija (regiments
de chasseurs d’Illyrie) te vodi kaznenu ekspediciju od 1.000 ličkih graničara (krajišnika) u Bosnu zbog
stalnih turskih upada u Dalmaciju i Hrvatsku
1811.
*Napoleon je dekretom odredio 6 građanskih pokrajina u Ilirskim pokrajinama (Kranjska, Koruška,
Istra, Dalmacija, Dubrovnik i posavski dio Hrvatske)
*francuska flota poražena (13. III.) od britanske flote kod Paklenih otoka na Hvaru. Francuzi su
poraženi od Britanaca (22. II. 1812.) u Istri kod Pirana (na brodu “Rivoli” sudjelovala 808 hrvatskih
mornara i većina poginula)
-ugarski sabor iznova postavlja pitanje učenja mađarskog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji
1812.
*pod zapovjedništvom podmaršala Šljivarića de Heldenburga 1. i 3. ilirska pukovnija (26-28. XI.)
bore se na Napoleonovu pohodu na Rusiju. U sklopu vojske gen. Oudinota štite prijelaz preko
Berezine. (dvije trećine hrvatskih vojnika nije se vratilo s ratišta kući)
*raspušten Ugarski sabor od cara Franje I. (počinje razdoblje Metternichova režima do 1848.)
1813.
*u Karlovcu je (III. mjesec) osnovana hrvatska pukovnija u sastavu francuske vojske (La premier
regiment de hussards croates), koja je nakon bitke kod Leipziga razoružana a ljudstvo raspoređeno u
druge pukovnije (1814. se vraćaju kući)
*austrijska vojska postupno zauzima Ilirske pokrajine, a Britanci zauzimaju dalmatinske otoke
Maksimilijan Vrhovac traži ujedinjenje “prekosavskih domorodaca” sa sjevernom Hrvatskom
1814.
*austrijska vojska pod vodstvom gen. Todora Milutinovića zaposjeda Dubrovnik i Boku.
*cijela Hrvatska južno od Save uključena je u austrijsku Kraljevinu Iliriju sa sjedištem u Ljubljani
(Kraljevina Ilirija je proglašena 1816., a postojala je do 1822. godine)
1815.
*odlukom Bečkog kongresa teritorij bivše Dubrovačke Republike pripojen je Habsburškoj Monarhiji, a
britanska vojska je austrijskoj vojsci predala (19.VII.) dalmatinske otoke
*glavne osobe na Bečkom kongresu (od rujna 1814. do 9. lipnja 1815. godine) bili su ruski car
Aleksandar I., knez Metternich kao austrijski ministar vanjskih poslova i princ Talleyrand-Périgord

3
kao francuski ministar vanjskih poslova, a uz njih još Adam Czartoryski (za uspostavljanje poljske
državnosti), Kapodistrias (u ruskoj delegaciji za uspostavljanje grčke državnosti), lord Castlereagh i
vojvoda od Wellingtona)
*Bečkim kongresom Austrija je dobila: Ilirske provincije (Istru, Dalmaciju, dijelove Vojne Krajine i
Banske Hrvatske, Korušku, Kranjsku, Trst), Tirol, Vorarlberg, Lombardiju i Veneciju, Rusija je dobila:
najveći dio Varšavske Vojvodine (Kongresna Poljska), Pruska je dobila: Veliku vojvodinu Poznanj,
pokrajinu Sasku, Švedsko Pomorje, vestfalsku i rajnsku oblast, Velika Britanija je dobila: Helgoland,
kolobnije Kapland i Ceylon, Maltu i otok Mauritius, Švicarska je povećana i neutralizirana, Holandija
i Belgija su se sjedinile u ujedinjenu Holandiju, nadalje Njemačka je formirana kao slabo povezana
konfederacija od 34 monarhističke države i 4 grada na čelu s Austrijom (ali bez Pruske, Poznanjskog
velikog vojvodstva, Poznanjskog Schleswiga i Alsace-Lorraine)
*iz Bečkog kongresa proizašla je Sveta alijansa, koju su 26. IX. 1815. godine potpisali: ruski car
Aleksandar I., austrijski car Franjo I. i pruski kralj Vilim III.
*austrijskom reformom školstva se u Dalmaciji nameće talijanski jezik u škole
1817.
*na hrvatskom prostoru okončana je posljednja velika epidemija kuge (od 1812. harala je u Vojnoj
granici, od 1813. u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, a od 1815. u Dalmaciji)
1818.
*car Franjo I. posjećuje Dubrovnik i oslobađa stanovništvo poreza zbog teškog stanja
1822.
*Rijeka je izuzeta ispod austrijske vlasti i vraćena Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji
*austr. ratna mornarica mjeri dubine jadranske obale i izdaje 31 pom. kartu i “Peljar Jadranskog mora”
1823.
*u Malom Lošinju otvoreno prvo hrvatsko brodogradilište, a u Gospiću osnovana prva matematička
škola u Vojnoj granici (krajini)
1824.
*počinje značajniji razvoj Senja kao luke Hrvatskog primorja
1825.
*austrijski car u znaku popustljivosti apsolutizma saziva Ugarski i Hrvatski sabor, u kojem Hrvatski
sabor nalaže svojim predstavnicima u zajedničkom saboru da na dnevni red stave ujedinjenje Banske
Hrvatske i Slavonije, Istre, Vojne granice (krajine) i Dalmacije. Državni savjet u Beču se (1826.)
suprotstavlja želji Hrvatskog sabora o sjedinjenju Vojne granice (krajine) s Banskom Hrvat. i Slavon.
*na zasjedanju zajedničkog sabora (do 1827.) mađarsko plemstvo zahtijeva da se u svim zemljama
krune sv. Stjepana uvede mađarski kao obvezan nastavni jezik, čemu su se suprotstavili hrvatski
predstavnici i obranili uporabu latinskog jezika
1827.
*popuštajući pred nacionalizmom mađarskog reformnog plemstva Hrvatski sabor donosi zaključak o
uvođenju mađarskog jezika kao obaveznog predmeta u škole
1828.
*papinskom bulom je cijela Dalmacija ujedinjenja u crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zadru
(metropolija obuhvaća sufraganske biskupije Šibenik, Split, Hvar, Dubrovnik i Kotor), a tisućljetna
splitska metropija postaje biskupija, kao i dubrovačka nadbiskupija, dok su ukinute biskupije u Trogiru
i Makarskoj (priključene Splitskoj), Ninu (Zadarskoj), Skradinu (Šibenskoj), Korčuli i Stonu
(Dubrovačkoj), Novigradu i Pićanu (Tršćansko-koparskoj), Rabu i Osoru (Krčkoj), koja je zajedno s
Porečko-pulskom (1830.) podređena metropoliji u Gorici
1830.
*prvi austrijski parobrod “Franz I.”na putu od Beča do ušća Dunava prošao hrvat. dijelom
Podunavlja
*hrvatski predstavnici odbijaju na zajedničkom saboru u Požunu prihvatiti uvođenje mađarskog kao
obaveznog nastvanog predmeta, jer su mađarski predstavnici negirali državnopravnu individualnost
Hrvatske i Slavonije (smatrali su da Hrvatska i Ugarska nisu udružene kraljevine nego da su hrvatske
zemlje podložni dijelovi Ugarske), izražene u njenim municipalnim pravima
*na političku scenu stupa mlada hrvatska inteligencija (grupa s Kapucinskih stuba s vođom
Ljudevitom Gajom) s dijelom plemstva, kao jezgrom ilirskog pokreta
*Josip Kušević po nalogu Sabora izdaje knjižicu (skupljene i prepisane isprave) “O municipalnim
pravima i statutima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” u kojoj se interpretira hrvatsko
državno pravo u kontinuitetu od postanka hrvatske države do 1790. godine
*Ljudevit Gaj izdaje “Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja” koja označava početak
oblikovanja ideologije preporodnog pokreta hrvatske nacije
1831.

4
*Husein-kapetan Gradašćević iz Gradačca (Zmaj od Bosne) je s musl. i katol. rajom ustao protiv
središnje turske vlasti u Bosni, ali je protiv njega Ali-paša Rizvanbegović i Stoca (za nagradu ga je
sultan postavio za vezira a Hercegovinu uzdigao u novi pašaluk), Gradašćević je poražen na Palama i
pobjegao u Osijek, ali se vratio u Bosnu i na putu progonstva u Trabzon umro u Istambulu
1832.
*grof Janko Drašković je napisao uoči zajedničkog zasjedanja sabora “Disertacija iliti razgovor
darovan gospodi poklisarom” da bude socijalni i politički program hrvatskog plemstva i zastupnika
(zahtijeva samostalnu vladu, uvođenje štokavštine kao službenog jezika, ujedinjenje hrvatskih i
slovenskih zemalja s Bosnom u Kraljevstvo Iliričko, gospodarske reforme…)
*na zasjedanju zajedničkog sabora (do 1836.) hrvatski zastupnici s Draškovićem na čelu brane
hrvatska municipalna prava i protive se nametanju mađarskog kao službenog jezika
*nastaje Gajeva budnica “Horvatov sloga i zjedinjenje” (Još Horvatska ni propala) a prvi put se javno
pjevala (7. II. 1835.) u međučinu njemačkog igrokaza Die Magdaleneugrotte bei Ogulin u
zagrebačkom kazalištu (uglazbio ju je F. Livadić), kasnije proglašenom “hrvatskom Marseljezom”
*sagrađena je cesta (građena od 1820.) Zadar-Obrovac te “prekovelebitska magistrala” Obrovac-Mali
Alan-Sv.Rok, koja je povezala prvi put Dalmaciju i Hrvatsku (Liku)
1833.
*Ljudevit Gaj dobiva dozvolu za pokretanje književnog lista, a 1834. za političke novine
1835.
*Ljudevit Gaj pokreće “Novine horvatske” (prvi broj tiskan 6. I.) u kojem se (10. I.) pojavljuje
književni prilog “Danicza horvatzka, slavonszka y dalmatinzka” (novine izlaze 2 puta tjedno)
*u Danici je objavljena budnica Horvatska domovina (Lijepa naša) Antuna Mihanovića
1836.
*Gaj i suradnici hrvatsko ime zamjenjuju ilirskim, propagirajući ideju o Južnim Slavenima kao
potomcima Ilira, a Novine horvatske postaju Ilirske narodne novine, a Danica postaje Danica ilirska
(odbijanjem Slovenaca i vojvođanskih Srba, ilirizam je funkcionirao samo kao hrvatska
nacionalnointegracijska ideologija)
*car Ferdinand V. odbija potvrditi zaključak Ugarskog sabora iz 1835. o uvođenju mađarskog kao
službenog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji
*ugarski sabor zaključuje da je potrebno sagraditi željezničku prugu iz Buda-Pesta do Rijeke
*tajnik pravoslavne eparhije u Šibeniku i sudac u Splitu Božidar Petranović pod utjecajem Vuka
Karadžića i Gajeva primjera, pokreće u Zadru “Srbski dalmatinski almanah” (izlazi do 1841.) i bori se
za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i Slavonijom
1838.
*u Sisak stiže Savom prvi parobrod
*“Austrijski Lloyd” uz državnu subvenciju otvara (20. VIII.) prvu parobrodarsku prugu Trst-Mali
Lošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-Korčula-Dubrovnik-Kotor
*u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu i drugim većim mjestima otvaraju se čitaonice (žarišta preporodnoog
pokreta u kulturnom i političkom smislu)
1839.
*proglašen hatišerif od Gilhane, kao prvi ustavni akt Turskog carstva s tri načela: pravo na život, čast i
zanimanje, ravnopravnost u razrezivanju i prikupljanju poreza, te novi sustav novačenja i organizacije
vojske (međutim zbog slabog utjecaja središnje vlasti ovaj akt u Bosni nije se puno odražavao)
1840.
*Sabor zahtijeva od cara da se na zagrebačkoj Akademiji ustanovi katedra hrvatskog jezika te da se
hrvatski jezik uvede u gimnazije
*u Osijeku je osnovano Slavonsko dioničko društvo s ciljem gradnje kanala Dunav-Sava
1841.
*organiziraju se prve političke grupacije u Hrvatskoj i Slavoniji:
za povezanost s Ugarskom te odbijanja štokavštine u korist kajkavštine je Horvatsko-vugerska stranjka
za program povezivanja Južnih Slavena i ujedinjenja hrvatskih zemalja je Ilirska stranka
*u Zagrebu je osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (predsjednik biskup Juraj Haulik)
*u Veneciji je osnovana katedra za hrvatski jezik (osnivač katedre je bio Nikola Tommaseo Slaven)
1842.
*S. Vraz, Ljudevit Farkaš-Vukotinović i D. Rakovac pokreću u Zagrebu list “Kolo”
*u Zagrebu je utemeljena “Matica ilirska” (Sabor je odluku o osnivanju društva donio još 1836.)
1843.
*car je zabranio upotrebu ilirskog imena i simbola, kako bi stišao sukobe iliraca i mađarona (no
dozvoljava kulturnu djelatnost i zaštitu municipalnih hrvatskih prava i jezika)
Ilirska stranka je preimenovana tada u Narodnu stranku

5
*Sabor donosi zaključak o osnivanju katedre za hrvatski jezik na zagrebačkoj Akademiji
*rekonstruirana cesta “Jozefina” između Senja i Karlovca (zaslugom J.K. Knežića) za izvoz građe
*krenuo parobrod iz Trsta za Dubrovnik (10. VIII.) “na putovanju za razonodu” sa 153 izletnika
1843.
*hrvatski zastupnici napustili sjednicu zajedničkog sabora u Požunu u znak protesta jer im zabranjeno
izlagati na latinskom jeziku, a u nastavku rada Ugarski sabor zaključuje da se latinski dopušta u
hrvatskim županijama samo u unutrašnjoj upravi i da se mora u roku od šest godina u svim županijama
i Primorju u službenu upotrebu uvesti mađarski jezik (car ne potvrđuje zaključke ali odobrava rok od
šest godina u kojem hrvatski zastupnici u zajedničkom saboru trebaju govoriti mađarskim jezikom)
1844.
*u Zadru počinje izlaziti (do 1849.) časopis “Zora dalmatinska” kao odjek preporoda u Hrv. i Slav.
*Narodna stranka pokreće list “Branislav” (izlazi do 1845.) koji zbog cenzure izlazi u Beogradu
1845.
*prilikom izbora za skupštinu Zagrebačke županije dolazi do incidenta između mađarona i narodnjaka
te vojske u kojima je ubijeno 9 osoba (“srpanjske žrtve”)
*car dopušta upotrebu ilirskog imena u književnosti, vjerojatno popuštajući Narodnoj stranci uslijed
narastajućeg mađarskog nacionalizma
*na zasjedanju Sabora (narodnjaci su uz pomoć cara imali većinu) doneseni su zaključci o obnavljanju
samostalne vlade kakvu je Hrvatska sa Slavonijom imala 1767-1779., i da se banska vlast uspostavi u
punom opsegu te da se Dalmacija ujedini s Hrvatskom i Slavonijom, da se Akademija digne na rang
sveučilišta, da se biskupija digne na rang nadbiskupije i crkveno odvoji od Ugarske, da se na
Akademiji predaje hrvatska povijest i prije ujedinjenja s Ugarskom
1846.
*Josip Runjanin sklada napjev Lijepa naša domovino na tekst Antuna Mihanovića iz 1835., a koja će
1891. postati hrvatskom himnom
*V. Lisinski piše prvu hrv. operu Ljubav i zloba, a skladatelj F. List na poziv mađarona dolazi u Zagreb
*u Zagrebu otvorena Prva hrvatska štedionica za početak razvoja bankarstva u Hrvatskoj i Slavoniji
*smatrajući Veneciju nesigurnom glavnom ratnom lukom, austr. mornarica gradi arsenal u Puli, a od
1850. Pula je glavna državna luka (skladište na otočiću Uljanik Scoglio d’olivi)
1847.
*održano posljednje zasjedanje Sabora kao feudalne staleške institucije, gdje je zaključeno da se u
Hrvatskoj i Slavoniji u javni život uvede službeni hrvatski jezik te da se zahtijeva ujedinjenje Hrvatske i
Slavonije s Dalmacijom i Rijekom i osnuje zagrebačka nadbiskupija
*otvorena prva Pomorska škola u Šibeniku (traži se otvaranje još od 1837.), kasnije 1849. u Bakru, pa
1850. u Zadru, Splitu i Kotoru, 1852. u Dubrovniku, 1854. u Rovinju, 1855. u Malom Lošinju…
1848.
*u Beč je upućen odbor (17. III.) koji zahtijeva sazivanje Hrvatskog sabora, teritorijalnu cjelovitost
Hrvatske i njezino tješnje povezivanje s austrijskim nasljednim zemljama
*Narodnjaci pripremaju Narodnu skupštinu koja bi trebala nadomjestiti Sabor, Lj. Gaj (17. III. ) odlazi
u Graz nadvojvodi Ivanu da se glinski pukovnik Josip Jelačić postavi za hrvatskog bana, a bar. F.
Kulmer to predlaže na bečkom dvoru (car Ferdinand imenuje 23. III J. Jelačića banom)
*na Narodnoj skupštini 25. III. usvajaju se “Zahtijevanja naroda” u 30 točaka (sloboda tiska, govora
vjeroisp. i glasa, ujedinjenje hrvat. zemalja sa vladom i drž. obilježjima, uređenje Ugarske kao
zajednice ravnopravnih naroda, očuvanje Monarhije, uvođenje hrvatskog jezika u škole i upravu…)
*po povratku iz Beča J. Jelačić kao ban izdaje “tlaku gospodsku i svaku daću urbarialsku” kojom
ukida feudalne odnose te izdaje proglas o ukidanju svih odnosa sa ugarskom vladom
*osnovano je (18. V.) Bansko vijeće, samostalna hrvatska vlada sa šest odsjeka (što pogoršava odnose
s Ugarskom jer Ugarska zagovara odvojenost država i personalnu uniju)
*poslije novih izbora sazvan je (5. VI.) Sabor (kao zakonodavno tijelo sa zastupnicima iz svih
hrvatskih krajeva) na kojem je instaliran (instalirao ga patrijarh J. Rajačić) za bana J. Jelačić, a glavno
je pitanje državnopravni položaj Hrvatske sa Austrijom i Ugarskom: Sabor se priklanja austroslavizmu
u kojem je Monarhija federacija sa parlamentomm i zajedničkim poslovima, a Hrvatska bi u Monarhiji
zajedno sa slovenskim zemljama i južnom Ugarskom (Vojvodinom) činila jednu od federalnih jedinica
*delegaciju Hrvatskog sabora u Innsbrucku (19. VI.) prima car
*Sabor prosvjeduje (21. VI.) zbog smjenjivanja J. Jelačića kao bana (na mađarski zahtijev car je 10.
VI. potvrdio Jelačićevo smjenjivanje, a peštanska ga je vlada svrgnula još 13. V.)
*zbog nemira i mađarskih prijetnji 29. VI. Sabor daje Jelačiću diktatorske ovlasti
*nakon rasprave o Granici (6. VII.) Sabor je izglasao Krajiški ustav (čl. 26.) s glavnim ciljem
postupnog sjedinjenja Krajine s Hrvatskom i Slavonijom

6
*Sabor raspravlja (7. VII.) o urbarijalnoj regulaciji (o odnosima seljaka i zemljoposjednika) i
protegnuo plaćanje poreza na plemstvo i svećenstvo (do tada su bili privilegirani)
*Sabor prestaje s radom (9. VII.), ali se Manifestom naroda hrvatsko-slavonskoga obraća europskoj
javnosti i objašnjava politiku austroslavizma (za Hrvatsku nova) te prirodno i povijesno pravo Hrvata
*zbog neuspješnog pregovaranja (29. VII.) Jelačića s Mađarima, rješenje se traži na bojištu
*pokrenut list (6. VIII.) “Slavenski Jug” za ilirce austroslaviste, gdje je objavljen i ustavni nacrt o
Austriji kao federaciji ravnopravnih naroda (autor nacrta bio je Ognjoslav-Utješinović Ostrožinski)
*naviješten je (7. IX.) rat ugarskoj vladi, a Jelačić sa 40.000 vojnika (graničarska elitna vojska drugog
poziva sa ratišta u Lombardiji) prelazi Dravu i pripaja Međimurje Hrvatskoj i Slavoniji
*bitka (28-29. IX.) kod Pákozda i Velencze, nakon čega je car Jelačića imenovao komesarom i
zapovjednikom vojske u Mađarskoj
*Jelačić je imenovan (XII. mjesec) gubernatorom Rijeke i Dalmacije (tako sjedin.u tituli hrv. zemlje)
*austrijski parlament zasjedao (15. XII.) u moravskom gradu Kromeřištu (Kremsier), a ustavni odbor
prihvaća tekst (17. XII.) o ravnopravnosti naroda Monarhije (kao narodnosti s posebnim jezikom)
*austr. vojska gen. Windischgrätza zauzela (XII. mjesec) Budim i Peštu te Cluj u Erdelju, ali su Mađari
povratili teritorij te su ponovo Jelačić i Windischgrätz zauzeli (5. I.1849.) Budim i Peštu
1849.
*u Zagrebu počele (3. I.) izlaziti novine “Südslavische Zeitung” gdje se zastupa ideja o nacionalno
ravnopravnoj, ustavnoj, konfederativnoj i demokratskoj Monarhiji (novine izlaze do 1852.)
*kako je rastjeran parlament (7. III.) u Kromeřištu, proglašen je (4. III.) oktroirani ustav za Monarhiju
(negiraju se demokratske i nacionalne težnje i sve je po starom, osim ukidanja feudalnih odnosa)
*Saborski odbor predaje (25. IV.) caru peticiju (sastavlja ju I. Mažuranić) u kojoj osuđuje negiranje
hrvatske autonomije proglašene 1848., te moli da Granica (Krajina) bude dio Hrvatske i Slavonije te se
priključe Međimurje, Dalmacija i Vojvodina (car Franjo Josip je 6. VI. odbio sve zahtijeve)
*objavljeni su (25. VII.) prvi podaci popisa stanovništva u Istri (Hrvati 134.455 ili 59%, Talijani
60.040 ili 26%, Slovenci 31.955 ili 14% i Nijemci i ostali 1.596 ili 0,7%)
1850.
*ukinute su čitaonice kao središta kulturno-političkog rada
*Vojna granica (krajina) Oktroiranim ustavom nije ušla (1850.) u sastav Hrvatske i Slavonije
*osnivaju se (18. III.) Zakonom o osnivanju trgovačkih i obrtničkih komora (Zagrebu, Osijeku i Rijeci)
*Bečki dogovor (28. III.) književnika i pravnika (kodifikacija pravne i političke terminologije za
Hrvate, Srbe i Slovence), a na dogovoru prisutan i V. S. Karadžić kako bi se “jugoslavenski zvuci
najshodnije mogli naznačivati slovima”
*carski patent (7. IX.) kao odgovor na peticiju (25. IV. 1849.), naređuje reorganizaciju uprave u
Hrvatskoj i Slavoniji (uvodi se oružništvo ili žandarmerija, reorganizira se sudstvo i birokracija)
*raspušteno je (12. VI.) Bansko vijeće i osnovana hrvatska Banska vlada na čelu s J. Jelačićem
*carskim patentom uvodi se (7. IX.) moderna gradska uprava u Zagrebu i Osijeku
*ukinute su (1. X.) carinske granice između ugarskih i austrijskih zemalja, kao poticaj trgovini
*državna uprava naredila pripremu gradnje željezničke pruge Zidani Most-Zagreb-Sisak
*I. Kukuljević osnovao Društvo za povjesnicu jugoslavensku, a 1851. počinje izlaziti list istoga društva
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku
1851.
*izdana carska naredba (23. II.) da hrvatski biskupski ordinarijati preuzmu unutrašnju upravu pučkih
škola (ali se naredba u praksi ostvaruje potkraj istoga desetljeća)
-jedinstveno carinsko područje za Monarhiju od 1. VII. (tržište, financijska uprava, porezi i katastar)
*prvi popis stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji (u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji izbrojano 868.456, a u
Banskoj, Varaždinskoj, Karlovačkoj i Slavonskoj granici-krajini 807.677 stanovnika)
*nakon Senja (1785.) otvaraju se realke u Varaždinu (1852.), Zagrebu (1854.), Bjelovaru (1858.),
Gospiću i Petrinji (1860.), modernizira se poštanski promet i uvodi frankiranje listova
*car je (31.XII.) proglasio Silvestarski patent kojim se ukida oktroirani ustav i ustavno uređenje zemlje
(uvodi se vojno-birokratski centralizam koji potiče gospodarstvo a spriječava polititičku djelatnost)
(apsolutizam i germanizacija je dobila ime po ministru unutrašnjih poslova Alexandru Bachu)
1852.
*novi Zakon o štampi postrožuje cenzuru listova i drugih tiskovina
*kap. Ivan Visin (iz Prčnja u Boki) kreće kao prvi Hrvat (11. II.) brikom Splendido iz Antwerpena na
put oko svijeta i vraća se 1859. u Trst
*osnovana (16. II.) Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu radi unapređivanja trgovine
*u Narodnim novinama (18. VIII.) objavljene Starčevićeve postavke o povjesnosti hrvatstva
*proglašen (29.XI.) Opći građanski zakonik za Hrvatsku i Slavoniju (zamjenjuje Verbőczyjev zakonik)

7
*zagrebačka biskupija je papinskom bulom (15. XII.) podignuta u nadbiskupiju (pripadajuće biskupije:
Bosansko-srijemska, Senjsko-modruška i grkokatolička Križevačka) i odvojena od Ugarske nadbiskup.
*reforma školstva: uvodi se udžbeničko hrvatsko nazivlje ali istovremeno i neke njemačke gimnazije
1853.
*patent o zemljišnom rasterećenju (2. III.) ukida urbarijalne odnose (jurisdikciju i vrhovno vlasništvo
gospoštija nad seljačkim urbarijalnim zemljama), ukida se crkvena desetina
*u Osijeku osnovana Trgovinsko-obrtnička komora
1854.
*u državne škole je uveden njemački kao službeni nastavni jezik u škole
*naredbom A. Bacha hrvatska banska vlada je pretvorena u Carsko i kraljevsko namjesništvo (K. u K.
Statthalterei) s J.Jelačićem na čelu,a zemlja je podijeljena u pet okružja (Kreis) na čelu s predstojnicima
*u Hrvatskoj i Slavoniji radi šest tiskara (dvije u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu i Karlovcu)
1855.
*Konkordat pape Pija IX. (5. I 13. XI.) i cara Franje Josipa, da Monarhija neće priječiti papinsku
vlast nad crkvom (odgoj katoličke mladeži- briga svećenika),a katol. crkva se stavlja pod carevu zaštitu
*u Turskom Carstvu ukinut harač i zabrana kršćanima da služe vojsku (harač zamjenjen porezom)
1856.
*sultanovim hatimumajumom proširene reforme (zajamčena sloboda vjere, a svi narodi i vjere su
proglašene jednakim u primanjima u državnu službu)
*u Puli je car (9. XII.) otvorio ratno brodogradilište – Arsenal (Uljanik), što potiče razvoj grada
1857.
*odbijen prijedlog (16. IV.) slavonskih veleposjednika o gradnji pruge Vukovar-Zagreb-Zidani Most i
do neke luke na Jadranu
*međunarodno dioničko društvo (19. IV.) na čelu sa Antonom Szechenom koje su financirale
Rotschildove banke, dobija koncesije gradnje pruge Zagreb-Sisak,Zagreb-Karlovac,Zagreb-Velika Kaniža
*osnovano je austr. i ugar. kapitalom Društvo potiskih željeznica, a 1858. Društvo južnih željeznica
*u San Franciscu osnovano Slovinsko-ilirsko uzajamno dobrotvorno društvo (prvo iseljeničko društvo)
*austr. fregata “Novara” s većinom hrvatske posade kreće na put oko svijeta (vraća se 1859.)
*modernizacija pošte s četiri ureda (Zagreb, Osijek, Varaždin i Karlovac), tri telegraf.(Zgb.,Klc. i Rjk)
*Juraj Dobrila postao istarski porečko-pulski biskup (kao prvi Hrvat), sumišljenik Strossmayera od
1858., a od 1875. postaje tršćansko-koparski biskup
*carskim patentom (28. IV.) povučen novac bečke (od 1811.) i konvencionalne (od 1753.) vrijednosti te
uvedene forinte austrijske vrijednosti (ima 100, a ne 60 groša) u Hrvatskoj i Slavoniji
*počela oceanografska istraživanja na Kvarneru, a na Hvaru osnovana prva otočka meteorološka
stanica
1859.
*u bitkama kod Magente (4. VI.) i Solferina (24. VI.) pogiba veliki broj hrvatskih (austr.) vojnika, a
francuska flota ulazi u Mali Lošinj (mirom u Villafranci Austrija izgubila Lombardiju i dio Veneta)
*carskom naredbom se ukida prevlast njemačkog jezika u gimnazijama
*umro (20. V.) J. Jelačić, a banskim je namjesnikom imenovan jedan od bivših carskih odgajatelja grof
Johann Baptist Coronini Cronberg, dotadašnji komandant Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata
*u knjizi Hrvatska i talijanska konfederacija (obj. u Parizu) E. Kvaternik osporava Habsburgovcima
pravo na hrvatsku krunu i zalaže se za ujedinjenu i samostalnu hrvatsku državu
*u izgradnji Sueskog kanala sudjeluju i hrvatski radnici (do 1867.)

8
 Filozofski fakultet Osijek

Odsjek za povijest, Katedra za nacionalnu povijest

Izv.prof.dr. Ivan Balta

događajnica

HRVATSKA POVIJEST OD 1860. DO 1918. GODINE

9
 Osijek, 2001.

Dr.sc.Ivan Balta
Pedagoški fakultet Osijek, Katedra za povijest
(rujan, 2001.)

HRVATSKA POVIJEST (1860-1918. godine)

1860.
*radi sprečavanja financijskog sloma car Franjo Josip (5. III.) saziva savjetodavni organ Carevinsko
vijeće u proširenom sastavu (pokazuje se da je više nemoguće nastaviti s apsolutizmom), a na sjednici
J. J. Strossmayer ističe potrebu sjedinjenja hrvatskih zemalja i federalizaciju Carstva no tome se
protivi predstavnik dalmacije Frano conte Borelli proglašavajući “slavo-dalmatsku” narodnost i
postavljajući temelje autonomaštvu
*za bana postavljen (19. VI.) podmaršal barun Josip Šokčević, a carskom naredbom je odobreno
(26. VI.) ponovno uvođenje hrvatskog jezika u javni život
*car je izdao Listopadsku diplomu (20. X.) u kojem je u Hrvatskoj i Ugarskoj uspostavljena
kombinacija apsolutizma i ustavnosti, federalističkih i centralističkih elemenata (i uspost. je
Carevinsko vijeće (Reichsrat)
*u Zagrebu (26. XI.) Banska konferencija postavlja caru predstavku da je Trojedna kraljevina
neovisna o bilo kojoj drugoj (sastavio I. Mažuranić) i izraženi su zahtijevi za ujedinjenje Hrvatske i
Slavonije s Dalmacijom i priključenje tri istarska kotara (Volosko, Labin i Novigrad) i kvarnerskih
otoka, osnivanje Hrvatske dvorske kancelarije kao izvršnog tijela neovisnog od Ugarske te uređenje
županija i obavljanje izbora po zakonu iz 1848. godine
*Ivan Vukić Lupis pokazuje caru pomorsku napravu “Spasilac obale”, od koje je 1863. Englez R.
Whitehead u Rijeci razvio torpedo (prvi pokusi izvedeni 1867., a tvornica torpeda proradila 1874.)
1861.
*u Beču je 25. I.) osnovan Hrvatski dikasterij na čelu sa I. Mažuranićem, 20. X. osnovana je dvorska
kancelarija (ukinuta 1869.) na čelu s I. Mažuranićem, a 26. I. obnovljen je županijski ustroj u
Hrvatskoj i Slavoniji (Međimurje oduzeto Hrvatskoj i pripojeno mađarskoj županiji Zala)
*car je izdao (26. II.) Veljački patent (zbog reakcije na opće odbijanje Listopadske diplome) baziran na
centralizmu i Carevinskom vijeću kao zastupstvu cijele Monarhije (nije prihvaćen niti u jednoj zemlji
Austrije te je povućen 20. IX. 1865.)
*osnovano je III. Kraljevsko namjesničko vijeće na čelu s banom, kao vlada za Hrvatsku i Slavoniju
*Ante Starčević kao veliki bilježnik Riječke županije izjasnio se u jednoj predstavci za samostalnu
hrvatsku državu i postavio temelje pravaštvu (Austrija se nije držala ugovora iz Cetingrada 1527.)
*u Beču (16. III.) počeo izlaziti “Ost und West” kao općeslavenski list (uređuje ga I. I. Tkalac a
potpomažu J. J. Strossmayer i Mihailo Obrenović)
*Istra dobila sabor (Dicta istriana) sa sjedištem u Poreču (nalazio se samo 1 izabrani zastupnik Hrvat,
3 biskupa kao virilisti, od kojih su 2 bili Hrvati a 1 Slovenac) i službenim talijanskim jezikom
*na izborima za dalmatinski sabor u Zadru, autonomaši dobivaju 27 zastupnika, a Narodna stranka 14,
no na prvom zasjedanju sabora je M. Pavlinović govorio hrvatskim jezikom (osnovana je Narodna
stranka pod vodstvom Mihe Klaića i Mihovila Pavlinovića te se zauzima za pripojenje Dalmacije s
Hrvatskom i Slavonijom)
*održano zasjedanje Sabora (15. IV.) prvi put nakon 1848. (car zahtijeva da Sabor raspravi o odnosu
Kraljevina Hrvatske i Slavonije s Kraljevinom Ugarskom, da pošalje zastupnike na njegovu krunidbu
za kralja Ugarske te Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, da izabere 9 zastupnika u Carevinsko vijeće i
raspravi budući način izbora članova središnjeg parlamenta)
*Sabor od cara traži (1. V.) uspostavu teritorijalne cjelokupnosti Trojedne Kraljevine HSD i načelan
zahtijev za Turskom Hrvatskom između Une, Save i Vrbasa
*car je dopustio (9. V.) da se u Vojnoj granici (krajini) izaberu zastupnici za Sabor (29. V. na Saboru
je bilo 55 krajiških zastupnika, 6 Dalmatinaca od toga 3 iz dalmatinskog sabora)
*Sabor je potvrdio prijedlog J. J. Strossmayera (od 10. XII. 1860.) za osnivanjem Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti (car je potrdio 7. III. 1863. rješenje ali ne i pravila JAZU)
*Sabor je raspravljao (18. VI. - 23. VII.) o odnosu s Ugarskom i podnio tri prijedloga: Narodne
stranke, Unionističke stranke i Stranke prava:

10
-I. kako je prestala svaka državnopravna veza 1848. Hrvatske s Ugarskom osim vladara, izražena je
spremnost nove veze s Ugarskom pošto ona prizna “neodvisnost i samostalnost” i “realni i virtualni
teritorialni opseg” (prijedl. dao Osrednji odbor sa I. Mažuranićem a kasnije je prijedlog i car potvrdio)
-II. uspostaviti vezu s Ugarskom bez ikakovih prethodnih uvjeta (prijedl. dali M. Bogović i J. Janković)
-III. spremnost za personalnom unijom (prijedl. E. Kvaternik, a podržao ga A. Starčević) uz uvjet
teritorijalne cjelovitosti svih hrvatskih zemalja i bez ikakvih zajedničkih poslova s Austrijom
*Sabor je (5. VIII.) odbio izabrati (69:46) predstavnike u Carevinsko vijeće jer se zasnivalo na
oktroiranoj Listopadskoj diplomi (time je izražena državnost Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj)
*Sabor je raspravljao (12. VIII.) o nazivu jezika i prihvatio naziv jugoslavenski jezik (odluku je kasnije,
1862. poništio I. Mažuranić i prihvatio naziv hrvatski jezik), uz prijedloge: narodni jezik, hvatsko-
slavonski jezik, hrvatski ili srpski jezik
*Sabor je izglasao (11. XI.) zakon o osnivanju sveučilišta u Zagrebu s 4 fakulteta
*bečki dvor kaznio krajiške zastupnike u Saboru kao autore Predstavke (tražili odvajanje civilne i vojne
uprave u Krajini i njeno sjedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom
*ukidanjem (27. XII.) Vojvodine Srpske i Tamiškog Banata, Srijem (kotari Ilok i Ruma) vraćeni
Hrvatskoj i Slavoniji
1862.
*u Zagrebu osnovan Stol sedmorice, vrhovni sud za Hrvatsku i Slavoniju (posebno od Ugarske)
*u Zadru počeo izlaziti (1. III.) narodnjački list Il Nazionale s Prilogom k Narodnom listu (do 1875. na
talijanskom, a od tada na hrvatskom jeziku Narodni list) u kojem urednik lista od 1866. Natko Nodilo
kao narodnjak polemizira s prvakom autonomaša Nikola Tommaseo, koji je bio uvjeren u posebnu
dalmatinsku narodnost)
*u Dalmaciji jaća narodni pokret i osniva se (27. VII.) Matica dalmatinska (predsj. B. Petranović)
*Banska konferencija raspravlja o željezničkim prugama, ali pruge će se graditi u mađarskom
interesu, puštena je u promet 1. X. željeznička pruga Zidani Most-Zagreb-Sisak
1863.
*osnovana je Samostalna narodna stranka i zauzima se za povezivanje s Austrijom (u vodstvu stranke
su bili I. Mažuranić, I. Kukuljević, M. Prica, A. Vranyczany i zagrebački nadbiskup J. Haulik)
*J. Dobrila postao predst. u Carevinskom vijeću, a u Istarskom saboru zauzima se za “slavenski jezik”

1864.
*Narodnjaci i liberalni autonomaši u Dalmaciji sklopili savez (Unione liberale) i na izbore išli zajedno
*u Zagrebu održana (VIII-X) Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska (3.776 izlagača)
*E. Kvaternik sastavlja memorandum o potrebi francusko-hrvatsko-poljskog saveza, koji bi osigurao
Hrvatsku od presizanja Mađara, Nijemaca i Talijana i kao branu prodora rusko-srpskog pravoslavlja
na zapad
1865.
*na izborima (V-VI.) za Hrvatski sabor pobjeđuje oporba (Narodna i Unionistička stranka), a I.
Mažuranić podnosi ostavku na mjesto predsjednika Hrvatske dvorske kancelarije (zam. M.Kušević)
*puštena (1. VI.) u promet željeznička pruga Zagreb-Karlovac
*počelo (12. XI.) zasjedanje Sabora (do 1867.) na kojem je odbijena mogućnost sklapanja sporazuma
s Mađarima (napušta se načelo ujedinjenja hrvat. zemalja kao uvjet odnosa sa Austrijom i Ugarskom)
*borba autonomaša i narodnjaka za dalmatinske općine, novi namjesnik F. Filipović smjenio neke
autonomaše (u školstvu) i stavio umjesto njih narodnjake
*hajdukovanje u Hrvatskoj (Joze Udmanića oko Zagreba, Andrijice Šimića u Hercegovini i Dalmaciji)
1866.
*osnovana od Sabora (4. III.) Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (predsj Franjo Rački)
*pregovori (IV.mjesec) u Buda Pestu između delegacije Hrvat. sabora (J.J.Strossmayer) i Mađara
(Mađari su tražili cjelovitost Kralj. Ugarske s neznatnom hrvat. autonomijom)
*bitka kod Visa (20. VII.) talij. i austr. flote (adm. Tegetthoff i veći dio posade hrvat. mornara)
*bitka kod Hradec Králové (3. VII.) prus. i austr. vojske (sudjeluju hrvat. jedinice uz velike gubitke)
*zaoštrili su se hrvatsko-srpski odnosi jer su saborski srpski zastupnici tražili da se srpsko ime prizna
kao “diplomatičko”, odnosno da Srbi budu “politički narod” Trojednog Kraljevstva i ravnopravni s
Hrvatima (naročite oštre polemike iznosio je S. Miletić u novosadskom listu “Zastave”)
*na Harmici (Jelačićev trg) postavljen je (17. XII.) u Zagrebu konjanički spomenik J.Jelačiću
1867.
*Sabor je prihvatio zakonski članak da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji hrvatski ili srpski jezik
i ravnopravna upotreba latinice i ćirilice, a u Rijeci su službeni jezici hrvatski i talijanski
*Trojedna kraljevina je na saborskoj sjednici priznala narod srpski koji je ravnopravan s hrvatskim, a
kako zastupnici se nisu mogli dogovoriti o odnosima s Mađarima, car je raspustio (V. mjesec) Sabor

11
*pošto je imenovao (9. VI.) Ugarsku vladu, car Franjo Josip je svećano krunjen za ugarskog kralja
(svećanosti nisu prisustvovali predstavnici Hrvatske i Slavonije), a 12. VI. car-kralj je potvrdio
zakonski prijedlog ugarskog parlamenta s mađarskim dijelom Austro-Ugarske nagodbe (Vojna
granica-krajina ostaje isključivo podređena ministarstvu rata)
*Levin Rauch imenovan je (27. VI.) banskim namjesnikom sa zadatkom da provede Hrvatsko-ugarsku
nagodbu te izmjenom izbornog reda osigura unionističku većinu u Saboru
(J.J.Strossmayer povlači se iz aktivne politike jer mu je car-kralj naredio da brani mađarski program)
*JAZU izdaju prvi broj Rad, a od 1868. izlaze Monumenta spectantia historiam Slavorum
meridionalium, od 1869. Starine, od 1877. Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium i
Ljetopis JAZU…
*austrijski Temeljni zakoni sadrže (21. XII.) liberalne zasade iz 1848. (jednakost pred zakonom,
slobodu osobe i imetka, slobodu seljenja, slobodu tiska, slobodu znanosti i nastave…)
(potvrđen je Temeljni državni zakon, tj. austrijski nagodbeni zakon i zakoni za provođenje liberalnih
načela, čime je Austro-Ugarska nagodba postala stvarnost)
1868.
*izbori za Sabor 19. XI. – 23. XII.1867. su održani pod pritiskom, izabrana su na zasjedanju (8. I.) 52
unionista i 14 narodnjaka te je unionist.većina izglasala dualizam “državno jedinstvo” ugarskih zemalja
*Sabor je izabrao Kraljevinski odbor od 12 članova (unionisti) koji su pregovarali s Mađarima o
nagodbi
*sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba (24. VII.) a Hrvat. i Slav. su ostavljeni poslovi koje je imala
i ranije od 1861.: unutrašnji poslovi, pravosuđe i školstvo s vjerskim poslovima, nadalje je nagodbom
Hrvatima priznat status političkog naroda koji s Ugarskom čini jednu državnu zajednicu (ugarska
strana je obećala da će poraditi na ujedinjenju Vojne krajine i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom),
službeni jezik u autonomnim poslovima bio je hrvatski, bana je imenovao car-kralj na prijedlog
ugarskog ministra-predsjednika, u središnjoj vladi hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ministar odgovoran
je Ugarskom a ne Hrvatskom saboru, Hrvatska je imala 5 predstavnika u ugarskoj delegaciji za
rješavanje pitanja s Austrijom no i njih je birao Ugarski sabor
*Hrvatski sabor je (23. IX.) prihvatio Nagodbu, ali je 28. IX. Ugarski sabor odbio tvrdeći da Rijeka i
kotar pripadaju neposredno Kraljevini Ugarskoj, te je carevim posredovanjem Ugarskom i Hrvatskom
saboru naloženo da se u konačnom tekstu navede kako Rijeka i njezin kotar “sačinjavaju posebno s
Ugarskom spojeno tijelo” te se o svim poslovima treba raspraviti u oba sabora i gradu Rijeci (takav
tekst je ušao u uagrski ali ne i hrvatski dio Nagodbe, gdje je naljepljen, poznat kao “Riječka krpica”
*hrvatsko-ugarska nagodba (čl. 66.) nije bila usuglašena oko pripadnosti Rijeke i njezina kotara, jer ju
je Ugarski sabor uz carevo-kraljevo izglasao a Hrvatski sabor nije, a Rijeka je dobila posebni provizorij
pod nadležnošću ugarske vlade (ipak Hrvatski sabor je s većinom unionista 18. IX. prihvatio Nagodbu)
*L. Rauch je (8. XII.) imenovan banom, a sutradan i Koloman Bedeković-Komorski imenovan je za
hrvat.-dalm.-slav. ministra
1869.
*ukinuta je Hrvatska dvorska kancelarija u Beču, a u Zagrebu umjesto Kraljevskog namjesničkog
vijeća osnovana je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada s tri odjela: za unutarnje poslove
i poslove proračuna, za bogoštovje i nastavu i za pravosuđe, nadalje je formirano Kraljevsko ugarsko-
hrvatsko domobranstvo s 4 bataljuna i 4 ulanska eskadrona
*car-kralj je (III. mjesec) posjetio Zagreb i odobrio osnutak sveučilišta i najavio ukidanje Vojne
krajine
*u Boki kotorskoj izbio Krivošijski ustanak zbog odluke da se ukine staro pravo Bokelja da nose oružje
i ne služe vojsku te da se vojnim obveznicima zabrani izlaz iz zemlje (a mnogi Bokeljani su mornari)
*puštena u promet (11. IX.) željeznička pruga Osijek-Beli Manastir-Villany i Dalj-Erdut-Subotica
1870.
*puštena u promet (5. I.) željeznička pruga Zagreb-mađarska granica
*Narodna stranka prvi put pobijedila na izborima za dalmatinski sabor(25:16) narodnjaka i autonomaša
*na konferenciji u Ljubljani (1-2- XII.) stotinjak hrv., srp. i slov. političara daju izjave o zajedničkim
interesima južnoslavenskih naroda u sklopu Austro-Ugarske i izvan nje
*Nikola Primorac preplovio Atlanski ocean Liverpool-Boston-Liverpool brodicom The City of Ragusa
(putovanje do Amerike zbog nepovoljnih struja trajalo 78, a natrag samo 37 dana)
1871.
*E. Kvaternik (1 I.) pokrenuo list Hervatska i zajedno s A. Starčevićem razradio pravaški nauk
*umjesto ukinute (3. VI.) Đurđevačko-križevačke krajine osnovana Bjelovarska županija i prvi je put
dio Vojne granice pripojen Hrvatskoj i Slavoniji
*carskim dekretom Senj izlučen (8. VI.) iz Vojne granice i proglašen slobodnim kraljevskim gradom

12
*sporazum ugarske vlade i bečkog središta prema kojoj bi Vojna granica u državnopravnom pogledu
pripala Ugarskoj, ali vojna uprava ostaje (u Zagrebu je osnovana krajiška zemaljska vlada)
*Manifest za narod koje je predložila (19-20. IX.) Narodna stranka podržalo je 54 zastupnika u osudi
Hrvatsko-ugarske nagodbe i djelatnosti unionista
*u Broćancu kraj Slunja počela (7.X.) tzv. Rakovička buna (osniva se Privremena narodna hrvatska
vlada s ministrima Petrom Vrdoljakom-za unutrašnje poslove, Antunom Rakijašem-vojska i V.
Bachom-financije, a 8. X. ustanici su prešli u Rakovicu i izdali proglas: “oslobođenje naroda ispod
švapsko-madžarskog gospodstva” i “zamjenu krajiškog uređenja slobodnim županijama”)
*proglašen od austro-ugarske vlasti Prijeki sud (10. X.), a 11. X. poginuli su E. Kvaternik, A. Rakijaš i
V. Bach te pogubljeno još 10 ustanika, nakon čega je zabranjen rad Stranci prava i listu Hervatska
1872.
*za banskog namjesnika postavljen (17. II.) Antun Vakanović kao unionista, koji optužuje Narodnu
stranku za veleizdajničku suradnju sa Česima, Rusima, Srbima i čak s mađarskim emigrantima oko Kossutha
*Narodnna stranka na izborima (29. V.) dobila većinu (unionisti s virilistima imaju većinu u Saboru)
*u Dalmaciji talijanski jezik izjednačen s hrvatskim u službama i sudovima
1873.
*na glavnoj godišnjoj skupštini Matica ilirska je (2. II.) promijenila ime u Matica hrvatska
*razvojačena (8. VIII.)Vojna krajina u uvedena u njoj opća vojna obveza, ugarski dio Krajine pripojen
Ugarskoj, a hrvatsko-slavonski dio Krajine dobio posebnu upravu s gen. Antunom Mollynaryjem
*izabran (5. IX.) Hrvatski kraljevski odbor za pregovore s Mađarima zbog revizije Nagodbe
*Sabor izglasovao (19. IX.) zakon o građanskoj i vjerskoj ravnopravnosti Židova (car sankcionira 21. X.)
*postavljen za bana (29. IX.) neplemić Ivan Mažuranić i započinje s reformama gospodar. i kult.
*puštena u promet (23. X.) željeznička pruga Karlovac-Rijeka (time je Buda-Pest povezan sa morem)
1874.
*Mažuranićeva vlada i Sabor provode reforme: dijele upravu od sudstva, donose zakon o tisku i zakon
o pravu okupljanja, zakoni o zdravstvenoj i veterinarskoj službi, regulacija posjedovnih odnosa…
*usvojen (14. X.) zakon o pučkim školama i preparandijama, kojom je uvedena opća obvezna
4-godišnja škola, crkvi je oduzeto pravo nadzora nad pučkim školama (protive s kat. i prav. sveć.)
*službeno počelo (29. X.) s radom zagrebačko sveučilište: fakulteti- mudroslovni, pravoslovni,
katoličko-bogoslovni (prvi rektor postao je povjesničar Matija Mesić)
*uveden u Hrvatskoj i Slavoniji decimalni sustav mjera za težinu i površinu
*prema Baranji preko Drave u Osijeku sagrađen drveni most za promet
1875.
*održana u Zagrebu (21. II.) prva radnička skupština
*počeo ustanak u BiH (19. VI.) u hrvat. dijelu Hercegovine (Gabela), a potom (9. VII.) u srp. dijelu i
ist. Hercegovine (Nevesinje) (u Hrvatskoj i Srbiji su se stvarali odbori za pomoć ustanicima kao i
međunarodni odbor u Parizu na čelu s mitropolitom Mihajlom i biskupom J.J.Strossmayerom)
*Međimurje izuzeto ispod jurisdikcije Zagrebačke biskupije i uključeno u biskupiju Szombathely
1876.
*car sankcionirao zakon o razrješenju urbarijalnih odnosa i sve izvanselišne zemlje, osim alodija
*puštena u promet željeznička pruga kroz Istru od Buzeta, Pazina do Pule
*u Zagrebu umjesto brojnih dotadašnjih manjih groblja uređeno središnje groblje Mirogoj
1877.
*u Saboru se traži priključenje BiH Monarhiji, a Dalmacija i Krajina s Hrvatskom i Slavonijom
*puštena u promet prva željeznička pruga u Dalmaciji Split-Siverić i Perković-Šibenik (1888. do Knina)
*predsjednik dalmatinskog sabora, crnogorski književnik Stjepan Mitrov Ljubiša izjašnjava se protiv
ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom
*F. Rački izdaje Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia
*N. Tesla odlazi iz Hrvatske na školovanje u Graz, Maribor, Prag, Buda-Pest, Pariz, Strasbourg i New York
1878.
*Sanstefanski (San Stefano je talijanski naziv za turski gradić Yeşilkőy na obali Mramornog mora)
mirovni ugovor 3. III. 1878. godine (Turske i Rusije) po kojoj je Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj
priznata nezavisnost, stvorena je velika Bugarska, Bosna i Hercegovina autonomija pod nadzorom
Austro-Ugarske i Rusije, slobodna plovidba Bosporom i Dardanelima
*odlukama Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj Monarhiji dopuštena je okupacija BiH te vojska A-U
prelazi 28. VI. Savu i granicu Bosne (bitke sa dijelom organiziranog otpora bosanskih muslimanima)
*Berlinski kongres od 13. VI. do 13. VII. 1878. godine, velike su sile revidirale Sanstefanski mirovni
ugovor (poslije tursko-ruskog rata 1877-1878.), te proglasile Srbiju, Crnu Goru, Rumunjsku (dobila
Dobrudžu) i Bugarsku nezavisnim kneževinama, istočna Rumelija je dobila autonomiju u sklopu

13
Turske, Austro-Ugarska je dobila pravo okupirati BiH, Rusija je dobila Batum, Kars i Ardahan, a
plovidba Dunavom je trebala do željeznih vrata biti slobodnom (međunarodna komisija)
*car onemogućuje raspravu u Saboru o sjedinjavanju hrvatskih zemalja, dok Sabor pozdravlja okupaciju BiH
*obnovljena Stranka prava (a na Sušaku list Sloboda, kasnije u Zagrebu 1886. opet list Hervatska)
*puštena u promet (23. IX.) željeznička pruga Brod-Vrpolje-Vinkovci-Borovo-Dalj
*ukinuta u Zagrebu “numeracija” kuća, ulicama i trgovima se daju nazivi a zgradama brojevi
1879.
*rascjep u Narodnoj stranci u Dalmaciji (Miho Klaić odobrio okupaciju BiH), a Srbi su protiv te
osnivaju Srpsku stranku ukoja u Zadru ima tjednik Srpski list (nastupaju s autonomašima)
*sagrađen željeznički most Sl. Brod- Bos. Brod, ali je bio prenisak i otežavao promet Savom
1880.
*ban I. Mažuranić podnio ostavku, jer ugarska strana krši Nagodbu i ne dopušta sjedinjenje Vojne
krajine s Hrvatskom i Slavonijom niti sklapanje povoljnije financijske nagodbe, za novog bana
imenovan Ladislav Pejačević
*dio Narodne stranke s M. Mrazovićem osnova Neodvisnu narodnu stranku, tražeći reviziju Nagodbe i
potpunu autonomiju Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Rijeke u okviru ugarskog dijela države
*sklopljena nova financijska Nagodba nakon dugih pregovora (mnoga pitanja ostala neriješena)
1881.
*kao uvjet sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom ugarska vlada zahtijeva reviziju Nagodbe i smanjenja
broja hrvatskih zastupnika sa 55 na 40 u Ugarskom saboru
*manifestom (15. VII.) cara Vojna krajina je sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom i stvorene su dvije
nove županije: Lučko-krbavska i Modruško-riječka, a ostali krajiški teritorij pripojen drugim županijama
*papinskom bulom (5. VII.) uspostavljen crkveni ustroj u BiH: osnovana vrhbosanska nadbiskupija u
Sarajevu (nadbiskup Josip Stadler) te sufraganske biskupije: Banjalučka i Mostarsko-trebinjska
1882.
*Benjanim Kállay postavljen u Beču za zajedničkog ministra financija i u toj funkciji vodi upravu BiH,
koji je poticao stvaranje “bosanske” nacije i jezika i stvarao činovničko-policijski aparat
*posvećena neoromanička katedrala sv. Petra u Đakovu (za bosansko-srijemsku biskupiju)
1883.
*ministar financija Antal David naredio da se na zgradu Financijalne uprave u Zagrebu stave (7. VIII.)
dvojezični grbovi (hrvat. i mađ.), što je izazvalo brojne demonstracije jer je bilo protivno Nagodbi
*proglašeno (24. VIII.) izvanredno stanje te car postavlja za komesara gen. Hermanna Ramberga, koji
skida natpisa ali ostavlja grbove (izigrana Nagodba)
*car vraća ustavno stanje (1. XIII.) i za bana postavlja Károly Khuen-Héderváryja, koji provodi
interese mađarske vlade (car ukida Bansko povjerenstvo za poslove sjedinjenja civilne Hrvatske i Vojne granice )
*u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru umjesto talijanskog uveden narodni jezik hrvatski ili
srpski (zastupnici mogli birati hoće li koristiti talijanski ili hrv. ili srp. jezik)
*mlada pravaška generacija (Matko Laginja) preuzima vodstvo hrvatskog narodnog pokreta u Istri
1884.
*Sabor izglasao zakonsku osnovu o srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, koju vladar nije odobrio jer
nije odgovarala mađarskoj vladi (srpski poslanici u Saboru postaju članovi režimske Khuenove stranke)
*u Osijeku proradio konjski tramvaj, a u Zagrebu tek 1891. godine
*obitelj mađarskih Židova Guttmann u Belišću osnovali tvornicu prerade drva , sagradili naselje za
radnike i uskotračnu željeznicu (u Đurđenovcu Neuschloss-Schmidt-Marchetti takva tvornica otvorena 1889.)
1885.
*grupa saborskih zastupnika pod nazivom “Centrum”sa Ivanom Draškovićem zauzima se za “čistoću
Nagodbe” i oslonac na dvor, privukla je Neodvisnu stranku i dio aristokracije
*po nalogu bana Khuena dio spisa iz zagrebačkog arhiva prenesen je u budimpeštanski arhiv
“arhivska kriza” (a ban je tom prilikom rekao da sumnja da se spisi nalaze u “poštenom posjedu” na što
mu je u Saboru pravaški zastupnik Josip Gržanić dao “vritnjak”)
*u Dalmaciji se u programu Narodne stranke više ne nalazi sjedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom (taj
program bi ugrozio opstanak stranke)
*puštena u promet željeznička pruga Daruvar-Virovitica-Bárcs (značajna za razvoj industrije)
1886.
*”veleizdajnički” govor u Saboru pravaša Erazma Barčića “izrazio nadu da će Rusija slomiti Austro-
Ugarsku i omgućiti hrvatsku neovisnost” i “neće biti mira dok u Beću ne zatopta kozačko kopito”, a
Stranka prava se zalaže za neovisnot u okviru monarhije i sjedinjenje s BiH (F.Folnegović i J.Frank)
*Ugarsko petrolejsko društvo u Rijeci otvara (18. I.) prvu rafineriju nafte u Hrvatskoj
*donesen (6. II.) Zakon ob ustroju županija i uređenju upravu u županijah i kotarih (za razliku od
rješenja 1875.) županije imaju veće ovlasti u kojiha su podžupanije ukinute i osnovani kotari (ima 8

14
županija i ustroj ostaje do 1918.: Ličko-krbavska, Modruško-srijemska, Bjelovarsko-križevačka,
Zagrebačka, Varaždinska, Virovitička, Požeška i Srijemska)
1887.
*neuspjeli pregovori Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora o nesuglasicama oko Nagodbe
*ozakonjena srpska narodno-crkvena autonomija u Hrvatskoj i Slavoniji (donio je Sabor)
*novi izborni zakon Khuenova režima dopušta skučeno pravo glasa “izborna geometrija”, stoga su
Stranka prava, Neodvisna narodna stranka i grupa oko Centruma doživjele izborni poraz
1888.
*novim Zakonom o pučkim školama se u Hrvatskoj mogu osnivati i mađarske škole
1889.
*prvi značajniji uspjeh Narodne stranke na izborima za Istarski sabor
*Narodna stranka u Dalmaciji nazvala se Narodnom hrvatskom strankom i prihvatila program istih
prava Hrvata i Srba, a stranka će zamoliti cara-kralja za sjedinjenje sa Hrvatskom i Slavonijom
1890.
*u Zagrebu održana prva prvosvibanjska radnička proslava u Hrvatskoj
*u općinskim izborima u Dubrovniku pobijedila srpsko-autonomaška koalicija, stoga je pokrenut list
Crvena Hrvatska (urednik F.Supilo) protiv srpskog ekstremizma i u borbi za sjedinjenje hrvatskih
zemalja
1891.
*trgovačkim ugovorom Austro-Ugarske i Italije vinskom je klauzulom dopušten uvoz vina iz Italije
(jeftina vina sa Sicilije) što je ugrozilo dalmatinsko vinogradarstvo (klauzula 1901. nije obnovljena)
*u Dalmaciji se javlja nova pravaška stranka pod vodstvom F.Supila i A.Trumbića
*Vjekoslav Spinčić na gospodarskoj izložbi u Zagrebu izjavljuje kako Istra pripada Hrvatskoj i
Slavoniji (otpušten je zbog te izjave iz državne službe)
*u Zagrebu počeo voziti konjski tramvaj
*na javnom natječaju za hrvatsku himnu izabrana od tri prijedloga: Lijepa naša (A.Mihanovića i
J.Runjanina) (u konkurenciji: Bože živi P.Preradovića i Hrvatske himne H.Badalića i I.Zajca)
*puštena u promet željeznička pruga Vinkovci-Mitrovica (Zagreb-Zemun)
1892.
*sklopljen sporazum suradnje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke -A.Starčević i J.J.Strossmayer
*bosanski franjevci su se 1814. izdvojili iz Bosne Srebrene, hercegovački franjevci od 1852. djeluju
kao samostalna kustodija, a od 1852. kao samostalna Provincija Marijina Uznesenja
*Juraj Biankini istupio u Dalmaciji iz Hrvatske narodne stranke i osnovao Hrvatski blok
1893.
*u Carevinskom vijeću u Beču osnovan oporbeni Klub hrvatskih i slovenskih zastupnika (iz Istre)
1894.
*donesen zajednički program Stranke prava i Neodvisne narodne stranke koji u okviru Monarhije
zahtijeva sjedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Rijeci, Međimurju, BiH i
Istri te “trijalizam” Monarhije (Austrija, Ugarska i Hrvatska eventualno sa slovenskim zemljama)
*u Dalmaciji osnovana Stranka prava (od tri grupe: oko J.Biankinija, oko I.Prodana, oko F.Supila i
A.Trumbića)
*u Zagrebu osnovana (8. IX.) Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije
*u realne gimnazije u Hrvatskoj i Slavoniji uveden mađarski jezik kao obavezan predmet
*u Pittsburghu osnovana Narodna hrvatska zajednica hrvatskih iseljenika u USA i Canadi (od 1926. se
naziva Hrvatska bratska zajednica)
1895.
*posjeta cara-kralja Franje Josipa Zagrebu i Khuena i njegovo odobravanje promađarske politike u
Hrvatskoj i Slavoniji (studenti spalili mađarske zastave na trgu i zbog toga protjerani sa sveučilišta, a
mnogi nastavili školovanje u Pragu, gdje su došli pod utjecaj T.Masaryka)
*raskol u Stranci prava, J.Frank i E.Kumičić osnovali “čistu” Stranku prava, jedni se nazivaju
domovinaši (po listu Hrvatska domovina) a drugi frankovci (čiste stranke prava po Josipu Franku)
1896.
*osnovana Ujedinjena hrvatska i srpska omladina, nazivana i Napredna omladina, izdaje list almanah
Narodna misao, za hrvatsko-srpsku slogu,pod njezin utjecajem je hrvatska moderna u književnosti
*na svjetskoj izložbi u Budimpešti učestvuju (samo slavonski gospodarstv.) sa hrvatskom zastavom
1897.
*u Pragu objavljen prvi broj Hrvatske misli, glasila hrvatskih modernista
1898.
*u dalmatinskoj Stranci prava odvojila se Prodanova struja i osnovala Čistu stranku prava
*u Zagrebu tiskan (u Beču objavljen) prvi broj Mladosti , glasila hrvatskih modernista

15
*Ivan Pilar objavljuje pod pseudonimom Sűdland spis Južnoslavensko pitanje i svjetski rat
*austrijski Lloyd iz Trsta organizira prve turističke obilaske brodovima dubrovačkog područja
1899.
*hrvatska oporba u Saboru zahtijeva obnovu revizije financijske Nagodbe i novi izborni zakon
*počeo izlaziti: Povijest Hrvata (Vjekoslav Klaić) i Viestnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskog Zemaljskog arkiva (urednik Ivan Bojničić)
*Hrvatsko-slovenska stranka u Istri napušta Istarski sabor (zbog pritiska Talijanske liberalne stranke)
*braća Mirko i Stjepan Seljan krenuli na putovanja po Africi (do 1903.) i Južnoj Americi (1903-1913.)
*Dragutin Gorjanović Kramberger u brdu Hušnjakovo kraj Krapine pronašao ostatke neandertalca
1900.
*izvršena (1. I.) zamjena novca: forinta zamijenjena krunom u tečaju 1:2
*F.Supilo se preselio iz Dubrovnika na Sušak i pokrenuo Novi list te politiku kasnijeg “novog kursa”
*na Olimpijskim igrama u Parizu Slunjanin Milan Neralić osvaja medalju (broncu) u borbi sabljom
1901.
*pod Khuenovim pritiskom oporba doživljava izborni poraz
*Napredna omladina ulazi u domovinaško-obzorašku oporbu (Matica stranke prava i Neodvisna
narodna stranka), koja se od 1902. naziva Hrvatska opozicija
*Ferdinand Budicki dovezao prvi automobil u Zagreb, a 1906. Mirko Bothe letio balonom Turul od
Zagreba do Velike Gorice
1902.
*Zagrebački Srbobran prenosi članak Nikole Stojanovića objavljen u1901. u Srpskom književnom
glasniku u Beogradu: “Do istrage vaše ili naše”, odnosno Srbi i Hrvati u kojem se negira hrvatska
narodnost i jezik te najavljuje pobjeda srpstva nad “sluganskim” hrvatstvom, a članak je izazvao
antisrpske demonstracije u Zagrebu (uništava se imovina i grade barikade) protiv koje je i S.Radić
1903.
*vrhunac prvog emigrantskog vala iz Hrvatske (pretežno Dalmacije) u prekomorske zemlje -Južnu i
Sjevernu Ameriku i Australiju
*osnovana Hrvatska stranka prava, a u koju ulaze: Matica stranke prava, Neodvisna narodna stranka i
Napredna omladina, a Čista stranka prava obećava suradnju
*kada je (11. III.) Ugarski kraljevinski odbor odbio zahtijev za financijskim dijelom Nagodbe u
Zagrebu u nazočnosti 5.000 ljudi održana javna skupština, koja je zahtijevala financijsku samostalnost
i političke slobode (održane demonstracije na 50-tak mjesta u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagrebu Osijeku…
unatoč što ih je ban Khuen zabranio)
*nakon što je car-kralj odbio audijenciju dalm. i istar. poslanicima oni upućuju manifest europskoj
javnosti, a umjesto Khuena koji je postao ugarski ministar-predsjednik (23. VI.) novi ban je postao
Teodor Pejačević (stari odnosi i sustav ostaje i dalje netaknut)
*dalmatinski namjesnik Handel pokušava uvesti njemački jezik u Dalmaciji
*osnovan u Zagrebu prvi nogometni športski klub Zagreb i Hrvatski akademski športski klub (HAŠK),
a potom slijede 1905. Primorac (Sušak), 1906. Trenk (Karlovac) i Concordia (Zagreb), 1908. Football
klub (Požega), Olimpia (Karlovac), potom Segesta i Velebit (Sisak), Marsonia (Slavonski Brod), 1911.
zagrebački Građanski i splitski Hajduk.
1904.
*osnovana je Hrvatska pučka seljačka stranka (pod vodstvom braće Antuna i Stjepana Radića)
*počinje pod vodstvom T.Smičiklasa izdavati Diplomatički zbornik kraljevine Hrvat., Slav. i Dalm.
*počinje gradnja secesijskih zgrada u Čavrakovoj (Kapucinskoj) ulici u Osijeku
1905.
*na sastanku (3. X.) u Rijeci svih opozicijskih poslanika Hrvatsko-slavonskog sabora i Dalmatinskog
sabora (s izuzetkom Čiste stranke prava i Radićeve HPSS) prihvatile su “Riječku rezoluciju” (koristeći
sukob opozicije mađarske Nezavisne stranke s carem-kraljem i bečkim središtem, odučili su se
potpisnici rezolucije za pomoć Mađarima uz uvjet , da kada isti dođu na vlast , da pomognu u
ujedinjenju hrvatskih zemalja), bio je to početak tzv. “politike novog kursa” (ideolog A.Trumbić)
*na sastanku (17. X.) u Zadru srpskih političara iz Hrvatske –Slavonije i Dalmacije usvojili su
“Zadarsku rezoluciju”, prihvačajući Riječku rezoluciju i da se prizna ravnopravnost Srba s Hrvatima u
Hrvatskoj-Slavoniji i Dalmaciji
*u izbornom proglasu (11. XII.) Hrvatsko-srpske koalicije (Hrvatska stranka prava, Hrvatska
napredna stranka, Srpska samostalna narodna stranka, Srpska narodna radikalna stranka i
privremeno, Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije) naglašena je borba za demokratske
slobode, radničko zakonodavstvo i zaštita seljačkih posjeda, te postupno ostvarenje nacionalnih
zahtijeva (ujedinjenje…)

16
*spajanjem Stranke prava i Narodne hrvatske stranke nastala je u Dalmaciji Hrvatska stranka (zauzima
se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom)
1906.
*načinjen kompromis cara-kralja Franje Josipa i Mađarske koalicije (na čelu s Nezavisnom strankom),
raspuštena je vladajuća liberalna stranka čiji je privjesak bila Khuenova u Hrv.-Slav. Narodna stranka
*na izborima (V. mjesec) pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, ali ne uspijeva u gospodar. reformama
*prestaje u Dalmaciji primirje hrvat.stranaka s Talijanskom strankom zbog protuhrv.demonstr. u Rijeci
*austr. vlada obećala gospodarsku pomoć Dalmaciji uz uvjet da napusti politiku “novog kursa”
1907.
*Hrvatski sabor privremeno paraliziran zbog opstrukcije Čiste stranke prava protiv srpskog imena u
adresi Hrvatsko-srpske koalicije
*za izbore u Carevinsko vijeće sukob Hrvatske stranke i Napredne stranke, čime se razbijaju snage
“novog kursa” u Dalmaciji
*Monarhija lomi “novi kurs” u Hrvatskoj i Slavoniji Željezničarskom pragmatikom (u suprotnosti s
Nagodbom) da je službeni mađarski jezik na željeznicama u Hrvatskoj i Slavoniji (pala vlada
Hrvatsko-srpske koalicije i ban Pejačević)
*na izborima za Carevinsko vijeće izabrana 3 hrvatska kandidata i talijansko-talijanski u drugom
pokušaju (no Hrvatsko-slovenska i Talijanska liberalna stranka nisu se uspjele sporazumjeti i nisu
iskoristili večinsku nadmoć)
*osnovana je Hrvatska narodnosna zajednica (vođa Nikola Mandić), kao prva pol.stranka BiH Hrvata
1908.
*odluka (1. XII. 1907.) austro-ugarskog ministarskog savjeta da anektira Bosnu i Hercegovinu
*za bana postavljen Pavao Rauch (sa zadatkom stvaranja polit. klime aneksije BiH)
*demonstracije protiv banove politike (ban ne dobiva izbore, niti jedan mandat), uhapšena 53 Srbina
(člana Srpske samostalne stranke) u pokušaju prikazivanja aneksije uperene protiv Srbije
*carsko-kraljevski proglas (6. X.) o aneksiji BiH ka “carevinske zemlje” koja pripada Austriji i
Ugarskoj, ali se ne spominje veza BiH s hrvatskim zemljama niti hrvatski narod
*zbog pregovora J.Franka s ugarskim ministrom-predsjednikom Wekerleom i suradnji s Rauchom, iz
Čiste stranke prava grupa na čelu s M.Starčevićem formira Starčevićevu stranku prava
*Hrvatsko-slovenska stranka izbornim redom u Istri dobila bolji položaj od Talijanske liberalne stranke
1909.
*objavljena optužnica protiv uhapšenih Srba i počeo 3. III. tzv. “veleizdajnički proces” (velikosrpskoj
ideji), osuđeni su na dugogodišnje kazne (ali su 1910. proces i presude poništene)
*prestaje opasnost od rata jer su (25. III.) aneksiju BiH priznale ruska i srpska vlada
*u listu Reichspost austrijski povjesničar Heinrich Friedjung počeo objavljivati (25. III.) na temelju
njemačkih prijevoda krivotvorenih dokumenata, kojima se hrvatski dio Hrvatsko-srpske koalicije
(F.Supilo) optužuje zbog veleizdajničke suradnje sa Srbijom, ali oklevetani zastupnici u Beču (9-22.
XII.) dokazuju da se radi o krivotvorinama
*Austrijska ministarska konferencija zaključila (26. IV.) da hrvatski jezik postane službeni jezik
dalmatinske uprave
*S.Penkala izveo prvi let (15. IV.) nad Zagrebom avionom vlastite konstrukcije, nazvanim biplan
1910.
*ugarski ministar-predsjednik postaje Khuen, a za bana je (7. II.) Nikola Tomašić sa zadatkom
sporazuma sa Hrvatsko-srpskom koalicijom (zbog tog sporazuma F.Supilo napušta Koaliciju)
*novim izbornim redom borj glasaća u Hrvatskoj i Slavoniji je porastao s 50.000 na 190.000
*Frankova Čista stranka prava spaja se s grupom oko lista Hrvatstvo u Kršćansko-socijalnu stranku, a
Hrvatska napredna stranka se spaja s Hrvatskom strankom prava i nastaje Hrvatska samostalna stranka
1911.
*iako su 1904. Hrvatski nogometaši u prvoj službenoj utakmici u Budimpešti izgubili od “izabrane
momčadi Mađarske” za 11:1, u dvije neslužbene međudržavne utakmice (11. VI. 1911.) u Zagrebu
Hrvatska pobjeđuje “reprezentaciju Kraljevine Srbije” 8:0 i 6:0
1912.
*Svepravaška organizacija koja je 1911. obuhvatila pravaške struje iz Hrvatske i Slavonije, Dalmacije
i Istre te BiH, održava I. konferenciju (“trijalistički sabor”) i zaključuju da se treba sastati zajednički
sabor svih hrvatskih zemalja i odlučiti o odnosima s Monarhijom
*Slavko Cuvaj je (2. I.) imenovan banom , koji plijeni novine i raspušta Sabor (slijede demonstracije)
*generalni štrajk (12. III.) srednjoškolaca (zatvorene škole)
*ugarski ministar-predsjednik Khuen ukida ustav i (3. IV.) imenuje Cuvaja komesarom (ukida zakon o
pravu okupljanja, guši tisak, postavlja policijske povjerenike po gradovima), ali dalmatinski i slovenski
zastupnici u Carevinskom vijeću zbog toga prosvjeduju pa je austrijski ministar-predsjednik Karl

17
Stűrgkh prisiljen osuditi komesarijat, na što izaziva reakciju ugarske vlade zbog upletanja austrijske
vlade u poslove ugarskog dijela Monarhije
*jačanje omladinskih struja (mladohrvatska-pravaška, jugoslavenska nacionalistička, zastupnice
političkog katolicizma): Luka Jukić i kasnije Ivan Planinšćak, inspirirani Kvaternikovom pobunom su
pokušali izvršiti atentat na Cuvaja (ugarska vlada šalje Cuvaja na “dopust” ali ne ukida komesarijat)
*Svepravaška organizacija i Sveslovenska pučka stranka sastaju se (20. X.) u Ljubljani (zajedn.djelov.)
*sve političke struje u Dalmaciji oduševljavaju se za balkanske saveznike (zbog ratova protiv Turske)
*u Boulder Cityju osnovano prvo Hrvatsko-slovensko društvo u Australiji
1913.
*raspada se Svepravaška organizacija (obnavljaju se sukobi među pravašima)
*za novog komesara u Hrvatskoj i Slavoniji imenovan je Ivan Skerlecz sa zadatkom da priredi ustavno
stanje, a na kojeg atentate pokušavaju Stjepan Dojčić (povratnik iz USA) i kasnije P.Schäffer
*Hrvatsko-srpska koalicija pod utjecajem Svetozara Pribičevića priklanja se nagodbenoj politici
*na željeznicama dopuštena uporaba hrvatskog jezika, a 12. XII. ukinut je komesarijat a Skerlecz
postaje banom, na izborima pobjeđuje Koalicija
1914.
*u Sarajevu (28. VI.) pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip ubio austr.-ugar. prestolonasljednika
Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju (sutradan A-U predala ultimatum Srbiji)
*Austro-Ugarska prekida diplomatske odnose (28. VII.) sa Srbijom i objavljuje joj rat
*vojnici iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre i BiH, sudjeluju u ratu u Srbiji, Galiciji i Italiji,
posebno u mornarici, a s tog područja bilo je mobilizirano 13-14% vojnika
*austr.-ugar. vojska (gen. O.Potiorek) prešla u VIII. mjesecu Drinu i Savu (srpska vojska je porazila na
Ceru), a u IX. mjesecu ofanziva srpske vojske u Srijemu
*u XI. XII. mjesecu brojne hrvatske (A-U) jedinice poslane na ruski front (istočni front)
*francuski brodovi uplovili u Komižu i Vis i zapriječili austr.-ugar. brodovima izlazak iz Jadrana
*Niškom deklaracijom (7. XII.), objavljeno da je ratni cilj Srbije oslobođenje Srba, Hrvata i Slovenaca
u Austro-Ugarskoj i njihovo sjedinjenje sa Srbijom Crnom Gorom
1915.
*u Chicagu održan (10. II.-1. III.) Prvi jugoslavenski narodni sabor (468 delegata iseljeničkih
organizacija iz USA i Canade zauzelo se za oslobođenje sunarodnjaka od austro-ugarske vlasti i
stvaranje zajedničke države (više od polovice sudionika bili su Hrvati, a u Kansas Cityju je osnovan
Hrvatski savez u USA s oko 10.000 članova i predsjednikom Nikom Grškovićem)
*tajnim Londonskim ugovorom (26. IV.) države Antante obećale Italiji da će joj za sudjelovanje u ratu
na njihovoj strani dopustiti aneksiju Goriške-Gradiške, Trsta, dijela Kranjske, Istre i otoka Cresa,
Lošinja i Raba, sjeverne Dalmacije do rta Ploče kod Šibenika i većine dalmatinskih otoka (kada Italija
uđe u rat, okolica Pule postat će ratna zona iz koje su civili iseljeni u logore u Austriji, Češkoj i
Moravskoj)
*u Parizu osnovan (30. IV.) Jugoslavenski odbor u koji ulaze hrvatski, srpski i slovenski političari iz
Austro-Ugarske (F. Supilo, A. Trumbić, I. Meštrović, B. Vošnjak, N. Stojanović i dr.) koji traže
oslobođenje južnoslavenskih naroda u Habsb. monarhiji i sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom
1916.
*zbog ratnih nedaća u Hrvatskoj se uvode rekvizicije na selu (posljedice su lihvarenje i dr. nedaće…)
*umro car-kralj Franjo Josip I,. a naslijedio ga je novi car-kralj Karlo I.
*Nikola Pašić kao srpski premijer u izjavi Petrogradskim novinama “priznao pravo Italije na
istočnojadransku obalu,a Srbija bi se zadovoljila izlazom na more u nekim dijelovima Hrvatske”
*nezadovoljan držanjem Srbije, V.Britanije i Rusije te se posvađavši s A.Trumbićem i drugim F.Supilo
istupa u znak prosvjeda (5. IV.) iz Jugoslavenskog odbora
1917.
*na hrvatskom selu, ponajprije u sjevernoj Hrvatskoj, pojavljuje se “zeleni kadar”, većinom dezerteri iz
austro-ugarske vojske i siromašni seljaci (napadaju i pljačkaju veleposjede, trgovine…) pa se u
županijama zbog njih stvaraju prijeki sudovi
*zbog velike gladi u Hercegovini organizira se smještaj oko 17.000 djece u hrvatske obitelji u
Slavoniju i Srijem (akciju spasavanja i smještaj djece organizira fra Didak Buntić)
*Jugoslavenski klub zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču Svibanjskom deklaracijom (30. V.) traži
ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske u kojima žive Hrvati, Slovenci i Srbi “u samostalnoj državi
pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije”
*na Krfu su se sastali predstavnici Jugoslavenskog odbora s članovima srpske vlade i usvojili (20. VII.)
Krfsku deklaraciju ujedinjenja i ustroja buduće države: monarhije s ustavnim, parlamentarnim i
demokratskim uređenjem i dinastijom Karađorđević a čelu
1918.

18
*pobuna oko 800 mornara u Boki kotorskoj (1. II.) s istaknutom hrvatskom trobojnicom zatražilo
sklapanje mira na osnovi samoodređenja naroda (pobuna ugušena dolaskom bojnih brodova iz Pule)
*predstavnici Jugoslavenskog kluba i opozicijskih stranaka iz Hrvatske i Slavonije i BiH donijeli
(3. III.) Nacrt temeljnih načela za koncentraciju Slovenaca, Hrvata i Srba (Zagrebačka deklaracija) na
kojima na osnovi Wilsonova načela samoodređenja naroda traže potpuno neovisnu državu
*u Rimu održan (8-10. IV.) kongres potlačenih naroda Austro-Ugarske na kojoj se zahtijeva rušenje te
države, a da njezini narodi budu priznati kao saveznici u odredima savezničke vojske
*osnovan (VIII. mjesec) Narodni svet za Sloveniju i Istru (dalmatinske stranke nisu ušle u to vijeće jer
su očekivale da se u Zagrebu stvori Narodno vijeće za sve južnoslavenske zemlje A-U)
*sastanak (5-6. X.) izaslanika Slovenaca, Hrvata i Srba iz austr.-ugar. zemalja u Zagrebu gdje je
osnovano Narodno vijeće kao političko predstavničko tijelo tih naroda u A-U s programom ujedinjenja
(predsjednik Središnjeg odbora postao je Anton Korošec, potpredsjednici Ante Pavelić i Svetozar
Pribičević, tajnici Ivan Lorković, Mate Drnković i Srđan Budisavljević)
*Deklaracijom Narodnog vijeća SHS otklonjen prijedlog Carskog manifesta od 16. X. i postavljen
zahtijev za potpuno suverenom državom Slovenaca, Hrvata i Srba
*Hrvatski sabor je prihvatio (29. X.) zaključak o razvrgnuću svih državnopravnih odnosa Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s jedne, i Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije s druge strane (Sabor
je priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast, a bansku vlast povjerilo Antunu Mihalovichu)
*Austro-Ugarska ratna flota i luke predane (31. X.) pod upravu Narodnog vijeća SHS
*talijanska vojska okupirala (4. XI.) Rijeku, Zadar, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet i Lastovo, (5. XI.) Pulu,
(6. XI.) Šibenik, (do 19. XI.) kvarnerske i dalmatinske otoke i Knin, zbog toga Narodno vijeće
prosvjeduje kod predsjednika Wilsona
*na konferenciji u Ženevi (6-9. XI.) predstavnici srpske kraljevske vlade, Narodne skupštine Srbije,
Narodnog vijeća SHS i Jugoslavenskog odbora odlučili stvoriti državu Srba, Hrvata i Slovenaca
(pozvana i Crna Gora) te dogovorili konfederalno-federalnu osnovu ujedinjenja
*Narodno vijeće SHS osvojilo (23-24. XI.) Zaključak i Naputak Središnjeg odbora o ujedinjenju s
Kraljevinom Srbijom (dva suprotstavljena stava –S.Radić za konfederativno-federalni pristup, a
S.Pribičević za unitaristički i centralistički pristup ujedinjenja)
*akt ujedinjenja (1. XII.) kojim je regent Aleksandar Adresom o ujedinjenju proglasio Kraljevstvo
Srba, Hrvata i Slovenaca (prethodno se 25.-26. XI. Srbija ujedinila s Vojvodinom i Crnom Gorom)
*na Jelačićevom trgu spontane demonstracije (5. XII.) izraženo nezadovoljstvo novostvorenim
državnim stanjem i socijalnim prilikama (sukobila se 25 i 53. domobranska pukovnija rasformirane
austro-ugarske vojske i srpskih žandara, u kojem je bilo mrtvih i ranjenih)
*imenovana (20. XII.) prva vlada Kraljevine SHS (predsjednik Stojan Protić, potpresjednik Anton
Korošec, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić, a unutrašnjih poslova Svetozar Pribičević)
*žigosane i markirane austro-ugarske krune (25. XII. 1918.-31. I. 1919.) koje su ostale u platnom
prometu i utvrđen nepovoljan paritet razmjene krune i dinara 1:4
*Manifest regenta Aleksandra (6. I. 1919.) u kojem se nagoviješta ustavno-parlamentarna vladavina,
opće pravo glasa, slobodni izbori, rješavanje agrarnog pitanja, utvrđivanje granica i briga za vojnike i
stradalnike rata
*USA su (16. II.) priznale Kraljevinu SHS, a V.Britanija i Francuska nešto kasnije (u VI. mjesecu)…
________________________________________________________________________________
Hrvatske zemlje u XIX. stoljeću (teritorijalno-kronološki razvoj)

HRVATSKA I SLAVONIJA
Sjeverni dio Hrvatske između Drave, Dunava, Save, Sutle i Jadranskog mora. Sabor u ZAGREBU.
Hrvatska (županije: Zagrebačka, Varaždinska, Bjelovarsko-križevačka, Riječko-modruška)
Slavonija (županije: Virovitička, Požeška, Srijemska)
Vojna granica (hrvatska: generalat Karlovački i slavonska: generalat Varaždinski)
ISTRA
Središte Zemaljskog sabora Istre i Zemaljskog odbora Istre: PAZIN 1825-1861. i POREČ 1861-1918.
g. (uprava i carsko namjesništvo u Trstu od 1861. g.)
Istra je mirom u Campo Formiju 1797. g. pripala Austriji, a mirom u Požunu 1805. g. pripojena je
(izuzev Gorica, Gradiška i Trst) Kraljevini Italiji (istarski departman, kojim upravlja prefekt u Kopru).
Mirom u Schönbrunnu 1809. g. Istra je pripojena Ilirskim provincijama (mletački dio Istre s upravom u
Trstu, a austrijski dio Istre s upravom u Karlovcu, ali je od 1811. g. sve podređeno Trstu).
Istra je vraćena Austriji 1814. g. (Austrijsko primorje nazvano je istarsko austrijsko područje sa
sjedištem u Trstu) te ušla u sastav novoosnovane Kraljevine Ilirije od 1816. do 1822. g., kada je dio
Istre sa sjedištem u Rijeci vraćen Hrvatskoj. Kvarner je pripao istarskoj upravi u Pazinu, koji je 1825.g.
postao središtem uprave okruga Istre. Nakon ukodanja apsolutizma 1860.g. Istarski okrug pretvoren je

19
u autonomnu pokrajinu sa Zemaljskim saborom i njegovim odborom u Poreču, a uprava je podvrgnuta
carskom namjesništvu u Trstu. Zakonodavne funkcije sabora svodile su se na poslove vrlo skućene
pokrajinske autonomije (privreda, nadzor nad školama i općinama, građevinski poslovi...), ali su
centralne vlasti mogle anulirati svaku odluku sabora. Članovi sabora birali su se u 4 kurije
(veleposjedi, trgovačka komora, gradovi i sela), a izborni red pogodovao je bogatim i intelektualnim
(birokratima) slojevima. Od stranaka ističe se Hrvatsko-slovenska ili Narodna stranka te Političko
društvo za Hrvate i Slovence u Istri i slovenska organizacija Edinost, a od talijanskih društava i
stranaka: Societa Politica Italiana, Pro Patria, Lega Nazionale i Associazione Patria. Istra je od a-u
nagodbe 1867. (Istra u cislajtaniji) birala i slala u Beč u Carevinsko vijeće nekoliko zastupnika, sve do
I. svjetskog rata kada je talijanska vojska okupirala Istru i pripojila je Kraljevini Italiji.
DALMACIJA
Mirom u Campo Formiju Dalmacija je 1797. g. pripala Austriji i nad njom primjenila posebnu upravu
svojem komesaru za Dalmaciju. Požunskim mirom 1805. g. Dalmacija je pod francuskim
protektoratom (generalnim providurom u Zadru) koja je izravno pripadala talijanskom vicekralju u
Milanu (Kraljevini Italiji), izuzev južnih dijelova Dalmacije, koje su okupirali Rusi i Crnogorci.
Od 14. X. 1809. g. Dalmacija je uključena u Ilirske provincije, a od Bečkog kongresa 1815. g.
Dalmacija je postala austrijskom pokrajinom s centrom u Zadru (četiri okružja: zadarsko, splitsko,
dubrovačko i kotorsko), kao “austrijska krunska zemlja Kraljevina Dalmacija” dobila je 1878. g.
(pripojen je Dalmaciji crnogorski Spič) definitivne granice do 1918. g., a u kojoj djeluje i središte je
Zemaljskog dalmatinskog sabora i Zemaljskog odbora Dalmacije u ZADRU.
Zahtjevi za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom javljaju se u revolucionarnoj 1848.g., a
od 1860. g. zahtijevi za sjedinjenjem postavljaju i predstavnici stranke narodnjaka-aneksionista oko
lista «Il Nazionale» (s prilogom na hrvatskom jeziku «Narodni list»), koji vode političku borbu protiv
dalmatinskih autonomista («autonomaša») oko lista «La Voce Dalmatica». U Dalmaciji (sjedište u
Zadru) djeluje austrijski namjesnik za Dalmaciju, a Dalmacija je od 1867.g. (cislajtanija) birala i slala u
Beč u Carevinsko vijeće nekoliko zastupnika. Godine 1918. Dalmacija je ušla u sastav novostvorene
Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a Londonskim
sporazumom 1915. g. i Rapallskim ugovorom 1920.g. Italija je dobila grad Zadar i otok Lastovo.
DUBROVNIK
Francuzi su 1806. g. ušli u Dubrovnik, a Dubrovačka Republika je ukinuta 31. I. 1808. g. i pripojena
Kraljevini Italiji te 1809. g. Ilirskim provincijama. Austrijanci su 1814. g. ušli u Dubrovnik.
Unatoč pokušajima na Bečkom kongresu 1815. g. Dubrovačka Republika nije obnovljena, već je
pripojena pokrajini Dalmaciji, odnosno Austriji.
VOJNA GRANICA (ili Vojna Krajina)
Vojna Granica (Vojna Krajina) je imala generalate u Karlovcu i Varaždinu, a komandu u Grazu
(Wienu). Početak Vojne granice je osnivanje 1469. g. Senjske kapetanije i njezino proširenje prema
sjeveru (Gacka, Otočac, Brinje i područje od Senja do Rijeke). Ista kapetanija je od 1522. g. jedna od
novoosnovanih kapetanija od Jadranskog mora do Drave uz kapetanije (Ogulinska, Hrastovička,
Koprivnička, Križevačka i Ivanička), dok su granične (krajiške) utvrde bile pod zapovjedništvom
Senjske kapetanije i Bihaćke kapetanije. Hrvatsko-slavonska Vojna granica (krajina) predana je 1578.
g. na upravu štajerskom nadvojvodi Karlu i Ratnom vijeću u Grazu. Od 1592. do 1595. stvara se
Hrvatska granica (krajina) u Karlovcu (Karlovački generalat), a potom se stvara Slavonska granica
(krajina) do rijeke Drave na sjeveru u Varaždinu (Varaždinski generalat). Vojna granica (krajina) je
bila izuzeta ispod vlasti bana i Sabora u Zagrebu. Nova reorganizacija Vojne granice (krajine)
uslijedila je 1746. g. te su nastale pored Hrvatske, Slavonske i Banska granica (krajina), a generalati su
podijeljeni u pukovnije (regimente): Lička, Otočka, Slunjska, dvije banske (Petrinjska i Glinska),
Križevačka, Đurđevačka, Gradiška, Brodska i Petrovaradinska. Pukovnije su se sastojale od bataljuna,
kumpanija i općina. Zahtijev za sjedinjenje Vojne granice s Hrvatskom i Slavonijom postavljano je
1790., 1848. i 1861. godine, ali su preduvjeti stvoreni tek nagodbom 1867. g. i 1868. g. (uvođenje
opće vojne obveze u A-U). Vojna granica (krajina) je razvojačena 1873. g. i sjedinjena 1881. g. s
Hrvatskom i Slavonijom, kada su njezini prostori ušli u sastav hrvatsko-slavonskih županija.

Tijela uprave u Hrvatskoj i Slavoniji od 1790.-1918. godine

20
Ban (...1790.-1918...)
Od XVI.st. ban je vrhovni vojskovođa vojske građanske Hrvatske i Slavonije (bez Vojne granice u
kojima zapovjedaju austrijski nadvojvode). Ponekad su austrijski vladari umjesto bana postavljali tzv.
namjesnika banske časti (locumtenens banalis dignitatis). Vojna funkcija banova prestaje sklapanjem
hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. g., te od tada bana imenuje car na prijedlog ugarskog ministra
predsjednika, a od tada je ban rukovodio autonomnom Vladom Hrvatske i Slavonije (Zemalj. vlada hrv.-
slav.-dalm.).

Sabor (...1790.-1918...)
Od 1558. g. hrvatske zemlje imaju zajednički sabor (zakonodavno, upravno i sudsko tijelo). Do 1848. g.
Sabor je staleška skupština, a od 1848. g. su parlamentarni izbori (Sabor je izborna skupština) do
1918. g.
U XIX. st. nastaju: Sabor Hrvatske i Slavonije (Zagreb), Dalmatinski sabor (Zadar) i Istarski sabor
(Poreč, Pazin).
Prvi put se 1848. g. Sabor naziva: Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.

Bansko vijeće (1848.-1850.)

...Narodna skupština je u Zagrebu 25. III. 1848. izglasala «Zahtijevanje naroda», jer se Sabor nije sastajao
od 1847. godine. Ban Jelačić je 27. IV. 1848. organizirao (okupio 30 narodnjaka iz svih krajeva Hrvatske
i Slavonije) «Bansko vijeće», kao vlada ili privremeno upravno tijelo za Hrvatsku i Slavoniju i protuteža
Mađarskom ministerijalu zbog postavljanja pitanja Mađara za realnom unijom Hrvatske i Slavonije s
Ugarskom. Bansko vijeće je mogao sazvati samo ban ili u njegovo ime zagrebački biskup. Za Bansko
vijeće je postojao i njemački naziv «Banalrath», «Banal-Conferenz» ili «die kroatisch-slavonische
Landes-Verwaltung». Bansko vijeće je imalo pet odsjeka: Odsjek za unutrašnje poslove, Odsjek za
prosvjetu, Odsjek za financije, Bojni odsjek i Pravosudni odsjek. Bansko vijeće je na terenu upravljalo
preko županija, gradova, trgovišta i općina.
...Carskim patentom 4. III. 1849. obznanjen je oktroirani Ustav (tvorac Ustava bio je ministar
unutrašnjih poslova Franz Stadion). Do oktroiranog Ustava u Hrvatskoj i Slavoniji je djelovalo Bansko
vijeće kao vlada, odgovorna Saboru. No, od oktroiranog Ustava Bansko vijeće više nije bilo
odgovorno Saboru, već caru i središnjoj vladi u Beču.
Nezavisna od Ugarske, naredbom Ministarstva unutarnjih poslova 12. VI. 1850. u Kraljevini Hrvatskoj
i Slavoniji ima šest županija: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Riječka, Osječka i Požeška.
Županije su bile podijeljene u kotareve, a veliki župani bili su odgovorni Banskoj vladi.

Banska vlada (1850.-1854.)

...Naredbom Ministarstva unutarnjih poslova u Beču 12. VI. 1850. osnovana je Banska vlada za
Hrvatsku i Slavoniju, a zemlja podijeljena na okružja. Na čelu Hrvatske i Slavonije bio je ban, pa
viceban, a u banskoj vladi su još 2 banska vijećnika, 3 banska koncipista, 1 expeditor i 1 prevoditelj.
Banska vlada je bila potčinjena Ministarstvu unutarnjih poslova u Beču, kojoj su potčinjene županije
i i kotarevi. Bansko vlada je ukinuta 16. IV. 1854., a umjesto nje uspostavljeno Namjesništvo
(Statthalterei).

Carsko i kraljevsko hrvatsko-slavonsko namjesništvo (Statthalterei) u Zagrebu, (1854.-1860.)

Bansko vijeće je 17. VI. 1850. ukinuto, a osnovana (naredbom Ministarstva unutrašnjih poslova od 12.
VI. 1850. u Beču) je 27. VI. 1850. Banska vlada (Sabor je zadnji put zasjedao 9. VII. 1850.), koja je
pretvorena u Namjesništvo. Novim carskim pismom 31. XII. 1851. vrhovnu vlast u Hrvatskoj i
Slavoniji ima Namjesništvo (Statthalterei). Naredbom ministra unutarnjih poslova 19. I. 1853., a na
temelju carskog rješenja 14. IX. 1852. uređene su kotarske, okružne i namjesničke ovlasti. Namjesništvo
Kraljevine Hrvatske i Slavonije počelo je s radom 30. IV. 1854. naredbom ministra unutarnjih poslova
Alexandera Bacha, a nova vlast je nosila službeni naslov Carsko i kraljevsko namjesništvo
(Miestoderžtvo) za Hrvatsku i Slavoniju. Na čelu Namjesništva bio je «banski« namjesnik,
odgovoran Bečkoj vladi. Za sudstvo u Hrvatskoj i Slavoniji ustrojen je Banski stol.
Ustrojeno je u Hrvatskoj i Slavoniji 1854. pet županijskih oblasti i 46 kotara (Križevačka županija
pripojena Varaždinskoj...). Namjesnici («banski») u Hrvatskoj i Slavoniji bili su: Josip Jelačić, Ivan
Coronini i Josip Šokčević.

Banska konferencija i Sabor, (1860.-1861.)

21
...»banski» namjesnik Josip Šokčević je sazvao (na temelju listopadske carske diplome 20. X. 1860.)
Bansku konferenciju 26. XI. 1860. i predložio (na samoj konferenciji):
1.) ustrojenje privremene Dvorske kacelarije za Hrvatsku i Slavoniju,
2.) ponovnu uspostavu ustavnih županija u Hrvatskoj i Slavoniji, i
3.) sjedinjenje Dalmacije s Trojednom kraljevinom (nisu pristali predstavnici Dalmacije !)
Na posljednjoj sjednici Banske konferencije 17. I. 1861. Banska konferencija zaključuje da se izbori za
Sabor održe prema izbornom redu iz 1848. godine.
Novi izabrani saborski zastupnici održali su prvu sjednicu Sabora Hrvatske i Slavonije u Zagrebu 15. IV.
1861., a prisustvovali su sjednici i izabrani zastupnici iz Vojne granice (krajiški zastupnici). Sabor je na
prvoj sjednici izvršio instalaciju namjesnika Josipa Šokčevića za bana. Sabor se sastojao od zastupnika
nekoliko stranaka: Unionistička stranka, Narodna stranka, Stranka prava..., a postavilo se pitanje unije s
Ugarskom i pitanje slanja zastupnika u Reichsrat.

Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju, (1860.-1862.)

Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska dvorska kancelarija, (1862.-1869.)
...Dvorska kancelarija za tzv. austrijske nasljedne zemlje, osnovana je je već u XV. stoljeću za cara
Friedricha III. i bila je u sklopu carske kancelarije. Carica Marija Terezija je ukinula 1749. Dvorsku
kancelariju, a umjesto nje je osnovala dva centralna organa: Vrhovni sudbeni dvor za sudstvo (oberste
Justizstelle) i Direktorij za politiku i vojsku (Directorium in Politicis et Cameralibus) za političku i
financijsku upravu.
I druge Habsburške zemlje imale su svoje kancelarije. Ugarska dvorska kancelarija postojala je još za
cara Ferdinanda I., a reorganiziranjem uprave 1772. g. postajeje ista kancelarija posrednim organom
između kralja i Namjesničkog vijeća te između kralja i staleža. Od 1731. na čelu ugar. dvor. kanc. je
biskup, a sjedište kancelarije je u Beču. Postojale su i: Češka dvorska kancelarija, dvorska kancelarija za
Erdelj, Lombardiju i Belgiju. Carica Marija Terezija je osnovala 1745. g. za poslove Srba u južnoj
Ugarskoj Dvorsku komisiju, a 1747. Deputaciju in Transilvanicis, Banaticis et Illyricis sa svojim
predstojnikom za vjerska i upravna pitanja. No, zbog otpora Mađara Deputacija je 1777. ukinuta, a
upravni poslovi preneseni su Ugarskoj dvorskoj kancelariji. Nastojanjem Srba na Saboru u Srijemskim
Karlovcima 1791. osnovana je Ilirska dvorska kancelarija, ali je nakon godinu dana ukinuta zbog pritiska
Mađara.
Kada je carskom listopadskom diplomom u Habsburškim zemljama vraćen Ustav, istoga je dana 20.
X. 1860. car izdao pismo kojim je ustrojeno Državno ministarstvo pri kojem je postojao posebni
hrvatsko-slavonski odsjek za hrvatske zemlje, ali je banska konferencija s banom Josipom Šokčevićem
tražila samostalnu hrvatsku dvorsku kancelariju. Car je osnovao 5. XII. 1860. privremeni Dvorski
dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju (kao Vlada za Hrvatsku i Slavoniju) na čijem je čelu bio hrvatsko-
slavonski predstojnik u Ministarskom vijeću u Beču. Isti dikasterij car je 3. II. 1862. pretvorio u
Hrvatsko-dalmatinsko-slavonsku dvorsku kancelariju, potčinivši je Namjesničkom vijeću, a koja je
djelovala do 31. I. 1869. godine. Poslove dvorske kancelarije od 1869. preuzeo je Kraljevski ministar
hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sa sjedištem u Budim-Pešti.

Kraljevski ministar hrvatsko-slavonsko-dalmatinski, (1869.-1918)

...Kraljevskim pismom od 28. I. 1869. bilo je određeno kako Kraljevska hrvatsko-slavonsko-
dalmatinska dvorska kancelarija mora obustaviti svoje djelovanje 31. I. 1869., a njezine poslove
preuzima Kraljevski ministar dalmatinsko-hrvatsko-slavonski, čije je sjedište bilo u Budim-Pešti.
(Kraljevski ministar hrvatsko-slavonsko-dalmatinski djelovao je od 31. I. 1869. do 29. X. 1918. godine).
Na temelju članka 44. hrvatsko-ugarske Nagodbe, određen je djelokrug rada kralj. ministra dalm.-hrv.-
slav., kao posrednika između hrvatske vlade i Beča te između Hrvatske-Slavonije i Budim-Pešte. Isti je
ministar bio član Ministarskog savjeta u kojem je imao pravo glasa, ali je imao tretman ministra bez
lisnice (porfelja). Ministar je trebao zastupati hrvatsko-slavonske interese u Ministarskom vijeću u
Budimpešti i biti odgovoran zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. U djelokrug poslova istog
ministra (u praksi je gotovo uvijek bio «mađaron») bili su: unutrašnja uprava, školstvo, sudstvo i narodno
gospodarstvo.

Kraljevsko hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko Namjesničko vijeće, (1861.-1869.)

...Namjesničko vijeće je osnovano carskim reskriptom 14. III. 1861., u kojem je kardinal Haulik kao
kraljevski povjerenik izvršio svećani čin instalacije Namjesničkog vijeća hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskog 4. IV. 1861. godine. Namjesničko vijeće je bilo odgovorno caru, a ne Saboru te je imalo
privremeni karakter do 1869. (do ugarsko-hrvatske nagodbe 1868.) i dok se nije formirala Hrvatsko-
slavonsko-dalmatinska vlada. Namjesničko vijeće se sastojalo od: bana-predsjednika, jednog dvorskog

22
savjetnika, šestorice savjetnika, šestorice tajnika, šestorice perovođa, ravnatelja pomoćnih ureda i
osoblja. Namjesničko vijeće je imalo sedam odsjeka: Odsjek zemaljske uprave, Odsjeka za boštovje i
nastavu, Odsjek za upravu građevinama, Odsjek za zdravstvo, Odsjek za privredu, Odsjek za javni red i
sigurnost i Odsjek za županijsku upravu. Reorganiziranjem uprave u Hrvatskoj i Slavoniji 16. I. 1860.
nastalo je sedam županija: u Hrvatskoj: Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Riječka, a u Slavoniji:
Virovitička, Požeška i Srijemska. Županije su se dijelile na okružja (s granicama iz 1848. godine),
okružja na kotare, a kotari u općine. Sjedinjenjem 1881. (1883.) Vojne granice, proširene su, nastale
nove i reorganizirane su županije u Hrvatskoj: Zagrebačka, Varaždinska, Bjelovarsko-križevačka,
Riječko-modruška, Ličko-krbavska i Slavoniji: Virovitička, Požeška i Srijemska.
Namjesničko vijeće ukinuto je osnivanjem Zemaljske vlade hrvatsko-slavonsko-dalmatinske 20. IV.
1869. godine.

Zemaljska (kraljevska) vlada hrvatsko-slavonsko-dalmatinska, (1869.-1918.)

Zemaljska vlada sa sjedištem u Zagrebu djelovala je umjesto Namjesničkog vijeća od 20. IV. 1869. do
29. X. 1918. godine. Kraljevska Zemaljska vlada hrvatsko-slavonsko-dalmatinska je imala nekoliko
odsjeka (za prosvjetu i bogoštovje, za gospodarstvo, za pravosuđe..., a na čelu Kraljevske H-S-D
Zemaljske vlade bio je ban.

Vladari od 1790-1918. godine

Hrvatski banovi Austrijski vladari (kraljevi-carevi) Turski vladari (sultani)
Ivan Erdődy 1790-1806. Josip II. 1790-1792. Selim III. 1789-1807.
Ignjat Gyulay 1806-1831. Franjo I. 1792-1835. Mustafa IV. 1807-1808.
Franjo Vlašić 1832-1840. Ferdinand V. 1835-1848. Mahmud II. 1808-1839.
Juraj Haulik b.namjesnik 1840-1842. Abdulmegid 1839-1861.
Franjo Haller 1842-1845.
Juraj Haulik b.namjesnik 1845-1848.
Josip Jelačić 1848-1859. Franjo Josip I. 1848-1916.
Ivan Coronini Cronberg 1859-1860.
Josip Šokčević 1860-1867. Abdulaziz 1861-1876.
Levin Rauch b.namjesnik 1867-1868.
Levin Rauch 1868-1871.
Koloman Bedeković 1871-1872.
Antun Vakanović b.namj. 1872-1873.
Ivan Mažuranić 1873-1880. Murat V. 1876.
Ladislav Pejačević 1880-1883. Abdulhamid II. 1876-1909.
Herman Ramberg komesar 1883.
Dragutin Khuen-Hedervary 1883-1903.
Teodor Pejačević 1903-1907.
Aleksandar Rakodczaj 1907-1908.
Pavao Rauch 1908-1910. Mehmed V. 1909-1918.
Nikola Tomašić 1910-1912.
Slavko Cuvaj 1912.
Slavko Cuvaj komesar 1912-1913.
Ivan Škrlec 1912-1917.
Ivan Škrlec komesar 1913. Karlo IV. 1916-1918.
Antun Mihanović 1917-1919. Mehmed VI. 1918-1922.
nadbiskupi (biskupi) 1790-1918. godine
zagrebački Splitski Sarajevski (Vrhbosanski)
Maksimilijan Vrhovac 1787-1827. Lelij Cipico ndb. 1784-1807.
Aleksandar Alagović 1829-1837. Pavao Miošić ndb. 1830-1837.
Juraj Haulik 1837-1853. Benigno Albertin ndb. 1838.
Josip Godeassi ndb. 1840-1843.
Juraj Haulik ndb. 1853-1869. Ludovik Pini ndb. 1844-1865.
Marko Kalogera ndb.1866-1888. Josip Stadler ndb. 1881-1918.
Josip Mihalović ndb. 1870-1891. Filip Fran Nakić ndb.1889-1910.
Juraj Posilović ndb. 1894-1914.
Antun Bauer ndb. 1914-1937. Antun Đivoje ndb. 1911-1917.
Juraj Carić ndb. 1918-1921.
Pape 1790-1918. godine
Pio VI. 1775-1799. Pio IX. 1846-1878.
Pio VII. 1800-1823. Leon XIII. 1878-1903.
Leon XII. 1823-1829. sv. Pio X. 1903-1914.
Pio VIII. 1829-1830. Benedikt XV. 1914-1922.
Grgur XVI. 1831-1846. …
Biskupije (Emerik
Gašić, Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske, Osijek, 1944.)
Bosansko-đakovačka Srijemska Bosansko-đakovačka i srijemska
Od 1232. Od I. stoljeća …

23
… … (1.) Matija II. Franjo Krtica 1773-1805.
(56.) Ivan Tomko Mrnavić 1634-1636. (61.) Petar IV. Marijani 1647-1649. (2.) Antun III. Mandić 1805-1815.
(57.) Jeronim Lučić 1634-1639. (62.) Andrija de Franciscis 1650. (3.) Mirko II. Karlo Raffay 1816-1830.
(58.) Tomo V. Mrnjavić 1639-1644. (63.) Petar V. Jurjević 1654-1659. (4.) Pavao III. Sučić 1830-1834.
(59.) Pavao II. Posilović 1644-1646. (64.) Pava de Tauris 1662. (5.) Josip III. Kuković 1834-1849.
(60.) Marin Ibrišimović 1647-1650. (65.) Ivan VI. Szassz 1688-1674. (6.) Josip IV. J. Strossmayer 1849-1905.
(61.) Marijan II. Maravić 1645-1660. (66.) Joakim Lužinski 1674-1676. (7.) Ivan VII. Krst. Krapac 1910-1916.
(62.) Matej Benlić 1651-1669. (67.) Ivan VII. 1676-1677. (8.) Antun IV. Akšamović 1920-1959.
(63.) Nikola III. Ogramić 1669-1701. (68.) Franjo II. Jany 1678-1701. …
(64.) Petar III Stanislav Crnković 1703. (69.) Josip Favini 1701-1708.
(65.)Juraj III. Patačić de Z. 1703-1716. (70.) Petar VI. Bakić 1710-1716. (do 1853. godine Bosansko-đakovačka i
(66.) Petar IV Bakić de Lach 1716-1749. (71.) Franjo III. Vernić 1716-1729. Srijemska biskupija kao i Zagrebačka
(67.) Franjo III. Thauzy 1749-1751. (72.) Gabrijel II. Herman Patačić -1733. biskupija su pod Kaločkom (Kalocsa)
(68.) Josip II. Antun Ćolnić 1751-1773. (73.) Ladislav V. Szőrényi 1733-1749. nadbiskupijom, a od 1853. godine su pod
(74.) Nikola V. Givović 1752-1762. novoosnovanom Zagrebačkom
(75.) Ivan VIII. Paxi 1762-1771. nadbiskupijom)

Mursanska biskupija (I.stoljeće) Cibalijska biskupija (I-V.stoljeća) Besionska biskupija (I-V.stoljeća)

Pečuški biskupi i kaločki nadbiskupi 1790-1918. godine (Schematismus cleri archidiaconensis Colocensis et
Baciensis, Calocsa, 1942.) (F.Šišić, Virovitička županija u prošlosti, Osijek, 1896.)
Pečuška biskupija Kaločko-bačka nadbiskupija
... …
Gjuro IX. Klimó 1751-1777. (75.) Adamus L.B. Patachich de Zajezda M.Varad 1776-1784.
Pavao VI. Eszterházy de Galantha 1780-1799. (76.) Ladislaus Kollonitz de Kollegrád M.Varad1787-1817.
Martin Görgey 1807. (77.) Petrus IV. Klobusiczky de Szatmár 1822-1843.
Jozsef Király de O-Gyalla 1807-1825. (78.) Franciscus III. Nádasdy de Vac 1845-1851.
Ignjat Szepessy de Négyer 1828-1838. (79.) Josephus II. Kunszt de Cassovia 1854-1866.
Ivan XIII. Scitovszky de Nagy-Kés 1838-1852. (80.) Josephus III. Lonovics de Krivina Amasien 1866-1867.
Gjuro X. Girk 1852-1868. (81.) Ludovicus II. Haynald Cardinalis Aep.Carth 1867-1891.
Sigismundo III. Kovács 1869-1877. (82.) Georgius VI. Császka e Scepus 1891-1904.
Ferdinando Dulánszky 1877-1896. (83.) Julius I. Városy de Veszprim Albaregal 1905-1910.
… (84.) Joannes IX. Csernoch card. Csanád Strigonie 1911-1913.
(85.) Leopoldus II. Árpád Várady 1914-1923.
(86.) Julius II. Zichy et Vásonkeö Quinque-Ecc. 1923-1925.
….. Archiepiscopus 1925.

Vladari (europski) 1790-1918. godine (Kronologija, Zagreb, 1998.)

Njemačka Rusija Francuska Engleska
Leopold II. 1790-1792. Katarina III. Aleksejevna Louis XVI. 1774-1792. George III. 1760-1820.
Franjo II. 1792-1806. 1762-1796. Prva Republika 1792.
Pavle I. Petrović Prvo Carstvo
međuvlašće 1806-1871. 1796-1801. Napoleon I. 1804-1814.
Rajnska konfederacija Aleksandar I. 1801-1825. Louis XVIII. 1814-1815.
1806-1813. Napoleon I. 1815.
Napoleon II. 1815.
Njemačka konfederacija Louis XVIII. 1815-1824. George IV. 1820-1830.
1815-1866. Nikola I. 1825-1855. Karlo X. 1824-1830.
Louis Filip I. 1830-1848. William IV.1830-1837.
Druga Republika
Louis Napoleon 1848-1852.
Victoria 1837-1901.
Aleksandar II. 1855-1881. Drugo Carstvo
Napoleon III. 1852-1870.
Treća Republika
Sjevernonjemačka konfeder.
Trochou 1870-1871.
1866-1871. Nar.skup.Bordeaux 1871.
Aleksandar III. 1881-1894. Louis Adolfo Thiers 1871.
Wilhelm I. Hohenzollern Pariška komuna 1871.
1871-1888. Nikola II. 1894-1917. Louis A. Thiers 1871-1873.
M. Mac-Mahon 1873-1878.
Francois Grevy 1879-1887.
Friedrich 1888. M.F.Sadi-Carnot 1887-1894.
Casimir Perier 1894-1895.
Wilhelm II. 1888-1918.
Privremena vlada Felix Faure 1895-1899.
Emile Loubet 1899-1906.
Kerensky 1917.
Vladimir Iljić Uljanov
Clem.A.Fallieres 1906-1913. Eduard VII.1901-1910.
Raimd. Poincare 1913-1920. George V. 1910-1936.
Republika Lenjin 1917-1924.
Friedric Ebert 1919-1925.
Krajem Prvog svjetskog rata (stanovništvo zemalja, županija i gradova): (Révai lexicona, Budapest)

24
Veröcze vm. 4.810 km2 241.042 Zágráb 185.581 Spalato 43.808
Pozsega vm. 4.929 km2 265.272 Eszék 34.142 Zára 18.614
Szerém vm. 6.810 km2 397.103 Varazsd 14.613 Raguza 18.767
Zàgràb vm. 7.145 km2 515.041 Károlyváros 16.112 Sebenico 37.284
Varazsd vm. 2.440 km2 293.612 Fiume 52.928 Pozsony 123.852
Belovár-Körös vm. 5.070 km2 332.592 Susak 16.104 Bécs 1.875.000
Modrus-Fiume vm. 4.879 km2 231.654 Pola 55.559 Budapest 1.006.184
Lika-Krbava vm. 6.211 km2 204.710 Trieszt 249.574 Pécs 61.663
Dalmàcia 12.732 km2 621.429 Horvátörszág 25.445 km2 1.576.609
Isztria 4.715 km2 403.654 Szlávoniaörszág 16.549 km2 903.417

Ministarstva vanjskih poslova Austrije i Austro-Ugarske od 1740. do 1915. godine:

i predsjednici ugarsko-hrvatske vlade 1871.-1918. godine:
(Ministarstvo vanjskih poslova osnovala je carica Marija Terezija. Do tada su vanjske poslove obavljali razni
ministri, posebne misije, izaslanici i opunomoćenici): 1
Grof Wenzel Anton Kaunic (od 1753.-…), Grof Filip Cobenzl, Barun Franjo Thugut, Grof Collorado-
Mannsfeld, Grof Ljudevit Cobenzl, Grof Stadion
Knez Clemens Wenzel Metternich, 1821-1848., Grof Kollowrat, 1848.
Grof Fiequelmont, 1848. Grof Pillersdorf, 1848.
Barun Wessenberg, 1848.
Knez Feliks Schwarzenberg, 1848-1852. Lajos Kossuth i Ferenc Deák, 1848-1849. (u mađar.vladi)
Grof Buol-Schauenstein, 1852-1859. István Széchenyi, 1848-1849. (u mađarskoj vladi- Ministerium)
Grof Rechberg, 1859-1864. državni ministri: Schmerling, 1860-1865., Belcredi, 1865-1871.,
Grof Mensdorff, 1864-1866. Hohenwart, 1871-1879., Taaffe, 1879-1893., Badeni, 1893-1895.
Ferdinand Beust, 1866-1871. (proveo Austro-Ugarsku nagodbu, kancelar i predsj.Austr.vlade 1867.)
Gyula Andrássy, 1867-1871.(prvi min. predsj.Ugar.vlade 1867.), Menyhért Lónyay 1871-1872.,
József Szlávy 1872-1874., István Bittó 1874-1875., Béla Wenckheim 1875., Kálman Tisza 1875-1890.,
Gyula Szapáry 1890-1892., Sándor Wekerle, 1892-1895., Dezsö Bánffy 1895-1899., Kálman Széll 1899-1903.,
Károly Khuen-Héderváry 1903., István Tisza, 1903-1905. (preds.ugar.vlade)
grof Kalnoky, 1881-1895. Géza Fejérváry, 1905-1906. (predsj.ugar.vlade)
Agenor Goluchowski, 1895-1905. Sándor Wekerle, 1906-1910. (koalicija ugar.vlade)
Aloys von Aehrenthal-Lexa, 1906-1911. Károly Khuen-Héderváry, 1910-1912., Lászlo Lukács, 1912.-1913.
grof Leopold Berchtold, 1911-1915. István Tisza, 1913-1917. (predsj.ugar.vlade), i Móric Esterházy, 1917.
barun Stephan von Burián, 1915-1916. i 1918. Sándor Wekerle, 1917-1918. (predsjednik ugar.vlade)

Kratki životopis :
Car-kralj FRANJO JOSIP I. Habsburg-Lothringen
Rodio se 1. VIII. 1830. u Beču, kao najstariji sin nadvojvode Franja Karla /drugog sina Franje II./ i princeze
Sofije, kćeri bavarskog kralja Maksimilijana I. O odgoju mladoga princa brinuli su Heinrich von Bombelles, grof
S. B. Coronini i pukovnik Hanslob. Učio je njemački, francuski, talijanski i češki jezik, te bi dobar crtač.
Kada je 1848. g. car-kralj Ferdinand I. (v.) Dobrostivi odrekao se prijestolja uslijed revolucije, te budući da otac
Franje Ferdinanda, Franjo Karlo nije se primio dužnosti cara-kralja, u Olomoucu Franjo Josip je proglašen
punoljetnim 1. XII. 1848. g. i carem-kraljem. Radetzky je smirio revoluciju u Italiju, u Ugarskoj Windisch-Gräetz,
Schlick i Jelačić, a u osvojenju Györa sudjelovao je i sam car-kralj. Svojem ministru Feliksu Schwarzenebergu je
dao velike ovlasti i “narodu” dao oktroirani ustav 4. III. 1849. g. (izbjegao je uz ranjavanje nožem, atentat u
Lowelbastaji od Mađara Jánosa Libenyi 18. II. 1853.). Oženio se 24. IV. 1854. godine bavarskom princezom
Jelisavetom-Sisi, svojom rođakom, kćerju princa Maksimilijana Bavarskog. Iz braka su potekla djeca:
nadvojvotkinja Sofija (rođena 5. III. 1855., umrla 1857.), Gizela (rođena 12.VII.1856., udata 1873. g. za princa
Leopolda Bavarskog), nadvojvoda Rudolf (rođen 21. VIII. 1858., umro 30. I. 1889.) i Marija Valerija (rođena
22. IV. 1868., udata 1890. za nadvojvodu Franju Salvatora iz toscanske dinastije). Ratovao je 1859. g. Franjo
Josip s Francuzima za Lombardiju i Pijemont. Proglašen je bio 26. II. 1861. novi austrijski ustav, a sam je vladar 1.
V. 1861. otvorio novi državni sabor. Zajedno s Andrassyijem 1867. g. Habsburgovci su udarili temelje dualističkoj
monarhiji, tako da je 8. VI. 1867. g. u Budimu Franjo Josip okrunjen i za ugarsko-hrvatskog kralja. Ratovao je
1866. g. protiv Pruske. Prisustvovao je 1869. g. otvaranju Suezkog kanala.
Svjetska izložba u Beču 1873. g. dala je prigodu da car-kralj ugosti mnoge svjetske vladare, kao i na svjetskoj
izložbi u Budimpešti 1896. godine. Berlinskim kongresom 1878. g. Austro-Ugarska je dobila jurisdikciju
(aneksiju) nad Bosnom i Hercegovinom. U Mayerlingu je 1889. g. jedini sin (Franje Josipa) Rudolf (zajedno s
Marijom Večerom) izvršio samoubitsvo. Na franscuskoj rivijeri na Cap. Martinu ubojstvom-atentatom
Lucchenijevim 1897. g. izgubio je Franjo Josip suprugu Sisi. Na prijestolonasljednika (nečaka Franje Josipa)
Franju Ferdinanda (i suprugu Sofiju) 1914. g. izvršen je atentat u Sarajevu. Izvršena je 1908. g. aneksija Bosne i
Hercegovine, a 1914. g. vodio je svjetski rat do svoje smrti 1916. godine. Cara Franju Josipa naslijedio je Karlo
(sa suprugom Zitom) Austro-Ugarsku imperiju.

1
Iz povijesti Ministarstva vanjskih posala, Obzor, br. 14., 14. I. 1915., str. 3.

25
Hrvatsko-slavonski i Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski banovi, banski i kralljevski namjesnici i
komesari (povjerenici) - (kratki životopisi):
Od carice Kraljice Marije Terezije 1740-1790. godine u Hrvatskoj i Slavoniji bijahu banovi:
Grof Jozsef Eszterházy 1733-1741., Grof Karlo Batthyany 1743-1756., Grof Franjo Nádasdy 1756-
1783., Grof Franjo Eszterházy 1783-1785. i Grof Franjo Balassa 1785-1790. godine.

Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski banovi, namjesnici i komesari od 1790-1918. godine

Grof Ivan ERDÖDY (rođen 1760. -umro 1806.)
Bio je hrvatsko-slavonski ban 1790-1806. g. i žestoko je u Ugarskom saboru pobijao prijedlog o
uvođenju mađarskog jezika u Hrvatskoj. Pri tome je izjavljivao da će obje kraljevine zavadidti, jer
jedna drugoj ne može nametatui zakone, te je tako nastala izreka: “Regnum regno non praescribit
leges”, koja se krivo pripisivala Tomi Erdödyju.
Grof Ignjat GYULAY
Bio je hrvatsko-slavonski ban 1806-1831. godine.
Grof Franjo VLAŠIĆ (rođen u Dombováru 1766. -umro u Zagrebu 1840.)
Bio je hrvatsko-slavonski ban 1832-1840. godine i naklonjen hrvatskom narodnom preporodu. Na
saboru u Požunu 1832-1836. g. energično je branio hrvatska municipalna prava, a kada su na istom
saboru 1836-1840. godine Mađari donijeli zaključak da se ima u Hrvatskoj nakon 10 godina uvesti
mađarski jezik kao službeni, ban Vlašić je podnio protest caru-kralju te isti zaključak car-kralj nije
sankcionirao.
Biskup Juraj HAULIK
Bio je banski namjesnik u dva mandata, 1840-1842. i 1845-1848. godine.
Grof Franjo HALLER (rođen 1796. -umro 1875.)
Kao grof od Hallerkeöa i austrijski časnik bio je hrvatsko-slavonski ban 1842-1845. godine te provodio
austrijsku politiku. Na zajedničkom saboru 1843-1844. g. branio je municipalna prava Hrvatske, ali je
podnio ostavku nakon krvoprolića u Zagrebu (“Srpanjske žrtve”) prilikom restauracije Zagrebačke
županije.
Barun (Grof) Josip JELAČIĆ (rođen u Petrovaradinu 16. X. 1801. -umro u Zagrebu 19. V. 1859.)
Završio je bečku akademiju Theresianum i 1819. godine postavljen za poručnika austrijske vojske
(iako nije imao vojničke naobrazbe) te 1825-1831. godine služio u Galiciji. Kao kapetan u Ogulinskoj
graničarskoj pukovniji bio je 1831. godine u Italiji, a 1841. godine bio je postavljen za pukovnika i
zapovjednika Prve banske pukovnije u Glini. Za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana (odluka u
Beču 16. III., a ukaz od 23. III.) i glavnog komandanta vojske u Hrvatskoj je postavljen 1848. godine.
Prešao je sa 40.000 vojnika Dravu kod Varaždina 11. IX. 1848. (zamijenivši hrvatske s austrijskim
zastavama) te se s Mađarima sukobio u bitkama kod Pákozda i Velenczea 29. IX. 1848.godine i nešto
kasnije spasavajući Beč kod Schwechata. Jelačić se borio (pod austrijskim zastavama) u Mađarskoj i
Vojvodini pod vrhovnim vojskovođom Windischgrätzom, te doživio na kraju poraz kod Hegyesa 14.
VII. 1849. godine. Jelačić je bio hrv.-slav.-dalm. ban 1848-1859. godine.
Jelačić je naredio provedbu Oktroiranog ustava 4. III. 1849. godine što je značilo ukidanje stečenih
hrvatskih narodnih prava i sloboda. Za Bachova apsolutizma (1851-1859.) Jelačić je morao provoditi
germanizaciju Hrvatske, kada se banska vlada pretvorila u austrijsko carsko-kraljevsko namjesništvo.
Grof Ivan CORONINI CRONBERG
Bio je hrvat.-slav.-dalm.ban i banski namjesnik 1859-1860. godine.
Barun Josip ŠOKČEVIĆ (rođen u Vinkovcima 1811. -umro u Beču 1896.)
Od 1858. godine bio je kao general zamjenik bana Jelačića i član Carevinskog vijeća u Beču. Poslije
Jelačića i Coroninija imenovan je hrvat.-slav.-dalm. banom (predsjedao je Banskoj konferenciji 26. XI.
1860. - 17. I. 1861., te saborima 1861-1865. godine). Bio je hrv.-slav.-dalm. ban 1860-1867. godine.
Temeljna politika bana Šokčevića bila je proaustrijska (sporazum Hrvatske s Bečom prije nego se
nagode Beč i Pešta), a s Ivanom Mažuranićem podupirao je Samostalnu narodnu stranku. Kada je
Hrvatski sabor bio raspušten (25. V. 1867.) zbog zaključka da neće sudjelovati u kraljevu krunjenju za
Ugarskog kralja u Budimu (odredbom Austro-Ugarske nagodbe 1867.), ban Šokčević je dao ostavku.
Barun Levin RAUCH (1819-1890.)
Osnivač je Mađaronske stranke (Horvatsko-vugerska stranka) početkom 40-tih godina XIX. stoljeća, a
od 1861. godine vođa Unionističke stranke. Od 1867. do 1868. godine namjesnik je banske časti, te na
temelju oktroiranog izbornog reda, falsifikatima izbora i terorom dobija na izborima unionističku
većinu i 1868. godine nameće Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Kao hrvat.-slav.-dalm. ban 1868-1871. g.
uvodi centralizam (guši tisak i političke stranačke slobode te progoni neistomišljenike). Rauch i
unionisti su raspirivali nacionalizam proglašavajući Srbe neprijateljima hrvatstva. Sudjelovanjem u
aferi isušivanja Lonjskog polja Levin Rauch podnosi ostavku.
Koloman pl. BEDEKOVIĆ

26
Bio je hrvat.-slav.-dalm. ban 1871-1872. godine.
Antun pl. VAKANOVIĆ
Bio je banski namjesnik 1872-1873. godine.
Ivan MAŽURANIĆ (rođen u Novom Vinodolskom 18. VII. 1814. -umro u Zagrebu 4. VIII. 1890.)
Završio srednju školu u Rijeci, Zagrebu i Szombáthelyju, pravo u Zagrebu te postao nastavnik u
Zagrebu,a potom odvjetnik u Karlovcu. Imenovan je 1850. g. vrhovnim državnim odvjetnikom a 1860.
g. predsjednikom hrvatskog dvorskom dikasterija.
Dvorski kancelar je Mažuranić bio 1861-1865. g., a 1871-1873. g. predsjednik Hrvatskog sabora te
1873-1880. godine hrvat.-slav.-dalm. ban. Bavio se pjesništvom (ep “Smrt Smail-age Čengića”).
Osnovao je Mažuranić Samostalnu narodnu stranku te prihvatio Nagodbu i izvršio brojne reforme
školstva, sudstva i uprave.
Grof Ladislav PEJAČEVIĆ «Lato» (rođen u Šopronu 1824. -umro u Našicama 1901.)
Bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban 1880-1883. godine za čije je vrijeme 1881. godine
proglašeno sjedinjenje Krajine s Hrvatskom i Slavonijom. Zbog dvojezičnih napisa i protivljenju
revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, podnio je ostavku.
Barun Herman RAMBERG
Bio je kraljevski komesar (povjerenik) u Hrvatskoj i Slavoniji 1883. godine.
Grof Károly (Dragutin) KHUEN-HÉDERVÁRY (rođen u Gräfenburgu kod Freiwaldaua –Jesenika-
23. V. 1849. -umro u Budimpešti 16. II. 1918.)
Pravo je učio u Zagrebu i Požunu (Bratislavi) kao slavonski (Nuštar) veleposjednik te bio 1881-1883.
godine veliki župan u Györu. Nakon narodnog pokreta 1883. (sukoba Narodne stranke kao braniča
hrvatske autonomije i opozicijske Neodvisne narodne stranke) i Raumbergova komesarijata, ugarska
vlada je postavila za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana 1883-1903. g. Khuena, koji je u to vrijeme
bio istaknuti član Liberalne stranke Kálmana Tisze i čovjek povjerenja cara-kralja Franje Josipa.
Khuen je vladao centralistički preko poslušnog sudstva i uprave te u Saboru preko svoje Narodne
stranke. Khuen je represijom uspio dobiti izbore 1887. g., no otpori su bili sve žešći a naročito 1895.
godine prilikom careve-kraljeve posjete Khuen je nakon banovanja postao ugarski ministar
predsjednik u dva mandata, prvi put 1903. i posljednji put 1910-1912. godine.
Grof Theodor PEJAČEVIĆ «Tošo» (rođen u Našicama 1855.-umro u Beču 1928.)
Kao mađaron je imenovan hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom 1903-1907. g. poslije Khuena.
Kada je na izborima 1906. g. Hrvatsko-srpska koalicija dobila na izborima većinu, ban surađuje sa
Koalicijom. Zbog mađarizatorske Željezničarske pragmatike u znak protesta daje ostavku, ali je kasnije
od 1913-1917. godine bio ministar za Hrvatsku u Ugarskoj vladi Istvána Tisze.
dr. Aleksandar pl. RADOCZAJ
Bio je hrvatsko-slavonski-dalmatinski ban 1907-1908. godine.
Barun Pavao RAUCH
Kao barun bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban 1908-1910. g. U Zagrebu (spaljivanje mađarske
zastave) je zbog nereda dao ostavku.
dr. Nikola pl. TOMAŠIĆ (rođen 1864. u Zagrebu -umro u Treščerovcu kod Karlovca 1919.)
Bio je od 1892. profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu a u Sabor član Khuenove Narodne stranke te
od 1903. ministar za Hrvatsku u Kraljevskoj ugarskoj vladi. Postaje kao mađaron hrvat.-slav.-dalm.
banom 1910-1912. godine, a nakon prestanka rada (1906.) Narodne stranke, pokušava oživjeti
mađaronsku politiku te osniva Stranku narodnog napretka.
Slavko pl. CUVAJ (rođen u Bjelovaru 1851.-umro u Beču 1931.)
Bio je hrvat.-slav.-dalm. vrlo kratko 1912., a potom kraljevski namjesnik (povjerenik) 1912-1913.
godine, vladajući apsolutistički bez Sabora u Hrvatskoj.
dr. Ivan barun SKERLECZ (ŠKERLEC) (rođen 1873-umro ?)
Bio je prvo kraljevski komesar (povjerenik 1913. g., a potom ban hrvatsko-slavonsko-dalmatinski
1913-1917. godine, nakon opoziva Ivana Cuvaja kao komesara u Hrvatskoj i Slavoniji. Skerlecz je u
početku vladao kao komesar izazvavši brojne nerede (ban preživio atentat). Pripremio je uz pomoć
Istvána Tisze ukidanje željezničarske pragmatike i dolazak na vlast Hrvatsko-srpske koalicije te u
ratnim uvjetima ustavno uređenje (ukidanje komesarijata).
Antun pl. MIHALOVICH
Bio je ban hrvatsko-slavonsko-dalmatinski 1917-1919. godine.
--------------------
u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nastavilo se s nominalnom titulom hrvat.-slav.-dalm. bana:
dr. Ivan Palaček 1919., dr. Tomislav Tomljanović 1919-1920., dr. Matko Laginja 1920. i
dr. Tomislav Tomljanović 1921., te nakon toga pokrajinski namjesnici u Hrvatskoj i Slavoniji:
Juraj Demetrović 1921-1922. i dr. Ernest Čimić 1922-1924. godine.

27
Veliki župani triju slavonskih županija:

Veliki župani Virovitičke županije od 1745. do 1929. godine

Veliki župani Vrijeme mandata
Grof Ljudevit Patačić de Zajezda 1745.-1756.
Biskup Đuro Klimo (administrator) 26.4.1756.-1761.
Grof Ivan Patačić de zajezda (administrator) 3.1.1761.-1766.
Grof Kristofor Niczky de Niczk 29.I.1766.-1783.
Grof Juraj Niczky de Niczk 1783.-1785.
Grof Franjo Szechenyi dr Sarvar et felsö Videk (admin) 10.11.1785.-1790.
Grof Juraj Niczky de Niczk 29.3.1790.-1811.
Grof Josip Majlath Szekhely 1811.-1818.
Barun Antun Adamović de Csepin (administrator) 8.6.1818.-1825.
Grof Josip Majlath de Szekhely 4.5.1825.-1827.
Grof Emerik Lany de Kis Szanto 1827.-1830.
Grof Franjo Szegedy de Mezö Szeget 1839.-1841.
Grof Josip Šišković de Almas et Gödre 6.11.1841.-1850.
Grof Petar Pejačević de Veröcze 22.7.1850.-1861.
Biskup Josip Juraj Strossmayer 5.1.1861.-21.4.1862.
pl. Ladislav Delimanić 21.4.1862.-1867.
Grof Petar Pejačević de Veröcze 27.7.1867.-1870.
pl. Miroslav Kraljević 30.1.1870.-1875.
Mirko Kršnjavi 15.3.1875.-1886.
Dr.Theodor grof Pejačević Virovitički 25.6.1886.-29.10.1901.
pl. Levin Csavrak-Letovanički 23.12.1901.-19.10.1904.
Antun pl. Mihalović 19.10.1904.-9.8.1907.
Barun Vladimir Rajačić 13.2.1908.-10.6.1910.
Franjo Kukuljević-Sakcinski 14.12.1911.-12.2.1912.
Barun Ivan Adamović-Čepinski 2.10.-1913.-8-12.1918.
Dr.Dragutin Tončić 19.12.1918.-1.6.1919.
Ing.Dragutin Šaj 27.4.1919.-6.4.1920.
Dr.Jovan Božić 16.4.1921.-3.1.1923.
Dr.Franjo Gabrek 31.12.1922.-lipanj 1924.
Dr.Ante Perković 5.6.1924.-18.7.1925.
Dr.Ljudevit Gaj 4.8.1925.-15.10.1927.
Dr.Ivan Frančić 15.6.1927.-1927.
Dr.Radmilo Vujović 14.10.1927.-1928.
Dr.Marijan Hanžeković 13.1.1928.-12.1.1929.
Dr.Juraj Kučić 12.1.1929.-29.9.1929.
Dr.Ante Perković 1929.-10.11.1929.

Veliki župani Srijemske županije od 1751. do 1922. godine

Veliki župani Vrijeme mandata
Marko III. Pejačević 1751.-1762.
Franjo Balassa 1762.-1785.
Franjo Szecheny de Sarvary 1785.-1790.
Ivan Petar Szapary 1790.-1800.
Josip Szapary 1800.-1808.
Mirko (Emerik) Josip Eltz 1808.-1845.
Franjo Kulmer 1845.-1849.
Petar grof Pejačević 1861.-
Svetozar Kušević 1861.-1874.
Julije Bubanović 1875.-1886.
Ervin Cseh de Szent Katolna 1886.-1899.
Petar pl. Jurković 1899.-1903.
Imre pl. Hideghethy 1903.-1910.
Ivan barun Adamović-Čepinski 1910.-1913.
Imre ol. Hideghethy 1913.-1916.
Dr.Milan Kostić 1918.-1920.
Vasa Isailović 1920.-1922.

Veliki župani Požeške županije od 1745. do 1924. godine

Veliki župani Vrijeme mandata
Barun Ladislav Vajaj de Vaya 1745.-1747.
Grof Petar Keglević 1747.-1749.
Grof Ljudevit Erdödy 1749.-1753.
Pl.Josip Antun Ćolnić 1753.-1770.
Grof Antun Janković Daruvarski 1770.-1785.
Pl.Franjo Balaša de Balassa 1785.-1790.
Grof Josip Erdödy de Monyorokerek 1790.-1797.
Grof Antun Pejačević Virovitički 1797.-1802.
Grof Bartol Patačić 1803.-1812.
Grof Ziczy de Vassonkö 1813.-1823.

28
Grof Nikola Szecsen de Temerin 1823.-1845.
Grof Antun Szecsen de Temerin 1845.-1849
Grof Julije Janković Daruvarski 1849.-1861.
pl. Miroslav Špun-Strižić 1861.-1867.
pl .Miroslav Kraljević 1867.-1870.
pl. Petar Maljevac 1870.-1872.
pl. Silvin Medunić 1872.-
pl. Petar Maljevac 1872.-1874.
Ivan Vardian 1875.-1881.
pl. Bude Budisavljević 1881.-1884.
pl. Dragutin Gvozdanović Grabarski 1884.-1893.
pl. dr.Nikola Jurković 1893.-1907.
pl. Julije Junković od Velikog Tabora 1908.-1912.
Vitez Dragan Trnski 1913.-1917.
Dr.Vasilije Belošević 1917.-1919.
Dr.Jovan Polovina 1919.-1920.
Dr.Ivan Supilo 1921.-1922.
Ernest Grabarić 1922.-1923.
Dr.Mihajlo Tomić Bogdanović 1923.-1924.

Broj sveučilišta 1910. godine Europi.2

Na 124 univerzuma studira 220.000 studenata u Europi 1910. godine.
Država Broj sveučilišta Broj studenata
Njemačka 21 35.000
Italija 21 24.000
Francuska 16 32.000
Engleska 15 25.000
Austro-Ugarska 11 30.000
Rusija 9 23.000
Španjolska 9 imaju
Švicarska 7 između
Nizozemska 5 12.000
Belgija 4 i
Švedska 3 5.000
Rumunjska 2 studenata
Najveće je Berlinsko sveučilište sa 13.884, a potom slijedi Pariško sveučilište sa 12.985 studenata.
Postoji od 1874. godine (“polupriznato”) Sveučilište u Zagrebu, ali najveći broj studenata iz Dalmacije
i Istre te iz Hrvatske i Slavonije studira u Padovi, Pragu, Beču, Budimpešti, Gracu i Pečuhu.

Napoleonv grob
Napoleon Veliki, besmrtni Korzikanac, počiva poput običnih smrtnika pod historijskom kupolom u
domu invalida. Grob mu je izklesan iz crvenog granata, dug je četiri metra i tako visok, sve od jednog
kamena. Strane su iz dragocjenog mozaika, koji spliće pobjedonosni lovor vienac, na čijim su listovima
utisnuta imena velikih bitaka. Na grobu su napisane rieči iz njegove oporuke: “Želim, da moj prah
počiva na bregovim Seine, u sredini francuzkoga naroda, koji sam ljubio nada sve.” Uz njega počivaju
dva njegova najbolja prijatelja: maršali Duroe i Bertrand.3

2
Sveučilišta u Europi, Narodna obrana, br. 143., 25. VI. 1910., str. 2.
3
Napoleonov grob, Narodna obrana, br. 220., 16. IX. 1906., str. 2.

29
doc.dr.Ivan Balta, Pedagoški fakultet Osijek

A.J.P. Taylor, The Habsburg Monarchy, 1809-1918. A History of the Austrian Empire and Austria-Hungary
(copyright by A.J.P.Taylor, 1948.) (prijevod) Habsburška Monarhija 1809.-1918., Zagreb, 1990.

Habsburško Austrijsko (Austro-Ugarsko) Carstvo 1790. - 1918. godine

NARODI U HABSBURŠKOJ MONARHIJI

Jednom zgodom, kad su caru Franji I. (1792.-1835.) govorili o nekom austrijskom rodoljubu, on je
nestrpljivo odvratio: »A je li on rodoljub za mene ?« Austrija je hila carevinska organizacija, a ne
zemlja, pa je biti Austrijanac značilo nemati nacionalnih osjećanja - nemati narodnosti. Od hitke na
Bijeloj gori (1620.)
pa sve do Marije Terezije, »Austrija« je bila utjelovljena u feudalnoj anristokraciji, u »magnatima«. A
oni sebe nisu smatrali Nijemcima nego Austrijancima, upravu kao što je prusko plemstvo u sebi
gledalo samo Pruse. Čak ni ugarski velikaši, Esterházy, Károly i Andrássy nisu imali nekih naročitih
tradicija, a njihova se moć zasnivala na habsburškim darovnicama dobivenim nakon oslobođenja
Ugarske od Turaka i gušenja Rakoczijeva ustanka.
U Austriji je plemstvo živjelo u zatvorenom krugu: velikaši su znali samo za svoj stalež, a govorili su
kozmopolitskim jezikom Dvora – francuskim, talijanskim i njemačkim. Szecheny «najveći Mađar»
vodio je osobni dnevnik na njemačkom, a čak i u XX. stoljeću Mihály Karoly, posljednji veliki
madžarski aristokrat, govorio je francuski i njemački bolje nego madžarski.
Od trena kad je Marija Terezija stvorila središnju bečku Kancelariju, niknuo je još jedan stalež koji će
moći za sebe tvrditi da je u biti «austrijski» - birokracija, oni koji su pokretali carevinski aparat. Stalež
birokracije nije imao neko jedinstveno nacionalno ni klasno podrijetlo. Njemački je bio jezik uprave, a
kultura i nije imala drugog jezika posebno ono što se stvaralo na njemačkim sveučilištima. Habsburška
Monarhija je bila pretežno agrarna s malobrojnim historijskim gradovima (Wien, Buda, Prague) Ostala
su mjesta bila trgovačka središta, od koji su neka osnovali sami Habsburgiovci, pa su po kulturi odavali
dojam njemačkih gradova. Praha, Buda-Pest, Zagreb, Brno, Pozsun (Bratislava), bili su isto toliko
njemački kao Linz ili Innsbruck do te mjere da su imali i njemačka imena: Prague, Ofen, Agram,
Brünn, Pressbur. U Pragu je 1815. godine bilo 50.000 Nijemaca a samo 15.000 Čeha. I u Budimu i
Pešti sve do 1848. godine bilo je tek malo više od trećine Madžara (do 1820. izlazila su u Budimu dva
njemačka dnevnika, ni jedam madžarski, a gradsko je vijeće do 1870. vodilo rasprave na njemačkom
jeziku). Nijemac je značilo uglavnom i staleško ime – trgovac, vlasnik dućana, veletrgovac, obrtnik,
lihvar..., ali i pisac, učitelj, namještenik, pravnik... Poduzetni seljački sin, bio Čeh, Rumunj, Hrvat ili
Srbin, koji bi se doselio u grad, naučio bi njemački zanat i govorio bi njemački.
Konflikt između monarhijskog centralizma i pokrajina bio je zapravo konflikt između gradskog staleža
i zemljišne aristokracije, koji se logično manifestirao kao konflikt između njemačke prevlasti i
nacionalne raznolikosti. Habsburškom poviješću su u XIX. i XX. stoljeću dominirali nacionalni
problemi. Iako su predstavljali samo trećinu stanovništva Nijemci su plaćali dvije trećine neposrednih
poreza (Nijemac je u prosjeku plaćao poreza dvaput više od Talija i Čeha, gotovo pet puta više od
Poljaka i sedam puta više od Hrvata i Srba). Istovremeno je u Ugarskoj od deset milijuna stanovnika
pola milijuna bilo «plemića», koji su predstavljali «madžarski narod». Ugrin ili Madžar bio je, isto kao
i Nijemac, staleški pojam: značio je zemljoposjednika oslobođenog zemljišnog poreza, koji je član
županijskih skupština i koji sudjeluje na izborima za sabor. U madžarskoj povijesti XIX. stoljeća
središnji je događaj bila nagodba između aristokracije i sitnog plemstva. Sitno plemstvo je postojalo i u
Hrvatskoj i Slavoniji, inače kraljevini ovisnoj o ugarskoj kruni (plemstvo nije imalo nacionalno
obilježje već se svodilo na obranu klasnih privilegija). Kad je 1790. borba Madžara protiv cara Josipa
II. bila na vrhuncu, Hrvatski je sabor prenio svoje pravo odobrenja poreza na Ugarski sabor kao jače i
za otpor sposobnije tijelo, a vlast nad hrvatskim županijama povjerilo Ugarskom namjesništvu u
Budimu, a ne banu, carskom zastupniku. Hrvatski je sabor 1827. odlučio da se u hrvatske škole uvede
obvezno učenje madžarskog jezika, a 1830. je taj jezik nametnuo i hrvatskom činovništvu. Tek kada se
htilo i hrvatskom plemstvu nametnuti madžarski umjesto latinskog, hrvatski su plemići počeli mijenjati
politički kurs i osjećati konflikt između svojih nacionalnih i klasnih interesa. Madžarski je
nacionalizam gurnuo hrvatsko plemstvo u narjučje Habsburgovaca (hrvatsko se plemstvo nije tek tako
moglo upustiti u sukob s carevinom jer Hrvati nisu imali magnata – magnati su bili uglavnom
madžarski-madžaronski, kojima bi trebalo stati do hrvatskih prava). Hrvatsko sitno plemstvo je
uglavnom imalo tradiciju vojne službe, odano Carevini.
U Carevini su «historijski» narodi uglavnom faktički bili staleški redovi: Madžari sitno plemstvo, a
Nijemci trgovci i obrtnici, od kojih su prvi iz puka izvlačili rentu, a drugi profit. «Revoluciju» su mogli

30
ostvariti samo seljačke mase. Narodni prvaci zborili su kao da imaju podršku mase, a narod je bio samo
u njihovim vizijama, mašti, knjigama, pjesmama... Jedan pionir češkog narodnog pokreta, na sastanku
sa kolegama piscima u Pragu je rekao: «Da sad na nas padne strop, bio bi to kraj narodnog pokreta».
Gornji «revolucionarni» slojevi u Habsburškog Monarhiji tražili su i miješali historijske i nacionalne
zahtijeve: Njemački nacionalisti su se pozivali na nasljeđe Svetog Rimskog Carstva Njemačke
Narodnosti, Madžari su tražili sve «zemlje Krune svetog Stjepana», Česi su tražili sve «zemlje svetog
Vaclava», Hrvati su zahtijevali «Trojednu kraljevinu» kojom je nekada vladao hrvatski kralj. Nadalje je
u svakoj pokrajini večina zahtijevala da se od historijske stvori nacionalna jedinka (Štajerska, Češka...).
Dinastija se uspijevala izdizati iznad nacionalnih težnji, nastojeći pridobiti sukobljene narode. Samo su
Talijani još od početka devetnaestog i Srbi od početka dvadesetog stoljeća tražili da se posve oslobode
Habsburgovaca, pa se Carevina od prvih uzdrmala iz temelja, a na drugima razbila na komade. Kako se
činilo da dinastiju ugrožavaju dvije velike historijske nacije: Nijemci i Madžari, dinastija se oslanjala
na male narode, ali je ipak na kraju pristala na kompromis i nagodbu 1867. godine u stvaranju Austro-
Ugarske.

STARI APSOLUTIZAM: METTERNICHOVA AUSTRIJA l809.-1835.

Zemlje habsburške kuće konačno su dobile ime 1804. godine - postale su »Auatrijsku Carstvo«.
Austerlitz je razbio san, zatro i posljednje tragove Svetog Rimskog Carstva, a cara Franju I. sveo na
drugorazrednog cara. Događaji 1809. godine zacrtali su put austrijskoj politici u idućih četrdeset
godina, a moglo bi se reči i cijelog stoljeća koliko će još Carevina živjeti.
Oličenje Austrije bio je Metternich, koji je 1809. poslao ministar vanjskih poslova te je tridesetdevet
godina pred Europom predstavljao Austriju. Metternich je bio Nijemac iz Porajnja, uvjeren u svoju
nepogrešivost. Car Franjo I. nije poslije Bečkog kongresa ponovo preuzeo titulu rimskog cara.
Austrijska se politika temeljila na svojoj sigurnosnoj politici u Italiji (Mirom u Campoformiju Austrija
je 1797. kao naknadu za Nizozemsku dobila Veneciju), vraćeni su joj (Bečkim kongresiom 1815.)
Venecija i Lombardija (proglašene 1814. Kraljevinom). Metternich je u svojoj vanjskoj politici polazio
od pretpostavke da je od primarnog značenja situacija u Zapadnoj Europi, te da glavna opasnost
bečkom dvoru prijeti od francuske agresije. Friedrich von Gentz, publicist koji je Metternichu davao
ideje, pisao je 1815.: «Kraj turske monarhije mogla bi austrijska monarhija nadživjeti samo kratko
vrijeme». Kada je ruska vojska provalila 1829. preko Dunava u nakani zauzeti Carigrad, Metternich je
planirao anglo-austrijski savez protiv Rusije, a 1833. s Rusijom u Mnichovom Hradištu sklopio
sporazum politike na Balkanu.
Austrijsku politiku definirao je Hartig (bliski Metternichov suradnik): «Mjesto vlasti preuzela je
birokracija». Car Franjo je ukinuo, obnovio pa opet ukinuo Državno vijeće. Metternichu je 1821.
dodijeljena titula kancelara, te je tražio da pokrajinski sabori šalju svoje predstavnike u Carevinsko
vijeće, no idejea mu se nije ostvarila za njegova mandata. Veliki problem Metternichu bio je ugarski
separatizam i sazvani ugarski sabor 1825. i 1830. godine (tražili su da se latinski zamijeni mađarskim
jezikom, osnovana Mađarska akademija znanosti 1825., traženje starih pravica o samostalnosti).
Metternichov položaj je 1829. poljuljan kaosom u financijama, a kada je 1831. Kollowrat (Čeh) sredio
financije postao je Metternichov takmac, preuzevši unutrašnje poslove austrijske politike. Kada je car
Franjo umro 1835., obavijestio je liječnika riječima: «Ferdinand je car», a liječnik je navodno uzvratio:
«A vi ste Richelieu». Ferdinand je postao car, a Franjin mlađi brat nadvojvoda Ludwig konzultant za
unutrašnje poslove, a navodno su posljednje riječi cara Franje I. bile da se oslanja na «mog najvjernijeg
slugu i prijatelja».

PREDOŽUJSKO RAZDOBLJE
Novi car Ferdinand (IV.) po pisanju Taylora bio je: «kreten, epileptičar i rahitičar, sav svoj značaj
demonstrirao je svojom jedinom logičkom primjedbom: Ja sam car i hoću nudle !». Pravi vladar
Monarhije ostao je Metternich, koji je imao otpor u dijelu Dvora pod vodstvom Kolowrata. Zbog
opasnosti od Njemačke Carevinske unije koju je 1834. organizirala Pruska, Metternich je predložio
novi tarifni sustav i novo Carevinsko vijeće ili pseudoparlament te Ministarsku konferenciju ili
pseudovladu. Metternicha je podržao nadvojvoda Ludwig, ali ne i liberalni nadvojvoda Johann (oženio
se poštarevom kćeri i svojevremeno otjeran s Dvora, ali se nakon 25 godina vratio na Dvor), koji se
proslavio u ratovima protiv Napoleona. Johann je uvjerio Ludwiga u svoje ideje i povratio Kolowrata
na Dvor te je nastalo dvovlašće u Beču (Metternich-Kolowrat). Ojačao je nacionalizam te je
ceremonijalno car Ferdinand 1830. okrunjen za ugarskog kralja, 1836. je primio češku krunu, a 1838.
željeznu krunu Lombardije.
Revolucionarna gibanja su imale nacionalne prizvuke:
U Češkoj Palacky (zagovarao slogu Slavena) i Dobrovsky (osnovao 1791. u Pragu katedru češkog
jezika).

31
U Ugarskoj Kossuth (konvertirani Madžar slovačkog porijekla) i Szecheny. Godine 1840. madžarski je
proglašen službenim jezikom te je 1844. uveden Zakon o jeziku (dopuštao je da se hrvatski
predstavnici u Uagrskom saboru služe latinskim jezikom još šest godina).
Hrvatski plemići koji su se opirali u «ilirskom» preporodu madžarskim zahtijevima upoznali su ilirca
Gaja prije u Požunu 1833. nego u Zagrebu. Hrvatski sabor je na latinskom 1847. proglasio «hrvatsko-
slavonski» nacionalnim jezikom.
Poljski su rodoljubi (veleposjednici i intelektualci) digli su u Galiciji 1846. ustanak protiv Carstva, ali
su austrijske vlasti pozvale seljaštvo «Rutene» (Maloruse) protiv njih.
Izbila je «revolucija» u Habsburškim zemljama te su na Dvoru iskoristili protivnici Metternicha da ga
zbace s vlasti, uvjereni da će se njegovim padom sve srediti, ali je stabilnost Srednje Europe izgubljena
13. ožujka 1848. godine.

PROVALA RADIKALIZMA: REVOLUCIJE 1848.

Teorija o pravima čovjeka 1848. godine probila se u Habsburško Carstvo. Osporena je dinastička ideja
i nastale su oštre podjele. Seljačko nezadovoljstvo bilo je opće i nesvjesno, a revolucija je izbila1848.
gdje god je bilo grada s više od 100.000 stanovnika (Milano i Venezia svaka oko 100.000, Wien
400.000, Pest oko 100.000, Prague oko 100.000).
U Liptovskom Mikulašu 10. svibnja 1848. pojavila se programski slovačka nacija –vođa slovački
luteranski pastor, u Sremskim Karlovcima 13. svibnja 1848. srpska nacija -vođa pravoslavni svećenik,
a u Blaju 15 svibnja 1848. rumunjska nacija.
Revolucije u Austrijskom Carstvu potpalila je pariška revolucija (od 24. veljače 1848.), radikalno
nastrojeni studenti u Beču, Budimu-Pešti... (revolucionari) su tražili demokratski ustav s općim pravom
glasa, ukidanje tlake i ravnopravnost svih narodnosi – a taj program pogađao je dinastiju i sitno
plemstvo. Stoga je Kossuthova zamisao bila da: ako plemstvo ne preuzme vodstvo, tada radikalna
inteligencija privući na svoju stranu seljaštvo. Kossuth je pridobio sabor u Pozsunu (Bratislavi) i
izglasao «ožujske zakone», na temelju kojeg je i car (Beč) potvrdio: Ugarska kancelarija je u Beču
ukinuta, a u Budimu je postavljen palatin potkralj-nadvojvoda Stjepan), pri Carskom dvoru u Beču
bio je ugarski ministar (u svojstvu visokog komesara), a Ugarska je dobila vlastitu vojsku, financije i
vanjsku politiku, parlament (dakle, Ugarska je imala status dominiona). Hrvatska i Transilvanija su
pripojene Ugarskoj «zemlje svetog Stjepana», a njihovi sabori i namjesništva su ukinuti. Uveden je
službeni madžarski jezik, ukinuta je tlaka (ali će odštetu za to naplatiti plemstvu država).
Praška radikalna inteligencija je također formulirala svoj program preko Češkog sabora, kao i ostale
inteligencije i plemstva (Hrvatsko....).
Carska se vlada pokušala cjenkati i manevrirati s revolucijom, tako je Metternich aktom 12. ožujka
pokušao pozvati delegacije pokrajinskih sabora u Skupštine staleža i tamo obrane svoje i carske
privilegije. No Metternichovu zamisao je odbila dvorska stranka na čelu s nadvojvotkinjom Sofijom
(žena careva brata Franje Karla i majka budućeg cara Franje Josipa). Na Sofijin poticaj Sabor Donje
Austrije se sastao 13. ožujka 1848. i zatražio Metternichovu ostavku, ali izvan plana izbila je ulična
borba (revolucija). Metternich je podnio ostavku, a s njim je pala i stara Austrija. Ustanak je buknuo i u
austrijskoj Italiji, u Lombardiji te u Veneciji gdje je proglašena Venecijanska Republika. Na nekoliko
dana Kolowrat je zamijenio kao ministar-predsjednik Metternicha, a za novog ministra vanjskih
poslova postavljen je Ficquelmont (koga je Metternich odavno namijenio za svoga nasljednika).
Nakon nekoliko dana Kolowrat je nestao sa scene, a Ficquelmont se održao do 5. svibnja, kada su ga s
funkcije otjerale studentske demonstracije. U prvi plan je došao stari birokrat Pillersdorf. Dvor (car-
Habsburgovci) je 17. svibnja pobjegao iz Beča u Innsbruck, a u Beču je 26. svibnja formiran Odbor
javnog spasa koji je usmjeravao revoluciju. Vrhovni vojskovođa u Italiji Radetzky će dobiti priliku
krenuti u rat protiv Talijana (iako je Sardiniji Austrija ponudila Lombardiju i zajamčila Veneciji
autonomiju, ali su talijanske pretenzije išle za zahtijevom Tirola i Trsta), koji su odbili pregovore.
Ugarski palatin Stjepan je kapitulirao pred revolucionarima i ne čekajući carsko odobrenje predao vlast
odgovornoj vladi na čelu s radikalom Batthyany (Kossuth je u vladi postao ministar financija i kreator
politike), a na kraju je nevoljno Dvor (car Ferdinand) potvrdio «ožujske zakone». Liberal Deák se
povukao iz Vlade zbog ekstremizma (izjavio je: «s pijanim se čovjekom ne može rezonirati, a
parlament je sa pijan»). Formalno je ostao organ vlasti u Austriji «Središnji odbor staleža», koji je
zasjedao 10.-17. travnja 1848. godine. Raspravljalo se u preuređenju Monarhije (federalizam,
velikonjemački program, ustupanje dijela teritorija Italiji...). Dvor je još u ožujku 1848. Hrvatskoj
zajamčio položaj suprotan duhu ugarskih «ožujskih zakona». Ugarska je objavila aboliciju Hrvatske, na
što je Hrvatski sabor reagirao raskidom veze s Ugarskom. Car i kralj je potvrdio obje odluke. Prije
nego će Hrvatsku prepustiti Ugarskoj, car je za bana postavio hrvatskog rodoljuba Jelačića, koji će tek
nakon tromjesečnih prosvjeda ugarske vlade biti 10. lipnja 1848. smijenjen, ali je Jelačić i dalje uživao
carevu potajnu suglasnost. Slijedila je suradnja Jelačića s ilircem Gajem, a sitno plemstvo je na

32
Hrvatskom saboru izjavilo «Mi i Srbi smo jedan narod», a Jelačić (instalaciju za bana proveo patrijarh
Rajačić) je Srbe spominjao ka «našu braću po plemenu i krvi» i pozdravio srpski narodni ustanak 13.
svibnja u Srijemskim Karlovcima na kojem je proglašeno otcijepljenje Srpske Vojvodine. Dvor je
Transilvaniju i rumunjske zahtijeve (15.V.) iz Blaja prepustio dogovoru s Ugarskom vladom.
Austroslavizam kao ideja zaživila je među Slavenima (Sveslavenski kongres u Pragu 2. lipnja 1848.,
ideja Palacky). Kongres se podijelio na nacionalne intrese: poljsko-malorusku, čeho-slovačku i
južnoslavensku. Kongres je prekinuo s radom jer je 12. lipnja izbio ustanak u Pragu (Duhovski
ustanak), kojeg je ugušio carski general u Pragu Windischgrätz po diktatu Dvora.

EPOHA LIBERALIZMA: USTAVOTVORNA SKUPŠTINA, srpanj 1848. – ožujak 1849. godine

Ustavotvorna skupština se sastala kao Reichstag u Beču: (postignuti ustpci) liberali su priznali
Carevinu i dinastiju, a dinastija je priznala liberalizam. Dinastiji je trebala podrška liberalna buržoazija
protv Ugarske i za rat u Italiji. Postavljena je nova vlada u Beču na čelu s ministrom vanjskih poslova
Wessenberg (želio je da se Austrija osloni na Englesku, a ne Rusiju pa je svojevremeno 1834. bio
otpušten od Metternicha). Međutim najjača ličnost nove vlade bio je Alexander Bach. Radetzkyjeva
vojska je porazila 25. srpnja 1848. kod Custozze Talijane i vratila Austriji cijelu Lombardiju. U to
vrijeme Lombardija je bila pod vojnom upravom, Venecija je bila republikom kao «sestrinski ustupak
Republici Francuskoj», a Ugarska je praktično bila samostalna. Sada je dvorski krug oko
nadvojvotkinje Sofije vratio hrvatskog na položaj bana Jelačića 4. IX., a koji je već 11. IX. 1848.
krenuo na invaziju protiv Ugarske. Kossut je bečkoj Ustavotvornoj skupštini i Dvoru predložio
program personalne unije, koje je prihvatio dio radikalnih Nijemaca, ali se on kosio s velikonjemačkim
programom. No, u Beču je izbila listopadska revolucija i Jelačićeve carske trupe su pozvane na gušenje
revolucije, dok se Dvor i car preselio u Olomuc. Nacionalna Ugarska je formirala Odbor javnog spasa
na čelu s Kossuthom. Vlada u Beču je imenovala Messenhauera, koji je rukovodio obranom Beča te
car. zapov. Windischgrätza, a koji je uz pomoć Jelačića obranio Beč.
Na mjesto ostarjelog Wessenberga 21. studenog 1848. postavljen je «nasilan čovjek u privatnom životu
i politici» Felix Schwarzenberg (Windischgrätzov šurjak i Radetzkyijev savjetnik), a 2. prosinca 1848.
je cara Ferdinand abdicirao u korist svog nečaka Franje Josipa (Ferdinand je nestao s pozornice
povijesti da bi se tek 1866. povodom pruskog zauzeća Praga, nakratko javio s komentarom «Tako raditi
mogao bih čak i ja»). Schwarzenberg nije poštovao tradiciju ni aristokraciju, a imao pouzdanje u
vojsku i birokraciju (grof Stadion postao je ministar unutrašnjih poslova, Bach je postao ministar
financija, barun Bruck je postao ministar trgovine –postavio temelje važnosti Trsta i vizije
Mitteleurope...) te pokušao savezništvo s Louisom Napoleonom, spregom Habsburg-Bonaparte. U
tijeku borbi potiv Mađara car Franjo Josip je uveo Oktroirani ustav 4. ožujka 1849. (autor ustava bio
je Stadion), ali to je bio uvod u novi apsolutizam, vladavina pomoću «privremenih naredaba» i zakona.

NEOAPSOLUTIZAM: SCHWARZENBERGOV I BACHOV SUSTAV, 1849.-1859. godine

U Italiji je Radetzky odnio 26. ožujka 1849. presudnu pobjedu kod Novare protiv Sardinije, a u srpnju
1849. godine likvidirana je Venecijanska Republika. Velika Ugarska se raspala s ustankom Slovaka na
sjeveru, Srba u Vojvodini, otporom Rumunja i Nijemaca u Transilvaniji te prelaskom Hrvata preko
Drave. Iako su Kossutha napustili neki njegovi sljedbenici radikali, on se i dalje prijeti: Srbima je
poručio da će «između njih presuditi sablja», za Hrvatsku je rekao da mu «nije dovoljna ni za jedan
ručak», a Rumunje je nazvao «dušom urote protiv Ugarske», ali se radikalizam odrazio na
nacionalističke strasti Mađara i uspješnosti na fronti. Napustili su Mađari Budim-Peštu i premjestili
sjedište u Debrecen, gdje su 14. travnja 1849. na zasjedanju parlamenta raskinuli sve veze s
Habsburgovcima i Kossutha postavili za guvernera. Ipak uz pomoć ruske vojske u kolovozu 1849.
austrijska vojska (gen.Haynau...) je porazila ugarsku vojsku (smaknut je Batthyany u Budimu i 13
madžarskih generala u Aradu.
Bach je preuzeo u ljeto 1849. Stadionov (umno obolio) položaj ministra unutrašnjih poslova, a
Schwarzenberg (rukovodio vanjskom politikom) postao diktator i oduševljavao se Bruckovom idejom
o «carstvu od sedamdeset milijuna». Hrvatska je izgubila sabor, iako je Habsburgovcima bila lojalna te
je svuda uveden jedinstven upravni sustav (jedinstven pravni, trgovinski i porezni sustav) na čelu s
njemačkim funkcionerima («bachovi husari»). Na Dvoru je Kübeck bio u sukobu s Bachom (kao
nekada Metternich s Kolowratom) želeći nasuprot apsolutizmu uspostaviti nekadašnji Metternichov
projekt Carevinskog vijeća.
Stadionov (oktroirani) Ustav je ukinut i zamijenjen Kübeckovim planom, tj. Patentom 3. prosinca
1851. (Austrijom će upravljati samo car kojeg će u zakonodavnim poslovima savjetovati Reichsrat ili
Carevinsko vijeće, koje će car imenovati, a njime predsjedavati Kübeck). Schwarzenberg je lako
prihvatio Patent, uvjeren kako mu ulogu predsjednika vlade nitko ne može ugroziti, a kada je
Schwarzenberg u travnju 1852. naprasno umro, car je predložio Bacha za predsjednika vlade. No,

33
Kübeck i Metternich (koji se vratio iz izgnanstva), uvjerili su cara da apsolutizam i predsjednik vlade
ne idu zajedno. Tako je Bach ostao ministar unutrašnjih poslova, a car Franjo Josip do smrti ostao
«premijer» Carevine. Buol je 1852. postao ministar vanjskih poslova, poslije Schwarzenberga.
Konkordatom 1855. Katolička crkva je dobila slobodu djelovanja, a u Austriji su kasarne (vojarne)
bile važnije od tvornica i željeznica u svojem nadmetanju s Pruskom.
Krimski rat u kojem nije učestvovala Austrija, ipak je Rusija ustankom u Galiciji prenijela 1855.
prepuštajući Rusiji dio teritorija Pariškim kongresom 1856. godine. Istovremeno je pokušao carev brat
nadvojvoda Maksimilijan dati Lombardiji-Veneciji poseban status kao tamošnji namjesnik, ali je
Sardinija s Cavourom i francuskim carem Napoleonm III. imala drugi plan. Radetzky je umro 1857., a
u rat je Austrija ušla s nesposobnim zapovjednikom Gyulay, koji je imao dvije velike presudne bitke u
lipnju kod Magente i Solferina 1859. kojom je za Austriju izgubljena Lombardija (mirom u Villafranci
1859.). Kossuth je tada (u izbjeglištvu u Milanu) Talijanima (Sardiniji) nudio organiziranje madžarske
legije.

BORBA IZMEĐU FEDERALIZMA I CENTRALIZMA:

LISTOPADSKA DIPLOMA I VELJAČKI PATENT, 1860.-1861. godine
Buola je u vanjskoj politici naslijedio kao ministar vanjskih poslova Rechberg (pokušao obnoviti
Svetu aklijansu), a u srpnju 1859. smijenjen je od cara ministar unutrašnjih poslova Bach (dobio je
novo mjesto ambasadora u Vatikanu). Na dvoru su se dvije skupine otimale za carevu naklonost –
njemačka birokracija i feudalna aristokracija. Birokratski uzdanici Lasser- ministar pravosuđa, Bruck-
ministar financija, Plener- ministar financija od 1860. (nakon Bruckova samoubojstva) i Schmerling
od 1861. državni ministar, imali su neodređenu liberalnu prošlost. Bacha je zamijenio kao državni
ministar poljski aristokrat Goluchowski. U ožujku 1860. je izvađeno iz naftalina ideja Carevinskog
vijeća iz Patenta od 1851. godine. Car Franjo Josip je u vlaku između Salzburga i Beča sa ugarskim
magnatom Scécsenom dogovorio se za novi temeljni zakon Carevine Diploma 20. listopada 1860.
godine (odredio kako će se zakoni donositi u «suradnji» s pokrajinskim saborima i Carevinskim
vijećem, a predviđeno je u pokrajini stvoriti sabore). Diploma, iako ju je sastavio Madžar nije
udovoljila Ugarskoj, koja je dobila naprimjer isti status kao Vorarlberg ili Bukovina (uz možda
klauzulom da će se ugarski sabor voditi i nekim posebnim propisima «svojim ranijim ustavom»). Zbog
nezadovoljstva, a na Szecsenov poticaj otpušten je u prosincu 1860. Goluchowski te odabran za
državnog ministra Anton von Schmerling. Nezadovoljstvo reformama je kulmiralo novinom novog
Patenta 26. veljače (Veljački patent) 1861. godine. U Patentu su ostali samo nazivi iz listopadske
Diplome. Sada su Carevinskom vijeću dane zakonodavne ovlasti (Gornji dom «Herrenhaus» i Donji
dom «Abgeordnetenhaus») od 343 člana. Ugarski je sabor izgubio na važnosti, ali i priznanje da je
Budim-Pešta u rangu Beča, a ne Praga i Innsbrucka.
Članovi sabora birale su četiri skupine (kurija) birača: veleposjednici, trgovačke komore, gradovi i
trgovišta te seoske općine. U Carevinskom vijeću od npr. 54 zastupnika iz Češke, 15 su birali
veleposjednici, 4 trgovačke komore, 1 grad Prag, 15 predstavnici gradova i 19 predstavnici sela.

34
Najfantastičnija podvala izbornog geometrijskog sistema ostvarena je u Dalmaciji, gdje je 400.000
Južnih Slavena imalo 20, a 15.000 Talijana 23 zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru.
Car Franjo Josip se zadovoljio što mu Carevinsko vijeće nemože zadirati u poluge vlasti: vanjsku
politiku i organizaciju vojske. Feudalni je federalizam propao pa je Schmerling eksperimentirao s
knstitucionalizmom.

USTAVNI APSOLUTIZAM: SCHMERLINGOV SUSTAV, 1861.-1865. godine

Ni Patent ni Diploma nisu priznavale ugarske zakone iz 1848. godine pa je Carevina ostala
centralistička, no Kossuthovo mjesto madžarskog vođe sada je preuzeo Ferenc Deák. Ustupci su mu
bili taktičke naravi, jer je kanio «madžarizirati» sve stanovništvo Ugarske. Većina magnata u
Ugarskom saboru od 1861. bila je na strani Ferenca Deáka, a većina plemstva na strani Kálmána
Tisze («košutovca», tvrdio da je car Franjo Josip nezakoniti vladar u Ugarskoj). Pokušalo se nagoditi s
carem za Ugarsku, ali su otpuštena dva mađarska ministra: Szécsen i Vay, postavljeni Mađari lojalni
Austriji: Forgács i Móric Eszterházy, što je izazvalo Mađare, a Schmerling u diplomaciji nije bio
dorastao hladnokrvnom Deáku. Napokon je došao Schmerlingov «coup de théâtre» 23. kolovoza, kada
je u Carevinskom vijeću pročitao političku deklaraciju u kojoj su svi akti vlade opisani kao carski akti i
odluke. Austrijsko Carstvo se pretvorilo u golemo područje slobodne trgovine i podiglo važnost Beča
kao financijskog i trgovačkog središta. Schmerling je izazvao ostale narode, a Deák je objavio da
Ugarska ne inzistira na zakonitosti integracije Hrvatske s Ugarskom iz 1848. i ponudio Hrvatima «čist
list» da na njemu ispiše uvjete svoga novog partnerstva. Schmerling je Hrvatskom saboru grubo
naredio da pošalje svoje delegate u Carevinsko vijeće, a kad je to odbio, naprečac je bio raspušten.
Schmerling je Austrijsko Carstvo predstavljao kao njemačku državu te je 1863. pridobio cara Franju
Josipa za ideju Njemačkog saveza pod austrijskim vodstvom, ali je Pruska odbila Austriju za
uključenjem u njemačku Carinsku uniju, kasnije će s njom doći 1864. u sukob zbog pokrajina
Schleswig-Holstein. Kako je ministar vanjskih poslova u njemačkom pitanju izgubila smijenjen je
Rechberg, a na njegovo mjesto postavljen 1864. Mensdorff (oslanjao se na Eszterhazyja). Kossuth je
od 1865. iz inozemstva zagovarao nove ideje protiv Habsburgovaca, kao nezavisnu podunavsku
konfederaciju Ugarske, Srbije, Rumunjske i Hrvatske, pa makar joj glavni grad bio Beograd.
Konačno je u travnju i svibnju 1865. godine Ferenc Deák izložio svoj plan nagodbe vratiti zakoniti
ustav, Ugarska će priznati potrebe Carevine na bazi ravnopravnosti, te je car Franjo Josip došao u
Budim-Peštu gdje se držao strogo uloge ugarskog kralja te izbjegao svako spominjanje Carevine i
iskazao nakanu udovoljavanju željama madžarskog naroda. Otpušteni su Schmerling i ministri 30.
srpnja 1865. koji su podržavali cara. Novi državni ministar postao je Belcredi (moravski plemić).

KRAJ STARE AUSTRIJE, 1865.-1866. godine

Belcredijeva vlada je bila «vlada grofova» koje je imalo cilj federalizirati Carevinu i tako neutralizirati
ustupak Ugarskoj. Belcredi je Mađarima ponudio samo obnovu županijske autonomije i sabor s nekim
administrativnim ovlastima, dok je Deák tražio odgovornu vladu prema odredbama zakona iz 1848.
godine. Deáku je Gyula Andrássy (nekada u progonstvu blizak Lajosu Kossuthu, kasnije se pomirio s
dinastijom) postao glavni savjetnik te je već 1866. odlučio da on bude prvi predsjednik buduće vlade
Ugarske. Andrássy je imao ambiciju postati ministar vanjskih poslova austrijskog carstva, a ne
predsjednik vlade Ugarske. Austrija se ponovo našla u ratu, ali sada s Pruskom za koju je Eszterházi
rekao: «Mrzim ovaj rat, pobijedili ili izgubili, Austrija više neće biti ona stara». Nadvojvoda Albrecht,
najbolji general Monarhije otišao je s vojskom u Italiju, a u Češku (na Pruse) poslao vojskovođu
Benedeka. Albrecht je odnio beskorisnu pobjedu nad Talijanima kod Custozze, a Prusi su (s
Bismarckom) razbili Benedekovu vojsku kod Sadove 3. srpnja 1866. godine. Mirom u Pragu 23.
kolovoza 1866. godine Austrija je izgubila Veneciju i svoj položaj u njemačkom savezu. Austrija je
porazom postala «Bolesnik» u srednjoj Europi, koja se održala od propasti samo voljom velikih sila,
posebno Njemačke.

RAĐANJE DUALIZMA, 1866.-1867. godine

U kolovozu 1866. odmah nakon poraza, Madžari su ponudili svoju suradnju. Andrássy je došao u Beč
na razgovor s carem i predložio da su Nijemci i Madžari dva «državna naroda», a da «Slaveni nisu
podobni da vladaju, njima se mora vladati». Beust je postao u listopadu 1866. ministar vanjskih
poslova (prije bio ministar predsjednik Saske), koji je razmišljao o revanšu Bismarcku i Pruskoj. I dok
je Belcredi metodično pripremao svoju «izbornu geometriju», Beust je djelovao, posjetivši Budim-
Peštu i našao zajednički jezik s Andrássyjem te su madžarski prvaci došli u Beč na izravne pregovore.
Car se zadovoljio što su pregovarači ostavili vlast nad vojskom i vanjskim poslovima. Međutim, u
prosincu 1866. u Beč je došla i hrvatska delegacija koja je ponudila suradnju sa Carevinom na istim
osnovama kao Ugarska (rečeno im je da se oni sami moraju nagoditi s Ugarskom kako znaju). Belcredi

35
je samo još stigao objaviti 2. siječnja 1867. patent o sazivanju «izvanrednog Carevinskog vijeća», ali
uzalud, jer su Belcredi je ostao sam a «grofovi» 7. veljače 1867. bili otpušteni.
Dualizam je stupio na snagu kada ga je ugarski parlament u ožujku 1867. ozakonio. Nagodbom su
između cara i Mađara ostali zajednički vanjski poslovi, financije (nije imao neke posebne funkcije i
postao je «djevojka za sve», kao u slučaju uprave BiH) i vojska, a Mađari su dobili unutrašnje poslove,
dok se carinska unija obnavljala svakih deset godina. Austro-Ugarska nije imala zajedničkog ministra
predsjednika i vijeća, a Beust nije dobio naslov carskog kancelara, ali je postojao Krunski savjet (kao
zajednički savjetodavni kabinet: od dva ministra predsjednika, zajedničkim ministara, nekoliko
nadvojvoda i šefa Generalštaba). Zajednička monarhija je imala delegaciju od po 60 članova. U
Ugarskoj je Gornji dom neposrednim glasanjem birao 20 članova, od kojih je jedan morao biti Hrvat.
Donji dom je neposrednim glasanjem birao 40 članova, od kojih su 4 birali hrvatski članovi Doma. U
Austriji je 20 članova biralo neposredno Gornji dom, dok ih se 40 članova biralo Donji dom preko
izbornih kolegija različitih pokrajina (20 Češka, 1 Tirol, 1 Vorarlberg...). Narodna jedinstvena banka će
biti stvorena tek 1878. godine, a troškove zajedničkih tereta Ugarskoj je određeno 30% -34,4% kasnije.
Beč se približio Budim-Pešti izgradnjom željeznice na četiri sata vožnje. Zbog velikog broja raznih
narodnosti donesen je 1868. godine Zakon o narodnostima. Sa Hrvatskom Deák je 1868. godine
sklopio nagodbu, koja nije bila povoljna, a kojom je Sabor birao delegate u Ugarski (zajednički) sabor,
a za Rijeku su Madžari tražili da bude slobodan grad (ne u korpusu Hrvatske). Bana je postavljalo
ugarsko ministarstvo (ministar-predsjednik). Poništen je Konkordat (iz 1855.) i obnovljena kontrola
države nad Katoličkom crkvom, a kleru je oduzet nadzor nad školstvom. Uravnotežen je državni
proračun i stabilna valuta s policijskim režimom.

NEUSPJEH LIBERALA: NJEMAČKA PREVLAST U AUSTRIJI, 1867.-1979. godine

Godine 1868. nakon stvaranja «buržujske» vlade, carska politika održavala se na ravnoteži odnosa
snaga Nijemaca i Čeha u Austrijskom dijelu. Na vanjskoj politici Beustu (saski protestant) je kao
«osvetniku» Bismarcka odgovarao 1870. godine francusko-pruski rat, ali je u veljači 1871. godine
smijenjen te je ministar-predsjednik postao Hohenwart (njemački aristokrat), koji je vjerovao da će
federalizam ojaćati Austriju. Intelektualni vođa vlade bio je Schäffle (njemački aristokrat iz Badena)
kao ministar trgovine i profesor političke ekonomije na Bečkom sveučilištu. Glavni cilj nove
Hohenwartove vlade bio je sporazum sa Češkom, jer su se Česi ugledali na Mađare tražeći tako i za
sebe autonomiju (iako si u Ugarskoj Hrvatska i Transilvanija tražile širu autonomiju). Kada je Beust
otpušten novi ministar vanjskih poslova postao je Andrássy, koji je odavno želio. Položaj Nijemaca u
Austriji je ugrozila 1873. ekonomska kriza, ali su je spasila vanjska zbivanja rusko-turskih sukoba, koji
je završio sporazumom 1876. u Zákupyju (Rusija je dobila Besarabiju). «Rusija je bila spremna
ponudili Austro-Ugarskoj Srbiju i zapadni Balkan sve do Soluna, a ko joj Austro-Ugarska dozvoli
okupirati Istanbul i obale Crnog mora». Austro-Ugarska je kao neutralna promatrala novi rusko-turski
rat 1877.-1878. godine, ali su na Berlinskom kongresu 1878. godine zatražili okupaciju Bosne i
Hercegovine.
U BiH je međutim 1878. A-U doživjela otpor lokalnih begova, no ipak je okupirala BiH, a
Novopazarski sandžak je ostao pod turskom upravom i s austro-ugarskim garnizonom. Zajednički
ministar financija Benjamin Kállay je upravljao Bosnom i Hercegovinom više od dvadeset godina
(favorizirao zajedničku Bosansku naciju).
Prije nego što je dao ostavku, Andrássy je 1879. s Bismarckom sklopio savez (budući Trojni savez).
Novi ministar predsjednik u kolovozu 1879. postao je Taaffe, kojim je prestala njemačka hegemonija u
Austriji.

HABSBURŠKI OPORAVAK: TAAFFEOVO RAZDOBLJE, 1879.-1893. godine

Taaffe je govorio: «Ja sam ministar koga je postavila Kruna i stoga sam ja carski ministar
(Kaiserminister) te je za mene careva volja presudna. nastojao je pomiriti narode: «Ni jedna narodnost
neće dobiti odlučnu nadmoć». Sklopio je savez sa Česima (prvak Rieger) nagovorivši ih da se vrate u
Carevinsko vijeće. U Pragu je 1881. osnovano posebno češko sveučilište.Mađar Kálnoky je 1881.
postao ministar vanjskih poslova, koji je bio osnivač Trocarskog ugovora 1881. godine (Austro-
Ugarske, Njemačke i Italije). Uspio je u tajnom sporazumu sklopljenom sa Srbijom 1881., kojom je
Srbija postala habsburški protektorat. Kada je srpski kralj Milan Obrenović u porazu 1886. u ratu s
Bugarskom bio spreman prodati kraljevinu Habsburgovcima, Kálnoky je smatrao da je ne vrijedi kupiti
(po njemu Srba već ima dosta u A-U). Kálnoky je sklopio 1883. i savez s Rumunjskom te osigurao
«slobodnu plovidbu Dunavom».
Njemački radikalizam u Austriji prvi put se očitovao u programu što su ga 1882. u Linzu zacrtala tri
mlada čovjeka: Georg von Schönerer, Viktor Adler i povjesničar Heinrich Friedjung, koji su pripadali
sloju «slobodne inteligencije». Njemački radikalizam je želio raskinuti nagodbu s Ugarskom, koji su se

36
uzdali u Bismarcka, no priznali su na kraju da austrijski Nijemci nemaju snake ni kulturne nadmoći
prema drugim narodima. Tako su Talijani tražili da se na Sveučilištu u Innsbrucku školuju na svom
jeziku, no umjesto toga im je ponuđeno školovanje na svom jeziku na Sveučilištu u Triesteu (Trstu).
Njemačka je davala bezrezervnu podršku Austro-Ugarskoj, te je 1889. njemački car Vilim II. rekao
caru Franji Josipu: «Onog dana kad Austro-Ugarska uvede opću mobilizaciju, bez obzira iz kojih
razloga, istog će dana i Njemačka to učiniti», dok se Engleska držala neprijateljski, pa je 1889.
premijer Sam Gladstone izrekao: «Nema točke na cijeloj karti da biste mogli u nj uprijeti prstom i reći
da je tu Austrija učinila nešto dobro». Caru Franji Josipu kada su sugerirali da se okruni hrvatskom
krunom kako bi pridobio Hrvate u svojoj ograničenosti (po Schnitzleru: spoj gluposti i lukavosti
«Biederkeita») zapanjeno je uskliknuo: «Ali ja sam njemački vladar!». Na kraju je u tudenom 1893.
Taaffe poslije četvrnaest godina (1879.-1893.) bio otpušten i osnovana je koaliciona,
pseudoparlamentarna vlada.

GODINE POMETNJE: OD TAAFFEA DO BADENIJA, 1893.-1897. godine

Novi ministar-predsjednik Austrije 1893. postao je Badeni (bivši galicijski namjesnik), koji je sastavio
vladu od stranačkih vođa, gdje je svaka stranka ostala nadalje interesna skupina. Od raznih
socijalističkih ideologija Karl Marx je simpatizirao Madžare u revoluciji 1848., za Poljake je predlagao
da se Rusi i Nijemci udruže i podijele Poljsku, a da su češki i hrvatski nacionalizam 1848. bili
isključivo u službi dinastije i feudalizma. Badeni je zagovarao centralizam. U A-U vanjskoj politici
Kálnoky se zbog novog francusko-ruskog saveza obratio Vatikanu, pokušavajući je pridobiti
antiklerikalnom politikom u Ugarskoj, ali ovdje nije uspio te je smijenjen. Novi ministar vanjskih
poslova 1895. postao je Goluchowski, koji je uspio s Rusijom postići u svibnju 1897. sporazum o
Balkanu, kojom je Rusija dobila slobodne ruke prema Dalekom istoku, a A-U nije strahovala od rata s
Rusijom te se mogla posvetiti suzbijanju apetita Talijana, ali su njemački i češki jezik postali jezici
«unutrašnje službe» u Češkoj. Češka borba za autonomiju je pojaćana u odnosu na njemačku Austriju.
Povjesničar i liberal Mommsen je napisao: «Mozak Čeha ne shvaća rezone, ali shvaća batine. Ovo je
borba na život i smrt:». Sva se Austrija uzdrmala kada je u studenom 1897. car Franjo Josip otpustio
Badenija, čovjeka koga je pozvao da mu spasi Carevinu. A po Tayloru, nakon Badenija, dinastija će se
zadovoljiti čuvanjem svoga lijesa.

UGARSKA NAKON 1867.: KALMAN TISZA I MADŽARSKO SITNO PLEMSTVO

Do 1848. ugarski se državni aparat sastojao od Ugarske kancelarije u Beču i grupe činovnika u
peštanskom Namjesništvu koji su otpremali odredbe u 63 županije. Državni aparat što ga je 1867.
predao car Franjo Josip bio je birokratska organizacija po austrijskom modelu, željeznicama, poštom,
zdravstvom i školstvom. Tipični sitni plemić bio je državni činovnik koji je uglavnom raspolagao sa
starom porodičnom kućom i nerentabilnim imanjem, koji su činili većinu upravnog aparata Ugarske
(oko 25.000). U sve škole je u Ugarskoj 1883. uveden kao obavezan mađarski jezik (a po prijedlogu
Apponyja Zakonu o školstvu 1907. svi nastavnici bi polagali zakletvu, a učenici otpušteni koji ne bi
znali madžarski jezik). U Ugarskoj je bilo 95% državnih činovnika, 92% županijskih činovnika, 89%
liječnika, 90% sudaca Madžara. Bilo je 80% listova na madžarskom jeziku. Madžarsko sitno plemstvo
odvuklo je u lov na radna mjesta i u Hrvatsku, gdje je ban bio Madžar (Zagreb je bio željeznicom
povezan sa Budimpeštom, a ne sa Bečom). «Madžari su -prema Tayloru- bili gospodari Hrvatske i
smišljeno favorizirali Srbe da bi Hrvate huškali na njih». Hrvatskom nacionalizmu su suprotstavili
južnoslavensku ideju. Simbol promjene i istinski tvorac nove Ugarske bio je Kálman Tisza, koji je
združio Deákove i svoje pristaše te 1875. postao ugarski ministar-predsjednik.

PRIVID DEMOKRACIJE: BABLJE LJETO HABSBURŠKE MONARHIJE, 1897.-1908. godine

Padom Badenija 1897. završila je suradnja dinastije, njemačke buržoazije i madžarskog sitnog
plemstva.
Kako je prijestolonasljednik carev sin jedinac Rudolf 1889. počinio samoubojstvo, novi
prijestolonasljednik postao je carev nećak Franjo Ferdinand (oženjen djevojkom nekraljevske krvi
Sofijom), koji je u početku bio centralist a kasnije federalist. Njemački jezik od 1897. nije više bio
«državni jezik» nego jezik «javne upotrebe».
Austrijski premijer (ne ministar-predsjednik) novog Carevinskog vijeća postao je 1900. Koerber, koji
je uspio postići s Ugarskom 1902. carinski sporazum. Uvedeno je 1907. u A-U «Opće izborno pravo»,
kojim su se birala državna, županijska, kotarska i gradska tijela. Došlo je do drugih reformi, pa je
Ugarski parlament 1903. odbio da votira kontingent za vojsku ako madžarski ne bude «komandni
jezik» madžarskih novaka. Prekidajući tradiciju car Franjo Josip je 1905. imenovao za ugarskog
predsjednika vlade generala Fejerváryja, time je htio kontrirati na odluku parlamenta na komandni
jezik te je u veljači 1906. vojska rastjerala ugarski parlament. Na trenutak se Ugarska vratila na Bachov

37
i Schmerlingov apsolutizam. Kada je 1905. Fejerváry objavio politiku općeg izbornog prava u Rijeci je
objavljena «rezolucija», a nešto kasnije u Zadru «rezolucija» kojom je započela tješnja suradnja
hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj. Car Franjo Josip se u travnju 1906. nagodio s madžarskim
magnatima, a na hrvatsko-srpsku koaliciju je odgovoreno 1907. (državni ministar Ferenc Kossuth)
uredbom kako je madžarski jedini službeni jezik na ugarskim željeznicama i u Hrvatskoj, a Apponyi je
sastavio zakon o školstvu kojim se narodnostima oduzima pravo čak i na vlastite privatne škole. To je
izazvalo raspoloženja u Hrvatskoj gdje se 1907. prvi put čula misao kako je «Srbija Pijemont Južnih
Slavena».
Od tada je Habsburška Monarhija –po mišljenju Taylora- živjela samo u vojsci.

RJEŠENJE SILOM, 1908.-1914. godine

Oživljavanje austrijske diplomatske magije tražio je novi ministar vanjskih poslova Aehrenthal (bivši
ambasador u Rusiji), koji je zamijenio Goluchowskog. Šef generalštaba 1906. je postao Conrad von
Hötzendorff, tražeći akciju zajedno s prijestolonasljednikom Franjom Ferdinandom. Novi ministar
vanjskih poslova je sanjao o podjeli Srbije (poslije Obrenovića 1903. Karađorđevići nisu bili više u
savezu s A-U) s Bugarskom, poslije 5. listopada 1908. aneksije Bosne i Hercegovine. Nastaju 1909.
«veleizdajnički procesi» protiv Srba u A-U (veleizdajnički procesi u Zagrebu, Friedjungov proces
-pokušaj opravdavanja rata sa Srbijom...). Kad je u kolovozu 1914. izbio rat, suspendirano je
Carevinsko vijeće, a kao ministar-predsjednik 1913. I.Tisza je progurao zakon o mobilizaciji (u
«zajednici jedne nacionalne države»). U Hrvatskoj je 1912. suspendiran hrvatski ustav, a madžarski
namjesnik je preuzeo diktatorske ovlasti. Berchold, ministar vanjskih poslova poslije Aehrenthalove
smrti 1912. je pokušao na Srbiju huškati Bugarsku, ali je Bugarska bila poražena u balkanskim
ratovima. Konačno je 1914. poslan ultimatum Srbiji (sastavio ga Forgacs, ambasador u Beogradu), a
Tisza se složio s predstojećim ratom, pod uvjetom da A-U ne prisvoji teritorij Srbije. Csernin, jedan
od posljednjih A-U ministara vanjskih poslova prosudio je: «Morali smo umrijeti. Mogli smo samo
birati način smrti, a izabrali smo onaj najstrašniji».

SVE SE PLAĆA: KRAJ HABSBURGOVACA, 1914.-1918. godine

Na početku 1915. Berchtold je otpušten na Tiszin nalog, a njegov nasljednik postao je Burián (prvi
Madžar min.vanj.posl. poslije Andrássyja). Rat je uzburkao strasti te je Stjepan Radić 1914. rekao da
su Srbi «bezobzirni neprijatelji Uzvišene Dinastije, naše Monarhije, a napose hrvatskog načina života»,
a Anton Korošec je 1917. rekao «Naš hrvatsko-slovenski narod čvrsto i krajnje odlučno je za to da do
smrti bude vjeran Monarhiji Uzvišenoj vladajućoj Kući Habsburga». Poslije smrti cara Franje Josipa
postao je novim car-em Karlo (i carica Zita Bourbon-Parma) koji je nastavio rat s promjenjivom
srećom. Tiszu je 1917. zamijenio «madžarizirani» Nijemac Wekerle. Austro-Ugarska je 4. listopada
1918. prihvatila Wilsonov (predsjednika USA) program od četrnaest točaka (održanja A-U Monarhije)
u federalizaciju Carstva., no uslijedila su priznanja novih država na tlu bivšeg A-U Carstva: proglašena
je 28. X. 1918. Čehoslovačka, 29. X. 1918. Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Unatoč tome car Karlo
je 31. X. 1918. postavio za predsjednika vlade Mihálya Károlyja, te je isti mogao tri dana kasnije
objaviti da je Kossuthovo djelo ostvareno –samostalna madžarska država s vlastitom vojskom.
Nadalje su njemački članovi u Carevinskom vijeću u Beču 30. X. 1918. proglasili Njemačku Austriju.
Károly je 1. XI. 1918. zapovjedio svim madžarskim trupama da se vrate kući, 2 3. XI. 1918. je A-U
Vrhovna komanda pregovarajući s Talijanima potpisala kapitulaciju.
Posljednji relikti Habsburške Monarhije bili su sam car i Lammaschova vlada «kabinet koji je
preživio državu». Karlo je ostao sam sa svojim pustim pravima, pa se 11. studenog 1918. odrekao
svakog udjela u vladanju Njemačkom Austrijom, a 13. studenog 1918. i Ugarskom. Abdicirati nije htio,
te se povukao iz Beča i Austrije.

POLITIČKI I NACIONALNI SASTAV HABSBURŠKE MONARHIJE

Teritorijalni sastav i promjene: «Zemlje Austrijske kuće» su 1804. nazvane «Austrijsko Carstvo».
Godine 1846. anektirale su Krakow, a 1859. izgubile Lombardiju, a 1866. Veneciju. Berlinskim
kongresom 1878. Austro-Ugarsko Carstvo (od 1867.) je okupiralo Bosnu i Hercegovinu, koju je
1908. anektiralo.
Nacionalni sastav: 1910. godine u A-U: Nijemci 12 mil. 23%, Madžari 10 mil. 19%, Slaveni 23,5 mil
45%, Rumunji 3 mil. 6%, ostali 2,5 mil 5%.
Nacionalni sastav austrijskih zemalja: (1910. godine) Nijemci 9.9 mil. 35%, Česi 6,4 mil 23%,
Poljaci 4,9 mil. 17%, Malorusi 3,5 mil. 12%, Hrvati i Srbi 788.000 2,8%, Talijani 768.000 2,7%,
Rumunji 275.000 0,9%.
Nacionalni sastav Dalmacije: 1880. –440.000 Hrvata i Srba i 27.000 Talijana, 1910. –501.000 Hrvata i
Srba i 16.000 Talijana.

38
Nacionalni sastav Istre: 1880. -122.000 Hrvata i 114.000 Talijana, 1910. –168.000 Hrvata i 147.000
Talijana
Nacionalni sastav Ugarske: (1910. godine) bez Hrvatske i Slavonije: Hrvati 195.000 1,1%, Srbi
462.000 2,5%, Madžari 9,9 mil. 54%, Rumunji 2,9 mil. 16%, Slovaci 1,9 mil. 10,7%, Nijemci 1,9%
10,4%, Malorusi 464.000 2,5%.
Nacionalni sastav Hrvatske i Slavonije: (1910. godine) Hrvati 1.600.000 (69%), Srbi 650.000 (27%),
Madžari 100.000 (4%) i ostali... grad Rijeka (1910. godine) Hrvati 13.000, Talijani 24.000, Madžari
6.500 i ostali...

TEMELJNA LITERATURA
Springer, Geschichte Oesterreichs seit dem Wiener Frieden 1809.(1863.i 1865.), Heinrich Friedjung,
Österreich von 1848 bis 1860 (1908. i 1912.), Wickham Steed, The Habsburg Monarchy (1913.)...

dodaci:

Franz Ferdinand, nadvojvoda od Austrije-Este rodjen je 12. prosinca 1863. u Grazu kao najstariji sin
nadvojvode Carla Ludwiga (brata cara Franz Josepha), iz drugog mu braka sa Mariom Anunciatom,
princezom Bourbonskom i princezom obiju Sicilija. Nakon smrti vojvode Franza V. Modenskog
baštinio je njegov veliki imetak, te je poprimio ime Österreich-Este. Poslije smrti svoga oca (19. V.
1896.) bio je on prijestolju najbliži potomak Habsburške dinastije. Putovao je svijetom 1892.-1893. i
doživljaje prikazao u djelu «Tagebuch meiner Reise um die Erde», Wien, 1892.-1896. Imenovan je
1896. podmaršalom i 1898. zamjenikom vladara s vrhovnim zapovjedništvom cjelokupne vojske te
1899. generalom kavelerije. Oženio se 1. VII. 1900. Sofijom groficom Chotek (rodjena 1. III. 1868. u
Stuttgartu), koja je dobila naslov kneginje i kasnije vojvotkinje Hohenberg. U Konopištu je Sofija
rodila 24. VII. 1901. Sofiju, 29. IX. 1902. u Beču Maksimilijana i 27. V. 1904. u Konopištu Ernesta... 4
(car Franjo Josip o atentatu primio vijest u Bad Ischlu)
(atentat su izveli gimnazijalac Gavrilo Princip iz Grahova i tipograf Nedeljko Čabrinović iz Trebinja,
na obljetnicu kosovske bitke) (posmrtni ostaci su iz Sarajeva željeznicom prebačeni do Metkovića, a
odatle brodom do Trsta pa željeznicom do Beča)

Novi prijestolonasljednik nadvojvoda Karlo Franjo Josip, rođen je u Persenburgu 17. VIII. 1887.
(sada ima 27 godina) te je major u 39. pješačkoj pukovniji. On je najstariji sin pokojnog nadvojvode
Otona i nadvojvotkinje Marije Josipe. Supruga mu je nadvojvotkinja (ima 23 godine) Zita (dvanaesto
dijete) kći vojvode Roberta od Parme iz drugog braka sa portugalskom infantkinjom Piom Antonijom.
Imaju dvoje djece: kći i sina Franju Josipa.5

Otto von Habsburg, rođen 20. XI. 1912. u Reichenau (Austrija), sin cara Karla IV. Habsburg-
Lothringen i vojvotkinje Zite Bourbon-Parma. Bio je predsjednik parlamenta paneuropske Unije 1973.
godine. Poslije propasti Austro-Ugarske otišao 1918. u Švicarsku i 1921. u Madeiru, bio do 19329. u
Španjolskoj, a potom u Belgiji i 1940. u Sjedinjene Američke Države. Vraća se 1944. i živi kao
emigrant u Francuskoj, Lichensteinu, Španjolskoj i Portugalu i bavi se politikom.
Oženio se 1951. Reginom Szaz-Meiningen (rođena 1925.) i imao djecu: Andrea (1953.), Monika
(1954.), Michaela (1954.), Gabriela (1956.), Walburga (1958.), Karlo (1961.) i Pavao Georg (1964.).

4
+ nasljednik prijestola nadvojvoda Franjo Ferdinand i Sofija vojvotkinja Hohenberška, NO, br. 145.,
29. VI. 1914., str. 1.-3.
5
Novi prijestolonasljednik nadvojvoda Karlo Franjo Josip, NO, br. 146., 30. VI. 1914., str. 3.

39
40