41
MINJ I MINJTINA
U RANOM SREDNJEM VIJEKU
Maurizio Levak
Za rimske je uprave Istra doivjela svoj gospodarski i demo-
grafski procvat jer je pax Romana omoguila neometan raz-
voj svih vidova ljudske djelatnosti tijekom vie stoljea. Na
obali se razvilo nekoliko kolonija (Pula, Pore, Trst) koje su
bile sreditima prostranih agera koji su se protezali u njiho-
vu zaleu. Pulski je ager dosezao do Drage i Rakog zalje-
va, a poreki do Drage i Mirne te njezina pritoka Butonige.
Transkome je granica bila na Timavu i Riani, ali se pret-
postavlja kako mu je poslije dodijeljeno i podruje sjeverne
i sredinje Istre koje nije bilo obuhvaeno pulskim i pore-
kim agerom.1 Takav je upravni ustroj naglaavao podvojenost
Poluotoka na iri priobalni pojas i unutarnji dio koji je bio u
daleko manjoj mjeri zahvaen procesom romanizacije.
Pulski i poreki ager bili su u to doba visoko razvijena i gu-
sto naseljena poljoprivredna podruja. Centurijacija je prove-
dena na itavom ili gotovo itavom ozemlju,2 a o potpunom
zaposjedanju prostora govori i gusta mrea poljoprivrednih
imanja nazivanih rustikim vilama (villae rusticae). Kolonijski
su ageri bili i podruje doseljavanja Italaca u zamjetnom bro-
ju, to nije pridonosilo samo gospodarskom napretku, ve i
akulturaciji starosjedilakog stanovnitva. Kako u drugim
stranama Carstva, tako je i u Istri stupanj romanizacije ovi-
sio o ukljuenosti ili neukljuenosti odreenog ozemlja u ko-
lonijski ager. U prvom je sluaju akulturacija bila neuspore-
divo bra i dublja, dok su se u oblastima koje nisu bile pod
upravom i utjecajem kolonije predrimske tradicije jo dugo
zadrale. Valja napomenuti da su ageri zbog plodnije zemlje
i pristizanja novog stanovnitva, kao i zbog blizine morske
obale koja je predstavljala izlaz poljodjelskih proizvoda na
okolna trita, bili znatno gue naseljeni nego sjeverna i sre-
dinja Istra: prema dosadanjim rezultatima povijesnodemo-
grafskih istraivanja procjenjuje se da je Poluotok imao oko
100 000 stanovnika, od ega ak 70 000 na ozemlju pulskog
i porekog agera.3
U dijelu Istre koji nije bio ukljuen u kolonijske agere Pule
i Porea nije bilo veih gradskih sredita pa je ruralni nain
ivota bio temeljnim obiljejem sjevernog i sredinjeg dijela
Poluotoka. Pouzdano se od municipalnih sredita zna samo
za Buzet (Pikvent), a neto gui arheoloki nalazi ukazuju na
veu naseljenost podruja oko Buzeta i Roa. Zamjetan dio
tog dijela Istre bio je pokriven umama i panjacima, koji su
u pravnom smislu bili u vlasnitvu drave, a obradive su po-
vrine bile u posjedu starosjedilakog stanovnitva i manjeg
broja doseljenika koji su tamo kupili zemlju. Zahvaljujui
tim okolnostima, autohtono je stanovnitvo bitno spori-
je usvajalo steevine rimske civilizacije, ivei prema svom
obiajnom pravu i jo se dugo sluei vlastitim jezikom. To
potvruju nadgrobni spomenici s domaim imenima, kao i
rtvenici posveeni autohtonim boanstvima. Isto tako, po-
manjkanje urbanih naselja govori kako gospodarski odnosi
nisu bili ustrojeni na rimski nain, u kojemu je grad gospo-
darsko sredite odreenog podruja koje o njemu ovisi i za nj
proizvodi, ve da su uglavnom zadrani tradicionalni oblici
privreivanja i ivot u selima (pagi).
Sredinja je Istra u antiko doba bila bitno slabije nase-
ljena, s izuzetkom doline Mirne, ali se pretpostavlja da je i
podruje uz Dragu zbog prometnih pogodnosti trebalo biti
gue naseljeno te da bi mu stoga arheolozi trebali posveti-
ti veu pozornost.4 Kraj koji danas nazivamo minjtinom
bio je na tromei pulskog i porekog agera te nekolonijskog
ozemlja sredinje Istre dodijeljenog transkom ageru. Za
poreki se ager dri kako nije prelazio Dragu, dok za pulski
1 R. Matijai, Gospodarstvo antike Istre, Pula, 1998., 41.42; A. Starac, Unutra-
njost Histrije u vremenu rimske vlasti, Histria archaeologica, 26 / 1995, 1997., 83.
2 E. Imamovi, Problem centurijacije rimske Istre, Izdanja HAD, 11 / 2, 1986.,
69.74.
3 Matijai, Gospodarstvo antike Istre, 43.59.
4 Matijai, isto, 308.309.
42 Libri minjski libar drugi

nije pouzdano utvreno dokle je sezao u nutrinu Poluotoka.
Pretpostavlja se da je njegova granica naputala razgranienje
s porekim otprilike na mjestu gdje Draga naglo skree pre-
ma sjeveru (neto sjevernije od Kanfanara), a da je potom ila
prema istoku sve do izbijanja na Rau negdje na njezinu do-
njem toku te odatle rijekom do njezina utoka. Iz rimskog je
doba pronaeno samo nekoliko natpisa, i to u Modruanima
(posveenih Jupiteru Pobjedniku i Zemlji Majci).5 Rijetkost
spomenika iz toga vremena na minjtini potvruje ne samo
rjeu naseljenost, nego i znatno nii stupanj romanizacije u
odnosu na ozemlje gradskih agera. Kao ilustraciju spomi-
njemo podatak da je samo oko nedaleke Kringe, na podru-
ju poreke kolonije, pronaeno desetak natpisa, kao i jedna
nekropola,6 to pokazuje veliku opreku izmeu dviju strana
Drage u stupnju gospodarskog i drutvenog razvitka, a vje-
rojatno i gustoe naseljenosti.
Na izmaku su antike Istru zaobili glavni udari naroda
koji su za Velike seobe preko podruja dananje Slovenije
prodirali u Padsku nizinu i dalje prema Rimu. Razarajue
provale Huna i velika gibanja Zapadnih i Istonih Gota,
kao i drugih germanskih plemena, samo su se rubno dotakli
Istre ije su tadanje politike granice sezale do Timava, dok
prodori na sam Poluotok nisu zabiljeeni. Rubni zemljopi-
sni poloaj u odnosu na smjer kretanja tih naroda pokazao
se presudnim za dvostoljetno odgaanje istarskog suoava-
nja s velikim pustoenjima i unitavanjima na njezinu tlu.
Rimski obrambeni sustav za zatitu Italije koji se protezao
od Tarsatike na sjever nije uspio zaustaviti prodore barbar-
skih plemena na Apeninski poluotok, ali je vjerojatno odi-
grao znaajnu ulogu u zatiti Istre jer je mogao sprijeiti pro-
dore manjih pljakakih skupina koje nisu bile izravnim di-
jelom velikih migracijskih skupina koje su se kretale prema
Padskoj nizini. Ni stvarni prestanak postojanja Zapadnog
Rimskog Carstva nije donio dubljih promjena u istarskom
drutvu, jer Istonogotsko Kraljevstvo nije zadiralo u zate-
eni upravni ustroj. Isto tako, nema ni znaajnijih tragova na-
zonosti istonogotskog etnikog elementa u Istri pa stoga
rimski posjedniki sloj nije bio ni djelomino izvlaten, kao
to se to dogodilo na Apeninskom poluotoku. ak ni du-
gotrajan, dvadesetogodinji Gotski rat, koji je gospodarski
i demografski upropastio Italiju, nije na istarskom tlu bilje-
io posebnih vojnih aktivnosti, s izuzetkom prolaska vojnih
postrojba. Za to su razdoblje dragocjen izvor pisma ostro-
gotskog upravitelja, prefekta pretorija Kasiodora, u kojima
govori o Istri kao smonici kraljevskog grada (Ravene) i
uresu drave Italije, gdje blistaju velianstvene graevine i
koja je osobito rodna vinom, uljem i itom.7 Jedino svjedo-
anstvo istonogotske uprave na minjtini jedan je srebr-
ni novi, polusilikva kralja Vitiga (536.540.), pronaen u
Kortini kod Modruana.8
Ipak, ope prilike u Carstvu morale su se odraziti na i-
vot u Istri. Nesigurnost glavnih prometnih pravaca imala je
za posljedicu u gospodarstvu i trgovini oslanjanje na mjesnu
proizvodnju i naputanje ladanjskih ljetnikovaca, a smanji-
vanje broja robova dovelo je do uspostavljanja kolonatskih
odnosa. Tako se ivot izvan velikih gradova premjestio na
sigurnija mjesta, u manja utvrena naselja na uzvienjima (a
na obali na poluotocima i rijetkim otocima). injenica da
nije bilo doseljavanja barbarskog elementa ne znai da nije
bilo demografskih promjena jer je i Istru zahvatio opi pro-
ces smanjenja broja stanovnika (unato doseljavanju izbjeglih
Noriana i Panonaca), ali u daleko manjoj mjeri u uspored-
bi s drugim podrujima Zapadnoga Carstva koja su trpjela
barbarske prodore i pustoenja.9
Potpadanje pod vlast Istonoga Rima, prikazivano kao
povratak legitimne rimske vlasti, trebalo je djelovati umiru-
jue na stanovnitvo, a carska se uprava nastojala pokazati u
punom sjaju, ponajprije skupim gradnjama. Nakon doselje-
nja Langobarda u Italiju 568. Istra je postala graninom po-
krajinom, to e bitno utjecati na njezin razvoj i unutarnji
ustroj u sljedeim stoljeima. Kako je inila dio bizantske
Italije, gdje je krajem VI. st. uspostavljen Ravenski egzarhat,
i u Istri je dolo do militarizacije dravne uprave, to jest do
srastanja civilne i vojne vlasti. Militarizacija je uprave znaila
i militarizaciju drutva: zemljoposjedniki je sloj preuzeo ne
samo vodea mjesta u gradskoj i pokrajinskoj upravi, nego
i u vojnoj hijerarhiji, a cjelokupno je pravno slobodno sta-
novnitvo ustrojeno u sustav gradskih milicija i sudjelovalo u
obrani pokrajine. Obrambeni sustav nije bio zamiljen samo
kao nadzor prometnih pravaca preko iarije i Uke, ve je
poivao na obrani po dubini, to e rei na sustavu veih i
manjih utvrda koje su pokrivale sve ozemlje, budui da li-
mes vie nije mogao sprjeavati upade manjih barbarskih sku-
pina. itava je Istra, naime, bila prekrivena mreom katela

5 V. Girardi Jurki, Duhovna kultura antike Istre, I, 7 Antika svjedoanstva o Istri, PulaRijeka, 1979., 9 R. Matijai, Alcune considerazioni sulle forme di
Zagreb, 2005., 72., 85., 142., 188. 298.313., navodi 308.309. insediamento rustico in Istria dal III al VI sec., Atti
6 R. Matijai, Iz najstarije prolosti Berma rimsko 8 B. Marui, Staroslovanske in neke zgodnjesrednje- dei Civici musei di storia ed arte di Trieste, XIII, II,
doba, Beram u prolosti (Pazinski memorijal, knj. veke najdbe v Istri, Arheoloki vestnik, VI, 1, 1955., 1983.84., 231.243. (dalje: Alcune considerazioni);
XXV), Pazin 2003., 35 (natpisi u Inscriptiones Itali- 108., 112.113., tab. V, 5. S obzirom na to da je novi isti, Kasiodorova pisma kao izvor za poznavanje ka-
ae, 10, 2); . Mlakar, Zatitno iskopavanje rimskih pronaen kraj groba, Marui je pretpostavio da su snoantike povijesti Istre, Zgodovinski asopis, 42, 3,
pepeonih grobova u Kringi 1960. godine, Histria ondje sahranjivani Istoni Goti ili njihovi saveznici, 1988., 363.371. (dalje: Kasiodorova pisma); isti, Ageri
archaeologica, IV, 1, 1973. (1977.), 29.58. iskljuujui mogunost kako se radi o starosjedila- antikih kolonija Pola i Parentium, Zagreb, 1988., 100.
kom stanovnitvu. (dalje: Ageri).
 Maurizio Levak minj i minjtina u ranom srednjem vijeku
Tipoloko-kronoloka ralamba nalaza ranosrednjovjekovnog groblja u minju

43
44 Libri minjski libar drugi

kojima su utvrena naseljena mjesta i koji su imali sluiti i
kao sklonite mjesnog stanovnitva ireg podruja u slua-
ju neposredne ugroenosti te prijeiti prodiranje napadaa
prema moru, to jest prema najbogatijem i najgue naselje-
nom dijelu Poluotoka.
Poetak procesa kastrizacije, koji obuhvaa utvrivanje
postojeih naselja, izgradnju novih utvrda te obnovu ili pre-
oblikovanje postojeih, zapaen je puno prije uspostavljanja
Egzarhata, ve u IV.V. st.,10 otkada se stanovnitvo u veoj
mjeri moralo osjeati ugroenim: iako su tadanji seobeni
valovi, opasno joj se pribliivi sa sjeverne strane, mimoi-
li Istru, proli su uza sam Poluotok i Istrani nisu mogli biti
sigurni da se barem manje skupine ne e zaletjeti na njiho-
vo tlo. Anonim Ravenjanin u svom djelu (VII.VIII. st.), u
kojem je u velikoj mjeri koristio starije izvore, nabraja du
istarske obale, uz Trst, Pore, Pulu i Nezakcij, i druge, kako
ih on naziva, gradove (civitates) Kopar, Piran, Savudriju,
Sipar, Umag, Novigrad, Rovinj i Rau. Njegov je opis, me-
utim, obuhvatio samo gradove na morskoj obali.11 Unato
pomanjkanju podataka o naseljima u nutrini Poluotoka,
nema sumnje da je i ondje kastrizacija bitno izmijenila na-
in ivota i stanovanja, tim prije to je stanovnitvo bilo
izloenije napadima barbarskih skupina nego ono u obal-
nim mjestima. Sva su vea naselja utvrena, a mnoga su ni-
zinska naputena preseljavanjem na oblinji breuljak. Na
tim su breuljcima vrlo esto nekada bila gradinska naselja
koja su u klasinoj antici naputena preseljavanjem ivota
upravo u njihovo podnoje.12 Tako su mnogi Istrani nakon
nekoliko stoljea mira i sigurnosti ponovno potraili zatitu
na mjestima koja su njihovim predcima jamila uinkovitiju
obranu ivota i imovine. Mnoge su rustike vile preureene
u utvrene stambene sklopove zbijenog tipa.13 Postojale su
i utvrde koje je dravna uprava izgradila na stratekim mje-
stima radi nadzora i obrane putova i koje nisu imale stalnih
stanovnika osim vojne posade, ali su sluile i kao pribjeite
iteljima njihove okolice.
Sva su ta naselja, bez obzira na veliinu i razliitost posta-
nja, zajedniki nazivana utvrdama ili katelima (castellum, ca-
strum). S obzirom na to da je kastrizacija prije svega bila reak-
cija mjesnog stanovnitva i dravne uprave na nove politike
i gospodarske prilike, ona je ovisila o gustoi stanovnitva,
stupnju ugroenosti, stratekom znaaju za obranu ireg po-
druja i nadzor putova te vojnim i financijskim mogunosti-
ma tijel pokrajinske uprave. Veina je utvrda u Istri stoga
izgraena prvenstveno radi zatite mjesnog stanovnitva, a
tek drugotno radi zatite veih podruja sustavom obrane po
dubini te nadzorom putova, s iznimkom planinskog, slabo
naseljenog podruja iarije, na kojem se razaznaje sustav
utvrda uz prometnice.
Unato rairenom miljenju u historiografiji, nema potvr-
da da je postojao niz utvrda kao sustav (lanac) koji bi titio
zapadnu ili junu Istru,14 nego su utvrde bile izgraene po
svem Poluotoku.15 Nema vrstih osnova dovoenje u vezu
(samo) pojedinih utvrda kako bi se time dokazivalo posto-
janje obrambenog sustava na graninom podruju pulskog
agera jer bi se tako (jednostavnim povlaenjem crta od utvr-
de do utvrde) mogao pretpostaviti neogranien broj lana-
ca utvrda i na drugim mjestima.16 To, naravno, ne znai da
utvrde na odreenom podruju nisu bile u meusobnoj vezi.
Obrambeni sustav takvog tipa upravo podrazumijeva me-
usobnu komunikaciju kako bi se stanovnitvo moglo oba-
vjetavati o opasnosti i kako bi posada jednog katela mogla
priskoiti u pomo drugom koji je napadnut.
I minj je, po svemu sudei, nastao u to doba i inio dio
mree katel koja je titila stanovnitvo srednje Istre, ali i
prijeila ili barem oteavala napadaima pristup bogatom i
stoga primamljivom priobalnom pojasu. Nedovoljna arheo-
loka istraenost samog naselja uzrokom je izostanka potvrda
o ranosrednjovjekovnoj fazi njegova ivota. Ipak, uzimajui
u obzir primjere drugih naselja unutarnje Istre za koja pouz-
dano znamo da su nastala u procesu kastrizacije (Motovun,
Dvigrad, Pian, Oprtalj) te njegov smjetaj na dominantnu
brijegu, moe se pretpostaviti kako je naselje nastalo skla-
njanjem itelja blie okolice na mjesto koje je jamilo veu
sigurnost, obnavljajui tako ivot na mjestu nekadanje hi-
starske gradine. to se urbanistike strukture tie, minj u
odreenoj mjeri odudara od prapovijesnih i kasnoantikih
tradicija jer ima jednu uzdunu ulicu (zapadistok) i vie
manjih koje se uspinju do nje, umjesto sustava krunih ulica
i onih koje ih presijecaju.

10 B. Marui, Neki problemi kasnoantike i bizantske
Istre u svjetlu arheolokih izvora, Jadranski zbornik,
IX, 19731975., 342. (dalje: Neki problemi); Matijai,
Ageri, 107.; Girardi Jurki, Duhovna kultura antike
Istre, 29.30., 48. O procesu kastrizacije na istono-
jadranskoj obali usp. M. Sui, Antiki grad na isto-
nom Jadranu, Zagreb, 2003., 341.375.
11 Antika svjedoanstva o Istri, 317, 326336. Usp. rad
E. Boltin-Tome, Zametki primorskih mest, Arhe-
oloki vestnik, XXIXXII, 1970.1971., 167.172.
12 A. Mohorovii, Graditeljstvo u Hrvatskoj, Zagreb
1992., 7278, 8182; Matijai, Kasiodorova pisma,
366367; V. Girardi-Jurki, Kontinuitet utvrivanja
u Istri, Histria antiqua, 6, 2000., 1417; L. Miclaus,
I borghi daltura istriani: dinamiche insediative tra
tardoantico e altomedioevo, Antichit altoadriati-
che, LVI, 2004., 225.238.
13 V. Jurki, Graevinski kontinuitet rimskih gospo-
darskih vila u zapadnoj Istri od antike do bizantskog
doba, Histria historica, 4 / 2, 1981., 77.106.
14 Marui je smatrao (Neki problemi, 343.346.) da je
u kasnoj antici na graninom dijelu puljskog age-
ra izgraen obrambeni sistem od utvrenih naselja
(Vallis-Bale, Duo Castra-Dvograd, Stari Goan), ka-
struma (Parentinski vrh) i kula (Klenovac, Straa) koji
je zatvarao ulaz u plodnu i gusto napuenu Puljtinu,
a od njega su to miljenje preuzeli gotovo svi autori
koji su pisali o kasnoantikoj i ranosrednjovjekovnoj
Istri.
15 Matijai, Alcune considerazioni, 238.; isti, Ageri,
100.101.
16 Tako M. Torcellan, Le tre necropoli altomedievali di
Pinguente, Firenze, 1986., 21.23., na osnovi uoene
gustoe grobnih nalaza uzdu doline Mirne pretpo-
stavlja postojanje limesa u tom podruju, koji da se
dalje protezao u podnoje iarije te potom podru-
jem izmeu Uke i gornjeg toka Rae dalje Raom
do mora.

U neposrednoj blizini minja, na junoj padini breuljka
na kojem se uzdie crkva Svete Foke, nalazilo se manje nase-
lje. Budui da su uoeni ostatci objekata i iz antikog doba,
ondje je, za razliku od minja, postojao kontinuitet naselje-
nosti od prapovijesti do ranog srednjeg vijeka. Crkva, izgra-
ena u VI. st. na temeljima antike ili kasnoantike graevine,
imala je polukrunu izboenu apsidu, plitke ukrasne lezene
na vanjskim povrinama perimetralnih zidova koje su sezale
do krova te poviene poprene zidove u odnosu na uzdune,
to odlikuje arhitekturu pod ravenskim utjecajem. Ispred
glavnog ulaza pronaen je grob datiran u isto stoljee.17
Na rubu minjtine, uz prometnicu prema Barbanu, ra-
zvilo se utvreno naselje Stari Goan. Bilo je zbijenoga tipa,
s jednom glavnom ulicom i mreom sporednih te opasano
zidinama s osam etvrtastih tornjeva.18 Ispod zapadnih zi-
dina pronaeni su ostatci manje jednobrodne kapele, opre-
zno datirane u VII.VIII. stoljee.19 Grobljanska crkva na
Rogaticama potjee iz druge polovine V. stoljea i ve je u
vrijeme arheolokih istraivanja (1950.) bila slabo sauva-
na, emu je pridonijelo i djelovanje oblinjeg kamenoloma.
Pretpostavlja se da je bila trobrodna bazilika, a kraj nje su,
osim grobova, pronaeni ostatci objekta koji je moda bio
mauzolej pripadnika bogatijeg sloja mjetana.20
Kraj VI. stoljea za Istru je znaio i kraj relativno mirnog
razdoblja i dolazak tekih vremena ope nesigurnosti zbog
slavenskih upada praenih pljakom, paleom te ubijanjem
i zarobljavanjem starosjedilakog stanovnitva. Smatra se da
je prvo svjedoanstvo o Slavenima u Istri pismo pape Grgura
I. ravenskom egzarhu Kaliniku iz 599. u kojem mu zahvaljuje
na dojavljenim pobjedama nad Slavenima,21 za koje se pret-
postavlja da su se dogodile na sjeveru Poluotoka. Ve 600.
godine isti papa u pismu salonitanskom biskupu navodi
kako je uzrujan jer su Slaveni ve poeli kroz Istru prodirati
u Italiju,22 to znai da prethodna vijest nije govorila o upadu
izoliranih i malobrojnih skupina, a jo manje o konanoj po-
bjedi nad njima. Za to je razdoblje (600.602.) langobardski
kroniar Pavao akon zapisao da su Langobardi s Avarima
i Slavenima napali Istru i sve opustoili ognjem i pljakom.23
Vijest je zanimljiva i zato to se ovaj put uz Slavene kao na-
padai na Istru javljaju Langobardi i Avari. Nakon ove tri
17 B. Marui, Djelatnost srednjovjekovnog odjela Ar-
heolokog muzeja Istre u Puli 19561958., Starohrvat-
ska prosvjeta, 89, 1963., 247.250. (dalje: Djelatnost); 21 Inter hoc quod mihi de Sclavis victorias nuntiastis,
isti, Tri ranosrednjovjekovna nalazita iz Istre, Ja-
dranski zbornik, VI, 1966., 285. (dalje: Tri nalazita)
nalazita); isti, Varia archaeologica secunda, Histria
archaeologica, 1314/19821983, 1994., 64.66. 22 Et quidem de Sclavorum gente, quae vobis valde im-
18 Isti, Neki problemi, 343.
19 Isti, Kasnoantika i bizantinska Pula, Pula, 1967.,
37.39.; isti, Starohrvatska nekropola u minju, MGH, Ep. II, 249.
Histria archaeologica, 1718, 1986.1987., 96. i sl. 50. 23 IV, 24: Inter haec Langobardi cum Avaribus et Sc-
(dalje: Starohrvatska nekropola).
20 Isti, Suton antike na istonoj granici pulskog agera,
Maurizio Levak minj i minjtina u ranom srednjem vijeku 45
vijesti koje se odnose na relativno kratko razdoblje (599.
602.) slijedi akonov zapis da su oko 611. Slaveni pri pljaki
Istre pobili puno vojnika i toliko je opljakali da je to bilo
vrijedno plakanja.24
Istra je u to doba bila pokrajina na periferiji Carstva koje
joj, borei se za sm opstanak, nije moglo znaajnje pomo-
i. tovie, obrani istarskih granica nije mogao u potrebi-
toj mjeri pridonijeti ni egzarh u Raveni jer su njegove snage
bile uglavnom zauzete sukobima s Langobardima u Italiji.
Preputena sama sebi, Istra nije mogla zadrati napadae iji
je svaki sljedei upad bio razorniji. Nakon to su, oito bez
velike muke, probili sustav obrane na iariji i Uki, Slaveni
su prodrli na Poluotok i harali ne samo po njegovoj nutrini,
nego su doprli sve do obalnih gradova. U tim su prodorima
stradala mnoga neutvrena mjesta, ali i neka utvrena, meu
kojima se istie Nezakcij. Stanovnitvo je spas potrailo u ka-
telima, privremeno ili trajno naputajui nezatiena naselja.
Arheoloki nalazi u peinama na Transkom krasu te u sje-
vernoj, sredinjoj i junoj Istri govore kako je strah natjerao
ljude da i u njima nau pribjeite.25
Razaranja objekata u Vrsaru i Nezakciju26 potvruju kako
ni priobalni pojas nije mogao jamiti sigurnost, a i nastanak
masovne grobnice pronaene na Monkodonji kraj Rovinja,
s obzirom na brojnost rtava, logino valja smjestiti u doba
najvee nesigurnosti, a to je, kako upuuju pisani izvori, raz-
doblje slavenskih napada.27 U prvom su razdoblju slaven-
skih provala ipak najvie bili ugroeni unutarnji dijelovi
Poluotoka, budui da se nalaze prvi na udaru, kao i zato to
ondje nije bilo veih gradova koji bi mogli initi ozbiljnije
otporne toke titei i katele u okolici. Kao i za Dalmaciju,
i za Istru manjkaju za to doba podatci o dogaanjima u po-
drujima udaljenim od obale, no nema sumnje da je otpor
napadaima bio nedostatan. Tako su krajem VI. st. i u prvim
desetljeima VII. st. stradala mnoga sela, ali i neka utvre-
na naselja kojima ni zidine nisu bile jamstvo da ne e postati
plijenom napadaa. U takvim prilikama minjtina, narav-
no, nije mogla biti poteena, pa su u to doba stradale crkva
Svete Foke i crkva na Rogaticama kraj Starog Goana. Sveta
Foka je bila oteena, spaljena i privremeno naputena,28 to
znai da je tom prigodom vjerojatno stradalo i naselje na
Jadranski zbornik, 1516, 1992.1995., 55.66. (da- 24 IV, 40: Hoc nihilominus anno Sclavi Histriam, in-
lje: Suton antike). terfectis militibus, lacrimabiliter depraedati sunt..
25 B. Marui, Slavensko-avarski napadi na Istru u svi-
Monumenta Germaniae historica (dalje: MGH), Epi- jetlu arheoloke grae, Peristil, II, 1957., 69.; D. Kom-
stolarum tomus II (dalje: Ep.), Berolini 1957., 154. o, Peine Istre mjesta ivljenja od prapovijesti do
srednjeg vijeka, Histria antiqua, 11, 2003., 47.52.
minet, et affligor vehementer et conturbor. Affligor 26 B. Marui, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula, 1960.,
in his quae iam in vobis patior: conturbor quia per 15.16.
Histriae aditum iam ad Italiam intrare coeperunt. 27 B. Hnsel, K. Mihovili, B. Teran, B. Temann, Ra-
nosrednjovjekovna masovna grobnica ispred vanjskih
zidova gradine Monkodonja u Istri, Histria archae-
lavis Histrorum fines ingressi, universa ignibus et ra- ologica, 31 / 2000, 2002., 133.158.
pinis vastavere. (prema: Pavel Diakon, Zgodovina 28 Marui, Djelatnost, 250.
Langobardov, Maribor, 1988.).
46 Libri minjski libar drugi

vojne snage, satjerane u gradove i katele, nisu, iznenaene

silovitou slavenskih navala, barem u prvo vrijeme bile u
stanju istjerati ih iz pokrajine. U takvim okolnostima napa-
daima nije bilo nuno vraati se na izvanistarska ishodita i
za svakog novog prodora prelaziti iariju ili Uku, nego je
najprije sve dui, a zatim i trajan ostanak jamano predstav-
ljao bolje rjeenje. Bitnu je ulogu u tome odigrala i injenica
da je nutrina Istre bila zbog haranja tih istih Slavena jo rjee
naseljena nego u antici te je predstavljala vrlo pogodno tlo
za njihov trajan smjetaj.
Meu pisanim povijesnim izvorima iz toga doba istie se
jedan za koji drimo kako govori o trajnoj nazonosti Slavena
u Istri. Zabiljeeno je, naime, kako je papa Ivan IV. u svoje
vrijeme (640.642.) poslao po svoj Dalmaciji i Istri stano-
vitog opata Martina s mnogo novca da otkupljuje zarobljeni-
ke koje su pogani zatoili.31 Premda se Slaveni izrijekom ne
spominju, povjesniari se slau kako se svakako imalo raditi
o njima. Drugih veih barbarskih skupina u Istri nije moglo
biti, premda treba napomenuti da ni slavenske skupine nisu
bile samo slavenske, ve preteito slavenske kroz dugotraj-
nu seobu pridruile su im se razne neslavenske grupacije, od
germanskih do avarskih. Ako je papa u Istru (i Dalmaciju)
poslao svog ovjeka da otkupljuje zatoenike, to moe znaiti
samo da se Slaveni ve neko vrijeme nalaze u Istri. Od zaro-
bljavanja krana (koje vjerojatno nije bilo jednokratan in)
do dolaska opata Martina moralo je protei barem nekoliko
mjeseci, a Papa je oito oekivao da e opat Martin u krajevi-
ma u koje ga alje zatei gentes koji dre zarobljenike. Znao je,
dakle, ili je barem opravdano pretpostavljao na temelju po-
dataka koje je imao o njihovu dotadanjem ponaanju, kako
nisu nakon pljaki otili s plijenom iz Istre. injenica, pak,
Nakit iz starohrvatskog groblja kod minja da je za otkup zarobljenika bila potrebna intervencija samo-
ga pape, upuuje na zakljuak kako ih je morao biti nemalen
junim obroncima brijega. Stari je Goan, pak, izbjegao nje- broj, zbog ega je i iznos novca bio previsok za Istrane. Ti su
govu sudbinu, ali je spaljena grobljanska crkva jer se nalazila zarobljenici, s obzirom na njihovu pretpostavljenu brojnost,
izvan zidina.29 O izuzetno nesigurnim prilikama i velikom mogli biti plijenom iz viegodinjih pljakanja koja su Slaveni
strahu stanovnitva tog dijela Istre govore i tragovi ljudskog poduzimali nakon to su se trajno smjestili u Istri, spoznavi
stanovanja ak i u peini kraj Ljubieve Stancije nedaleko od kako nema potrebe da se nakon svakog pohoda povlae od-
Marane, gdje su se stanovnici okolice sklanjali i odreeno vlaei plijen. Njihova stalna nazonost na Poluotoku pove-
vrijeme obitavali.30 avala je uinkovitost napada na priobalno podruje koje je
Slaveni su gotovo neometano harali Poluotokom, osobito nudilo bogat plijen u materijalnim i ljudskim resursima, a o
njegovim sredinjim dijelom, gdje nije bilo posebno snanih osjeaju trajne ugroenosti istarskih gradova nesumnjivo go-
bizantskih uporita poput obalnih gradova koji su, zahvalju- vori i podatak da je isti papa drao potrebnim skloniti moi
jui morskim komunikacijama, mogli izdrati due opsade istarskih i dalmatinskih svetaca u Rim.32
te lake pritei jedan drugome u pomo. Od posljednje vi- Nakon razdoblja prodora i pljaki praenih razaranjima
jesti Pavla akona (oko 611.) nema podataka o slavenskim i odvoenjem zarobljenika, uslijedilo je od sredine VII. st.
upadima u Istru, to bi moglo znaiti kako to vie nije bila doba prilagoavanja doseljenog stanovnitva ivotu u novom
novost koju valja zabiljeiti, ali i da se po okonanju pohoda zaviaju i uspostavljanja mirnijih odnosa sa starosjediocima,
vie nisu vraali preko istarskih granica, nego da su unutar prije svih onima u sredinjoj i sjevernoj Istri. Kao i u drugim
njih prezimljivali. Ionako slabe, a potom i prorijeene istarske podrujima na koja su se doselili, Slaveni su u Istri relativno
 Maurizio Levak minj i minjtina u ranom srednjem vijeku 47

brzo ostvarili suivot sa starosjediocima, to je moralo biti
povezano s postupnim smirivanjem prilika po okonanju sla-
venskih migracija. Vijest o zadai opata Martina posljednja
je koja svjedoi o slavensko-romanskim sueljavanjima sve
do karolinkog doba. Budui da doseljeni Slaveni nisu imali
vojne i demografske snage za nastavak irenja u druge dijelove
Istre (za razliku od onih doseljenih u Dalmaciju, istarski su
ostali u odreenoj mjeri izolirani od kontinenta iarijom
i Ukom), romanizirano se stanovnitvo uspjelo odrati u
znatnom broju u irem priobalnom pojasu.
O promjenama u materijalnom i duhovnom ivotu itelj-
stva sjeverne i sredinje Istre svjedoi postojanje arheolokog
horizonta koji se najee naziva horizontom barbariziranih
grobalja i koji predstavlja regionalnu osobitost. Ta se groblja
odlikuju smjetajem uglavnom na vrhovima breuljaka te na
osamljenim padinama iznad dolina i na podrujima antikih
i kasnoantikih ruevina, a pripadaju tipu grobalja na redo-
ve. Nemaju grobljanske crkve. Grobna se arhitektura kree
od jednostavnih, neobloenih jama u najstarijim dijelovima
groblja, preko djelomino obloenih kamenjem i kamenim
ploama (takav je tip najei), do grobova koji su u cijelosti
obloeni ploama. Kasnoantiki se utjecaji oituju u estom
postavljanju kamenih jastuka ispod glave i nogu, u oznaava-
nju grobova kamenim stelama te u ograivanju skupina gro-
bova suhozidima i poploavanju povrina iznad pojedinih
grobova.33 Barbarizacija pogrebnih obiaja ogleda se prije
svega u oivljavanju ili preivljavanju poganskih tradicija, po-
put polaganja kamenih ploa na dijelove pokojnikova tijela
kako bi se sprijeio njegov povratak meu ive, paljenje vatre
u grobovima i/ili uz njih radi tjeranja zlih duhova, ritualna
dekapitacija, ukop ivotinja te, svakako, grobni prilozi (ze-
mljano i stakleno posue, oruje, orue, obol, nakit koji nije
pripadao nonji pokojnika). Po nabrojenim se znaajkama
ta groblja bitno razlikuju od onih u junoj i dijelu zapadne
Istre, koja imaju grobljansku kapelu, pravilno okrenute gro-
bove (zapadistok, u manjoj mjeri sjeverjug), este obitelj-
ske ukope i rijetke grobne nalaze (bez priloga), a grobna se
arhitektura nastavlja na kasnoantike tradicije (kamene stele,
zidane grobnice, oponaanje sarkofaga).34 Arheoloka slika
ukazuje, dakle, na bitne razlike izmeu istarske nutrine i ireg
priobalnog pojasa, to je zasigurno u svezi s injenicom da je
romanski element opstao u potonjem, dok su se u sjevernoj
i sredinjoj Istri dogodile stanovite promjene.
Groblje koje je krajem pedesetih godina XX. st. prona-
eno na lokalitetu Babina brajda kraj Svete Foke pripada
horizontu barbariziranih grobalja i posebno je znaajno kao
najjunije poznato groblje te skupine. Arheoloki nalazi go-
vore o rairenosti poganskih obiaja kod ukapanog stanov-
nitva jer su kod vie grobova ustanovljeni tragovi paljenja
vatre. Od osobite su vanosti nalazi koji svjedoe o ispreple-
tenosti kranskih i poganskih tradicija u jednom je grobu
pronaen srebrni prsten s urezanim latinskim kriem (koji
vjerojatno govori o vjerskoj pripadnosti sahranjene osobe),
ali i zemljani lonac s ugljenom kao grobni prilog (koji vjero-
jatno govori o nekranskim vjerovanjima njezinih blinjih).
Keramiki nalazi podudaraju se s keramikom pronaenom
u ranosrednjovjekovnom naselju na junim obroncima bri-
jega s crkvom Svete Foke, to izravno povezuje to groblje
sa spomenutim naseljem.35 Na groblju su, dakle, pokapani
stanovnici oblinjeg naselja koji su se po svojoj kulturi bitno
razlikovali od itelja priobalnog podruja i bili bliski stanov-
nicima drugih dijelova sredinje Istre. 36
Slaveni koji su se doselili na minjtinu vrlo su se brzo
izmijeali sa zateenim seoskim stanovnitvom. Tekoe s
utvrivanjem etnike pripadnosti stanovnitva koje se sa-
hranjivalo na Babinoj brajdi, kao i na drugim grobljima tog
arheolokog horizonta, uzrokovane su upravo injenicom da
sme njihove znaajke potvruju kako su doseljeni Slaveni,
koji ionako nisu mogli biti etniki homogena populacija, u
Istri prije nego u drugim podrujima doseobe na istonom
Jadranu ostvarili zajedniki ivot sa starosjediocima. Slaveni
nisu u Istru doli kao osvajai, nego u potrazi za novom do-
movinom u kojoj bi se mogli nastaniti i ivjeti svojim tradici-
onalnim nainom ivota, bavei se ratarstvom i stoarstvom.
Tome je dokaz injenica da nisu po ovladavanju sjevernom
i sredinjom Istrom ondje ustrojili i svoju vojnu i politiku
vlast, kao to bi to uinio svaki osvaja, i postali politikom
i drutvenom elitom koja bi ivjela od podavanja pokorenog
stanovnitva. Zasunjivanje ljudi radi otkupa, o kojem dozna-
jemo iz vijesti o zadai opata Martina, nije se odnosilo na one

29 Marui, Suton antike, 65.
30 K. Buri-Matijai, R. Matijai, Iz najranije pro- evangelistae, quam ornavit, et diversa dona obtulit.
losti Marane, Maranski zbornik, Pula, 1994., 13.
31 Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam
seu Histriam multas pecunias per sanctissimum et
fidelissimum Martinum abbatem propter redempti-
onem captivorum qui depraedati erant a gentibus. L.
Duchesne, Le Liber pontificalis, I, Paris, 1886., 330.
32 Eodem tempore fecit ecclesiam beatis martyribus
Venantio, Anastasio, Mauro et aliis multis martyribus,
quorum reliquias de Dalmatia et Istria adduci praece-
perat; et recondidit eas in ecclesia supra scripta iuxta
fontem Lateranensem, iuxta oratorium beati Joannis
zapadno od Pazina, Starohrvatska prosvjeta, 89,
Duchesne, Le Liber pontificalis, na ist. mj. Od sve-
taca koje spominju Liber pontificalis i natpis na mo-
zaiku kapele Svetog Venancija Lateranske bazilike u
Rimu u kojoj su njihove moi pohranjene samo za
Svetog Mavra moemo biti sigurni da je istarski svetac,
ali ne bi bilo logino da je jedini meu desetoricom
koji se spominju, a da su svi ostali iz Dalmacije.
33 B. Marui, Nekropole VII. i VIII. stoljea u Istri,
Arheoloki vestnik, XVIII, 1967., 333336 (dalje: Ne-
kropole VII. i VIII. st.).
34 Isto, 333.334.; isti, Ranosrednjovjekovna nalazita
1963., 67.82.; isti, Kasnoantiko i ranosrednjovje-
kovno groblje katela Dvograd, Histria archaeologica,
I, 1, 1970., 8.19.
35 Marui, Tri nalazita, 281.285. Na groblju, sluajno
pronaenom 1959., obavljeni su 1961. samo sondani
zahvati te do danas nije u potpunosti istraeno.
36 Vidi usporedbu s grobljem oblinjeg Dvigrada
u: M. Levak, Nastanak i povijesni razvoj rano-
srednjovjekovn og Dvigrada, Annales, 17, 2, 2007.,
309.310.
48 Libri minjski libar drugi

meu kojima su ivjeli, ve na starosjedioce s tada neprijatelj-
skog podruja, to jest iz zapadne i june Istre. U kaotinim
uvjetima prve polovine VII. st., u kojima je pljaka susjed-
nog teritorija bila jedan od oblika privreivanja (a pljaka ne
ukljuuje samo pljenidbu dobara, nego i ljudi), to ne udi, i
koliko govori o odnosima sa stanovnicima priobalnog pojasa,
toliko i svjedoi o udomljavanju u dubini Poluotoka, to ne bi
bilo mogue bez suradnje i proimanja s mjesnim iteljstvom.
Opat je Martin otkupljivao sunje od razliitih, meusobno
vjerojatno nepovezanih ili slabo povezanih skupina, koje izvor
zato i naziva gentes, a ne spominje imena etnikih ili politi-
kih grupacija, kao ni njihovih voa. S obzirom na to da nisu
uspjeli, a vjerojatno niti pokuali, ustrojiti jedinstvenu vlast
na ozemlju koje su nadzirali, nisu mogli dugorono zadrati
takvo stanje odnosa prema podruju jedinstvene bizantske
pokrajinske vlasti. Negdje u drugoj polovini VII. st. vraen
je nadzor nad sjevernom i sredinjom Istrom, to nije nuno
moralo biti postignuto vojnim pothvatom. Sada ve trajno
doseljeni Slaveni bili su ukljueni u bizantski gospodarski i
vojni sustav, koji je obranu u provincijama temeljio na po-
strojbama seljaka-graniara.37
U doba bizantske uprave dogodila se kao jedna od po-
sljedica procesa kastrizacije pojava novih gradskih opina,
pa je tako Istra otada upravno razdijeljena na devet cjelina
(Pula, Rovinj, Pore, Novigrad, Trst, Buzet, Motovun, Pian i
Labin). Granice meu njima u sredinjoj Istri uglavnom nisu
poznate te je stoga vrlo teko odgovoriti na pitanje kojoj je
gradskoj opini pripadala minjtina. U obzir dolaze Pula,
Rovinj i Pian. U svakom je sluaju minj kao utvreno mje-
sto na dobrom prirodnom smjetaju na vrhu dominantna
brijega igrao vanu ulogu u nadzoru i obrani ireg podru-
ja, a osobito prometnice koja je vodila na jug u plodnu i bo-
gatu Pultinu. Smirivanje prilika u odnosima sa Slavenima
nije znailo i prestanak opasnosti za Istru jer su na njezinim
sjeverozapadnim granicama furlanski Langobardi predstav-
ljali stalnu prijetnju.
Osamdesetih godina VIII. st. Istrom ovladavaju Franci.
Taj dogaaj nije bio samo puka promjena politike pripad-
nosti i prelazak iz podlonosti jednoj u podlonost drugoj
velikoj sili ondanjeg svijeta. Franaka je drava donijela nov
drutveni, gospodarski i pravni poredak temeljen na feudal-
nim odnosima koje dotadanji bizantski sustav nije pozna-
vao. Na poloaju upravitelja pokrajine bizantskog vojnog
metra zamijenio je franaki vojvoda, koji je imao znatno
vee ovlasti. Dotad vladajuem drutvenom sloju oduzeo je
pravo na samoupravu i obnaanje raznih dunosti u upravi
te brojne povlastice, a uveo nova javna podavanja i obveze.
U skladu s franakim sustavom vodei su sloj u pokrajini i-
nili vojvoda i njegovi pobonici te crkva na elu s biskupima,
koji su uz osloboenje od javnih podavanja dobili i brojne
povlastice. Ugroeni se istarski posjednici nisu mirili s pro-
mjenama i opirali su se uvoenju novog sustava pa su nape-
tosti izmeu predstavnika starog i novog poretka potrajale
jo desetljeima.
Kako bi dodatno oslabio svoje protivnike, franaki je voj-
voda gradskim opinama oduzeo neobraena zemljita, to
je bilo u skladu s feudalnim poimanjem prema kojem su ta-
kve zemlje krunsko dobro i vladar s njima ima pravo postu-
pati po svom nahoenju. Na njih je naselio Slavene, odane
franakoj vlasti, koji su te povrine priveli obradi i za njiho-
vo mu koritenje plaali zakupninu. Tako je on na ozemlje
gradskih opina, koje su inile jezgru otpora njegovoj vlasti,
smjestio svoje ljude i jo vie oslabio gospodarsku i politiku
mo svojih protivnika. Najjai je otpor uvoenju franakog
sustava dolazio iz najveih gradskih sredita, starih gradova
na zapadnoj obali u kojima je bilo najvie zemljoposjednika
i razvlatenih bizantskih dunosnika pa je vojvoda koloniza-
ciju Slavena usmjerio na podruja upravo tih gradskih opi-
na. Prodiranje na njihovo ozemlje bilo je popraeno i velikim
investicijama u gradnju crkava i samostana (kao i obnovu
postojeih) kojima nije bio toliko uzrok u zadovoljavanju
vjerskih potreba puanstva koliko u potrebi pokazivanja
moi i kulturnog identiteta novih gospodara Istre kao pro-
voditelja politike Karla Velikog koja je imala za cilj obnovu
tradicija jedinstvene kranske drave i kulture na Zapadu.
Te su gradnje i obnove poduzimane gotovo u pravilu izvan
gradskih zidina, kao podrka planskom prodiranju na teri-
torij gradskih opina. 38
Pritube istarskih posjednika franakoj sredinjoj vlasti
na postupke mjesnog vojvode u konanici su oko 804. go-
dine imale za posljedicu dolazak carskih izaslanika u Istru i
sazivanje sudskog roita kraj Riane.39 Na njemu je vojvoda
u odreenoj mjeri bio primoran popustiti u pogledu novo-
uvedenih mjera, ali nije pristao na udaljavanje koloniziranih
Slavena i vraanje gradskim opinama zemljita na koja ih
je naselio. Slaveni su ostali na tim zemljama, ivei u svojim
seoskim opinama. Franaka vlast, kao ni prije nje bizantska,
nije imala razloga zadirati u strukturu staroslavenske opine,

37 Potvrde o postojanju seljaka-graniara (limitaneja) ar-
heolozi su pronali u vie istraivanih ranosrednjovje-
kovnih grobalja sjeverne i sredinje Istre (Mejica kod
Buzeta, Vrh kod Brkaa, Zaji br kod Velog Mluna,
Viinada kod Katela, groblja kod Gronjana i Roa).
B. Marui, Istra i sjevernojadranski prostor u ranom
srednjem vijeku (materijalna kultura od 7. do 11. sto-
ljea), Pula, 1995., 13 (dalje: Istra i sjevernojadranski
prostor); isti, Nekropole VII. i VIII. st., 336337.
38 Vidi podrobnije u: M. Levak, Slaveni vojvode Ivana,
Zagreb, 2007., 78.118.
39 Vidi o tome npr. H. Krahwinkler, ...in loco qui dicitur
Riziano... Zbor v Riani pri Kopru leta 804, Koper,
2004., s opsenim popisom literature.
 Maurizio Levak minj i minjtina u ranom srednjem vijeku 49

pa su Slaveni u svojim selima i nadalje ivjeli ustrojeni pre-
ma drevnim obiajima, birajui svoje upane, satnike i druge
opinske dunosnike.
Iz doba franake uprave nad Istrom potjee poznato
minjsko groblje sustavno istraivano od 1955. do 1957. go-
dine. Pored samoga naselja otkriveno je kosturno groblje
koje pripada tipu grobalja na redove i istraen njegov dio s
ukupno 227 grobova. Grobovi su bili obloeni okomito po-
stavljenim kamenim ploama (krilama), neki njima i pokri-
veni, a rijetki su imali i kamenu podnicu. Orijentirani su u
smjeru zapadistok. Velik broj djejih grobova (98) ukazuje
na tada uobiajeno visoku smrtnost djece. Usmjerenost za-
padistok i malen broj grobnih priloga govore kako se radi-
lo o kristijaniziranom stanovnitvu, premda su pronaeni i
poneki tragovi poganskih pogrebnih obiaja (paljenje vatre
te grobni prilozi kao popudbina za zagrobni ivot). Samo
su u rijetkim grobovima pronaeni predmeti, a u pravilu se
radilo o nakitu, uglavnom naunicama. Na temelju nalaza
groblje je datirano u razdoblje izmeu etvrtog desetljea
IX. i sredine X. stoljea.40
S obzirom na to da se odreeni tipovi naunica pronae-
nih na minjskom groblju podudaraju s tipovima pronae-
nim na podruju starohrvatske drave, od kojih su zemljo-
pisno najblii oni s nalazit Strane-Gorica i Veli Dol kod
Kriia u Vinodolu, zakljueno je da su minjci sahranjivani
na spomenutom groblju doseljenici iz Hrvatskog primorja.41
Pritom nije u dovoljnoj mjeri uzeta u obzir injenica da se
neki tipovi naunica (obine kariice, kariice s koljencima)
pojavljuju na znatno irem prostoru od onog rane hrvatske
drave. Nadalje, tip koji se naziva starohrvatskim ili staro-
hrvatsko-dalmatinskim (naunice s jednom ili vie jagoda)
takoer nije u svezi iskljuivo s tim podrujem, a posebno je
vano uzeti u obzir injenicu da se tamo ne pojavljuje prije
sredine IX. stoljea.42 Zbog toga je tumaenje nazonosti tih
naunica u minju vinodolskim podrijetlom njihovih nosi-
telja prilino nategnuto: najstariji je dio minjskog groblja
datiran etvrtim desetljeem IX. st., pa nije vjerojatno da
su te naunice sa sobom donijeli prvi naseljenici. Uostalom,
kronoloka stratigrafija pojedinih dijelova minjskog groblja
ve je dovedena u pitanje.43 Na osnovi zemljopisne raspro-
stranjenosti naunica, kao i drugog nakita, teko je zaklju-
ivati o kretanju stanovnitva, ve je primjerenije govoriti
o kretanju proizvoda. Usto, naunice na podruju hrvatske
drave iz VIII. i prve polovine IX. st. nesumnjivo su uveze-
ne iz bizantskih gradova, odnosno, nisu domai proizvod, a
tek nakon toga pojavljuju se proizvodi koji se mogu pripisati
hrvatskim radionicama.
Nalazi sa minjskog groblja ne mogu biti temeljem tvrd-
nji o masovnom migracijskom valu iz Hrvatskog primorja
u Istru.44 O takvom kretanju stanovnitva nema nikakvih
potvrda u pisanim izvorima, a postavilo bi se i pitanje nje-
govih uzroka. minjci sahranjivani na tom groblju nisu bili
doseljenici u Istru, tovie, nisu nuno bili niti doseljenici
na minjtinu, jer nastanak groblja ne mora znaiti i dola-
zak novog stanovnitva moda je iz nekog razloga mjesno
stanovnitvo potrailo novo mjesto ukapanja.45 U prvoj po-
lovini IX. st. to nije nita neobino jer je probuena crkve-
na aktivnost na kristijanizaciji puka, potpomognuta karo-
linkom svjetovnom vlau, nastojala da se osnivaju nova
grobita, drugaija i na drugim lokacijama od onih pogan-
skog i barbariziranog horizonta. tovie, ralamba grob-
ne arhitekture potvruje nastavljanje istarskih tradicija (a
i rijetki keramiki nalazi nadovezuju se na one pronaene
na Babinoj brajdi)46, pa je teko sloiti se s tvrdnjom da su
pretpostavljeni doseljenici iz Hrvatskog primorja prihvatili
od starosjedilaca bez ikakvih rezervi sahranjivanje u gro-
bovima obloenim kamenim ploama (kojima nema traga
u Hrvatskom primorju),47 dok istovremeno, kako bi se razli-
kovali od romanskih starosjedilaca, uvaju svoju materijalnu
kulturu (odreen tip naunica) koju da su donijeli sa sobom.
Poganski arheoloki horizont u Hrvatskoj traje uglavnom do
sredine IX. st., pa se namee i pitanje kako je mogue da su
doseljenici iz nepokrtenog ili tek djelomino pokrtenog
podruja doli u Istru i sahranjivali se kao neupitni krani.
U vrijeme njihova pretpostavljena iseljenja iz Vinodola on-
dje je jo trajao horizont grobova s keramikom uz biritualan
ukop,48 pa bi i najstariji grobovi u minju morali imati ta-
kve znaajke. Oni ih, meutim, nemaju, nego kronoloki i

40 B. Bai, Starohrvatsko groblje u minju u Istri, 43 A. Pleterski, Branko Marui, Starohrvatska ne-
Starohrvatska prosvjeta, 6, 1958., 7791; isti, Staro- kropola u minju, Arheoloki vestnik, 39 / 40, 1988
hrvatsko groblje u minju, Jadranski zbornik, III, .1989., 649.
1958., 323.330.; Marui, Starohrvatska nekropola, 44 Zanimljivo je da Boris Bai, voditelj arheolokih
5.154. istraivanja minjskog groblja, nije zakljuio kako se
41 Marui, Starohrvatska nekropola, 88.101. radi o doseljenicima u Istru (minjsko groblje nam
42 J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX svojim neosporno isto slavenskim obiljejem doka-
stoljea, Zagreb, 1980., 85.90.; V. Sokol, Sistemati- zuje, da je Istra u zadnjim stoljeima prvoga milenija
zacija, periodizacija i kronologija materijalne kulture bila naseljena Slavenima. Grobni prilozi, meu koji-
naunica u Hrvatskoj u srednjem vijeku, doktorska ma nema oruja i tako rei ni keramike, pokazuju, da
su bili tadanji minjani ve dugo pokrteni, do ega
disertacija, Zagreb, 2003., 142.147.
je moglo doi tek u Istri. Ako je dakle bilo iskopano
groblje upotrebljavano u 9. stoljeu, moralo je ovo
stanovnitvo doi i naseliti Istru bar jedno stoljee
ranije.). Bai, Starohrvatsko groblje u minju,
325326.
45 Kao to je pretpostavljena promjena mjesta ukopa
minjaca sredinom X. st., do kada traje ukapanje na
istraivano groblje (Marui, Starohrvatska nekropo-
la, 97.), tako treba pretpostaviti i postojanje groblja
koje mu je prethodilo.
46 B. Marui, Povodom nalaza staroslavenske kerami-
ke u Istri, Starohrvatska prosvjeta, 14, 1984., 62.
47 Isti, Starohrvatska nekropola, 99.100.
48 R. Mateji, Horizont s keramikom u starohrvat-
skoj nekropoli Strane-Gorica u Vinodolu, Izdanja
HAD, 11 / 2, 1986., 291.304.
50 Libri minjski libar drugi

kulturno odgovaraju drugoj fazi vinodolskih grobalja.49 To
ne znai nita drugo nego da se toliko spominjane naunice
s jednom ili vie jagoda pojavljuju u isto vrijeme u Vinodolu
i u minju, bilo kao uvoz iz bizantskih radionica u grado-
vima na Kvarnerskim otocima, bilo kao proizvod domaih
obrtnika po uzoru na bizantske.
Povezanost minjskih nalaza s nalazima s grobalja u
Vinodolu i dalje u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj govori,
prije svega, o kulturnoj povezanosti, pripadnosti istoj kultur-
noj skupini, pa tako i etnikoj.50 Iako se u kulturi onodobnih
minjaca osjeaju i utjecaji keltakog i bjelobrdskog kultur-
nog kruga, povezanost sa starohrvatskim krugom nedvoj-
beno je najvra. To nije nita neobino jer je minjtina
i u jezinom smislu dio vee cjeline koja ni u vrijeme svoga
oblikovanja nije bila uvjetovana ondanjim politikim gra-
nicama. Podruje sjevernoakavskog (ekavskoakavskog) di-
jalekta do danas se protee od minjtine do Bakra, s tim da
je prije velikih migracija ikavaca u Istru u kasnom srednjem i
novom vijeku obuhvaalo jo i vei dio Poluotoka. Tvrdnje
o velikom doseljavanju Slavena (Hrvata) u Istru nakon nje-
zina pada pod franaku vlast zasnivaju se na pogreno pro-
tumaenim podatcima o Slavenima iz listine s Rianskog
sabora. Veliko je pitanje kako bi arheolozi tumaili nalaze u
istarskim grobljima IX. st. kada ne bi postojala vijest o ko-
lonizaciji provedenoj za vladavine vojvode Ivana.
Iezavanje poganskih pogrebnih obiaja u IX. st. poslje-
dica je napora crkvene i svjetovne vlasti na kristijanizaciji i
rekristijanizaciji istarske unutranjosti. Proces se nesumnjivo
odvijao i na minjtini, gdje je oko 800. godine obnovljena
crkva Svete Foke. Dobila je nov kameni namjetaj, uzduni
su zidovi podignuti do razine poprenih, a prozori smanjeni
i ugraene su im kamene reetke.51 Realno je pretpostavljati
kako to nije bila jedina gradnja (obnova) sakralnog objekta
na minjtini u to doba, budui da su prva desetljea frana-
ke uprave u Istri obiljeena nastajanjem ili preureenjem broj-
nih crkava, osobito izvan velikih gradova.52 Najvjerojatnije
je u sljedeem stoljeu sagraena crkva Svete Agate kraj sela
Vidulini, manja jednobrodna bazilika s ostatcima fresaka iz
XI. stoljea,53 a naredni e korak biti osnivanje benediktinskog
samostana Svetog Petra,54 takoer na obroncima Drage.
Aktivna politika svjetovne i crkvene vlasti prema dotad
prilino zanemarenom ruralnom iteljstvu unutarnje Istre
nije za posljedicu imala samo (re)kristijanizaciju, nego i feu-
dalizaciju, koja je takoer bila dugotrajan proces. Naputanje
ivota u rodovskom drutvenom ureenju zasigurno nije u
Slavena protjecalo bez otpora, ali on nije mogao biti uin-
kovit u pokrajini koja je bila sastavnim dijelom Franake i
potom Njemake koje su bile jezgra i glavni promicatelji i
provoditelji novoga poretka. Ustroj slavenske opine nije
tim promjenama naelno bio smetnjom, ali je ipak morao
pretrpjeti odreene promjene u smislu ograniavanja ovlasti
njezinih dunosnika. Upravo je to ograniavanje, uz stalan
priljev feudalaca iz izvanistarskih zemalja, onemoguilo na-
stajanje i razvoj upanija i upanske vlasti u smjeru u kojem
se to odigralo u Hrvatskom Knetvu, poslije Kraljevstvu. U
Istri nije bilo povijesnih okolnosti u kojima bi dolo do iz-
gradnje vlasti na vioj razini na elu s ljudima (rodovima)
proisteklim iz opinske organizacije. upan je zauvijek ostao
dunosnik opine (u istarskim povijesnim izvorima komun)
koja je obuhvaala jedno ili nekoliko sela, a kroz stoljea fe-
udalizacije sveden je na posrednika izmeu nje i nadreene
joj vlasti gradske opine ili feudalca.55 Zbog toga nisu ute-
meljene pretpostavke o postojanju upanija u Istri56 jer za
njihovo nastajanje i razvoj nije bilo stvarnih mogunosti. U
najstarijim izvorima koji spominju upane u Istri nalazimo
ih na elu opina57 pa ne bi trebalo sumnjati da je u to doba
i na elu minjske opine bio dunosnik s naslovom upa-
na. Prvi poznati minjski upan bio je Mavar agri, koji se
spominje u Istarskom razvodu,58 dok od ostalih opinskih
dunosnika imamo potvrde samo za poupa.59
Na izmaku ranosrednjovjekovlja minj izrasta u jedno
od znaajnijih sredita sredinje Istre, prije svega zahvaljujui
svom pogodnom smjetaju na prometnicama koje povezuju
sjever i jug te istok i zapad Poluotoka. U to je doba on ned-
vojbeno slavenskog etnikog identiteta, o emu, uz rezultate
arheologije, svjedoi tradicija slavenskog opinskog ustroja
sa upanom na elu. itava je sredinja Istra, uostalom, bila
slavenizirana poznato je da je prometnica koja je od obale
vodila u srce Poluotoka bila tada nazivana Slavenskom cestom
(via sclava, via sclavonica).60 Razdoblje ranog srednjeg vijeka
stoga za minj predstavlja doba odvijanja procesa koji su ga
stvorili, oblikovali i trajno obiljeili: kastrizacije za koje je na-
stao, slavizacije koja mu je dala etniki identitet i kristijaniza-
cije koja ga je ukljuila u zapadnoeuropsku kulturu.

49 Isto, 292293; ista, Istraivanje dijela starohrvatske
nekropole u Velom Dolu kod Kriia u Vinodolu,
Histria archaeologica, II, 1, 1974., 5.16.
50 R. Juri, Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije,
Izdanja HAD, 11 / 2, 1986., 267.278.
51 Marui, Djelatnost, 247.250.; isti, Starohrvatska
nekropola, 94.95.
52 Tako je Marui u novijim radovima pomaknuo da-
tiranje goanske kapelice iz VIIVIII. u poetak IX.
stoljea. Isti, Istra i sjevernojadranski prostor, 17.
53 A. onje, minj i minjtina, minj, 1976., 117.120.; 57 Najstariji poznati spomen upana u Istri potjee
isti, Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb-Pazin,
1982., 91.
54 Cam. De Franceschi, Storia documentata della Con-
tea di Pisino, Venezia, 1964., 360.
55 Vidi o tome M. Levak, Tragovi drutvenog ustroja
istarskih Slavena u ranom srednjem vijeku, Rauka-
rov zbornik, Zagreb, 2005., 55.73.
56 L. Kirac, Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946.,
131.142.; onje, minj i minjtina, 23.26.
iz 1199., kada se spominju plominski i graaki u-
pan. Vidi ispravu u: Kirac, Crtice iz istarske povijesti,
303.304.
58 Istarski razvod, Pula, 1992., 19b.
59 D. Klen, Urbar pazinske grofovije (1498), Vjesnik
historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, XIV, 1969., 89.
60 Codice diplomatico istriano, Trieste, 1986., a. 1030.,
1158., 1225., 1258.

izvori i Literatura
Antika svjedoanstva o Istri (izbor iz djela), izabrao, preveo i priredio
Mate Kriman, PulaRijeka, 1979.
Bai, B., Starohrvatsko groblje u minju u Istri, Starohrvatska
prosvjeta, III., 6, 1958.
Bai, B., Starohrvatsko groblje u minju, Jadranski zbornik, III, 1958.
Beloevi, J., Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljea, Zagreb,
1980.
Buri-Matijai, K., Matijai, R., Iz najranije prolosti Marane, XVIII, 1967.
Maranski zbornik, zbornik radova sa znanstvenog skupa, Marana, 18.
travnja 1993., glavni urednik Goran Filipi, Pula, 1994.
Codice diplomatico istriano, ur. Pietro Kandler, Trieste, (pretisak) 1986.
De Franceschi, C., Storia documentata della Contea di Pisino, a cura del
figlio Carlo, Venezia, 1964.
Duchesne, L., Le Liber pontificalis, texte, introduction et
commentaire, I, Paris, 1886.
Girardi Jurki, V., Duhovna kultura antike Istre, I, Kultovi u procesu
romanizacije antike Istre, Zagreb, 2005.
Girardi-Jurki, V., Kontinuitet utvrivanja u Istri, Histria antiqua, 6,
2000.
Hnsel, B., Mihovili, K., Teran, B., Temann, B.,
Ranosrednjovjekovna masovna grobnica ispred vanjskih zidova gradine
Monkodonja u Istri, Histria archaeologica, 31/2000, prosinac 2002.
Imamovi, E., Problem centurijacije rimske Istre, Izdanja HAD, 11/2,
1986. (1987.).
Istarski razvod, priredio, predgovor napisao i komentarima popratio
Josip Bratuli, tree izdanje, Pula, 1992.
Juri, R., Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije, Izdanja HAD, 11/2,
1986. (1987.).
Jurki, V., Graevinski kontinuitet rimskih gospodarskih vila u zapadnoj
Istri od antike do bizantskog doba, Histria historica, 4/2, 1981.
Kirac, L., Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946.
Klen, D., Urbar pazinske grofovije (1498), Vjesnik historijskih arhiva u
Rijeci i Pazinu, XIV, 1969.
Komo, D., Peine Istre mjesta ivljenja od prapovijesti do srednjeg
vijeka, Histria antiqua, 11, 2003.
Krahwinkler, H., ...in loco qui dicitur Riziano... Zbor v Riani pri Kopru
leta 804, prevod v slovenino Doris Debenjak, Koper, 2004.
Levak, M., Nastanak i povijesni razvoj ranosrednjovjekovnog Dvigrada,
Annales, 17, 2, 2007.
Levak, M., Slaveni vojvode Ivana, Zagreb, 2007.
Levak, M., Tragovi drutvenog ustroja istarskih Slavena u ranom
srednjem vijeku, Neven Budak (ur.), Raukarov zbornik: Zbornik u ast
Tomislava Raukara, Zagreb, 2005.
Marui, B., Djelatnost srednjovjekovnog odjela Arheolokog muzeja Istre
u Puli 19561958, Starohrvatska prosvjeta, III., 89, 1963.
Marui, B., Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku
(materijalna kultura od 7. do 11. stoljea), Monografije i katalozi 4, Pula,
1995.
Maurizio Levak minj i minjtina u ranom srednjem vijeku 51
Marui, B., Istra u ranom srednjem vijeku, Pula, 1960.
Marui, B., Kasnoantika i bizantinska Pula, Pula, 1967.
Marui, B., Kasnoantiko i ranosrednjovjekovno groblje katela Dvograd,
Histria archaeologica, I, 1, 1970. (1972.).
Marui, B., Neki problemi kasnoantike i bizantske Istre u svjetlu
arheolokih izvora, Jadranski zbornik, IX, 19731975.
Marui, B., Nekropole VII. i VIII. stoljea u Istri, Arheoloki vestnik,
Marui, B., Povodom nalaza staroslavenske keramike u Istri,
Starohrvatska prosvjeta, III., 14, 1984.
Marui, B., Ranosrednjovjekovna nalazita zapadno od Pazina,
Starohrvatska prosvjeta, III., 89, 1963.
Marui, B., Slavensko-avarski napadi na Istru u svijetlu arheoloke grae,
Peristil, II, 1957.
Marui, B., Starohrvatska nekropola u minju, Histria archaeologica,
1718, 1986.1987.
Marui, B., Staroslovanske in neke zgodnjesrednjeveke najdbe v Istri,
Arheoloki vestnik, VI, 1, 1955.
Marui, B., Suton antike na istonoj granici pulskog agera, Jadranski
zbornik, 1516, 1992.1995.
Marui, B., Tri ranosrednjovjekovna nalazita iz Istre, Jadranski zbornik,
VI, 1966.
Marui, B., Varia archaeologica secunda, Histria archaeologica,
1314/19821983, 1994.
Mateji, R., Horizont s keramikom u starohrvatskoj nekropoli Strane-
Gorica u Vinodolu, Izdanja HAD, 11/2, 1986. (1987.).
Mateji, R., Istraivanje dijela starohrvatske nekropole u Velom Dolu kod
Kriia u Vinodolu, Histria archaeologica, II, 1, 1971. (1974.).
Matijai, R., Ageri antikih kolonija Pola i Parentium, Zagreb, 1988.
Matijai, R., Alcune considerazioni sulle forme di insediamento rustico
in Istria dal III al VI sec., Problemi storici ed archeologici dellItalia
nordorientale e delle regioni limitrofe dalla preistoria al medioevo,
Incontro di studio, Trieste, 282930 ottobre 1982, Atti dei Civici
musei di storia ed arte di Trieste, quaderno XIII, II, 1983.1984.
Matijai, R., Gospodarstvo antike Istre, Pula, 1998.
Matijai, R., Iz najstarije prolosti Berma rimsko doba, Beram u
prolosti, Pazin, 2003.
Matijai, R., Kasiodorova pisma kao izvor za poznavanje kasnoantike
povijesti Istre, Zgodovinski asopis, 42, 3, 1988.
Miclaus, L., I borghi daltura istriani: dinamiche insediative tra
tardoantico e altomedioevo, I borghi daltura nel Caput Adriae. Il
perdurare degli insediamenti dallet del ferro al medioevo, Atti del
convegno internazionale di Trieste, 56 dicembre 2003, a cura di
Giuseppe Cuscito e Franca Maselli Scotti, Antichit altoadriatiche,
LVI, 2004.
Mlakar, ., Zatitno iskopavanje rimskih pepeonih grobova u Kringi 1960.
godine, Histria archaeologica, IV, 1, 1973. (1977.).
Mohorovii, A., Graditeljstvo u Hrvatskoj, Zagreb, 1992.
52 Libri minjski libar drugi

Monumenta Germaniae historica, Epistolarum tomus II., Berolini,

1957.
Pavel Diakon, Zgodovina Langobardov, prevedli Fran Brada, Bogo
Grafenauer in Kajetan Gantar, Maribor, 1988.
Pleterski, A., Branko Marui, Starohrvatska nekropola u minju,
Arheoloki vestnik, 39/40, 1988.1989.
Sokol, V., Sistematizacija, periodizacija i kronologija materijalne kulture
naunica u Hrvatskoj u srednjem vijeku, doktorska disertacija, Zagreb,
2003. (neobjavljeno)
Starac, A., Unutranjost Histrije u vremenu rimske vlasti, Histria
archaeologica, 26/1995, 1997.
Sui, M., Antiki grad na istonom Jadranu, Zagreb, 2003.
onje, A., Crkvena arhitektura zapadne Istre, ZagrebPazin, 1982.
onje, A., minj i minjtina, minj, 1976.
Torcellan, M., Le tre necropoli altomedievali di Pinguente, Ricerche di
archeologia altomedievale e medievale, 11, Firenze, 1986.
 Saetak
Krajem antikog razdoblja Istru je, kao i druge dijelove Rimskog Carstva, zahvatio proces
kastrizacije kao odgovor stanovnitva na opu nesigurnost uzrokovanu graanskim ratovima
i prodorima barbarskih skupina. Postojea se naselja utvruju, a seosko se stanovnitvo
povlai unutar zidova rustikih vila koje dodatno utvruje ili na vrhove brjegova gdje
podie nova naselja, esto na mjestu naputenih prapovijesnih gradina. U tim okolnostina
pojavljuje se i minj kao utvreno mjesto na poloaju nekadanje histarske gradine. U
VII. e stoljeu u sjevernu i sredinju Istru prodrijeti i trajno se naseliti Slaveni, koji e vrlo
brzo uspostaviti mirne odnose sa starosjedilakim ruralnim stanovnitvom. Proimanjem
novog i starog stanovnitva i njihovih kultura oblikovat e se nova Slaveni e preuzeti
mnoge domorodake tradicije u svezi naina ivota i privreivanja, a i starinci e od njih
puno toga prihvatiti, prije svega jezik te e na kraju doi do oblikovanja jedinstvenog
etnikog identiteta. Dolazak franake vlasti krajem VIII. st. znait e i prodiranje novog
drutvenog i gospodarskog sustava, kao i obnovu kranske vjere i kulture. Istraeno
minjsko groblje iz IXX. st. potvruje te promjene u materijalnoj i duhovnoj kulturi.

Summary
At the end of the Roman Era Istria, as this was the case with the other parts of the Roman
Empire as well, was seized by the process of hill-fort building as the reaction of the population
to general insecurity caused by civil wars and penetrations of the barbarian groups. The
existing settlements were fortified and the villagers withdrew inside the walls of rural estates
(villa rustica) that were additionally fortified or on the hill tops where they erected new
settlements, often in the place of deserted prehistorical hill-forts. minj emerges in such
circumstances as the fortified settlement in the place of a former Histrian hill-fort. In the
7th century the Slavs penetrated into the northern and central Istria and permanently settled
there and lived peacefully side by side with the autochthonous rural population. Newcomers
and their cultures permeated with the natives and gave rise to a new culture. The Slavs took
over many native traditions and the natives borrowed from them a lot, language in the
first place, which resulted in the formation of a unique ethnical identity. The end of the 8th
century was marked by the Frankish rule and the new social and economic system as well
as the renewal of Christian faith and religion. The explored graveyard in minj dating back
to 9th or 10th century has confirmed these changes in the material and spiritual culture.