You are on page 1of 13

Neboja Grubor Arhe, IV, 8/2007

Filozofski fakultet UDK 1


2-277.2:165.62
Beograd
Originalni nauni rad

Hajdegerova hermeneutiko-fenomenoloka ontologija

Rezime: Osnovno pitanje ovog istraivanja glasi: kako bi trebalo razumeti Hajdegero-
vu lozoju?; a odgovor glasi: Hajdegerova lozoja bi trebalo da se razume kao jedna
hermeneutika fenomenologija odnosno kao hermeneutiko-fenomenoloka ontologija.
U ovom tekst su naznaene samo neke elementarne osnovne crte ove teze.
Kljune rei: Hajdeger, lozoja, hermeneutika, fenomenologija, ontologija

Martin Hajdeger (Martin Heidegger (1889-1976)) savremeni nemaki


lozof, profesor lozoje u Marburgu i Frajburgu i rektor Univerziteta u Fra-
jburgu. U toku ivota objavio je petnaestak knjiga, a l975. godine zapoelo je
objavljivanje prominentnog Celokupnog izdanja njegovih spisa. Do sada se od
planiranih 102 pojavilo oko 70 tomova, i u tom smislu bi se moglo rei, da se
tek u poslednjih tridesetak godina pojavio veliki torzo Hajdegerove lozoje1.
Celokupno izdanje Hajdegerovih tekstova podeljeno je u etiri velike celina. U
prvom delu se nalaze objavljeni tekstovi od 1910. do l975. godine, u drugom pre-
davanja u periodu od 1919. do 1944. godine, u treem neobjavljene rasprave i, na-
jzad, u etvrtom delu razliite Hajdegerove beleke i uputstva. Od svih do sada u
okviru Celokupnog izdanja objavljenih tekstova predavanja i neobjavljenih rasp-
rava, a po svemu sudei uzimajui u obzir i one koje bi tek trebalo da se pojave,
svakako je najznaajnija Hajdegerova rasprava pod nazivom Prilozi lozoji. O
dogadjaju, napisana 1936-38. godine, koja je objavljena povodom stogodinjice
Hajdegerovog rodjenja 1989. i koja se, danas ve uobiajeno, smatra drugim Haj-
degerovim glavnim delom nakon Bivstvovanja i vremena iz l927. godine. Naime,
Bivstvovanje i vreme i dalje predstavlja i smatra se Hajdegerovim prvim i ujedno
temeljnim lozofskim delom. Bivstvovanje i vreme ima takvu mesnu vrednost u
savremenoj lozoji da se s pravom moe rei kako bez te knjige ne bismo mogli
da razumemo nae savremeno miljenje2, a da Hajdegerov novi misaoni poetak
obeleen u prvom redu Bivstvovanjem i vremenom, predstavlja najdublji rez u

1 G. Figal, Heidegger zur Einfhrung, S. 8


2 H. Schndelbach, Philosophie in Deutschland 1831-1933, S. 13

83
nemakoj lozoji od Hegela3. Prema nekim lozofskim miljenjima, Hajdeger
predstavlja velikana lozoje ranga klasika kakvi su Platon, Aristotel, Kant, Hegel
ili Nie. Prepustimo li, ipak, ovu ocenu istoriarima lozoje, vanije je konsta-
tovati da je Hajdeger dvadesetih godina dvadesetog veka zajedno sa Platonom i
Aristotelom, Kantom i Hegelom, ali i protiv njih, ponovo pokuao da odredi ta
je lozoja i ta bi ona mogla ili trebalo da bude4. Ovaj novi Hajdegerov odgovor
na pitanje: ta je lozoja?, otvorio je prostor velikog Hajdegerovog uticaja u
savremenoj lozoji.
Hajdegerov uticaj nije prisutan samo u savremenoj lozoji, nego i u
podruju onih nauka koje bismo pomalo staromodno mogli da nazovemo
duhovnim naukama kao to su psihologija, psihijatrija, pedagogija, nauka o
jeziku, nauka o knjievnosti, katolika i evangelistika teologija5. Unutar loz-
oje, pak, i njenih pravaca i strujanja, Hajdeger je uticao na fenomenologiju, lo-
zoju ivota, lozoju egzistencije ili egzistencijalizam, lozofsku hermeneutiku,
lozoju religije, neosholastiku, pa ak i konstruktivnu teoriju nauke6. Ukoliko,
najzad, govorimo o razliitim oblastima i disciplinama lozoje Hajdegerov do-
prinos se prepoznaje u onome to bismo mogli nazvati teorijom subjekta, ali
svakako i u teoriji saznanja, etici, lozoji religije i lozofskoj estetici7.
Medjutim, da bismo pristupili razmatranju bilo kog od ovih doprinosa
posebnim lozofskim disciplinama, pravcima i strujanjima u lozoji, neophod-
no je da se najpre naznai u emu se sastoji osnovna ideja Hajdegerove loz-
oje.
Hajdegerov novi misaoni poetak predstavlja jedno sasvim novo i
drugaije odredjenje lozoje. Ono je toliko radikalno da u pitanje dovodi i sam
pojam lozoje kakav mi poznajemo. Moe se s pravom postaviti pitanje: da li o
Hajdegerovom miljenju jo uvek moe da se s punim pravom govori kao o loz-
oji i lozoranju? Nazivi kakvi su miljenje bivstvovanja ili pak sutinsko miljenje
ne doprinose mnogo razjanjenju pravog smisla Hajdegerovog miljenja ukoliko
ih dodatno i opseno ne objasnimo. Medjutim, i ako prihvatimo da Hajdegerovo
miljenje nazivamo lozojom ili lozoranjem to ne znai da smo reili njegov
problem. Postavlja se, naime, pitanje da li se tu radi o prevazilaenju ili pak
utemeljenju lozoje. Jedno je sigurno, veliina Hajdegerove lozoje sastoji se
upravo u tome to polazei od nje mogu da se iznova ponovo postave velika

3 J. Habermas, Martin Heidegger-Werk und Weltanschauung, u: Texte und Kontexte, S. 52


4 O. Pggeler, Der Denkweg Martin Heideggers, S. 302
5 C.F. Gethmann, Dasein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen Kontext, S. 3
6 isto, S. 3
7 isto, S. 3

84
pitanja tradicionalne lozoje i to polazei od njihovog temelja koji ih nosi i
koji je Hajdegerovim miljenjem uzdrman. Hajdegerovu lozoju i njenu glavnu
ideju trebalo bi razumeti kao hermeneutiko-fenomenoloku ontologiju.

I. Ontologija

Hajdegerova lozoja je hermeneutika fenomenologija ili hermeneutiko-


fenomenoloka ontologija. Izrazi ontologija kao i metazika, referiu, pos-
matrano spram same stvari, na problematiku Aristotelove prve lozoje, a to
znai na pitanje: ta je bivstvujue? Pitanje: ta je bivstvujue? odnosno pitanje
bivstvovanja (Seinsfrage) uobiajeno se smatra i glavnim pitanjem Hajdegerove
lozoje. Medjutim, sa ovim donekle prebrzim karakterizovanjem glavnog
pitanja Hajdegerove lozoje trebalo bi biti oprezan. S pravom kae jedan od
tumaa Hajdegerove lozoje Da bismo razumeli Hajdegera, trebalo bi da se
napokon jednom zaboravi na pitanje bivstvovanja8. S druge strane verovatno
bi kao jedno od najznaajnijih uputstava za razumevanje osnovnog pitanja Haj-
degerove lozoje trebalo videti u stavu drugog interpretatora Hajdegerovog
miljenja, prema kom je odluujue da se sagleda na koji nain Hajdeger ne-
pretenciozno razume pitanje bivstvovanja9.
Prva lozoja, kasnije nazvana metazikom i ontologijom, zapoinje
pitanjem: ta je bivstvujue (to ti on)? Prva lozoja je nauka o onome to
se odavno trailo kao i sada, a i uvijek e biti prijeporno: ta je to bitak10
odnosno ona je znanost koja posmatra bitak kao bitak ... nije ista ni sa jednom
od deliminih znanosti jer ni jedna od drugih ne prouava bitak uopte i kao
bitak11. Trebalo bi istai sledee: pitanje ta je bivstvujue? cilja na pitanje
o bivstvujuem kao bivstvujuem (on he on), ali ono zagonetno i provokativno
nalazi se u injenici da se bivstvujue govori mnogovrsno12. Bivstvujue se govori
etvorostruko: jednom u smislu bivstvujueg po sebi i sluajnog bivstvujueg, nad-
alje kao istinito ili lano, zatim s obzirom na mogunost i udelovljenost i napokon
s obzirom na kategorije13. Medjutim, premda se bivstvujue govori mnogovrsno,
taj govor je ipak prema jednom znaenju. Ovo znaenje je bivstvo (ousia)14.

8 G. Figal, Heidegger zur Einfhrung, S. 8


9 C.F. Gethmann, Dasein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen Kontext, S. 22,
takodje S. 33
10 Aristotel, Metazika, Z1, 1028b4, S. 160
11 isto, G1, 1003a21, S. 75
12 isto, Z1, 1028a10, S. 159
13 isto, E2, 1026a33, S. 152
14 isto, Gl, 1003b5, S. 76

85
Dodue, i za pravi smisao bivstva Aristotel razmatra vie kandidata kao to su
: bit, sveopte, rod ili podmet15. U jednoj sasvim upeatljivoj formuli moe se
zajedno sa Aristotelom tvrditi kako je bivstvo naelo (arche) bivstvujueg. Ono
to bi, medjutim, svakako trebalo imati na umu u vezi sa kontekstom razmat-
ranja pitanja o bivstvujuem kao bivstvujuem jeste injenica da je kako za Ar-
istotela tako i za Hajdegera, jedno od odluujuih aspekata pitanja bivstvovanja
pitanje o jedinstvu bivstvujueg. Radi se o pitanju: moe li da se u mnotvu
znaenja bivstvujueg utvrdi njegovo jedno znaenje (bivstvo). Ovo pitanje je do
Hajdegera dolo posredstvom F. Brentana (Franz Brentano) i njegove disertacije
O mnogostrukom znaenju bivstvujueg kod Aristotela (1862).
Brentano u svojoj disertaciji sledi Aristotelovo uenje o mnogostrukom
znaenju bivstvujueg kao i stav da je bivstvo utemeljujue znaenje bivstvujueg.
Hajdeger je jo od gimnazijskog vremena bio upoznat sa Brentanovom inter-
pretacijom Aristotela. Hajdeger je, ipak, u toku svog lozofskog razvoja odbacio
ne samo Brentanovo reenje i tezu, nego osnovnu karakteristiku Aristotelove,
ali i ontologije uopte: da je ontologija u osnovi jedna usiologija16. Hajdegerova
obrada pitanja o bivstvujuem je zapravo jedna revizija Aristotelovog zapitivan-
ja o bivstvujuem, ukoliko je ono neko bivstvujue17. Hajdeger hoe da Aristo-
telov odgovor na pitanje, koje je medju viestrukim znaenjima bivstvujueg
vodee, ... zameni jednim drugim: nije samostalno postojee pojedinano, sup-
stancija (ousia), nego je ljudsko tubivstvovanje ono jedno, s obzirom na koje se
iskazuju sva znaenja bivstvujueg18.
Hajdeger je, naravno, bio svestan da nije on prvi u istoriji lozoje, koji
je pokuao da bivstvujue razjasni iz perspektive bivstvujueg koje smo mi sami,
iz perspektive tubivstvovanja (Dasein). Naprotiv, prema njegovom miljenju ve
pojmovi antike lozoje kao na primer: logos, physis, psyche, nous, bios pretpostav-
ljaju, premda neizriito i naivno, strukturu ljudskog tubivstvovanja u pokuaju
da odgovore na pitanje o bivstvujuem19. Na drugoj strani novovekovna, mod-
erna lozoja od Dekarta do Huserla, postavlja strukturu ljudskog bivstvujueg
u centar lozoje, premda je pri tome optereena dvema predrasudama i krivim
razumevanjima.

15 isto, Z3, 1028b33, S. 161


16 F. Volpi, Brentanos Interpretation der aristotelischen Seinslehre und ihr Einuss auf Heide-
gger, S. 235; uporedi takodje, F. Volpi, Die Rckgang auf die Griechen in den zwanziger Jahren.
Eine Hermeneutische Perspektive auf Aristoteles, Platon und die Vorsokratiker im Dienst der
Seinsfrage, S. 29
17 G. Figal, Lebensverstricktheit und Abstandnahme. Verhalten zu sich im Anschlu an Heide-
gger, Kierkegard und Hegel, S. 12, 13
18 isto
19 M. Heidegger, Die Grundprobleme der Phnomenologie, S. 171

86
Prvo krivo razumevanje znaaja i smisla postavljanja strukture ljudskog
tubivstvovanja u centar lozoje, medjutim, uveliko relativizuje postignue
i prednost moderne u odnosu na antiku lozoju. Ono se sastoji u uverenju
da bivstvujue koje smo mi sami ima u odnosu na sebe samo jedan izuzetan
i odlikovan poloaj, da ono sebe bolje poznaje nego svako drugo bivstvujue.
U terminologiji Bivstvovanja i vremena ovu razliku mogli bismo da imenujemo
reima: ontiki / ontoloki. Bivstvujue koje smo mi sami, tubivstvovanje, je nama
samima kao bivstvujue, dakle ontiki, najblie, ali je ono ontoloki, dakle u po-
gledu ustrojstva bivstvovanja tog bivstvujueg, ne samo daleko, nego najdalje20.
Premda smo nama samima kao bivstvujue neposredno dati i razumljivi, s
obzirom na razumevanje bivstvovanja bivstvujueg koje jesmo, mi smo od sebe
sasvim udaljeni i sami sebi nepristupani. Hajdeger, ak tvrdi, da su nai tradi-
cionalni ontoloki pojmovi pogodniji za razmatranje bivstvujueg koje nismo
mi sami, bivstvujueg koje nije saobrazno tubivstvovanju, nego za razmatranje
bivstvovanja tubivstvovanja.
Iz ovog razmatranja sledi i drugo naelno krivo razumevanje ili je bolje
rei, sledei Hajdegerovu terminologiju, propust moderne lozoje. Novovekov-
na lozoja ne postavlja pitanje o specinom nainu bivstvovanja (Seinsweise)
bivstvujueg koje smo mi sami. Hajdeger postavlja pitanje, kako bi trebalo ra-
zumeti razliku izmedju res cogitans i res extensa, ako oba tim pojmovima oznaena
bivstvujua, predstavljaju samo jednu vrstu i jedan nain postojanja: i res cogitans
i res extensa su u osnovi samo jedna vrsta res. Razlika izmedju njih sastoji se samo
u essentia, ne i u existentia, razlika je samo u sutini, a ne i u nainu postojanja
res extensa i res cogitans, subjekta i objekta, svesti i predmeta itd. Jo je za Kanta
nain postojanja subjekta puka ili ista pozicija, a situacija nije nita bolja ni sa
Huserlom i njegovim praznim ja-polaritetom21. Hajdeger eli da odgovor na ovo
proputeno pitanje o specinom nainu bivstvovanju tubivstvovanja, ljudskog
bivstvujueg, polazei od savremene i u ono vreme moderne i najuznapredoval-
ije lozofske pozicije, dakle, polazei od fenomenologije.

II. Fenomenologija. Intencionalnost/Briga

Hajdeger, kao uostalom i Huserl, polazi u razumevanju pravog smisla


fenomenologije od Brentana. Ovog puta ne od Brentana interpretatora Aristo-
tela, nego od Brentana psihologa. Za Hajdegera je, kao i za Huserla, Brentano
mislilac koji je otkrio fenomen intencionalnosti.

20 M. Heidegger, Sein und Zeit, S. 15


21 Uporedi, E. Husserl, Phnomenologische Psychologie, S. 601, 602; takodje, C. F. Gethmann, Da-
sein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen Kontext, S. 44, 45

87
Franc Brentano je u svojoj Psihologiji sa empirikog stanovita (1874) ter-
minom intencionalnost oznaio strukturu psihikog ivota uopte. Brentano kae
Svaki psihiki fenomen okarakterisan je onim, to su sholastiari srednjeg veka
nazivali intencionalnom (takodje i mentalnom) inegzistencijom nekog predme-
ta, a to mi, premda ne sa sasvim nedvosmislenim izrazima, imenujemo odno-
som prema nekom sadraju, upravljanjem na neki objekat (pod ime ovde ne bi
trebalo razumeti nekakvu realnost) ili imanentnom predmetnou22. Psihiko,
mogli bismo tako rei, jeste psihiko upravo zato jer je intencionalno struktu-
irano. Intencionalnost oznaava jedno samo-usmeravanje na ... neto. Brentana
intencionalnost, to valja istai, zanima u prvom redu kao princip klasikacije
psihikih fenomena, tako da on tvrdi kako za sve tri osnovne klase psihikih
fenomena vai ista intencionalna struktuiranost: predstavljanje ima svoje pred-
stavljeno, u prosudjivanju se neto prosudjuje, a u htenju se neto hoe; premda,
se sve tri klase: predstavljanje, sudjenje i htenje, mogu svesti na predstavljanje.
Hajdeger smatra da je Brentano prvi otkrio fenomen intencionalnosti, ali
da zasluga za otkrivanje strukturnog bogatstva tog fenomena pripada Huserlu.
Hajdeger sledi, ali ujedno i ini korak dalje od Huserla. Na osnovu Hajdegerovih
marburkih predavanja pod nazivom Prolegomena za povest pojma vremena iz
1925. godine moe se pratiti korak po korak kako kontinuitet tako i Hajdegerova
kritika Huserlove fenomenologije.
U fenomenu intencionalnosti trebalo bi razlikovati tri razliita momen-
ta. Jednu stranu intencionalnosti ini momenat intentio-a, momenat onog samog
usmeravanja na ... kao to su na primer miljenje na / miljenje o neemu ...,
predstavljanje neega ..., seanje na ... itd. Drugu stranu intencionalnosti ini in-
tentum, ono na ta se (samo-)usmeravamo-na ... kao to su ono predstavljeno, ili
ono na ta mislimo, takodje ono ega se seamo itd. Ova dva momenta u velikoj
meri odgovaraju onome to bi se polazei od Huserla moglo nazvati noesis-om
i noema-om23. Medjutim, Hajdeger postavlja pitanje: u emu se zapravo sastoji
prava priroda intentuma? Na primeru prirodnog opaaja, koji Hajdeger analizira,
moe da se objasniti intencija njegovog pitanja o pravoj prirodi intentum-a.
Hajdeger analizira primer prirodnog opaaja stolice24. U opaaju stolice
momenat intentio-a je opaanje samo. Ono, pak, to je opaeno, a to, najpre izgle-
da da nije nita drugo do stolica, bivstvujue samo odgovara momentu inten-
tum-a. Medjutim, mi prema stolici moemo da osim njenog prirodnog opaanja,
zauzmemo i neku drugu vrstu odnosa. Stolicu ne moramo da opaamo samo
kao neku stvar sa ovim i onim osobinama, nego i kao stvar naeg okolnog sveta

22 F. Brentano, Psychologie vom empirischen Standpunkt. Erster Band, S. 124, 125


23 M. Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegris, S.61
24 Isto, S. 48-63

88
(Umwelt). Ukoliko u ovom drugom smislu kaemo recimo da je stolica tvrda,
tada ne mislimo samo na neki indiferentni kvalitet, nego na injenicu da stolica
nije udobna25. U tom sluaju se ne radi o utvrdjivanju stepena vrstoe materi-
jalne stvari, nego o jednom opaanju koje proistie iz svakodnevnog ophodjenja
sa stvarima. Ova mogua razlika u opaanju predstavlja ono to je odluujue.
U oba sluaja stolica je ono na ta se odnosimo, samo jednom je to stolica kao
prirodna stvar (Naturding), a drugi put kao stvar okolnog sveta (Umweltding).
Hajdeger, pomenimo i to, razlikuje i trei nain odnosa prema stolici, onaj,
naime, ukoliko je posmatramo u njenoj predmetnosti, dakle kao stvar jednog
sasvim teorijski usmerenog posmatranja. Hajdegerova teza je sledea: intentum
ili intendiranost (Intendiertsein), kako se Hajdeger takodje izraava, nije prima-
rno bivstvujua stolica ili stolica kao stvar, nego pravi intentum jeste ono prema
emu, s obzirom na ta se odnosimo prema bivstvujuem, prethodni nain pristupa,
nain otkrivanja i susretanja bivstvujueg. U smislu ontoloke problematike trebalo
bi razumeti, na koji je nain, odnoenje prema bivstvujuem kao bivstvujuem
odnosno odnoenje prema njegovom bivstvovanju, primarno u odnosu na puko
odnoenje prema bivstvujuem. Drugim reima, u sluaju odnoenja prema
stolici, presudno je da se shvati kako odnoenje prema stolici kao stolici, prema
njenom bivstvovanju koje je jednom shvaeno kao prirodna stvar, drugi put kao
stvar okolnog sveta, trei put kao predmetnost predmeta teorijskog istraivanja,
poseduje primat u odnosu na odnoenje prema stolici naprosto. Primarno naeg
odnoenja prema bivstvujuem je upravo ovaj nain na koji je/ kako je dato
bivstvujue. Nain koji je samo ono kao bivstvujueg kao bivstvujueg. Nain
koji je samo bivstvovanje bivstvujueg. U analiziranom primeru tih naina ima
nekoliko: prirodna stvar, stvar okolnog sveta, predmetnost, ali svaki od njih
zapravo oznaava bivstvujue kao bivstvujue. Tako se u fenomenu intencion-
alnosti moraju razlikovati ukupno tri razliita momenta: s jedne strane imamo
intentio, a s druge strane imamo intentum-u koji ponovo konstituiu dva razliita
momenta: jedan je bivstvujue samo, stolica, a drugi je nain pristupa, datosti,
otkrivanja bivstvujueg, bivstvovanje bivstvujueg, a u primeru sa stolicom to je
nain bivstvovanja stolice kao prirodne stvari ili stvari okolnog sveta.
Ve u ranim frajburkim predavanjima iz 1921/22. godine pod nazivom
Fenomenoloke interpretacije uz Aristotela. Uvod u fenomenoloka istraivanja Haj-
deger je razlikovao tri momenta u onome to on naziva punim smislom fenome-
na26. Fenomen u celini, a tako i fenomen intencionalnosti, sastoji se iz tri razliite
dimenzije ili smisla. Prvi je smisao izvravanja (Vollzugssinn) na primer miljenje,

25 Isto, S. 50
26 M. Heidegger, Phnomenologische Interpretationen zu Aristoteles. Einfhrung in die phnomenolo-
gische Forschung, S. 52, 53

89
opaanje, seanje, drugi je smisao sadraja (Gehaltssinn) ono na ta se izvravanje
odnosi tj. miljeno, opaeno u smislu bivstvujueg, najzad, trei momenat koji je
ujedno odluujui je on naziva smislom odnosa. Smisao odnosa (Bezugssinn) je di-
menzija ili onaj momenat itavog fenomena koji oznaava odnos prema oba pre-
thodna momenta i oznaava samo ono kako odnoenja. Puni smisao fenomena
je celina ova tri posebna smisla. Smisao odnosa, pak, kao odluujui konstitutivni
momenat, predstavlja onu gorepomenutu dimenziju intendiranosti, kao raniju, ne-
tematsku, apriornu dimenziju primarnog i autentinog na ta odnoenja. Smisao
odnosa to je prava priroda intentum intentum u kako njegove intendiranosti.
Ove analize Hajdegerovih ranih frajburkih i marburkih preda-
vanja svedoe o tome kako u periodu formiranja Hajdegerove lozoje kao
fenomenoloke ontologije postoji jedan snaan kontinuitet, ali i kritika progra-
ma fenomenolokih istraivanja. Pre nego to pokuamo da iz ovih razmatranja
izvedeno odredjene zakljuke, trebalo bi da se ukae na jo jedan znaajan el-
emenat Hajdegerovih analiza. Radi se naime o tome da je sa nainom datosti
bivstvujueg ujedno dat i nain datosti i otkrivenosti nas samih. Nain na koji
nam je otkriveno bivstvujue je ujedno nain na koji smo mi sami sebi otkriveni.
injenica da smo mi uvek ve kod nekog bivstvujueg, kao i to da to bivstvujue
razumemo u njegovom kako, znai da smo sami sebi dati zajedno sa tim kako. Ili,
ak bi moglo da se tvrdi: kako bivstvovanja bivstvujueg nije nita drugo do kako
naeg tubivstvovanja. Sa dokuenim kako nekog bivstvujueg dokuujemo
ujedno nas same. U tome to smo sami ve- (schon-), ispred- (vor-), kod- (bei-)
bivstvujueg moe se prepoznati struktura bivstvovanja tubivstvovanja. U onome
ve imamo momenat baenosti (Geworfenheit), u ispred prepoznajemo mome-
nat projekta (Entwurf), a u onome kod sagledavamo momenat bivstvovanja-kod
(Sein-bei) bivstvujueg. U strukturalnom jedinstvu ve, ispred, kod ne radi se ni o
emu drugom do o bivstvovanju tubivstvovanja odnosno brizi (Sorge).
Kod Hajdegera, dakle, postoji jak kontinuitet kako sa Brentanom, tako i
sa Huserlom, ali da s druge strane postoji i revizija njihovih pozicija. Hajdeger je
smatrao da se Brentanova zasluga sastoji u otkriu fenomena intencionalnosti,
onog fenomena koji je klju strukture svakog drugog fenomena. S druge strane,
Hajdeger je smatrao, da se Brentano dosta kolebao oko prave prirode intentum-a.
Brentano je sasvim jasno razlikovao, u svom istraivanju klasikacije psihikih
fenomena, razliite naine intentio-a, ali s druge strane, ini se, barem iz Haj-
degerove perspektive, pokazivao je nesigurnost u vezi sa odredjenjem inten-
tum-a. Ni Huserlovo razlikovanje noesis-a i noema-e ne doprinosi sagledavanju
onoga do ega je u prvom redu stalo Hajdegeru. On je u strukturi intencion-
alnosti i posebno na strani intentum-a otkrio jedan nov momenat. U tom pre-
thodnom, netematskom, apriornom momentu intencionalnosti; u onome kako

90
datosti, otkrivenosti ili susretanja bivstvujueg, koje je ujedno i kako otkrivenosti
bivstvujueg koje smo mi sami; u intentum u smislu intendiranosti ili u neto rani-
joj Hajdegerovoj terminologiji u smislu odnosa u celokupnom i punom smislu
fenomena Hajdeger vidi ne samo uporite za kritiku fenomenologije, nego i
klju za reenje ontoloke problematike.
Hajdeger polazi od stava da je: Sa ... otkriem intencionalnosti po prvi put
... u itavoj povesti lozoje izriito otvoren put za radikalno ontoloko istraivanje27.
Sa utvrdjivanjem pravog smisla intentum-a, Hajdeger odgovara i na pitanje o
bivstvujuem kao bivstvujuem. Bivstvujue kao bivstvujue nije nita drugo nego
kako odnoenja prema bivstvujuem, nain na koji mi unapred, predtematski, apriori
susreemo i otkrivamo bivstvujue. Ovaj odgovor mora se razumeti na sledei nain:
sa nainom datosti bivstvujueg, dat je i nain datosti bivstvujueg koje smo mi sami ili
obrnuto poev od naina bivstvovanja tubivstvovanju saobraznog bivstvujueg, dakle
bivstvujueg koje ima ljudski nain bivstvovanja dat je ujedno i nain bivstvovanja
bivstvujueg koje nije saobrazno tubivstvovanju. Tako Hajdegeru polazi za rukom da
na pitanje o bivstvujuem kao bivstvujuem odgovori polazei od bivstvujueg
koje smo mi sami, ali i da ujedno preoblikuje i promeni itav model miljenja o
bivstvujuem. Jer podsetimo se i moderna lozoja u centar stavlja bivstvujue
koje smo mi sami, ali ga misli prema modelu bilo koje druge stvari, razlika je
samo u sutini, dok prema nainu postojanja nema razlike ljudskog naina pos-
tojanja i naina postojanja svega drugog. Hajdeger, naprotiv, premda u ovom tek-
stu predloenoj interpretaciji to izgleda kao da izvedeno okolnim putem, upravo
polazi od specinosti naina bivstvovanja tubivstvovanja, da bi polazei od ovog
naina nama svojstvene datosti, protumaio i naine datosti svega drugog. Dakle,
ne samo to Hajdeger pronalazi nain da odgovori na pitanje o bivstvujuem kao
bivstvujuem, nego njegov odgovor od poetka ne cilja na neko drugo posebno
bivstvujue: bivstvo (ousia) ili boansko bivstvujue; jer odgovor na pitanje o
bivstvujuem kao bivstvujuem uopte ne bi trebalo traiti u nekom posebnom
bivstvujuem ili u nekom sloju bivstvujueg koji je svemu zajedniki. Bivstvujue
kao bivstvujue nikada se ne moe pronai na bivstvujuem kao neka njegova
osobina. Bivstvujue kao bivstvujue odnosno bivstvovanje bivstvujueg je ono,
podsetimo se, nepretenciozno shvaeno, jednostavno strukturalno jedinstvo
razliitih naina datosti, otkrivenosti i susretanja bivstvujueg, to strukuturalno
jedinstvo naina datosti i sopstvene datosti Hajdeger naziva brigom. Briga (Sorge),
a ne bivstvo (ousia) temelj je razumevanja bivstvujueg kao takvog, bivstvujueg
po sebi, bivstvovanja kao bivstvovanja, bivstvujueg u celini ili bivstvovanja
bivstvujueg i u tom smislu predstavlja polazite odgovora na osnovno pitanje

27 M. Heidegger, Einfhrung in die phnomenologische Forschung, S. 260, upor. F.W. von Herrmann,
Hermeneutik und Reexion, S. 110

91
ontologije. Filozoja kao fenomenologija intencionalnosti i brige, brige koja kod
Hajdegera nasledjuje pojam intencionalnosti, predstavlja jedinu pravu i istinsku
ontologiju. Hajdegerova lozoja je u tom smislu fenomenoloka ontologija.
Ipak to nije jo uvek dovoljno odredjenje Hajdegerovog lozoranja.
Neophodno je da se ukae na jo jedan njegov temeljni aspekt. Taj drugi temeljni
aspekt Hajdegerove lozoje je hermeneutiki.

III. Hermeneutika

Trebalo bi razjasniti hermeneutiku i hermeneutiku dimenziju fenom-


enologije. Hajdeger polazi od toga da u nainima datosti bivstvujueg treba
videti polazite datosti i prisvajanja bivstvujueg kao bivstvujueg. U primeru
sa prirodnim opaajem stolice ve smo videli da postoje razliiti naini dato-
sti bivstvujueg i sa ovim nainima ujedno dati naini nae sopstvene datosti.
Bivstvujue kao bivstvujue je jednom bilo shvaeno kao prirodna stvar, drugi
put kao stvar okolnog sveta, trei put kao predmetnost predmeta. I drugi primeri
koje navodi Hajdeger samo potvrdjuju postojanje mnotva razliitih naina da-
tosti. Odluujui momenat, medjutim, sastoji se u sledeem: izmedju razliitih
naina datosti bivstvujueg postoji razlika u rangu. Hajdeger polazi od toga da
svakodnevno, uobiajeno, okolno-svetsko ophodjenje sa stvarima u njihovoj
sredstvo-cilj relaciji predstavlja onaj eminentni i ujedno fundirajui modus,
dok su svi drugi naini datosti u odnosu na ovaj primarni nain, decijentni i
fundirani modusi.
Trebalo bi, takodje, naglasiti da razumevanje (Verstehen) u njegovoj
dokuenosti moe (i mora) da bude artikulisano u jeziku (Sprache). To ne znai
nita drugo do da razumevanje moe da bude izloeno (hermeneuein). Posao
izlaganja je hermeneutika. Izlaganje znai da se u jezikoj artikulaciji razume-
vanja neega, to neto bivstvujue, stvar interpretira s obzirom na svoju
predpredikativnu, netematsku ili predtematsku evidenciju. U ovom smislu je
Hajdegerova fenomenoloka lozoja ujedno i hermeneutika lozoja.
Proces tumaenja, intepretacije, izlaganja se, medjutim, ne oslanja na bilo
koji od prethodnih naina datosti bivstvujueg, nego upravo na onaj eminentni
modus. Bivstvujue se izlae kao bivstvujue u smislu tzv. hermeneutikog-kao
ukoliko se interpretira s obzirom na njegov prethodni, predtematski nain da-
tosti svakodnevnog, uobiajenog, okolno svetskog ophodjenja sa bivstvujuim.
Izlaganje bivstvujueg u pogledu njegovog bivstvovanja, s obzirom na njego-
vu prethodnu uklopljenost u svakodnevno ophodjenje sa bivstvujuim i za to
ophodjenje odredjujuu i relevantnu relaciju sredstvo-svrha/cilj, predstavlja
primarnu dimenziju razumevanja stvari oko nas. Ukoliko se bivstvujue kao

92
bivstvujue intepretira kao neka stvar sa ovim ili onim osobinama ili ukoliko se
posmatra kao predmet teorijskog sagledavanja, onda se to bivstvujue razume
s obzirom na njegovo apofantiko-kao. Bivstvujue koje se kao bivstvujue sh-
vata u svom apofantikom kao razume se kao neko predruno ili puko postojee
bivstvujue u svojoj predrunosti (Vorhandenheit), nasuprot tome bivstvujue koje
se kao bivstvujue shvata u svom hermeneutikom-kao razume se odnosno izlae
se kao neko priruno bivstvujue u svojoj prirunosti (Zuhandenheit). Jednostavnije
reeno, ukoliko neku stvar izlaemo s obzirom na ono emu ona slui, blii smo
njenom istinskom razumevanju, nego ukoliko je tumaimo kao neku naprosto
postojeu stvar sa ovim ili onim osobinama i kao predmet teorijskog shvatanja.
Zadatak hermeneutikog u Hajdegerovoj fenomenolokoj ontologiji, sastoji se u tome
da specikuje nain datosti s obzirom na koji se bivstvujue kao bivstvujue ra-
zume. Nije dovoljno da se ontoloko pitanje o bivstvujuem kao bivstvujuem
fenomenolokim sredstvima uputi na dimenziju njegove intendiranosti, nego je
takodje neophodno da se hermeneutiki pokae koji je tip intendiranosti prima-
ran kako za poimanje sveta oko nas tako i za poimanje nas samih u tom svetu.
Ono to se nakon goreizvedenih razmatranja u najmanju ruku moe
tvrditi, jeste da je Hajdegeru polo za rukom, da tradicionalno lozofsko postav-
ljanje pitanja o bivstvujuem kao bivstvujuem prisvoji i na njega odgovori na
jedan drugaiji i osoben nain; na takav nain da tom novom postavljanju pitan-
ja pristaje ime hermeneutiko-fenomenoloke ontologije.

LITERATURA
I. Primarna literatura

1. Hajdegerovi tekstovi

- Heidegger, M., Einfhrung in die phnomenologische Forschung, (WS 1923/24),


Hrsg. F.W. von Herrmann, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main,1994
- Heidegger, M., Platon: Sophistes, (WS 1924/25), Hrsg. I Schler, Vittorio
Klostermann, Frankfurt am Main, 1992
____________, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegris, (SS 1925), Hrsg. P.
Jaeger, 2. durchgesehene Auage, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main,
1988
____________, Logik. Die Frage nach der Wahrheit, (WS 1925/26), Hrsg. W. Biemel,
Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1976
____________, Die Grundprobleme der Phnomenologie, (SS 1927), Hrsg. F.W. von
Herrmann, 2. Auage, Frankfurt am Main,1987
____________, Phnomenologische Interpretationen zu Aristoteles. Einfhrung in die

93
Phnomenologische Forschung, (WS 1921/22), Hrsg. W. Brcker und K. Brcker-
Oltmanns, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1985
____________, Ontologie. Hermeneutik der Faktizitt, (SS 1923), Hrsg. K. Brcker-
Olthmanns, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1988
____________, Sein und Zeit, 18. Auage, Max Niemeyer, Tbingen, 2001
____________, Phnomenologische Interpretationen zu Aristoteles, Ausarbeitung
fr die Marburger und die Gttinger Philosophische Fakultt (1922), Hrsg.
G.Neumann, Philipp Reclam, Stuttgart, 2003

2. Tekstovi drugih autora

- Aristotel, Metazika, Preveo T. Ladan, Liber, Zagreb, 1985.


- Aristotel, Aristotelis Opera II, Walter de Gruyter, Berlin, 1970
- Brentano, F., Psychologie vom empirischen Standpunkt, Erster Band, Felix Meiner,
Leipzig, 1924
- Husserl, E., Phnomenologische Psychologie, Husserliana, Band IX, Martinus
Nijho, Den Haag, 1968
- Husserl, E., Logische Untersuchungen. Zweiter Band. Erster Teil. Untersuchungen zur
Phnomenologie und Theorie der Erkenntnis, Husserliana, Band XIX/1, Martinus
Nijho, Den Haag, 1984

II. Sekundarna literatura:

Figal, G., Heidegger. Zur Einfhrung, 2. berarbeitete Auage, Junius, Hamburg,


1996
- Figal, G., Lebensverstricktheit und Abstandsnahme. Verhalten zu sich im Anschlu
an Heidegger, Kierkegard und Hegel, Attempo, Tbingen, 2001
- Gethmann, C.F., Dasein: Erkennen und Handeln. Heidegger im phnomenologischen
Kontext, Walter de Gruyter, Berlin, New York, 1993
- Habermas, J., Filozofski diskurs moderne. Dvanaest predavanja, Preveo I. Bonjak,
Globus, Zagreb, 1988.
- Habermas, J., Philosophisch politische Prole, 3. erweiterte Auage, Suhrkamp,
Frankfurt am Main, 1998
___________, Texte und Kontexte, 2. Auage, Suhrkamp, Frankfurt am Main,
1992
- v. Herrmann, F.W., Subjekt und Dasein. Interpretationen zu Sein und Zeit, 2.
stark erw. Auage, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1985
- v. Herrmann, F.W., Hermeneutische Phnomenologie des Daseins. Eine Erluterung
von Sein und Zeit. Band 1, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1987

94
_______________, Heideggers Grundprobleme der Phnomenologie. Zur Zweiten
Hlfte von Sein und Zeit, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1991
_______________, Hermeneutik und Reexion. Der Begri der Phnomenologie bei
Heidegger und Husserl, Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 2000
- Jamme, C., Stichwort: Phnomenologie. Heidegger und Husserl, u: Heidegger -
Handbuch. Leben- Werk- Wirkung, Hrsg. D. Thom, J.B. Metzler, Stuttgart, Weimar,
2003, S. 37-47
- Pggeler, O., Der Denkweg Martin Heideggers, 4. Auage, Gnter Neske, Stuttgart,
1994
- Pggeler, O., Neue Wege mit Heidegger, Karl Alber, Freiburg, Mnchen, 1992
__________, Heidegger in seiner Zeit, Wilhelm Fink, Mnchen, 1999
- Schndelbach, H., Philosophie in Deutschland 1831-1933, 6. Auage, Suhrkamp,
Frankfurt am Main, 1999
- Schndelbach, H., Philosophie in der modernen Kultur, Suhrkamp, Frankfurt am
Main, 2000
- Volpi, F., Brentanos Interpretation der Aristotelischen Seinslehre und ihr
Einuss auf Heidegger, u: Heidegger und die Anfnge seines Denkens. Heidegger
Jahrbuch 1, Hrsg. A. Denker, H.H. Gander, H. Zaborowski; Karl Alber, Freiburg,
Mnchen, 2004, S. 226-242
- Volpi, F., Die Rckgang auf die Grichen in den zwanziger Jahren. Eine
hermeneutische Perspektive auf Aristoteles, Platon und die Vorsokratiker im
Dienst der Seinsfrage, u: Heidegger-Handbuch. Leben-Werk-Wirkung, Hrsg. D.
Thom, J.B. Metzler, Stuttgart, Weimar, 2003, S. 26-37

Heideggers hermeneutisch-phnomenologische
Ontologie

Zussamenfassung: Die Leitfrage dieser Untersuchung lautet: wie sollte man Heideggers
Philosophie verstehen? Und die Antwort lautet: Heideggers Philosophie sollte man
als eine hermeneutische Phnomenologie bzw. hermeneutisch-phnomenologische
Ontologie verstanden werden. In diesem Text wollte ich nur einige elementaren
Grundzgen dieser These zeigen.
Schlsselwrter: Heidegger, Philosophie, Hermeneutik, Phnomenologie, Ontologie

95

You might also like