Rad ena i njihov ivot uziman je zdravo za gotovo. To je razlog zato u zapisima nema ena.

Slubeni spisi pomno biljee godinje prinose ratara, ali se ne pita koliko je toga proizvedeno
zahvaljujui enskom radu. Budui da je ena pripadala muu, pripadali su mu i njezin rad i njegovi
plodovi. U prirunicima s poetka novoga vijeka popisani su poslovi koje sve djevojke moraju nauiti
do svoje udaje presti, tkati, iti i izraivati odjevne predmete svih vrsta, kuhati, brinuti se o vrtu i
domaim ivotinjama Oito je odrastanje u enu bio beskrajan posao. Budui da je dvanaest
godina sve do 19.st. bila donja dobna granica za udaju u cijeloj Europi, mada je stvarna dob udaje
bila neto via, te su djevojice zacijelo bile jako zaposlena djeca.

U gradskim spisima biljeene su samo djelatnosti onih ena koje su odudarale od veine, npr.
udovice koje su se nastavile baviti obrtom pokojnog mua. U spisima o poreznim obveznicima u
gradovima ene se spominju u 10-15%. One su hljebarice, mesarice, mlinarice, gostioniarke, tkalje,
dojilje

Nakon otkria Novoga svijeta poinje iseljavanje Europljana, ali dugorono naseljavanje diljem
svijeta nije bilo mogue bez enske pomoi. Iz Starog svijeta su slane djevojke u Novi svijet da budu
supruge. Prvi guverner kolonije Cape, nizozemski pukovnik Van Riebeck, zgraao se nad
nesposobnou svojih ljudi da se brinu za stoku, rade maslac i sir i da se brinu za sebe. Zato je
traio da mu se hitno poalju djevojke iz sirotita u Amsterdamu i Roterdamu. Engleska je na vrijeme
prepoznala problem, te su osnovane tvrtke koje su se bavile traenjem i slanjem djevojaka u Novi
svijet. Ali bez obzira na obrazovanje, prema tim djevojkama i enama koje putuju u Novi svijet
ponaali su se kao prema robi. Primarna zadaa ena u kolonijama bila je stvaranje djece, zbog
velike smrtnosti. Veina poslovnih ena u kolonijama bavila se trgovinom, ali trguju najprije robom
koja im je pri ruci svojim tijelom. enske doseljenice u kolonije su bar donekle imale mogunost
izbora u ivotu, za razliku od uroenica, koje se nalaze na samom dnu drutvene ljestvice i prema
kojim su se ponaali kao prema ropkinjama.

U 18. stoljeu u Velikoj Britaniji ugljen i para promijenili su proizvodnu tehnologiju ali i ivote ena.
Industrijska revolucija je imala nepovoljan uinak na enske ivote dvostruki rad (u tvornici i
domainstvu), naporan rad u nehumanim uvjetima, manje plaen rad od mukaraca, ei
zdravstveni problemi i ee ozljede na radu zbog ire odjee. U Velikoj Britaniji za isti posao
mukarac dobiva 8 penija dnevno, a ena 6 penija. To se objanjavalo time da su niske nadnice
trebale ene zadrati doma da ne oduzimaju mukarcima posao. A po drugoj strani ene su
poslodavcima isplativije jer su poslunije i jednako djelotvorne kao mukarci. Najopasniji posao u
kojem su sudjelovale ene, ali i djeca, je iskapanje ugljena. ene bi u etrnaestsatnom radnom danu
propuzale 15-30 km i iznijele 1-2 tone ugljena. Smrtnost tih ena bila je velika, a ivotni vijek kratak.
Osim toga, svakodnevno su se morale suoavati i s omalovaavanjem ak i fizikim kanjavanjem i
seksualnim napastovanjem od strane svojim nadzornika. Smjetaj radnica je esto bio vezan uz
muev posao, da bi s njegovom smru nestao i njezin krov nad glavom. Zato je u gradovima
porastao broj ena skitnica i ena samoubojica.

Poetak borbe ena za prava glasa je Francuska revolucija. Parianke su inile veliki dio snaga koja
je 1789. pokrenula revoluciju zbog gladi u gradu. ene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u
kojem se nalazila kraljevska obitelj, usput pljakajui trgovine i gostionice. Takoer su sudjelovale i u
napadu na tvravu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje ena u nekoj revoluciji (Amerikanke
su sudjelovale u amerikom ratu za neovisnost), ali je tada prvi put javno i glasno izreeno da i ene
moraju dobiti odreena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je
Deklaraciju o pravima ena koja poinje reenicom Sva enska bia raaju se slobodna i jednaka
mukarcima u dostojanstvu i pravima Ona trai pravo na obrazovanje i politika prava, jer smatra
da neobrazovanost ena mukarcima prua opravdanje da im uskrate politika prava i vee nadnice.
ene su jednake u pravima samo na stratitu pa trebaju imati pravo i da budu izabrane u parlament. I
sama autorica Deklaracije je zavrila na stratitu jer je kritizirala pogubljenje kralja Luja XVI. Dakle,
pitanje prava ena je postavljeno glasno i nakon toga poinje borba za prava ena.
Borba za prava ena
Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u odran je prvi skup o enskim pravima na kojem je donijeta
Deklaracija o pravima i osjeajima (Declaration of Sentiments). ene su u Deklaraciji traile pravo
raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u sluaju razvoda, proirene mogunosti
razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogunost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke,
svojim glasnim traenjem enskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu
poinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najniem nivou, u opinama.

Sredinom 19.st. ene se poinju upisivati na medicinske fakultete u europskim dravama. Ali moraju
ulagati u obrazovanje duplo vie truda nego njihovi muki kolege, jer imaju posebne usmene ispite.
Osim toga, mogu se baviti medicinom samo u partnerstvu s mukim lijenikom.

U drugoj polovici 19.st. u Engleskoj su osnovane sufraetkinje, pokret za enska prava. Osnivaica
je bila Lydia Becker, a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst s poetka 20.st., koja je
organizirala brojne demonstracije i vie puta uhiivana.