ECO Umberto

Otok prethodnoga dana

Ludov! kom priam? Jadan! Kud sam stao?
Kazujem o svom bolu
tek bezumnome sprudu
litici nijemoj, gluhom vjetru... Jao!
uzvratna nema zbora
Do umnog huka mora!*
(GIOVAN BATTISTA MARINO, "Eco", La Lira, XIX)

l -Dap/ine
?
"a ipak se ponosim svojom ponizno u, i budui da takva mije povlast dosuena, gotovo da
u ivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie na e vrste koje je pretrpjelo
brodolom nasukav i se na napu teni brod."
Tako zapisa, biranim rijeima bez skru enosti, Roberto del-la Grive, po svoj prilici
negdje u srpnju ili kolovozu 1643.
Koliko je dugo ve lutao no en valovima, svezan za neku dasku, lica danju pognuta da
ga ne bi zasljepljivalo sunce, neprirodno istegnuta vrata kako bi sebe sprijeio
da pije, isu en od soli, zasigurno ve grozniav?
Pisma o tome ni ta ne govore, iz njih se to vrijeme doima kao vjenost, no mora da s
e nije radilo o vi e od dva dana, u protivnom ne bi bio pre ivio pod o trim Apolonovim
biem (kako se sam slikovito jada) - onako slab i bole ljiv kakvim se opisuje, popu
t ivotinje koju prirodna oskudica tjera da lovi nou.
Nije bio u stanju procijeniti vrijeme, no izgleda da se more smirilo odmah nakon
oluje to ga je bacila s palube Amarillija, a ova daska, neka vrst splavi koju mu
onaj mornar bija e nainio po mjeri, nosila ga je, gonjena pasatima, nekoliko milja
po mirnoj puini, u doba kad ju no od ekvatora vlada vrlo blaga zima, sve dok ga st
ruje nisu dovele do zaljeva.
Bila je no, bio je zadrijemao te nije ni primijetio da se pribli ava nekom brodu, s
ve dok daska, sna no trznuv i, nije udarila o krmu Daphne. I kako je - na svjetlosti
punog mjeseca - razabrao da pluta ispod nekog kosnika, uzdu pramnice s koje su,
nedaleko lanca za sidro, visjele ljestvice od u eta
l,-t*
(Jakovljeve ljestve, rekao bi otac Caspar!), duh mu se u trenu potpuno vrati.
Bija e to vjerojatno snaga koju donosi oaj: poku ao je ocijeniti ima li vi e daha da kr
ikne (no grlo bija e iva vatra) ili da se oslobodi u adi to mu na tijelu bija e usjekla
blijedomo-dre brazde, te da se poku a uspeti. ini se da u slinim trenucima samrtnik
postaje Herkul koji davi zmiju u kolijevci. Roberto tek nejasno spominje dogaaj,
no za vjerovati je da se, budui da se na kraju na ao na pramnici, ipak na neki nain
uspio uhvatiti za ljestve. Uspinjao se vjerojatno malo pomalo, odmarajui se, iscr
pio bi ga svaki trzaj, prebacio se preko ograde, puzao po u adi, na ao vrata pramnic
e otvorena... I mora da ga je u tami nagon odveo do bavice na ijem je rubu, usprav
iv i se, prona ao laniem vezanu alicu. Napio se koliko je samo mogao, sru iv i se potom on
ko sit, u pravom smislu rijei, jer je voda zacijelo bila prepuna tolikih utopljen
ih kukaca da mu je mogla ujedno poslu iti i kao hrana.
Spavao je vjerojatno oko dvadeset etiri sata, takav bi raun odgovarao ako se, kao
preporoen, probudio ponovno u tami. No je, dakle, bila ponovno, a ne jo .
On je mislio da no jo traje, u protivnom, vjerovao je, nakon jednog bi ga dana net
ko ve morao nai. Mjeseevo je svjetlo, prodirui s palube, obasjavalo to mjesto, na ko
jem je kotao obje en iznad penice davao naslutiti da je ovdje brodska kuhinja.
Prostorija je imala dvoja vrata, jedna su vodila prema ko-sniku, druga na palubu
. Pogledao je kroz ova druga, razabiru-i jasno kao pri dnevnom svjetlu, dobro nam
je tene pripone, vitlo, jarbole sa skupljenim jedrima, nekoliko topova to izvirivah
u iz etvrtastih otvora, te profil krmnice. Uinium , no iva mu du a ne odgovori. Naviri
se zatim preko brodskih bokova i na desnoj strani opazi, na oko milju udaljen,
obris Otoka, s palmama na obali koje lako njiha e povjetarac.
Kopno tu bija e oblikovalo neku vrst malene uvale obrubljene pijeskom to se bjelasa
o u blijedoj tami, no kao to to obino biva sa svakim brodolomcem, Roberto nije mog
ao odrediti radi li se o otoku ili dijelu kontinenta.
8
Oteturao je prema drugom boku lae te razabrao, no ovaj put vrlo daleko, gotovo na
samoj crti obzora, vrhove nekog drugog obrisa, omeenog takoer dvama rtovima. Sve
ostalo bija e more; imao je dojam da je laa pristala u nekom sidri tu kamo je u la prol
azei prostranim kanalom to razdvaja dva kopna. Roberto zakljui da se radi, ako ve ne
o dva otoka, a ono zasigurno o jednom koji stoji ispred mnogo ireg i prostranije
g kopna. Ne vjerujem da je poku ao s nekom drukijom pretpostavkom, uzev i u obzir da
nikada nije uo za neizmjerno iroke zaljeve u kojima se ovjeku mo e uiniti da su pred n
jim dva potpuno jednaka kopna. Tako je, iz neznanja o beskrajno golemim kontinen
tima, nasumce pogodio.
Krasan ishod za jednog brodolomca: noge na vrstom, kopno nadohvat ruke. No Robert
o nije znao plivati, a uskoro e otkriti da na brodu nema nikakva amca i da je stru
ja odnijela dasku na kojoj je stigao. Tako se osjeaju olak anja zbog izbjegnute pog
ibelji ve pomalo pridru ivalo zaprepa tenje i strah pred tom trostrukom osamom: mora,
obli njeg otoka, i broda. Hej, ima li koga na brodu, mora da je glasno dozivao na
svim jezicima kojih se mogao sjetiti, osjetiv i odjednom kako je stra no slab. Ti ina
. Kao da na brodu svi bijahu mrtvi. I nikada zapravo nije - on tako izda an u besk
rajnim usporedbama -izrazio ni ta doslovnije. Ili bar pribli no tome - a upravo je t
o "pribli no" ono o emu bih elio govoriti, a ne znam odakle da ponem.
Uostalom, ve sam poeo. Jedan ovjek luta iznemogao oceanom i milostive ga vode ga iz
bace na neki brod to se doima napu tenim. I to kao da ga je posada napustila upravo
maloprije, jer Roberto, vrativ i se s mukom u kuhinju, nalazi tamo svjetiljku i o
gnjilo, ba kao da ih je kuhar tako ostavio prije nego to je po ao na spavanje. No po
kraj ognji ta bijahu dva kreveta, jedan povi e drugog, prazni. Roberto upali svjetil
jku, obazre se uokolo i ugleda poveliku koliinu hrane: su ene ribe i dvopek, tek po
ne to modrikast od vlage, dovoljno je malo ostrugati no em. Riba bija e strahovito sla
na, no vode je bilo na pretek.
Mora da mu se vrlo brzo vratila snaga, ili se barem tako osjeao dok je o tome pis
ao, budui da nadugako - profinjeni
literat - opisuje slasti svoje sveane zakuske, nikada Olimp na banketima svojim s
linih ne bija e imao, ambrozija slasna to za me iz bezdana morskih se izli, neman ija
smrt sad me-1 nije ivot... Ali evo to Roberto pi e Dami svojega srca:
Suna ce moje sjene, svjetlosti moje noi,
za to nebo skrhalo me nije u oluji onoj to tako je gordo bija e podiglo? emu od mora p
omamna izbaviti ovo moje tijelo, kad potom u hladnoj ovoj i nesretnoj samoi brodo
lom jezovit eka du u moju?
Mo da, ako nebo samilosno ne po alje mi spas, Vi nikad proitati neete pismo to sada Vam
pi em; i ezen poput lui svjetlinom ovoga mora, oima Va im postat u tama, ba kao Mjesec n
ki to suvi e, jao, u svjetlu Sunca u iva e svoga, te se putuju lagano oko na ega planeta i
prelaze posljednji dio kruga, li en zrake zvijezde mu gospodarice, najprije u ilji p
oput srpa to odsijeca mu struk, a potom kao uljanica to sve ti im plamikom tinja, pot
puno ugasne u okrilju ova plavetnog beskraja, gdje dovitljiva priroda oblikuje h
erojske grbove i zagonetno znamenje vlastitih tajni. Pogleda Va ega li en, slijep sa
m jer me ne vidite, nijem jer mi ne zborite, sjeanja izgubljena jer nema me u usp
omenama Va im.
I ivim sam, kao usijana mutna tmina i mraan plamen, utvara nejasna to duh bi svoj,
oblija vjeito ista u zlokobnoj toj borbi opreka raznih, va em na dar eljela dati. Spa
siv i ivot u ovoj drvenoj kuli, u tom uzbibanom bedemu, zatoenik mora to od mora me uv
a, milo u neba ka njen, skriven u dnu dubokoga sarkofaga otvorenog svim suncima, u zr
anom tom podzemlju, tamnici neosvojivoj to na svakoj mi strani nudi bijeg, ja gubi
m nadu da opet ugledat u Vas jednoga dana.
Moja Gospo, ja pi em Vam kao da Vam poklanjam, nedostojna li dara, ocvalu ru u svog
oaja i klonua. Pa ipak se ponosim svojom ponizno u i, budui da takva mi je povlast dos
uena, gotovo da u ivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie na e vrste koje
je pretrpjelo brodolom na-sukav i se na napu teni brod.
10Ma je li to mogue? Ako je suditi prema nadnevku na tom prvom pismu, Roberto se
daje na pisanje odmah po dolasku, netom to u kapetanovoj sobi, prije nego to e istr
a iti ostatak broda, pronalazi papir i pisaljku. Pa ipak, moralo je proi neko vrije
me dok se nije oporavio, ta bija e propao poput ranjene ivotinje. A mo da je to bila
tek mala ljubavna lukavost: nastoji prije svega shvatiti kamo je to dospio, a te
k zatim pi e, hinei da pi e odmah. Ali kako to - budui da zna, pretpostavlja, pla i se d
a ta pisma nikada nee stii na odredi te, te ih pi e tek ne bi li dao odu ka vlastitu jad
u (muna utjeha, rekao bi on, no budimo oprezni da nas to ne zavede na krivi trag)
? Ve je ionako te ko rekonstruirati postupke i osjeaje lika koji bez sumnje gori od
istinske ljubavi, no nikad se ne zna izra ava li zaista ono to osjea ili ono to mu pr
opisivahu pravila ljubavnoga koda - no s druge strane opet, to zapravo znamo o ra
zlici izmeu do ivljene strasti i one izra ene, i koja kojoj prethodi? Pisao je, dakle
, za sebe, ne bija e to knji evnost, pisao je uistinu kao mladi u potrazi za neostvar
ivim snom, suzama brazdajui papir, ne zbog odsutnosti voljene, koja jo prisutna bi
ja e tek slika, nego zbog nje nosti prema sebi, zaljubljenom u ljubav...
Na lo bi se tu mnogo toga da se napi e roman, no jo jednom, odakle poeti?
Ja bih rekao da je on ovo prvo pismo napisao tek kasnije, a da je najprije sve u
okolo razgledao - a to je sve vidio, ispriat e u pismima koja slijede. No sve ako i
jest tako, kako prenijeti dnevnik nekoga tko domi ljatim metaforama eli uiniti vidl
jivim ono to ne vidi dobro, dok samo nou tapka uokolo, bolesnih oiju?
Roberto e rei da pati od boli u oima jo od onda kad mu je metak, za vrijeme opsade C
asalea, okrznuo sljepoonicu. Mogue, no na drugome mjestu odaje da su mu mnogo vi e o
slabile od kuge. Roberto bija e sasvim sigurno nje ne i krhke grade, koliko mogu nas
lutiti takoer i hipohondrian - ma koliko inae bio razborit; njegova je fotofobija d
ijelom bila po svoj prilici uzrokovana crnom ui, a dijelom nekom vrstom nadra a-ja,
koje su mo da jo vi e raspirili upravo preparati gospodina d'Igbvja.
11ini se sigurnim da je vrijeme putovanja na Amarilliju provodio neprestano ispod
palube, budui da je, ako nije zaista imao fotofobiju, morao barem glumiti da je
ima, ne bi li neprekidno dr ao na oku sve to se zbiva u tovarnome prostoru. Nekolik
o mjeseci u potpunome mraku ili ponekad tek uz svjetlost petrolejske svjetiljke
- a potom vrijeme provedeno na olupini, zaslijepljen ekvatorijalnim ili, svejedn
o, tropskim suncem. Kad je, dakle, doplutao do Daphne, bolestan ili ne, on ve mrz
i svjetlo; provodi prvu no u kuhinji, oporavlja se i odlazi u prvo razgledavanje
tek sljedee noi, a zatim se stvari poinju odvijati gotovo same od sebe. Dnevno ga s
vjetlo pla i te ga se neprestano kloni; ne samo to ga ne podnose njegove oi, nego su
mu lea zacijelo prepuna gadnih opekotina. Mjesec kojem se divi u svojim opisima
kao da ga tje i i oporavlja; danju mu se nebo ini posvuda jednakim, nou pak otkriva
nova zvije a (herojske grbove i zagonetna znamenja, upravo tako), sve je nalik na t
eatar: uvjeri potom sam sebe da e ovo za dugo vrijeme, mo da sve do smrti, biti nje
gov ivot; na papiru, kako je ne bi izgubio, o ivljava ponovno svoju Damu, i svjesta
n je pritom da i nije izgubio mnogo vi e od onoga to je zapravo imao.
Stane se tako, kao u majinu utrobu, sklanjati u beskrajna nona bdijenja, te odlui p
od svaku cijenu izbjegavati sunce. Mo da bija e itao o onim Uskr enicima iz Maarske, Li-
vonske ili Vla ke, to od sumraka do zore nemirno tumaraju uokolo, da bi se s prvim
glasom pijetla sakrili ponovno u svoje grobnice: uloga mu se mogla initi privlanom
...
Roberto je u iscrpnije istra ivanje krenuo vjerojatno sljedee veeri. Dovoljno se ve b
io izvikao da mo e biti siguran da na brodu doista nema nikoga. No moglo se dogodi
ti - a toga se upravo bojao - da naie na le eve, ili neki drugi znak koji bi opravd
ao tu odsutnost. Kretao se vrlo oprezno, no iz pisama je te ko dokuiti u kojem je s
mjeru po ao: nazivi broda i pojedinih dijelova te predmeta na palubi vrlo su nepre
cizni. Neki su mu od njih bliski, ve bija e uo kako ih mornari spominju; drugi su mu
opet potpuno nepoznati te ih opisuje onako kako ih vidi. No i za poznate predme
te - a napominjem da posadu Amarillija bijahu inile naplavine sa svih sedam mora
12
- od jednoga bi mornara uo francuski izraz, od drugoga ho-landski, od treega engle
ski. Ponekad tako ka e staffe - kako ga bija e valjda nauio doktor Byrd - za male jar
bole; te ko je razumjeti za to se jednom nalazi na kasaru ili krmnici, a drugi put o
pet na stra njem gagliardu, to je francuska posueni-ca za istu stvar; koristi se izr
azom sabordi, a to mu rado dopu tam, jer me podsjea na knjige o mornarima koje sam i
tao kao djeak; govori zatim o parrocchettu, to je za nas jedno od jedara prednjeg
jarbola, no budui da je za Francuze per-ruche gornje jedro stra njeg jarbola, ne zn
a se pouzdano na to misli kad ka e da stoji ispod paroketa. Da i ne spominjem da kr
mni jarbol ponekad naziva artimon, prema francuskom; no to li mu samo znai mizzana
, to je za Francuze prednji jarbol, ali ne i za Engleze, iji mizzenmist znai krmni
jarbol, kako Bog zapovijeda. A gronda se vjerojatno odnosi na ono to mi zovemo iz
ljevnicom. Svega toga na kraju ima toliko da sam odluio postupiti ovako: nastojat
u proniknuti u ono to smjera, a potom upotrijebiti izraze koji su nama najbli i.
Uzmimo dakle da je te druge noi, nakon to je u kuhinji prona ao jo jednu priuvu hrane,
Roberto nekako, na svjetlu mjeseine, zapoeo ispitivati uzdu i poprijeko samu palub
u.
Sjetiv i se pramca i zaobljenih bokova to ih je prethodne noi tek nejasno razabrao,
promatrajui usku palubu, oblik krmnice i zbijenu okruglastu krmu, i usporeujui sa A
maril-lijem, Roberto zakljui da je Daphne takoer jedan holande ki ttuyt, ili flute,
fluste, flyboat ili fliebote, kako ve razliito nazivahu one prijevozne brodove sre
dnje zapremnine, oboru ane obino s desetak topova, tek za mirnu savjest u sluaju gus
arskog napada, kojima je, s obzirom na dimenzije, bila dovoljna posada od dvanae
stak mornara, ali su mogli ukrcati mnogo vi e putnika ako bi se zaboravilo na udob
nosti (ve same po sebi gotovo nikakve). Le ajevi bi se nagomilali posvuda tako da s
e o njih spoticalo, a da nije bilo dovoljno vjedara eto zaas velikog pomora od na
jrazliitijih zaraznih klica. Fluyt, dakle, no ne to vei od Amarillija, palube gotovo
svedene na samu re etku, kao da je kapetan upravo nastojao omoguiti svakom jogunas
tijem valu da brod napuni vodom.
13
U svakom sluaju, to to je Daphne bila fluyt bija e prednost; raspored odreenih mjesta
bio je Robertu donekle poznat. Na primjer, u sredi tu palube morala bi se nalazit
i velika alupa, amac koji je u stanju primiti cijelu posadu s kompletnom opremom:
i to to je nije bilo davalo je naslutiti da je posada negdje drugdje. No Roberta
to nije umirivalo: posada nikad ne ostavlja brod bez nadzora, na milost i nemilo
st valova, pa makar bio usidren, skupljenih jedara, u potpuno mirnom zaljevu.
Te se veeri odmah uputio prema krmnome boku, otvorio vrata krmnice oprezno i kole
bljivo kao da nekoga mora upitati za dozvolu... Pokraj ruda kormila opazi kompas
koji pokaziva e da se kanal izmeu ona dva kopna prote e s juga prema sjeveru. Nae se
zatim u prostoriji koju bismo danas nazvali dnevnim boravkom, u obliku slova L;
jedna ga vrata uvedo e u kapetanovu sobu, sa irokim oknom iznad kormila i bonim izla
zima na trijem. Na Amarilliju je komandna komora bila odvojena od sobe u kojoj j
e kapetan spavao; ovdje se meutim inilo da se htjelo osloboditi mjesta za ne to drug
o. I zaista, dok lijevo od boravka bijahu smje tena dva sobika za asnike, desno se p
rotezala jo jedna prostorija, gotovo vea od kapetanove; u dnu se nalazio skroman l
e aj, no sve ostalo bilo je ureeno kao radni prostor.
Stol je bio pretrpan razliitim kartama kojih je, inilo se Robertu, bilo mnogo vi e n
ego to je neophodno za plovidbu. Bija e to poput radnog mjesta nekog uenjaka; uz kar
te je tu bilo nekoliko dvogleda, jedan lijepi mjedeni astrolab to isijava e riastim
sjajem kao da je sam izvor svjetla; armiralna sfera privr ena na plohu stola, razbac
ani listovi papira prepuni svakojakih rauna te jedan pergament s ucrtanim crnim i
crvenim krugovima - Robertu se crte uini poznatim te se sjeti da je sline kopije (
ali prostije izradbe) vidio na Amarilliju, a prikazivale su Regiomontanusove crt
e e pomrina Mjeseca.
Vrati se u komandnu komoru: kad bi se izi lo na trijem moglo se sasvim dobro vidje
ti Otok, moglo se - pisa e Roberto - nepogre ivo u leopardova oka vidjeti njegovu ti inu.
Sve u svemu, Otok je bio tu kao i prije.
Mora da je na brod prispio potpuno gol: dr im da je prva
14stvar koju je uinio, onako sav pun naslaga morske soli, bila da se dobro u kuhi
nji opere, a da se pritom uope nije zapitao je li to mo da jedina voda na brodu; a
zatim je vjerojatno u nekom kovegu prona ao jedno dobro kapetanovo odijelo, ono to s
e obino uva za iskrcavanje na konanom odredi tu. Mo da se ak samodopadno epirio u toj od
ri zapovjednika, te je jo nedostajalo da navue izme, pa da se ponovno osjeti u svom
elementu. Tek tako, dolino i pristojno odjeven - a ne s izgledom izmo dena brodolo
mca - astan ovjek mo e slu beno postati vlasnikom napu tenog broda i ne mora vi e osjeati
ao prijestup nego kao puno svoje pravo sljedei svoj korak: potra i po stolu i opazi
, pokraj tintarnice s gu jim perom, otvoren i kao napola prekinut, brodski dnevnik.
Ve prva mu stranica otkrije ime broda, no ostatak bija e nerazumljivi slijed s rij
eima poput anker, passer, sterre-kyker, roer, i malo mu je vrijedilo to je doznao
da je kapetan bio Flamanac. Ipak, u posljednjem retku bija e zapisan nadnevak od n
ekoliko tjedana ranije, a nakon jo nekoliko nerazumljivih rijei isticahu se, podvue
ne, latinske rijei: pestis, quae dicitur bu-bonica.
Eto napokon nekog traga, neke nagovijesti obja njenju. Na brodu je izbila epidemij
a. Roberta to otkrie ne uznemiri: on je kugu imao prije trinaest godina, a poznat
o je da onaj tko je prebolio tu zaraznu bolest stekao kao neku vrst pomilovanja,
kao da se ta zmija ne usuuje uvui drugi put u kri a onome tko je jednom bija e ukroti
o.
S druge pak strane, taj znak nije obja njavao mnogo i samo je ostavljao prostora n
ovim brigama. Neka bude, svi su mrtvi. Ali ne bi li se onda morali nai, razbacani
u neredu po palubi, le evi bar onih posljednjih, ako pretpostavimo da su oni one
koji prvi bijahu podlegli dostojno pokopali u morskim valovima?
Nedostajala je alupa: oni posljednji, ili pak svi, sklonili su se broda. to li je
to brod pun oku enih moglo uiniti mjestom nesavladive opasne prijetnje? Mi evi, mo da?
Uini se Robertu da je u ostrogotskom kapetanovu rukopisu razabrao neku rije kao ro
ttnest, takorina, poljski takor, onaj iz odvodnih kanala - u hipu se okrenu podi ui sv
jetiljku spreman da
15
opazi kako je ne to skliznulo uza zid i zauje ono poznato sk-vianje od kojeg mu se n
a Amarilliju ledila krv u ilama. Sjeti se, naje iv i se, kako mu je jedne veeri, bija e
upravo padao u san, jedno dlakavo bie lako okrznulo lice; na njegov u asnuti krik b
ija e odmah dotrao doktor Byrd. Svi su ga ostali kasnije ismijali: i na brodu bez k
uge mi eva ima koliko i ptica u umi, na mi eve jednostavno treba zaboraviti svatko tk
o se eli otisnuti na more.
Meutim, barem ovdje u krmnici, od mi eva ni traga ni glasa. Mo da su se svi do jednog
pritajili u dnu lae, s onim svojim oima to se crvenkastim sjajem krijeseu mraku, v
rebajui na svje e meso. Da su mi evi tu, ree Roberto sam sebi, to bi se odmah vidjelo.
Ako su to normalni mi evi, i u normalnom broju, mo da bi ak bio mogu nekakav su ivot. A
to bi drugo mogli biti, zapravo? Pitanje je bilo tu, no nije na njega elio odgovo
riti.
Roberto pronae pu ku, neku ogromnu sablju i podugaak no . Bija e neko vojnik: pu ka bija e
dna od onih cali-vera - kako ih nazivahu Englezi - kojima se moglo ni aniti bez po
stolja; provjeri je li okida u redu, vi e za svaku sigurnost, nego to bi zaista namj
eravao samom satrti opor mi eva; za pojas ak zataknu no od kojeg, to se mi eva tie, nik
e koristi.
Odlui istra iti itav trup broda, od pramca do krme. Vrativ i se u kuhinjicu, sie stubam
a to se spu tahu tik uz preke kosnika te ue u podnicu (ili ostavu, ini mi se) gdje bij
a e nagomilana sva sila ive nih namirnica, oigledno spremljenih za prilino dugu plovidb
u. No budui da se sve nisu mogle odr ati za vrijeme itava putovanja, posada se, na n
ekom gostoljubivom tlu, po svoj prilici nedavno, bila ponovno opskrbila.
Bilo je tu ko ara s ribom, nedavno nadimljenom, piramida kokosovih oraha te baava s
gomoljaama nepoznata oblika ali jestiva izgleda, i oito kadrih da podnesu dugo uva
nje. Pa onda voe, onakvo kakvo je Roberto viao na Amarilliju nakon prvih pristajan
ja u tropskim krajevima, takoer otporno na kvarenje: bija e bodljikavo i tvrde kore
, no o tar je miris obeavao dobro za tieno meko meso i skrivene slatkaste sokove.
16A vjerojatno su od nekih otonih plodova potjecale i one vree sivog bra na to mirisa e
na sadru; od njega se vjerojatno pekao i kruh koji ga okusom podsjeti na one be
zukusne bljutave kvrge to ih Indijanci Novog Svijeta nazivahu krumpirom.
U dnu prostorije ugleda jo desetak bavica sa slavinom. Otvori prvu; bija e voda jo ne
ustajala, naprotiv, izgleda e kao da je nedavno donesena i tretirana sumporom da b
i odr ala svje inu. Nije je bilo mnogo, no nraunajui da e i voem moi gasiti e, zaklju
na brodu zaista mo e zadr ati prilino dugo. Pa ipak, ta otkria, umjesto da ga ohrabre
to na tom brodu nee umrijeti od gladi, jo ga vi e zabrinu e - kao to to obino biva sa m
lankolinim du ama koje u svakom nagovje taju sree vide siguran znak njenih zlokobnih p
osljedica.
Nasukati se na napu teni brod, sluaj je ve sam po sebi udan i neprirodan, no kad bi b
arem taj brod bio napu ten od ljudi i od Boga kao neupotrebljiva olupina, bez plod
ova prirode i djela ljudskih ruku koji ga ine tako po eljnim boravi tem, sve bi se uk
lapalo u red stvari i u mornarske kronike; no nai ga ovako, ureena kao za nekog dr
agog i dugo oekivanog gosta, poput neke laskave ponude, to je poelo zaudarati na s
umpor, jo jae nego ona voda, tu mora da neastivi plete svoje prste. Robertu pado e na
pamet bajke koje mu bija e pripovijedala baka, pa zatim one u ne to dotjeranijoj pro
zi to se itahu u pari kim salonima, gdje princeze izgubljene u umi ulaze u neku peinu
i tamo nalaze rasko no ureene sobe s krevetima i baldahinima, s ormarima prepunim s
kupocjenih haljina ili ak sveano prostrt stol... I zna se, u posljednjoj odaji obin
o eka stra no otkrie podvale nekog pakosni-ka koji bija e namjestio stupicu.
Dodirnu jedan kokosov orah pri dnu gomile, ravnote a naslaganih plodova naru i se u
trenu i ekinjaste prilike strmoglave se poput lavine prema njemu, kao takori koji
pritajeno vrebahu negdje u mraku (ili poput i mi a to se naglavce vje aju po gredama na
stropu) da bi u pogodnom asu nasrnuli na njega uspinjui mu se po tijelu i nju ei mu l
ice slano od znoja.
Valjalo se uvjeriti da se ne radi o aroliji: Roberto je na putovanju nauio kako se
postupa s prekomorskim plodovima.
17
Poslu iv i se ogromnim no em kao sjekirom, jednim udarcem rasjee napola jedan kokosov o
rah te ispije svje u tekuinu; razlomi potom ljusku i ogloe slasno meso skriveno ispo
d kore. I jedno i drugo bija e toliko ukusno da neodreeni dojam da se radi o klopci
poprimi jo vee razmjere. Mo da je, ree sam sebi, ve rtva obmane, u iva u orasima, a zap
avo zubima hvata glodavce, ve vi e ne vidi razlike, uskoro e se njegove ruke istanji
ti, iskriviti i dobiti pand ice, tijelo e mu se prekriti grubim hrapavim maljama, l
eda e mu se u luku saviti i bit e u zlokobnoj sveanoj ceremoniji primljen meu ku trave
stanovnike te Aherontove barke.
No - i da zavr imo s tom prvom noi - jo jedna je jeziva opomena morala iznenaditi is
tra ivaa. Kao da je buka sru enih kokosovih oraha probudila neke uspavane stvorove, o
n zau, negdje iza pregrade to razdvaja e ostavu od ostatka potpalublja, ako ve ne pra
vo skvianje, a ono neko pijukanje, tiho cvrkutanje, grebanje apa. Ipak je to dakle
neka zasjeda, nona bia upravo imaju sastanak u nekom skrovitom gnijezdu.
Roberto se zapita ne bi li se, s pu kom u ruci, morae odmah odva iti i krenuti na ta
j Armagedon. Srce mu drhta e, optu iva e sam sebe za kukaviluk, rekne sam sebi da e se i
onako, bilo to noas ili bilo koje druge noi, prije ili kasnije morati suoiti s Njim
a. Kratko je oklijevao, vratio se zatim na palubu i na svoju veliku sreu vidio vo t
anoblijedi sjaj zore kako pu e po metalu topova koje dotad bija e milovao mjeseev ods
jaj. Rada se dan, ree sebi s olak anjem, a njegova je du nost da izbjegne svjetlo.
Poput jednog od onih Uskr enika iz Maarske pretri poprijeko palubu i vrati se u krmn
icu, ue u sobu - sada ve svoju - zabarikadira dobro vrata, zatvori izlaze na galer
iju, namjesti oru je nadohvat ruke i po uri zaspati da sluajno ne bi vidio Sunce, tog
krvnika to bradvom svojih zraka odsijeca vratove sjenama.
Uznemiren, usne svoj brodolom, a sanjao ga je kao to sanja svaki umno darovit ovje
k, to ak i u snovima, a pogotovo ovakvim, smatra potrebnim da svaki pojam, svaku z
amisao
18uljep a biranim rijeima, da ih o ivi naglascima, zgusne zagonetnim povezivanjem, da
im osvrtima i razmatranjima dade dubinu ili ih uzvisi emfatinim zanosom, da ih p
rikrije aluzijama i raznim pretvorbama istana i profini.
Pretpostavljam da u ona vremena, i na tim morima, bija e mnogo vi e brodoloma nego s
retnih povrataka u luku; no kome je prvi put, takvo iskustvo postaje zacijelo iz
vorom neprestanih nonih mora, koje ma ta i navika tonog poimanja i vjernog zami ljanja
ini slikovitim poput Posljednjeg Suda.
Jo od prethodne veeri zrak bija e kao prehlaen i inilo se kao da nebesko oko, prepuno
suza, ne uspijeva vi e dopustiti pogledu da segne dokle dopiru valovi. Kist prirod
e bija e ve izblijedio crtu obzora te ocrtava e tek nejasno udaljenost kopna.
Roberto, ija je utroba ve predosjeala skora nji potres, baci se na le aj, ve ziban kiklo
pskom dadiljom; zadrijema izmeu nemirnih snova to ih sanja u snu o kojem pripovije
da, i primi u svoja njedra kozmiki spjev svakojakih udesa. Budi se od tutnja gromo
va i krikova mornara, bujica vode preplavi mu le aj, doktor Byrd naviri se u trku
viui mu neka se brzo skloni gore na palubu i uhvati za bilo to to stoji bar malo vr e o
njega samog.
Na palubi zbrka, jauk, tijela to lete u more kao bo anskom rukom uzdignuta. Roberto
se vje a za stra nju stranu krmenog jedra (ako sam dobro razumio), sve dok se ovo,
munjama rastrgano, ne slomi; kri jarbola stade opona ati zakrivljenu putanju zvijez
da i Roberto se nae, kao iz prake izbaen, u podno ju glavnog jarbola. Tada mu neki mo
rnar dobra srca to se bija e vezao za jarbol, ne mogav i mu napraviti mjesta, dobaci
jedno u e viknuv i neka se prive e za istavlje-na vrata pramnice; i bila je prava srea
za Roberta to ona, zajedno s njim nametnikom, odmah otkliznu e uz ogradu, jer se u
meuvremenu onaj jarbol slomi po sredini i jedna od motki okomito se sru i raspolovi
v i glavu onome dobrotvoru.
Kroz neki otvor u boku lae Roberto vidi, ili sanja da je vidio, ciklade sjena to s
e gomilaju pri svakoj munji, kako lutajui krstare valovitim poljima, to mi se ini p
one to prevelikim ustupkom sklonosti precioznim citatima. No, ukratko,
19
Amarilli se naginje na stranu brodolomca spremnog na brodolom, i Roberto sa svoj
om daskom sklizne u neki ponor ponad kojeg, silazei, ugleda Ocean kako slobodno u
zlazi hinei vr-letne hridi; kroz zamuene trepavice vidje kako izviru sru ene Piramid
e, osjeti se vodenim kometom to bje i du staze tog vrtloga mokrih nebesa. Dok s luci
dnom nestalno u sijeva svaki val, ovdje zavija neka para, ondje pak, otvarajui novi
izvor, u-bori neki vir. Neodoljivi ar pomahnitalih meteora poput melo-dijske pratn
je uskome alom zraku prepuklom od grmljavine; nebo je stalna mijena udaljenih svje
tala i mlazova guste tame, i Roberto ka e da bija e vidio Alpe pokrivene pjenom izmeu
klizavih brazdi ija se pjenu ava kresta pretvara u plodove ljetine, i Cereru okienu
cvijeem u odsjaju safira, i na mahove zaglu ujuu lavinu opala, kao da je kormilo pr
euzela Prozerpi-na, vladarica podzemlja, izagnav i sa zemlje plodorodnu majku.
I usred tih zvijeri to oko njega riu unezvjereno lutajui, dok vrije srebrnasta sol
u uzburkalu jadu, Roberto se odjednom prestane diviti predstavi, postaje posve b
e utan glumac, izgubi svijest i dalje vi e ne zna to se s njim dogodilo. Tek e kasnije,
sanjajui, pretpostaviti da se daska, kao po nekoj milostivoj naredbi, ili nagono
m to ga posjeduje sve to pluta, bija e uskladila s tim guslama, i kako bija e si la, ist
o tako prirodno uzae, umiriv i se u ritmu neke lagane sarabande -budui da se u bijes
u prirodnih sila ru e pravila svakog uglaenog plesnog slijeda - i udalji se u sve ir
im krugovima od pupka vrtuljka, u koji se pak strovali, areni zvrk u rukama sinov
a Eolovih, nesretni Amarilli, kosnika upravljena u nebo. I s njim svaka iva du a to
tamo se bija e zatekla: idov to mu sudbina eto dodijeli da u nebeskom Jeruzalemu pot
ra i onaj zemaljski do kojeg vi e ne mo e stii; malte ki vitez zauvijek odvojen od otoka
Escondide, doktor Byrd sa svojim vjernim pratiocima i - milo u dobrostive prirode n
apokon izbav-Ijen od melema medicinskog umijea - onaj bijedni pas prepun zagnojen
ih ireva, o kojem uostalom nisam jo dospio govoriti, budui da Roberto o njemu pi e te
k mnogo kasnije.
No sve u svemu, nagaam da su none more i oluja uinile Robertov san osjetljivim i la
kim, spavao je poput ratnika: kra-
20tak bi nemiran drijeme slijedilo dugo napeto bdijenje. I doista, pomiriv i se s m
i lju da je vani dan, utje en injenicom da svjetlo tek neznatno mo e prodrijeti kroz mu
tna stakla krm-nice; pouzdajui se u to da postoje neke unutra nje stube kojima e moi
sii u potpalublje, skupi hrabrost, uze ponovno oru je i krenu, s odva nom bojazni, u
istra ivanje porijekla onih nonih zvukova.
Zapravo, ne krenu odmah. Molim da mi se oprosti, ali upravo Roberto, pripovijeda
jui Dami, sam sebi proturjei - znak da ne pripovijeda potanko redom ono to mu se do
godilo, nego eli sastaviti pismo kao priu, ili kao dnevnik nabacanih bilje ki koje b
i mogle poslu iti i za pismo i za priu, pa pi e bez prethodne odluke to e od toga kasni
je odabrati, crta, da se tako izrazim, pijune svoje ahovske ploe a da ne odredi un
aprijed koje e figure pomicati i na koji e ih nain uope rasporediti.
U jednom pismu ka e kako je izi ao da bi krenuo u pustolovinu u potpalublje. No u je
dnom drugom pi e opet kako ga je, netom probuena prvom jutarnjom svjetlo u, iznenadio
neki udaljeni koncert. Zvui bez sumnje dopirahu s Otoka. Robertu ponajprije padne
na um slika opora domorodaca to se skupljaju i guraju u dugake kanue da bi se ustr
emili na brod, te vrsto stisne pu ku; zatim mu se koncert uini i ne ba tako borben.
Bija e zora, sunce jo nije udaralo o stakla; pode na galeriju, osjeti miris mora, o
d krinu prozorski kapak i jedva otvorenih oiju, gotovo mirei, poku a pogledom dokuiti ob
alu.
Na Amarilliju, gdje danju nije izlazio na palubu, Roberto bi slu ao kako putnici p
riaju o za arenim zorama to plamte kao da Sunce gori od nestrpljivosti da zrakama pr
ostrijeli svijet: ovdje meutim vidje, bez razoaranja, tek pastelne boje: nebo pjen
u avo od tamnih oblaka jedva iskrzanih biserjem, dok se neka nejasna nijansa, jedv
a zamjetno ru iasta lagano uspinjala iza Otoka, nalik na zagasito modru mrlju na ne
kom grubom papiru.
No ta mu je gotovo nordijska paleta bila dovoljna da shvati kako profil to mu se
prethodne noi inio jednolikim oblikuju
21zapravo obodi bre uljka to strmim nagibom zavr ava na obalnom pojasu obraslom drveem
visokih debala, ispred kojih u vijencu palme obrubljuju bijeli al.
Pijesak je polagano postajao sve sjajniji, a du rubova se tu i tamo zamjeivahu kao
neki ogromni pauci, balzamirani u trenu dok bijahu prema vodi pomicali svoje ko t
unjave udove. Robertu se izdaleka uine nekakvim "putujuim raslinjem", no u tom ga
trenutku ve suvi e iv odsjaj pijeska natjera natrag u zaklon.
Otkrije da se tamo gdje bi ga oi izdavale, sluhu moglo vjerovati, te se potpuno p
ouzda u sluh; zatvoriv i gotovo sasvim prozorske kapke, nauli u i na te udne zvukove to
dopirahu s kopna.
Iako na svom rodnom bre uljku bija e mnogo puta do ivio zoru, shvati da zapravo po prv
i puta u svome ivotu doista uje kako pjevaju ptice; u svakom sluaju nikad ih jo ne b
ija e uo ni u tolikom broju niti toliko razliitih.
Na tisue njih pozdravljalo je izlazak Sunca: uini mu se da kroz krije tanje papiga r
azabire slavuja, evu, beskrajno mnogo lastavica, te ak o tru tananu graju zrikavca i
cvrka, pitajui se pritom uje li on to zaista ba te ivotinjske vrste ili mo da kakvu nj
ihovu brau s antipoda... Otok bija e daleko, no inilo mu se da ti zvukovi donose sa
sobom miris bosiljka i naranina cvijeta, kao da je itav zaljev natopljen predivnim
nekim parfemom - a osim toga, sjeti se da mu je gospodin d'Igbv priao kako je ti
jekom jednog od svojih putovanja prepoznao blizinu kopna upravo po prelijetanju
mirisnih estica to ih dona ahu vjetrovi...
No dok je nju ei ulio u i prema tom nevidljivom mno tvu, kao da izmeu zubaca na vrhu dvor
ca ili kroz proma-tranicu neke utvrde promatra vojsku to se glasno mrmorei u luku r
azmje ta u dolini izmeu blagih padina bre uljka i kanala to titi zidine, uini mu se odje
dnom da ve bija e vidio to to slu ajui sada zami lja, i pred tim beskrajem to ga opsjeda
psjednutim se osjeti, i neki ga instinktivni poriv gotovo nagna da uperi pu ku. Bi
ja e to u Casaleu, a pred njim se razastrla panjolska vojska, s bukom svojih teretn
ih kola i zveckanjem oru ja; uo je tenorske glasove gospodara dvorca,
22graju Napoletanaca, o tro i grubo gunanje njemakih plaenika, a negdje iz pozadine d
opira e do njega, ubla en, pokoji zvuk trublje, i poneki prigu eni hitac iz pu ke, klok,
pof, taa-pum, poput mu ara to se obino uju na dan neke svetkovine.
Kao da se njegov ivot bija e dogodio izmeu dviju opsada, jedna na sliku i priliku dr
ugoj, s jedinom razlikom to je sada, kad se zatvorio taj krug od vi e od jednog des
etljea, rijeka oko dvorca, takoer dodu e kru nog oblika, bila isuvl e iroka da bi inila m
guim bilo kakav izlaz, Roberto je ponovno pro ivljavao one kasalske dane.
23
2.
O onom sto se dogodilo
IA
( J svojih esnaest godina ivota prije ljeta 1630. Roberto ^^ daje naslutiti vrlo m
alo. Navodi tek uzgred neke dogaaje iz pro losti, i to samo kad mu se ini da oni pok
azuju neku vezu sa njegovom sada njo u na Daphne, pa je kroniar njegove jogunaste kron
ike prisiljen vrebati po skrivenim zakucima i naborima njegovih rijei. Kad bi sli
jedio njegova nacifrana prenemaganja bio bi poput autora to, ne bi li to vi e otegao
otkrivanje ubojice, itatelju daje tek vrlo oskudne indicije i esto ga navodi na k
rivi trag. I tako moram tu i tamo izmamiti neki znak, natuknicu, poput kakva dou n
ika ugrabiti neki mig.
Obitelj Pozzo di San Patrizio pripadala je sitnom plemstvu i posjedovala prostra
no imanje della Griva uz samu granicu aleksandrijske pokrajine (u to doba dijelo
m milanskog vojvodstva, dakle pod vla u panjolaca), no zbog politike geografije ili v
lastita duhovna i moralno-idejna uvjerenja bija e ostala u zavisnosti markiza od M
onferrata. Otac - koji je sa svojom enom govorio francuski, sa seljacima na dijal
ektu a talijanski sa strancima - kad bi razgovarao s Robertom izra avao se na razl
iite naine, ve prema tome je li ga poduavao nekom potezu maem ili ga vodio na jahanje
po poljima psujui na ptice to mu upropa tavahu ljetinu. Djeak je inae provodio svoje
vrijeme bez prijatelja, ma tajui o dalekim krajevima dok bi s dosadom tumarao vinog
radima, o lovu na sokole dok bi hvatao crne pi talice, o borbama sa zmajem dok bi
se igrao sa psima, o skrivenu blagu dok bi istra ivao odaje njihova malena ili ogr
omna dvorca, kakav ve bija e. Raspirivahu mu to duhovno skitni tvo razni vite ki romani
i poeme to ih je pokrivene pra inom nalazio u ju noj kuli.
24

Ne bija e dakle neobrazovan, imao je ak i kunog uitelja, pa bilo to i samo dijelom go

dine. Jednog karmelianina, za kojeg se prialo da bija e putovao istokom gdje se - est
o bi to, prekri iv i se, promrmljala njegova majka - navodno preobratio u muslimana,
koji bi dolazio jednom godi nje na imanje, zajedno s jednim slugom i etiri sitne m
azge natovarene knjigama i svakojakim svescima, te bi ovdje boravio tri mjeseca.
emu je poduavao svoga uenika, to ne znam, no po dolasku u Pariz Roberto je odmah o
stavio stanovit dojam, i kako bilo da bilo, lako i brzo usvajao sve to bi uo.
O tome se karmelianinu zna samo jedna jedina stvar, i nije sluajno da se Roberto o
svre upravo na nju. Jednog se dana naime, istei sablju, stari Pozzo bija e posjekao i
, bilo da oru je bija e zaralo, bilo da je bio povrijeen posebno osjetljiv dio ruke il
i prstiju, rana mu zadava e neizdr ivu bol. Tada karmelianin uze sjeivo, pospe ga pra ko
m to ga uva e u nekoj kutijici, i idueg trena stari se Pozzo ve zaklinjao da osjea olak
nje. injenica je zatim da je sutradan rana ve zarastala.
Karmelianin je u ivao u opem udivljenom uenju te ree kako mu je tajnu te tvari povjerio
neki Arapin, a radilo se o lijeku mnogo monijem od onog to kr anski spagiriari naziva
hu unguentum armarium. Kad ga potom zapita e kako to da se pra ak ne stavlja na ranu
nego na oru je koje ju bija e prouzroilo, on odvrati da tako djeluje priroda, u ije s
e najvee snage ubraja univerzalna simpatija koja omoguuje djelovanje na daljinu. I
doda da je, ako im je u to te ko povjerovati, dovoljno da se prisjete magneta, ko
ji je kamen to na sebe privlai strugotine metala, ili golemih planina punih gvozda
kojima je prekriven sjever na eg planeta, koje pak privlae iglu kompasa. Tako i ma
st za oru je, vrsto prianjajui na sablju, privlai ona svojstva eljeza koje je sablja o
stavila u rani i koje prijee njeno iscjeljenje.
Nijedno stvorenje koje u djetinjstvu bija e svjedokom neemu slinom ne mo e a da ga to
ne obilje i za itav ivot, a vidjet emo uskoro kako je Robertova sudbina bila odreena u
pravo privlano u koju su za njega imale privlaive moi pra aka i pomada.
25S druge strane, to ipak ne bija e najznaajniji dogaaj Ro-bertova djetinjstva. Post
oji jedan drugi, i to, pravo govorei, ne tek epizoda, ve kao neka vrst pripjeva ko
jeg je djeak sauvao u mutnom sjeanju. Dakle, ini se da bi ga otac, koji bez sumnje b
ija e sinu privr en iako s njim postupa e prilino o tro, s mualjivom grubo u svojstvenom l
ima iz tog kraja, esto - i to posebno u njegovih prvih pet godina ivota - esto znao
podii uvis ponosno uzviknuv i: "Ti si moj prvijenac!" Ni ta neobino, doista, osim jed
ne male pogre ke, jedne male suvi nosti, ako uzmemo u obzir da Roberto bija e jedinac.
Sve bi bilo u redu da se Roberto nije, odrastajui, stao prisjeati (ili je sam seb
e uvjerio u to sjeanje) kako je na ta napadna oitovanja oinske radosti majino lice p
oprimilo izraz neodluan izmeu uznemirenosti i veselja, kao da otac, izgovarajui tu
reenicu, istina, ini ne to lijepo, no kao da joj je istovremeno njeno neprestano pon
avljanje u du i budilo neku davno uspavanu ili uti anu tjeskobu. Robertova je ma ta du
go poigravala oko tona toga usklika, zakljuiv i na kraju da otac to nije izgovarao
kao neku sasvim bjelodanu tvrdnju, nego kao neku novu jo neuvenu objavu, nagla avajui
ono "ti", kao da eli rei "ti, a ne netko drugi, ti si moj prvoroeni sin."
Ne netko drugi ili ne onaj drugi? U Robertovim pismima pojavljuje se esto poneka
aluzija na nekakvog Drugog koja ga neprestano opsjeda, a ini se da mu se upravo t
ada, kad je u to sam sebe uvjerio, rodila ideja (a o emu bi i moglo ma tariti dijet
e izgubljeno izmeu kulapunih i mi a, vinograda, gu tera i konja, smeteno i zbunjeno u op
hoenju sa seljaiima to mu bijahu nedorasli vr njaci, i koje, kad ne bi slu alo bakine, s
lu alo bi bajke onoga karmelianina?) da negdje po svijetu tumara neki brat kojeg ni
kad ne bija e upoznao, i koji je, budui da ga se otac odluio odrei, morao biti lo e i n
epoudne naravi. Roberto bija e najprije premalen a kasnije odvi e stidljiv da bi se u
pitao dolazi li mu taj brat s oeve ili majine strane (a u oba bi se sluaja nad jedn
og od roditelja nadvila sjena nekog starog neoprostivog grijeha): kako bilo da b
ilo, postojao je brat, na neki je nain (mo da natprirodni) bio zacijelo neemu kriv im
ga bijahu odbacili, i zbog toga je sigurno mrzio njega, Roberta, mezimca.
26
Sjena toga brata protivnika (kojeg je, bez obzira na sve, ipak elio upoznati, kak
o bi ga volio i kako bi ga naveo da on zavoli njega) pomuivao bi mir njegovih djeak
ih noi; kasnije, ve kao mladi, prelistavao bi u biblioteci stare sveske ne bi li na a
o skriven, tko zna, kakav portret, rodni list, izvod iz upe, neku ispovijest koja
e objasniti. Tumarao bi potkrovljima otvarajui stare krinje pune odijela pradjedov
a, zaralih odlija, na ao bi pokatkad maurski bode , zastajao bi askom da zbunjeno i kol
ebljivo drhtavim prstima ispita neku pletenu ko uljicu koja zasigurno neko bija e ovi
jala maleno dijete, no tko zna je li to bilo prije nekoliko godina ili nekoliko
stoljea?
Kako je vrijeme odmicalo, bija e on tom izgubljenom bratu ak i ime nadjenuo, Ferran
te, te mu stao pripisivati sitne prekr aje zbog kojih nepravedno bija e optu en, kao k
raa kolaa, na primjer, ili neopravdano pu tanje psa s lanca. Ferrante, povla ten svoji
m poni tenjem i svojom nevidljivo u, djelovao je njemu iza lea, a on se sakrivao iza F
errantea. tovi e, malo pomalo navika da okrivljava nepostojeeg brata za ono to on, Ro
berto, nije nikako mogao uiniti, pretvorila se u lo obiaj da ga tereti i za ono to j
e zaista uinio i zbog ega je osjeao kajanje.
Roberto zapravo nije lagao drugima: radilo se zapravo o tome da je, negdje u ti in
i izdr avajui kaznu za svoje nepodop tine, s bujicom suza sapetih u grlu, uspijevao s
am sebe uvjeriti u vlastitu nevinost i osjetiti se rtvom okrutne nepravde.
Jednom je, na primjer, da bi isprobao novu sjekiru to je kova bija e netom isporuio,
a djelomino i iz inata zbog neke ne znamvkakve nepravde to smatra e da mu je uinjena,
Roberto oborio jedno mlado stabalce, vokicu to je otac bija e posadio pola ui velike n
ade u nadolazee sezone. Kad je postao svjestan ozbiljnosti svoje budala tine, Rober
to stade zami ljati strahovite posljedice, od kojih najbla a bija e da e ga prodati Tur
cima, to bi znailo do ivotno veslanje na njihovim galijama, te se ve stao spremati da
pobjegne od kue i provede ostatak ivota kao umski razbojnik. U potrazi ipak za nek
im opravdanjem, jednostavno je sebe uvjerio da onaj tko je posjekao vokicu nije m
ogao biti nitko drugi nego Ferrante.
27Otac, meutim, otkriv i nedjelo, okupi sve djeake s imanja te ree da e krivcu, eli li
izbjei njegov bezgranini bijes, biti mnogo bolje da sam prizna. Roberta tu obuzme
osjeaj sa-milosne plemenitosti: kad bi okrivio Ferrantea, siroma ak bi do ivio samo j
o jedno novo izopenje; naposljetku, nesretnik je inio zlo ne bi li nekako ubla io svo
ju napu tenost siroeta, pozlijeen prizorom vlastitih roditelja koji drugog obasipaju
milovanjem... Istupio tako korak naprijed i, dr ui od straha i ponosa, rekao kako n
e eli da netko drugi bude okrivljen umjesto njega. Tvrdnja, iako to zapravo nije
bila, bija e uzeta kao priznanje. Otac se, uvijajui brk i pogledavajui majku, mrzovo
ljno nakaslja te izjavi kako nema sumnje da je zlodjelo vrlo te ko i kazna neizbje n
a, no kako ne mo e a da ne cijeni to mladi "gospodin della Griva" po tuje ast drevna o
biteljskog obiaja i kako tako i prilii pona ati se jednome plemiu, pa makar mu bilo s
amo osam godina.
Zatim presudi da Roberto nee moi poi u posjet roacima u San Salvatore, uobiajen polov
inom kolovoza, to jamano bija e bolna kazna (u San Salvatoreu je bio Quirino, vinogr
adar koji bi Roberta znao uspeti na jednu smokvu vrtoglave visine) no sigurno ne
usporedivo manja od Sultanovih galija.
Nama e se pria uiniti sasvim obinom: otac je ponosan to ima potomka koji ne eli lagati
, gleda majku s neskrivenim zadovoljstvom, izrie blagu kaznu tek da bi prividno s
auvao dosljednost.
No Roberto je dogaaj obilato iskitio, ispreo svoje vlastito tumaenje, dospjev i do z
akljuka kako su otac i majka zasigurno naslutili da je pravi krivac zapravo bio F
errante, zadivili se bratskom herojstvu sina mezimca i osjetili olak anje to nee bit
i prisiljeni objelodaniti obiteljsku tajnu.
Mo da sam zapravo ja taj koji ispreda i izmi lja na temelju tek oskudnih zabilje ki, n
o to je zbog toga to e ta prisutnost odsutnog brata imati odreenu svoju te inu i u ov
oj pripovje-sti. Tragove te djeje igre nai emo u pona anju odraslog Roberta ili barem
onog kojeg smo zatekli na Daphne, u neprilici koja bi, istini za volju, jednako
smutila bilo koga na njegovu mjestu.
28U svakom sluaju ve sam i suvi e zastranio: ostaje nam jo da vidimo kako se to Rober
to na ao na opsadi Casalea. A tu valja odrije iti krila ma ti i poku ati zamisliti kako
su se dogaaji razvijali.
Na imanje della Griva vijesti nikada nisu stizale prevelikom hitnjom, no ve se ba
r dvije godine znalo da pitanje oko toga tko e naslijediti vojvodstvo od Mantove
stavlja Monferrato u gadne neprilike, a bilo je ve do lo i do jedne poluopsade. Ukr
atko - pa bilo to i na fragmentarni]! nain od mojeg - u prosincu 1627. umro je vo
jvoda Vincenzo II od Mantove i oko samrtne postelje glasovita razvratnika to djec
e svejedno nije znao napraviti, obigravahu etiri pretendenta zajedno sa svojim po
srednicima i za titnicima. Pobijedi markiz Saint-Char-mont koji bija e uspio uvjerit
i Vincenza kako bi valjalo da nasljedstvo preuzme neki roak od francuske grane, C
arlo di Gon-zaga, vojvoda od Neversa. Stari Vincenzo, izmeu dva hropca, naredi il
i prepusti da Carlo na brzinu o eni njegovu neakinju Mariu Gonzaga, te, ostavljajui
mu vojvodstvo, izdahnu.
Nevers, meutim, bija e Francuz, a vojvodstvo to ga bija e naslijedio ukljuiva e i markgro
foviju Monferrato, ija je prijestolnica Casale slovila kao najbolja utvrda itave s
jeverne Italije. Kako bija e smje ten izmeu milanskog teritorija pod panjolskom vla u i S
avojskih zemalja, Monferrato je omoguavao kontrolu gornjeg toka rijeke Po, puteve
izmeu Alpi i juga, cestu Milano-Genova, te se umetnuo kao tampon izmeu Francuske
i panjolske - budui da se nijedna od dvije sile nije mogla suvi e pouzdati u onaj dr
ugi tampon, savojsko vojvodstvo, gdje je Carlo Emanuele I vodio igru koju bi bil
o suvi e velikodu no nazvati dvostrukom. Monferrato je dakle pripao Neversu, a bija e
to kao da ga je dobio sam Richelieu; i bija e vi e nego bjelodano da bi se panjolskoj
vi e svidjelo da je pripao nekom drugom, recimo vojvodi od Guastalle. Na stranu in
jenica da je odreeno pravo na nasljedstvo imao i vojvoda od Savoje. No budui da je
testament postojao, i da je odreivao Neversa, ostalim pretendentima preostala je
samo nada da Sveti i Rimski njemaki car, iji vojvoda od Mantove formalno bija e vaz
alni gospodar, nee ratificirati to nasljedstvo.
29 panjolci meutim bijahu nestrpljivi i, u oekivanju careve odluke, Gonzalo de Cordo
ba ve je bio jednom napao Casale, a sada gaje, po drugi put, napala impozantna ar
mada sastavljena od panjolaca i carskih vojnika, pod Spinolinim zapovjedni tvom. Fr
ancuski garnizon pripremao se na otpor nadajui se pomoi francuske vojske, no ona j
e jo imala pune ruke posla na sjeveru, te je sam Bog znao hoe li uope stii na vrijem
e.
Dogaaji bijahu otprilike dotle dospjeli kad stari Pozzo polovinom travnja okupi i
spred dvorca najmlae iz svoje obitelji i najbistrije od svojih seljaka, podijeli
svo oru je koje se na posjedu moglo nai, pozove Roberta, te svima odr i govor koji mo
ra da je pripremao itavu no:
"Ljudi, poslu ajte. Ovo na e imanje della Griva oduvijek je plaalo danak markizu od M
onferrata, koji odnedavno znai isto koliko i sam vojvoda od Mantove, a to je sada
, kao to vam je poznato, gospodin Nevers, i onoga tko mi doe kazati da Ne-vers nij
e ni od Mantove ni od Monferrata opalit u po teno u dupe, jer vi ste svi bijedni ne
znalice i od tih stvari ne razumijete ni koliko je crno pod noktom, pa e vam bolj
e dakle biti da utite i prepustite sve svome gospodaru, jer ako nitko drugi, on b
ar zna to znai ast i po tenje. No budui da je va a vlastita ast vezana za ovo mjesto, tr
ba da znate da ako carski vojnici uu u Casale - a to vam nisu momci koji previ e br
inu oko sitnica - va i su vinogradi upropa teni, a to e biti s va im enama, bolje da vam
ne spominjem. Zbog svega toga ide se u obranu Casalea. Ja nikoga na ni ta ne silim
. Ako ima meu vama kakva lijena bitanga kojoj se ta zamisao ne svia, neka se odmah
izjasni - pa u ga odmah objesiti za ovaj ovdje hrast."
Nitko od prisutnih nije jo mogao vidjeti Callotove bakroreze s ljudima poput njih
to u grozdovima vise s hrastova, no mora da utje e da se sprema ne to neobino va no: i s
vi do jednog podigo e tko karabin, tko pijuk, tko tap sa srpom privr enim na vrhu, te u
skliknu e ivio Casale dolje carevi vojnici. Uglas, kao jedan.
30"Sine moj", ree Pozzo Robertu dok na konjima bijahu prelazili preko brda sa svo
jom malenom vojskom to ih je slijedila pje ice, "taj Nevers ne vrijedi ni koliko je
dno moje mudo, i Vin-cenzu je, kad mu je prepustio vojvodstvo, osim pjetlia zacij
elo zakazao i mozak, od kojeg uostalom ni prije velike koristi. Ali prepustio ga
je njemu, a ne onome nesposobnjakoviu od Gua-stalle, a obitelj Pozzo bija e odana
zakonitim gospodarima Mon-ferrata jo od njegovih zlatnih vremena. Dakle, ide se n
a Ca-sale, pa neka nas i pobiju ako tako mora biti, jer, tako mu Boga, ne mo e biti
uz nekoga dok stvari idu dobro, a onda ga ostaviti na cjedilu kad je u blatu do
grla. A ako nas ne upucaju, tim bolje, stoga nam valja oi irom otvoriti."
Putovanje tih dobrovoljaca, od granice aleksandrijskog teritorija do Casalea bij
a e sasvim sigurno jedno od najdu ih to ih je povijest zabilje ila. Stari je Pozzo imao
za to obja njenje samo po sebi uzorno:
"Ja poznajem panjolce", rekao je, "to su vam prilino komotni momci. Oni e dakle uda
riti na Casale prelazei dolinu na ju nom dijelu jer e tamo lak e proi s teretnim kolima
, topovima i drugim svojim tandrkalima. Tako ako mi, odmah prije Mirabella, skre
nemo na zapad i udarimo preko brda trebat e nam mo da dan ili dva vi e, ali neemo pute
m naii na neprilike, i stii emo sigurno prije njih.
Na nesreu, Spinola je imao ne to lukavije ideje o tome kako pripremiti opsadu te je
, dok je jugoistono od Casalea ve poeo okupirati Valenciju i Occimiano, jo prije nek
oliko tjedana poslao zapadno od grada vojvodu od Lerme, Ottavia Sfor-zu i grofa
od Gemburga, s oko sedam tisua pje aka, da poku aju odmah zauzeti dvorce Rosignano, P
ontestura i San Giorgio, to e sprijeiti svaku moguu pomo francuske vojske; dok je za
to vrijeme, prelazei rijeku Po od sjevera prema jugu, klije ta stezao namjesnik Ale
ksandrije, don Geronimo Augustin, s jo pet tisua svojih ljudi. A svi se rasporedi e
upravo uzdu puta kojeg je Pozzo dr ao tako savr eno pustim. I ak ni kad mu njegovi sel
jaci dojavi e vijest, na plemi ne uzmogne vi e promijeniti pravac, jer na istoku ve bij
a e vi e carskih vojnika nego na zapadu. Pozzo ree jednostavno:
31"Mi neemo ni uzmaknuti ni skrenuti. Ja poznajem ove predjele sigurno bolje od n
jih, i proi emo ravno izmeu, vidjet ete, kao kune bjelice."
to je podrazumijevalo opet bezbroj zavoja i krivina. Toliko da ak susreto e Francuze
s Pontesture koji su se u meuvremenu predali, te im je, samo da se ne bi ponovno
vratili u Ca-sale, bilo dopu teno da siu prema Finaleu odakle e morem moi doi do Fran
cuske. Oni s della Grive sreto e ih negdje oko Otteglie- - gotovo da se meusobno po
bi e jer i jedni i drugi vjerovahu da su oni drugi neprijatelji - i Pozzo tako doz
na od njihova zapovjednika da se medu ostalim uvjetima predaje bija e uglavilo da e
ito s Pontesture biti prodano panjolcima, a ovi e novac poslati Kazale anima.
" panjolci su gospoda, sine moj", rekne Pozzo, "i momci su to protiv kojih je prav
o zadovoljstvo boriti se. Na sreu ne ivimo vi e u doba kad je Karlo Veliki juri ao na
Maure, kad je u ratu vladala parola "ubij da te ubijem". Ovo su ratovi izmeu kr ana,
bogamu! Sad su pod opsadom oni u Rosignanu, mi emo im proi s lea, uvui se izmeu Rosi
gnana i Pontesture, i u Casaleu smo za tri dana."
Pozzo izree ove rijei krajem travnja, a Casale se njemu i njegovoj pratnji na vidi
ku ukazao 24. svibnja. Bija e to, barem u Robertovim uspomenama, prilino lijep mar ,
s beskrajnim skretanjima s puteva na magaree staze i preice preko polja; ionako, g
ovora e Pozzo, kad je rat sve ode do vraga, i ljetinu ako ne uni timo mi, upropastit
e je oni. Da bi pre ivjeli, gosti e se po vinogradima, vonjacima i koko injcima: ta ova
zemlja, govora e Pozzo, pripada Monferratu i valja joj hraniti svoje branitelje.
Jednog seljaka iz Mombella to se bija e usprotivio dao je odmah izbatinati s trides
et udaraca toljagom, rekav i mu pritom da e u ratu, ako u njemu nema bar malo disci
pline, pobijedu odnijeti drugi.
Robertu je rat poinjao izgledati kao sasvim lijepo iskustvo; od putnika prolaznik
a dolazile su okrepljujue vijesti, poput one o francuskom konjaniku ranjenom i za
toenom u San Giorgiu, koji se po alio da mu je jedan vojnik ukrao portret to mu bija e
predraga uspomena; a vojvoda od Lerme, uv i to, naredi da mu se portret odmah vrat
i, pobrine se k
32tome za njegovo ozdravljenje te mu pokloni konja i po alje ga natrag u Casale. A
s druge strane, i uza sva ta zavojita zastra-njenja od kojih svi ve izgubi e svaki
osjeaj orijentacije, stari je Pozzo na kraju uspio udesiti stvari tako da njegov
a dru ina od rata jo jedne jedine borbe ne bija e vidjela.
Bija e prema tome s golemim olak anjem, i s nestrpljenjem nekoga tko gori od elje da
sudjeluje u dugo oekivanu blagdanskom veselju, kad jednog lijepog dana s vrha bre u
ljka, dolje pod svojim nogama i ispred vlastitih oiju ugleda e grad, zatvoren sa sj
evera, njima slijeva, dugakom prugom rijeke Po, to upravo ispred dvorca po sredini
bija e razlomljena s dva povea otoia, a prema jugu svr avala gotovo iljasto u vr ku zvje
dolikog masiva citadele. Prepun tornjeva i zvonika, Casale se izvana doista doim
ao neosvojivim; sav nakostrije en kakav ve bija e od pilasto nazubljenih bedema podsj
eao je na jednog od onih zmajeva to se obino viaju po knjigama.
Prizor bija e upravo velianstven. Uokolo itava grada vojnici u arenim odijelima vukli
su opsadna kola izmeu grupica atora uljep anih barjacima, i konjanika sa e irima bogat
o iskienim perjem. Svako malo, meu umskim zelenilom ili usred zlaana polja izbio bi
nenadani mete to ubada e oi, a bijahu to plemii s oklopima od srebra to se poigravahu s
a suncem te ne bija e nimalo jasno u kom se pravcu kreu, a mo da skakutahu amo-tamo t
ek da bi na sebe privukli pogled. Prekrasan svima, prizor se ne uini odvi e veselim
samome Pozzu koji ree:
"Ljudi, ovaj put smo stvarno nadrljali." A Robertu, koji stade zapitkivati kako
to, to to znai, dobaci klepnuv i ga lako po iji:
"Ne pravi se blesan, zar ne vidi da su ovo carski vojnici, nisi valjda pomislio d
a Kazale ana ima toliko i da se ovako e-tuckaju izvan zidina? Kazale ani i Francuzi,
eno ti ih unutra, navlae vree sa slamom i skrivaju se jer znaju da ih nema ni dvij
e tisue, dok je onih tamo dolje najmanje sto tisua; pogledaj samo koliko ih jo ima
na ovim obroncima tu ispred nas!"
Bija e zacijelo pretjerao, Spinolina vojska brojila je najvi e osamnaest tisua pje aka
i est tisua konjanika, no bija e to sasvim dovoljno, ak i previ e.
Kumifceva43
" to emo sad, oe?" zapita Roberto.
"Sad emo to da emo paziti gdje su luteranci i onuda se neemo uputiti: in primi ne ra
zumije se ni slovca od onog to ka u, in secundis najprije te umlate, a tek te onda
priupitaju tko si. Gledajte dobro gdje bi mogli biti panjolci: ve sam vam rekao da
su to momci s kojima se mo e izai na kraj. I pazite da su iz dobre obitelji. Ono to
je najva nije u tim stvarima, to vam je kuni odgoj."
Pronao e neki prolaz du jednog tabora s natpisima imena najkr anskijih njihovih velianst
ava, gdje je svjetlucalo vi e oklopa nego drugdje, te sio e prepustiv i svoju sudbinu u
Bo je ruke. U onom silnom mete u mogli bi nastaviti dobar komad puta izmeu samih nep
rijatelja, jer u ta su vremena vojne odore imali samo odreeni povla teni sastavi, k
ao mu ketiri na primjer, a za ostatak nikada nisi znao da nije mo da netko od tvojih
. No odjednom, i to upravo kad je preostajalo prei jo samo jedan komad niije zemlje
, nabasa e na predstra u te ih zaustavi neki asnik upitav i ih, veoma uljudno, tko su i
kamo idu, dok iza njegovih lea napeto na oprezu staja e skupina vojnika.
"Gospodine" ree Pozzo "biste li bili tako ljubazni da nam oslobodite put, radi se
o tome da moramo po uriti zauzeti dobar polo aj da ih mo emo udariti s lea."
asnik skinu kapu, pozdravi uz duboki naklon kao da e poistiti pra inu dva metra ispre
d sebe, te ree:
"Sefior, no es menor gloria vencer al enemigo con la cor-tesia en la paz que con
las armas en la guerra."
A zatim e na odlinom talijanskom:
"Izvolite proi, gospodine, ako samo jedna etvrtina na ih bude imala polovinu va e hrab
rosti, pobijedit emo. Neka mi nebo udijeli zadovoljstvo da vas jednom sretnem na
boji tu, i ast da vas ubijem.
"Fisti orb d'an fisti secc" promrmlja Pozzo kroza zube, to je na jeziku njegova z
aviaja jo i danas optativni izraz kojim se sugovorniku eli najprije da oslijepi, a
zatim da ga uhvati grozna tucavica. A naglas e, prizivajui u pamet sve svoje jezino
umijee i svu svoju retoriku uenost:
"Yo tambien!"
34
/u:Pozdravi skinuv i e ir, podbode konja ostrugama - ne dodu e onako teatralno koliko b
i to trenutak zahtijevao, no budui da su ga njegovi slijedili pje ice morao im je o
staviti vremena - te se uputi prema zidinama.
"Reci to hoe , ali to su plemenita gospoda" obrati se sinu, i bija e luda srea da je u
tom trenu okrenuo glavu jer ga ne dohvati pu ano zrno ispaljeno na njih s bedema.
"Ne tirez pas, conichons, on est des amis, Nevers, Nevers!" viknu podi ui ruke uvis
, a zatim e Robertu:
"Vidi , to su obini nezahvalnici. Ne da ih hvalim, ali bolji su panjolci."
Uo e u grad. Netko zacijelo bija e ve dojavio njihov dolazak zapovjedniku garnizona, g
ospodinu di Toirasu, davnom bratu po oru ju staroga Pozza. Srdaan zagrljaj i prva et
nja utvrdom.
"Dragi prijatelju", govora e Toiras, "iz pari kih registara proizlazi da ja ovdje im
am na raspolaganju pet pukova pje a tva, od po deset satnija svaki, sve zajedno dese
t tisua vojnika. No -gospodin de la Grange ima samo pet stotina ljudi, Monchat dv
jesta pedeset, i sve zajedno mogu raunati na najvi e tisuu i sedam stotina pje aka. Im
am zatim est satnija lake konjice, etiri stotine ljudi sve skupa, iako su dobro na
oru ani. Kardinal zna da imam mnogo manje ljudi nego to je potrebno, ali uporno tvr
di da ih imam barem tri tisue i osam stotina. Pi em mu neprestano podnosei mu jasne
oprene dokaze, a Njegova se Eminencija uporno pravi da ne razumije. Morao sam uno
vaiti otprilike jedan puk Talijana, Korzikance i Mon-ferrine, ali, ako mi dopusti
te, to su lo i vojnici, a zamislite samo da sam bio prisiljen narediti asnicima da
uvrste u posebnu satniju svoje vlastite sluge. Va i e se ljudi pridru iti talijanskom
puku, redovima kapetana Bassianija, koji je dobar vojnik. Poslat emo tamo i mlad
og de la Grive, on neka ide u borbu budui da e dobro shvaati nareenja. to se vas tie,
dragi moj prijatelju, vi ete se pridru iti jednoj skupini hrabrih plemia to od svoje
volje bijahu do li k nama, kao i vi; oni su u mojoj pratnji. Vi poznajete ove kraj
eve i moi ete mi dati dobrih savjeta."
35
Jean de Saint-Bonnet, gospodin di Toiras, bija e visok, tamnoput, plavih oiju, u pu
noj zrelosti svojih etrdeset i pet godina; naprasit, no irokogrudan i sklon brzom
pomirenju, nagle udi, ali kad se sve zbroji ipak ljubazan, ak i s vojnicima. Bija e
se istaknuo u obrani Kraljevskoga otoka u ratu protiv Engleza, no izgled da ga R
ichlieu i dvor nisu smatrali osobito simpatinim. Prijatelji su aputali o jednom nj
egovom razgovoru s uvarom peata di Marillacom koji mu bija e prezrivo rekao da bi se
u Francuskoj sigurno moglo nai bar dvije tisue plemia koji bi isto tako dobro obav
ili posao na Kraljevskome otoku, na to mu je on odgovorio da bi ih se na lo bar etir
i tisue koji bi bolje od njega, Marillaca, uvali peat. Njegovi mu asnici pripisivahu
jo jednu zgodnu dosjetku (koju prema drugima bija e izrekao neki kotski kapetan): n
a jednom ratnom vijeu u La Rochelle otac Josip, koji osim toga bija e glasovita siv
a eminencija te uobra ava e sebi da je veliki znalac strategije, pokaza prstom jednu
toku na karti, re^ kav i: "Prijei emo ovdje", na to Toiras hladno primijeti: "Veleasni
oe, na alost va prst nije most."
"Eto, takva vam je situacija", nastavi Toiras dok su prelazili preko nasipa oko
utvrda i doda, pokazujui na krajolik: "Teatar je velianstven, a glumci su ono najb
olje to imaju oba carstva i brojne kne evine: imamo tu ak i jedan firentinski puk, k
ojim zapovijeda sam Medici. Mo emo se pouzdati u Ca-sale kao grad: dvorac s kojeg
dr imo na oku dio rijeke odlina je utvrda, za tiena dobrim opkopom, a na zidinama smo
podigli nasipe to e braniteljima omoguiti da dobro obave posao. Citadela ima ezdeset
topova i utvrde izgraene po svim zakonima umijea. Imaju pokoju slabu toku, no tu s
am ih uvrstio polumjesecima i topni tvom. Sve to odlino je za frontalni napad, ali S
pinola nije neki nevjesti novak. Pogledajte one pokrete tamo dolje, to se kopaju
minski rovovi, i kad dou dovde bit e to kao da smo im otvorili vrata. Kad bismo h
tjeli sprijeiti te radove morali bismo sii dolje na otvoreno polje, ali tamo smo m
nogo slabiji. A tek to neprijatelj bude dovukao bli e one topove poet e bombardirati
grad, a tu sad ulazi u igru raspolo enje graana Casalea, u koje se slabo pouzda-jem
. Donekle ih zapravo razumijem: vi e im je stalo do spasa
36njihova grada nego do Neversa i nimalo im se ne svia umrijeti za francuski ljil
jan. Trebat e ih uvjeriti da bi sa Savojcima ili sa panjolcima izgubili svoje slob
ode i da Casale vi e ne bi bio prijestolnica nego bi ga pretvorili u utvrdu poput
svake druge, kao to se dogodilo sa Su om, koju je Savoja spreman prodati za aku kuda.
to se ostalog tie, improviziramo -inae ne bismo imali pravu komediju aU'italiana.
Juer sam izi ao sa etiri stotine ljudi prema Frassinetu, gdje su se upravo skupljali
carevi vojnici; vidjev i nas, odmah se povuko e. Ali dok sam bio zauzet tamo dolje,
Napoletanci su se smjestili tamo na onom bre uljku, upravo na suprotnoj strani. T
ukao sam ih topovima nekoliko sati, i vjerujem da sam uinio pravi pokolj, no ne h
tjedo e uzmaknuti ni pedlja. iji je to bio dan? Kunem se Gospodinom Na im da ne znam,
a ne zna to zacijelo ni Spinola. Ali zato znam to emo sutra. Vidite li one ku-erke
 tamo dolje? Kad bi oni bili pod na im nadzorom, dr ali bismo na dometu brojne nepri
jateljske polo aje. Jedan mi je dou nik rekao da su pusti, a to je dovoljan razlog d
a se bojim da se unutra netko skriva - moj mladi gospodine Roberto, ne inite tako
prezriva lica i nauite, pouak broj jedan, da e jedan dobar zapovjednik dobiti bitk
u samo ako pametno koristi dou nike, i, pouak broj dva, da se dou niku, budui daje izd
ajnik, ni najmanje ne isplati izdati onoga tko ga plaa da bi izdao svoje. U svako
m sluaju, sutra na e pje a tvo kree u zauzimanje tih kuica. Nema smisla uostalom da mi tr
upe mar iraju amo-tamo ovdje unutar zidina, bolje ih je izlo iti vatri, to je ionako
dobra vje ba. Nemojte toptati, gopodine Roberto, nee to jo biti va dan: ali prekosut
ra Bassanijev e puk morati prei rijeku. Vidite li one zidine tamo dolje? One su di
o jedne malene utvrde koju smo zapoeli graditi prije nego to oni bijahu do li. Moji
se asnici ne sla u s tim, ali ja mislim da bi bilo dobro da je se ponovno domognemo
prije nego to je zauzmu carevi vojnici. Radi se o tome da ih treba imati na doma a
ju u dolini, kako bismo ih mogli neprestano ometati i tako im usporiti kopanje r
ovova. Sve u svemu, bit e tu slave za sve. Za sada, idemo na veeru. Opsada je jo na
poetku i rezerve se jo nisu ispraznile. Tek emo kasnije jesti mi eve."
3?
3.
ak udesa
fl zvui ivu glavu s opsade Casalea gdje na koncu, u naj-^^/ manju ruku mi eve nije m
orao jesti, i onda dospjeti na Daphne gdje e mi evi mo da pojesti njega... Razmi ljajui
pone to ustraseno o tom udnovatom kontrastu, Roberto se napokon stane pripremati da
istra i mjesto s kojeg su prethodne noi do njega dopirali oni sumnjivi tajanstveni
zvukovi.
Bija e odluio sii kroz krmnicu, i kad bi sve bilo kao na Amarilliju znao je da bi mo
rao s obje strane nai dvanaestak topova i slamarice ili mre e-le aljke za mornare. Sp
usti se iz zapovjedne komore u prostoriju ispod, preko koje se isprijeilo rudo ko
rmila to se njihalo amo-tamo tromo kripei. Mogao je zapravo odmah produ iti prema vra
tima to su vodila u potpalublje. No kao da se, prije nego to e se suoiti sa svojim n
epoznatim neprijateljem, elio malo pobli e upoznati s ovim dubljim prostorima i na
njih priviknuti, kroz jedan se otvor s pominim poklopcem u podu spusti jo dublje,
gdje bi se obino morale nalaziti ostale zalihe hrane. No umjesto toga pred njim s
e ukazahu, polo eni tako da se do najvee mjere u tedi prostor, le ajevi za nekih dvanae
stak ljudi. Znai da je najvei dio posade spavao ovdje dolje, kao da su ostali dije
lovi broda bili predvieni za neku drugu svrhu. Le ajevi bijahu u savr enom redu. Ako
je dakle vladala epidemija, malo pomalo kako bi tko podlegao, pre ivjeli su ih pro
pisno ponovno popravljali, kako bi pred ostalima mogli sakriti da se bilo to dogo
dilo. Ali na kraju krajeva, tko ka e da su mornari mrtvi, i to ba svi? Jo jednom ga
uznemiri ta pomisao: kuga, to obino ubija itavu posadu, djelo je prirode ili, prema
nekim teolozima, providnosti; bilo kako bilo, takav dogaaj tjera posadu u bijeg,
38i nai brod u ovakvom neprirodnom redu moglo je biti razlogom samo jo veoj zabrinu
tosti.
Mo da ga je obja njenje ekalo ba u potpalublju, valjalo je skupiti hrabrost. Roberto s
e vrati gore i otvori vrata koja su vodila prema mjestu to mu ulijeva e toliki stra
h.
Tek tada shvati emu slu e one iroke re etke to palubu ine upljikavom. Tim je vje tim i l
vim potezom potpalublje bilo pretvoreno u neku vrst broda neke bazilike, osvjetl
je-nog kroz otvore sada ve punom dnevnom svjetlo u to iskosa pada e ukr tajui se s onom
je dopirala kroz otvore za topove, i arana jantarnim odsjajem metala.
Roberto isprva ne primijeti ni ta do o trih sjeiva sunevih zraka u kojima titra e bezbro
j sitnih estica, i kako ih bija e zapazio, ne uzmogne a da se ne prisjeti rijei (a k
ako samo razvlai tu svoju virtuoznu igru vlastitim uenim sjeanjima, ne bi li zadivi
o svoju Damu, umjesto da se ogranii na tek uzgredan spomen) kojima bi ga kanonik
de Digne znao pozivati da se doe diviti slapovima svjetla to se razlijevahu u tmin
i jedne katedrale, iz kojih ^blije ta e mno tvo monada, sjemenja, nedjeljivih priroda,
kapi tamjana o tra mirisa to se spontano same od sebe rasprskavahu, prapoelni atomi
upleteni u okr aje, sudare, borbe, izmeu bezbroj susreta i rastanaka - bjelodani d
okaz sastavine ovog na eg svemira to od niega drugog umije an nije do od pratvari to vr
ijui vrve u praznini.
Odmah zatim, kao za potvrdu mu da svijet nije drugo do ples atoma, obuze ga izne
nada dojam da se nalazi u nekom vrtu te odjednom shvati da je, jo od trenutka kad
se bija e spustio ovamo dolje, na njega nasrnula sva sila najrazliitijih mirisa, n
eusporedivo jaih od onih to do njega bijahu prispjeli s obale.
Natkriveni zeleni vrt, eto u to su ljudi i ezli s Daphne pretvorili ovaj prostor, ka
ko bi u svoju domovinu odnijeli primjerke cvijea i ostalog bilja s otoka koje bij
ahu istra ivali, pod uvjetom da im sunce, vjetrovi i olujne ki e dopuste pre ivjeti. R
oberto nije mogao zamisliti kako bi brod kasnije, za dugih mjeseci putovanja, mo
gao sauvati taj divlji umski plijen, kako to da ga prvo vihorno nevrijeme ne bi ub
ilo solju, no injenica da je sva ova priroda jo uvijek na ivotu potvriva e
39
da je - ba kao to bija e i s hranom - zaliha stvorena prilino nedavno.
Cvijee, grmovi, stabalca bijahu doneseni s korijenjem i vlastitim grumenom zemlje
te smje teni u ko are i sanduke sklepane na brzu ruku. Mnogi od njih bijahu meutim v
e sa-gnjili, zemlja se iz njih bija e isula stvarajui izmeu jednog i drugog vla ni mulj
eviti sloj u kojem su neke biljke ve stale nastanjivati svoje potomstvo. Mjesto s
e inilo Edenom to klije iz samih Daphninih dasaka.
Sunce ne bija e ovdje tako jako da bi smetalo Robertovim oima, no bilo gaje dovoljn
o da istakne boje li a i rastvori prve cvjetne latice. Robertov se pogled zaustavi
na dva lista koji mu isprva izgledahu poput rakova repa, iz kojih pupoljke tjera
hu bijeli cvjetovi, zatim ga privue jedan nje nozeleni list iz kojeg izbija e kao nek
a vrst polucvijeta, poput busena iimaka boje bjelokosti. Iznenadni ga val odvratno
g smrada usmjeri zatim prema utoj uski u koju kao da netko bija e uvukao klasi; u bl
izini se spu tahu vijenci porculanskih koljki bijelih poput snijega s vr kom u obliku
ru e, grozdovi na kojima se ljuljahu preokrenute trublje i zvonca to mirisom podsj
eahu na mahovinu. Vidje zatim cvijet limunove boje, kojem e sljedeih dana otkriti n
estalnost, jer e poslijepodne postajati boje marelice, a zagasito crven u zalazak
sunca; drugi e pak neki, u sredi tu narancastozut poput afrana, prema krajevima pop
rimati nijanse ljiljanove bjeline. Otkrije plodove voa hrapave kore koje se nikad
ne bi usudio dotaknuti da jedan od njih, to bija e pao na tlo i od poodmakle se zr
elosti raspu-kao, ne pokaziva e svoju zamamnu grimiznu sr . Usudi se zatim okusiti i
ostale, a sudio je o njima vi e jezikom kojim se govori nego onim kojim se ku a, bu
dui da jednoga naziva torbicom meda, manom sleenom u plodnosti svojega trupa, nisk
om zelenih smaragda optoenom blistavim siu nim rubinima. itajui pak u protusvjetlu, us
udio bih se rei daje otkrio ne to prilino nalik obinoj smokvi.
Nijedan od tih cvjetova i plodova ne bija e mu poznat, svaki se odreda inio roenim i
z ma te nekog slikara to namjerno bija e elio naru iti zakone prirode da bi izmislio uvj
erljive nevjerojatnosti, razasute slasti i ukusne sone la i: kao onaj
40cvjetni vjeni prekriven bjeliastim paperjem iz kojeg se bija e raspupao pramiak ljub
iasta perja, ili pak onaj izblijedjeli jaglac to bija e istjerao neki opsceni crvulj
ak, ili krabulja to prekriva e neko lice s mno tvom sijedih kozjih bradica. Tko li je
samo mogao smisliti ovaj grm, li a tamnozelenog s crve-no utim umskim uresima s jedne
strane, a s druge plameno sjajnog, opasanog listiima nje nozelenim poput mladog gr
a ka, mesnate sr i koljkasto uvijene tako da bija e jo ouvala kaplje posljednje ki e?
Obuzet gotovo maginom privlano u mjesta, Roberto se nije pitao od koje to ki e, s obzir
om da sigurno nije ki ilo ve barem tri dana, li e uva posljednje kapi. Splet aroma to ga
bijahu omamile uini e ga sklonim da prirodnom dr i svaku aroliju.
inilo mu se tako naravnim da neki mlitavi plod, to pada ve sam od sebe, miri e na uki
snuo sir, i da neka vrsta ljubiastog ipka s rupicom na dnu, kad bi je zatresao, is
pu ta iz nutrine romon sjemenki u ivahnu plesu, kao da se uope ne radi o cvijetu neg
o o arenoj djejoj igraki; niti bi se zaudio cvijetu iljasta vr ka, a dna tvrda i zaoblj
ena. Roberto nikad ne bija e vidio poput vrbe alosnu palmu, a upravo je takvu imao
pred sobom, gledao je kako sitnim koracima tapka umno eno korijenje na kojem se bi
ja e nakalemilo deblo to tjera e iz jednog jedinog busena, dok se kro nje te uplakane b
iljke savijahu malaksale od kiena cvata; ne bija e jo vidio ni onaj drugi grm to raa l
istove iroke i mesnate, ukruene
jednom sredi njom ilom sna nom kao. da je od .gvozda, koji bi
PL^-OM'Plrl
glatko mogli poslu iti kao tanjuri ili posTmavntei, i pokraj kojih sa strane bijah
u izrasli manji, oblika uleknute lice.
Nesiguran i zdvojan vrti li se on to po nekoj mehanikoj umi ili po zemaljskom raju
skrivenom u najdubljoj nutrini Zemlje, Roberto je tumarajui kru io po tom Edenu to
lagano ga bija e odvodio u zanosni miomirisni delirij.
Kad o tome kasnije pripovijeda Dami, spominjat e poma-mni poljski zanos, obijesne
hirove vrtova, Proteje bujna li a, cedrove (cedrove?) mahnite od razdragana bijesa
... Ili e pak njegovo sjeanje o ivjeti plutajuu peinu prepunu varljivih samokreta gdje
, opasani gusto upretenim konopcima, izviruju
41"
F" ',
l
fanatino zaneseni dragoljubi, gre ni izdanci divlje ume... Pisat e o opijumu putenost
i, o stihiji sagnjilih elemenata to ga, talo ei se u neistim ekstraktima, bija e odvela
ravno do antipoda razuma.
Bija e isprva onome pjevu to dopira e s otoka pripisao dojam da se pernati glasovi ja
vljaju izmeu cvjetova i li a: no iznenada ga podio e jezoviti marci: jedan mu nesta ni i
letu gotovo okrzne obraz, a odmah zatim bija e prisiljen munjevito se skloniti^ pu
ta sivome sokolu to se bija e bacio na svoj plijen ooenvs* ga ustrim udarcem kukasto
ga kljuna.
Vrativ i se u potpalublje jo uvijek je mogao uti udaljene glasove ptica s Otoka; bij
a e uvjeren da ih razabire tako dobro zahvaljujui otvorima u trupu lae: sada mu se m
eutim priini kao da dolaze iz mnogo vee blizine. Nisu nikako mogli dopirati ti zvui
s obale: pjevale su to, dakle, druge neke ptice, i to tu, sasvim blizu, s druge
strane vrta, tamo negdje prema pramcu, ba u pravcu one pomine daske u podu iz koje
prethodne noi bija e uo one neugode umove.
Kako bija e nastavio svoj obilazak uini mu se da vrt zavr ava u podno ju nekog debla vr
lo visoke kro nje, to probija e gornju palubu; primijeti zatim da je stigao otprilike
u samo sredi te broda gdje glavni jarbol ulazi u njegov podvodni dio. No na tom s
e mjestu prirodno i umjetno do te mjere pretapahu da na emu junaku mo emo mirne du e d
opustiti potpunu zbunjenost. Takoer i zbog toga to upravo ovdje njegove nosnice poe e
zamjeivati neku smjesu aroma, pljesnjiva vonja pomije ana s mirisom zemlje i ivotin
jskog smrada, kao da polagano iz miri ljava vrta prelazi u nekakav tor.
I upravo kad je, idui prema pramcu, pro ao s onu stranu trupa glavnog jarbola, opaz
i odjednom nastambu za ptice.
Nije znao kako bi drukije nazvao taj niz kaveza od trske prepreenih vrstim granama
koje su slu ile kao preke, nastanjene leteim ivotinjama osuenim tek na zami ljaj ili slu
tnju one zore od ije svjetlosti primahu tek milostinju, te na tek izoblien odgovor
zovu svojih roaka to slobodni pjevat na Otoku. Polo eni na tlo ili obje eni o palubne
re etke,. -gi-bijahu rasporeentpoput stalaktita i stalagmita, udahnjujui ivot jo jedn
oj novoj pilji udesa gdje su ivotinje svojim
42lepetom tresle krletke to nji ui se ukr tahu suneve zrake, a ove pak od svega stvarah
u leptirasto lepr anje boja, susnje- icu arene duge.
Ako sve do tog dana nikad zapravo ne bija e uo kako zaista pjevaju ptice, Roberto n
ije mogao rei niti da ih je uope ikada vidio, barem ne u ovakvim odorama; zbunjeno
se pitao je li to zaista prirodno ruho ili ih ruka nekog umjetnika bija e naslika
la i uresila za mo da kakvu pantomimu ili predstavu u kojoj e ptice glumiti sveani v
ojni mimohod gdje svaki je pje ak i svaki konjanik ogrnut vlastitim stijegom.
Poput beskrajno zapanjenog Adama, nije nalazio drugih imena za te krilate stvoro
ve osim onih koja su nosile ptice to nastanjivahu njegovu polutku; evo aplje, govo
ra e sam sebi, eno tamo jedan dral, eno prepelice... No bija e to kao da gusku naziva
labudom.
Biskupi ra irena purpurnocrvena kardinalskog repa i kljuna u obliku alambika otvar
ahu krila boje trave nadimajui grimizno grlo i otkrivajui plavetna prsa u aru sveana
psalma; tamo pak bezbroj momadi, kao na vite kom turniru, odmjeravahu svoje snage
nasrui rasreno na uleknute svodove to okru ivahu njihovu arenu, izmeu golublje sivih iz
nenadnih bljesaka i crvenih i utih leteih o trica to sjeimice presijecahu zrak, ba kao
da stjegono a neki uvis baca svoje bojne zastavice da bi ih hitro jo u letu dohvati
o. Namrgoeni laki konjanici, dugih ilavih nogu nervoznih u preusku prostoru, rzahu
ozlojeeno kra-kra-kra; teturajui s vremena na vrijeme na samo jednoj nozi osvrtah
u se nepovjerljivo uokolo zamahujui odrje ito pramikom na vrhu gordo istegnute glave
... Sam u kavezu sagraenom po njegovoj mjeri, jedan je gorostasni kapetan nebesko
modra pla ta prebaenog preko pripijena fraka, jednako rumena kao za areno mu oko, s p
erjanicom od razlika na vrh ljema, gukao poput zaljubljene golubice. U skuenoj susj
ednoj krletci tri se pje aka ne odvajahu od tla, beskrilni skakutavi smotuljci bla
tnjave vune, mi je nju -kice s brkovima ispod kukasto povijena kljuna s dvije ivahne
nozdrve kojima te male nakaze pomno nju kahu, kljucnuv i kojeg usput, crvie to ih pron
alazi e na putu. Jedna je krletka vijugala poput crijeva; po njoj se oklijevajui kr
etala jedna
43sitna roda mrkvastih nogu, morskoplavih prsiju, crnih krila i ljubiasta kljuna,
praena nekolicinom mladih to u redu stupahu jedan za drugim; zastajkujui svako mal
o na toj nametnutoj stazi rasreno bi se uskrije tala; isprva uporno poku ava e slomiti
ono to smatra e spletom vitica vinove loze, zatim bi se razoarano povukla i krenula
istim putem nazad, zajedno sa svojom djeicom kojoj ne bija e vi e jasno bi li joj kor
aali sprijeda ili straga.
Roberto bija e rastrgan izmeu beskrajna uzbuenja zbog novog otkria, samilosti prema j
adnim zatoenicima, elje da otvori krletke i da vidi svoju katedralu preplavljenu g
lasnicima te letee vojske, da ih oslobodi opsade na koju ih Daphne, sama pod opsa
dom njihovih slobodnih roaka, bija e Pomisli da su vjerdjatno na rubu gladi, i opaz
i da u ka nema niega osim pokojeg mrviastog ostatka hrane, a pojilice i duboke pli
tice, valjda takoer za vodu, bijahu prazne i suhe. Primijeti meutim u blizini kave
za vree sa itom i komadiima su ene ribe, netko tko je taj plijen elio dovesti u Europu
oigledno je to posebno u tu svrhu pripremio; jedan se brod, naime, nikad ne otis
kuje u ju na mora a da po povratku dvorovima i akademijama ne donese svjedoanstva o
tim nepoznatim svjetovima.
Ne to podalje pronae ogradu od dasaka u kojoj je desetak ivotinjica predano kljucalo
i eprkalo po zemlji; njih uvrsti u rod koko i iako kod kue nikada nije vidio primje
rke slina pernata ruha. I one djelovahu izgladnjelo, no enke bijahu sni-jele est ja
ja, slavei buno radostan dogaaj ba kao i sve koko i ovoga svijeta.
Roberto odmah posegne za jednim, izbu i mu rupicu vr kom no a te ga ispije kao to je ob
iavao initi dok bija e djeak. Zatim ostale spremi u njedra, a da bi majkama nadomjest
io gubitak i odobrovoljio tako plodne oeve to mu se mrko bijahu zapiljili u lice t
resui nezadovoljno krestom, obilato im razdijeli hranu i *aspe vode u posude; uini
zatim tako sa svakom krletkom pitajui se pritom kakva li ga je to providnost dov
ela na Daphne upravo u posljednji as, kad ivotinje bijahu ve na izmaku snaga. Bio j
e zapravo na brodu ve dvije noi, a netko je oigledno kaveze snabdio najkasnije dan
prije
44njegova dolaska. Osjeao se poput uzvanika to sti e na neku sveanost, istina, s veli
kim zaka njenjem, no upravo netom to odo e posljednji gosti i sa stolova jo nisu uklon
jeni ostaci gozbe.
Uostalom, rekne sam sebi, to da je netko prije bio ovdje, i da sada to vi e nije,
jasno je kao dan. Bio netko ovdje dan ili deset dana prije nego to ja ovamo prisp
jeh, ne mijenja ama ba nimalo moju sudbinu, osim to je ini jo apsurdnijom, kao da mi
se netko elio narugati: da sam se ovamo nasukao samo dan ranije, mogao bih se pr
idru iti mornarima s Daph-ne kamo god se oni uputili. Ili mo da ne, ako su doista mr
tvi, mo da sam mogao umrijeti zajedno s njima. Uzdahnu s olak anjem (u najmanju ruku
nije morao imati posla s mi evima) te zakljui da mu, na kraju krajeva, na raspolag
anju stoji i sva ova perad. Promisli jo jednom o odluci to je bija e donio da oslobo
di su anjstva dvono ce plemenitijih rasa, no slo i se sam sa sobom da bi se i oni, ako
njegovo izgnanstvo potraje du e, mogli pokazati jestivima. Bijahu lijepi i divnih
arenih boja i oni hidalgosi tamo pred Casaleom, pa ipak smo pucali i po njima, i
da se opsada odu ila, bili bismo ih zasigurno i pojeli. Tko jednom bija e vojnik u
tridesetogodi njem ratu (to ka em ja, no onaj tko je u njemu sudjelovao nije ga zaci
jelo tako nazivao, i mo da nije ak ni shvaao da se radi o jednom jedinom beskrajno d
ugom ratu u kojem svako malo netko potpisiva e mir) nauio je biti tvrda srca.
45
Ctkzloeno u
J bog ega Roberto obnavlja sjeanje na Casale da bi opi-^^C sao svoje prve dane na
brodu? Sigurno, radilo se nesumnjivo o slinostima, jer i ovo zapravo bija e neka vr
st opsadnog stanja, no od ovjeka njegova stoljea za oekivati je ne to vi e. Moguih slino
ti vjerojatno je bilo, no vi e od toga morale su ga oarati razlike, koje njegovo pe
ro pretvara u bri ljivo razraene antiteze: na Casale bija e po ao, za razliku od ostali
h, od svoje vlastite volje, a na Daphne bija e jednostavno izbaen, i jedino za im je
udio bija e da se odavde to prije izvue. Noja bih prije rekao daje on, pro ivljavajui s
ada jednu polusjenovitu priu, nanovo sebi predoavao onaj grozniavi slijed burnih do
gaaja i naglih preobrata pro ivljenih na o troj pripeci, ne bi li mu rumeno blje tavilo
tih dana, koje mu sjeanje bija e tako ive sauvalo, nadomjestilo ovo bljedunjavo jedn
olino besciljno lutanje. A mo da ima jo ne to. U prvome dijelu svoga ivota Roberto je i
mao samo dva razdoblja u kojima je nauio pone to o svijetu i o tome kako na njemu o
pstati; mislim pritom na opsadu i na posljednje godine u Parizu: sada je prolazi
o kroz tree doba vlastite izobrazbe, mo da posljednje, na kraju kojega e se zrelost
podudariti s propa u i rasulom, te je, gledajui na pro lost kao na sliku sada njosti, na
stojao proniknuti u njezinu tajnu poruku.
Casale bija e u poetku pripovijest o nizu istupa i navala. Roberto je prepriava Dami
u pone to, razumije se, preinaenu obliku: ka e na primjer da, ako ve ne bija e dorastao
tome da osvoji ledenu kulu njena netaknuta snijega, po kojoj svojski bija e tukao
no ne uspje je slomiti plamen njegova dva
46sunca, ne bija e ipak nesposoban, u plamenu jednoga drugog sunca, sukobiti se s
onim tko zaprijetio je njegovoj monferins-koj citadeli.
Jutro po dolasku skupine s della Grive, Toiras odasla pojedine asnike da, s karab
inom o ramenu, pou promotriti to to Napoletanci smje taju na ono brda ce to ga dan rani
je bijahu osvojili. asnici se bijahu odvi e pribli ili, uslijedila je meusobna estoka p
ucnjava i jedan mladi porunik iz puka Pom-padour bi ubijen. Njegovi ga drugovi pr
eneso e unutar grada i Roberto prvi put u svome ivotu vidje ubijena mrtva ovjeka. To
iras tada odlui izdati zapovijed da se zauzmu one kuice na koje im je prethodnog d
ana skrenuo pozornost.
S bedema se sasvim lijepo moglo slijediti napredovanje tih desetak mu ketira, koji
se na odreenom mjestu odijeli e da bi prvu od kuica, poku ali stegnuti u obru. Sa zidi
na opali topovski hitac to proleti iznad njihovih glava i kuicu jednostavno otklop
i: poput roja kukaca iz nje izleti nekoliko panjolaca to bezglavo dado e petama vjet
ra. Mu ketiri ih pusti- e da pobjegnu, zauzmu kuicu, zabarikadiraju se unutra i otponu
paljbom uznemirivati one tamo na bre uljku.
Najbolje bi sad bilo operaciju ponoviti i s ostalim kuicama: s bedema se sada tak
oer moglo primijetiti kako su Napoletanci zapoeli kopati streljake rovove obrubljuj
ui ih sve -njevima granja i icanim valjcima. Nisu, meutim, okru ivali njima bre uljak, ne
go ih razvijahu prema dolini. Robertu netko ree da je to znak da poinje iskopavanj
e podzemnih minskih hodnika. Kad budu do li do zidina, napunit e ih na posljednjoj
dionici bavicama baruta. Bija e nu no neprestano spreavati da radovi na iskapanju ne d
osegnu razinu koja bi bila dovoljna da nastave napredovati pod zemljom, u protiv
nom e, potpuno za tieni, nesmetano moi kopati dalje. itava se igra sastojala u tome: s
preavati gradnju minskih tunela izvana i na otvorenom, te izgraditi vlastite prot
uminske rovove; i tako sve dok ne stigne vojna pomo i dok bude dostajalo hrane i
streljiva. Kod opsade je uvijek tako: ne preostaje ni ta drugo nego ometati neprij
atelja, i ekati.
Sljedeeg jutra, kao to bija e reeno, do ao je red na tvr-avicu. Roberto se na ao s pu kom
ramenu usred neke ne-
47
poslu ne skupine razuzdanaca to oito ne bijahu imali volje raditi u mjestima kao sto
je Lu ili Cuccaro ili Odalengo, te utljivih Korzikanaca to su natiskani u amce ekali
da prijeu rijeku, nakon to se suprotne obale ve bijahu domogle dvije francuske ete.
Toiras i njegova pratnja promatrahu s desne obale i stari Pozzo mahne rukom sin
u na pozdrav; prvi je gest znaio "hajde, hajde", a zatim on prinese ka iprst jagodi
ci kuc-nuv i po njoj kao da eli redi "otvori oko!"
Tri ete utabori e se u tvravici. Graevina nije bila dovr ena, a dio uinjenog posla ve se
bija e raspao. Trupa je provela dan zatrpavajui praznine u zidinama, no tvrdavica b
ija e dobro za tiena irokim opkopom iza kojeg postavi e nekoliko stra ara. Kad je pala no,
nebo se osu zvijezdama: bija e tako vedro da stra ari opu teno zadrijema e, a ni sami asn
ici nisu dr ali nimalo vjerojatnim bilo kakav napad. A onda se odjednom gluhom ti in
om razlegne zvono za juri i pojavi e se panjolski konjanici.
Roberto, kojeg je kapetan Bassiani postavio iza nekoliko bala slame to nadomje tahu
jedan sru eni dio ograde, ne shvati na vrijeme to se to zbiva: svaki je konjanik n
osio iza sebe po jednoga mu ketira, i kako stigo e u blizinu opkopa, konji krenu e ukr
ug po rubu dok mu ketiri stado e odmah pucati uklanjajui ono malo stra ara, zatim se ba
ci e s konja i skotr-Ija e u opkop. Dok se konjanici u polukrugu rasporeivahu nasupro
t ulazu, natjerav i zbijenom estokom vatrom branitelje u zaklon, mu ketiri, zdravi i i
tavi, ve stizahu na vrata i na slabo za tienim mjestima bez te koa provaljivahu zid.
Talijanska eta, koja bija e na stra i, bija e ispraznila oru je i zatim se raspr ila obuzet
a panikom, i zbog toga e ina jo dugo nakon toga biti duboko prezirana, no ni francu
ske ete nisu znale uiniti ni ta bolje. Od poetka napada do neprijateljeva uspona na z
idine proteklo je svega nekoliko minuta, i zaprepa tenje ljudi u tvravici, iznenaeni
h napadaem koji je ve bio unutra, bija e preveliko da bi se itko sna ao a kamoli stiga
o naoru ati.
Neprijatelj pak, koristei ope iznenaenje, stade klati i ti(sve po redu, a bijahu to
liko brojni da, dok su jedni , branitelje koji se jo dr ahu na nogama, drugi se ba-
48cahu na one ve oborene ne bi li s njih na brzinu skinuli sve to u takvoj urbi bij
a e mogue. Roberta, nakon estoke pucnjave po mu ketirima, dok je s mukom ponovno nabij
ao pu ku, jer mu rame bija e obamrlo od trzaja vraajue cijevi, naglo iznenadi paljba n
ekoliko konjanika; kopita jednog konja to mu je kroz rupu u zidu skoio preko glave
sru i e ga u trenu i pokopa e pod ru evine barikade. Bija e to prava srea: za tien poru en
lama izbjegao je prvi, zacijelo smrtan izravni sudar, te sada proviriva e iz toga
svog stoga slame, prestravljeno gledajui kako neprijatelj dokrajuje ranjene, kako
nekome re e prst da bi s njega strgnuo prsten ili pak ruku ne bi li ugrabio narukv
icu.
Kapetan Bassiani, da nekako popravi bruku i sramotu svojih ljudi to glavom bez ob
zira pobjego e, jo se uvijek neustra ivo borio, no na koncu opkoli e i njega te bija e pr
isiljen predati se. S rijeke su ve primijetili daje stanje kritino i pukovnik La G
range, koji netom bija e napustio tvravicu nakon izvianja mogunosti povratka u Casale
, htjede odmah priskoiti u pomo braniteljima; njegovi ga asnici meutim zadr avahu savj
etujui da se pomo tra i u gradu. S desne obale krenu e ostali amci, a istovremeno se u
galopu pojavi Toiras, koji je, trgnut uzbunom iz najljep ega sna, ravno iz kreveta
skoio na konja. Ukratko, svima bija e jasno da su Francuzi potueni do nogu i jedino
to se jo moglo uiniti bija e da po-krivnom vatrom pomognu odbjeglima da se nekako do
kopaju rijeke.
U svom se tom mete u moglo vidjeti staroga Pozza kako sav unezvijeren trkara topui am
o-tamo od Glavnoga sto era do mosta za iskrcavanje, nadajui se da e meu spa enima ugled
ati Robertovo lice. Kad bija e ve gotovo siguran da nijedna barka vi e nee doi, procije
di kroz zube "Krista mu!", a zatim, s odluno u nekoga tko dobro poznaje hirove rijek
e, proglasi tikvanima veslae to samo uzalud tro e snagu a vuku se kao kornjae, upilji
se u neku toku ispred jednog od ona dva otoia, podbpde* ustro konja i potjera ga u v
odu. Pre av i preko nekg^ ^icaTat Sija e za tren oka na drugoj obali, a da konj ni zap
livati nije morao, te se poput luaka, uzdignute sablje baci put tvravice.
49

Skupina neprijateljskih mu ketira isprijei mu se na putu dok je ve lagano stalo svit

ati: ne bija e im odmah jasno tko je i to tra i ovdje taj mahniti samotnjak; samotnja
k meutim udari ravno meu njih, ukloniv i odmah, sigurnim zamasima sablje, najmanje p
etoricu; saplete se zatim izmeu dva konjanika, prepla i im konje te se oni naglo pr
ope e, sagnu se hitro u stranu da izbjegne udarac i jo se hitrije uspravi zamahnuv- i
u luku sabljom po zraku: prvi protivnik klonu u sedlu s crijevima to mu se prosu e
du izama, dok mu konj stane bezglavo bje ati; drugi pak iskolai oi tra ei prstima jedno
uho to mu se, zakvaiv i se za rutavi obraz, klatilo pod bradom.
Pozzo stigne podno utvrde i osvajai, zaposleni svlaenjem posljednjih preostalih bj
egunaca pogoenih s lea, ne shvati e uope otkud se ovaj tu odjednom stvorio. Kao da mu
nikakva opasnost ne prijeti, on jednostavno ue kroz zidine glasno dozivajui ime s
voga sina, pregazi jo etvoricu, ma ui sabljom, kao u nekoj vrsti karusela, na sve etir
i strane svijeta; Rober-to, ispuzav i iz svoje slame, opazi ga jo izdaleka, no prij
e oca prepozna Pagnuflija, oeva konja s kojim se jo kao djeak esto igrao. Uvue dva pr
sta u usta te ispusti zvi duk koji ivotinja dobro poznava e; i zaista, konj se u tren
u propne nauliv- i u i, i zaas je ve vukao oca prema rupi u zidu. Pozzo ugleda Roberta
i klikne:
"Ma zar se to zove polo aj? Penji se, bezumnie!"
I dok je Roberto uskakao u sedlo, doda:
"Bijedo jedna, tebe se nikad ne mo e nai tamo gdje bi trebao biti."
Zatim podbode Pagnuflija i galopom udari prema rijeci.
U tom je asu nekim pljaka ima ve sinulo da ovaj ovjek i ovo mjesto ba i ne idu zajedno,
te viui poe e na njega prstom pokazivati. Jedan asnik gotovo zgnjeena oklopa, praen tr
jicom vojnika, poku a mu preprijeiti put. Pozzo ga opazi na vrijeme, ve htjede skren
uti, kad odjednom povue uzde i usklikne: "Gle ti sudbine!"
Roberto pogleda naprijed i prepozna onog istog panjolca to im je prije dva dana on
ako velikodu no oslobodio put. I ovaj se ve bija e sjetio svojega plijena; oi mu zaisk
ri e te pohrli prema njima vitlajui sabljom.
50Stari Pozzo premjesti hitro ma u ljevicu, izvue pi tolj iz te ka ko nog opasaa, napne k
okot i ispru i ruku; sve to tako munjevito da uhvati na prepad panjolca koji, zanes
en ratnikim arom, bija e ve gotovo ispod njega. No ne opali odmah. Kao da nije mogao
odoljeti a da panjolcu ne dobaci s visoka:
"Oprostite na pi tolju, ali ako vi nosite oklop, bit u tako slobodan..."
Pritisnu obara, hitac pogodi ravno u usta i panjolac se prostre u pra inu koliko je
dug i irok. Vojnici se, vidjev i okrutnu smrt svojega vode, dado e u panian bijeg, a P
ozzo vrati pi tolj na mjesto, rekav i:
"Bolje da nestanemo prije nego to izgube strpljenje... Hajde, Pagnufli!"
Zapra i e zatim preko udoline, u velikim skokovima prije-o e rijeku, podigav i toliko vod
e da se gotovo izgubi e u mlazu vodoskoka, dok je netko iz daljine jo uvijek sipao
vatru po njihovim leima.
Na desnoj ih obali doeka buran pljesak. Toiras ree: "Tres bien fait, mon cher ami.
" Vrlo dobro izvedeno, dragi moj prijatelju, a zatim e Robertu:
"La Grive, danas nam svi pobjego e, jedino ste vi ostali. Ka em ja, krv nije voda. U
eti onih kukavica vi samo uzalud tratite vrijeme. Prijei ete u moju pratnju."
Roberto usrdno zahvali, a zatim pru i ruku ocu da zahvali i njemu. Pozzo mu je ras
treseno stisne te ree:
" ao mi je zbog onog gospodina panjolca, bio je ipak pravi momak. Ah, rat je odvrat
na stvar. S druge strane "zapamti dobro sine moj, ovo: Popustiti treba, ali ako
netko ve ide na tebe da te ubije, onda je on taj koji ima krivo, zar ne?
Vrati e se u grad, i Roberto zau oca kako jo uvijek mrmlja sebi u brk:
"Pa ja ga uope nisam tra io..."
51
5.
+abizint svijeta
ini se da Roberto, obuzet u jednom trenutku tugom izgubljena sina, priziva uspome
nu na ovaj dogaaj ma tajui o onim divnim sretnim vremenima kad je u njegovu ivotu pos
tojala jedna za titnika figura koja mu je mogla pomoi da izvue ivu glavu iz jedne opsa
de, no ne mo e a da se pritom ne prisjeti i onog to je nakon toga uslijedilo. A to
mi se ne ini tek beznaajnim uzgrednim sjeanjem. Ve sam spomenuo da Roberto vjerojjat
no namjerno suprotstavlja one dogaaje iz davnine sada njem svojem iskustvu na Daphn
e, kao da nastoji pod svaku cijenu pronai neke sveze, uzroke, odnose, otkriti nek
e znamene sudbine. Pretpostavljam da mu vraanje u dane Casalea slu i, na brodu, da
pronae tragove razliitih ivotnih razdoblja u kojima je kao djeak postepeno spoznavao
da se arhitektura svijeta sastoji od vrlo udnovatih i esto ne sasvim shvatljivih
sklopova.
Reklo bi se da mu se, s jedne strane, ovo lebdenje izmeu neba i mora moglo initi k
ao jedina i najloginija razvojna posljedica onih triju petoljea lutanja poljima gd
je se neprestano ravahu preice; a s druge je strane, mislim, upravo s namjerom da
nekako prepravi povijest svojih muka i nevolja, nastojao pronai neku utjehu za sv
oje sada nje stanje, kao da ga je brodolom nekim udom vratio u onaj zemaljski raj u
kojem u iva e na La Grivi i iz kojeg bija e otrgnut u av i jednom meu zidine grada pod ops
adom.
Roberto sad vi e nije trijebio sebi buhe u vojnikom logoru, nego u Toirasovoj mensi
, meu plemiima iz Pariza, te bi imao prilike slu ati razmetanja o junakim podvizima,
sjea-
52nja na ranije pohode, razne duhovitosti ili tek isprazne plitke prie. Iz tih je
razgovora - i to ve prve veeri - izvukao dovoljno razloga da povjeruje kako opsad
a Casalea i nije ba ono na to je on smatrao da se valja pripraviti.
Do ao je ovamo da bi ostvario svoje vite ke snove pothranjivane junakim spjevovima to
ih bija e itao na La Grivi: biti plemenite, jo k tome vatrene krvi i imati napokon m
a o boku za njega je znailo postati paladin to ivot stavlja na kocku na jednu kralje
vu rije ili na mig odabranice svojega srca. Stigav i na lice mjesta, sveti se borbe
ni redovi kojima se pridru io pokaza e ruljom bezvoljnih tromih seljaka spremnih da
pri prvom okr aju jednostavno okrenu lea i nestanu.
Sada je eto bio primljen u udru enje hrabrih junaka to ga prihvati e kao sebi ravnog.
On je meutim predobro znao da njegova odva nost nije bila ni ta drugo do posljedica
velikog nesporazuma - ta on nije pobjegao samo zato to se prepao daleko vi e od sam
ih bjegunaca. to je jo gore, dok je njegovo novo dru tvo, nakon to bi se gospodin Toi
ras povukao, dugo u no davalo odu ka svakojakim brbljarijama, njemu je polako posta
jalo jasno da ni sama opsada nije ni ta drugo nego tek poglavlje jedne prie bez smi
sla.
Dakle, Don Vincenzo od Mantove je umro ostavljajui vojvodstvo Neversu, a bilo bi
dovoljno samo da je netko drugi uspio biti posljednji pokraj njegove samrtne pos
telje pa da pria krene sasvim drugim tijekom.
Na primjer, i Carlo Emanuele isticao je neka svoja prava na Monferrato, koja bi
mu pripadala po jednoj njegovoj neakinji (brakovi se sklapahu uvijek unutar obite
lji) i ve je odavno bacio oko na tu markgrofoviju to se poput trna s boka bija e zar
ila u njegovo vojvodstvo sve do samo nekoliko desetaka milja od Torina. Tako je,
odmah nakon Neversova imenovanja, Gonzalo de Cordoba, iskori tavajui ambicije savo
jskoga vojvode ne bi li osujetio francuske, predlo io ovome da se ujedini sa panjol
cima te da zajedno s njima zauzme Monferrato kojeg e zatim pravedno popola podije
liti. Car, koji je ve imao dovoljno muka s ostatkom Evrope, nije dao pristanak za
invaziju, ali se nije izjasnio ni protiv Neversa. Gonzalo i Carlo Emanuele odlui e
stoga prekinuti s odugovlaenjem i jedan od njih
53

krene u pohod na Albu, Trino i Monclavo. Car bija e mo da blag ali ne i glup, te sta
vi Mantovu pod prinudnu upravu, po-vjeriv i je jednom carskom izaslaniku.
Mjera ekanja trebala je va iti jednako za sve pretendente, no Richelieu je smatra e t
e kom uvredom za Francusku. Ili mu je jednostavno odgovaralo da je u tom trenutku
tako shvati; no nije poduzimao ni ta jer je jo uvijek dr ao pod opsadom protestante u
La Rochelle. panjolska je blagonaklono gledala na taj masakr aice heretika, pustiv i
da se Gonzalo time okoristi kako bi s osam tisua ljudi napao Casale, u ijoj se ob
rani na lo tek ne to vi e od dvije stotine vojnika. Bija e to prva opsada Casalea.
Budui da car, meutim, nije odavao dojam da e popustiti, Carlo Emanuele bija e nanju io
da se sprema opasnost i osjetio ugro enima vlastite interese; dok je s jedne stran
e nastavljao suradnju sa panjolcima, ve je tajno ulazio u kontakte s Richelieuom.
U meuvremenu je pala La Rochelle, s madridskog dvora Richelieuu stizahu burne esti
tke za tako veliku i znaajnu pobjedu vjere, on je zahvaljivao i istovremeno ve oku
pljao svoju vojsku koju, na elu s Lujem XIII, u veljai 1629. posla da prijee Mont-G
enevre, te je postroji ispred Su e. Carlo Emanuele shvati najzad da bacajui kocku n
a dva stola riskira da izgubi ne samo Monferrato nego i Su u, te - poku avajui prodat
i ono to mu upravo izmica e iz ruku -predlo i razmjenu ponudiv i Su u za jedan francuski
grad.
Za veerom je jedan plemi za Robertovim stolom o ivljavao itav dogaaj u aljivom tonu. Ri
chelieu je navodno, sa zluradim sarkazmom, naredio da vojvodu upitaju je li mu d
ra i Orleans ili Poitiers, a u meuvremenu je jedan francuski asnik stigao u u ki garniz
on i zatra io konak za francuskog kralja. Savojski zapovjednik, neki duhovit ovjek,
odgovori da e Njegova Visost vojvoda vjerojatno biti presretan to mo e ugostiti Nje
govo Velianstvo, ali budui da Njegovo Velianstvo bija e dovelo tako brojnu pratnju ne
ka mu bude dopu teno da Njegovu Visost najprije o tome obavijesti. Sa jednako eleg
antnom otmjeno u mar al de Bassompierre, skakuui amo-tamo po snijegu, skine e ir pred svo
im kraljem i, dajui mu na znanje da su violine na svojim mjestima, a da maske
54ve stoje pred vratima, zatra i ga za dopu tenje da bal otpone. Richelieu odslu i misu
u polju, francuska pje adija krene u napad i Su a bija e osvojena.
Vidjev i kako stoje stvari, Carlo Emanuele odlui da primi Luja XIII kao najmilijega
gosta, za eli mu toplu dobrodo licu i jedino ga zamoli da ne gubi vrijeme na Casale
, kojeg ve on upravo zauzima, nego da mu umjesto toga pomogne da osvoji Genovu. B
ija e uljudno zamoljen neka ne pria besmislice, te mu u ruku gurnu e lijepo gu je pero d
a potpi e sporazum kojim dopu ta Francuzima da u Pijemontu rade to ih je volja: kao o
d tetu ostavit e mu Trino i nametnuti vojvodi od Man-tove da mu plaa godi nju pristojb
u za Monferrato.
"Tako je Nevers," govora e plemi za Robertovim stolom "da bi imao vlast nad vlastit
om svojinom, za nju morao plaati najamninu onome tko je nikada nije posjedovao."
"I bogme je plaao!", smijao se drugi. "Quel con!" "Nevers je uvijek plaao za svoje
ludosti" ree jedan opat kojeg Robertu bijahu predstavili kao Toirasova ispovjedn
ika. "Nevers je bo ji luak koji vjeruje da je Sveti Bernard. Mislio je uvijek i sam
o na to kako da ponovno ujedini kr anske kne eve za jedan novi kri arski rat. Ovo su vr
emena kad se kr ani ubijaju meu sobom, koga je danas jo briga za nevjernike! Gospodo
Kazale ani, ako od toga ljupkog gradia jo ostane koji kamen, oekujte da vas va gospoda
r sve pozove u Jeruzalem!" Opat se smje kao vidljivo zabavljen, gladei pritom lijep
o njegovane plave brkove, a Roberto pomisli: eto, jutros umalo ne poginuh za jed
nog luaka, a tog luaka ludim proglasi e samo zato to sniva, kao to i ja snivah, o vrem
enima lijepe Melisande i Gubava kralja.
Ni dogaaji koji uslijedi e nisu Robertu pomogli da sebi razjasni uzroke te zamr ene p
rie. Izdan od Carla Emanuelea, Gonzalo de Cordoba shvati da je izgubio kampanju,
prizna u ki sporazum i stane premje tati svojih osam tisua ljudi na milanski teritorij
. Jedan se francuski garnizon smjestio u Ca-saleu, drugi u Su i, a ostatak armade
Luja XIII vrati se preko Alpa da bi likvidirao posljednje hugenote u pokrajini L
angue d'oc i u dolini Rone.
No nijedan od ovih ovdje plemia nije imao namjeru pouz-
55iz-
se u razne sporazume i o tome su priali kao da je to sasvim normalna stvar, tovi e,
neki bi odobravajui primijetili "La Raison d'Estat, ah, La Raison d'Estat". Imajui
u vidu vi i dr avni interes, Olivares - Roberto shvati da se radi o nekoj vrsti panj
olskog Richelieua, no kojem se srea ne to manje smije ila - zakljui da se stra no obruka
o, bezobzirno otpusti Gonzala, postavi na njegovo mjesto Ambrogia Spinolu te sta
ne izjavljivati kako uvreda nanijeta panjolskoj ide na tetu same Crkve.
"Puste prie", primjeiva e opat, "Urbano VII bio je sklon Neversovu imenovanju."
A Roberto se, zbunjen do kraja, pitao to sad papa ima s tim stvarima koje s pitan
jima vjere ama ba nikakve veze nemaju.
U meuvremenu se car - a tko zna kakvim ga je sve sredstvima Olivares obrlatio ili
pritisnuo - sjeti da je Mantova jo uvijek pod namjesnikom upravom te da Nevers ne
mo e ni plaati niti ne plaati za ne to to mu ne pripada; izgubi strpljenje i po alje dva
deset tisua ljudi da opsjednu grad. Papa, vidjev i protestantske plaenike kako pljaka
jui krstare Italijom, pomisli odmah na novu veliku pljaku Rima te po alje trupe na g
ranicu mantovanskog vojvodstva. Spinola, ambiciozniji i odluniji od Gonzala, odlui
da ponovno napadne Casale, ovaj put uistinu, svojski. Sve u svemu, zakljui Rober
to, ono ega se treba uvati da bi se izbjegao rat oigledno su mirovni sporazumi.
U prosincu 1629. Francuzi su ponovno prelazili Alpe, Car-lo Emanuele trebao ih j
e prema nagodbama pustiti da prou; no, tek toliko da bi dokazao svoju iskrenu loj
alnost, ponovno iznese svoje zahtjeve u vezi s Monferratom te zatra i est tisua fran
cuskih vojnika da napadne Genovu, to si ve odavno poput klina bija e zabio u glavu.
Richelieu, koji ga smatra e zmijom otrovnicom, ne ree ni da ni ne. Jedan kapetan, k
oji se u Casaleu odijeva e kao da je na kraljevskome dvoru, prisjeao se jednoga dan
a u veljai pro le godine:
"Kakvo je to slavlje bilo, prijatelji moji, ne mo ete ni zamisliti! Nedostajali su
nam jo samo muzikanti Kraljevske palae, no fanfare smo imali! Njegovo Velianstvo,
za kojim stu-
56pa e vojska, jaha e pred Torinom u crnoj odori protkanoj zlatnim nitima, s perom u
e iru i oklopom ula tenim da si se u njemu ogledati mogao!"
Roberto je sad oekivao priu o tko zna kako velikom napadu, ali naravno, i to bija e
samo jedna velika parada; kralj uope nije napao, iznenada je okrenuo prema Pinero
lu i tu uspostavio vlast, ili ga ponovno prisvojio, ako se uzme u obzir daje pri
je nekih stotinjak godina to bio francuski grad. Roberto ba nije imao tonog pojma
o tome gdje bi se mogao nalaziti Pinerolo i nikako mu ne bija e jasno zbog ega se s
ad morao zauzimati taj grad da bi se oslobodilo Casale.
"A da nismo mi to mo da" pitao se u sebi "pod opsadom u Pinerolu?"
Papa, zabrinut tim preokretom stvari koji ni ta dobro nije obeavao, posla Richelieu
u jednog svog predstavnika kako bi mu preporuio da grad vrati Savojcima. Dru tvo za
stolom a u tad pravu bujicu bespo tednih kleveta na raun toga poslanika, nekog Giulia
Mazzarinija; taj Sicibjanac, taj rimski pu-anin, ma to - opat postaja e sve nemilos
rdiji - vanbrani sin nekog seljaka sumnjiva porijekla iz neke selendre u okolici
Rima, koji je postao kapetanom sam Bog zna kako; navodno bija e u slu bi pape, a ist
ovremeno je inio sve i sva ne bi li zadobio Richelieuovo povjerenje, koji ve ionak
o prema njemu bija e suvi e pristran. I trebalo ga je dr ati dobro na oku, budui da je
upravo u to vrijeme kretao ili ve bija e stigao u Re-gensburg, koji se nalazi tamo
negdje Bogu iza lea, i upravo e se tamo odluivati o sudbini Casalea, a ne tu po nek
akvim minskim ili protuminskim rovovima.
U meuvremenu, kako se Carlo Emanuele trudio da francuskim trupama presjee sve prom
etne veze, a Richelieu bija e prisvojio jo i Annecy i Chamberv, Savojci i Francuzi
sukobi- e se napokon kod Avigliane. U tom dugotrajnom nadmetanju bez kraja i konca
carska vojska zaprijeti Francuskoj u av i u pokrajinu Lorraine, Wallenstein krenu u
pomo Savojcima i u srpnju aica carskih vojnika, dovezav i se na splavima, zauzme na
prepad jednu branu u Mantovi; vojska u punom sastavu nahrupi u grad i u roku od
sedamdeset sati opljaka ga ne tedimice uzdu i poprijeko, isprazniv i od vrha do dna du
-
57 devu palau, a Luteranci to se zateko e u armadi - tek toliko da se ni papa ne osjet
i prikraenim - ogoli e sve gradske crkve. Da, bijahu to upravo oni njemaki plaenici to
ih je Roberto vidio, oni to pristigo e kao pojaanje Spinoli.
Francuska je vojska bila jo suvi e zauzeta na sjeveru i nitko nije mogao biti sigur
an da e stii na vrijeme, prije nego to Casale padne. Nije dakle preostajalo drugo n
ego uzdati se u Boga, rekao je opat, dodav i:
"Gospodo, politika se vje tina sastoji u tome da uvijek treba tragati za ljudskim s
redstvima kao da bo anska ne postoje, a za bo anskima kao da ne postoje ljudska."
"Uzdajmo se onda dakle u bo anska sredstva!", uskliknu na to jedan plemi, ne ba neki
m skru enim pobo nim tonom, ma ui toliko svojom a om da se vino iz nje izlijevalo na sve s
trane, a najvi e po opatovu ogrtau.
"Gospodine, vi ste me uprljali vinom!", uzviknu opat pro-blijediv i - to u ono vrij
eme bija e nain da se izrazi negodovanje i prezir.
"Uzmite", otpovrne onaj nehajno, "kao da vam se to dogodilo na posveenju. Vino on
o, vino ovo."
"Gospodine Saint-Savin", vikao je i dalje opat ustajui naglo od stola i spu tajui ru
ku k sablji, "ovo nije prvi puta da obe a ujete svoje ime hulei ime Na ega Gospodina! Bol
je bi vam bilo, Bog neka mi oprosti, da ste ostali u Parizu i tamo obe a ivali dame iz
visokog dru tva, po va em pironovskom obiaju!"
"Hajde, hajde", odgovori mu Saint-Savin, oigledno ve prilino ponapit, "mi pironovci
obiavali bismo, znate, nou zasvirati dami pod prozorom, a esto bi s nama krenuo i
pokoji srani plemi eljan kakve dobre psine. A ako se dama ne bi pojavila na prozoru
, znali bismo da joj se ne ide iz kreveta jer joj ga grije obiteljski pop."
Ostali asnici bijahu takoer ustali poku avajui zadr ati opata koji je ve izvukao ma iz k
rica. Vidite da je gospodinu Saint-Savinu vino udarilo u glavu, govorili su mu,
a Bo e moj, ne to se mora i progledati kroz prste ovjeku koji se ovih dana ipak hrabr
o borio, a imajmo i bar malo po tovanja prema nedavno preminulim drugovima.
58"Pa neka bude", zakljui opat napu tajui salu, "gospodine Saint-Savin, pozivam vas
da ovu no zavr ite recitirajui jedan De Profundis za na e pokojne prijatelje, pa u mira
n i spokojan poi i ja u krevet."
Opat izie, a Saint-Savin koji je sjedio ba pokraj Roberta, objesi mu se o rame te
stane tumaiti:
"Psi i rijene ptice ne prave vi e buke nego mi to stalno na sva usta izvikujemo De P
rofundis. emu, recite mi, toliko zvonjave i tolike mise, kao da emo njima mrtve us
krisiti?"
Iskapi a u jednim gutljajem, pa upozori Roberta uzdi ui ka iprst, kao da mu eli dati va nu
votnu pouku i uputiti ga u najvi e tajne na e svete religije:
"Gospodine, mo ete se ponositi sobom: danas ste gledali ravno u oi okrutnoj smrti,
i budite prema njoj i ubudue tako ravnodu ni i nehajni, imajui uvijek na umujda du a u
mire zajedno s tijelom. Idite, dakle, u smrt tek^ee*o ste najprije u ivali ivot. Mi
smo ivotinje medu drugim ivotinjama, i jedni i drugi djeca smo iste materije, sam
o to smo mi razoru ani]!. Ali budui da za razliku od be tija znamo da moramo umrijeti,
pripremimo se za taj trenutak u ivajui u ivotu koji nam je pukim sluajem sudbina dal
a. Provodimo stoga svoje dane uz a icu i u ugodnu razgovoru, kao to dolii plemiu, i pr
eziri-mo bijedne kukavije du e. Dragi moji kolege, ivot je nama du an! Mi smo prisilje
ni mar irati tu na Casale, mi smo roeni prekasno da bismo u ivali u onim divnim vreme
nima dobrog starog kralja Henrvja, kad si u Louvreu mogao susresti kopilad, majm
une, dvorske lude i lakrdija e, patuljke i cul-de-jatte, i muzikante i stihoklepce
, i sve to kralju za zabavu. Sad pak isusovci pohotni poput jaraca grme protiv o
nih to itaju Rabelaisa i latinske pjesnike, i umi ljaju da su su ta vrlina i pravednos
t zato to kolju hugenote. Gospodine Bo e, rat je krasna stvar, ali pustite me da se
borim iz vlastita svojega zadovoljstva, a ne zbog toga to moj protivnik petkom j
ede meso. Pogani su bili daleko mudriji od nas. I oni su imali tri boga, ali bar
em njihova majka Kibela nije sebi uobra avala da ih je rodila ostav i djevicom."
"Gospodine", protestirao je Roberto, dok su ostali grcali od smijeha.
59"Gospodine", odvrati Saint-Savin, "prva je odlika asna ovjeka prezir spram relig
ije koja nam na svaki nain eli uliti panian strah od najprirodnije stvari na svijet
u, od smrti, a mr nju i odvratnost prema najljep oj stvari to sudbina nam je dala, a
to je ivot; i eli da uzdi emo za nekim tamo nebom na kojem od vjena bla enstva ive samo
planeti to ne u ivaju ni u nagradi ni u kazni, nego u vlastitu vjenom gibanju, u zag
rljaju praznine. Budite sna ni poput starogrkih mudraca i gledajte mirno smrti u oi,
odluno i bez bojazni. Isus se krvavo oznojio ekajui je. ega se uostalom i imao boja
ti, budui da e ionako odmah uskrsnuti?"
"Dosta je bilo, gospodine Saint-Savin", opomenu ga gotovo zapovjednim tonom neki
asnik uhvativ i ga za ruku "ne sa-bla njujte ovog na eg mladog prijatelja kojemu jo nij
e poznato da je danas u Parizu bezbo nost najfiniji oblik bon tona, mogao bi vas p
reozbiljno shvatiti. A vi gospodine de la Grive, idite i vi na spavanje. Znajte
da je dobri Bog uvijek svakome na pomoi pa e oprostiti i gospodinu Saint-Savinu. K
ako ree onaj teolog, moan je kralj to sve pred sobom ru i, monija ena koja sve uvijek d
obije, a jo monije vino koje utapa razum."
"Citirate napola, gospodine", promrlja Saint-Savin dok mu se jezik saplitao a dv
oje ga njegovih kolega vuklo prema izlazu, gotovo ga podigav i s tla, "tu izreku v
alja pripisati Jeziku i imat ete dodatak: jo je monija istina i ja to je kazujem. A
moj jezik, bez obzira to ga sad dodu e jedva pomiem, nee utjeti. Nije mudar onaj koji
po la i samo sabljom udara nego onaj to se rijeju kao oru jem umije slu iti. Prijatelji,
kako mo ete spremnim na pomo nazivati jedno bo anstvo koje eli na u vjenu nesreu samo da
bi umirilo svoj trenutni bijes? Mi bismo trebali oprostiti bli njemu svojemu, a on
kao ne? I morali bismo voljeti jedno tako okrutno bie? Opat me nazvao pironovcem
, neka mu bude, ali mi se pironovci brinemo da pru imo utjehu rtvama licemjerne pri
jevare. Jednom smo tri moja prijatelja i ja damama podijelili krunice s opscenim
me-daljicama. Da samo znate kako pobo ne od toga dana posta-do e!"
Izie praen grohotnim smijehom itava dru tva, a onaj je asnik prokomentirao:
60"Ako ve Bog ne bude htio, oprostimo mu barem mi taj njegov jezik, kad mu je ve m
a tako dobar."
A zatim e Robertu:
"Smatrajte ga prijateljem, i ne proturjeite mu suvi e. Taj je u Parizu, zbog nekog
teolo kog pitanja, potukao vi e Francuza nego to je itava moja eta ovih dana isprobadal
a panjolaca. Ne bih ga ba volio imati kraj sebe na misi, ali smatrao bih se sretni
kom da mi se na popri tu nade pri ruci.
Ovakvu je pouku, dakle, Roberto dobio na prve svoje nedoumice; no ve sljedeeg dana
rodi e se nove. Bija e se uputio u ono krilo dvorca gdje je spavao prve dvije noi sa
svojima iz Monferrata, da uzme svoje stvari, no meu silnim hodnicima i dvori tima
nikako se nije uspijevao orijentirati. Zalutav i u neki nepoznati hodnik primijeti
da je pogrije io put te se ve htjede vratiti kadli u dnu ugleda zrcalo, olovnosivo
od nakupljene prljav tine, u kojem nazre vlastiti lik. Primaknu se bli e i stane od
 uda: taj je lik imao, istina, njegovo lice, ali odijelo mu bija e upadljivo ivih bo
ja, sjajno, kao u panjolaca, a kosa skupljena u mre icu. No to ne bija e sve - taj mu
vlastiti lik odjednom vi e nije stajao nasuprot, nego je nestajao nekud u stranu.
Nije se dakle uope radilo o ogledalu. Shvati ubrzo da je pred njim veliko prozors
ko okno, pra njavih stakala, to gleda na jedan vanjski nasip s kojeg se stubama mog
lo sii u dvori te. Nije dakle uope vidio sebe nego nekog drugog tko mu sluajno bija e n
alik, i kome je sada izgubio svaki trag. Naravno, pomisli odmah na Ferrantea. Fe
rrante ga je ili slijedio ili je prije njega stigao u Casale, mo da bija e u nekoj d
rugoj satniji ili u nekom od francuskih pukova, i dok je on riskirao ivot tamo do
lje u tvrdavici, ovaj se ve zacijelo ratom dobrano okoristio.
U toj se dobi Roberto obino ve sam sebi smijao na svoje djeake ma tarije o Ferranteu i
, razmi ljajui o toj utvari, uvjeri sebe zaas da je vidio samo nekoga tko mu je moga
o tek pone to biti nalik.
Htjede zaboraviti taj dogaaj. Godinama bija e mozgao o nekom nevidljivom bratu, te
je veeri povjerovao da ga je vidio,
61
ali, pa da, tono, (rekne sam sebi trudei se da se razumom usprotivi vlastitu srcu)
, ako je nekoga vidio, taj nije bio izmi ljaj, a budui da Ferrante bija e izmi ljaj, ov
aj kojeg je vidio nije mogao biti Ferrante.
Neki bi ueni logiar zacijelo prigovorio ovakovu paralogiz-mu, no Robertu je u tom
trenutku on bio sasvim dovoljan.
62/Izs /l/lagna So
zavr io pismo posveeno prvim sjeanjima na op-sadu, Roberto je u kapetanovoj sobi pro
na ao nekoliko boca panjolskog vina. Nemojmo mu zamjeriti to je.aopaliv i vatru i ispe
kav i obilnu kajganu s komadiima su ene ribe, jednu od njih otvorio i priu tio sebi pra
vu kraljevsku veeru, na stolu prostrtom gotovo po svim pravilima gostinjskog umij
ea. Ako ve bija e brodolomac, i ako e to jo dugo ostati, nema smisla da jednostavno po
divlja poput zvijeri; morao bi svakako nastojati i dalje njegovati dobre navike
i obiaje lijepo odgojena mladia. Prisjeti se kako je u Casaleu, kad su rane i bole
sti i same asnike dovele do toga da se pona aju poput brodolomaca, gospodin Toiras
izriito zahtijevao da se svatko, barem za stolom, sjeti onoga to je nauio u Parizu:
"Pojaviti se u istom odijelu, ne posezati za a om iza svakog zalogaja, obrisati najp
rije brkove i bradu, ne oblizivati prste, ne pljuvati u tanjur, ne ispuhivati no
s u stolnjak. Ta nismo valjda carski vojnici, Gospodo!"
Sljedeeg se jutra probudio ve s prvim pjetlovima, no Ije -kario je u postelji jo pril
ino dugo. Kad je po ao ponovno pritvoriti onaj prozor na galeriji, primijeti da je
ustao kasnije nego prethodnog dana, prva se blijeda zora ve pretvara e u jasno svit
anje: iza bre uljaka, izmeu oblaka to se raspr ivahu u bra no, ukazivalo se svijetlo ru ia
to nebo.
Kako e uskoro prve o tre zrake blje tavim sjajem osuti pla u i prizor uiniti nepodno ljivi
m Robertovu pogledu, on pomisli kako bi mogao poi malo promotriti onu stranu gdje
sunce jo ne bija e zavladalo, te se uputi du galerije na drugu stranu Daphne, onu to
gleda e prema zapadnoj obali. Pred oi-
63r
ma mu najprije iskrsne izrezbareni obrub meko tirkizne boje koji se ve nakon neko
liko minuta stao dijeliti u dvije vodoravne pruge: etka prirodnog zelenila i blis
tavih palmi ve se kri-jesila podno zagasita planinskog pojasa nad kojim se jo uvij
ek, lijeno i nevoljko se vukui, gomilahu uporni noni oblaci. No sasvim polako, got
ovo neprimjetno, gusta se crna sr prema krajevima listasto ra injala pretvarajui se u
ru iastu bjelinu.
inilo se kao da se Suncu, umjesto da ih obasja s ela, prohtjelo da se rodi i probi
je iz njihove nutrine; rubova ve klonulih pod silinom svjetla, oni se i dalje nad
imahu bremeniti olovnom sumaglicom, buntovnici nepokorni to uporno opiru se rasto
piti u nebu i uiniti ga vjernim zrcalom mora, po kojem, sada ve kristalno bistrom,
plove neke blje tee treperave mrlje, kao da negdje vrlo blizu povr ini prolaze jata
riba obdarenih vlastitom utrobnom svjetiljkom. Ubrzo meutim, oblaci po-pusti e neum
oljivu zovu svjetla, rastereti e se vlastita tereta i klonu e iscrpljeni na vrhunce;
 s jedne se strane pripi e na obode zgusnuv i se poput vrhnjasta taloga, to zbijen i v
rst na vrhu oblikova e snje ni kup, a kako bija e tonuo prema udolini postaja e mek i ra
stresit; s druge pak strane, kako se tjeme snje noga kupa skupilo u jednolinu leden
u lavu, rasprskavahu se zrakom irei se u obliku gljive, medeno-mlijena erupcija u b
la enoj zemlji Dembeliji.
Koliko je vidio, moglo je mo da biti sasvim dovoljno da svoj brodolom pone smatrati
potpuno opravdanim: ne toliko zbog neizreciva u itka to ga u njemu izaziva e ta pomin
a, gibljiva poza prirode, nego zbog svjetla koje je ta svjetlost bacala na rijei t
o ih neko bija e slu ao od Kanonika de Dignea.
Do tada se, zapravo, vrlo esto pitao nije li to ipak tek snovienje. To to mu se upr
avo dogaalo obino se ne dogaa ljudskim biima; u najboljem sluaju moglo ga je podsjeati
na bajke iz djetinjstva: poput stvorenja iz sna bijahu i brod i sva ona udnovata
bia to ih je na njemu zatekao. Od iste snovite tvari ini e mu se i sjene to ga ve tri
dana svojim prozirnim velom obavijahu, te ak hladnokrvno primijeti kako su se one
boje kojima se zanesen divio tamo u vrtu i meu ptijim na-
64stambama inile tako blje tavim samo njegovim zauenim oima, no zapravo jedva da ih se
moglo nazrijeti ispod one patine starinskoga leuta to prekriva e i svaki drugi pre
dmet na brodu, pod svjetlom to ve lako dodiriva e grede i duge od osu enog drveta oblo e
ne uljima, lakom i katranom... Ne bi li mogao, prema tome, snovienjem biti i velia
nstveni teatar nebeskih opsjena za koje vjerova e da ih upravo vidi na obzoru?
Ne, rei e Roberto sam sebi, bol koju ova svjetlost nanosi mojim oima jasno me opomi
nje da ne snivam, nego da jednostavno vidim. Moje zjenice trpe olujni vihor atom
a to me s one obale bombardiraju kao tanad ispaljena s kakva bojnoga broda, i ta
vizija nije ni ta drugo do kobni susret oka s oblakom pra inaste tvari to bez milosti
ga probada. Naravno, govorio bi mu Kanonik, nije istina da tebi predmeti iz dal
eka, kao to je to elio Epikur, alju svoju savr eno vjernu sliku koja otkriva i njihov
vanjski oblik i njihovu skrovitu tajnu prirodu. Ti dobiva samo znamenja, tragove
, obrise iz kojih e sam izvui neku pretpostavku, neki svoj domi ljaj, koji zovemo viz
ija. No sama injenica da je i on maloprije najrazliitijim tropima poku avao imenovat
i ono to je mislio da vidi, oblikujui rijeima ono na to ga ne to jo bezoblino bija e na
ilo, potvriva e mu da u tom trenutku on uistinu vidi. A meu tolikim izvjesnostima na
iju se odsutnost alimo, jedna je jedina ipak prisutna, a to je injenica da nam sve
stvari izgledaju onako kako nam izgledaju, i nije mogue da nije prava pravcata i
stina da nam doista i ne izgledaju upravo tako.
Zbog toga se Roberto, budui da je vidio i da je bio siguran da vidi, uhvatio za j
edinu izvjesnost na koju su se i osjetila i um mogli osloniti, a to je da vidi n
e to: a to ne to bija e jedini oblik bitka o kojem je mogao govoriti, uzmemo li u obzi
r da bitak nije drugo do velianstveni teatar vidljivog, ureen u koljki Prostora - to
nam ve i previ e govori o tom stoljeu bizarnosti.
On bija e iv, u potpuno budnom stanju, a tamo dolje, na otoku ili na kopnu to li je
to ve bilo, bija e ne to. to je to, nije znao: kao to boje ovise i o predmetu to ih priv
lai, i o odbljesku svjetlosti na njima, i o samome oku koje ih motri, tako se i n
jemu ono najudaljenije kopno inilo stvarnim u svo-
65

joj nestalnoj sluajnosti, u svojoj kratkotrajnoj prolaznoj sprezi svjetla, vjetro

va, oblaka i njegovih zjenica, ushienih i izmuenih. Tko zna, mo da e sutra, ili ve kro
z nekoliko sati, ta zemlja biti neprepoznatljivo razliita.
Ono to bija e pred njegovim oima nije bila samo poruka koju mu je upuivalo nebo, bija e
to plod tijesna prijateljstva izmeu neba, Zemlje i toke (i sata i godi njeg doba i
kuta) s koje promatra e njegovo oko. Sigurno, da se brod kojim sluajem usidrio du ne
kog drugog sjeci ta zranih strujanja, prizor bi bio ne to sasvim drugo; sunce, svanue,
more i kopno bili bi neko drugo sunce, neki drugi osvit, bilo bi ovo isto more
i ovo isto kopno no sasvim drugaijeg oblika. Onu beskonanost svjetova o kojoj mu b
ija e kazivao Saint-Savin, ne treba dakle tra iti samo s onu stranu zvije a, nego u sam
ome sredi tu tog mjehura prostora kojemu on, u isto oko pretvoren, bija e sad izvorom
beskrajnih paralaksi.
Oprostit emo Robertu to, uslijed tolikih nedaa, nije spro-veo dalje, preko tog trag
a, svoja umovanja o bilo metafizikim bilo fizikim svojstvima svemirskih tijela. Vi
djet emo uostalom da e to ionako uiniti kasnije, i vi e nego to je potrebno, a sad mu
dopustimo da zadubljen u misli i dalje mozga o tome kako bi se, ako ve mo e postoja
ti samo jedan jedini svijet u kojem se pojavljuju razliiti otoci (mnogi u ovom tr
enutku za mnoge roberte koji gledaju s mnogih brodova smje tenih na razliitim stupn
jevima meridijana), mogli, dakle, u tom jednom jedinom svijetu pojaviti i izmije a
ti mnogi roberti i mnogi ferranti. Mo da se tog dana, stojei na pramnici, i ne prim
ijetiv i neznatno premjestio u odnosu na najvi u planinu Otoka Ferro, i vidio svemir
kojeg nastanjiva e neki drugi Roberto, koji ne bija e osuen na osvajanje tvravice ili
kojeg je spasio neki drugi otac, koji nije ubio ljubaznog panjolca.
No takvim je razmatranjima Roberto zacijelo pribjegavao samo da ne bi morao priz
nati da je ono udaljeno tijelo to mu se pred oima stvaralo i rastvaralo u razbludn
im metamorfozama postalo za njega anagram drugog jednog tijela, koje je elio posj
edovati: i kako mu se zemlja eznutljivo osmjehiva e, po elio ju je dosei i stopiti se
s njom, kao bla eni pigmej na punim grudima te orija ke dive.
66Ne vjerujem zapravo da ga je iznenadni stid nagnao da se ponovno vrati unutra,
bija e to prije strah od prejake svjetlosti - a mo da i jo jedan drugi zov. Bija e zap
ravo zauo kako koko i najavljuju novu zalihu jaja i padne mu osim toga na um da bi
sebi veeras mogao priu titi i jedno lijepo pile na ra nju. Odvoji ipak najprije ne to v
remena da se napokon po teno u miru uredi: potra i kapetanove kare te stane pomno pod
rezivati ponarasle i zapu tene brkove, bradu i kosu to mu jo uvijek davahu izgled br
odolomca. Odluio je zapravo da svoj brodolom pro ivi poput ladanja u nekoj vili gdj
e mu je ponuena na dar nepregledna svita zora, osvita i (ve se unaprijed naslaivao)
sunevih zalazaka.
Proteklo je manje od jednoga sata otkad je zauo koko ji zov; spustiv i se meutim po sv
oju veeru odmah primijeti da, ako su koko i doista snijele jaja (a lagale valjda ni
su, onako kokodaui) od tih jaja ni traga ni glasa nema. No nije bilo samo to - jo ud
nije bija e to su sve ptice imale novog ita, uredno raspodijeljenog po posudama i ka
o netaknutog, kao da jo nisu po njemu dospjele proeprkati.
Obuzet sumnjom i nekom crnom slutnjom uputi se odmah u vrt. A tamo pak, udom se ud
ei, otkrije da su, ba kao i prethodnoga dana, i dan prije toga, listovi oro eni sjaj
nim kap-Ijicama, da su zvonii puni bistre vode, da je zemlja pri korijenju vla na, a
ona kalju a jo blatnija: znak, dakle, daje netko tijekom noi biljke do ao osvje iti.
Neobino, ali prvo to je osjetio bija e ljubomora: netko je gospodario njegovim vlast
itim brodom i oduzimao mu jednako onu brigu i skrb kao i korist i dobit na koje
je imao neosporivo pravo. Izgubiti svijet a osvojiti jedan napu teni brod, da bi z
atim shvatio da ga nastanjuje netko drugi, zvualo mu je jednako nepodno ljivo kolik
o i strah da bi njegova Dama, nedosti na krajnost svih njegovih e nji, mogla postati
plijenom neije tue elje.
Zatim nastupi jedna pone to promi ljenija uznemirenost. Ba kao to je u svijetu njegova
djetinjstva ivio jedan Drugi koji ga je ili slijedio ili i ao ispred njega, oigledn
o da je i Da-phne imala neke zakutke i neka skrivena spremi ta koja on jo nije upoz
nao, a u kojima ivi tajanstveni gost koji obilazi
67
l
iste one njegove puteve tek to se on s njih udalji, ili trenutak prije nego to e se
njima zaputiti.
Pojuri da se i sam sakrije, da se zavue u svoju sobu, poput afrikoga noja koji gur
nuv i glavu u pijesak vjeruje da je izbrisao svijet.
Na putu prema krmnici proe ispred podno ja nekih stuba koje su vodile u tovarni pro
stor: to li se tek skriva tamo dolje ako u potpalublju bija e zatekao jedan otok u
minijaturi? Je li mo da ba to carstvo onog Uljeza? Zanimljivo je da je prema lai ve i
mao odnos kao prema kakvom objektu ljubavi; tek to ga otkrijemo, i to otkrijemo da
za njim udimo, sve one koji ga prije bijahu posjedovali smatramo nasilnim bespra
vnim prisvajaima. I upravo je tada, u pismu, Roberto ispovije-dio Dami kako je pr
vi puta kad je bija e vidio, a ugledao ju je upravo slijedei pogled to ga je netko d
rugi polagano na nju spu tao, osjetio istu onakvu jezu i odvratnost kakvu osjeti n
etko tko opazi kako po ru i spokojno gmi e gusjenica.
ovjeku bi do lo da se nasmije pred takvom navalom ljubomore zbog jednog brodskog tr
upa to je vonjao po ribi, dimu i izmetinama, ali Roberto je ve prilino duboko zagli
bio u nekom nepostojanom labirintu gdje ga je svako raskri je vodilo uvijek ponovn
o jednoj te istoj slici. Patio je i zbog Otoka kojeg nije imao i zbog broda koji
je imao njega - nedokuivi bijahu oboje, jedan zbog svoje udaljenosti, drugi zbog
svoje zagonetke - ali oboje bijahu poput ljubljene ene to ga uporno izbjegava i i
zigrava njegove nade milujui ga slatkim obeanjima koja izmi lja e nitko drugi do on sa
m. Drukije ne bih znao protumaiti ovo pismo u kojem se Roberto gubi u izljevima ki
-enih jadikovki i u beskraj ni e plaljive ukrase, da bi na koncu konca rekao jedino
kako ga je Netko li io njegova jutarnjeg obroka.
Gospo,
kakvoj bih milosti mogao se nadati od nekoga tko me mui? Pa ipak, kome bih mogao
ako ne Vama povjeriti svoju muku i jad, utjehu tra e, kad ne ve u osluhu Va emu, barem
u rijei svojoj neusli anoj? Ako ljubav je lijek to bol svaki bolom jo veim lijei, ne d
aje li mi to za pravo da je vidim kao
68muku to te inom svojom svaku drugu ubija muku, tako da za sve postaje lijekom osi
m za sebe samu? I budui da, ako ikad ljepotu vidjeh, i ako je po eljeh, a ona ne bi
ja e drugo do snovienje ljepote Va e, emu da se alim to neka mi druga ljepota jednako ta
ko je san? Gore bi mnogo bilo kad svojom bih je uinio i e nju svoju umirio, ne patei
vi e za slikom Va e: jer suvi e bih se kratko tom slabom lijeku radovao, a grizodu je mo
je zbog te stra ne nevjere zlo bi jo okrutnijim uinilo. Radije u zato u Va u sliku vjer
ovat, tim vi e sada, kad po drugi sam put ovdje naslutio neprijatelja nekog, ije cr
te jo ne poznajem, i ne bih ih mo da ni elio upoznati. I budui da nepoznata mi je ta
mrska utvara, pred oi mi izvire drago mi privienje ljubljena Va ega li a. Nek' ljubav o
d mene bar krhotinu be utnu uini, mandragoru neku, izvor kameni to tjeskobu svaku isp
lakat e...
No muei se kako se ve muio, Roberto nije postao kamenim izvorom pa odmah zatim ovu s
pomenutu tjeskobu prenosi i povezuje s jednom drugom, do ivljenom u Casaleu, koja
je - kao to emo vidjeti - imala mnogo zlokobnije posljedice.
69
7.
paoane
l) ria je bistra koliko i mutna. Dok su jedno za drugim f slijedila neprekidna si
tna arkanja, ija svrha bija e, otprilike, ona ista koju u ahu ima ne sam potez nego o
naj znaajni pogled kojim se protivnika rjeito navodi na korak koji e ga odvui od mog
ueg pobjednikog - Toiras bija e odluio da je vrijeme sazrelo da se poku a s jednim stva
rnim, sadr ajnijim napadom. Bilo je vi e nego jasno da se itava igra vrti oko dou nika
i protudou nika: po Casaleu se bio pronio glas da je pojaanje, na elu sa samim kralj
em, ve vrlo blizu; da iz Astija samo to nije stigao gospodin di Montmorency, a da
su iz Ivreje ve krenuli mar ali de Crequi i de la Force. Sve to bija e pusta la : Rober
to je ta.rjplako^poeo shvaati vidjev i kako Toiras nemono bjesni *pooio-je sa sjevera
primio posljednju po tu: Toiras je naime Richelieua obavijestio da su ovdje rezer
ve hrane gotovo sasvim iscrpljene, a kardinal je sada odgovarao da je gospodin A
gencourt svojevremeno detaljno pregledao njihova spremi ta i ustanovio da Casale b
ez pote koa mo e izdr ati do konca ljeta. Vojska e krenuti u kolovozu, to je osim toga v
rijeme kad su etve pri kraju, pa e se na putu moi okoristiti netom sakupljenom ljet
inom.
Roberto bija e zaprepa ten vidjev i kako Toiras poduava Korzikance kako da dezertiraju
i odu izvijestiti Spinolu da se pojaanje oekuje tek u rujnu. No uo je takoer i njego
vo obrazlo enje glavnom sto eru:
"Ako Spinola bude vjerovao da ima vremena nastavit e u miru kopati svoje minske r
ovove, a mi emo imati vremena da izgradimo svoje protuminske. Ako naprotiv bude m
islio da pomo tek to nije stigla, to e mu preostati? Sigurno ne da
70krene ususret francuskoj vojsci, jer dobro zna da nema dovoljno snaga; niti da
je jednostavno doeka, jer e sam biti napadnut; niti da se vrati u Milano i tamo p
ripremi obranu, jer mu ast prijei da uzmakne. Ne bi mu, dakle, preostalo ni ta drugo
nego da odmah osvoji Casale. A budui da to ne bi mogao izvesti izravnim napadom,
morao bi potro iti cijelo bogatstvo da potakne izdajstva. A od tog trenutka svaki
na sada nji prijatelj postaje moguim neprijateljem. Po aljimo stoga mi Spinoli dou nike
, da ga uvjerimo da pojaanje dobrano kasni, dopustimo mu neka u miru kopa rovove
tamo gdje nama to ne nanosi veliku tetu i uni tavajmo mu one koji nam zaista prijet
e - i pustimo neka se u toj igri dobro izmori. Gospodine Pozzo, vi poznajete ter
en: recite mi gdje ga mo emo pustiti na miru, a gdje bismo ga pak morali blokirati
pod svaku cijenu?"
Stari Pozzo, ne gledajui u karte (koje su mu izgledale odvi e arene i ukra ene da bi b
ile tone) poka e rukom kroz prozor i objasni kako je na nekim mjestima tlo izrazito
rastresito jer tu prodire voda iz rijeke, i tamo Spinola mo e kopati do mile volj
e - jednog e dana samo nai svoje minere ugu ene, s ustima punim pu eva. Naprotiv, u ne
kim je zonama zemlja tako vrsta da je kopati rovove pravo zadovoljstvo, i po njim
a treba tui i topni tvom i pje akim navalama.
"Odlino", ree Toiras, "sutra emo ih onda prisiliti da svoje polo aje brane izvan utvr
de San Carlo, a zatim emo ih iznenaditi pred tvravom San Giorgio."
Igra bija e pa ljivo pripremljena i svaka je eta dobila potanke i precizne upute. A k
ako Toiras bija e otkrio da Roberto ima lijep rukopis, dr ao ga je prikovana za stol
bez predaha od est sati poslijepodne do dva poslije ponoi, diktirajui mu razne por
uke; zatim ga je zamolio da u odjei spava na nekoj krinji ispred njegove sobe kako
bi primao i pregledavao odgovore i kako bi ga mogao probuditi ako iskrsne kakva
neprilika. to se u tih nekoliko kratkih sati do zore zaista i dogodilo, i to vi e
nego jednom.
Sljedeeg jutra trupe su bile spremne za pokret, rasporeene po puteljcima koje pokr
ivahu protunavalne jedinice i oni unutar zidina. Toiras je s citadele nadzirao it
av pothvat; na
71r

njegov znak prvi se kontingent, prilino brojan, pokrene u smjeru koji je imao zav
esti neprijatelja: na elu izvidnica s kopljanicima i mu ketirima, s priuvom od kakvi
h pedesetak vojnika sa sabljom o pojasu to ih slijedi e na maloj udaljenosti; zatim
, u rasulu, jedan pje aki korpus od petstotinjak ljudi i dvije satnije konjice. Bij
a e to prekrasna parada, a tek e naknadno izii na vidjelo da su je panjolci kao takvu
i uzeli.
Roberto vidje trideset i pet ljudi to se na zapovijed kapetana Columbata baci e pre
ma jednom streljakom rovu, i ugleda zatim panjolskog kapetana kako se pojavljuje i
za barikade i u velikom stilu propisno salutira. Columbat i njegova satnija zaus
tavi e se zateeni te, kao dobro odgojeni, otpozdravi e jednako uglaeno. Nakon ega panjol
ci dado e znak da se povlae, a Francuzi stanu stupati u mjestu; Toiras odasla sa zi
dina jednu topovsku kuglu na rov, Columbat je shvati kao poziv na akciju, zapovi
jedi napad, konjica se povede za njim na-valiv i na rov s oba boka, panjolci se nev
oljko vrate na polo aje i bijahu prega eni dok si okom trepnuo. Francuzi gotovo poma
hnita e obuzeti trijumfalnim odu evljenjem; stado e izmeu divljih udaraca razulareno iz
vikivati imena prijatelja poginulih u ranijim okr ajima "ovo ti je za Bessieresa,
ovo za Bricchettovo imanje!" Uzbuenje bija e toliko da je Columbat u oajanju kose upa
o, jer mu nikako nije uspijevalo ponovno okupiti podivljale borce. Ovi pak iskal
jivahu nemilosrdno svoj bijes ak i na palima, pokazujui gore prema gradu svoje pob
jednike trofeje, od nau nica do ko natih opasaa i skalpova nataknutih na razmahane sab
lje.
Protunapad ne doe odmah i Toiras, ocijeniv i to pogre kom, uini sam pogre an potez. Ne d
osjetiv i se da bi se moglo raditi o smi ljenoj raunici, bio je uvjeren da e carski vo
jnici odmah poslati ostale trupe da zaustave njihov napad, te ih je izazivao nov
im topovskim hicima; oni se meutim ograni-i e da usmjere paljbu na grad, i jedna kug
la razori crkvu Svetog Antuna, upravo u blizini glavnoga sto era.
Toiras bija e time zadovoljan te izda odmah nareenje drugoj skupini, onoj to eka e ispr
ed utvrde San Giorgio. Svega nekoliko satnija, ali na elu s gospodinom de la Gran
ge, koji unato svojih pedeset i pet godina bija e ilav i okretan poput
72tek stasala mladia. Sablje uperene ravno pred sebe, de la Grange naredi juri na
jednu napu tenu crkvicu du koje bijahu u tijeku radovi, ve prilino uznapredovali, na
iskapanju jednog podzemnog hodnika; kadli, kao iz vedra neba, iza jednog uleknua
na cesti stane izvirivati glavnina neprijateljske vojske, koja je ovaj sastanak
i ekivala ve satima.
"Izdaja!", povika srdito zapanjeni Toiras te sjuriv i se na vrata naredi la Grange
u da se hitno povue.
Malo zatim stigne jedan zastavnik iz puka Pompadour dovodei mu, zape a vezanih uzeto
m, jednog kazale kog djeaka kojeg su iznenadili i uhitili na malenom tornju u blizi
ni dvorca dok je komadom bijeloga platna davao signale napadaima. Toiras naredi d
a ga polegnu na zemlju, uvue palac njegove desne ruke ispod napetog kokota svog p
i tolja, uperi cijev prema lijevoj ruci i upita zapiljiv i se u prestra ene oi: "Et alo
rs?"
U hipu shvativ i to ga eka, djeak bez oklijevanja stane odmah govoriti: pro le veeri, ne
gdje oko ponoi, ispred crkve Svetog Dominika, izvjesni mu je kapetan Gambero obeao
est pi tolja, pokloniv i mu tri unaprijed, ako uini to to je uinio, u trenutku kad fran
cuske trupe budu krenule s bedema San Giorgio. tovi e, djeak je odavao dojam kao da
jo uvijek oekuje zaslu ene pi tolje; bilo je oito da o ratnim igrama nema blagoga pojma
, te se udom udio kako to da mu Toiras nije duboko zahvalan za dobro obavljenu usl
ugu. A onda je u jednom trenutku iznenada spazio Roberta te stao na sva usta vik
ati kako je famozni Gambero upravo on. i,-
Roberto bija e prenera en, stari Pozzo naglo razjaren, nasrne na bijedna klevetnika
te bi ga bio zacijelo udavio da ga nije zadr alo nekoliko plemia iz pratnje. Toiras
odmah podsjeti da je Roberto itave noi bio kraj njega i da osim toga, ak i uz njeg
ovo lijepo pristalo lice, te ko da bi ga netko mogao zamijeniti za kapetana. U meuv
remenu, nakon provjera i ispitivanja, izie na vidjelo da neki kapetan Gambero zai
sta postoji, i to u Bassianovu puku, te ga ubrzo, uz grube bubot-ke i udarce plo
snatim dijelom sablje, dovedo e ravno pred Toi-rasa. Gambero izjavljiva e odluno i od
re ito da je nevin, i zaista, mali ga zatoenik nije uope prepoznavao; no Toiras ga
73
ipak, iz opreznosti, za svaki sluaj dade zatvoriti. Da stvar bude jo ljep a u tom ope
m neredu, netko dojavi da se, dok su se trupe kapetana de la Grange povlaile, sa
bedema San Gior-gio netko dao u bijeg, dostigav i uskoro panjolske redove gdje bija e
doekan s neopisivim odu evljenjem. Ni ta se osobito o njemu nije moglo rei osim da bi
ja e mlad, odjeven u panjolsku odoru i kose skupljene u mre icu. Roberto pomisli, nar
avno, odmah na Ferrantea. No ono to ga se u tom trenutku mnogo vi e dojmilo bijahu
sumnjiavi pogledi koje francuski zapovjednici dobacivahu talijanskim lanovima Toir
asove pratnje.
"Jedno je, dakle, malo deri te dovoljno da zaustavi vojsku?", uo je svog oca koji p
okaziva e prema Francuzima koji su se jo uvijek povlaili.
"Oprostite, dragi prijatelju", obrati se Pozzo Toirasu, "ali ovdje se oito umi lja
da ni mi ostali iz ovih krajeva nismo mnogo drukiji od onog zlotvora Gambera, ili
mo da grije im?"
I dok mu je Toiras usrdno, iako pomalo rastresena izraza, iskazivao svoje iskren
o po tovanje i prijateljstvo, dometne:
"Ah, okanite se... Izgleda mi da ovdje svi seru jedni drugima po glavi, a meni c
ijela ta mutna pria ve pomalo prisjeda. Dovde mi je ve tih govana od panjolaca, i ak
o mi dopustite, izvui u vam ih van dvojicu ili trojicu, tek da vam poka em da i mi k
ad zatreba znamo gaillarde zaplesati, i ako nam se prohtije svaije emo krakove u n
ju uvui, svia li se to njemu ili ne, do vraga!"
Skoi na konja i izleti kao sumanut kroz vrata, uzdignute sablje, te krene ravno m
edu neprijateljske redove. Nije ih oigledno namjeravao natjerati u bijeg, ali mu
se prilika inila savr enom da uini po svom i da svima napokon poka e s kime imaju posl
a.
Kao dokaz odva nosti in bija e sjajan, no kao ratni pothvat nije mogao biti gori. Jed
no ga tane pogodi posred ela i on istog trena klonu na hrbat svojega Pagnulfija;
sljedei plotun odleti prema protunapadu, i Roberto osjeti estoki udarac u sljepooni
cu, kao da ga je netko kamenom pogodio; zatetura kao da mu izmie tlo pod nogama,
netko ga pridr i da ne padne, no kako bija e samo okrznut hitro mu se izmigolji iz r
uku. Uspravi se odmah dozivajui oevo ime, no ugleda meutim
74samo jadnog Pagnulflja kako, zbunjen i nesiguran, galopira niijom zemljom, nosei
na leima be ivotno gospodarevo tijelo.
Stavi, jo jedamput, dva prsta u usta i ispusti poznati zvi duk. Osluhnuv i, Pagnulfi
se stane vraati prema zidinama, no sasvim lagano, sitnim, dostojanstvenim kasom,
kao da se boji da e sluajno zbaciti iz sedla svog jahaa iji o tri, zapovjedniki stisak
vi e nije osjeao na slabinama. U ao je plemenitim korakom, nji tei svoju pavanu za pokoj
noga gospodara i predajui tijelo na ruke Robertu koji zatvori nje no one jo raskolaen
e oi i stane pa ljivo brisati ono lice obliveno ve zgru anom krvlju, dok je jo iva krv t
anko brazdala njegov vlastiti obraz.
Mo da mu je, tko zna, hitac okrznuo ivac: dan kasnije, tek to bija e izi ao iz katedrale
Sant' Evasio gdje je Toiras elio da se odslu i sveta misa zadu nica za gospodina Poz
za di san Patrizio della Griva, osjeti kako mu odjednom postaje nepodno ljivo dnev
no svjetlo i kako se mui da oi dr i otvorene. Mo da mu tad jo bijahu crvene i oteene od
suza, no injenica je da su ga od tog trenutka poele neprestano boljeti. Danas bi s
trunjaci za ljudsku psihu rekli da je, otprativ i oca u carstvo sjena i sam u sjenu
po elio ui. Roberto nije ba mnogo znao o psihi, no takva bi ga izra ajna figura zacij
elo privukla, barem u svjetlu - ili u sjeni - onog to e se odigrati kasnije.
Dr im da je Pozzo oti ao u smrt iz ista prkosa, to mi se ini upravo divnim dokazom vlas
tita dostojanstva i ponosa, no Robertu nikako nije uspijevalo da prema takvu inu
osjeti divljenje i po tovanje. Svi su oko njega jednodu no hvalili herojstvo njegova
oca, od njega se oekivalo da s gordo u podnese alost, a on, ma koliko se trudio, nij
e uspijevao suspregnuti jecaj. U misli mu se, kao neka vrst opomene, vraahu oeve r
ijei da se svaki pravi plemi mora naviknuti da suha oka podnosi udarce zle sudbine
; ne nalazei meutim snage da zaista tako postupi, opravdavao je svoju slabost (pre
d roditeljem koji ga vi e nije mogao zatra iti da mu polo i raune) ponavljajui sebi da m
u je to prvi put to je ostao siroe. Vjerovao je da se mora priviknuti na tu pomisa
o i nije jo shvaao da je uzaludno navikavati se na gubitak oca jer se nee zbiti dru
gi puta: to je jednostavno isto kao ostaviti otvorenu ranu.
75
No uporno poku avajui da svemu to se dogodilo da nekakav smisao, nije mogao a da pon
ovno ne pribjegne Ferran-teu. Ferrante je, slijedivsi ga u stopu, prodao neprija
telju tajne u koje on bija e upuen a zatim se besramno pridru io protivnikim redovima
da bi u ivao u zaslu enoj nagradi: otac koji sve to bija e proitao elio je svojim inom is
prati tamnu mrlju s obiteljske asti i na Roberta baciti odsjev vlastite hrabrosti
, da bi izbrisao s njega tu sjenku sumnje koja se stala nadvijati nad njegovom n
edu nom glavom. Da njegova smrt ne bi izgledala uzaludnom, Roberto mu je dugovao b
arem dr anje koje su svi u Casaleu oekivali od sina heroja.
Nije ni mogao postupiti drukije: na ao se odjednom kao zakoniti gospodar imanja del
la Griva, nasljednik imena i obiteljskih dobara, i Toiras se vi e nije usudio upos
liti ga kojekakvim sitnim zadacima - no nije ga isto tako mogao pozvati ni u vee
i ozbiljnije. Osjeao se beskrajno sam, i u toj novoj ulozi slavna siroeta njegovu
je samou jo vi e nagla avao nedostatak bilo kakve akcije: i tako se, u ari tu opsade, osl
oboen svake obveze, pitao ime da, tako opsjednut, ispuni svoje dane.
768.
fleobican nauk
onoga boba
aaustaviv i na trenutak val uspomena, Roberto odjednom postade svjestan da je sjean
je na oevu smrt obnovio ne zbog samilosna nauma da zauvijek otvorenom dr i tu Filok
tetovu ranu ne dopustiv i joj namjerno da zacijeli, nego pukim sluajem, dok mu se u
misli ponovno uvlaila Ferran-teova utvara, probuena utvarom onog uljeza na Daphne
. To dvoje priinjahu mu se ve toliko slini da ih smatra e dvojnicima, pa odlui da, ne
bi li nekako stao na kraj onom jaem, slabijeg jednostavno ukloni.
U krajnjoj liniji, ree sebi, je li se u onim danima opsade jo koji puta zbilo da s
am negdje u svojoj blizini nanju io Fer-rantea, da sam od njega dobio bilo kakva g
lasa ili znaka? Nije. Naprotiv, to se dogodilo? To da me je u njegovo nepostojanj
e uvjerio Saint-Savin.
Roberto se bija e naime vrlo prisno sprijateljio s gopodinom Saint-Savinom. Poslij
e one veeri ponovno ga je vidio na oevu pogrebu i on mu je tom prilikom jasno iska
zao svoju srdanu naklonost. Vino bija e prestalo djelovati i Saint-Savin sada odava e
dojam savr ena plemia. Malen rastom, nervozan, razdra ljiv, lica na kojem bijahu vid
ljivi tragovi raspu tena pari kog ivota o kojem je esto pripovijedao. Po svoj prilici
ne bija e jo napunio tridesetu.
Uljudno se ispriao zbog svojih neumjerenih ispada pri onoj veeri, ne zbog onoga to
je rekao, nego zbog nedolina i neotesana naina na koji je govorio. elio je uti pone to
o gospodinu Pozzu, i Roberto mu je na tom ivom zanimanju, bilo ono i hinjeno, bi
o neizmjerno zahvalan. Ispria mu kako ga je otac odmalena poduavao maevanju i kako
svu svoju vje tinu du-
77
guje upravo njemu; Saint-Savin ga obaspe bujicom pitanja i Roberto mu stane navo
diti i opisivati razliite udarce; Saint-Savina ko jednog obuzme takvo strastveno
odu evljenje da mu same rijei nisu vi e bile dovoljne - trgnu hitro ma, tamo nasred tr
ga, i htjede da mu Roberto bezuvjetno poka e potez. Ili ga je ve poznavao otprije i
li bija e nevjerojatno brz i okretan, jer ga odbije zadivljujuom vje tinom, no prizna
pritom da lukavost trika odaje visoku kolu.
U znak zahvalnosti bija e voljan pokazati Robertu jednu od svojih majstorija. Post
avi ga u paradu, polo aj za odbijanje, razmijeni e nekoliko tobo njih udaraca, zatim o
n prieka prvi napad, priini se kao da e iznenada skliznuti na tlo, i dok se Roberto
nesmotreno otkrivao ovaj se kao udom nekim ve bija e uspravio; idueg trena jedno dug
me sa Robertova ogrtaa odletje u zrak kao metkom pogoeno - tek kao dokaz da je mog
ao i gore proi daje ma po ao dalje.
"Svia vam se, prijatelju?", upita likujui samouvjereno dok je Roberto ponizno salu
tirao priznajui poraz. "To je Coup de la Mouette, ili Galebov Udarac, kako vi ka et
e. Poete li jednom na more vidjet ete kako se te ptice okomito obru avaju, kao da pa
daju, no tek to dodirnu povr inu vode ve se strel^ vito vraaju nebu pod oblake, s pli
jenom u kljunu. To vam je potez koji zahtijeva dugu vje bu i ne uspije vam uvijek.
Nije uspio, sa mnom, ni onom razmetljivcu koji ga je izmislio. I tako mi je pok
lonio i ivot i svoju tajnu. Mislim da se vi e izjeo zbog ovog drugog."
Bili bi oni unedogled tako nastavili da se na trgu nije stala okupljati grupica
znati eljnih graana.
"Prestanimo", Roberto e, osjetiv i se postienim, "ne bih elio da netko primijeti kako
sam zaboravio na svoju alost."
"Svome ocu odajete veu poast sada", odvrati ne trepnuv- i Saint-Savin, "kad se prisj
eate njegova nauka, nego kad ste tamo u crkvi slu ali lo latinski."
"Gospodine Saint-Savin", upita Roberto, "ne bojite se da ete zavr iti na lomai?"
Saint-Savin se na trenutak natmuri.
"Kad sam bio otprilike va ih godina divio sam se nekome tko mi bija e poput starijeg
brata. Zvao sam ga Lukrecije, po
78onom antikom filozofu, a i on sam bija e filozof, povrh toga jo i sveenik. Zavr io je
na lomai u Toulouseu, no prije toga bijahu mu i upali jezik i ugu ili ga. Vidite prem
a tome da, ako smo mi filozofi hitri i okretni na jeziku, nije, kao to je prije n
eku veer primijetio onaj gospodin, zbog toga da bismo se razmetali nekakvim bon t
onom. Nego zbog toga da bismo iz njega izvukli neku korist prije nego to nam ga o
dsijeku. Ili, stavimo li alu na stranu, da raskrstimo vi e s tim predrasudama i otk
rijemo prirodni uzrok stvari." "Vi, dakle, doista ne vjerujete u Boga?" "Ne nala
zim tomu razloga u prirodi. Niti sam u tome osamljen. Strabon ka e da Galiani nisu
imali nikakva pojma o nekom vi em biu. Kad su misionari morali govoriti o Bogu domo
rocima Zapadne Indije, pripovijeda Acosta (koji tovi e bija e isusovac), nije im preo
stalo drugo nego upotrebljavati panjolsku rije DJ'OS. Neete povjerovati, ali u njih
ovu jeziku nije postojao nikakav odgovarajui izraz. Ako pojam Boga nema svoju pod
logu u prirodi, onda se vjerojatno radi o ljudskoj izmi ljotini... Ali ne gledajte
me tako kao da u mene nema nikakvih svetih naela i kao da nisam vjerni podanik s
vome kralju. Pravi filozof ne ide ni najmanje za tim da izvre poredak stvari. On
ga jednostavno prihvaa. Tra i samo da ga se pusti da u miru njeguje i razvija misli
koje krijepe sna an i odva an duh. Za ostale, srea je to postoje i papa i biskupi koj
i obuzdavaju svjetinu da se ne pobuni i da ne poini zloin. Dr avni poredak zahtijeva
istovjetnost pona anja, religija je narodu neophodna i mudrac je prisiljen rtvovat
i dio svoje nezavisnosti da bi se dru tvo odr alo postojanim. to se mene tie, mislim d
a sam estit ovjek, vjeran sam prijateljima, ne la em, osim kad izjavljujem ljubav, v
olim znanje i sastavljam, barem tako ka u, lijepe stihove. Dame me zbog toga dr e ga
lantnim. Volio bih pisati romane, to je sad vrlo u modi, ali po glavi mi se vrzm
a toliko ideja da nikako da se napokon jedne uhvatim..." "Na kakve romane mislit
e?"
"Pa eto, ponekad promatram Mjesec i zami ljam da su one njegove tamne mrlje peine,
gradovi, otoci; a da su dijelovi koji sjaje mjesta gdje more, poput zrcalna stak
la, upija svjetlost Sunca. Volio bih pripovijedati o njihovim kraljevima, njihov
im
79
ratovima i revolucijama, ili o tamo njim nesretnim ljubavnicima koji za vrijeme nj
ihovih noi sjetno uzdi u gledajui na u Zemlju. Svidjelo bi mi se pisati o ratu i o pri
jateljstvu izmeu razliitih dijelova tijela, na primjer ruke koje izazivaju noge**
borbu, vene to udvaraju arterijama, ili kosti to oijukaju s mo dinom. Svi romani koje
bih elio sastaviti neprestano me progone poput sablasti. Katkad, kad ostanem sam
u svojoj sobi, priinja mi se da su svi tu oko mene, kao Vra ici, pa me jedan vue za
uho, drugi za nos, a svaki kao da veli: "Gospodine, napi i me, ja sam tako lijep."
Zatim mi opet padne na um pomisao kako bih isto tako mogao ispriati predivnu priu
iz-misliv i jedan sasvim originalan dvoboj, na primjer bori se da bi protivnika na
govorio da zanijee Boga, a zatim mu probo-de grudi ali tako da umre proklet. Hajde
, gospodine de la Grive, van s tim maem jo jednom, tako, tako, odbijte, tamo! Stan
ite petama u istu ravninu: nije dobro, tako gubite stabilnost nogu. Glava se ne
smije dr ati uspravno jer du ina izmeu ramena i glave nudi protivnikom udarcu pretjera
no veliku povr inu..."
"Ali ja glavu titim samim maem, u ispru enoj ruci."
"Gre ka, u tom se polo aju gubi snaga. Osim toga, ja sam otvorio njemakom paradom, a
vi ste mi se tu postavili u talijansku. Krivo. Protivniku paradu mora se opona ati
koliko god je vi e mogue.
Ali vi mi jo niste ni ta ispriali o sebi i svojim zgodama i nezgodama, prije nego to
ste se obreli u ovoj dolini pra ine...?"
Ne postoji ni ta na svijetu to bi vi e i sna nije od odrasla pristala mu karca vinog brilj
antnim perverznim paradoksima moglo oarati jednog nezrelog mladia i istog mu trena
postati uzorom. Roberto otvori svoje srce Saint-Savinu i, ne bi li svoju ivotnu
priu uinio to zanimljivijom - budui da mu prvih esnaest godina i nije nudilo bog zna t
o - ispripovijedi mu o svojoj opsesiji nepoznatim bratom.
"itali ste previ e romana", na to e mu Saint-Savin, "i sad biste eljeli i sami pro ivje
ti jedan od njih, jer zadaa romana i jest da zabavljajui poui, a to emu vas ui je da
prepoznate opasnosti i zamke koje na vas vrebaju iz svijeta."
80"A emu bi me to mogao pouiti onaj kojeg vi nazivate romanom o Ferranteu?"
"Roman", objasni mu znalaki Saint-Savin "uvijek kao osnovu mora imati neki dvosmi
sao, bilo da se radi o osobama, radnjama ili mjestu ili vremenu ili okolnostima,
i od tih temeljnih dvosmislenosti moraju se roditi uzgredne, umetnute, moraju s
e u tijeku prie zamrsiti razni zapleti, peripetije, i konano mora doi do sretnog ra
spleta. Kad ka em dvosmisao, mislim, na primjer, na la nu smrt nekog lika, ili kad n
ekoga ubiju umjesto nekog drugog, ili pak na kvantitativni dvosmisao, kao kad je
neka ena uvjerena da joj je ljubavnik mrtav pa se uda za drugog; ili kvalitativn
i, kad te prevari neki osjeaj i smete ti razbor, ili kad pokopaju nekoga tko se in
i mrtvim, a zapravo je u bla enom carstvu snova, jer je uzeo lijek protiv nesanice
. Postoji zatim dvosmisao odnosa i veza, kao kad nekoga krivo optu e za umorstvo;
ili sredstva, kad hini da e nekoga probosti maem, tako da on ne proe kroz grlo nego u
zadnji tren skrene u rukav i tamo iza me spu vu natopljenu krvlju...Da i ne spominj
em la ne poslanice, izmi ljene glasine, pisma koja ne bivaju uruena na vrijeme, ili p
ak bivaju uruena na krivo mjesto ili krivoj osobi. A od svih tih lukavstava, vark
i i smicalica najslavnije je, samo ve odvi e otrcano, ono kad se osoba zamijeni za
neku drugu. A iz toga proizlazi i zamjena preko Dvojnika... Dvojnik je odraz koj
i lik u svakoj prilici vue za sobom, ili koji je uvijek za korak ispred njega. Kr
asna je to spletka, zbog koje se itatelj sam pronalazi u liku, s njim dijeli neja
sni i neobja njivi strah od Brata Neprijatelja. Ma vidite li molim vas kako je i ov
jek stroj i kako je dovoljno pokrenuti jedan kotai na povr ini da se odmah ponu okret
ati svi oni u unutra njosti: Brat i neprijateljstvo nisu ni ta drugo nego odbljesak
straha koji svatko ima od samoga sebe i skrovitih kutaka vlastite du e gdje tinjaj
u i rovare nepriznate elje, neispovjedive e nje, ili, kako ka u u Parizu, potmule i pr
igu ene neizra ene primisli. Iz toga proizlazi da postoje nezamjetljive misli koje s
e urezuju u duh, a da on toga uope nije svjestan, potajne misli ije postojanje dok
azuje injenica da, tek to sami sebe malo preispitamo, ne mo e izostati otkrie da u sr
cu nosimo i ljubav i mr nju, i radost i tugu, a da se ne
mo emo prisjetiti ni jasno razabrati iz kojih su se to misli ti osjeaji rodili."
"Dakle, Ferrante...", usudi se Roberto boja ljivo, a Saint-Savin zakljui:
"Dakle, Ferrante je tu u ime va ih strahova i va eg stida. Ljudi su esto, da sebi ne
bi morali priznati da su sami tvorci vlastite sudbine, skloni vidjeti tu sudbinu
kao roman ponikao iz pera nekog ma tovitog i zlonamjernog pisca."
"Ali to bi meni trebala znaiti ta parabola koju sam sam sebi ispreo, a da nisam to
ga bio svjestan?"
"Tko to zna? Mo da niste voljeli svog oca onoliko koliko ste u to vjerovali, mo da s
te se bojali njegove tvrdokorne strogosti kojom vas je elio uiniti kreposnim, pa s
te mu nesvjesno pri-pisali neku vrst krivnje, da biste ga potom kaznili ne va im,
nego krivnjama nekog drugog."
"Gospodine, govorite sa sinom koji jo uvijek oplakuje vlastita beskrajno voljena
oca! Mislim da je vei grijeh nauavati prezir prema oevima, nego prezir prema Na emu G
ospodinu!"
"Hajde, hajde, dragi la Grive! Filozof mora imati hrabrosti kritizirati sve la ne
pouke koje su nam cijeloga ivota utlMji-vali u glavu, a meu njima je i apsurdno po t
ivanje starosti, kao da mladost ne mo e biti najvi i oblik estitosti i kreposti. Reci
te mi iskreno, po du i: kad je ovjek mlad i kadar da pojmi, sudi i djeluje, nije li
on mnogo sposobniji da upravlja obitelji od otupjelog i ve pomalo slaboumnog ezde
setogodi nja-ka kojem je snijeg na glavi zaledio ma tu? Ono to kod na ih starih po tujemo
i veliamo kao mudrost nije drugo nego panian strah od djela, od akcije. elite li i
m dakle biti pokorni i poslu ni i onda kad im je lijenost oslabila mi ie, otvrdnula il
e, ishlapila duh i isisala sr iz kostiju? Kad obo avate neku enu, nije li to zbog nj
ene ljepote? Nastavljate li padati pred njom na koljena i onda kad je starost od
tog zanosnog tijela uinila sablast kadru jo jedino da vas podsjeti na blizinu i n
eminovnost smrti? I ako se tako pona ate spram va ih ljubavnica, za to isto tako ne bi
ste inili i s va im asnim, uglednim starinama? Rei ete mi da je ova asna starina va ota
i da vam Nebo, budete li ga duboko tovali, obeava dug ivot. Tko je to rekao? Ugled
ni idovski starci koji su znali da mogu
82pre ivjeti u pustinji ne ubirui ni ta osim plodova vlastitih slabina. Ako vjerujete
da e vam Nebo pokloniti samo jedan jedini dan ivota vi e zato to ste bili krotka ovic
a svome ocu, varate se. Vjerujete li da e vas duboki naklon pun po tovanja pri koje
m pero va eg e ira dodiruje noge va eg roditelja izlijeiti od zloudna gnojnog ira, ili va
iscijeliti o iljak od uboda maem, ili vam ukloniti kamenac iz unog mjehura? Kad bi z
aista bilo tako, lijenici ne bi prepisivali one svoje gnusne napitke nego bi vam,
da vas izlijee od talijanske bolesti preporuili etiri naklona prije veere va emu gosp
odinu ocu i jedan poljubac prije spavanja va oj gospodi majci. Rei ete mi da bez tog
oca vas na svijetu ne bi bilo, kao to ne bi bilo ni njega bez njegova oca, i tak
o unedogled sve do Melkisedeka. A zapravo duguje on vama, a ne vi njemu: vi sa m
nogo godina suza plaate za jedan trenutak njegova ugodna kakljanja." "Vi ne vjeruj
ete u to to ka ete."
"Pa dobro, ne vjerujem. Gotovo uope. Ali filozof vam je kao pjesnik. Ovaj potonji
pi e savr ene stihove za svoju savr enu uzoritu nimfu, s jedinim ciljem da pomou rijei
istra i skrovite zakutke svojih strasti, da im izmjeri dubinu, da ih prozre i isku a
. Filozof pak stavlja na ku nju hladnu ravnodu nost vlastita pogleda, da bi vidio na
kojem mjestu mo e zasjeci i okr-njiti tvravu licemjerja. Ne elim ni umanjiti ni oma
lova iti po tovanje prema va em ocu, jer sami ste mi rekli da vam je dao dobrih pouka.
Ali ne alostite se zaboga toliko na sam spomen te va e drage uspomene! Vidim vam s
uze u oima...
"Oh, to nije bol. Bit e 6*Sk je od rane na glavi, koja mi je oslabila oi..." "Pijt
e kavu." "Kavu?"
"Kladim se da e ubrzo biti u modi. To vam je lijek za sve. Nabavit u vam je, ne br
inite. Tjera lo e raspolo enje i poti te-nost, otklanja vjetrove, osna uje jetru, nema b
oljeg lijeka od nje protiv vodene bolesti i svraba, krijepi srce, smiruje bolove
u elucu. A njena se para preporuuje upravo kod upale oiju, zujanja u u ima, hunjavic
e, prehlade ili zaepljena nosa. I zatim, pokopajte zajedno s ocem i tog neugodnog
dosadnog brata kojeg ste si sami stvorili. I povrh svega, zaljubite se."
83
"Da se zaljubim?"
"To e biti jo mnogo bolje od kave. Patei i uzdi ui za jednim ivim stvorenjem, ubla it e
munu bol i e nju za mrtvim."
"Nisam nikada volio neku enu," prizna Roberto pocrve-njev i.
"Nisam ni rekao ena. Mo e isto tako biti i mu karac."
"Gospodine Saint-Savin!" povikne Roberto, u asnut.
"Vidi se odmah da dolazite iz provincije."
Na vrhuncu smetenosti, Roberto se ispria rekav i da mu je bol u oima sada ve zaista p
ostala nepodno ljivornTe s olak anjem uini kraj tome susretu.
Da bi se nekako pomirio sa svime to je upravo uo, ree sebi da se Saint-Savin jednos
tavno s njime htio na aliti: ba kao i u dvoboju, elio mu je pokazati poteze kojima s
e slu e u Parizu. A on, Roberto, iskazao se kao provincijalac. Ne samo to, nego je
, shvativ i ozbiljno itavu tu diskusiju, ozbiljno sagrije io, to se ne bi dogodilo da
ju je odmah uzeo kao igru. U mislima izlistao itav spisak prijestupa koje je poini
o slu ajui te silne propovijedi protiv vjere, obiaja, dr ave, po tovanja du nog obitelji.
I kako je sve vi e mislio na svoje ogrije e-nje, obuzme ga odjednom jo jedna tjeskobn
a mora; sjetio se naime, kako je vlastiti njegov otac umro izgovarajui psovku.
l
84an kasnije bija e se vratio moliti u katedralu Sant' Eva- io. Uinio je to ne samo z
bog toga to je tra io utjehu i olak anje nego i da bi potra io osvje enje: tog poslijepod
neva prvoga lipanjskog dana sunce je izrazito o tro tuklo polupu-stim ulicama - up
ravo je tako i sada, na Daphne, osjeao kako se vruina razlijeva zaljevom i kako je
bokovi broda ne uspijevaju zadr ati, kao da se i samo drvo u arilo te poput ognja i
sijava toplinu. No bija e takoer osjetio potrebu da ispovijedi kako svoj tako i oins
ki grijeh. Zaustavio je tako nasumce prvog sveenika na kojeg je nai ao u lai crkve;
on mu najprije ree da ne pripada ovoj upi, no zatim mu se smili moleivi mladiev pogl
ed te on pristane i sjedne u jednu ispovjedaoni-cu, spreman da poslu a skru ena poka
jnika.
Otac Emanuel nije se doimao starim, mogao je imati kakvih etrdesetak godina i bio
je, kako ka e Roberto, "soan i rumen, produhovljena i ljubazna lica"; oigledno je u
lijevao povjerenje ja* se Roberto odjednom osjetio ohrabren da otvoreno ispovije
di svu svoju muku i jad. Prije svega ostalog bija e mu spomenuo oevu psovku. Je li
to bio dovoljan razlog da njegov otac sada ne poiva u zagrljaju Oca Na ega, nego st
enje i ja-ue negdje na samome dnu Pakla? Ispovjednik mu uputi nekoliko pitanja te
ga navede da prizna kako bi uvijek, na koji god nain i u koje god vrijeme stari
Pozzo umro, postojala velika mogunost da u trenutku smrti spomene Ime Bo je uzalud:
psovati bija e lo a navika koja se u njihovu kraju lako pokupi od seljaka, i monfer
inski bi seoski plemii, kad bi jedni drugima htjeli iskazati prezir i omalova avanj
e, esto govorili upravo poput svojih neotesanih seljaka.
85
l
"Vidi , sinko moj", zakljui ispovjednik na kraju, "tvoj je otac umro vr ei jedno od on
ih velikih i plemenitih Djela za koje se, ka u, ide u Raj Junaka. Sad, ak i ako ja
ba ne vjerujem da neki takav Raj postoji, i premda dr im da u Carstvu Nebeskome zaj
edno ive u svetomu skladu i Prosjaci Vladari, Junaci Kukavice, zasigurno dobri Bo
g nee tvome ocu zatvoriti vrata svojega Carstva samo zato to mu se Jezik omaknuo u
jednom trenutku kad je morao misliti na veliki Junaki Podvig, i usudio bih se rei
da u takvim trenucima ak i jedan ovakav nedolian usklik mo e biti nain da se Boga po
zove kao Svjedoka Suca vlastita hrabrog i pravinog Djela. Ako i pored toga jo uvij
ek se mui i mira i spokoja ne nalazi , moli za Du u Roditelja svojega i daj za njega j
o pokoju misu odslu iti, ne toliko da bi Gospodina sklonio da izmijeni svoj Pravori
jek, koji nije vjetrenica to se okree prema tome kako u nju pusu bo-gomoljke, koli
ko za dobrobit tvoje vlastite Du e."
Roberto mu tada ispripovijedi o buntovnikoj i bogohulnoj besjedi to je bija e slu ao o
d jednoga svojeg prijatelja; otac tad, vidljivo ojaen i rastu en, nemono ra iri ruke:
"Sinko moj, ja malo znam o Parizu, no ono to o njemu ujem dovoljno mi je da shvati
m koliko Bezumnika, astohlep-nika, Odmetnika, Uhoda i Spletkara postoji u toj nov
oj Sodo-mi. A meu njima su i La ni Svjedoci, Kradljivci Ciborija, Ga-zitelji Raspel
a oni to daju novac Prosjacima ne bi li ih nagovorili da zanijeu Boga, ili pak oni
to iz Posprdnosti krste Pse... I to tamo zovu praenjem Mode Vremena. U Crkvama se
vi e ne dr e propovijedi nego se uokolo etkara, smijulji, zaklanja u zasjedu iza stu
pova ne bi li se uvrebalo kakvu Damu, i vlada neprekidan amor, ak i za vrijeme Ust
ajanja. Izigravaju filozofe i neprestano te opsjedaju zlobnim i podmuklim Za to: z
a to je Bog dao Zakone Svijeta, za to je zabranjen Blud, za to se Sin Bo ji utjelovio, p
retvaraju svaki tvoj Odgovor u Dokaz Bezbo tva. Eto Ljepoduha na eg Vremena: Epikure
jci, Pi-ronisti, Diogenisti Libertinci! A tebi e, sinko, najbolje biti da uva svoje
Uho od tih pogubnih Napasti to jedino od Neastivoga dolaze."
Roberto obino ne zlorabi tako pretjerano velika slova, to bija e odlika mnogih pisac
a njegova vremena: ali kad uvr ta-
86va rijei i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje bilje ke, kao da je otac
ne samo pi ui nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o kojima je elio go
voriti - znak da bija e ovjek velike i uvjerljive elokvencije. I zaista, od njegovi
h se rijei Roberto toliko razvedrio da se izi av i iz ispovjedaonice rado jo malo zadr a
o s njime u razgovoru. Doznao je tako da otac bija e savojski isusovac, i zacijelo
ne ba beznaajan, budui da je u Casaleu boravio u svojstvu promatraa na temelju puno
moi Savojskog vojvode, to u ono vrijeme bija e est sluaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvr avao povjerenu mu du nost: sumorna, gotovo umala atm
osfera opsade pru ala mu je divne mogunosti da se pomno i u miru udubi u neka svoja
prouavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao to je Torino, gdje je uvi
jek postojalo ne to to bi mu pa nju odvlailo na drugu stranu. A na radoznalo Robertovo
pitanje to ga to toliko zaokuplja, odgovori da i on, kao astronomi, upravo konst
ruira dvogled.
"Vjerojatno si uo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio Svemir,
koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to su oi samo zam
isliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanikih Instrumenata za razumijevanje,
kako se to danas ka e, Uveane Stvari. Ali da bismo razumjeli i protumaili Misaonu St
var, to znai nain na koji spoznajemo Svijet, mo emo upotrijebiti jedino onaj drugi Dv
ogled, isti kakvim se jo Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni lea, nego Spl
et Rijei, Bistra Ideja, jer jedino je dar Umje ne Rjeitosti ono to nam omoguuje da pro
niknemo u ovaj na Svemir.
Tako govorei otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajui, popeli na nas
ipe oko utvrenja, na mjestu koje tog jutra bija e potpuno mirno, dok su prigu eni top
ovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje u nizini mogli su se
nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima bijahu nadaleko pusta, bez t
rupa i teretnih kola, a livade i bre uljci blje tali su okupani kasnoproljetnim sunc
em.
" to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjeitost jo bija e prilin
o oskudna, odvrati tek:
87
va rijei i izreke oca Emanuela obilno ih upisuje u svoje bilje ke, kao da je otac n
e samo pi ui nego i glasom isticao osobito dostojanstvo stvari o kojima je elio govo
riti - znak da bija e ovjek velike i uvjerljive elokvencije. I zaista, od njegovih
se rijei Roberto toliko razvedrio da se izi av i iz ispovjedaonice rado jo malo zadr ao
s njime u razgovoru. Doznao je tako da otac bija e savojski isusovac, i zacijelo n
e ba beznaajan, budui da je u Casaleu boravio u svojstvu promatraa na temelju punomoi
Savojskog vojvode, to u ono vrijeme bija e est sluaj kod svakog opsadnog stanja.
Otac Emanuel drage je volje izvr avao povjerenu mu du nost: sumorna, gotovo umala atm
osfera opsade pru ala mu je divne mogunosti da se pomno i u miru udubi u neka svoja
prouavanja koja nisu podnosila preveliku ivost grada kao to je Torino, gdje je uvi
jek postojalo ne to to bi mu pa nju odvlailo na drugu stranu. A na radoznalo Robertovo
pitanje to ga to toliko zaokuplja, odgovori da i on, kao astronomi, upravo konst
ruira dvogled.
"Vjerojatno si uo o onome firentinskom Astronomu koji se, da bi objasnio Svemir,
koristio Dvogledom, hiperbolom oka, i tim je Dvogledom vidio ono to su oi samo zam
isliti mogle. Ja veoma cijenim upotrebu Mehanikih Instrumenata za razumijevanje,
kako se to danas ka e, Uveane Stvari. Ali da bismo razumjeli i protumaili Misaonu St
var, to znai nain na koji spoznajemo Svijet, mo emo upotrijebiti jedino onaj drugi Dv
ogled, isti kakvim se jo Aristotel koristio, a koji nije ni cijev ni lea, nego Spl
et Rijei, Bistra Ideja, jer jedino je dar Umje ne Rjeitosti ono to nam omoguuje da pro
niknemo u ovaj na Svemir.
Tako govorei otac Emanuel izveo je Roberta iz crkve pa su se, etajui, popeli na nas
ipe oko utvrenja, na mjestu koje tog jutra bija e potpuno mirno, dok su prigu eni top
ovski hici dopirali sa suprotne strane grada. Daleko dolje u nizini mogli su se
nazrijeti logori carske vojske, no polja pred njima bijahu nadaleko pusta, bez t
rupa i teretnih kola, a livade i bre uljci blje tali su okupani kasnoproljetnim sunc
em.
" to vidi tamo, sinko?" upita otac Emanuel. A Roberto, u kojeg rjeitost jo bija e prilin
o oskudna, odvrati tek:
87
"Livade."
"Naravno, svatko je u stanju da tamo dolje vidi Livade. No zacijelo ti nije nepo
znato da ti se one, ovisno o polo aju Sunca, o boji Neba, satu i godi njem dobu, mog
u prikazati u naj-razliitijim oblicima, izazivajui u tebi isto tako razliite Osjeaje
. Prostu seljaku, iscrpljenu od naporna posla, one e izgledati kao Livade ni ta vi e.
Isto vrijedi i za gruba ribara, u asnutog nekom od onih Ognjenih slika to iskrsnu
katkad na nebu ire neopisivi strah i jezu; no tek to ih se Meteoristi, koji su tak
oer Pjesnici, odva e prozvati Bujnokosim, Bradatim i Repatim Kometama, Kozama, Gred
ama, titovima, Luima i Strijelama, postane ti jasno kako su te jezine figure odraz
domi ljatih Simbola kojima eli govoriti Priroda, koja se tim Slikama koristi kao Hi
jeroglifima to te s jedne strane upuuju na Znakove Zodijaka, a s druge pak na pro le
ili budue Dogaaje. A Livade? Poku aj pa e vidjeti koliko toga mo e rei o Livadama, i k
priajui o njima sve vi e i vi e u njima vidi i razumije : piri topli Fen sa zapada, Zeml
ja se rastvara, plau Slavuji, epiri se uokolo Drvee grivastih kro anja ti otkriva zadi
vljujuu dovitljivost Livada u silnoj raznolikosti vrsta njihovih Trava, koje doje
ne Potoiima u bezbri nom svojem djetinjstvu ne znaju nego za smijeh i alu. Livade rad
osno kliu u sveanu slavlju, izlasku Sunca otvaraju lice vidi tad u njima bljesak bl
a ena smije ka, jer sretne su zbog povratka Zvijezde, opijene slatkim poljupcima lah
ora s Juga osmijeh ple e po samoj Zemlji to iri svoje krilo i cvjeta u nijemu Veselj
u jutarnja blaga toplina tolikom ih sreom ispunja da se iz njih odjednom izliju b
listave suze Rose. Ovjenane Cvijeem, prepu taju se Livade umjetnikom svojem Geniju sk
ladaju ma tovite Hiperbole Duga. No ne proe dugo, a njihova se Mladost priinja kao d
a hita ka smrti, osmijeh im iznenadno bljedilo pomuti, nebo izgubi boju Zefir, to
jo uvijek oklijeva otii, uzdi e sjetno i s e njom na Zemlju to iznemogla vene; i tako s
dolaskom prvoga ljutog gnjeva zimskoga neba Livade stanu tugovati, svje ine im ne
stane te propadnu oko taju, ukoe se od Prvih Sjedina. Eto, sinko moj: da si rekao j
ednostavno da su livade lijepe, ne bi mi predoio drugo nego to kako su divno ozel
enjele - to ja ve ionako znam - ali ako mi ka e da se
88Livade osmjehuju, navest e me da vidim Zemlju kao iva ovjeka, a u isto e mi vrijeme
ukazati da na ljudskim licima mogu promatrati sve one tanane nijanse koje uhvati
h na livadama... A to je, vidi , svrha i zadaa najuzvi enije od svih Figura, Metafore
. Ako se O troumnost, a s njome i Znanje, sastoji u tome da se zajedno spoje udalj
eni Pojmovi i da se pronae Slinost meu stvarima beskrajno razliitim, Metafora, od sv
ih Figura najpronicavija i najfinija, jedina je u stanju da proizvede pravo Udiv
ljenje, iz kojega se pak raa U itak, ba kao kad se na kazali noj pozornici izmjenjuju
razliiti prizori. A ako se U itak to ga izazivaju Figure sastoji u tome da nauimo nov
e stvari bez ikakva truda i muke, i da ih k tome nauimo itavo mno tvo iz jednog tako
malog obujma, eto kako nam Metafora, prenosei na u svijest u tren oka, u letu, s j
edne Vrste na drugu, daje da kroz jednu jedinu Rije naslutimo mnogo vi e od jednog
jedinog Obiekta."
"Da, ali izmi ljanju metafora treba biti vian, a to ba nije za seljaka poput mene, k
oji sam u cijelome svom ivotu po livadama jedino lovio ptice..."
"Ti si Plemenit ovjek, a vrlo ti malo nedostaje da postane ono to u Parizu nazivaju
astan ovjek, u borbi rijeima vje t ba kao i u onoj gdje ma pravdu dijeli. A znati obli
kovati Metafore, a to znai vidjeti Svijet beskonano razlinijim nego to on izgleda ne
ukima, to je Umjetnost koja se ui. Jer, ako ba eli znati, u tom svijetu gdje danas s
vi glavu gube za mno tvom udesnih Naprava - a neke, na alost, mo e vidjeti i ovdje, na o
voj Opsadi - i ja takoer gradim neke Aristotelovske Naprave, pomou kojih svatko mo e
nauiti da gleda kroz Rijei..."
Sljedeih dana Roberto je upoznao gospodina della Salettu koji obna a e du nost asnika za
vezu izmeu Toirasa i gradskih poglavara. Toiras se, Roberto je to vi e puta uo, nep
restano tu io na Kazale ane u iju se vjernost ni najmanje nije pouzdavao:
"Nije mi jasno kako ne razumiju", govorio bi razdra eno, "da bi se Casale ak i u mi
rno doba na ao u situaciji da ne bi mogao propustiti ni jednog obinog pje aka ili ko ar
u ive nih
89

namirnica, a da se prije toga ne upita za dozvolu panjolske ministre? I da jedino

pod francuskom za titom mo e biti siguran da e se s njim obzirno i s po tovanjem postu
pati?"
No sad je od gospodina della Salette doznao da Casaleu ni s vojvodama od Mantove
nisu ba cvjetale ru e. Politika obitelji Gonzaga oduvijek je i la za tim da u utka ili
ugu i kazale- ku oporbu, i ve ezdeset godina grad je trpio postepeno umanjivanje ili
ukidanje mnogobrojnih povlastica.
"Razumijete li vi to, gospodine de la Grive?", govorio bi Sa-letta, "Prije smo b
ili prisiljeni aliti se na prevelike namete, a sad mi sami snosimo tro kove odr avanj
a garnizona. U na oj nam kui panjolci nisu dragi, ali volimo li zaista Francuze? Gin
emo li to za sebe ili za njih?"
"Ali za koga je onda umro moj otac?", Roberto e, ni ta vi e ne shvaajui. A gospodin del
la Saletta nije mu znao dati odgovora.
Kako mu bijahu dozlogrdili razgovori o politici, Roberto je nekoliko dana kasnij
e ponovno potra io oca Emanuela u samostanu gdje je obitavao; ne uputi e ga meutim u
neku eliju kako je oekivao, nego u poseban stan to su mu ga bili uredili pod svodov
ima jednog tihog i mirnog klaustra. Na ao ga je u razgovoru s dvojicom plemia od ko
jih jedan bija e u posebno rasko noj odori: sav u grimizu, sa zlatnim znamenjem na o
vratniku, ogrta ukra en pozlaenim porubima i podstavljen kratkim krznom, prsluk obru
bljen ukr tenom crvenom vrpcom i trakom optoenom sitnim sjajnim kameniima. Bija e to za
stavnik don Gasparo de Salazar, kako ga je predstavio otac Emanuel, a Roberto je
ve i sam, po oholu bahatom tonu, po nainu na koji je nosio brkove i na koji se e lja
o, prepoznao da je rije o plemiu neprijateljske vojske. Drugi bija e upravo gospodin
della Saletta. U jednom ga trenutku okrznu sumnja da je mo da upao u dou nike gnijez
do, no ubrzo shvati, kao to i ja doznah tom prilikom, da etiqueta opsade dopu ta da
predstavniku napadaa bude dopu ten pristup u opsjednuti grad, zbog nu nih kontakata
i pregovora; isto je tako gospodin della Saletta imao slobodan pristup na Spinol
in teritorij.
90Otac Emanuel ree kako se upravo sprema posjetiteljima pokazati svoju Aristotels
ku Napravu: povede goste u neku prostoriju gdje se u sredi tu koio komad namje taja t
oliko neobian da se to jedva zamisliti mo e - ni ja sam nisam siguran da mu tono mog
u rekonstruirati oblik po onom kako ga Ro-berto opisuje Dami, jer se oigledno rad
ilo o neem to ni prije niti ikada poslije nije vidio.
Donji se dio sastojao od ormara s ladicama na ijem se proelju, u obliku ahovske ploe
, otvarala osamdeset i jedna ladica - devet vodoravnih redova na devet okomitih,
a svaki je red u obje dimenzije bio obilje en urezanim slovom (BCDEFGHIK). Na gor
njoj plohi uzdizao se stalak za itanje na kojem je le ala velika knjiga, rukom pisa
na i obojenih poetnih slova. Desno od stalka bijahu tri valjka koji se du inom sman
jivahu a irinom poveavahu (najkrai bija e ujedno i naj iri, kadar da dr i ostala dva du a)
tako da ih je poluga sa strane mogla zavrtjeti jednog unutar drugog razliitom brz
inom, ovisno o njihovoj te ini. Svaki je valjak na lijevom rubu imao urezana ista
slova kojima su bile obilje ene ladice. Bija e dovoljno jednom okrenuti polugu da se
valjci nezavisno jedan od drugog ponu vrtjeti, a kad bi se zaustavili mogle su s
e proitati trijade slova sluajno zdru enih, na primjer CBD, KFE ili BGH.
Otac Emanuel sa arom se dao na opisivanje zamisli koja je prethodila njegovoj Nap
ravi.
"Kao to nas bija e pouio Filozof, O troumnost nije drugo do sposobnost da se pronikne
u Predmete sagledav i ih unutar deset Kategorija, a to su Supstancija, Kvantiteta,
Kvaliteta, Odnos, Djelovanje, Trpljenje, Polo aj, Vrijeme, Mjesto i Posjedovanje.
Supstancije su sam subiekt svakog o troumlja iz njih bi se trebale vje to oitati i p
roizvesti domi ljate Slinosti. Koje su to Supstancije, zapisano je u ovoj knjizi po
d slovom A, i itav ivot ne bi mi bio dovoljan da uinim njihov cjeloviti Spisak. Sve
jedno, ve sam ih prikupio nekoliko tisua, izvlaei ih iz Knjiga Pjesnika i mudrih uenj
aka, i iz one divljenja vrijedne Regeste, koja za svakog Uenika predstavlja Gradi
li te Svijeta. Tako emo medu Supstancije uvrstiti, ispod Svevi njega Boga, Bo anske Oso
be, Ideje, Izmi ljene Bogove, najvi e, srednje i najni e, Bogove Nebeske, Zrane, Morske
, Ze-
91

Lr
maljske Paklene, obogotvorene Heroje, Anele, Demone, Vampire, Nebo i Zvijezde lut
alice, nebesko Znamenje i Zvije a, Zodijak, Krugove i Kugle, Elemente, Paru, Ispara
vanja i jo - da sve ne nabrajam - Podzemne Vatre i Iskre, Meteore, Mora, Rijeke,
Izvore Jezera i Hridi... I eto, dolazimo tako i do Umjetnih Supstancija, s djeli
ma svake Umjetnosti - Knjige, Pera, Crnila, Globusi, estari, Kutomjeri, Palae, Hra
movi i Potleu ice, Grbovi, Maevi, Bubnjevi, Slike, Kistovi, Kipovi, Sjekire i Pile;
i na koncu tu su Metafizike Supstancije kao Rod, Vrsta, Svojina, Sluaj slini Pojmo
vi."
Osvrnu se tad prema ladicama svoga udnovatog ormara i otvarajui ih pokaza kako sva
ka od njih sadr i pravokutne listove od prilino debela pergamenta, onog to se korist
i za uvezivanje knjiga, koji bijahu nagomilani po abecednom redu.
"Kao to ve vjerojatno vidite, svaki se okomiti red, od B do K, odnosi na jednu od
preostalih devet Kategorija, a za svaku od njih svaka od devet ladica sadr i skupi
ne njihovih lanova. Verbi gratia, u kategoriju Kvantiteta unosi se skupina Kvanti
teta Veliine, koji kao svoje lanove bilje i Maleno, Veliko, Dugako ili Kratko; zatim
imamo skupinu Brojevnog Kvantiteta, iji su lanovi Nula, Jedan, Dva tako dalje, ili
Mnogo i Malo, ili na primjer, pod Kvalitetom emo imati skupinu svojstava koja pr
ipadaju Vidu, kao Vidljivo, Nevidljivo, Lijepo, Nakazno, Svijetlo, Tamno, ili pa
k pripadaju Mirisu, kao Ugodan Miris i Smrad, ili Svojstvima Strasti, kao Radost
i Tuga. I tako redom za svaku kategoriju. A kako svaki list sadr i jednoga lana, n
jime obilje avam sve Stvari koje od njega zavise. Je li jasno?"
Zadivljeni, posjetitelji stado e jednodu no odobravati, a otac nastavi:
"Otvorimo sad nasumce veliku Knjigu Supstancija i izabe-rimo jednu, nije va no koj
u... Evo, recimo, Patuljak. to bismo mogli rei, prije svakog promi ljanja i o troumna
dovijanja, o jednom Patuljku?"
"Que es pequeno, picoletto, petit", oku a sreu don Gas-par de Salazar, "y que es fe
o, y infeliz, y ridiculo..."
"Upravo tako", slo i se otac Emanuel, "ali, eto, ve se nalazim pred pitanjem to od t
oga izabrati, a osim toga, kad bih na primjer morao govoriti ne o Patuljku nego
o, recimo, Kora-
92ljima, bih li isto tako i njima odmah mogao prepoznati i izdvojiti jednako tak
o uoljive glavne crte? A zatim, Malenost je u svezi sa Kvantitetom, Ru noa s Kvalite
tom otkuda bih sad trebao zapoeti? Ne, mnogo je bolje sve povjeriti Fortuni, iji s
u Ministri ovi moji Cilindri. Pokrenem ih i dobijem ono to sluaj toga trena odredi
, eto, dobili smo trijadu BBB. B u prvom polo aju oznaava Kvantitetu, B u drugom po
lo aju upuuje me da tra im, u liniji Kvantiteta, unutar ladice Veliine, i tu, upravo n
a poetku slijeda Stvari s oznakom B, nalazim Maleno. A na tom listu koji je posvee
n Malenom nalazim da je malen Aneo koji stoji na vrhu igle, Pol koji je nepomina t
oka Kugle, a meu prirodnim elementima Iskra, Kapljica vode, Kamena Skrupula Atom o
d kojeg je, prema Demokritu, sastavljena svaka stvar; za Ljudske Stvari evo prim
jera kao Embrion, Zjenica, Gle na Ko ica; kod ivotinja imamo Mrava i Buhu; kod Biljaka
Granicu Sjeme Goru ice Mrvicu Kruha; za Matematike znanosti Minimum Quod Sic, Slovo
I, knjigu formata esnaestine lista ili Trunak neke Mirodije; za Arhitekturu kri-n
jicu ili Os, za Bajke tu je Psicapax, voa Mi eva u borbi protiv aba, Mirmidonci, roen
i od Mrava... No zaustavimo se ovdje - jer sad bih ve mogao nazvati na eg Patuljka k
rinjicom Prirode, Boicom za Dojene, Mrvicom od ovjeka. A sada obratite pozornost na
to da ako ponovno poku amo zavrtjeti Cilindre i ako dobijemo na primjer, eto, CBF
, slovo C e me uputiti na Kvalitetu, B e me navesti da tra im lanove u ladici gdje se
nalazi sve to se tie Vida, a onda e me slovo F dovesti do lana biti Nevidljiv. A meu
Nevidljivim Stvarima nai u, udesne li podudarnosti, Atom, Toku, to e mi ve omoguiti
svog Patuljka oznaim kao ovjeji Atom ili Mesnu Tokicu."
Otac Emanuel okretao je svoje valjke i listao po ladicama hitro poput onglera te
se inilo da metafore, kao arolijom, naviru u beskraj, a da se mehaniar to ih sklapa e a
k ni uspuhao nije.. Ali ni to ga jo ne zadovolji.
"Gospodo", nastavi, "Ingeniozna Metafora mora biti mnogo slo enija i zapletenija!
Svaka Stvar koju sam dosad izna ao mora sa svoje strane biti analizirana u profilu
onih deset Kategorija, kako tumai moja Knjiga, ako bismo promatrali neku
93

Stvar koja ovisi o Kvaliteti, morali bismo vidjeti je li vidljiva, iz koje dalji
ne, je li Nakazna ili Lijepa, kakve je Boje; kakav joj je Zvuk, kakav Miris i Ok
us; mo e li se osjetiti ili dodirnuti, je li rijetka ili gusta, topla ili hladna,
kakvog je Oblika, kakvih Strasti, Ljubavi, Umijea, Znanja, Zdravlja, Bolesti; ne
mo e li se mo da ne to o njoj nauno ustvrditi. A sva ova pitanja nazivani esticama. Sad
na primjer znam da nas je na prvi pokus naveo da se bavimo Kvantitetom, meu ijim se
lanovima nalazi Malenost. Sad ponovno zavrtim Cilindre i dobijem trijadu BKD. Sl
ovo B, za koje smo ve rije ili da se odnosi na Kvantitetu, ako pogledam u svoju Knj
igu, ka e mi daje prva estica koja je u stanju izraziti neku Malenu Stvar ustvrditi
ime se Mjeri. Ako sad potra im u knjizi na to se odnosi Mjera, ona e me jo jednom upu
titi na ladicu Kvantiteta, pod skupinu Kvantiteta Openito. Izdvojim list koji gov
ori o Mjeri, i na njemu izaberem stvar K - a to je Mjera Geometrijskog Prsta. I
eto kako bih ve bio u stanju sastaviti prilino pronicavu Definiciju, kao to je na p
rimjer ona da bi Geometrijski Prst, kad bih elio izmjeriti tu Djeju Boicu, taj ovjeji
Atom, bio Prekomjerna Mjera, a to mi ve mnogo govori, budui da je uz Metaforu tu
i Hiperbola, o Nesrei i Smije nosti Patuljka."
"Divna li uda", na to e gospodin della Saletta, "ali od druge dobivene trijade nis
te jo upotrijebili posljednje slovo, D..."
"Manje nisam ni oekivao od va ega uma, Gospodine" zadovoljno e otac Emanuel "ali vi
ste upravo dotakli udesnu Toku moje naprave! Upravo je to slovo koje preostaje (ko
je bih mogao odbaciti kao vi ak ako bi mi smetalo ili ako bih smatrao da sam ve pos
tigao svoj cilj), upravo mi ono omoguuje da nanovo zaponem svoje istra ivanje. To D
dopu ta mi da otvorim novi krug estica i krenem tra iti u kategoriju Posjedovanja (ex
empli gratia kakvo mu odijelo odgovara ili mo e li mo da poslu iti kao oznaka neemu) da
od nje nastavim dalje, kao to sam prije uinio s Kvantitetom, zavrtjev i Cilindre, u
potrijebiv i prva dva slova i ostavljajui tree za jo jedan novi pokus, i tako unedogl
ed, preko milijuna Moguih Zdru ivanja, izmeu kojih e se pojaviti sklopovi koji e biti
o tro-umniji od ostalih, a tada e samo na mome Razboru biti da razlui koji je od nji
h najsposobniji da izazove uenje. Ali ne
94bih vam elio lagati, Gospodo - nisam ja tek sluajno odabrao ba Patuljka: noas sam
se naime s velikom revno u, ne bih li najveu moguu korist iz nje izvukao, upravo toj
Supstanciji posvetio."
Mahnu jednim listom te stane itati beskonaan slijed definicija u kojima je gu io svo
g jadnog patuljka - ovjeuljak krai od vlastita imena, embrion, komadi homunkula; tje
le -ca to sa svjetlo u prodiru kroz prozor ine se u odnosu na nj glomaznija, tijelo koj
e bi sa jo milijun sebi slinih moglo pokazivati vrijeme du vrata pje anog sata; graen t
ako da mu je stopalo pored glavice, mesni koluti to poinje tamo gdje i zavr ava, lini
ja to se zgru ava postajui tokicom, iljasti vr ak igle; lice s kojim valja s beskrajnim
oprezom razgovarati iz bojazni da ga dah ne otpuhne, tvar tako maju na da ni boju
ne mo e podnijeti, iskrica goru ice, tjele ce to nema ni manje ni vi e od onog to je ikad
imalo, materija bez oblika, oblik bez materije, tijelo bez tijela, isto bie razuma
, izmi ljaj uma, boljeg mu oru ja od vlastite maju nosti ne treba - nijedan udarac ne
bi ga mogao pozlijediti, jer ne mo e otkriti gdje je, u stanju je da se bje ei provuc
e kroz najsitniju pukotinu i da se godinu dana hrani jednim jedinim zrnom jema, b
ie do te mjere spljo teno da nikad ne zna sjedi li, le i ili uspravno stoji, lako e se
utopiti u pu evoj kuici; klica, zrnce, bobica, ko tica, toka na i, nedjeljiva matematik
a jedinica, aritmetika nula...
I nastavio bi tako u beskraj, gradiva mu doista nije nedostajalo, da ga nazoni ne
prekinu e odu evljenim pljeskom.
95
10.
oberto je sad shvaao daje otac Emanuel zapravo postu-ao poput svakog sljedbenika
Demokrita i Epikura: gomilao je najsitnije atome pojmova i zdru ivao ih na razliite
naine ne bi li od njih dobio to vi e razliitih predmeta. I ba kao to je Kanonik tvrdio
da se svijet sastavljen od atoma niim ne suprotstavlja ideji jednog bo anstva koje
ih rasporeuje, razvrstava i zdru uje prema tome kako mu nala e razbor, tako je otac
Emanuel od te pra ine pojmova i zamisli prihvaao jedino doista o troumne sklopove. Mo d
a bi isto tako uinio da se, na primjer, u kazali tu posvetio postavljanju razliitih
prizora na pozornicu: ne izvlae li zapravo i komediografi iz odlomaka vjerojatnih
, ali nezanimljivih i beznaajnih stvari dogaaje sasvim nevjerojatne, no tako vje to
i domi ljato is-predene da u njima u ivamo upravo zbog neoekivanih i nezamislivih pre
obrata radnje? A ako je tomu tako, nije li onda i ovaj splet okolnosti koji je o
dredio i njegov brodolom i stanje u kojem je na ao Daphne - budui da je i najmanja
pojava ili zgoda ovdje bila sasvim vjerojatna, od zadaha na trule i kripanja brods
koga trupa do mirisa cvijea i cvrkuta ptica - i u kojem svaka od njih sudjeluje u
stvaranju dojma jedne prisutnosti koja nije drugo do posljedica opsjene otisnut
e jedino u njegovoj svijesti, ba kao onaj smijeh livada ili rosne suze? Utvara ne
kog skrivenog uljeza samo je, dakle, sklop aktivnih atoma, ba kao i utvara izgubl
jenog brata, a obje su stvorene od isjeaka njegova vlastita lica i njegovih vlast
itih misli i elja.
I oslu kujui kako po staklima lupka lagana ki ica to ubla ava e podnevnu egu, govorio je s
bi: naravno, ja, a ne netko drugi, popeo sam se kao uljez na ovaj brod, moji kor
aci
96remete ovu ti inu, a eto kako sam na kraju, gotovo ustra en da sam oskrvnuo neije t
ue sveti te, izmislio jednog drugog sebe to se, kao, vrti uokolo pod istim ovim palu
bama. Kakve ja zapravo dokaze imam da je on tu? Pokoju kapljicu vode na listovim
a biljaka? A nije li moglo, ba kao to ki i sada, ki iti i prethodne noi, makar i sasvim
zakratko? Zrnovlje? Ali nisu li mogle ptice, eprkajui, ispremetati ono koje tamo
ve bija e, te me navesti na pomisao da im je netko napunio posudice novim? Jaja koj
a nisam na ao? Pa nisam li juer vidio sjevernog sokola kako pro dire leteeg mi a? Ja seb
i umi ljam da netko stanuje u tovarnom prostoru u kojem jo uope nisam bio, a inim to
mo da ne bih li se umirio i ohrabrio, jer mi je tako stra no biti ovako sam i napu ten
, izmeu neba i mora. Gospodine Roberto de la Grive, ponavlja e si, ti si sam i sam
bi mogao ostati do svojih posljednjih dana, a ti posljednji dani mogli bi stii vr
lo skoro: hrane na brodu ima mnogo i potrajat e mo da nekoliko tjedana, ali ne i mj
eseci. A osim toga, ne bi ti bilo zgoreg da iz ovih stopa ode postaviti na palubu
neku posudu kako bi prikupio to vi e vode od ove ki e; naui zatim loviti ribu s broda
i privikni se podnositi sunce. A prije ili kasnije, jednoga e dana morati iznai nai
na da se domog-ne Otoka i na njemu e ivjeti kao jedini stanovnik. Na takve bi ti stv
ari valjalo misliti, a ne na kojekakve prie o uljezima i ferrantima.
Sakupi zatim prazne bave i rasporedi ih po krovu krmni-ce; sunce zastrto oblacima
bija e mu sasvim podno ljivo. Osjetio je tada da je zapravo, premda to nije bio tak
o te ak fiziki napor, jo vrlo izmoren i trom. Ponpvno sie u zvjerinjak i ivotinjama do
vrha napuni posude za hranu (mo da zbog toga da to ne bi umjesto njega poku ao uinit
i netko drugi), te jo jednom odustane od toga da se spusti u prostoriju ispod. Vr
atio se radije u sobu i proveo nekoliko sati opru en na krevetu, dok je uporna ki a
svejednako rominjala, ne pokazujui da e uskoro jenjati. S vremena na vrijeme osjet
io bi jai udar vjetra, te je po prvi puta shvatio da je njegov novi dom plutajua k
ua to se ziba poput kolijevke, a lupkanje vrata ca na oknima gotovo da je inilo ivom g
olemu masu tog umovitog majinskog krila.
97
l

Sam je sebe zadivio ovom posljednjom metaforom te se upita kako bi, kao izvor Za
gonetnog Znamenja, otac Emanuel oitao ovu lau. Pomisli zatim na Otok te ga definir
a kao nedosti nu blizinu. I taj mu dopadljivi pojam poka e, danas ve po drugi puta, n
eslinu slinost izmeu Otoka i njegove Dame, te je bdio do kasno u no pi ui joj o ovom to
sam uspio iz toga izvui i opisati u ovom poglavlju.
Daphne se gotovo itavu no jednolino Ijulju kala napri-jed-natrag i to se ravnomjerno
zibanje, zajedno s valovima u zaljevu, umirilo negdje u sam osvit. Roberto je s
prozora opazio prve znakove hladne, no bistre zore. Sjetiv i se ponovno one Hiperb
ole Oiju koja je jo juer izvirila iz njegova sjeanja te je o njoj pisao, padne mu na
pamet da bi obalu mogao promatrati pomou dvogleda kojeg je vidio u susjednoj sobi
: obod lee i prizor u ogranienu vidnom polju mo da e ubla iti prejaki sunev odsjaj.
Prisloni tako tu spravu na okvir prozora na galeriji i smjelo uperi pogled do kr
ajnjih dokuivih toaka zaljeva. Otok se jasno ocrtavao, jedino mu vrh bija e nakostri
je en i upav poput vunene pahulje. Ta mu pojava ne bija e nepoznata, uo je o njoj jo na
Amarilliju: oceanski otoci naime zadr avaju vla nost koju im donose pasati te je zg
u njavaju u pahuljaste oblaie, tako da moreplovci esto prepoznaju blizinu kopna i pri
je nego to mu opaze obale, upravo zahvaljujui tim dahtajima zranog elementa, kojeg
ono kao da dr i privezanog u pristani tu.
O pasatima mu bija e pripovijedao doktor Byrd - koji ih je nazivao Trade-Winds, do
k su ih Francuzi zvali alisees: postoje na ovim morima veliki i sna ni vjetrovi to
po vlastitoj volji izriu zakon i vihoru i bonaci, no koji postaju tek djejom igrako
m kad se uzjogune pasati: vjetrovi su to, naime, tako hiroviti i obijesni da zem
ljovidi njihova lutanja prikazuju u obliku lakog i okretnog plesa krivulja i str
uja, ili ivahna kola to u neredu bludi na sve strane, ili pak ljupkih nesta nih stra
nputica. Oni se uvlae meu pravce mnogo sna nijih vjetrova, potpuno ih poremete, ispr
evru, presijecaju im put i isprepliu s njima vlastite putanje. To su gu terice to nen
adano odnekud ispuznu, da bi odmah zatim mugnule nazad nekim skrive-
98nim puteljkom; sudaraju se nesmiljenom estinom ili se pak jedan drugog klone, k
ao da na tom Moru Suprotnosti ne vrijede prirodni nego jedino zakoni umjetnosti.
Reklo bi se doista da ih je neija ruka umjetno stvorila, jer nema u njih onoga s
kladnog reda svojstvenog svemu to dolazi od neba ili od Zemlje, poput snijega i k
ristala, nego su vi e nalik na one spiralne zavijutke to ih kupolama i kapitelima s
vojevoljno nameu arhitekti.
Da ovo nije obino more, Roberto je odavno sumnjao, no sada mu se objasnilo zbog eg
a su kozmografi uvijek zami ljali da ovdje ive neka protuprirodna bia to se kreu hodaj
ui na rukama, s nogama iznad glave. Zasigurno ne bijahu umjetnici, to na evropskim
dvorovima izraivahu peine oblo ene lazurnim kamenom usred fontana to ih pokretahu ta
janstvene skrivene crpke, oni koji prirodu nadahnu e da ba ovakvima stvori kopna ov
ih mora; niti je priroda Nepoznatog Pola mogla nadahnuti njih. Stvar je u tome d
a, tumaio je Roberto sam sebi, i Umjetnost i Priroda jednako vole spletkariti, pl
esti razliite zamke, a drugo ni ta ne ine ni sami atomi kad se zdru uju po vlastitoj v
olji sad na ovaj, sad opet na neki drugaiji nain. Ima li vje tijeg i lukavijeg uda od
kornjaina oklopa, djela nekog pradavnog zlatara starog tisuama godina; ili Ahilov
a tita s grbom iji su sitni urezi tako strpljivo punjeni crnim emajlom, ne bi li to
vjernije doarali nogatu zmiju?
Kod nas, nastavio je dijalog s vlastitim mislima, sve to pripada biljnom svijetu
krhko je poput lista s mno tvom sitnih razgranatih ilica i nje no poput jutarnjeg cvi
jeta to ni podne ne doeka; a ovdje pak biljke izgledaju kao da su od tvrde ko e, kao
od neke uljaste tvari, nalik na ljusku koja e lako odoljeti mahnitim zrakama sun
ca to nemilosrdno pr i. Svaki list - u tim zemljama gdje divlji stanovnici zacijelo
ne poznaju vje tinu kovanja metala ni umijee peenja gline - mogao bi postati orue, s
jeivo, a oni na cvijeu jo su i kao lakom premazani. Sve biljno ovdje je sna no dok je
sve ivotinjske neizrecivo slabunjavo i krhko, ako je suditi po onim pticama ispr
ede-nim od raznobojnih staklastih niti - dok nama, naprotiv, ivotinjski svijet pr
edstavlja sna an i ilav konj ili debeo, ugojen bik tupih oblina...
99A voe? Kod nas rumenilo jabuke, to sva odi e zdravljem i svje inom, ve nagovje tava nje
n slastan okus, a plaviasto nam bljedilo neke gljive odaje njenu pogubnu otrovnos
t. Ovdje pak, vidio sam to i juer, a i za vrijeme putovanja na Amarilli-ju, smije n
e li igre suprotnosti: kad vidi da je neki plod mrtvaki blijed, mo e biti siguran da
krije neopisive bujne slasti, dok voe vrste krepke kore mo e izluivati smrtonosne sok
ove.
Prouavao je dvogledom obalu i zamijetio neko puzajue korijenje to se priinjalo kao d
a nesta no skakue uvis prema otvorenu nebu, i busenje duguljastih plodova iji je izg
led nezrelih bobica zacijelo znaio njihovu medenu zrelost. Na palmama je pak raza
birao kokosove orahe ute poput ljetnih dinja, a koliko je on znao, tek bi boja mr
tve zemlje morala biti znakom da su potpuno sazreli.
Ukratko, da bi se opstalo na tom zemaljskom Onkraj -morat e to neprestano imati n
a umu bude li se elio nekako sporazumjeti s prirodom i s njom ivjeti u skladu - va
ljat e mu krenuti u suprotnom smjeru od onog kojim ga vodi vlastiti prirodni nago
n, ako se uzme u obzir da je prirodni nagon vjerojatno otkrie onih prvih prvcatih
orija a to bijahu nastojali prilagoditi se prirodi s druge strane Zemljine kugle,
i koji su, vjerujui da je najprirodnija priroda upravo ta kojoj se oni pri-lagoda
vaju, zami ljali da je ona sasvim sigurno stvorena da se prilagodi njima. Zbog tog
a vjerovahu da je Sunce maju no, jer im se takvim prikazivalo, a da su goleme, nap
rotiv, vlati trave koje gledahu iz blizine, oiju prignutih ka zemlji.
ivjeti na Antipodima znai dakle stvoriti ponovno novi prirodni nagon, znati uiniti
prirodu udesnom a udo prirodnim, otkriti kako je svijet beskrajno promjenljiv i ne
postojan i ne uditi se njegovu hiru kojim na jednoj svojoj polovici slijedi odreen
e zakone da bi ih na drugoj pretvorio u samu njihovu suprotnost.
Ponovno je slu ao kako se tamo dolje bude ptice, i - za razliku od prvoga dana - p
rimijeti koliko zapravo, u usporedbi sa cvrkutom njegova zaviaja, u tom pjevu ima
umjetnike ljepote, osjeti se gotovo ganut dojmom to ga ostavljahu virtuozni ptiji
glasovi: bija e tu mrmljanja, klokotanja, zvi duka, grg-
100ljanja, praskanja, u tanja, pucketanja jezikom, cviljenja, prigu enih hitaca muske
ta, itavih kromatinih ljestvica dugog kuckanja, a katkad bi se ak zauo kakav blebeta
vi kreket aba to se, potpuno udubljene u to grandiozno va no avrljanje, pritaji e negdj
e izmeu li a na drveu.
Dvogled mu je omoguavao razaznati vretena, meke pernate loptice, trnce crne ili n
eke neodredive boje, to se s visokih kro anja bezglavo sunovraahu prema tlu, srljajui
mahnito poput Ikara koji upravo udi da ubrza vlastitu propast. U jednom mu se tr
enu uini ak da je jedno stablo, mo da kineska narana, odapelo u zrak jedan od svojih
plodova, vatreno iskriavo naranasto uto klupko, koje tek to se pojavilo za tili as nes
tane iz okrugla dvogledova okna. Uvjeri sebe da to bija e tek dojam nekog odbljesk
a i nije vi e o tome mislio, ili je barem u to vjerovao. Vidjet emo kasnije da je u
pogledu nejasnih, tajanstvenih misli, pravo imao Saint-Savin.
Pomisli kako su ti neprirodni letei stvorovi slika i prilika pari kih krugova koje
je napustio prije nekoliko mjeseci: u tom svijetu li enom ljudskih bia, u kojem ako
ve ne jedina iva, a ono zacijelo jedina glasajua bia bijahu ptice, Roberto se osjeao
slino kao u onom salonu gdje je, kad je prvi puta boja ljivo u njega provirio, uhv
atio tek neko nerazumljivo brbljanje na nepoznatu jeziku, kojem je svejedno, ne
bez stidlji-vosti, odmah naslutio izvjesnu sonost - iako je, rekao bih, tom sono u na
kraju prilino dobro ovladao, inae se vjerojatno ne bi znao njime ovako obilato sl
u iti i tako se obijesne njime poigravati. No prisjetiv i se kako je upravo tamo po
prvi puta susreo svoju Damu - i da prema tome, ako postoji neko mjesto iznad svi
h ostalih, onda je to sigurno ono tamo a ne ovo ovdje - zakljui da se tamo ipak n
isu opona ale ptice s ovog Otoka, nego su naprotiv ovdje na Otoku ivotinje nastojal
e izjednaiti svoj s onim samo ljudima svojstvenim Jezikom Ptijim.
Mislei na svoju Damu i na to kako mu je beskrajno daleka, to je prethodnog dana us
poreivao s nedosti nom udalje-no u onoga kopna na zapadu, vrati se ponovno da jo malo p
romotri Otok, od kojeg mu je dvogled pru ao tek blijede i

skuene naznake, no onako kao to slike u ispupenu zrcalu, odra avajui samo jednu stranu
neke malene sobe, stvaraju privid beskonanog i zauenog sfernog kozmosa.
Kakvim bi mu se otok uinio kad bi jednoga dana pristao uz njegove obale? Po prizo
ru to se pru ao s njegova balkona, i po primjercima vrsta-svjedoka to ih je na ao na b
rodu, nije li to mo da onaj Raj gdje med i mlijeko u potocima teku izmeu rasko na izo
bilja plodova i krotkih, umiljatih ivotinja? to bi drugo, uostalom, tra ili na otoci
ma ju nih mora, na suprotnom kraju svijeta, oni neustra ivi moreplovci to plovei ovuda
prkose olujnim vihorima oceana tek naizgled i samo po imenu tihog? Nije li to o
no to je Kardinal elio kad ga je poslao u misiju da otkrije tajnu Amarillija, mogun
ost da francuski ljiljan bude pronesen do Terre Incognite, koja bi konano ponovno
nudila plodove neke rajske doline neoskrvnute ni grijehom, ni Babilonskim kaoso
m, ni opim potopom, niti prvim Adamovim grijehom. Trebala bi tamo obitavati iskre
na i estita ljudska bia, crne ko e no neukaljana, nevina srca, to ni u snu ne mare za
planine krcate zlatom i mirisne balzame kojima bijahu tako nesmotreni, lakoumni
uvari.
No ako je tomu tako, nije li ponoviti grijeh prvoga gre nika znailo htjeti oduzeti
Otoku njegovo isto djevianstvo? S pravom ga je mo da Providnost uinila nevinim i nemon
im svjedokom jedne ljepote koju ni on niti itko drugi nikada ne bi smio naru iti.
Nije li oitovanje najsavr enije ljubavi, iste onakve kakvu je ispovijedao svojoj Da
mi, upravo ovako voljeti izdaleka, odrekav i se ohole udnje za vla u? Mo e li se ljubavl
ju zvati ono to te i osvojenju? Ako se Otok stopio s predmetom njegove ljubavi, ako
postado e jedno, onda je on tom Otoku bio du an ukazati istu onu uzdr ljivu obzirnost
kakvu bija e poklanjao i svojoj ljubavi. Istu onu pomamnu ljubomoru koju je osjeao
svaki put kad bi se upla io da neije tue oko prijeti tom sveti tu zatajnosti, bilo bi
mo da pogre no shvatiti kao zahtijevanje nekog njegovog vlastitog prava - bija e to p
rije odluno poricanje bilo ijega prava, du nost to mu je nameta e njegova ljubav kao uva
r tog svetog Graala. I istu bi takvu nevinu istou morao osjeati svojom obvezom prem
a Otoku i, koliko god vi e ma tao o njemu kao o obeanoj zem-
102lji, to manje bi smio eljeti da ga jednoga dana dosegne. Daleko od Dame, dalek
o od Otoka, o oboje e moi samo govoriti, zami ljajui ih neoskvrnjenima kako bi neoskv
rnjene mogle ostati, dotaknute tek nje nim milovanjem prirodnih sila. Ako igdje na
ovome svijetu postoji ljepota, njena je svrha ostati bez ikakve svrhe.
Je li Otok koji je gledao pred sobom bio zaista takav? to mu je davalo za pravo d
a ba tako oita i protumai njegovo slikovno pismo? Bija e vrlo dobro poznato da se jo o
d prvih putovanja na ovim otocima ostavljalo pobunjenike; oni su tako postajali
tamnice koje osim samoga zraka nisu imale drugih re etki i gdje su osuenici bili sa
mi sebi tamniarima, usredotoeni jedino na meusobno ka njavanje. Ne stii do njih, ne ot
kriti njihovu tajnu, ne bi u tom sluaju znailo neku du nost, nego pravo na bijeg od
bezgranina u asa.
A mo da je pak, tko zna, jedina stvarnost Otoka bila Drvo Zaborava to se uzdi e iz sa
ma njegova sredi ta i nje nim finim bojama upravo poziva i mami, i iji bi plodovi, ka
d bi ih pojeo, Robertu ponovno vratili mir.
Izbrisati sjeanje. Provede tako dan u prividnoj dokolici, grozniavo nastojei da pos
tane tabula rasa. A kao to se obino dogaa svakome tko se sili da zaboravi, to se vi e
on upinjao, to je sjeanje postajalo ivljim.
Poku avao je provesti u djelo sve dobre savjete za koje bija e uo da se preporuuju u t
akvim prilikama. Zami ljao je sebe u sobi krcatoj predmetima koji su ga podsjeali n
a ne to: svilenu koprenu svoje drage, listove papira na kojima je tu aljkama dozivao
njezinu sliku uzdi ui nad tom nepodno ljivom odsutno u, namje taj i umjetnike tapiserije
alae u kojoj je bija e upoznao; i predoavao je sama sebe kako uzima objema rukama sv
e te stvari i baca ih kroz prozor, sve dok soba (a s njome i njegova svijest) ne
ostane potpuno gola i prazna. Ulagao je goleme napore muei se da dovue pred prozor
sku dasku skupocjeno posue, ormare, udobna meka sjedala i zbirke oru ja sa zidova -
i, suprotno onom to mu bijahu rekli, to je vi e sam sebe tim nemilosrdnim naporima
tlaio, Damin se lik to vi e umna ao i iz raznih uglova sobe s vragolastim smje kom prat
io bezuspje ne njegove poku aje.
103Tako, potrativ i dan u navlaenju pokustva, nije zaboravio ni ta. Naprotiv. Ve je dan
ima mislio na vlastitu pro lost upirui oi u jedini prizor to mu bija e pred oima, u Daph
-ne; a ta se Daphne malo pomalo pretvarala u jedan od onih Teatara Uspomena kakv
i se smi ljahu u njegovo doba, gdje ga je svaka crta, svako mjesto, svaka najsitni
ja pojedinost podsjeala na neki dogaaj iz davne ili bliske pro losti: kosa motka na
kljunu broda o ivljavala je njegovo prispjee nakon brodoloma, kad je shvatio da nik
ada, nikada vi e nee vidjeti voljenu; skupljena jedra u koja je gledao dok je dugo
o Njoj izgubljenoj snatrio, Nju Izgubljenu; galerija s koje je prouavao udaljeni
Otok, Njezinu nedokuivost... No posvetio joj je ve tolika silna svoja razmi ljanja d
a e ga, dokle god ovdje bude morao ostati, svaki kutak ovoga morskog doma svakoga
trena sve vi e podsjeati na sve ono to je tako arko elio pokopati u zaborav.
Da je to zaista istina, shvatio je izi av i na palubu, ne bi li se na vjetru malo ra
zbistrio. Bija e to njegov umarak kamo je odlazio poput svih nesretnih ljubavnika to
utjehu tra e u sjeni gusta li a; eto njegove tobo nje prirode: biljke to ih ugla-ahu drv
odjelci iz Antwerpena, rijeke sivoga platna to ume na vjetru, duplje zaepljenih smo
lom, zvijezde iz astrolaba. I kao to svi zaljubljeni, ponovno pohodei neko drago m
jesto, lik svoje drage vide u svakome cvijetu, uju joj korak u svakom u nju li a i na s
vakom znanom puteljku, tako je i on sad mo da umirao od ljubavi milujui neko topovs
ko grlo...
Ne bija e li mo da i obiaj pjesnika da slave svoju gospu hvalei joj usne od rubina, sj
aj ugljenih oiju, mramorne grudi, srce od dijamanta? Isto e tako, dakle, i on sada
- zatoen u tom rudniku davno okamenjenih jela - osjeati samo mineralne strasti: u
debelom u etu ukovranom vorovima vjerojatno e vidjeti Njezine uvojke, u sjaju ukrasn
ih metalnih okova njezine zaboravljene oi, u nizu lijebova njezine zube to kap po k
ap ispu taju miomirisnu slinu, vitlo to klizi bit e njezin vrat ukra en ogrlicom od ku
delje, a on e nai spokoj u iluziji da bija e ljubio djelo nekog graditelja samokreta
.
Zatim se pokaje zbog svoje tvrdoe u hinjenju njezine tvrdoe, predbaci sebi da okam
enjujui crte njezina lica okame-
104njuje i vlastitu elju - koju je naprotiv elio ivu i neispunjenu - i kako se ve bi
ja e spustila veer, upravi oi prema prostranoj nebeskoj koljci osutoj zagonetnim zvij
e ima. I mo da e tek promatrajui nebeska tijela moi doista shvatiti one nebeske misli ko
je pristaju nekome tko je, nebeskom nekom odlukom, osuen da ljubi najnebeskije od
svih ljudskih stvorenja.
Kraljica uma, to u bijeloj se halji obino neujno provlai gustim kro njama i srebrom pos
ipa polja, ne bija e jo provirila iza vrha Otoka, jo uvijek umotana u crni pla t. Osta
tak neba bija e sjajan i dobro vidljiv, a na krajnjem jugozapadu, gotovo uz samu p
ovr inu mora tamo iza golema kopna, opazi grumen zvijezda koje ga doktor Byrd je n
auio raspoznavati: bija e to Ju ni Kri . I odjednom mu iskrsnu u sjeanju vizija koja ga
jednom davno u djetinjstvu bija e oarala, izazvana stihovima nekog pjesnika zaborav
ljena imena, ali ijih mu je nekoliko odlomaka njegov karmelianski uitelj tako dubok
o urezao u pamenje: bija e to slika putnika poklonika koji je, lutajui izgubljen nep
oznatim carstvima prekogrobna svijeta kamo ga sluajno bija e nanio put, odjednom ug
ledao te etiri zvijezde, koje nikad jo nitko vidio nije, osim prvih (i posljednjih
) stanovnika Raja Zemaljskog.
105l
11.
lAmljee
e li ih ugledao zbog toga to je zahvaljujui brodolomu za-ista dospio do samih gran
ica Edenskog vrta ili zato to je odjednom izronio iz utrobe lae kao iz Paklenog li
jevka? I jedno i drugo, mo da. Taj ga je brodolom, izlo iv i ga slici jedne drukije pri
rode, izbavio od Pakla Svijeta u koji je u ao, izgubiv i zauvijek iluzije djea tva, za
vrijeme onih kazale kih dana.
Jo mu je tamo, nakon to je ve sam u cijeloj prii poeo nasluivati apsolutnu vladavinu s
amovoljnih hirova, nepojmljivih spletki i mutnih zavjera, a sve zbog nekog vi eg D
r avnog Interesa, Saint-Savin pomogao da shvati kako je nepouzdan veliki svjetski
stroj i kako ga neprestano satire pakost Sluaja. Za samo nekoliko dana bija e svr eno
s njegovim mladenakim snom o junakim podvizima, a uz oca Emanuela shvatio je osim
toga da se za Junake Podvige treba raspaliti - i da se ivot ne mora potratiti sam
o u neprekidnoj borbi s divom nego i u iznala enju milijuna naina da se imenuje jed
an patuljak.
Napu tajui samostan pridru i se gospodinu de Saletti koji je pak po ao otpratiti Salaza
ra do izlaza iz zidina. Put do vra-tiju koja Salazar naziva e Puerta de Estopa vod
io je dijelom preko bedema.
Dvojica plemia naizmjence su hvalili napravu oca Emanuela, a Roberto je odjednom
prostodu no upitao ime bi to tolika nauka mogla biti od koristi u odreivanju sudbine
jednog opsadnog stanja. Gospodin Salazar nasmije se od srca:
"Mladi moj prijatelju", ree mu, "svi smo mi, bez obzira na to to tujemo razliite vla
dare, ovdje s ciljem da se ovaj rat
106zavr i po zakonu pravde i asti. Ali nisu ovo vi e vremena kad je ma mogao promijeni
ti putanju zvijezda. Gotovo je ono doba kad su plemii stvarali kraljeve; sad su k
raljevi ti koji stvaraju plemie. Neko se ivot na dvoru sastojao u i ekivanju trenutka
kad e plemi svoju plemenitost pokazati u borbi. Sada svi oni plemii tamo dolje", po
kazivao je na panjolske atore, "i ovi ovdje", i pritom mahne glavom prema nastamba
ma francuske vojske, "izdr avaju ovaj rat samo da bi se jednoga dana vratili na sv
oje prirodno stani te, a to je dvor; a na dvoru se, prijatelju moj, vi e ne nadmee u
tome tko e kralju biti ravan po kreposti i vrlini nego da bi se pridobilo naklono
st toga kralja. Danas u Madridu mo ete vidjeti plemie koji ma nikad ni izvukli nisu,
i ne miu se iz grada: i dok se po poljima uokolo valjaju po pra ini za pustu slavu
, ostavili bi taj grad na milost i nemilost one nove bur oazije to grca u novcu i o
noga inovnikog stale a to sudakim pla tem kupuje plemike titule, i koje ve i sam vladar
boko tuje. Ratniku ne preostaje drugo nego ostaviti se hrabrosti i okrenuti se ra
zboritosti."
"Razboritosti?", zaudi se Roberto.
Salazar ga na to pozove da pogleda u dolinu. Dvije protivne strane bijahu zaokup
ljene lijenim arkanjima, gusti oblaci pra ine dizali su se na mjestima gdje bi topo
vska kugla pogodila neki minski rov. Prema sjeverozapadu carski su vojnici uprav
o gurali jednu oklopnjau: bijahu to vrsta kola srpastih bokova, sprijeda omeena pre
gradom od hrastovih dasaka ok-lopljenih poprenim elinim okovima. Na tom se proelju o
tvarahu pu karnice iz kojih su virili strojevi bacai, topovi i pu ke, a s obje se str
ane moglo primijetiti dobro zabarikadirane njemake plaenike. Naikana cijevima sprije
da, a maevima sa strane, s lancima koji glasno kripahu, nezgrapna bi ma ina na mahov
e zabrektala ispu tajui vatru iz nekog od svojih mnogobrojnih grla. Neprijatelj je
sigurno nije namjeravao odmah upotrijebiti, jer takva je naprava imala poslu iti s
vojoj svrsi tek kad bude dovedena pod same zidine, nakon to mine ve obave svoj dio
posla, no isto je tako bilo sigurno da su je namjerno tako napadno pokazivali n
e bi li braniteljima utjerali strah u kosti.
107
"Vidite", govorio je Salazar, "ovaj e rat odluiti strojevi, oklopnjae ili minski ro
vovi. Neki na i hrabri drugovi, nije va no s koje strane, otvoreno su se isprsili pr
ed protivnikom, no nisu to uinili zbog pobjede nego da bi - ako gre kom nisu poginu
li - stekli ugled i slavu kojom e se dobrano okoristiti po povratku na dvor. A na
jsposobniji meu njima imat e dovoljno soli u glavi da oprezno i lukavo izaberu pot
hvate gdje sve tutnji i praska, ali e najprije dobro sraunati srazmjer izmeu rizika
i onoga to bi im taj rizik mogao donijeti..."
"Moj otac..." poe Roberto, siroe junaka koji ni ta ne bija e sraunavao.
"Va je otac bio upravo jedan od posljednjih primjeraka prohujala vremena. Nemojte
ni u snu pomisliti da i ja sam za njima itekako ne alim, ali recite mi molim vas
isplati li se jo uvijek izvr iti smioni podvig, kad e se danas vi e govoriti o majsto
rski izvedenom povlaenju nego o hrabrom napadu? Niste li vidjeli maloprije ona bo
jna kola spremna da razrije e sudbinu jedne opsade mnogo br e i lak e nego to su to nek
o mogli maevi? I nema li tome ve itava vjenost da su maevi mjesto ustupili pu ci? Mi jo
vijek nosimo oklope, a obian bi pustolov u jednome danu nauio kako da probu i oklop
i samog velikog Bavarda."
"Ali... to onda preostaje plemiu?"
"Mudrost, gospodine de la Grive. Uspjeh vi e nema boju Sunca nego raste pod srebrn
im mjeseevim sjajem, a nitko nikada nije rekao da se ta druga sjajna zvijezda man
je mili Svevi njemu Stvoritelju. I sam je Isus, tamo u masliniku, upravo nou najvi e
i najdublje razmi ljao."
"Ali je tada donio odluku slu ajui glas najjunakije od svih kreposti, i bez posebne
razboritosti.
"Ali mi nismo Sin prvoroenac Vjenoga, mi smo sinovi ovoga svijeta i ovoga vijeka.
Kad ova opsada zavr i, ako vas kojom sreom neki stroj ne li i ivota, to ete vi uiniti, g
spodine de la Grive? Hoete li se mo da vratiti u onaj va seoski zaviaj gdje vam nitko
nee dati priliku da se poka ete dostojnim svojega oca? Za ovih nekoliko dana to se
kreete u krugu pari kih plemia na vama se ve jasno vidi da su vas potpuno osvojili nj
ihovi obiaji. eljeli biste i sami oku ati sreu u veli-
108kom gradu i jasno vam je da je to jedino mjesto gdje vam valja potro iti onu bl
ijedu aureolu ponosa koja vam nakon beskrajna dangubljenja meu ovim zidinama jo pr
eostane. A da biste tu sreu na li, bit e vam potrebno prilino vje tine. Ako ste ovdje n
auili izbjei hitac musketa, tamo ete morati uiti kako da to bolje izbjegnete zavist,
ljubomoru, gramzljivost, tu-kui neprijatelja njegovim vlastitim oru jem, to znai da n
ema te vrste oru ja kojom neete morati ovladati. I zato me dobro poslu ajte. Ve pola s
ata prekidate me svaki as da bi mi rekli ne to to mislite, i hinei neko pitanje poku av
ate mi pokazati kako imam krivo. Ne inite to ubudue, posebno ne sa monicima. Katkad
bi vas preveliko povjerenje u vlastitu pro-nicavost i osjeaj da morate posvjedoit
i neku istinu mogli navesti da udijelite neki dobar savjet nekome tko je va niji o
d vas. Ne inite to nikada. Svaka pobjeda raa mr nju u srcu pobijeenog, a odnijeti je
nad vlastitim gospodarom ili je glupo i besmisleno ili ak tetno. Kne evi ele va u pomo,
ali ne i nadmo. No i sa sebi ravnima valjat e vam biti razborit. Ne poni- avajte ih
istiui neprekidno svoje vrline. Ne govorite nikad o sebi; jer ili biste se hvalili
, to je ta tina, ili biste se ru ili i pre-koravali, to je opet velika ludost. Radije
pustite neka vam drugi pronau kakvu sitnu beznaajnu manu, tako da zavist mo e rovari
ti i izjedati a da to vama nikakve velike tete ne nanosi. Ne pokazujte svoju prav
u vrijednost: katkad je bolje ostaviti dojam da niste ni za to. Noj ne te i za time
da se vine u visine i izlo i opasnosti da se odmah strovali na zemlju: nego polak
o i oprezno, malo pomalo otkriva svu ljepotu svojega perja. A najva nije od svega,
ako vas obuzmu strasti, ne izlazite ih uokolo kao na tr nici, ma koliko da vam se
inile plemenitim. Ne treba uvijek dopustiti drugima pristup vlastitu srcu. Oprez
na i smotrena utnja zlatna je krinjica mudrosti."
"Ali gospodine, vi me poku avate uvjeriti da je prva du nost plemia nauiti se prijetvo
rnosti!"
Na to se sa smije kom umije a gospodin della Saletta:
"Vidite, dragi Roberto, gospodin di Salazar ne tvrdi da se
netko ako je mudar mora pretvarati. On vam samo sugerira,
ako sam dobro razumio, da se mora nauiti prikrivati, nevje-
tim se initi. Hini se ono ega nema, a prikriva se ono to po-
109r
l!
stoji. Ako se hvastate neim to niste uinili, vi ste prijetvorica i licemjer. No ako
izbjegavate, a da se to ne primijeti, da potpuno objelodanite ono to jeste uinili
, onda samo prikrivate i to je sve. Najvea je od svih vrlina znati prikriti vrlin
u. Gospodin di Salazar eli vas samo pouiti kako na razborit nain biti krepostan, od
nosno kako biti krepostan po zakonima razboritosti. U trenutku kad je prvi ovjek
otvorio oi i spoznao da je gol, odmah se pobrinuo da se sakrije ak i pogledu svoje
ga Tvorca: pomna bri ljivost u prikrivanju rodila se dakle gotovo sa samim svijeto
m. Prikrivati znai ogrnuti se tamnim pla tem utljive samozatajnosti, a u tome nema n
i traga himbenosti: jednostavno se istini dopusti mali predah. Ru a se ini lijepom,
jer na prvi pogled prikriva koliko je tro na i prolazna; i premda se za ne to to je
lijepo, ali na alost smrtno, esto obiava rei da izgleda kao da nije sa ovoga svijeta,
ona nije drugo nego les prikriven blagonaklono u odreene dobi. U ivotu ne treba uvij
ek biti otvorena srca, i upravo one istine koje vam' najvi e znae ne treba nego tek
napola otkriti ili dati naslutiti. Prikrivanje nije obmana. To je vje tina kojom
stvari ne prikazujemo onakvima kakve jesu. I varate se ako mislite da je laka: d
a bismo u njoj bili odlini, i nadmoniji od drugih, drugi tu na u odlinost ne smiju pr
epoznati. Kad bi netko postao slavan po svojoj sposobnosti da neprestano mijenja
masku, kao glumci na primjer, svi bi odmah znali da on nije ni u snu ono za to s
e izdaje. No o odlinim prijetvoricama, kojih je bilo i bit e, nikada ne ujete nikak
va glasa."
"I upozoravam vas", doda gospodin di Salazar, "da ako vas pozivam da budete zata
jni, ne potiem vas da ostanete nijem kao riba, poput kakva smu enjaka. Naprotiv. Mo
rate nauiti da o troumnom rijeju uinite ono to ne mo ete iskrenom i otvorenom; da se sna
lazite u svijetu koji e uvijek dati prednost prividu, da se slu ite to spretnijim ma
jstorijama rjeitosti; morat ete nauiti biti tkalac to prede svilene rijei. Jednako ka
o to strijela mo e probosti tijelo, rije mo e prostrijeliti du u. Uinite svojom prirodom
ono to je u napravi oca Emanuela mehanika vje tina."
"Ali gospodine", ree Roberto, "naprava oca Emanuela ini mi se slikom i prilikom In
genija, koja ne eli pozlijediti ili zave-
110sti, nego otkriti i pokazati veze izmeu stvari, a to znai postati novim oruem is
tine.
"To vrijedi za filozofe. No to se tie priprostih umova, oni e se va emu Ingeniju zaudi
ti i odmah vas udivljeno gledati, potpuno osvojeni. Ljudi vole kad ih se zauuje. A
ko se va a sudbina i va a srea odluuju ne na bojnom polju nego u dvorskim salonima, je
dan pravi bod dobiven u razgovoru bit e vam vi e od koristi nego jedan dobar juri u
borbi. Smotren e se ovjek hitrom i elegantnom reenicom izvui i iz najzamr e-nije splet
ke i umjet e se lakoom pera slu iti vlastitim jezikom. Veina se stvari mo e platiti rij
eima." \
"ekaju vas na vratima", progovori Saletta. I tako za Ro-berta zavr i jo jedna neoekiv
ana lekcija ivota i ivotne mudrosti. Nije da se osjeao ba bog zna kako prosvijeenim i
duhovno okrijepljenim, ali bio je svejednako zahvalan dvojici svojih uitelja. Ip
ak su mu razjasnili mnoge svjetovne tajne o kojima mu na la Grivi nikada nitko n
ije rekao ni rijei.
111l
12.
Duseone sttasti
M sred te propasti i posljednjih iluzija, Roberto postade plijenom bolesna ljuba
vnog ludila.
Bija e ve kraj lipnja i vladala je ve velika vruina; prije kakvih desetak dana pronij
eli su se prvi glasovi o jednom sluaju kuge u panjolskom taboru. U gradu je poelo p
onestaja-ti streljiva, vojnicima se ve odavno dijelilo za obroke samo etrnaest unc
i crnoga kruha, a da bi se od Kazale ena iskamila jedna pinta vina trebalo je ve izd
vojiti tri forinte, to bija e kao dvanaest srebrnih reala. Salazar bi dolazio u gra
d a zatim bi Saletta odlazio dolje u polje gdje bijahu panjolski logori; nepresta
no su izmjenjivali posjete kako bi pregovarali o oslobaanju asnika jedne i druge s
trane, zarobljenih u dosada njim sukobima; i svaki bi se osloboeni morao obvezati d
a se vi e nee ma iti oru ja. Ponovno se stalo govoriti o onom kapetanu koji se ve poletn
o uspinjao ljestvicom diplomatskog svijeta, onom Mazzariniju kojem Papa bija e pov
jerio pregovore.
Tu i tamo kakva nada, pokoji juri i ve svima dosadna igra uzajamnog uni tavanja mins
kih rovova - tako se eto odvijala ta troma i mlitava opsada.
U uzaludnom i ekivanju pregovaraa ili vojnike pomoi i najvatreniji borbeni duhovi bija
hu se ve uti ali. Neki Kaza-le ani odlui e da iziu van zidina kako bi po njeli ono to je
on teretnih kola, oklopnjaa i konjskih kopita jo ostalo od itnih polja, ne hajui vi e
mnogo za umorna i posustala pu- karanja kojim su ih panjolci izdaleka poku avali uzne
miriti. Ipak, ne bijahu svi bez oru ja: Roberto opazi jednom neku visoku seljanku
rie kose koja bi s vremena na vrijeme odlagala srp, unula meu klasove, podigla uvis
musket nani aniv i
112pokretom kakva prekaljena ratnika, i pritisniv i kundak uz rumeni obraz opalila
prema upornim gnjavatorima. panjolcima konano dodija pucnjava te borbeno raspolo en
e Cerere, odlu-i e odgovoriti istom mjerom i jedan joj hitac okrzne zape e. Djevojka s
e, krvarei, stade povlaiti, no ne prestaja e svejednako naizmjence nabijati pu ku i pu
cati, bijesno dovikujui ne to prema neprijatelju. Kad bija e ve gotovo pod zidinama, n
ekoliko je panjolaca oslovi e: "Puta de los franceses!" Na to ona odvrati:
"Si, a sun la piitan'na dei frances, ma ad vui no!" Ta djevianska figura, taj sav
r eni primjer bujne ljepote i ratnike goropadnosti, zajedno s lakom podozrivo u prema
bestidnosti kojom ju je okitila uvreda, raspiri e mladieva ula.
Tog je dana uzdu i poprijeko pre ao sve ulice Casalea ne bi li je ponovno vidio; ra
spitivao se kod seljaka, doznao da se zove, prema jednima, Ana Maria Novarese, p
rema drugima pak Francesca; a u jednoj mu gostionici reko e da ima dvadeset godina
, da je iz okolice grada i da se ljubaka s jednim francuskim vojnikom.
"Prava je to cura, Francesca, prava" govorili bi sa smije kom pre utna razumijevanja
, a Robertu se, to je vi e slu ao svakojake laskave natuknice, njegova djeva inila tim
po eljnijom.
Nekoliko dana kasnije, eui uveer gradom, opazi je sasvim sluajno u tamnoj sobi u priz
emlju jedne kue pokraj koje je prolazio. Sjedila je na prozoru ne bi li uhvatila
malo povjetarca to tek jedva zamjetno ubla ava e monferinsku egu, obasjana svjetiljkom
koju izvana nije mogao vidjeti, smje tenoj vjerojatno sasvim blizu prozorske dask
e. Na prvi je pogled nije ni prepoznao, jer joj lijepi dugi uvojci bijahu skuplj
eni na vrhu glave i samo su dva nesta na uperka izvirivala, padajui joj preko u iju. M
oglo joj se vidjeti samo lako pognuto lice, isti pravilni oval, s pokojom biserno
m kapljicom znoja; inilo se da je u toj polutami ono jedina prava svjetiljka. Vez
la je ne to nad niskim stoliem, oi joj bijahu pa ljive i pogled tako zadubljen u posao
da nije uope primijetila mladia koji se
113
bija e malo povukao, pritajiv i se uza zid, kako bi je kradomi-ce mogao nesmetano mo
triti. Sa srcem to mu je u grudima udaralo poput bubnja, Roberto se, gotovo skame
njen, zagledao u njene usne, neznatno zasjenjene nje nim svijetlim paperjem. U jed
nom trenutku ona podigne ruku, jo sjajniju -uini mu se - od onoga nje nog li a, prinosei
ustima tamni konac: uvue ga izmeu rumenih usana otkrivajui naas bijele zube, te ga
presijee jednim trzajem, pokretom kakve dra esne zvjerke, osmjehnuv i se veselo i umi
ljato svojoj blagoj okrutnosti.
Roberto bi bio itave noi mogao stajati ovako ukoen i ekati; jedva da je uope disao od
silna straha da ne bude otkriven i strasna ara od kojeg mu se krv u ilama ledila.
No malo zatim djevojka ugasi svjetiljku i arobni se prizor rasplinu u trenu.
Sljedeih je dana ponovno pro ao tom ulicom, ali je vi e nije vidio, osim mo da jednom,
u to nije bio sasvim siguran; jer je ona, ako to bija e ona, sjedila pognute glave,
gola ru iasta vrata, dok joj je kosa raspu tena prema naprijed poput slapa prekrival
a lice. Jedna je stasita ena stajala iza njenih leda plovei kroz te lavlje valove
grubim ovarskim e ljem kojeg bi s vremena na vrijeme ispu tala da bi prstima zgrabila
pokoju sitnu ivotinjicu to se svojski trudila da pobjegne i ije bi se tijelo, uz op
ori zvuk, raspr io pod odre itim stiskom njezinih noktiju.
Roberto je, iako mu obred trijebljenja buha ne bija e nepoznata stvar, po prvi put
a u njemu otkrivao ljepotu, zami ljajui kako bi bilo divno uvui ruke u te svilene va
love, nje no jagodicama pritisnuti onaj meki potiljak, poljubiti one brazde i uni ti
ti vlastitim prstima ona krda Mirmidonaca to ih tako bestidno zagauju.
Zauje meutim kako ulicom nailazi skupina nekakva bunog olo a te bija e prisiljen udalji
ti se od miline arobna prizora; i bija e to posljednji put da mu je taj prozor prir
edio zanosne ljubavne vizije.
Ostalih popodneva i veeri primjeivao bi opet onu stasitu enu i jednu drugu djevojku
, ali od nje vi e ni traga ni glasa. Zakljui tako da ta kua zacijelo nije njezin dom
nego vje-
114rojatno pripada nekoj roakinji kojoj bija e do la u du u posjetu, mo da da bi pripomog
la u kakvom poslu. I tako bija e osuen na beskonano duge dane neizvjesnosti.
Budui da je ljubavna e nja liker koji najjae djelovanje ima kad se pretoi u uho prijat
elju, Roberto, dok je uzalud jurio gore-dolje po Casaleu i u toj sumanutoj potra
zi sve vi e mr avio, nije uspio sakriti svoje du evno stanje pred Saint-Savinom. Otkri
o mu se zapravo iz iste ta tine, jer svaki se zaljubljeni kiti ljepotom svoje ljubl
jene - a u tu se ljepotu pouzdano pouzdaj e.
"Pa ljubite, tko vam brani", reagirao je Saint-Savin nehajno. "Ni ta nova. Ljudi p
o svoj prilici u tome u ivaju, za razliku od ivotinja."
"Zar ivotinje ne ljube?"
"Ne, jednostavni strojevi na ljube. to ine kotai nekih kola na kosini? Kotrljaju se
prema dolini. Stroj ima te inu, a te ina te i, i prete ito ovisi o slijepoj potrebi koj
a je goni nizbrdo. Tako i ivotinja: te i divljemu braku i ne umiri se dok to ne dob
ije."
"Ali niste li mi juer rekli da su i ljudi strojevi?" "Da, ali ljudski je stroj mn
ogo slo eniji od rudnog, pa tako i od ivotinjskog, i nalazi zadovoljstvo u valovito
m gibanju." " to sad to znai?"
"To znai da vi ljubite, dakle, i hoete i neete. Ljubav ini da ovjek sam sebi postane
neprijateljem. Bojite se da ete se, kad postignete svoj cilj, razoarati. Nalazite
zadovoljstvo in li-mine, kao to obiavaju rei teolozi, u ivate u neprekidnom odgaanju.
"Nije istina, ja... jaje hou sada odmah!" "Da je tako, bili biste jo uvijek i samo
obian seljak. No vi ipak imate duha. Kad biste je zaista htjeli, ve biste je bili
uzeli - i ispali sirovi grubijan. Ne, vi hoete da se va a elja uspa-li, i da se u m
euvremenu uspali takoer i njezina. A kad bi se njezina uspalila do te mjere da vam
se odmah preda, vrlo je vjerojatno da je vi e uope ne biste htjeli. Ljubav cvjeta
u i ekivanju. A I ekivanje koraa prostranim poljima Vremena, prema pravoj Prilici."
115
"Ali to da ja radim u tom meuvremenu?"
"Udvarajte joj."
"Ali... ona jo zapravo ni ta ne zna, i moram vam priznati da imam velikih muka da j
oj se pribli im.
"Napi ite joj pismo i izjavite joj u njemu svoju ljubav."
"Ali ja nikada nisam pisao ljubavna pisma! tovi e, stidim se priznati, ali nikada n
isam pisao nikakva pisma."
"Kad priroda ne zadovoljava, obratimo se umjetnosti. Sastavit u vam ga ja i kaziv
ati vam u pero. Plemi esto u iva u pisanju pisama za neku damu koju nikada nije vidi
o, pa ni ja nisam u tome iznimka. A budui da ne ljubim ja, znat u progovoriti o lj
ubavi sigurno bolje od vas koga ljubav ini potpuno nijemim."
"Ali ja mislim da svaki ovjek voli na drugi nain... To ne bi bilo ono pravo."
"Kad biste joj vi sada otkrili svoje strasti s odvi e nagla enom iskreno u, ispali bist
e obian neotesanac."
"Alije bih joj rekao istinu..."
"Istina je djevica koja je koliko lijepa toliko i stidljiva, i nikada ne ide uok
olo, a da se ne umota u pla t."
"Ali ja joj elim priopiti svoju ljubav, a ne nikako onu koju biste vi opisali!"
"Upamtite jo ne to: da biste bili uvjerljivi, morate se pretvarati. Nema savr enstva
bez rasko i makinacije."
"Ali ona bi odmah shvatila da pismo ne govori o njoj."
"Ne bojte se. Vjerovat e bez imalo sumnje da je sve to unutra pi e upravo njena slik
a i prilika. Hajde, sjednite i pi ite. Dopustite samo tren da mi doe nadahnue."
Saint-Savin se stane etkati gore-dolje po sobi kao da, ka e Roberto, mimikom opona a
let pelice koja se vraa u sae. Gotovo da je plesao, oi su mu bludjele posvuda uokolo
kao da u zraku mora proitati neku poruku koja jo ne postoji. Zatim otpone:
"Gospo..."
"Gospo?"
"A kako biste vi rekli? Mo da "hej ti, kurvice kazale ka"?"
"Puta de los franceses", nije mogao odoljeti da ne promrlja Roberto, u trenu pre
stravljen alom kojom se Saint-Savin slu-
116ajno toliko opasno pribli io, ako ve ne istini, u najmanju ruku kleveti.
" to ste rekli?"
"Ni ta. U redu, neka bude. Gospo. Dalje?" "Gospo, u udesnoj arhitekturi Svemira, bi
ja e zapisano jo od prvoga dana Postanka da jednoga dana ja susrest u i ljubiti Vas.
Ali ve od prvoga retka ovog pisamca osjeam kako toliko sva rasplinje se moja du a d
a se bojim, napustit e i moje usne i moje pero prije nego to stignem do kraja."
"... kraja. Ali... nisam ba siguran da e to biti dovoljno razumljivo za..."
"Istina je tim vi e dra a to je trnoviti]! put do nje, a svako otkrie tujemo to vi e to n
s je vi e muke stajalo. Uzvisimo, tovi e, ton. Recimo dakle... Gospo..." "Opet?"
"Da. Gospo, za jednu damu lijepu poput Alkidije bez sumnje bija e nu an, ba kao i toj
Heroini, siguran i neosvojiv dom. Uvjeren sam da samo vas je arolija mogla preni
jeti na drugo neko mjesto i da va je zaviaj postao jo jedan Plutajui Otok kojem vjet
ar mojih uzdaha ne da odlutati kako bih mu se mogao pribli iti; to je zemlja Antip
oda, koju uvaju ledene sante to prijee svakoj lai da uz nju pristane. Izgledate mi z
aprepa teni, la Grive: ini li vam se to jo uvijek osrednjim?" "Ne, nego... rekao bih
upravo suprotno." "Ne bojte se" pogre no protumai Saint-Savin "nee uzmanj-kati ni s
uprotnih kontrapunktova. Idemo dalje. Mo da preuz-vi ena dra est va a pravo vam daje da
dalekom i nedodirljivom ostanete, kao to Bo anstvu i prilii. No ne znate li da Bogov
i rado primaju barem dim od tamjana to mi ovdje dolje za njih ga palimo? Ne odbij
ajte stoga udivljenog klanjanja moga: budui da posjedujete najuzvi eniju ljepotu i
najvelian-stveniji sjaj, bezbo nim biste me i grije nim uinili kad biste mi zabranili
da u biu va emu obo avam dva od najljep ih svojstava bo anskih... Zvui bolje ovako?"
U tom je trenutku Roberto bio upravo zaokupljen problemom da djevojka mo da uope ne
zna itati. Kad tog bedema ne bi bilo, to god da proitala sasvim bi je sigurno opil
o i u nebesa uznijelo, kad se ve i on sam, pi ui, malo pomalo opijao.
117r
"Moj Bo e", ree, "morala bi poludjeti..."
"I poludjet e. Pi ite dalje. Daleko od svake pomisli da sam izgubio svoje srce kad
sam vam poklonio svoju slobodu, ja ga naprotiv od toga dana osjeam neopisivo veim,
umno enim -kao da mi jedno dovoljno vi e nije da bih vas ljubio, pa se neprestano s
tvaraju nova i nova, u svim ilama mojim gdje bat njegov utim."
"O, Bo e..."
"Smirite se. Jo uvijek samo govorite o ljubavi, niste jo pre li na ljubavne ine. Opro
stite, Gospo, ludome zanosu jednoga oajnika, ili bolje, ne obraajte na njeg pa nju:
nikad jo ne bija e uveno da bi gospodari morali polagati raune o smrti svojih slugu.
Oh, tovi e, du nost je moja da sudbinu svoju zavisti dostojnom dr im: jer vi ste eto ud
ostojili me pa njom uzev i sebi truda da propasti mojoj uzrokom budete; i kad biste
me barem ushtjeli mrziti, to bi mi reklo da ne bijaste prema meni ravnodu ni. Tako
e mi smrt, kojom vjerujete da me ka njavate, biti izvorom najvee radosti. Da, smrt:
ako ljubiti znai shvatiti da dvije su du e stvorene da zauvijek se u jednu stope,
onda kad jedna primijeti da druga ne uti, ne mo e drugo nego umrijeti. A o tomu vam
upravo - dok jo posljednji dah ivota u tijelu mojemu tinja - du a moja, od njeg se
dije-le, tu ni donosi glas.
"... od njeg se dijele... donosi?"
"Glas."
"Pustite me da malo predahnem. Glava mi se ve usijala."
"Obuzdajte se. Nemojte mije ati ljubav s umjetno u."
"Ali ja je ljubim! Ljubim je, razumijete li?"
"Ali ja ne. I zbog toga ste mi se i povjerili. Pi ite a da ne mislite na nju. Misl
ite, recimo, na gospodina Toirasa..."
"Preklinjem vas!"
" to se odmah durite? to njemu fali, na kraju krajeva? Sasvim je pristao momak. Neg
o, pi ite dalje. Gospo..."
"Zar jo jednom?"
"Jo jednom. Gospo, povi e svega, usud mi je eto namijenio da umrem slijep. Ne uinist
e li vi mo da od oiju mojih dva alambika iz kojih iscijedili ste moje ice? I kako to
da, to vi e se moje oi vla e, to me jae peku? Mo da moj otac nije moje
118tijelo stvorio od iste one gline to prvome ovjeku ivot bija e dala, nego od vapna,
kad me suze to ih prosipam tako e u? I kako to da, premda ve sasvim i e en, jo uvijek sv
jednako ivim, imajui jo novih suza to jo e me okrutnije i ei?" "Nije li to malo pretje
o?"
"U grandioznim prilikama i misao mora biti grandiozna." Roberto vi e nije prigovar
ao. Poku avao se zamisliti u djevojinoj ko i i osjetiti ono to bi ona trebala osjetiti
itajui ove retke. Saint-Savin dalje je diktirao:
"Napustiv i moje srce ostavili ste u njem obijesnu jednu sliku to hvali se da u vla
sti svojoj i moj ivot i moju smrt dr i. A vi ste se od mene odaleili ba kao to ine vlad
ari kad urno se udalje s mjesta smrtne kazne, iz bojazni da e ih se salijetati mol
bama za milost. Ako se moja du a i moja ljubav od samo dva ista uzdaha sastoje, pre
klinjat u na samrti Agoniju neka mi uzdah ljubavi posljednjim ostavi, i tako u - k
ao moj posljednji dar - izvesti udo kojim ete se bez sumnje morati ponositi: jer z
a vama e, makar i samo na trenutak, uzdisati jedno ve mrtvo tijelo." "Tijelo. Goto
vo?"
"Ne, pustite me da malo razmislim. Treba nam jo zavr etak koji e sadr avati jednu poin
te..." "Jednu puen to?"
"Da, jedno intelektualno djelce to e biti u stanju izraziti neuvenu podudarnost izm
eu dvaju predmeta, onkraj svih na ih uvjerenja, tako da se u toj ugodnoj duhovnoj i
gri sretno izgubi svaki obzir prema biti stvari." "Ne razumijem..."
"Razumjet ete. Eto, obrnimo sada malo smisao obraanja, ionako niste jo zapravo mrtv
i; dajmo joj priliku da potri u pomo tom samrtniku. Pi ite. Mo da biste, Gospo, jo mogl
i me spasti. Ja sam vam darovao svoje srce. Ali kako bih mogao ivjeti bez onog to i
vot pokree? Ne bih vas ni u snu molio da mi ga vratite: jer samo u su anjstvu va emu
ono slobodu naj-uzvi eniju u iva, ali vas preklinjem da mi va e u zamjenu po aljete: jer
nema svetohrani ta toga koje e ga eljnije primiti. Da biste ivjeli, dva vam srca nis
u potrebna, a moje pak za vas kuca tako sna no da vam zanavijek jami najgorljiviji a
r."
119

Zatim, okrenuv i se na peti za pola kruga, nakloni se poput glumca to oekuje pljesak
:
"Nije li divno?"
"Divno?" Ali meni se to ini... kako da ka em... smije no. Pa zar se vama ne ini da ta
gospa sad izgleda kao da tri uokolo po Casaleu i ugrabljuje i izruuje srca kako jo
j se svidi, poput kakva pa a?"
"Zar elite da ona ljubi ovjeka koji govori poput bilo kakvog obinog graanina? Potpi it
e i zapeatite."
"Ma ne mislim na damu, mislim to ako ga nekome poka e, umro bih od sramote."
"Nee to uiniti. Dr at e pismo u njedrima i svake noi pokraj postelje upaliti svijeu da
bi ga ponovno proitala i oba-sula poljupcima. Potpi ite i zapeatite."
"Ali zamislimo, tek toliko, da ona na primjer ne zna itati. Morat e onda dati neko
me da joj odgonetne to pismo..."
"Ali gospodine de la Grive! elite li mi mo da rei da ste poludjeli za nekom prostom
seljankom? I da ste nemilice spiskali moje nadahnue da biste doveli u nepriliku j
ednu neotesan-ku? To je neoprostivo. ao mi je, ali ne preostaje mi drugo nego da
vas izazovem na dvoboj."
"Samo sam dao primjer. Kao alu. Ali, osim toga, uili su me da smotren i razborit ov
jek mora uvijek dobro promisliti i predvidjeti svaki mogui sluaj, okolnost, prilik
u... i izmeu svih moguih takoer i one najnevjerojatnije..."
"Vidite kako ve polako uite izra avati kako treba. Samo to ste ovaj put lo e promislili
i od svih moguih izabrali najsmje niji. U svakom sluaju, ja vas ne elim ni na to pris
iliti. Izvolite prekri iti posljednju reenicu ako ba hoete, i nastavite kako u vam rei.
.."
"Ali ako prekri im, morat u ponovno napisati pismo."
"Jo ste povrh svega i lijenina. No mudar ovjek iz nesree mora izvui korist. Prekri ite.
.. Jeste li? Dobro."
Saint-Savin umoi prst u vr s vodom i pusti da jedna kapljica sklizne na prekri eni o
dlomak; stvori se odmah malena vla na mrlja razlivenih obrisa koji stado e malo poma
lo tam-njeti od crnila to ga voda razlijeva e po papiru.
"A sad pi ite. Oprostite mi, gospo, to nisam imao hrabro-
120 ,
sti da podnesem jednu misao to me, suzu mi izmamiv i, tako smjelo u svojom prestravila
bija e. Dogodi se tako da oganj Etne od slankastih voda najslai potok stvori. Ali,
o gospo, moje je srce poput koljke dubokog mora to, upiv i rosnu kaplju prvoga bije
log svanua, biser sjajan raa i zajedno s njime raste. Na samu pomisao da nehaj va s
rcu mome taj biser oduzeti eli, to ono ga bija e tako bri ljivo uvalo, srce mi samo na
oi izvire. Da, da, la Grive, tako je bez sumnje bolje, malo smo smanjili odreene p
retjeranosti. Uvijek je bolje zavr iti ubla iv i preveliki Ijubavnikov zanos, time por
aste ensko ganue. Potpi ite, zapeatite i po aljite joj. A onda ekajte."
" to da ekam?"
"Sjever Kompasa Smotrenosti sastoji se u tome da se jedra razviju na vjetru Povo
ljnog Trenutka. U ovakvim stvarima malo i ekivanja nikad ne kodi. Prisutnost umanjuj
e slavu, udaljenost je poveava. Ako ste daleko, bit ete velik i lijep poput lava,
no ako ste tu u blizini mo ete ispasti mi i to ga rodi e brda. U vas bez sumnje ima odlin
ih kvaliteta, no sve to je kvalitetno gubi sjaj ako se previ e dodiruje - dok ma ta,
naprotiv, se e mnogo dalje od pogleda."
Roberto mu od srca zahvali i otri kui krijui pismo u njedrima kao da ga bija e ukrao.
I kao da se bojao da njemu sad netko ne ukrade plijen njegove krae.
Pronai u je, govorio je sebi, naklonit u se duboko i predati joj pismo. Zatim se u
krevetu nemirno vrpoljio mislei neprestano na lake titraje njezinih usana dok ga
bude itala. Sad je ve zami ljao Anna Mariu Francescu Novarese zaista obdarenu svim o
nim vrlinama koje joj je Saint-Savin pripisao. Izjaviv i svoju ljubav, pa bilo to
i tuim glasom, osjeao se jo vatrenije zaljubljenim. Upustiv i se preko volje u ne to to
mu se inilo groznim, na koncu se na ao primamljen Ingenioznim. On je sad gospoicu No
varese ljubio istom onom biranom i profinjenom estinom o kojoj je govorilo pismo.
Dav i se u potragu za onom kojoj je bio onako ozbiljno spreman ostati dalekim, ne
marei nimalo za opasnost od topovskih hitaca to plju tahu po gradu, nekoliko dana ka
snije
121l
III
bija e je sluajno opazio na uglu jedne ulice, natovarenu klasjem poput kakva mitolo k
og stvorenja. S bunim vihorom u nutrini pohrli joj u susret, ne znajui pravo ni to e
uiniti ni to e rei. Pribli iv i se sav uzdrhtao, istupi ravno pred nju i otpoe:
"Gospojice..."
"Meni?", smijui se odvrati djevojka i doda, "Dakle?"
"Dakle", Roberto nije znao smisliti ni ta bolje, "biste li mi znali pokazati kojim
se putem ide do Dvorca?"
A djevojka e, zabaciv i glavu i onaj slap od kose:
"Pa valjda onim, ne?" i jednostavno zakrene za ugao.
U taj as, dok je Roberto neodluno stajao kolebajui se da li da je slijedi, padne fi
juui jedna topovska kugla, sru iv i obli nji zidi nekog vrta i podigav i oblak pra ine. St
ga gu iti nezadr ivi ka alj, bija e prisiljen priekati da se pra ina razie, te shvati napo
on da je eui odvi e kolebljivim korakom prostranim poljima Vremena, na alost izgubio Pr
iliku.
Da bi sam sebe kaznio, skru eno podere pismo te se, dok se mi ije njegova srca grilo s
me urano na tlu, uputi prema kui.
Ta prva ljubav, neodreena i nejasna, uvjerila ga je za sva vremena da se predmet
ljubavi uvijek nalazi negdje u daljini, i vjerujem da je to zauvijek obilje ilo nj
egovu sudbinu ljubavnika. Sljedeih dana ponovno je obi ao svaki kutak (gdje je, na
primjer, ne to doznao, gdje je naslutio neki trag, gdje je uo da govore o njoj ili
gdje ju je sam bija e vidio) ne bi li ponovno slo io krajolik uspomena. Bija e tako is
crtao jedan Casale vlastitih strasti, pretvoriv i uliice, fontane i trgove u Rijeku
Naklonosti, Jezero Ravnodu nosti ili u More Neprijateljstva; od ranjena je grada
tako uinio Zemlju vlastite neuta ene Nje nosti, otok (ve tada predznak) vlastite svoje
samoe.
12213.
M noi dvadeset i devetog lipnja opkoljene branitelje probudila je odjednom zaglu na
buka popraena tutnjavom ko-trljajuih kamenih gromada uru ena podzia: eksplodirala je
napokon prva mina koju je neprijatelj uspio aktivirati pod samim zidinama, dign
uv i u zrak jedan za titni polumjesec i na mjestu zatrpav i dvadeset petoricu vojnika.
Sljedeeg dana, oko est sati poslijepodne, sa zapada zagrmi ne to poput prijetee oluj
e, a na istoku se uka e nekakav rog obilja, svjetliji od ostatka nebeskog svoda, s
vr kom to se naizmjence produljivao i skupljao: bija e to komet koja je medu vojnici
ma izazvala pravu pometnju, a prenera ene graane nagnala da se dobro zatvore u svoj
e domove. Iduih tjedana bijahu dignuta u zrak jedno za drugim ostala va na mjesta u
zidinama, dok su branitelji sa nasipa pucali u prazno, jer neprijatelja koji je
ve dobrano napredovao pod zemljom ni mine iz protuminskih rovova nisu vi e uspijev
ale ni otkriti ni istjerati.
Roberto je taj brodolom pro ivljavao kao stranac u prolazu. Provodio je duge sate
u razgovoru s ocem Emanuelom, raspravljajui kako bi se najljep e mogle opisati opsa
dne vatre; no sve je e e pohodio i Saint-Savina, kako bi s njim razraivao i dotjeriva
o jednako visokoumne metafore koje bi najbolje oslikale vatru njegove ljubavi - i
ju se propast nije usudio is-povijediti. Saint-Savin mu je pru ao ne to poput kazali n
e pozornice gdje se njegova ljubavna zgoda mogla sretno razvijati; utei je trpio s
ramotu koju je osjeao zbog toga to s prijateljem sastavlja nova i nova pisma; hinei
zatim da ih uruuje, itajui ih umjesto toga sam svake noi, kao da taj dnevnik toliki
h eznua i ljute boli bija e zapravo upuen njemu od Nje.
123l
Izmi ljao bi u ma ti svakojake prie u kojima gospoica No-varese, na primjer, bje i gonje
na njemakim plaenicima, pada, posrui iznemogla, njemu u naruje; on zatim potue neprija
telja i odvodi je u neki vrt gdje u iva u njezinim estokim izljevima zahvalnosti. T
akvim bi se slatkim snatrenjima predavao u toplini svoje postelje; probudiv i se z
atim iz tih dugih nesvjestica, stao bi ljubljenoj sastavljati sonete.
Jednom je jednog od njih pokazao Saint-Savinu, iji komentar ne bija e nimalo ohrabr
ujui:
"Smatram ovo beskrajno ru nim, ako mi dopu tate, no da vas odmah utje im: u Parizu vel
ika veina onih to sebe smatraju pjesnicima pi u jo mnogo gore stvari. Nemojte pjesniit
i o svojoj vlastitoj ljubavi, strast vam oduzima onu bo ansku hladnou koja Katulu b
ija e donijela onoliku slavu."
Obuze ga val melankoline tuge te to priopi Saint-Savinu.
"Razvedrite se," prijatelj je imao drugaije tumaenje njegova stanja, "melankolija
u krvi nije mutan talog nego najbolji vinski cvijet; ona stvara heroje, jer - bu
dui da granii s ludo- u - potie ovjeka na najsmionija djela."
No Roberto se na ni ta nije osjeao potaknutim, te se snu di jo vi e, mislei da nije dovol
jno melankolian.
Gluh na galamu i topovske hice, slu ao je samo ohrabrujue vijesti (o krizi u panjols
kom taboru i napredovanju francuske vojske), radovao se kad je jedna protumina n
apokon uspjela pobiti velik broj panjolaca; no u meuvremenu se jedan za drugim nap
u tahu mnogi istureni polumjeseci i polovinom srpnja prvi borbeni redovi neprijate
lja mogli su ve pucati izravno na grad. Doznao je da su neki Kazale ani poku ali lovi
ti ribu u Padu te je, a da se nije mnogo zabrinjavao oko toga ne prolazi li mo da
ulicama opasno izlo enim neprijateljskim hicima, pohrlio na lice mjesta, sav u str
ahu da e carski vojnici upucati gospoicu Novarese.
Probijao se u prolazu kroz gomilu pobunjenih vojnika iji ugovor nije predviao kopa
nje rovova; no Kazale ani bijahu odluno odbili da to uine umjesto njih i Toiras je m
orao obeati doplatak. Poradovao se zajedno s ostalima na vijest da je Spinola obo
lio od kuge, u ivao je vidjev i skupinu napuljskih dezertera to bijahu u li u grad, nap
u tajui, prestravljeni,
124protivniki tabor ugro en bole u; slu ao bi zatim kako otac Emanuel opominje da bi to
mogao biti izvor zaraze...
Polovinom rujna kuga se konano pojavi u gradu; Roberto se nije na to obazirao, os
im utoliko to se bojao da bolest ne napadne gospoicu Novarese; sve dok se jednog j
utra nije probudio u visokoj groznici. Uspio je nekoga poslati da obavijesti oca
Emanuela te bija e potajno sklonjen u njegov samostan, izbjegav i jedan od onih imp
roviziranih lazareta gdje su bolesnici umirali brzo i bez mnogo buke, kako ne bi
ometali one zaokupljene umiranjem od pirotehnike.
Robertu bija e daleka pomisao na smrt: mije ao je groznicu i ljubavnu vatru te je sn
atrio da dodiruje meku put gospoice Novarese dok je gu vao nabore slamarice ili mil
ovao oznojene i bolne dijelove vlastita tijela.
Potpuno u vlasti suvi e sna nih i upeatljivih- uspomena, one veeri na Daphne dok je no
postajala sve gu om, dok su oblaci zajedno s nebeskim svodom lagano nekud putovali
a Ju ni Kri i ezao s obzora, Roberto vi e nije znao gori li to u njemu o ivljena ljubav za
ratobornu Dijanu iz Casalea ili za Damu, jednako tako njegovu oku nedosti nu.
Po eli saznati kamo li je to mogla pobjei te otri u sobu s nautikim spravama gdje mu
se inilo da bija e vidio jedan zemljovid ovih mora. I zaista, pronae ga: bija e velik,
osjenan i nepotpun, jer u to doba, naime, mnogi zemljovidi nisu nu no morali biti
dovr eni: moreplovac bi, otkriv i nepoznato kopno, ucrtavao samo obale koje bi vidio
, a obod bi ostavljao nedovr enim, ne znajui nikada kako i koliko i kamo se sve to
kopno prote e; tako su karte Tihog oceana esto izgledale kao arabeske pla a, pune pri
bli nih naznaka granica, pretpostavki o nekom obujmu: tono odreeni inili su se jedino
rijetki oplovljeni otoii, i smjer vjetrova poznat iz iskustva. Neki bi pak, da bi
neki otok uinili prepoznatljivim, samo vrlo precizno oznaili oblik njegovih vrhun
aca i oblaka to ih nadvisivahu, tako da se njihovu istovjetnost moglo utvrditi ot
prilike kao to se izdaleka prepoznaje neka osoba po obodu e ira ili po pribli nom nainu
hoda.
Na ovoj pak karti bijahu vidljivi obrisi dvaju obala okrenu-
125
Jtih jedna prema drugoj i odijeljenih kanalom koji se protezao u smjeru od juga
prema sjeveru; jedna se od njih gotovo zatvarala raznolikim bezbrojnim vijugama
te bi je se gotovo moglo smatrati otokom, a mogao je to ak biti i njegov Otok; no
dalje, nakon jednog prostranog dijela pustoga mora, bija e jo jedna skupina moguih
otoka, slinih oblika, koji su takoer mogli predoavati mjesto na kojem se nalazio.
Pogrije ili bismo kad bismo pomislili da je Roberta obuzela strastvena znati elja ge
ografa; isuvi e ga je dobro otac Ema-nuel izvje bao da kroz leu njegova aristotelskog
dvogleda izo-kree smisao vidljivom. Isuvi e ga je dobro Saint-Savin poduio kako pod
stai i raspiriti elju pomou jezika to djevojku pretvara u labuda a labuda u enu, Sunc
e u kotao a kotao u Sunce. Kasno u no nalazimo Roberta kako sanjari nad zemljovid
om ve preobra enim u ueno ensko tijelo.
Ako ljubavnici grije e kad u pijesku na alu ispisuju voljeno ime koje e kasnije ispr
ati valovi, kako samo mora da se smotrenim ljubavnikom osjeao on koji je ljubljen
o tijelo povjeravao lukovima uvala i zatona, svilene vlasi nemirnim strujama to b
rzaju zavojitim labirintima arhipelaga, lice oro eno ljetom ivom odsjaju mora, zago
netku tajanstvenih oiju plavetnilu puste puine - i zemljovid je tako, kamo god zab
ludio njegov pogled, od najzabaenijih zaljeva do najisturenijih rtova, neprestano
 ponavljao obrise ljubljena tijela. Goreci neuta- ivom udnjom, brodolomio je na pap
iru svoje usne, pohotno sisao ocean slasti, golicao neki rt, oklijevao prodrijet
i u neki tjesnac, za arenih obraza prislonjenih uz osjenani list udisao dah vjetrov
a, i po elio usrkati ile i izvore ive vode, muen eu isu iti iroka u a rijeka, postati
kako bi nje an poljubac dao alu, plimom ne bi li utolio glad za opojnim ta-janstvom
malenih utoka...
No u itak njegov ne bija e u posjedovanju nego upravo u uskraenju: jer dok je on dr ui op
ipavao taj nejasni arobni trofej majstorskoga kista, Drugi su neki mo da, na pravom
e Otoku - tamo gdje se pru ahu one graciozne obline koje zemljovid nije jo znao zar
obiti - zagrizali u njegove plodove, kupali se u njegovim vodama... Drugi, divlj
i i glupi divovi primicahu u tom trenutku grubu surovu ruku njegovim njedrima,
126nakazni Vulkani bijahu gospodari toj nje noj i mekoj Afroditi, skidahu cvijet s
njenih u a, s jednakom onom ludo u kojom ribar s ne-Pronaena Otoka, tamo iza krajnjeg
obzora Kanar-skog mora, baca, ne znajui, natrag u more najrjei od svih bisera...
Ona, ljubavnica u tuemu naruju... Bija e ta pomisao vrhunac pijanstva u kojem se pre
vijalo i grilo izmueno Rober-tovo tijelo, stenjui i cvilei nad nemoi svojega koplja.
I u tom pomamnom zanosu, pipajui naslijepo po stolu kao da eli dohvatiti bar skut
neke suknje, pogled mu iznenada s prikaza tog miroljubiva tihooceanskog tijela b
lago uzbibane meke puti, sklizne na drugi jedan zemljovid na kojem je nepoznati
autor poku ao mo da prikazati vatronosne vodove vulkana zapadnog kopna: bija e to pomo
rski prirunik itave na e kugle ije najsitnije izboine na kori bijahu zavijene u oblak
dima te odavahu dojam bezbrojnih perjanica; a u unutra njosti je vr-vio splet spr en
ih sitno razgranatih vena; i on se odjednom osjeti ivom slikom te kugle; sa svaki
m je uzdahom hroptao lavu iz svake svoje pore, rigajui limfu neostvarena u itka; i
konano - satrven raspaljenom hidropsijom (tako pi e) - nad tom obo avanom ju njakom puti
skrhan izgubi svijest.
127c zatncj, ofe tini
u Casaleu je takoer sanjao otvorena prostranstva i i-roku udolinu gdje je prvi put
a vidio gospoicu Novarese. No sad vi e nije bio bolestan, misao mu se razbistrila t
e je zakljuio kako je vjerojatno nikada vi e nee ponovno pronai, jer e za kratko vrije
me ve biti mrtav, ili je pak u meuvremenu ve umrla ona.
U stvari nije uope bio na samrti, tovi e, malo je pomalo prizdravljao, samo to toga n
ije bio svjestan te se i za vrijeme oporavka nastavio prenemagati kao da iz njeg
a zaista ivot hlapi. Saint-Savin bi ga esto obilazio; davao bi mu u ruke dnevne no
vine kad bi se u blizini zatekao otac Emanuel (koji je motrio na njega sumnjiavo
kao da mu eli ugrabiti tu du u), a kad bi on bio prisiljen ostaviti ih same (jer su
se u samostanu sve e e odr avali pregovori) postajao bi opet filozof i nadugako razgla
bao o pojmovima ivota i smrti.
"Dragi moj prijatelju, Spinola samo to nije izdahnuo. Pozvani ste na sveanu prosla
vu koju pripremamo u ast njegova odlaska."
"Ah, ve idueg tjedna ni ja vi e neu biti meu ivima..." "Ni govora, pa valjda bih znao p
repoznati lice jednog samrt-nika. Ipak, krivo bih uinio kad bih vas odvraao od pom
isli na smrt. Naprotiv, iskoristite priliku sada dok ste bolesni da izvr ite tu ko
risnu vje bu.
"Gospodine Saint-Savin, pa vi govorite poput sveenika." "Nipo to. Ja vam ne propovi
jedam da se pripremite za drugi ivot nego da pametno upotrijebite ovaj jedini koj
i vam je dan, da se suoite, kad za to doe vrijeme, s jedinom smru koju ete ikada isk
usiti. Vrlo je va no unaprijed, i to vi e pu-
128ta, razmi ljati o umijeu umiranja, kako bi kasnije, kad zaista zatreba, bilo dov
oljno razmisliti samo jednom."
arko je elio ustati iz kreveta no otac Emanuel neprestano se tome protivio smatraj
ui da jo nije dovoljno spreman za povratak u buni ratni vihor. Roberto mu tada dade
naslutiti da gori od nestrpljenja da nekoga pronae. Otac Emanuel ocijeni prilino
budalastim to to se njegovo ve dovoljno jadno i osu eno tijelo jo vi e iscrpljuje misli
ma na neije tue, te mu poku a prezira dostojnim predoiti enski rod:
"Taj isprazan i ta t enski Svijet", ree mu, " to ga neke moderne Atlantice na leima nos
e, vrti se sav oko Be a a i nosi na sebi zlokobni biljeg Rakove i Jareve Obratnice. Zrc
alo, koje je njihovo Prvo Pokretno Nebo, nikada nije toliko mrano kao kad odra ava
Zvijezde tih bludnih Oiju, pretvorene, od Para kojima odi u obezglavljeni ljubavnic
i, u Komete to zao udes nagovje uju estitosti."
Roberta nije osobito zadivila ta astronomska alegorija, niti je svoju dragu prep
oznao u portretu tih mondenih vje tica. Ostade u krevetu, no i dalje je, i to sve
jae, odisao Parama vlastita opojna ljubavnoga zanosa.
Drugaije novosti donosio mu je u meuvremenu gospodin della Saletta. Kazale ani su poe
li razmi ljati o tome ne bi li ipak bilo dobro dopustiti Francuzima pristup citade
li: bija e im napokon jasno da snage, ako se eli sprijeiti da u nju prodre neprijate
lj, valja udru iti. No gospodin della Saletta davao je naslutiti da su oni, sada k
ad je vi e nego ikad izgledalo da grad samo to nije pao, pravei se da surauju, u du i z
apravo eljeli sporazum o savezni tvu.
"Potrebno je", rekao je, "initi se bezazlenim poput golubice za gospodina Toirasa
, no u isto vrijeme valja biti lukav kao zmija u sluaju da se njegovu kralju kasn
ije prohtije prodati Casale. Valja se boriti, ali tako da ako Casale bude spa en t
o ispadne i na a zasluga; ali ne treba pretjerivati, tako da ako padne, krivica pa
dne samo na Francuze." I pridoda, kao pouku Robertu:
"Razborit je ovjek umiljato janje to uvijek dvije majke sisa." "Ali Francuzi vas u
vijek spominju kao trgovce: nitko i ne primjeuje kad se borite, a svi vide kako d
obrano lihvarite!"

"Da bi se ivjelo dugo, dobro je vrijediti malo. Okrnjena ili napukla vaza nikad s
e nee do kraja razbiti, i naposljetku ta njena trajnost jednostavno dosadi."
Jednoga jutra, poetkom rujna, spusti se napokon na Ca-sale spasonosni pljusak. Zd
ravi i oni koji se oporavljahu izmi-li e svi zajedno van na otvoreno, nadajui se da
e dugo i eljno oekivana ki a sprati i posljednje tragove zaraze. Bija e to vi e spontana
potreba za nekim ohrabrenjem nego vjera da ki a zaista ima ljekovitu mo, i bolest
je i nakon te oluje nastavila harati i pusto iti gradom. Jedine utje ne vijesti tica
le su se posla to ga je kuga na isti nain obavljala u protivnikom taboru.
Sada ve u stanju da se dr i na nogama, Roberto se usudi izii iz samostana; prolazei k
raj jedne kue obilje ene zelenim kri em, to bija e oznaka mjesta zaraze, na njenom pragu
ugleda Anna Mariu ili Francescu Novarese. Bija e ispijena i mr ava poput kakve figu
re Mrtvakog Plesa. Od negda nje snje ne bjeline i boje rumena ipka ostalo je tek neugl
edno utilo, koje je u bolnim izmuenim crtama ipak davalo naslutiti, staru dra- esti.
Roberto se prisjeti jedne Saint-Savinove reenice: "Hoete li nastaviti padati pred
njom na koljena i onda kad starost od tog zanosnog tijela uini utvaru to jedino e
jo biti kadra podsjetiti vas na neminovnost smrti?"
Djevojka je plakala naslonjena na rame jednog kapucina, neutje no kao da je izgubi
la neku dragu osobu; mo da, uostalom, onoga svojeg Francuza. Kapucin, ije lice bija e
sivlje nego njegova brada, oinski ju je pridr avao, upirui suhonjavi ko ati prst prema
nebu kao da eli rei "jednoga dana, tamo gore..."
Ljubav postaje duhovna jedino kad tijelo udi, a ta se udnja prezre ili potisne. Ak
o je tijelo iscrpljeno i slabo, pa postaje nesposobno udjeti, ono duhovno jednost
avno ishlapi. Roberto odjednom otkrije u sebi toliku slabost da se osjeti nespos
obnim voljeti. Exit Anna Maria (Francesca) Novarese.
Vrati se u samostan i ponovno se uvue u krevet, odluan da zaista umre: suvi e mu te ka
bija e patnja to vi e nikakvu patnju ne osjea. Otac Emanuel poku avao ga je nagovoriti
130
da izie malo na svje i zrak. No novosti koje mu bijahu donosili nisu mu davale nima
lo volje za ivotom. Gradom je sada, povrh kuge, vladala i oskudica od koje jo gori
bija e poma-man lov na hranu koju su Kazale ani jo uvijek dr ali dobro skrivenu, ne po
kazujui nimalo volje da je podijele sa saveznicima. Roberto izjavi da kad ve nije
mogao umrijeti od kuge, eli barem umrijeti od gladi.
Na kraju ocu Emanuelu uspije savladati njegov otpor i istjerati ga iz zatvorena
prostora. Dok je zakretao za jedan ugao, nabasa na skupinu panjolskih asnika. Ve ht
jede pobjei kad li ga oni ceremonijalno pozdravi e. Shvati da su se neprijatelji, k
ako nekoliko bedema bija e dignuto u zrak, utvrdili na raznim mjestima u samom nas
elju, pa se gotovo moglo rei da nije vojna kampanja opsjedala Casale, nego da je
Casale opsjeo vlastiti dvorac.
Na kraju ulice susretne Saint-Savina. "Dragi moj la Grive", ree ovaj, "vi ste se
razboljeli kao Francuz a ozdravili kao panjolac. Ovaj dio grada ve je odavno u nep
rijateljskim rukama."
"A kako to da mo emo proi?"
"Ne znate li da je potpisano primirje? Osim toga, panjolci hoe dvorac, ne nas. U f
rancuskom taboru ponestaje vina, a Kazale ani ga izvlae iz svojih podruma tako te kom
mukom kao da je krv Na ega Gospodina. Pravoga Francuza neete vi e moi sprijeiti da poh
odi krme u ovom dijelu grada kamo neprijatelj sada ve donosi odlino vino iz okolice
. A panjolci nas primaju kao velika gospoda. Jedino to valja po tivati jest pristojn
ost: ako nam se prohtije zametnuti svau, bolje nam je to uiniti u svojoj kui, sa sv
ojim zemljacima; ovdje nam se valja pona ati uglaeno i ljubazno, kao to je obiaj meu n
eprijateljima. Priznajem stoga da je, barem za nas, panjolski dio manje zabavan o
d francuskog. Ipak, slobodno nam se pridru ite. Veeras bismo rado zapjevali serenad
u jednoj dami koja je svoje ljupke ari krila od nas sve do prije neki dan kad sam
je vidio kako se naas navirila na prozoru."
Tako se te veeri Roberto ponovno na ao sa pet poznatih lica iz Toirasove pratnje. N
ije nedostajao ak ni opat, koji za
131
tu priliku bija e posebno pa ljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a preko ramena pr
ebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je potr
ebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vr iti svoju du nost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to doba ug
lavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu niski krovovi
i kro nje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec, jasan i bistar s tek
pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao u vodi jedne male fontane
to je jednolino mrmorila u sredi tu te tihe, uspavane etvorine. ->-*t
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni i
spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti, naime, ive
od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na Mjesecu i
bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao onaj gospodin Mouli
net, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno nesretni bili bi ti njegovi sta
novnici koji nikada ne bi spoznali Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih li io takovih objava", odvrati
istom mjerom Saint-Savin.
"Ne poku avajte proniknuti u bo anske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio propovij
edati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje sada misionare da
i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A za to onda gospodin papa ne po alje misionare i na Mjesec? Zar mo da Seleniti nisu
Bo ja djeca?"
"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikodu no preko toga to ste me upravo nazvali glupanom, gospodine opate,
ali znajte da se pod tom glu-po u krije tajna s koje gospodin papa oito ne eli skinut
i veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako
gledaju neke druge svjetove koji su njihovu oku dostupni a na emu ne, vidjeli bi
ih takoer i kako se pitaju ne ive li mo da i na tim svjetovima bia slina nama. A moral
i bi se takoer zapitati nisu li i zvijezde stajaice mo da neka sun-
132tu priliku bija e posebno pa ljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a preko ramena
prebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je potr
ebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vr iti svoju du nost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to doba ug
lavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu niski krovovi
i kro nje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec, jasan i bistar s tek
pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao u vodi jedne male fontane
to je jednolino mrmorila u sredi tu te tihe, uspavane etvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni i
spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti, naime, ive
od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na Mjesecu i
bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao onaj gospodin Mouli
net, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno nesretni bili bi ti njegovi sta
novnici koji nikada ne bi spoznali Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih li io takovih objava", odvrati
istom mjerom Saint-Savin.
"Ne poku avajte proniknuti u bo anske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio propovij
edati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje sada misionare da
i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A za to onda gospodin papa ne po alje misionare i na Mjesec? Zar mo da Seleniti nisu
Bo ja djeca?"
"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikodu no preko toga to ste me upravo nazvali glupanom, gospodine opate,
ali znajte da se pod tom glu-po u krije tajna s koje gospodin papa oito ne eli skinut
i veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako
gledaju neke druge svjetove koji su njihovu oku dostupni a na emu ne, vidjeli bi
ih takoer i kako se pitaju ne ive li mo da i na tim svjetovima bia slina nama. A moral
i bi se takoer zapitati nisu li i zvijezde stajaice mo da neka sun-
132te
tu priliku bija e posebno pa ljivo uredio zaliske, uresio se ipkom, a preko ramena pr
ebacio vrpcu od satena.
"Neka nam Gospod oprosti", govorio je s olakim licemjerjem, "ali svakako je potr
ebno malo razvedriti duh ako elimo i dalje vr iti svoju du nost..."
Kua se nalazila na jednom trgu u panjolskom dijelu, no svi su panjolci u to doba ug
lavnom sjedili po krmama. Na pravokutnom komadu neba to ga ocrtavahu niski krovovi
i kro nje drvea uz rubove trga spokojno je svijetlio Mjesec, jasan i bistar s tek
pokojom koziavom brazgotinom, a odsjaj je njegov plutao u vodi jedne male fontane
to je jednolino mrmorila u sredi tu te tihe, uspavane etvorine.
"O, preslatka Dijano", progovori Saint-Savin, "Kako samo mora da su sad mirni i
spokojni tvoji gradovi i tiha tvoja sela to ne znaju za rat: Seleniti, naime, ive
od neke svoje uroene sree i nepoznat im je grijeh..."
"Ne hulite, gospodine Saint-Savin", upozori ga opat, "jer ak kad bi na Mjesecu i
bilo ivota, kao to je to u svom posljednjem romanu istrabunjao onaj gospodin Mouli
net, a emu nas nikako ne ui Sveto Pismo, beskrajno nesretni bili bi ti njegovi sta
novnici koji nikada ne bi spoznali Utjelovljenje."
"A Gospodin bi Bog bio beskrajno okrutan kad bi ih li io takovih objava", odvrati
istom mjerom Saint-Savin.
"Ne poku avajte proniknuti u bo anske tajne. Bog nije Sinu svojemu dopustio propovij
edati ak ni onim amerikim uroenicima, ali im u svojoj dobroti alje sada misionare da
i tamo pronesu njegovo svjetlo."
"A za to onda gospodin papa ne po alje misionare i na Mjesec? Zar mo da Seleniti nisu
Bo ja djeca?"
"Ne priajte gluposti!"
"Prijei u velikodu no preko toga to ste me upravo nazvali glupanom, gospodine opate,
ali znajte da se pod tom glu-po u krije tajna s koje gospodin papa oito ne eli skinut
i veo. Kad bi misionari otkrili stavnovnike na Mjesecu, i kad bi ih vidjeli kako
gledaju neke druge svjetove koji su njihovu oku dostupni a na emu ne, vidjeli bi
ih takoer i kako se pitaju ne ive li mo da i na tim svjetovima bia slina nama. A moral
i bi se takoer zapitati nisu li i zvijezde stajaice mo da neka sun-
132a, okru ena svojim mjesecima i drugim svojim planetima, i ne vide li mo da i stano
vnici tih planeta isto toliko drugih zvijezda nama neznanih, od kojih bi svaka o
pet mogla biti sunce sa isto toliko planeta, i tako u beskonanost..."
"Bog nam nije dao sposobnost da zami ljamo beskonanost, i stoga, o ljudski rode, s
quia se ugodi."
"Serenadu, serenadu", stado e aptom mrmljati ostali. "Ovo je onaj prozor."
A prozor bija e preliven ru iastim svjetlom koje kao da do-pira e iz neke primamljive l
o nice. No duhovi dvojice protivnika bijahu se ve odvi e uzbudili.
"A za to ne dodate", inzistirao je podrugljivo Saint-Savin, "da bi, ako je svijet
konaan i okru en Ni tavilom, konaan trebao biti i sam Bog: budui da je zadaa njegova, ka
ko vi to ka ete, da bude i na nebu i na Zemlji, i u svakom kutku, ne bi ga moglo b
iti tamo gdje nema niega. Ni tavilo je ne-mjesto. Ili pak, kad bi za elio svijet uinit
i prostranijim, morao bi i sebe sama rasprostraniti, i roditi se po prvi puta ta
mo gdje ga prije nije bilo, to bi pak proturjeilo njegovoj umi ljenosti da je vjean."
"Dosta je bilo, gospodine! Vi nijeete vjenost Vjenoga, a to vam doista ne dopu tam! in
i mi se da je do ao trenutak da vas li im ivota, kako va tobo nji sna an duh ne bi i dalje
podrivao i slabio na e." I trgnu ma iz korica.
"Ako ba tako elite", prihvati Saint-Savin duboko se nak-loniv i, te se postavi u obr
ambeni polo aj. "No ja vas neu ubiti: ne bih elio oduzimati vojnike svome kralju. Je
dnostavno u vas unakaziti, tako da neete moi pre ivjeti ako ne budete neprestano nosi
li masku, kao oni talijanski komedija i, to je dostojnost koja vam upravo prilii. Uin
it u vam brazgotinu od oka sve do usne, bit e vam to onaj krasni potezkakvijg se u k
opljuju mladi prasci; no zadat u vam ga tek -peste-vam, onako izmeu dva udarca, ud
ijelim dobru lekciju iz prirodne filozofije."
Opat odmah napadne o trim okomitim zamasima, viui mu da je jedan obini otrovni insekt
, odurna u , bijedna buha koju treba zgnjeiti bez imalo milosti. Saint-Savin odbije
uda-
133rac i sam prijee u napad, satjera ga do jednog drveta te ga pritisnu uza nj, p
oprativ i svaki pokret filozofskim umovanjem. "Ah, ovakvim se niskim udarcima slu i
onaj tko je pustio da ga zaslijepi bijes! Vama nedostaje prave Ideje o Maevanju.
No nedostaje vam takoer i milosra, kad ste u stanju tako prezirati u i i buhe. Vi st
e suvi e sitna ivotinjica da biste mogli zamisliti svijet kao veliku ivotinju, kakvi
m nam ga ve bo anstveni Platon bija e prikazao. Poku ajte zamisliti da su zvijezde svje
tovi s raznim malenim ivotinjama i da te male ivotinje na isti nain slu e kao svjetov
i drugima nekim, jo sitnijim narodima - pa neete vi e smatrati proturjenim mi ljenje da
smo i mi takoer, kao i konji i slonovi, svjetovi buhama i u ima koji na nama ive. O
ni nas ne primjeuju, zbog na e veliine, i isto tako ni mi, zbog na e malenkosti, ne pr
imjeujemo vee svjetove. Mo da u ovom trenutku jedan narod buha dr i va e tijelo svijetom
, i kad jedna od njih na primjer, prijee put od va ega ela do zatiljka, njegovi e dru
govi rei da se usudio doi do krajnjih granica poznate im zemlje. Taj maleni narod
smatra va e dlake pra umama svoje zemlje, a kad vas budem ranio vidjet e u va im ranama
jezera i mora. Kad se e ljate, oni to nemirno kome anje primaju kao plimu i oseku oc
eana, i jadni su zaista po tom pitanju, jer vi s va om sklono u da se svaki as e ljate po
put kakve gizdave djevojke, neprestano tresete njihov svijet; a sad kad vam zare
zem tu no-sinu, od va ega e bijesnog krika pomisliti da dolazi uragan, hop!"
I raspori mu ko u krasnim ornamentom, gotovo mu razde-rav i i lijepo izvezen prsluk.
Opat se pjenio od bijesa; bija e odskoio i krenuo prema sredi tu trga ogledavajui se i
za lea kako bi se uvjerio da ima dovoljno prostora za nove opaine koje je sad namj
eravao poku ati; povue se zatim hitro unatrag, ne bi li se s lea za titio fontanom.
Saint-Savin se doimao kao da samo vragoljasto obigrava oko njega, i ni ne poku ava
napasti.
"Glavu gore, gospodine opate, gledajte Mjesec i razmi ljajte o tome da je taj va Bo
g, kad je ve znao du u uiniti besmrtnom, mogao ba i svijet uiniti beskonanim. No ako je
svijet
134beskonaan, onda je to vjer|Atno jednako u prostoru kao i u vremenu, to znai da je
vjean, a kad imamo jedan vjeni svijet kojem nije potreban postanak onda je potpun
o uzaludno i beskorisno i izmi ljati pojam Boga. Oh, dobre li ale, gospodine opate,
ako je Bog beskonaan, vi ne mo ete ograniiti njegovu mo: nikad ne bi mogao ab opere
cessare, svijet bi prema tome bio beskonaan, a u beskonanom svijetu nema vi e Boga,
kao to uskoro nee biti ni ovih resa na va emu kaputu!"
I pridru iv i rijeima djelo, odsijee tu i tamo pokoji privjesak kojima se opat osobito
ponosio; zatim skrati rukobran dr ei malo povi e vrh maa; i dok je opat poku avao smanj
iti razmak, odre itim udarcem presijee put protivnikoj o trici. Opat gotovo ispusti ma,
ljevicom sti ui bplno zape e. Vikao je:
"Morat u vam najzad prerezati grlo, vi bezbo nie, hulite-Iju, tako mi Utrobe Bo je, ta
ko mi svih prokletih svetaca Rajskih, tako mi krvi Raspetoga!"
Prozor one dame bija e se otvorio, netko se na njemu pojavio i podviknuo. Prisutni
bijahu ve odavno zaboravili pravi razlog svojega pothvata, te su poskakivali oko
dvojice duela-nata to su urlajui kru ili oko fontane; potpuno zaukupljeni uzbudljiv
im prizorom u kojem je Saint-Savin upravo majstorski zbunjivao neprijatelja seri
jom izmjeninih kru nih parada i direktnih iznenadnih udaraca vr kom o trice.
"Ne zovite upomo tajne Utjelovljenja, gospodine opate", grmio je, "Va a vas je svet
a rimska crkva uila da je ova na a gruda blata sredi te svemira, koji se okree oko nje
 poput me-nestrela, svirajui joj glazbu nebeskih sfera. Pazite, suvi e ste se nagnu
li u fontanu, ve u njoj kupate skute, kao kakav starac to ga mui mokrani kamenac...
Ali ako u velikoj praznini kru e beskonani svjetovi, kako bija e rekao jedan veliki f
ilozof kojeg su vama slini spalili u Rimu, i ako su mnogi od njih nastanjeni stvo
rovima poput nas, i ako su svi oni stvoreni od va ega Boga, to emo onda s Otkupljenj
em?"
"Bolje se upitaj to e Bog uiniti s tobom, prokletnie!", prodere se opat, jedva nadla
nicom odbiv i jedan neoekivani boni udarac.
135"Zar se Krist se mo da samo jedan jedini put utjelovio? Prvi je grijeh, dakle,
uinjen samo jedan jedini put na ovoj kugli? Kakva nepravda! I za one druge, li ene
Utjelovljenja, i za nas: jer u tom su sluaju u svim ostalim svjetovima ljudi savr e
ni poput na ih praotaca prije grijeha, i u ivaju u svojoj prirodnoj srei, a da zbog n
je nikakav teret Kri a ne nose. Ili su pak bezbrojni Adami bezbroj puta poinili prv
i grijeh zavedeni bezbrojnim Evama s bezbrojnim jabukama, a Krist je bio prisilj
en utjeloviti se, propovijedati i trpjeti na Kalvariji bezbroj puta, a mo da to jo
uvijek ini; a ako su svjetovi beskonani, beskonaan je i njegov zadatak. Ako je pak
beskonaan njegov zadatak, beskonani su i oblici njegovih muka: kad bi iza ove Gala
ktike postojala neka zemlja gdje ljudi imaju est ruku, kao to je kod nas Terra Inc
ognita, sin Bo ji ne bi tamo bio prikovan na kri nego na komad drveta zvjezdolika o
blika - to mi se ve ini dostojnim jednog pisca komedija."
"Sad je dosta te va e komedije, a ja u joj sam uiniti kraj!", sav van sebe drekne op
at te se baci na Saint-Savina ibajui posljednje svoje udarce.
Saint-Savin im odoli s nekoliko sjajnih odboja, a zatim sve bija e tek trenutak. D
ok je opat ma jo dr ao uzdignut, nakon jedne obrane iz prvog borbenog stava, on izve
de kru ni pokret kao da e poku ati udariti s donje strane, hinei zatim da pada nauznak
. Opat se povue u stranu, nadajui se da e ga pogoditi u padu. No Saint-Savin, koji
nipo to nije izgubio kontrolu nad vlastitim nogama, poput munje se ve pridigao odu-
prijev i se lijevom rukom od zemlje, dok mu desnica bljesne uvis: bija e to Galebov
Udarac. O trica maa zare e opatovo lice od korijena nosa sve do usne, rasparav i mu nap
ola i lijevi brk.
Opat je bljuvao psovke kakve se niti jedan epikurejac ne bi usudio izustiti, dok
je Saint-Savin ve zauzimao polo aj za pozdrav, a prisutni odu evljeno pljeskali savr e
nu udarcu majstorske ruke.
No upravo u tom trenutku s kraja trga naie jedna panjolska patrola, vjerojatno pri
vuena mete om i galamom. Francuzi se nagonski ma i e maeva, panjolci ugleda e est nao-
136
lru anih neprijatelja te se glasno uzvika e pomisliv i da se radi
0 izdaji. Jedan vojnik uperi musket, nani ani i opali. Saint-Sa-vin u trenu se sru i
pogoen u grudi. asnik, primijetiv i kako etvorica, umjesto da zametnu borbu, zabrinu
to pritrava-ju palome, i ugledav i opata s licem oblivenim krvlju shvati da je omeo
dvoboj te izda svojima zapovijed i patrola nestane.
Roberto se prigne nad nesretnog prijatelja.
"Jeste li vidjeli", izusti s mukom Saint-Savin, "jeste li vidjeli, la Grive, moj
potez? Razmislite o njemu i izvje bajte ga. Ne elim da tajna umre sa mnom..."
"Saint-Savin, prijatelju moj", plakao je Roberto, "ne smijete umrijeti na tako g
lup nain!"
"Glup? Pa sredio sam jednog glupana i umirem na boji tu,
1 to od neprijateljskog olova. U ivotu sam uvijek mudro birao pravu mjeru. Govori
ti uvijek ozbiljno izaziva dosadu. Uvijek se aliti, prezir. Vjeno filozofirati, tu
gu. Vjeno se izrugivati, nelagodu. Igrao sam uloge svih moguih likova, prema vreme
nu i prema prilici, i ponekad sam bio ak i dvorska luda. No ovo veeras, ako priu bu
dete dobro ispriali, nee biti komedija, nego jedna upravo prekrasna tragedija. I n
e alostite se to umirem, Roberto," i bija e to prvi put da gaje nazvao imenom, "ime
heure apres la mort, notre ame evanouie, sera e gu'elle estoit une heure avant la
vie... Divni stihovi, zar ne?"
Izdahnu. Njegovi se prijatelji odlui e na plemenitu la , kojoj se prikloni ak i opat,
pa pusti e glas da je Saint-Savin poginuo u sukobu sa njemakim plaenicima to se bijah
u uljali prema dvorcu. Toiras i svi ostali oplakivahu ga kao junaka. Opat ispria k
ako je u tom sukobu i on bio ranjen, snujui ve unaprijed o posebnoj sveenikoj nadarb
ini po povratku u Pariz.
U kratko vrijeme Roberto je tako izgubio oca, voljenu, zdravlje, prijatelja, a b
ez sumnje i rat.
Nije vi e uspijevao nai utjehu ni u ocu Emanuelu, ionako suvi e zaokupljenom svojim t
ajnim sastancima. Ponovo se stavi u slu bu gospodina Toirasa, posljednjeg prisnog
mu lika, i pronosei njegove zapovijedi, postade svjedokom posljednjih dogaaja.
137Trinaestog rujna stigo e u dvorac poslanici francuskog kralja, savojskoga vojvo
de i sam kapetan Mazzarini. Vojska koja bija e krenula u pomo takoer je pregovarala
sa panjolcima. Francuzi su - a to jo ne bija e posljednja bizarnost ove opsade - zah
tijevali primirje kako bi mogli stii na vrijeme da spase grad; panjolci ga dopusti e
jer je i njihov tabor, opusto en kugom, takoer bio u krizi, dezertiranja sve e a, a Sp
inolin ivot o koncu. Toiras bija e prisiljen prihvatiti uvjete koje mu sporazumom n
ametahu novoprido lice, a oni su mu dopu tali da nastavi braniti Casale koji ve bija e
osvojen: Francuzi su se trebali utvrditi u Citadeli, prepu tajui grad i sam dvorac p
anjolcima, barem do petnaestog listopada. Ako do toga datuma ne stigne pojaanje,
Francuzi e se morati i otamo povui, definitivno pora eni. U protivnom e panjolci vrati
ti i grad i dvorac.
U meuvremenu, osvajai e one pod opsadom opskrbljivati namirnicama. Nije ba posve jas
an nain na koji se u ono vrijeme morala odvijati opsada, no u to se doba zacijelo
prihvaao kao nain na koji se stvari upravo i moraju odvijati. Prije nego rat, bij
a e to kockanje koje se mo e prekinuti svaki puta kad se protivnik mora otii pomokrit
i. Ili pak ne to poput oklade za konja koji e dobiti trku. A ovdje je konj bila voj
ska ije su dimenzije malo-pomalo rasle kako su rasla krila nade, ali koju nitko j
o zaista nije vidio. U Casaleu i u Citadeli ivjelo se kao na Daphne: ma tajui o nekom
dalekom Otoku, i s uljezima u kui.
Ako su se panjolske izvidnice jo koliko toliko dobro pona ale, sad je u grad nahrupi
la glavnina vojske i Kazale ani-ma se lo e pisalo s tim bjesomunim razularenicima to s
u harali i pusto ili gradom, silovali ene, na mrtvo prebijali mu karce i nakon dugih
mjeseci po umama i poljima nezasitno u ivali u svim blagodatima gradskog ivota. Jedi
no to su ravnopravno dijelili i osvajai i rtve i oni zabarikadirani gore u Citadeli
, bija e kuga.
Dvadeset i petoga rujna pronese se glas da je umro Spino-la. Burno veselje u Cit
adeli, opa pometnja meu osvajaima - bijahu sad siroad poput Roberta. Dani bijahu bez
bojniji nego ovi na Daphne, sve dok dvadeset i drugoga listopada ne
138najavi e da dolazi pojaanje, koje ve bija e stiglo do Astija. panjolci stado e utvriva
i i opskrbljivati dvorac i razvrstavati topove po obalama Pada, ni u snu ne pomi l
jajui (psovao je Toiras) da se pridr avaju dogovora prema kojem bi po dolasku vojsk
e trebali napustiti Casale. panjolci su, posredstvom gospodina Salazara, podsjeali
da je sporazum utvrivao petnaesti listopada kao krajnji rok, a u tom su sluaju Fr
ancuzi bili ti koji su jo prije tjedan dana morali prepustiti Citadelu.
Dvadeset i etvrtoga listopada sa bedema oko Citadele mogla su se jasno primijetit
i znaajna kretanja meu neprijateljskim trupama i Toiras se pripremi da svojim topo
vima im bude potrebno priskoi u pomo Francuzima u dolasku; sljedeih dana panjolci poe e
na rijeci ukrcavati svoju prtljagu kako bi je poslali u Aleksandriju i u Citadel
i to primi e kao dobar znak. No neprijatelj je na rijeci takoer stao podizati mosto
ve od gomila snopova kako bi u sluaju potrebe imao osigurano povlaenje. Toirasu se
to pak uini toliko neukusnim da osu po njima topovsku paljbu. Iz prkosa zatim pan
jolci uhiti e sve Francuze koji su se jo nalazili u gradu; kako to da ih je tamo jo
bilo, priznajem da mi nije ba sasvim jasno, no tako izvje uje Roberto; a ja sam se v
e uostalom naviknuo da od itave te opsade mogu doista sva ta oekivati.
Francuzi su bili ve blizu i znalo se da Mazzarini, po papinu nalogu, ini sve da se
izbjegne sukob. I ao je tamo-amo od jedne vojske do druge, vraao bi se zatim da po
dnese izvje taj u samostan oca Emanuela, ponovno bi zatim izjahao odnosei protuprij
edloge jednoj i drugoj strani. Roberto bi ga uvijek viao samo izdaleka, zavijena
u oblak pra ine, uvijek spremna da zastane i skine e ir nekome na pozdrav. Obje su vo
jske u meuvremenu mirovale, jer prva koja bi ne to poku ala na la bi se odmah u mat poz
iciji. Roberto se ve pitao nije li kojim sluajem to vojno pojaanje tek puka izmi ljot
ina mladoga kapetana, kojom je i osvajae i branitelje navodio na iste snove.
U stvari se jo od lipnja u Regensburgu odr avao sastanak carskih izbornika; bijahu
tamo i francuski poslanici, meu kojima i otac Josip. I kad je do lo do toga da se r
aspodijele gradovi i pokrajine, postignut je dogovor o Casaleu koji je imao va iti
 od trinaestog listopada. Mazzarini je to doznao vrlo brzo,
139kako ree Robertu otac Emanuel, i radilo se sad samo o tome da se u to uvjeri b
ilo one koji su stizali, bilo one koji su ih oekivali. panjolci su primili vijesti
nekoliko puta, no svaka je nova proturjeila prethodnoj; Francuzi su takoer ne to zn
ali, no sumnjali su da je Richelieu s time sporazuman - i nije zaista ni bio, no
u to se vrijeme budui kardinal Mazzarini trudio da stvari usmjeri prema vlastitu
nahoenju i iza lea onome tko e mu kasnije postati za titnikom.
Tako stajahu stvari kad se dvadeset i estog listopada dvije vojske napokon nao e lic
em u lice. Na istoku, po obroncima bre uljaka prema Frassinetu, rasporedi e se franc
uske jedinice; nasuprot, s desne strane rijeke, izmeu zidina i bre uljaka, smjesti e
se panjolci koje je s lea Toiras gaao topovima.
Jedan je niz neprijateljskih kola upravo izlazio iz grada; Toiras na to okupi on
o malo konjice to mu jo bija e ostalo i po alje je van zidina ne bi li ih zaustavili.
Roberto je molio i preklinjao da sudjeluje u tom pothvatu, no dozvolu nije dobio
. Osjeao se tada kao na palubi nekog broda s kojeg se ne mo e iskrcati, a prisiljen
je promatrati veliki komad morske povr ine i brdovite obrise jednoga Otoka koji m
u bija e uskraen.
Odjednom se zaula pucnjava, vjerojatno su dvije izvidnice nai le jedna na drugu: To
iras odlui da se krene u napad, ne bi li vojsku Njegova Katolikog Velianstva zaposl
io na dva boji ta. Trupe su bile ve na izlazu iz zidina, kad Roberto sa bedema opaz
i nekakva crnog konjanika to je, nimalo se ne obazirui na prve metke, jurio izmeu d
viju vojski, upravo po vatrenoj liniji, ma ui komadom papira i viui, kako kasnije iz-
vijesti e nazoni, na sav glas: "Mir, mir!"
Bio je to kapetan Mazzarini. Tijekom svojih posljednjih hodoa a izmeu jedne i druge s
trane bija e uvjerio panjolce da prihvate regensbur ke nagodbe. Rat je bio zavr en. Cas
ale je ostao Neversu, i Francuzi i panjolci urili su da ga to prije napuste. Dok su
se ete raspu tale, Roberto skoi na vjernog Pagnulfija i odjuri na mjesto propala su
koba. Vidje plemie u pozlaenim oklopima zaokupljene uglaenim pozdravima, kompliment
ima, plesnim koracima; dok su se na brzinu namje tali improvizirani stolii na kojim
a e se peatom potvrditi nagodbe.
140Sljedeeg dana zapoe e prvi odlasci; najprije panjolci, za njima Francuzi; u opem je
mete u i vrevi bilo sluajnih susreta, razmjene poklona, ponuda prijateljstva; dok
su istodobno po gradu, osunanim ulicama koraali oku enici, jecale udovice, a neki gr
aani otkrivali da im Francuzi nisu ostavili samo pune vree zvonkih moneta nego i f
rancusku bolest, a da osim s vlastitim enama ni s kojom drugom ne bijahu legli.
Roberto poku a pronai svoje seljake. No o vojsci s della Grive vi e se ni ta nije ulo. N
eki su vjerojatno pomrli od kuge, ostali se jednostavno izgubili. Roberto pomisl
i da su se mo da vratili kui i da je njegova majka od njih ve doznala za oevu smrt. U
pita se ne bi li mo da morao biti pokraj nje u tom trenutku, no osjeao se toliko iz
gubljenim da nije vi e uope mogao razluiti to mu zapravo bija e du nost.
Te ko je rei jesu li njegovu vjeru jae uzdrmali beskrajno maleni i beskrajno veliki
svjetovi, u nekoj praznini bez Boga i bez zakona, ija mu vrata bija e od krinuo Saint
-Savin, Salet-tine i Salazarove lekcije oprezne mudrosti ili umijee Herojskih Pod
viga koje mu je kao posljednju nauku ostavio otac Ema-nuel.
Po nainu na koji na Daphne priziva sva ta sjeanja, ini mi se da je u Casaleu, izgub
iv i i oca i sebe sama u jednom ratu s tisuu i s nijednim znaenjem, Roberto nauio gle
dati na svijet, u njegovim svemirskim razmjerima, kao na neizvjestan splet zagon
etki iza kojeg vi e ne stoji nikakav Autor; ili, ako ga je i bilo, inio se potpuno
izgubljenim u silnim poku ajima da sama sebe ponovno stvori iz suvi e mnogo razliitih
perspektiva.
Ako je tamo naslutio jedan svijet bez pravoga sredi ta, sainjen od golih perimetara
, ovdje se zaista osjeao na najudaljenijoj i najzabaenijoj periferiji; jer ako je
neko sredi te postojalo, bilo je ispred njega, a on bija e tek nepomian njegov sateli
t.
14115.
s njihalicom)
nAislim da upravo zbog toga ja ve na barem stotinjak /|r (, stranica pripovijedam
o tolikim dogaajima koji su pret- hodili brodolomu na Daphne, a na samu Daphne ne
stavljam ba nikakvu radnju. Ako su dani na jednom napu tenom brodu dugi i prazni,
ne mo e se zamjeriti meni - jer jo mi ni ta ne govori da ta pria uope vrijedi da bude p
renesena - a isto tako ni Robertu. Njemu bismo u najgorem sluaju mogli predbaciti
to to je protratio itav dan (pro lo je sada jedva nekih tridesetak sati od trenutka
kad je otkrio da su mu ukrali jaja) ne bi li odagnao pomisao na jedinu mogunost
koja bi njegovu boravku ovdje mogla dati ne to vi e okusa. Kao to e mu ubrzo postati j
asno, bilo je uzaludno smatrati Daphne suvi e bezazlenom. Po tom je brodu tumarao,
ili odnekud vrebao osim njega jo netko ili ne to. Ni ovdje, meutim, nije se moglo g
ovoriti o opsadi u pravom smislu. Neprijatelj bija e u kui.
Morao je u to posumjati jo one noi svojega kad je pao u zagrljaj zemljovidu. Opora
viv i se, bija e osjetio silnu e; vr bija e prazan te on krenu potra iti neku bavicu s vo
. One koje bija e rasporedio po palubi da sakupe ki nicu bile su prilino te ke, no sjet
i se da je ne to manje vidio u ostavi. Poe tamo i dograbi prvu koja mu se na la pri r
uci - razmi ljajui kasnije o tome priznao je sebi da mu je bila pone to suvi e nadohvat
- i, vrativ i se u sobu, polo i je na stol i udno priljubi usne na slavinu.
Nije bila voda, i grcajui od ka lja shvati da bavica sadr i rakiju. Nije joj znao odre
diti vrstu, ali je kao ovjek koji je odrastao na seoskom imanju mogao, ako ni ta dr
ugo, razabrati
142l
l
<f
l lda vinska sigurno nije. Zakljui potom da pie nije uope neukusno pa obuzet iznena
dnim veseljem, potegne jo nekoliko dobrih gutljaja. Nije mu tad jo palo na um da b
i se, ako sve bavice u ostavi sadr e istu ovu tekuinu, trebao mo da zabrinuti za svoje
zalihe iste obine vode. Niti se zapitao kako to da je druge veeri naeo prvu bavicu i
z zalihe i na ao je punu slatke vode. Tek kasnije osvjedoio se da je Netko, naknadn
o, postavio tu lukavu klopku, taj podmukli dar, upravo tako da mu se prvi nae pod
rukom. Netko tko ga je elio opiti i tako ga lak e podvri svojoj vlasti. No ako to d
oista bija e neiji plan, Robertovo prenaglo odu evljenje samo mu je pripomoglo. Ne vj
erujem da je popio neku osobitu koliinu, no za katekumena njegova soja i nekoliko
a ica bija e vi e nego dovoljno.
Iz cijele prie koja slijedi lako je razabrati da je Roberto idue dogaaje pro ivio u p
rilino izmijenjenu stanju, a tako e biti i u danima koji dolaze.
Kako to ve biva s opijenima, on ubrzo zaspi, muen jo jaom eu nego prije. U tom ljeplji
vom pastoznom snu u duh mu se vraala posljednja slika koju bija e ponio iz Casalea.
Prije nego to e napustiti grad, bija e po ao pozdraviti oca Emanuela; na ao ga je kako
rastavlja i upakirava svoj pjesniki stroj, spremajui se za povratak u Torino. Rast
av i se od njega, naie meutim na teretna kola na koja su panjolci i carski vojnici ta
koer tovarili dijelove strojeva, opsadnih.
Upravo su se ti nazubljeni kotai kotrljali njegovim snom: uo je kripu zasuna, strug
anje arki, i tu buku ovaj put nikako nije mogao izazivati vjetar, budui da je more
bilo mirno kao ulje. Ozlovoljen, poput svih onih to pri buenju snivaju da jo uvije
k snivaju, prisili se na jedvite jade otvoriti oi te zau ponovno iste one umove to k
ao da dopirahu ili iz potpalublja ili iz tovarnog prostora.
Ustav i na noge, osjeti te ku glavobolju. Ni ta mu bolje ne padne na um da je ubla i neg
o da se ponovno okomi na onu bavicu, i otrgnu se od nje tek kad osjeti da mu munin
a postaje jo munijom. Stade se zatim ma ati oru ja; nespretno petljajui oko pojasa tek
je nakon vi e poku aja uspio zataknuti no za pojas; prekri i se zatim bezbroj puta i te
turajui krene dolje.
143Odmah ispod njega, to je ve znao, nalazilo se rudo kormila. Spusti se jo ni e, sv
e do kraja uskih stuba: kad bi sad krenuo prema pramcu, stigao bi do ulaza u vrt
. U smjeru krme bijahu jedna zatvorena vrata iza kojih jo ne bija e zavirio. Otamo
je sad do njega dolazilo, vrlo glasno, neko mnogostruko i nejednako tiktakanje k
ao da se bezbroj ritmova sla u jedan preko drugog; mogao je razabrati i tik-tik i
tok-tok i tak-tak, no ukupan dojam bija e nekakav titikete-tok-takatakete-tik. Zvua
lo je kao da iza vrata zuji itava legija osa i str lje-na, i kao da svi oni bjesomun
o lete najrazliitijim ukr tenim putanjama, udarajui o zidove i odskakujui neprekidno
jedan od drugog. Bija e toliko neugodan taj zvuk da ga uhvati strah da e iz te ko nic
e, ako samo od krine vrata, na njega nasrnuti gomila poludjelih atoma.
Zgranut, nakon duga kolebanja napokon se odlui. Poslu i se kundakom pu ke, obije loko
t i stupi unutra.
Spremi te je dobivalo svjetlo od jednog otvora za top i bilo prepuno satova.
Ure. Vodene, pje ane, sunane ure obje ene po zidovima, no prije svega mehanike ure, smj
e tene po raznim policama i komodama, pokretane sporim spu tanjem utega i protutega,
kotaima to zagrizahu u druge kotae, a ovi opet u tree, sve do posljednjeg koji je z
upcima grabio dvije nejednake lopatice na jednoj okomitoj ipci te je ona inila dva
polukruga u suprotnim pravcima, i u tom neprilinom vrckanju ravnomjerno pokretal
a horizontalnu poprenu motku vezanu za gornji kraj mehanizma; bijahu tu zatim ure
na oprugu gdje je ljebasti mehanizam u obliku sto ca razmotavao lanac kojeg je, gr
abiv- i kariku po kariku, povlailo kru no gibanje jedne bavice.
Neke su od tih ura krile svoje mehanizme pod ruhom za&/. ralih ornamenata i nagri
zenih rezbarija nekog majstorskog dlijeta, pokazujui tek jednolino sporo kretanje
kazaljki; no veina je njih otvoreno izlagala svoju kripavu gvo u inu podsjeajui na one M
tvake plesove u kojima jedinu ivuu stvar predstavljaju iske eni kosturi to zrakom vitl
aju srp Vremena.
Sve te sprave bijahu u pogonu, najvee pje ane ure jo uvijek su polagano pre ivale svoj
pijesak, dok je manjima donji dio bio ve do vrha napunjen; one glasnije stvarahu
pak
144V4
dojam neskladne mje avine krrgutanja zubima i nekakva ast-matinog brundanja.
Onome tko je prvi puta ovamo ulazio vjerojatno se moralo initi da se dugaak niz ti
h satova prote e unedogled: zid u dnu sobice bija e prekriven oslikanim platnom koje
prikaziva e red soba ispunjenih niim drugim nego takoer urama. No i bez te magine va
rke, obuhvativ i pogledom samo, da se tako izrazim, satove glavom i bradom, ovjek s
e imao od ega skameniti.
Mo e se initi nevjerojatnim - vama koji s odmakom itate o toj zgodi - no jedan brodo
lomac, koji pluta u oblaku alkoholnih para rakije na jednom pustom brodu bez ive
du e, kad otkrije stotinjak ura koje gotovo jednoglasno pripovijedaju priu o njegov
u beskonanom vremenu, prije e misliti o samoj prii nego o njenom autoru. Tako je bi
lo i s Robertom koji se u prvi mah sav zanio u pomnom ispitivanju tih predmeta z
a ubijanje vremena, igraaka za razbibrigu adolescenciji ve odavno odrasla osuenika
na iznimno dugu i polaganu smrt.
Grom iz vedra neba do ao je tek kasnije, kako Roberto pi e, kad mu se, kad se razbis
trio od te mune more, iznenada nametnula potreba da svemu tome nae neki uzrok: ako
su satovi bili u pogonu, netko ih je morao pokrenuti: ak i ako im je mehanizam n
avijanja bio zami ljen tako da dugo vremena sami rade, da su zaista bili navijeni
prije njegova dolaska bio bi ih uo kad je prolazio pokraj tih vrata.
Da se radilo samo o jednom mehanizmu, mogao bi jo pomisliti da je on bio jednosta
vno namje ten tako da se lako mo e ukljuiti, te bi bilo dovoljno da mu netko jednim j
edinim lakim pokretom dade poticaj; taj bi poticaj mogao doi jednostavno od ziban
ja broda, ili pak od neke morske ptice koja bi u la kroz otvor za top i sletjela s
luajno na neku polugu, na neku ruicu ili obrtaljku koja je zatim izazvala slijed m
ehanikih radnji. Ne dogodi li se ponekad da sna an vjetar pokrene zvona; nije li se
i sada moglo dogoditi da su zatvarai, ako nisu bili potisnuti do kraja, jednosta
vno odskoili unatrag?
Ali ipak, jedna ptica ne bi mogla jednim potezom navinuti sve ove ure. Ne, nikak
o. Postojao Ferrante ili ne, bija e sad sporedna stvar: na brodu je u svakom sluaju
bio neki Uljez.
145l
l

Taj se Uljez uvukao u ovo spremi te i stavio u pogon svoje mehanizme. Zbog ega je t
o uinio, bilo je prvo pitanje, ali ne tako gorue. Drugo je bilo gdje se nakon toga
sakrio.
Trebalo je dakle sii dolje u tovarni prostor: Roberto je sebi neprestano govorio
kako to sada vi e doista ne mo e izbjei, no to je vi e tu vrstu odluku ponavljao, to je v
i e oklijevao sprovesti je u djelo. Bio je svjestan da jo nije potpuno pri sebi pa
se najprije popeo natrag na palubu i svojski ki nicom polio po glavi; zatim se, po
ne to rastereena duha, pripremi na razmi ljanje o Uljezovu identitetu.
Nije to mogao biti neki divljak s Otoka niti neki pre ivjeli mornar koji bi valjda
 sve prije uinio (napao ga, na primjer, usred bijela dana ili ga nastojao ubiti n
ou na spavanju ili bi molio za milost) nego to bi nahranio koko i i ukljuio samok-ret
e. Krio se dakle na Daphne neki miroljubiv i uen ovjek, mo da je ak ivio u onoj sobi s
a zemljovidima. Prema tome -ako je postojao, i budui da je bio tu oito prije njega
- bija e to Legitimni Uljez. No zgodna antiteza nije mogla ubla iti njegovu silnu z
abrinutost.
Ako je Uljez Legitiman, zbog ega se krije? Zar zbog straha od nelegitimnog Robert
a? I ako se ve skriva, za to ini oiglednom svoju nazonost organizirajui ovaj koncert sa
tova? Nije li to mo da ovjek izopaene svijesti koji ga, i sam ustra- en i nesposoban d
a se suoi s njim, eli upropastiti dovodei ga malo pomalo do ludila? Ali zbog ega bi
to inio kad bi, budui da je i sam brodolomac na tom umjetnom otoku, od savezni tva s
a supatnikom u zajednikoj nesrei mogao samo imati koristi? Mo da, pretpostavljao je
dalje Roberto, Daphne krije jo neke druge tajne koje Taj nikome ne eli otkriti...
Zlato, dakle, i dijamanti, i sva ona bogatstva Terre Incogni-te, ili onih Salomo
nskih Otoka o kojima mu bija e govorio Col-bert...
I upravo u trenutku kad se,sietio Salomonskih Otoka, Ro-
jO'TiR-t * f- v
bertu iznenada bljesne jatftrovenj^- Pa naravno, ure! Sto su radile tolike ure n
a brodu to je plovio morima gdje su jutro i veer bili odreeni putanjom Sunca i vi e o
d toga nije bilo potrebno znati? Uljez bija e stigao sve do te udaljene paralele t
ra ei i on, ba kao i doktor Byrd, el Punto Fijol
146Bija e bez sumnje upravo tako. Stjecajem prevelikog broja okolnosti, Roberto, k
oji je krenuo iz Holandije kao Kardinalov dou nik da bi slijedio tajna kretanja ne
kog Engleza, putujui gotovo kao slijepi putnik na jednom holandskom brodu, u potr
azi za punto fijo, nalazio se sada na brodu (holandskom) nekoga Drugog, iz tko z
na koje zemlje, ija namjera bija e otkriti tu istu tajnu.
147
c f)ia/iu
ako li se samo upleo u tu nepriliku? Roberto daje nasluti-ti vrlo malo o godinam
a koje su protekle od njegova povratka na della Grivu do ulaska u pari ko dru tvo. T
u i tamo iz ra trkanih natuknica mo e se izvui da je ostao na imanju kako bi majci bi
o na pomoi, sve tamo negdje do praga svojih dvadesetih godina, pretresajui preko v
olje sa svojim slugama probleme sjetve i etve. I tek to majka bija e po la za ocem u g
rob, Roberto se osjeti strancem u tome svijetu; vjerojatno je odmah, ne imajui ov
dje opstanka, povjerio imanje nekom roaku, osigurav i sebi trajnu godi nju rentu, te
krenuo svijet.
Ostao je u pismenoj vezi s nekim u Casaleu tko ga je neprestano poticao neka pro i
ri i obogati svoja znanja i otvori sebi nove vidike. Ne znam dodu e kako je stigao
u Aix-en-Pro-vence, no sasvim je izvjesno da je tamo boravio, budui da se s dubo
kom zahvalno u prisjea dviju godina provedenih u domu nekog mjesnog plemia, vrlo naita
nog i upuenog u sve vrste znanosti, ija zanimljiva biblioteka ne bija e bogata samo
knjigama nego i najrazliitijim umjetnikim predmetima, starodrevnim spomenicima i s
lamom ispunjenim ivotinjama. Bit e da je ba kod tog domaina u Aixu upoznao onog uitel
ja kojeg uvijek, s duboko odanim po tovanjem, spominje pod imenom Kanonik de Digne
, ili, tu i tamo, douxpretre. A upravo mu njegove pismene preporuke omogui e da se
napokon, ne zna se tono kada, otputi u Pariz.
Ovdje je odmah upoznao Kanonikove prijatelje te mu bija e dopu teno pohoditi jedno o
d najuvenijih mjesta u gradu. Spominje esto jedan od kabineta brae Dupuy i sjea ga s
e kao mjesta u kojem se svakoga poslijepodneva, u dodiru s Iju-
148dima od znanja, sve vi e otvarala njegova svijest. No nalazim takoer i natuknice
o nekim drugim kabinetima koje je tih godina posjeivao, bogate zbirkama medalja,
turskih no eva, ahat-nog kamenja, matematikih rijetkosti, indijskih koljaka...
Po kakvom se raskri ju vrtio u radosnom travnju (ili mo da svibnju) svoje dobi, govo
re nam esti navodi raznih pouka i naputaka, koji e se nama uiniti prilino neskladnim
a i nespretnima. Provodio bi dane uei od Kanonika o tome kako je svijet mogue zamis
liti sastavljenim od atoma, shodno Epiku-rovu nauku, i kako unato tome njime upra
vlja bo anska providnost; no veeri bi, privuen istom tom ljubavi prema Epi-kuru, pro
vodio s prijateljima koji su sebe upravo epikurejcima nazivali i znali vrlo vje to
izmjenjivati diskusije o vjenosti svijeta s pohoenjem lijepih gospi prilino skuenih
kreposti.
Spominje esto neko dru tvo bezbri nih prijatelja koji su u svojim dvadesetim godinama
znali sve ono ime bi se drugi mogli pohvaliti tek u pedesetoj, Linieres, Chapell
e, Dassoucv, mudrija i pjesnik koji je uokolo i ao s lutnjom preko ramena, Poquelin
koji je prevodio Lukrecija, a istovremeno sanjao o tome da postane velikim pisc
em smije nih komedija, Hercule Sa-vinien koji se bija e srano borio na opsadi Arrasa
i koji je iz iste zabave sastavljao ljubavne izjave izmi ljenim ljubavnicama a u ja
vnosti se razmetao intimnim nje nostima i upadljivom prisno u s mladim plemiima, te se
hvaliC^s- da je od njih dobio talijansku bolest; no istovremeno se sprdao s jed
nim sebi slinim s kojim je esto uokolo banio, "qui se plasoit a l'amour des masles"
, i govorio bi podrugljivo kako mu valja to oprostiti zbog iznimne njegove stidl
jivosti koja ga neprestano nagoni da se sakriva iza lea svojih prijatelja.
Osjeajui se prihvaenim u dru tvu sna nih duhova postajao je, ako ve ne mudrim, a ono bar
em prezirateljem neznanja, koje bija e prepoznavao i kod plemia na dvorovima i kod
odreenih novoobogaenih graana to se bijahu uokolo epirili praznim kutijama uvezenim u
crvenu ko u s Istoka, s imenima najboljih autora zlatno otisnutim na hrptu.
Sve u svemu, Roberto bija e u ao u krug onih honnetes gens koji, ak i oni koji ne pri
padahu plemstvu po krvi nego onoj noblesse de robe, bijahu sol toga svijeta, sam
njegov du-
149
hovni cvijet. No on bija e mlad, eljan novih iskustava, i unato svojim prete ito uenim
dru enjima i libertinskim krstarenjima, nije ostao neosjetljiv na aristokratsku dr
a .
etajui uvee ulicom Saint-Thomas-du-Louvre, dugo se vremena izvana divio palai Rambou
illet s prelijepim proeljem po kojem se meko izvijahu razni okviri i kru ni vijenci
, to se skladno prelijevahu u arhitrave i stupove, kroz igru crvene opeke, bijelo
ga kamena i zagasita kriljevca.
Motrio bi osvijetljene prozore, opa ao kako unutra ulaze razni uzvanici, zami ljao n
eodoljivu ljepotu uvenog unutra njeg vrta, predoavao sebi rasko ne odaje tog malenog d
vora kojeg je itav Pariz slavio i uznosio, a kojeg bija e osnovala jedna ena od ukus
a, koja nedovoljno profinjenim bija e smatrala onaj drugi dvor, podvrgnut mu iavoj tv
rdoglavosti jednoga kralja nesposobnog da cijeni istananost duha.
Napokon je Roberto naslutio da bi kao ju njak, porijeklom s onu stranu Alpa, mogao
u ivati odreeno povjerenje i ugled u kuci jedne dame ija majka bija e Rimljanka a rod
, iji korijeni seza e jo u doba Alba Longe, drevniji od samoga Rima. Ne bija e sluajno
stoje, petnaestak godina ranije, kao poasni gost u toj kuci, Vitez Marino otvorio
Francuzima puteve novoga pjesni tva, kojem sudbina bija e namijenila da zasjeni i b
lijedim uini umjetnost pradavnih predaka.
Uspjelo mu je biti primljen u taj hram elegancije i uma, plemia i precieuses (kak
o se u ono doba govorilo), gdje vladahu mudrost bez pedanterije, udvornost bez r
aspu tenosti, ivo veselje bez prosta tva, istunstvo bez smije nosti. Roberto se osjeao vi
nego ugodno u takvu ozraju: inilo mu se da mu je dopu teno udisati zrak velikoga gr
ada i samoga dvora, a da se pritom ne mora povinuti onim krutim pounim savjetima
o opreznoj mudrosti koje mu je u Casaleu poku avao usaditi gospodin de Salazar. Ni
je se od njega zahtijevalo da se vlada prema volji nekog monika, nego upravo supr
otno: da poka e svoju razliitost. Ne da prikriva, nego da se dokazuje - po tujui, daka
ko, odreena pravila dobrog ukusa - uz one bolje od sebe. Nije se takoer tra ilo da s
e ulaguje, nego da poka e odva nost, da iska e svoje sposobnosti u uljudnom i visokoum
-nom razgovoru i da bude u stanju s lakoom izraziti duboke
150misli... Nije se osjeao slugom, nego suparnikom u dvoboju, od kojeg se zahtije
va samo i jedino duhovna drskost.
Uio je malo pomalo kako da izbjegne prenemaganje, kako da u svakoj prilici upotri
jebi vje tinu prikrivanja bilo umijea, bilo napora, kako bi sve to ini ili govori izg
ledalo kao prirodni dar, uroena spontanost, trudei se svim silama pritom postati m
ajstorom onoga to u Italiji prezrivo nazivahu suvi e slobodnom le erno u, a u panjolskoj
despejo.
Bio je naviknut na iroka otvorena prostranstva oko imanja della Griva, protkana m
irisom lavande; u av i u vilu gospode Arthenice Roberto se sada kretao kabinetima ko
ji odisa-hu najfinijim miomirisima iz bezbrojnih ko ara sa cvijeem, kao da u njima
vlada vjeno proljee. U ono malo domova plemenita kih obitelji to ih bija e poznavao, pr
ostorije bijahu rtvovane na raun ogromnog sredi njeg stubi ta; kod Arthenice naprotiv
stube bijahu smje tene u jednom kutu u dnu dvora, a sve ostalo bija e nepregledan ni
z sala i kabineta, s visokim vratima i prozorima okrenutim jedni nasuprot dugima
; sobe ne bijahu sve do jedne dosadno crvene ili u boji stavljene ko e nego najraz
novrsnijih tonova, a Plava Soba za Goste imala je plava i platna po zidovima, iz
vezena k tomu zlatom i srebrom. Arthenice bi prijatelje primala ispru ena u svojoj
sobi, izmeu paravana i debelih tapeta koji su goste titili od hladnoe: jer ona sam
a nije mogla podnijeti niti sunevo svjetlo niti prejaku vruinu grijalice sa eravom.
Vatra i dnevno svjetlo pregrijavali bi joj krv u venama od ega bi je hvatala nes
vjestica. Jednom bijahu zaboravili jednu grijalicu ispod njezina kreveta i odmah
joj je izbio crveni vjetar. Imala je ne to zajednikog s onim cvijeem koje, da bi ouv
alo svje inu, ne voli biti niti neprestano na svjetlu niti u sjeni, i zahtijeva da
mu vrtlari umjetno stvore neko posebno godi nje doba. Naklonjena sjeni, povuena i
tajnovita, Arthenice bi primala goste le ei u krevetu, nogu umotanih u vreu od medvj
ee ko e, a na glavu bi nabijala toliko pamunih toplih nonih kapica da je esto duhovito
znala rei da joj se sluh, ako oglu i na Svetoga Marti-na, vraa oko Uskrsa.
Pa ipak, iako ne vi e u cvijetu mladosti, ta Gostoprimka bija e slika i prilika ljup
kosti, onako visoka i stasita, zadivlju-
151i
l

jue pravilnih crta lica. Nije bilo mogue opisati neobian sjaj njezinih oiju koji nij
e navodio na nedoline misli, nego bi u ovjeku budio ljubav pomije anu s nekom bojazn
i, proi u-jui tako na neki nain svako srce koje bi uspalio.
U tim je odajama Domaica upravljala, bez nametanja, razgovorima o prijateljstvu i
li o ljubavi, no istom se lakoom doticahu i pitanja morala, politike, filozofije.
Roberto je s vremenom otkrivao kreposti ljep ega spola kroz njihove slatke rijei i
ljupke izraze, obo avajui na odstojanju nedosti ne mu kne-ginje, lijepu Mademoiselle
Paulet koju nazivahu "lavicom" zbog njezine ohole visoke frizure, i sve one dam
e koje su prirodnoj svojoj ljepoti znale pridru iti onu vrst duhovne vrline koju s
tarodrevne Akademije priznavahu jedino mu karcima.
Nakon nekoliko godina takve kole, bija e spreman za susret s Damom.
One veeri kad ju je po prvi puta ugledao bija e se pojavila u tamnome ruhu, zastrta
koprenom poput kakve stidljive Lune to se eli sakriti iza satenskih oblaka. Le br
uit, jedino to se u pari kom dru tvu bija e smatralo istinitim, kaziva e mu o njoj vrlo o
prenih stvari; da te ko i okrutno pati kao udovica, ali ne mu a nego nekog ljubavnika
, i da se javno razmee tim gubitkom kako bi neprestano potkrepljivala vjerovanje
da je upravo ona jedina vlasnica njegovih dobara. Netko mu jednom pak bija e do apnu
o da krije prelijepo lice zbog toga to je Egipanka, porijeklom iz Maurije.
Kakva god da bija e prava istina, na sam su anj njezine haljine, na laki bat koraka,
na prvi izazov tajne zastrtog lica Ro-bertovo srce bija e njezino. Kupao se ozare
n u sjaju blistavih zraka te tajanstvene tame, zami ljao ju je nonom pticom bijelom
poput praskozorja, zadrhtao bi na onu udesnu pojavu od koje je svjetlo postajalo
zagasitim, a tama arkom, od koje je crnilo bivalo mlijekom, a ebanovina bjelokos
t. Oniks je sijevao iz njezinih vlasi, a laka tkanina, to krijui otkriva e obrise nj
ezina lica i njezina tijela, sjajila je onom srebrnastom tminom koju imaju jedin
o zvijezde.
No iznenada, i to upravo one veeri prvoga susreta, veo joj bija e naas spao sa ela i
on je pod mjeseevim srpom mogao nazrijeti svjetlucavi bezdan njezinih oiju. Dva za
ljubljena srca,
152koja gledaju jedno u drugo, govore mnogo vi e nego to bi u itavom jednom danu mog
li izraziti svi jezici to postoje na ovome svijetu - zavaravao je sebe Roberto la
skavim nadama, siguran da ga ona bija e pogledala, i da gaje, pogledav i ga, i vidje
la. I, vrativ i se kui, stade joj pisati.
Gospo,
Vatra kojom bolno ste me opekli izdi e dim toliko tana an i nje an da ne biste mogli z
anijekati da Vas ona zaslijepila nije, kad u sebi stopiste one pocrnjele pare. D
ovoljna bija e mo pogleda Va eg da oru je ponosa iz mojih ruku padne, i eto me kako pon
izno Vas molim da od mene zahtijevate da Vam vlastiti ivot pred noge prostrem. Ko
liko sam samo ja sam Va oj pripomogao pobjedi, ja koji ve krenuo sam u borbu kao on
aj tko unaprijed eli pora en ostati, juri u Va emu pru iv i razotkriven najslabiji dio moje
ga tijela, jedno srce koje ve odavna lijevalo je krvave suze, to jasan je dokaz da
dom ste moj Vi li ili vode, kako bi lak e po ara postao plijenom, po ara to u egla ga bija
iskra tek prolazne Va e pa nje!
Pismo mu je izgledalo tako blistavo nadahnuto propisima aristotelovske naprave o
ca Emanuela, toliko prikladno da otkrije Dami prirodu jedne jedine osobe koja je
sposobna za toliku nje nost, da nije dr ao nu nim da ga potpi e. Nije tada jo znao da pr
ecioze sakupljaju ljubavna pisma ba kao to su sakupljale ukrasne vrpce ili metalne
iljke, i da ih je vi e zanimao njihov ingeniozni zain nego njihov autor.
ekao je tjednima i mjesecima, no nikakva odgovora ne bija e. Dama je u meuvremenu sk
inula tamno ruho, zatim i veo, te mu se napokon ukazala u svoj bjelini svoje nip
o to crnake puti, pramenova svijetlih i mekih, u potpunom trijumfu svojih zjenica,
blistavih okanaca Aurore.
No sada kad je svoj pogled mogao slobodno ukr tati s njezinima, znao je da ih pred
usree kad bijahu upueni drugima; svejednako presretan u ivao u rijeima koje uope nisu
bile njemu posveene. Nije vi e mogao ivjeti osim u njezinu svjetlu, a bija e okrutno o
suen ostati u sjenovitu tamnom cunju drugog nekog tijela koje upija e njegove zrake
.
153

Jedne joj veeri bija e uhvatio ime, zauv i nekoga kako je naziva Lilia; to preciozno i
me nosila je zacijelo kao precioza; bija e mu poznato da se takva imena nadijevahu
iz ale ili zabave: i samu markizu bijahu prozvali Arthenice premeui slova njezina
pravog imena, Catherine - a prialo se da su majstori te ars combinatoria, Racan i
Malherbe, skovali i Eracin-the i Carinthee. Bilo kako bilo, vjerovao je da nije
dno drugo ime nego Lilia i ne bi moglo biti nadjenu to njegovoj Dami, koja u svo
joj mirisnoj bjelini i ne bija e drugo nego pravi ljiljan.
Od tog trenutka Dama za njega bija e Lilia i kao Liliji joj posveiva e ljubavne stiho
ve; netom napisani, odmah bi ih uni tavao iz bojazni da joj nisu dostojan poklon:
O, preslatka Li-lijo / tek to jedan ubrah cvijet, a ve te izgubih / Odbija prezirno
moj ponovni pogled? / Ja slijedim te, a ti bje i / Ja zborim ti, a ti uti ... No nije
joj zborio, nije joj se obraao osim pogledom, punim prijeporne ljubavi - jer to ov
jek jae ljubi, vi e je sklon nekoj skrovitoj kivnji - osjeajui pritom trnce hladne va
tre, uznemiren bolesnim nekim zdravljem, du e vedre poput olovna pera, skrhan onim
milim efektima ljubavi bez afekta; i nastavljao bi pisati pisma koja bi nepotpi
sana slao Dami, i s druge strane stihove za Liliu, koje bi ljubomorno zadr avao za
sebe i svakoga dana iznova itao.
Pi ui (ali ne i aljui) Lilio, Lilio, gdje li si sad? gdje li se krije ? / Lilio, sjaju
nebeski / bljeskom munje ti do la si / da ranila bi, i nestala, umnogostruavao je n
jezine prisutnosti. Slijediv i je nou dok bi se sa svojom sobaricom vraala kui (po na
jmranijim umama, / po najmranijim ulicama, / s veseljem u silnim, premda uzalud, jed
nako slijedit / lahke no ice mile kratkoga vijeka trag...) bija e otkrio gdje joj se
nalazi dom. Postavio bi se negdje u blizini te kue te vrebao u zasjedi u vrijeme
njezine dnevne etnje, i tek to bi izi la stao bi je u stopu pratiti. I nakon nekoli
ko mjeseci znao bi napamet ponoviti dan i sat kad je promijenila frizuru (pjesniei
o onim dragim udicama za du e to vrludahu snije nobijelim elom poput bludnih tana nih z
mija) i sjeao se onog arobnog travnja kad je prvi puta odjenula kratku pelerinu bo
je brnistre u kojoj se kretala hitro i gipko poput kakve lake sunane ptice na prv
ome proljetnom lahoru. ^
154Katkad, nakon to bi je poput uhode uporno slijedio, vraao bi se bezglavo trei ist
im putem, obilazei oko bloka kua, i usporavao bi zadihan tek kad bi zaokrenuo za o
naj ugao na kojem bi ona, tobo e sluajno, trebala iskrsnuti pred njim; pro ao bi tada
mimo nje s drhtavim pozdravom punim strepnje. Ona bi mu uputila uzdr ljiv smije ak,
iznenaena takvim sluajem, i podarila mu velikodu no kakav nehajni mig, kako ve zahti
jevahu pravila lijepog pona anja. On bi pak ostajao nasred ulice nalik na stup od
soli, poprskan vodom koju bi u prolazu podigle koije, skrhan i iscrpljen tom ljub
avnom bitkom.
Tijekom mnogih mjeseci Robertu je uspjelo izvesti ak pet takvih malih pobjeda: pr
i svakoj bi iznova izgarao kao da je prva i posljednja, i malo je pomalo sama se
be uvjeravao da, budui da su tako este, ne mogu nikako biti tek puka igra sluaja i
da onaj tko namje ta igru nije mo da uope on, nego upravo ona sama.
Romeo te i ezavajue svete zemlje, lakoumni zaljubljenik, elio je biti vjetri to nesta no
joj mrsi kose, prva svje a voda to jutrom joj cjeliva tijelo, haljina to miluje joj
put za samotnih noi, knjiga koju ona miluje danju, rukavica to grije joj ruku, zrc
alo to mo e se diviti svakoj njezinoj pozi... Jednom bija e doznao da je dobila na po
klon malenu vjevericu, i odmah je usnio sebe kao radoznalu ivotinjicu koja joj, u
sred njezina milovanja, uvlai nevinu nju kicu meu djevianske bradavice, dok joj kitnj
astim repom nje no dodiruje obraz.
Uznemiravala ga je drzovita smjelost na koju ga je gonila strast, pretvarao bi s
voju bestidnost i gri nju savjesti u stihove pune tjeskobna nemira, zatim bi si op
et govorio kako astan ovjek smije biti zaljubljen kao luak, ali ne i kao glupan. Sa
mo e dokaz snage njegova duha u Plavoj sobi odluiti o njegovoj sudbini ljubavnika.
Neiskusan i nevje t u tim obiajima ljubaznog pona anja, zakljuio je da je preciozu mo
gue osvojiti jedino rjeju. Pa je tako obilazio razna mjesta i slu ao salonske razgov
ore u kojima su se mu karci zanosili kao na kakvom vite kom turniru, no nikako da se
osjeti dovoljno spremnim.
esta dru enja s uenima iz kabineta Dupuy navela su ga na razmi ljanje o tome kako bi n
aela nove znanosti, u dru-
155
tvu jo nepoznata, mogla poslu iti za usporedbu s pokretima srca. A upravo e mu susret
s Gospodinom d'Igbvjem uliti nadahnue za govor koji e ga odvesti u propast.
Gospodin d'Igbv, barem ga tako nazivahu u Parizu, bio je Englez kojeg je najprij
e upoznao kod obitelji Dupuy, a jy0$tm jedne veeri ponovno susreo u nekom salonu.
Nije pro lo ni petnaest godina otkad je vojvoda od Bou-quinquanta pokazao kako jed
an Englez mo e imati le roman en teste i biti sposoban za plemenite ludosti: bijah
u mu rekli da u Francuskoj postoji jedna lijepa i ponosita kraljica, i tom je sn
u posvetio ivot, ivei dugo vremena na brodu na kojem bija e podigao oltar ljubljenoj.
Kad se doznalo daje d'Igbv, i to upravo po Bouquinquantovu nalogu, dvanaestak g
odina ranije vodio gusarski rat protiv panjolske, svijet precioza bija e njime bez
iznimke oaran.
to se tie dru tva kod Dupuvevih, Englezi tamo ne bijahu osobito omiljeni: poistovjeiv
alo ih se sa linostima kao Rober-tus a Fluctibus, Medicinae Doctor, Eques Auratus
i titono a iz Oxforda, protiv kojih se bijahu pisali raznorazni pogrdni i podruglj
ivi spisi u kojima se osuivalo njihovo preveliko povjerenje u kojekakve okultne p
rirodne operacije. No u istom se dru tvu, meutim, blagonaklono primalo jednog vrago
m opsjednutog sveenika kao to bija e gospodin Gaffarel, kojemu, kad se radilo o vjer
ovanju u uda neuvena, nijedan Britanac ne bija e ravan, a s druge se strane pak d'Ig
bv bija e pokazao "uzLtjjp sposobnim da s velikom ueno u raspravlja o nu nosti Praznine
- i to u dru tvu prirodnih filozofa koji su se grozili onih koji se groze Praznine
.
Njegov ugled zamalo bija e ozbiljno naru en kad su neke plemkinje kojima bija e prepor
uio neku mast za njegu i ouvanje ljepote, njegov vlastiti pripravak, razglasile uo
kolo da su od te masti jednoj dami izbili plikovi i mjehurii; neki su pak u kali da
mu je, kao rtva nekog njegovog uvarka od zmijskog otrova, upravo nekoliko godina
ranije umrla voljena ena Venetia. No bijahu to zacijelo klevete zavidnika, kojima
bijahu nesno ljive razne prie o drugim njegovim lijekovima, na primjer onih za bub
re ne kamence, na bazi soka od kravlje bale-
156
ige i zeeva zaklanih od pasa. Prie koje nisu mogle naii na osobito odobravanje u kr
ugovima gdje se vrlo pomno i bri ljivo biralo, za razgovore sa enama, rijei koje ne
sadr e slogova koji bi makar i izdaleka, mogli zvuati opsceno.
Jedne je veeri u nekom salonu d'Igbv citirao nekoliko stihova nekog pjesnika iz s
vojih krajeva:
Ako su nama du e dvije, Dva kraka estara su tada, Tvoj stalan, regbi mir njim vlada
, Al svinuv se drugi ga svije.
I premda sam sjedi u srijedi, im druga put tja stane vui, Pogne se odmah da ga sli
jedi, Prav stane kad drug stigne kui.
Ti tako za me, koji drugu Tom slian moram kretat prijeko: vrstinom si nadzor mom k
rugu Pa zavr im otkud potekoh. *
Roberto je zanesen slu ao, pogleda prikovana za Liliju koja mu je bila okrenuta lei
ma, te je odmah odluio da e za vjeke vjekova biti drugi krak estara i da mu osim to
ga valja nauiti engleski kako bi mogao itati ostale stihove tog pjesnika koji je t
ako divno prikazao svoje drhtaje. U ono doba nitko u Parizu ni u snu ne bi pomis
lio da krene uiti jedan tako barbarski jezik, Roberto je pak, otprativ i d'Igbvja d
o njegova stana, otkrio da ovaj esto u talijanskom ima te koa pronai pravi izraz, pre
mda bija e mnogo putovao Poluotokom, i da se stidi to nedovoljno vlada jezikom koje
g nu no mora poznavati svaki obrazovan ovjek. Rije i e tako da se meusobno pohode i jeda
n drugoga uine vinim vlastitomu materinjem govoru.
Tako se rodilo vrsto prijateljstvo izmeu, Robecta i tog ovjeka koji se povrh svega
bija e pokazao rauzctno upuenim u medicinske i prirodnjake nauke.
* Prijevod: Morana ale Kne evi

Djetinjstvo mu bija e puno strahota. Otac mu je bio upleten u Barutnu Urotu i pogu
bljen. Nesvakida nja podudarnost, ili mo da opravdana posljedica onih nedokuivih prev
iranja du e, no d'Igby e itav svoj ivot posvetiti razmi ljanju o jednoj drugoj vrsti pr
aha. Mnogo je putovao; najprije je proveo osam godina u panjolskoj, zatim tri god
ine u Italiji, gdje je, druga podudarnost, upoznao onog Karmelianina koji Rober-t
u bija e uitelj.
D'Igbv je bio takoer, to bija e neophodno u njegovim gusarskim pohodima, izvrstan mae
valac, i taj dodatni zajedniki interes postade i njemu i Robertu ve tijekom nekoli
ko dana omiljena zabava. Jednoga dana bija e s njima jedan mu ketir koji se stao mje
riti sa zastavnikom jedne skupine pitomaca; maevanje bija e la no, zabave radi, i svi
su suparnici bili su vrlo oprezni; no u jednom se trenutku mu ketir suvi e zanio: z
asjekav i naglo o tricom odozgo prema dolje, i prisiliv i protivnika da munjevito reag
ira, bija e ranjen u ruku, i to prilino gadno.
D'Igbv ga je odmah previo jednom od svojih podveza, kako bi zatvorio vene, no za
nekoliko dana rana je prijetila da se pro iri u gangrenu i kirurg izjavi da e ruku
biti potrebno odrezati.
Tada je d'Igbv po prvi puta ponudio svoje usluge, upozoravajui pritom da e ga mo da
smatrati smutijivcem, no molei neka mu svejedno poklone povjerenje. Mu ketir, koji
ionako vi e nije znao kojem da se svecu moli, odgovori mu jednom panjolskom poslovi
com:
"Hagase el milagro, y hagalo Mahoma."
D'Igby ga tada zatra i komad tkanine na kojem bija e krvi od rane i mu ketir mu dade p
ovoj koji je nosio sve do dan ranije. D'Igby zatim zamoli da mu donesu pliticu s
vodom i istrese unutra ne to vitriola u prahu, rastopiv i ga brzim mije anjem. Umoi za
tim onu krpu u zdjelicu. Iznenada se mu ketir, ija je pa nja u meuvremenu popustila, t
rgne uhvativ i se za ranjenu ruku; te ree istog trena da mu je e enje prestalo i da tov
i e osjea na rani neku svje inu.
"Dobro", ree d'Igby, "sad vam preostaje jedino da ranu odr avate istom ispirui je sva
koga dana vodom i solju, kako bi neprestano dobivala primjerenu otopinu. A ja u o
vu zdjelicu
158staviti danju na prozor, a nou u kut pokraj kamina, kako bih joj stalno odr avao
umjerenu temperaturu."
Kako je Roberto to naglo pobolj anje pripisivao nekom sasvim drugom uzroku, d'Igbv
, s popustljivim osmijehom razumijevanja, uze povoj i osu i ga na vatri iz kamina;
mu ketir se odmah stade ponovno aliti na bol te bija e nu no krpu opet uroniti u onu o
topinu.
Za tjedan dana mu ketirova rana bija e potpuno zarasla. Vjerujem da bi, u doba kad s
u se dezinfekcije vr ile rutinski i na brzu ruku, ve sam in svakodnevnog ispiranja r
ane bio dovoljan razlog ozdravljenju, no ipak ne mo emo prekora-vati Roberta to je
sljedee dane proveo zapitkujui neprekidno svojeg novog prijatelja o tom udnom nainu
lijeenja, koji ga je povrh svega odmah podsjetio na pothvat onoga Karmelianina koj
emu u djetinjstvu bija e svjedok. Jedino to je Karmelianin prah stavio na oru je koje
je ranu prouzroilo.
"Zapravo", odgovorio mu je d'Igbv, "rasprava oko unguen-tum armarium traje ve oda
vna, prvi je o tome govorio jo veliki Paracelzus. Mnogi upotrebljavaju masnu smje
su, jer dr e da bolje djeluje na oru je. No zacijelo ete shvatiti da su oru je koje je
ranilo i zavoj kojim je rana bila povezana, potpuno ista stvar, jer se pripravak
mora staviti tamo gdje ima tragova krvi ranjenika. Mnogi su, vidjev i da se lijek
stavlja na oru je umjesto na ranu, pomislili da se radi o magiji, dok se meutim dj
elovanje mojega Praha Simpatije temelji na potpuno prirodnoj pojavi.
"Za to ba Prah Simpatije?
"I ovdje takoer ime mo e odvesti u zabludu. Mnogi su ve dosad govorili o odreenoj pod
udarnosti ili simpatiji koja vezuje stvari meu sobom. Agripa ka e da se, ako se eli
pospje iti mo koju vr i neka zvijezda, valja obratiti stvarima koje su joj sline, pa p
rema tome primaju njen utjecaj. I tu meusobnu privlanost izmeu stvari zove simpatij
om. Kao to se pomou smole, sumpora i ulja drvo priprema da postane otporno na plam
en, isto se tako, upotrebljavajui stvari koje su sline odreenom djelovanju i odreeno
j zvijezdi, posebna blagodat odra ava na tvarima koje su posredstvom du e svijeta po
sebno za to predodreene. Da bi se utjecalo na primjer na
159Sunce, valja dakle djelovati na zlato, to je po svojoj prirodi suncotvorno, i
na one biljke koje se prema Suncu okreu, ili one koje povijaju ili zatvaraju svoj
e listove u predveerje da bi ih ponovno otvorile u osvit, kao to je lotos, bo ur, ro
sopas. No sve su to puste bajke, slinost te vrste nipo to nije dovoljna da objasni
djelovanja prirode."
D'Igbv je Roberta ipak uputio u svoju tajnu. Omota oko Zemlje, ili sfera zraka, p
un je svjetlosti, a svjetlost je materijalna supstancija sainjena od estica; pojam
to ga je Roberto drage volje prihvatio, budui da u kabinetu Dupuy bija e uo kako ni
svjetlost nije ni ta drugo nego najfiniji atomski prah.
"Oigledno je da se svjetlost", govorio je d'Igby, "izlazei neprekidno iz Sunca i b
acajui se velikom brzinom na sve strane u ravnim pravcima, kad na svom putu naie n
a kakvu prepreku, zbog toga to joj se isprijeilo neko vrsto ili mutno tijelo, odbij
a ad angulos aequales, i kree nekim drugim putem, da bi zatim skrenula na neku dr
ugu stranu, zbog susreta s nekim drugim vrstim tijelom, i tako nastavlja sve dok
se ne ugasi. Ba kao u igri s lopticom na uzici, gdje se loptica, udariv i o neki zi
d, od njega odbije prema suprotnom zidu i esto opi e itav krug vrativ i se na mjesto s
kojeg je krenula. to se dakle dogodi kad svjetlost padne na neko tijelo? Zrake s
e od njega odbiju otkinuv i mu pritom njegove atome, sitne estice, ba kao to ona lopt
ica mo e na sebi ponijeti komadie svje e zidne buke. I budui da su ti atomi sainjeni od
tiri Elementa, svjetlost svojom toplinom zdru uje ljepljive dijelove i odnosi ih d
aleko. Dokaz tomu dobit ete ako poku ate osu iti vla nu krpu na vatri; vidjet ete da zra
ke koje iz krpe izlaze nose sa sobom neku vrst vodenaste magle. Ti su lutajui ato
mi nalik na vitezove na krilatim konjima to jure svemirom sve dok im Sunce u pred
veerje ne oduzme njihove Pegaze i ne uskrati im jahanje. Oni se tada jatomice obr
u avaju prema tlu s kojeg potjeu. Ali te se pojave ne dogaaju samo sa svjetlo u, nego n
a primjer i s vjetrom, koji nije ni ta drugo nego jedna velika rijeka slinih atoma,
privuenih vrstim zemaljskim tijelima..."
"I s dimom" pri apne Roberto.
"Naravno. U Londonu se vatra dobiva od kamenog ugljena porijeklom iz vedske, koji
sadr i veliku koliinu o trih hlap-
160IjMh soli; ta se sol no ena dimom raspr i zrakom, nagrizajui
zidove, krevete i pokustvo svijetlih boja. Kad se neka soba
dr i zatvorenom nekoliko mjeseci, u njoj nakon toga sve stvari - -
pokriva sloj crne pra ine, ba kao to je u mlinu ili u peka"f LtMMc(
sve prekriveno bijelom. A u proljee svo cvijee izgleda kao da
je uprljano neim masnim."
"Ali kako je mogue da se tolika tjele ca raspr e zrakom, a da se tijelo od kojeg se o
tkidaju nimalo ne umanji?"
"Mo da seli umanji, a to mo ete primijetiti kad ostavite vodu da ishlapi; kod vrstih
tijela, meutim, takvo to ne primjeujemo, kao to ne primjeujemo ni kod mo usa i slinih m
risnih supstancija. Svako tijelo, ma koliko maleno bilo, mo e se uvijek dijeliti n
a nove i nove dijelove, a da tim diobama nikada kraj ne doe. Razmislite samo kako
su sitna tjele ca to se otkidaju od nekog ivog tijela, zahvaljujui kojima su na i engl
eski psi, voeni njuhom, u stanju slijediti trag neke ivotinje. Da li nam lisica mo d
a, na kraju svojega bijega, izgleda manjom? Eto, upravo na osnovi takvih tjele aca
potvruju se pojave privlanosti koje neki slavno nazivaju Djelovanjem na Daljinu,
a ono meutim na daljinu uope nije, i prema tome nije nikakva magija, nego se dogaa
zbog neprekidnog kru enja atoma. Tako biva s privlano u koju vidimo kod usisavanja, na
primjer vina ili vode, pomou sifonske cijevi; takva je privlanost eljeza za magnet
, ili pak privlanost kod cijeenja, kad stavite na primjer pamunu vrpcu u posudu pun
u vode, ostavljajui njen vei dio da visi izvan posude, i ubrzo vidite kako se voda
uspinje preko ruba i kaplje na tlo. A posljednja je privlanost ona koja se dogaa
posredstvom vatre koja privlai okolni zrak zajedno sa svim tjele cima to se u njemu
vrtlo e: vatra, djelujui prema svojoj prirodi, odnosi sa sobom zrak koji se nalazi
oko nje, ba kao to voda neke rijeke vue sa sobom mulj svojega korita. A kako je zra
k vla an, a vatra suha, eto kako odmah prionu jedno uz drugo. Prema tome, da bi se
popunilo mjesto onoga to odnese vatra, nu no je da odnekud iz blizine doe neki drug
i zrak, u protivnom bi nastala praznina." "Vi dakle nijeete prazninu?"
"Nipo to. Ka em samo da priroda, im na nju naie, nastoji je ispuniti atomima, u nepres
tanoj borbi da njima osvoji
161
Lsvaki svoj predio. I kad tako ne bi bilo, moj Prah Simpatije ne bi mogao djelov
ati, kao to vam uostalom pokazuje iskustvo. Vatra svojim djelovanjem izaziva nepr
estano pritjecanje zraka i bo anski je Hipokrit od kuge proistio itavu jednu pokraji
nu tako da je dao posvuda zapaliti velike kresove. Isto se tako u vrijeme kuge u
bijaju make i golubovi i druge tople ivotinje koje neprekidno isparavaju duhove, i
u toku te evaporacije mjesto tih osloboenih duhova zauzima zrak, uiniv i tako da se
ku ni atomi prilijepe za perje i dlaku tih ivotinja, ba kao to kruh izvaen iz penice p
rivlai na sebe pjenu to se stvara u bavama, i ako ga ostavimo na poklopcu vino e se
pokvariti. Isto se to, uostalom, dogaa kad na zraku ostavite lib-ricu srije ne soli
svojski o e ene vapnom i usijane, to e dati deset librica odlinoga srije nog ulja. Lijen
k pape Urbana VIII ispriao mi je priu o jednoj rimskoj redovnici koja je pretjeran
im postom i dugim molitvama toliko pregrijala svoje tijelo da su joj se kosti sa
svim osu ile. Ta unutra nja vruina privukla je dakle zrak koji se uvlaio i vrsnuo u kos
tima, ba kao to ini i u srije nim solima, i izlazio na mjestu gdje se nalazi odvod tj
elesnih tekuina, to znai preko mokranog mjehura, tako da je nesretna svetica davala
vi e od dvije stotine librica urina u dvadeset i etiri sata, udo nevieno koje svi pri
pisivahu oevidnu dokazu njezine svetosti."
"Ali ako, dakle, sve privlai sve, zbog ega onda elementi i tijela ostaju razdvojen
i i nikad ne dolazi do sudara bilo koje sile s nekom drugom?"
"O troumno pitanje. No budui da se tijela koja imaju istu te inu sjedinjuju lak e jedna
s drugima, kao to se ulje lak e stapa s uljem negoli s vodom, moramo zakljuiti da j
e ono to dr i zajedno atome iste prirode upravo njihova razrijeenost odnosno gustoa, t
o e vam takoer i filozofi s kojima se dru ite lijepo moi potvrditi."
"Pa i rekli su mi, dokazujui mi to upravo na raznim vrstama soli; svejedno da li
ih se zdrobi ili skrutne, uvijek ponovno poprimaju svoj prirodni oblik, pa se ta
ko obina sol uvijek nalazi u kockicama etvrtastih ploha, salitrena sol u tapiima sa e
st lica, a salmijak u esterokutima sa est vr aka, kao snijeg.
162"A mokrana sol oblikuje se u peterokute, po kojima gospodin Davidson obja njava
oblik svakog od osamdeset kamenaca koji su se pojavili u mjehuru gospodina Pelle
tiera. No ako su tijela slinog oblika sklonija da se mije aju meu sobom, tim vi e e se
silnije privlaiti meusobno negoli s drugim tijelima. Zbog toga e vam, kad opeete ruk
u, olak anje od boli donijeti ako je nakratko dr ite ispred vatre."
"Moj je uitelj, kad je jednom nekog seljaka ugrizla zmija, dr ao na vatri zmijsku g
lavu..."
"Razumije se. Otrov koji je ve putovao prema srcu vratio se prema svojemu glavnom
izvoru gdje gaje bilo u veoj koliini. Ako u vrijeme kuge nosite sa sobom u stakle
nki ne to praha od mrtvih aba, ili pak ivu abu ili ivoga pauka, ili ak malo arsena, ta
otrovna tvar privui na sebe oku enje iz zraka. A luk koji se su i na tavanu fermenti
rat e upravo onda kad onaj u vrtu proklije."
"A to obja njava takoer i biljege na djeci: majka ne to sna no po eli, i..."
" to se toga tie, ja bih tu bio oprezniji. Katkad iste pojave imaju razliite uzroke
i ovjek od nauke ne bi trebao s prevelikim povjerenjem gledati na kakvo god prazn
ovjerje. Ali vratimo se mojemu prahu. to se dogodilo kad sam na nekoliko dana izl
o io djelovanju Praha komad tkanine umrljan krvlju na ega prijatelja? Na prvome mjes
tu, Sunce i Mjesec privukli su s velike udaljenosti pirite iz krvi koji su se nal
azili na krpi, zahvaljujui toplini okoline, a piriti iz vitriola koji su bili u kr
vi nisu nikako mogli izbjei da prevale isti put. S druge strane, rana je nastavil
a isparavati veliku koliinu toplih i vruih pirita, privlaei tako okolni zrak. Taj je
zrak privlaio ostali zrak, a taj drugi opet drugi; a piriti iz krvi i vitriola, ra
spr eni na velikoj daljini, konano su se zdru ili s tim zrakom koji je sa sobom donos
io druge atome iste te krvi. I kako su se sad atomi iz krvi, oni iz krpe i oni i
z rane, stali susretati, istjerujui zrak koji im je bio samo sluajni drug na putov
anju i koji im sada vi e nije potreban, i kako su bivali privueni svojemu glavnom s
jedi tu, rani, piriti iz vitriola, kad su se s njima sjedinili, jednostavno su prod
rli u tijelo."
"Ali zar niste mogli izravno staviti vitriol na ranu?"
163
"Mogao sam, jer sam imao ranjenika pred sobom. Ali to ako je ranjenik daleko? Osi
m toga, da sam stavio vitriol izravno na ranu njegovo bi je nagrizajue djelovanje
jo vi e nadra- ilo, dok naprotiv vitriol donesen zrakom djeluje kao melem, jer daje
samo svoj blagi i ljekoviti dio koji je u stanju zaustaviti tok krvi, i koji se
koristi i u koliriju, lijeku za oi", i Roberto tu nauli u i: kasnije e te dragocjene
savjete dobrano iskoristiti, to zacijelo i obja njava pogor anje njegove boljetice.
"S druge strane", dodao je d'Igbv, "naravno da se ne smije upotrebljavati obini v
itriol, kao to se obiavalo neko, koji je inio vi e zla nego dobra. Ja nabavljam vitrio
l s Cipra i najprije ga na suncu dobro o e em vapnom. Ta mu prepeka oduzme suvi nu vla
gu, kao da od njega inim jaku, gustu, krepku juhu; osim toga, kalcinacija ini pirit
e iz te tvari sposobnima da budu no eni zrakom. Na kraju mu jo dodam ne to ljepljive
smolaste gume od kozliine, koja poma e da rana br e zaraste."
Zadr ao sam se na tome to je Roberto nauio od d'Igbvja, jer je to otkrie vjerojatno u
znatnoj mjeri obilje ilo njegovu sudbinu.
Valja ipak rei, na sramotu na ega prijatelja, a i on to sam uostalom priznaje u svo
jim pismima, da se nije tim otkriima toliko zanio zbog same prirodne nauke, nego
mnogo vi e i opet zbog ljubavi. Drugim rijeima, onaj opis svemira krcatog piritima k
oji se zdru uju prema meusobnom afinitetu, uinio mu se alegorijom zaljubljivanja te
je stao obilaziti razne itaonice u potrazi za svime onim to se moglo nai o melemu z
a oru je, a toga je u ono doba bilo ve prilino mnogo; jo e meutim biti vi e u godinama k
je slijede. Po savjetu preas-nog Gaffarela (koji mu je to pri apnuo sasvim tiho da
ga ne bi uli ostali posjetioci Dupuvevih koji u takve stvari slabo vjerovahu) itao
je Kircherovu Ars Magnesia, Gocleniusov Tracta-tus de magnetica vulnerum curati
one, djela Gerolama Fraca-stora, Fluddov Discursus de unguento armario, i Foster
ovu Hopolochrismu spongus. Postajao je uenjakom samo da bi svoja znanja preveo u
poeziju i jednoga dana mogao zablistati svojim Ijeporijekom, kao navjestitelj un
iverzalne simpatije, i to tamo gdje ga je neprestano poni avala rjeitost drugih.
164Za dugih mjeseci - toliko je valjda moralo trajati njegovo ustrajno istra ivanj
e, a za to vrijeme na putu osvajanja nije napredovao ni za korak - Roberto je pr
imjenjivao neku vrst naela dvostruke, tovi e, mnogostruke istine; bija e to pojam koji
su u Parizu mnogi dr ali istovremeno i smionim i razborito opreznim. Danju bi ras
pravljao o moguoj vjenosti materije, a nou bi kvario oi nad raznoraznim pismenim ras
pravama i drugim veim i manjim djelima koja su mu obeavala -pa bilo to pojmovljem
prirodne filozofije - raznorazna okultna udesa.
U velikim pothvatima valja nastojati ne toliko stvoriti ili namjestiti prilike k
oliko pametno se okoristiti onima koje se ukazu. Jedne veeri kod Arthenice, nakon
ivahne rasprave o As-tree, Domaica bija e potakla prisutne na razmatranje o tome to
ljubav i prijateljstvo imaju zajednikoga. Roberto je tada uzeo rije, primijetiv i da
se naelo ljubavi, bilo meu prijete-Ijima ili ljubavnicima, nimalo ne razlikuje od
onoga prema kojemu djeluje Prah Simpatije. Na prvi znak zanimanja ponovio je d'
Igbvjeve prie, izostavljajui jedino onu o svetici mokrilici, a zatim je stao na irok
o razglabati o temi, zaboravljajui pritom sve vi e na prijateljstvo i govorei jedino
o ljubavi.
"Ljubav se pokorava istim onim zakonima koje slu a i vjetar, a vjetrovi sa sobom u
vijek nose trag mjesta s kojega dolaze, i ako dolaze iz vrtova i parkova, mogu m
irisati na jasmin ili na metvicu ili na ru marin, pa tako u moreplovcima bude e nju d
a doplove do zemlje koja im alje tolika obeanja. Ni ta drugaije ne opijaju ljubavni d
uhovi nosnice zaljubljena srca" (oprostimo Robertu taj beskrajno nespretni trop)
.
"Voljeno je srce lutnja koja ice jedne druge lutnje sa svojima usklauje, ba kao to z
vuk zvona djeluje na povr inu vodenih tokova, posebno nou, kad u odsutnosti drugih u
mova u vodi nastaje isto ono gibanje koje se bija e stvorilo u zraku. Srcu koje lj
ubi dogaa se isto to se dogaa i vinskome srije- u, koji katkad miri e na ru inu vodu, ako
ga se, na primjer, ostavilo da se rastapa u tmini nekog podruma u vrijeme sezon
e ru a; zrak tada, pun ru inih atoma, pretvarajui se u vodu zbog privlaenja soli vinsk
e kiseline, miri e na vinski srije .
165
iIsto vrijedi i za okrutnost ljubljene. Bava vina, kad su vinogradi u cvatu, ukis
ne i izbaci na povr inu svoj vlastiti bijeli cvijet, koji traje sve dok ne padnu c
vjetovi s vitica. No srce koje ljubi upornije je od vina, i kad se jednom okiti
cvjetovima rascvjetala ljubljenoga srca, njeguje svoju klicu ak i onda kad izvor
presu i..."
Uini mu se da je uhvatio jedan raznje eni Lilijin pogled te nastavi:
"Ljubav je kao Mjeseeva Kupka. Zrake to dolaze s Mjeseca zapravo su zrake Sunca, i
njihov odraz dopire sve do na ih oiju. Kad se suneve zrake sakupe i zgusnu pomou zrc
ala, pojaava se njihova toplinska mo. Sakupljajui pak Mjeseeve zrake pomou srebrne pl
itice vidjet e se kako njezino udubljeno dno odbija zrake koje osvje uju, jer su vl
a ne od rose koju sadr e. Izgleda besmisleno umivati se u praznoj plitici: ipak, odj
ednom primijetimo da su nam ruke vla ne; a to je i nepogre ivi lijek protiv bradavic
a."
"Gospodine de la Grive", ree netko, "ali ljubav nije lijek za bradavice!"
"Oh, naravno da nije", ispravi se Roberto kojeg vi e nije bilo mogue zaustaviti, "a
li dao sam vam primjere to dolaze od najprostijih stvari kako bih vas podsjetio d
a i ljubav ovisi samo o obinoj pra ini sitnih estica. to je samo jedan od naina da se
ka e kako ljubav zavisi od istih onih zakona koji vladaju bilo zemaljskim, bilo ne
beskim tijelima, i jedina je razlika u tome to ona predstavlja najplemenitije oito
vanje tih zakona. Ljubav se rada iz pogleda, a uspali se upravo na prvi pogled:
a to drugo znai vidjeti ako ne oima uhvatiti svjetlost to odsijeva od tijela u koje
se gleda? Kad vidim ljubljeno tijelo, moje pro ima njegov najbolji dio, najprozrani
ji, to kroz uski prolaz mojih zjenica sti e ravno k srcu. Zaljubiti se na prvi pogl
ed znai, dakle, upiti duhove iz srca ljubljene. Veliki Graditelj prirode, kad bij
a e sainio na e tijelo, postavio je u njega, poput stra ara, unutra nje duhove, pirite, ko
ji e o svojim otkriima izvijestiti svojega vrhovnika, a to je imaginacija; ona je
poput gospodarice velike tjelesne obitelji. I ako u nju ne to dirne, dogodi se ist
o ono to dobijemo kad ujemo kako sviraju violine i ponesemo u sjeanju neku melodiju
koja nam
166se ureze tako duboko da je dugo ak i u snu ujemo. Na a imaginacija stvori sebi od
toga odreenu sliku, ili utvaru koja zaljubljenog ushiti i milinom ispuni, ako ga
prije toga ne uni ti, upravo zbog toga to i jest samo utvara. Iz toga proizlazi da
ovjek, kad iznenada ugleda ljupku osobu, mijenja boju, pocrveni ili problijedi,
ve prema tome kako se oni unutra nji piriti, u svojstvu poslanika, hitro ili sporo k
reu prema objektu, da bi se zatim vratili k imaginaciji. No ti piriti ne idu, meuti
m, samo k mozgu, nego izravno u srce, velikim kanalom to iz njega u mozak odvodi
vitalne pirite koji se tamo pretvaraju u du evne; a zatim, ponovno tim kanalom, ima
ginacija alje dio onih atoma koje je primila od nekog vanjskog predmeta, i upravo
ti atomi izazivaju ono burno vrenje vitalnih pirita koji katkad srce ire, a katka
d ga odvode u sinkopu."
"Vi nam, gospodine, ka ete da se ljubav razvija kao neko gibanje tijela, koje se n
imalo ne razlikuje od onog kad se vino okiti cvijetom; no ne ka ete nam kako to da
ljubav, za razliku od drugih materijalnih pojava, vrlina koja ima mo izbora, ona
bira. Iz kojeg nas razloga ljubav, dakle, ini robovima ba jednog, a ne nekog drug
og stvorenja?"
"Upravo sam zbog toga vrline ljubavi i sveo na isto naelo koje vrijedi i za Prah
Simpatije, to znai da atomi iste vrste, i podjednakog oblika, privlae isto takve at
ome! Ako ja natopim tim prahom oru je koje je ranilo Pilada, neu izlijeiti Oresto-vu
ranu. Ljubav, prema tome, sjedinjuje dva bia jedino onda ako ona na neki nain ve i
maju istu prirodu; jedan plemeniti duh s drugim isto tako plemenitim, a jednu pr
ostu du u s drugom isto tako prostom - budui da se dogaa da i sirova neuka eljad takoe
r ljubi, kao pastirice na primjer, a to nam upravo pokazuje i prekrasna pria gosp
odina d'Urfea. Ljubav objelodanjuje sklad izmeu dva bia koji je ve zacrtan jo od sam
ih poetaka vremena, ba kao to je odluka Sudbine oduvijek bila da se Piram i Tizba s
jedine u jednome istom dudu." "A to je onda sa nesretnom ljubavi?" "Ja zapravo ne
vjerujem da zaista postoji nesretna ljubav. Postoje samo ljubavi koje jo nisu po
stigle svoju potpunu zrelost, gdje iz nekih razloga ljubavnica nije prepoznala p
oruku koja joj dolazi iz oiju ljubavnika. A ipak, ljubavnik toliko do-
167

bro zna kakva mu je to slinost po prirodi objavljena da je, zbog te beskrajno vrst
e vjere, spreman priekati, ak i itav svoj ivot. On zna da se objavljenje koje e biti
jednako za oboje, i ponovno sjedinjenje, mo e ostvariti ak i poslije smrti, kada e s
e, nakon to se atomi obaju tijela koja se rastau pod zemljom pretvore u paru, njih
dvoje sjediniti negdje na nekome nebu. I ba kao to se ranjenik, ak i kad pojma nem
a o tome da netko Prahom posipa oru je koje ga je pozlijedilo, pre-poraa uslijed po
novna iscijeljenja, tko zna koliko zaljubljenih srdaca u iva u ovom trenutku u izn
enadnu duhovnom krijep-Ijenju, a da ni ne sanjaju o tome da je njihova srea djelo
ljubljenoga srca koje je i samo poelo ljubiti i tako dalo poticaj sjedinjenju sr
odnih atoma."
Moram rei da je itava ta slo ena i zapletena alegorija stajala na prilino klimavim no
gama, i njenu bi nestabilnost ona Aristotelovska Naprava oca Emanuela zacijelo j
asno pokazala. No te veeri svi ostado e uvjereni u savr eno srodstvo izmeu Praha koji
je lijek nekom bolu, i ljubavi koja, osim to lijei, jo e e bol nanosi.
Pria o toj raspravi o Prahu Simpatije i Simpatiji Ljubavi kru ila je zbog toga Pari
zom nekoliko mjeseci, a mo da i du e; a kakav joj bija e ishod, uskoro emo vidjeti.
I zbog toga se takoer Lilia, na kraju itave besjede, jo jednom nasmije ila Robertu. B
ija e to smije ak iz udvornosti, ili mo da najvi e izraz odreena udivljenja, no ovjeku nem
a nieg prirodnijeg na svijetu od vjerovanja da ga netko ljubi. Ro-berto shvati ta
j smije ak kao blagonaklono prihvaanje svih onih pisama koja joj je otposlao. Kako
bija e ve odvi e sviknut patiti od vlastite vjene odsutnosti, on, zadovoljan tom pobje
dom, jednostavno napusti dru tvo. Bija e to potpuno krivi potez, a razlog emo vidjeti
iz onoga to e uslijediti. Od tog se trenutka zacijelo usuivao uputiti Liliji pokoj
u rije, no od nje bi kao odgovor svaki put dobivao vrlo oprena pona anja. Jednom bi
pro aputala: "upravo kao to rekosmo prije nekoliko dana". Drugi bi put opet promrml
jala: "pa ipak, prije ste rekli ne to sasvim drugo". Ponekad bi, na odlasku, jo obea
vala: "ma razgovarat emo jo o tome, budite samo ustrajni."
Roberto nije razumijevao pripisuje li mu ona, nepa njom,
168naizmjence svaki puta rijei i djela nekoga drugog, ili ga pak izaziva koketeri
jom.
Ono to mu se moralo dogoditi nagnat e ga da te rijetke epizode pove e u jednu mnogo
uznemirljiviju priu.
169
3,udena znanost o gecgtafokim duzinama
ija e - napokon jedan datum za kojeg se mo emo uhvati-- veer 2. prosinca 1642. godine
. Upravo su izlazili iz nekog kazali ta, gdje se Roberto utke u publici pojavio u u
lozi eznutljiva ljubavnika. Lilia mu na izlazu bija e kradomice stisnula ruku, pro ap
utav i:
"Gospodine de la Grive, postali ste mi ne to stidljivi. Niste bili takvi neku veer.
Sutra, dakle, opet na istoj pozornici."
Izi ao je lud od uzbuenja. Bio je pozvan na slian neki sastanak, na mjestu koje mu b
ija e potpuno nepoznato, potaknut da ponovi ne to to se nikada uope nije bio usudio. A
ipak, nije ga mogla zamijeniti za nekog drugog, jer ga je jasno nazvala njegovi
m vlastitim imenom.
Oh, pi e kako je sam sebi'rekao, danas se potoii vraaju svojemu izvoru, bijeli vranci
silaze s tornjeva Gospe Na e Pari ke, vatra se neka u ledu plamte smije i, jer ipak se
, eto, dogodilo da Ona me pozvala. Ili pak, danas krv iz stijene tee, mu ka se zmij
a s medvjedicom pari, crnom se bojom obojilo Sunce, jer ljubljena mi je moja pon
udila pehar iz kojeg nikad neu mou napojiti se, budui da nepoznato mi je gdje je go
zba...
Na samo korak do sree, oajan je hitao kui, jedinom mjestu za koje bija e siguran da t
amo nee zatei nju.
Liliine rijei mogu se dakako protumaiti i u mnogo manje tajanstvenom smislu: jedno
stavno ga je htjela podsjetiti na onaj njegov sveani govor o Prahu Simpatije, pot
iui ga da jo ne to o tome ka e, u onom istom salonu markize Arthenice gdje je ve govorio
. Otada ga je vjerojatno neprestano viala tihog i suzdr anog, punog plahog obo avanja
, to nikako nije odgova-
170ralo pravilima, vrlo odreenim i strogim, igre zavoenja. Htjela ga je upozoriti
na, rekli bismo danas, njegovu mondenu du nost. Hajde, htjela mu je mo da rei, one vee
ri niste bili tako stidljivi i plahi, odigrajte jo jednom isti prizor, ja vrebam
na vas u onom prolazu. Drugaiji izazov ne bismo ni mogli oekivati od jedne precioz
e.
A Roberto je, meutim, to shvatio ovako: "Stidljivi ste, a neku veer niste bili tak
vi, nego ste me..." (pretpostavljam da ga je ljubomora spreavala i u isto vrijeme
ohrabrivala da zamisli nastavak te reenice). "Sutra, dakle, na istoj pozornici,
na istome tajnom mjestu."
Prirodno je da je on - budui da je njegova fantazija ve odavno odabrala najtrnovit
iji put - odmah pomislio da se ona prevarila u osobi, da ga je zamijenila za nek
oga tko se za njega izdavao, i umjesto njega dobio od Lilie ono za to bi on rado
u zamjenu dao vlastiti ivot. Pojavio se, dakle, ponovno Fer-rante, i sve su se ni
ti njegove pro losti stale ponovno vezivati. Pakosni alter ego, Ferrante se uvukao
i u ovu zgodu, igrajui na kartu njegovih izostanaka, zaka njelih dolazaka, prerani
h odlazaka, i u pravom trenutku osvojio Robertovu nagradu za govor o Prahu Simpa
tije.
I dok mu je srce morila te ka tjeskoba, zau odjednom kucanje na vratima. Nada, taj
san bodrih ljudi! Potri smjesta otvoriti, uvjeren da e na vratima ugledati nju: bi
ja e to meutim jedan asnik Kardinalove garde, s jo dvojicom ljudi u pratnji.
"Gospodin de la Grive, pretpostavljam", ree. A zatim, predstaviv i se kao kapetan d
e Bar:
"Vrlo mi je ao zbog ovoga to moram uiniti. No vi ste, gospodine, uhieni, te vas moli
m da mi predate svoj ma. Ako me budete mirno i uljudno slijedili, ui emo kao dvojic
a dobrih prijatelja u koiju koja nas vani eka, i neete imati nikakva razloga da se
stidite."
Htio je time rei da mu nisu poznati razlozi uhienja i da se najtoplije nada da se
radi o nekom nesporazumu. Propen-tav i tek istu takvu elju, Roberto ga je bez rijei
slijedio, te se na kraju puta, pre av i uz bezbroj isprika u ruke nekog snenog uvara,
na ao se u jednoj od zatvorskih elija Bastilje.
171Ostao je u njoj dvije izrazito studene noi; u pohode mu bija e do lo tek nekoliko t
akora (korisna priprema za putovanje na Amarilliju) i jedan zbir koji je na svak
o pitanje odgovarao kako je ovdje boravilo ve toliko slavnih gostiju da se on ve o
davna prestao pitati kako i zbog ega ovamo sti u; i ako se ovdje ve sedam godina nal
azi jedan gospodin kao Bassom-pierre, Roberto nema nikakva prava da se pone aliti
ve nakon ovih nekoliko sati.
Pusti e mu dakle ta dva dana da okusi najgore; tree se veeri vratio de Bar te mu omo
guio da se opere i usput mu najavio da e se morati pojaviti pred Kardinalom. Ako n
i ta drugo, Roberto je tako barem shvatio daje zatoenik Dr ave.
Veer bija e ve prilino odmakla kad stigo e u palau, i ve se po ivahnom kome anju na ula
vratima moglo pogoditi da se radi o izu-zemo> veeri. Stube bijahu preplavljene lj
udima svih stale a koji trkarahu u suprotnim smjerovima; u jedno su predvorje zadih
ani ulazili plemii i crkveni dostojanstvenici, pristojno se iska ljavali okreui glave
prema zidovima oslikanim freskama, namje tali zatim bolno lice i ulazili u drugu
dvoranu, iz koje su pak izlazili podvornici glasno dozivajui sluge, koji kao da b
ijahu u zemlju propali, i dajui usrdno svima znakove da se napokon uti aju.
U tu istu dvoranu uvedo e i Roberta te on vidje gomilu okrenutu leima kako se bez b
uke na vr cima prstiju tiska oko vra-tiju jedne druge sobe, kao da nastoje izbliza
vidjeti neki alo-ban prizor. De Bar se osvrtao oko sebe kao da nekoga tra i; napok
on dade Robertu znak da se povue u jedan ugao a sam se nekuda udalji.
Jedan drugi stra ar, koji je poku avao mno tvu prisutnih zapovijediti da iziu, s razliit
om dozom obzira ve prema rangu dotinog pojedinca, vidjev i Roberta zarasla u bradu,
u odrpanu odijelu to odava e zatvorenika, grubo ga upita to ovdje tra i. Roberto odgov
ori da ga oekuje Kardinal, a stra ar na to odvrati da na nesreu sviju samoga Kardina
la i ekuje Netko daleko ugledniji.
Ipak ga je ostavio na miru i Roberto se, kako se de Bar (sada jo jedino prijatelj
sko lice koje mu je preostalo) nikako nije
172vraao, malo pomalo odostraga primakao tik do svjetine i, malo ekajui, malo se gu
rajui, dospio do praga posljednje sobe.
A u njoj, na krevetu, oslonjen na snje nu lavinu jastuka, vidje i prepozna sjenu o
noga koga se itava Francuska pribojavala, a voljeli tek rijetki. Veliki je Kardin
al bio okru en lijenicima u tamnim odijelima, koji vi e nego njime izgledahu zaokuplj
eni vlastitom ivom raspravom; jedan mu je klerik oti-rao usta na kojima su iscrpl
jujui nastupi ka lja stvarali neprestano crvenkastu pjenu; ispod pokrivaa se nasluiva
lo te ko disanje ve potpuno iznemogla tijela, jedna je ruka provirivala iz pletene
bijele ko ulje, grevito ste ui kri . Iznenada iz klerika provali sna an jecaj. Richelieu o
krenu prema njemu glavu s velikim naporom, poku a se osmjehnuti, te promrlja:
"Vjerovali ste, dakle, da sam besmrtan?"
Dok se Roberto udom u sebi udio tko li ga je to samo mogao pozvati pred postelju j
ednog samrtnika, iza njegovih lea nastade nemirno kome anje. ulo se kako neki apuu ime
upnika crkve Svetog Eustahija i dok se mno tvo razmicalo sla ui se u dva nasuprotna r
eda, ue sveenik sa svojom pratnjom, donosei posljednju pomast.
Roberto osjeti neiju ruku na ramenu; bija e to de Bar:
"Idemo", ree mu, "Kardinal vas oekuje."
Ni ta ne razumijevajui, Roberto krene za njim dugakim hodnikom. De Bar ga uvede u ne
ku dvoranu, dade mu znak neka jo malo prieka, zatim se u ti ini povue.
Dvorana bija e prostrana, s ogromnim zemaljskim globusom u sredi tu, a u jednom je u
glu, nasuprot jarko crvenih zavjesa, stajala malena komoda sa satom. Lijevo od z
astora, ispod velike slike itave Richelieuove figure, Roberto konano primijeti lju
dski lik okrenut leima, u kardinalskoj odori, kako stoji pognut nad stalkom za pi
sanje, zadubljen u ono to je upravo bilje io. Okrenuv i tek neznatno glavu u stranu,
prelat mu dade znak da se pribli i, no kako se Roberto stao primicati, on se nadvi
je nad plohu za pisanje, polo iv i lijevu ruku du rubova lista, iako Roberto, ostajui
na pristojnoj udaljenosti, ne bi bio mogao ni slovca proitati.
Zatim se spodoba okrenu cijelim tijelom, i dok je sjajna
173grimizna tkanina mijenjala svoje nabore, uspravi se i ostade tako nekoliko asa
ka, kao da eli zauzeti pozu s velike slike iza svojih lea, desnice oslonjene na st
alak, a ljevice u visini prsiju, s dlanom nekako usiljeno i neprirodno okrenutim
uvis. Sjedne zatim na stolicu s visokim naslonom u blizini sata, udobno se namj
esti, koketho pogladi brkove i iljastu bradicu, te upita:
"Gospodin de la Grive?"
Gospodin de la Grive sve do tog trenutka bija e uvjeren da je sanjao u nekoj nonoj
mori ovog istog Kardinala kako se upravo gasi svega desetak metara dalje; sada g
a je meutim vidio podmlaena, nimalo mr avih ispijenih crta, kao daje netko na blijed
om aristokratskom licu s portreta osjenao put i lijepo zaobljenim linijama naglas
io usne; a povrh toga, onaj je glas sa stranim naglaskom probudio iznenada u nje
mu staro, daleko sjeanje na onog kapetana koji je dvanaest godina ranije u Casale
u galopirao izmeu dvije zaraene strane.
Roberto se nalazio licem u lice s kardinalom Mazarinom.J polagano shvaao da je ma
lo pomalo, za vrijeme agonije svojega za titnika, taj ovjek preuzimao jednu po jedn
u funkciju; a i onaj je asnik osim toga rekao "Kardinal", kao da osim njega nijed
an drugi vi e ne postoji.
Ve je zaustio da odgovori na prvo pitanje, kadli postade svjestan da Kardinal dod
u e formulira pitanje, ali da ono zvui vi e kao tvrdnja, podrazumijevajui da njegov su
govornik ni u kom sluaju ne mo e drugo nego s njom se suglasiti.
_Roberto de la Grive", ustvrdi sad doista kardinal, "plemeniti Pozzo di San Patr
izio. Poznajemo va dvorac, kao to dobro poznajemo i Monferrato. Toliko plodan da b
i mogao biti Francuska. Va se otac, za onih kasalskih dana, asno borio, i iskazao
nam vi e odanosti od drugih nekih va ih zemljaka."
Govorio je nam kao da je u ono vrijeme ve bio tienikom Francuskog Kralja.
"I vi ste se u toj prilici, reeno nam je, takoer junaki ponijeli. Ne mislite li da
bismo tim vi e, i to oinski, morali aliti to ste se vi, kao gost ovoga kraljevstva, o
grije ili o du nosti koje bi svaki gost trebao po tivati? Niste li znali da se u ovome
kraljevstvu zakoni primjenjuju na isti nain kad se radi o po-
174danicima i kad su u pitanju gosti? Naravno, naravno, neemo zaboraviti da plemi
plemiem zauvijek ostaje, ma kakav prestup poinio: u ivat ete jednake povlastice kao i
Cinq-Mars, na iji spomen ne izgleda ba da se odvi e zgra ate, kao to bi bio red. Skonat
ete i vi od bradve, a ne na u etu."
Roberto nije mogao ne znati za dogaaj o kojem je brujala cijela Francuska. Markiz
de Cinq-Mars nastojao je uvjeriti kralja da otpusti Richelieua, a Richelieu je
pak kralja uvjerio da Cinq-Mars kuje urotu protiv kraljevstva. U Lyonu je kao os
uenik poku ao pred krvnikom zadr ati gotovo drsko i prezrivo dostojanstvo, a ovaj je
pak od njegova vrata uinio takvo nedostojno krvoprolie daje ozlojeena svjetina odma
h krv prolila njemu.
Kako je Roberto, sav ustra en, davao znakove da bi htio govoriti, kardinal ga pred
uhitri pokretom ruke:
"Hajde, San Patrizio", ree, i Roberto zakljui da se koristio tim imenom kako bi ga
podsjetio da je stranac; a s druge strane, govorio mu je francuski, iako mu se
kao zemljaku mogao obratiti na talijanskom.
"Popustili ste porocima ovoga grada i ove zemlje. Kao to obiava rei Njegova Uzorito
st Kardinal, olakost svojstvena Francuzima izaziva u njima vjenu elju za promjenom
, zbog beskrajne dosade koju osjeaju prema stvarima koje su im nadohvat ruke. Nek
i od tih lakoumnih plemia, koje se kralj dodu e pobrinuo olak ati i za glavu, zaveli
su vas svojim prevratnikim nakanama. Va sluaj je takav da se zbog njega nee uznemiri
ti nijedan sud. Dr ave ije bi nam odr anje trebalo biti krajnje dragocjeno, oti le bi v
rlo brzo u propast kad bi se po pitanju zloina koji te e njihovu ru enju zahtijevali
onako jasni dokazi kakvi se tra e u obinim sluajevima. Prije dvije veeri vieni ste u r
azgovoru s dvojicom Cinq-Marsovih prijatelja, koji su tom prilikom jo jednom ista
kli svoje veleizdajnike namjere. Onaj tko vas je meu njima vidio dostojan je potpu
nog povjerenja, budui da se uvukao u va e dru tvo po na emu nalogu. I to neka vam bude
dovoljno, s time smo gotovi. Hajde," pretekne ga opet s vidljivom dosadom, "nism
o vas ovamo pozvali da slu amo kojekakve sveane izjave o va oj nevinosti; smirite se
prema tome i slu ajte."
175
i L.
Roberto se nije smirio, ali je izvukao nekoliko zakljuaka: u istom onom trenutku
dok mu je Lilia dodirivala ruku, on je bio vien na nekom drugom mjestu kako kuje
zavjeru protiv Dr ave. Mazarin je u to bio toliko uvjeren da je ideja postala injen
icom. Posvuda se aputalo da se Richelieuov bijes jo uvijek nije sti ao i mnogi su se
bojali da e biti izabrani da poslu e kao novi primjeri. Roberto, bio izabran ili n
e, bija e u svakom sluaju izgubljen.
Mogao je isto tako razmi ljati o injenici da se esto, ne samo one veeri prije dva dan
a, na izlazu iz salona Rambouillet zadr ao u kakvu ugodnom razgovoru; da nije bilo
nemogue da se medu tim sugovornicima zatekao i neki prisni Cinq-Mar-sov prijatel
j; daje Mazarinu, ako gaje ve iz nekog svojeg posebnog razloga elio upropastiti, b
ilo dovoljno da na podmuklo zloban nain protumai bilo koju reenicu o kojoj bi ga do
u nik izvijestio... Ali naravno, Robertova razmi ljanja bila su posve drukija i potvri
vala njegove stare strahove: netko je sudjelovao na nekom buntovnikom sastanku, r
azmeui se i njegovim licem i njegovim imenom.
Razlog vi e da ni ta ne poku a u svoju obranu. Jedino to mu je jo uvijek ostajalo neobja n
jivim, bio je razlog zbog kojeg se - kad je on ionako ve bio osuen - kardinal potr
udio da ga sam izvijesti o njegovoj sudbini. On nije bio primalac nikakve tajne
poruke, bio je, tovi e, on sam tajna, zagonetka koju su ostali, jo uvijek sumnjiavi p
rema kraljevoj odluci, trebali de ifrirati. I tako je u ti ini ekao obja njenje.
"Vidite, San Patrizio, kad ne bismo bili odlikovani crkvenim dostojanstvom kojim
su nam, prije godinu dana, sam papa i elja na ega kralja iskazali najveu ast i po tova
nje, rekli bismo da je sama Providnost vodila va u nesmotrenost. Ve vas odavna iz p
rikrajka promatramo, pitajui se kako bismo li samo mogli zatra iti od vas jednu usl
ugu, budui da ne postoji nikakva du nost koja bi vam nalagala da nam je pru ite. Zbog
toga smo ovaj va krivi korak prije tri veeri doekali kao osobiti Nebeski dar. Sada
biste meutim mogli biti na du nik i na se polo aj time mijenja, o va emu da i ne govorim
."
"Du nik?"
"Mogli biste nam dugovati ivot. Naravno, nije u na oj mo-
176ci da vam oprostimo, ali imamo mogunosti da se za vas zauzmemo. Recimo da bist
e se strogosti zakona mogli spasiti bijegom. Kad proe godina dana ili vi e, sjeanje
onoga svjedoka bit e ve sigurno mutno i on e se po teno, bez opasnosti da ikakvom mrl
jom okalja svoju ast, moi zakleti da onaj ovjek niste bili vi; a moglo bi se provje
riti da ste u to vrijeme negdje drugdje s kapetanom de Barom igrali triktrak. Ta
da e vam se - no pazite dobro, ni ta ne tvrdimo, samo pretpostavljamo, i mo e se dogo
diti ba suprotno od toga, no nadajmo se najboljem - suditi po potpunoj pravdi, bi
t e vam odano priznanje i vraena bezuvjetna sloboda. Sjednite, molim vas", ree, "mo
ram vam predlo iti jednu misiju." "Misiju?"
"I to delikatnu. Tijekom koje ete, to vam neemo tajiti, imati nekoliko puta prilik
u da izgubite ivot. No to je trgovina: iz-bavlja vas se od ionako neminovne krvni
kove ruke i pru a vam se mnogo mogunosti da se vratite ivi i zdravi, ako samo budete
oprezni. Godina dana neprilika, recimo tako, u zamjenu za itav ivot."
"Uzoritosti", ree Roberto s ijeg je vidika, ako ni ta drugo, i ezavala bar krvnikova sl
ika, "koliko sam shvatio, uzaludno bi bilo da se zaklinjem svojom a u ili svetim Kri e
m, da..."
"Iznevjerili bismo svoju kr ansku pobo nost kada bismo ' u potpunosti iskljuili da ste
vi posve nevin, a mi rtva jednog nesporazuma. No taj se nesporazum, ini se, tako
dobro uklapa u na e planove da mi ne bismo smjeli vidjeti nikakva razloga da ga ra
skrinkamo. Neete uostalom valjda izraziti sumnju da vam mi ovdje predla emo nekakvu
nepo tenu trampu kao: ili ide nevin pod sjekiru ili priznaj krivicu, makar lagao,
i hajde k nama u slu bu..."
"Bo e sauvaj, daleko sam i od same pomisli na tako nezahvalnu namjeru, Uzoritosti."
"Tako dakle. Nudimo vam dodu e pokoji mogui rizik, ali zato sigurnu slavu. A rei emo
vam kako to da smo uope bacili oko na vas, a da nam prije va a nazonost u Parizu ne
bija e poznata. Grad, vidite, mnogo govori o svemu to se zbiva po salonima, i itav j
e Pariz prije odreenog vremena brbljao o jednoj veeri tijekom koje ste zablistali
u oima mnogih dama.
177itav Pariz, nemojte se ni ta crvenjeti. Mislimo na onu veer kada ste onako ivopisn
o i poletno izlo ili vrline nekakvog takozvanog Praha Simpatije, i to na takav nain
(tako se obiava govoriti na tim mjestima, zar ne?) da su temi va e ironije dodale
zrnce soli, paronomazije finu otmjenost, mudre izreke sveani sjaj, hiperbole rask
o , poredbe jasnou..."
"Oh, Uzoritosti, samo sam govorio o stvarima koje sam od drugih nauio..."
"Cijenim va u skromnost, ali ini mi se da ste pokazali odlino poznavanje nekih priro
dnih tajni. Sad me, dakle, slu ajte: meni treba ovjek takvoga znanja koji nije Fran
cuz, i koji bi se bez opasnosti da e kompromitirati krunu, mogao uvui na jedan bro
d koji e krenuti iz Amsterdama s namjerom da otkrije jednu novu tajnu, koja je na
neki nain povezana s upotrebom onoga va ega praha."
Predusretne ponovno jednu Robertovu primjedbu:
"Ne bojte se, vrlo nam je va no da budete dobro upoznati s . onim to tra imo, kako bi
ste mogli protumaiti i najdvojbenije znakove. elimo da budete do u tanine upueni u s
tvar, budui da ve vidimo da ste puni dobre volje da nam se priklonite. Imat ete dar
ovita uitelja, i nemojte pustiti da vas zavede njegova mlada dob."
Ispru i ruku i zatrese neko u e. Nije se zauo nikakav zvuk, no pokret je morao negdje
izazvati odjek zvona ili nekog drugog signala - tako je barem zakljuio Roberto,
budui da su u ono doba jo i velika gospoda derala grlo gromoglasno dozivajui svoje
sluge.
Zaista, ne proe dugo, a u dvoranu ude, korakom punim smjerna po tovanja, mladi kojem
je moglo biti jedva ne to vi e od dvadeset godina.
"Dobro do ao, Colbert, ovo je osoba o kojoj smo vam danas govorili", ree mu Mazarin
, a zatim e Robertu:
"Colbert, koji se na vrlo obeavajui nain poeo upuivati u tajne upravljanja Dr avom, ve
e odavna bavi razmatranjem jednog problema do kojeg je Kardinalu Richelieuu, a t
o
* "7 A/1 W A/^
znai i meni, izuzemo stalo. Mo da ete znati, San Patrizio, da je prije nego to je Kar
dinal stao za kormilo ove velike lae iji je kapetan Louis XIII, francuska mornaric
a bila jedno obino
178ni ta prema onoj na ih neprijatelja, kako u ratu tako i u miru. Sada, meutim, mo emo
biti ponosni na svoja brodogradili ta, na Istonu kao i na Zapadnu flotu, a zacijel
o ete se sjetiti s kolikim je uspjehom, prije manje od est mjeseci, markiz de Brev
e postrojio ispred Barcelone etrdeset i etiri bojna broda, etrnaest galija, i ne sj
eam se vi e koliko ostalih brodova. Uvrstili smo na a osvajanja u Novoj Francuskoj, os
igurali vlast na Martiniqueu i Guadeloupeu i na mnogima od onih Peruanskih Otoka
, kako voli rei Kardinal. Poeli smo osnivati trgovaka udru enja, ne jo dodu e s potpunim
uspjehom - no u Ujedinjenim Provincijama, u Engleskoj, Portugalu i panjolskoj ne
mo ete nai plemike obitelji koja nema bar jednoga svojeg lana koji sebi nije prokrio
put i obogatio se na moru; u Francuskoj, na na u veliku alost, nije tako. Dokaz je
tomu to to mo da znamo prilino mnogo o Novome Svijetu, ali vrlo malo o Najnovijem. P
oka ite, Colbert, na em prijatelju kako prazna izgleda druga strana ovoga globusa, k
ao da na njoj nikakva kopna nema."
Mladi pokrene kuglu, a Mazarin se gorko nasmije i: "Bo e, pa ta prostrana vodena povr i
na nije zacijelo tako prazna zbog toga to je priroda prema njoj bila maehinski krta
: prazna je zato to mi premalo znamo o njezinoj velikodu noj dare ljivosti. Pa ipak,
nakon otkria jedne zapadne rute prema Molucima, u igru je u la upravo ta prostrana
neistra ena zona to se prote e izmeu zapadne obale amerikog kontinenta i posljednjih og
ranaka istone Azije. Govorim o oceanu zvanom Pacifik, kako ga bijahu prozvali Por
tugalci, na kojem se sigurno prostire Ju na Terra Incognita kojoj poznajemo tek ma
lobrojne otoke i nekoliko neodreenih obala; no i to nam je dovoljno da znamo da s
e u njezinim njedrima kriju basnoslovna bogatstva. A po tim vodama juri ve odavna
, i jo uvijek, odvi e mnogo pustolova koji ne govore na im jezikom. Na prijatelj Colbe
rt ve dugo - a to ne dr im tek obinom mladenakom mu icom - gaji ideju o francuskoj pris
utnosti u tim morima. Tim vi e to smo skloni vjerovati da je prvi koji je nogom stu
pio na jednu Ju nu Zemlju bio upravo Francuz, gospodin de Gonneville, i to esnaest
godina prije Magellanova pothvata. Taj je, meutim, valjani plemi, ili klerik to li
ve
179
l
bija e, potpuno zanemario da bi mjesto na koje je pristao mogao unijeti na karte.
Mo emo li pomisliti da je jedan Francuz bio toliko nepromi ljen? Ni sluajno, radi se
o tome da u ono davno doba nije znao kako do kraja razrije iti odreeni problem. Taj
problem, meutim, a zaudit ete se kad saznate koji, i za nas je jo uvijek tajna."
Uini kratku stanku i Roberto shvati da je, budui da je i Kardinalu i Colbertu bilo
poznato, ako ve ne rje enje, a ono barem ime tajne, pauza uinjena iskljuivo njemu u a
st. Pomisli kako bi sad bilo primjereno odigrati ulogu oarana gledaoca, te upita:
"A koja je to tajna, molit u vas?"
Mazarin pogleda Colberta s izrazom pre utna sporazuma, te ree:
"Radi se o tajni geografskih du ina."
Colpert vrlo ozbiljno potvrdi.
"Za rje enje toga problema, kojeg zovemo Punio Fijo," nastavi kardinal, "jo prije s
edamdeset godina Filip II panjolski nudio je itavo bogatstvo, a Filip III kasnije
je obeavao est tisua dukata stalnog prihoda i dvije tisue do ivotne rente, a Ujedinjen
e Dr ave Holandije trideset tisua forinti. Ni mi nismo krtarili na novcu te smo ponu
dili pozama ne svote vrsnim astronomima... Kad smo ve kod toga, Colbert, onaj dokto
r Mo-rin, ima ve osam godina kako ga ostavljamo u i ekivanju..."
"Uzoritosti, vi ste sami rekli da ste uvjereni kako je ona pria o Mjeseevoj parala
ksi obina tlapnja..."
"Da, ali da bi obranio tu prilino sumnjivu pretpostavku, on je vrlo uinkovito proui
o i kritizirao ostale. Dajmo mu da sudjeluje u novom projektu, mogao bi mo da gosp
odinu di San Patriziu dati dobrih uputa i savjeta. Neka mu se ponudi dobra plaa,
nema niega to bi bolje od novca potaklo dobre osobine i sklonosti. Ako njegova ide
ja sadr i barem zrnce istine, iznai emo naina da mu osiguramo i ne to bolje, a istovrem
eno emo izbjei da on, ako se osjeti napu tenim i zanemarenim u domovini, popusti upo
rnim molbama i nagovaranjima Holanana. ini mi se da su upravo Nizozemci, vidjev i da
panjolci oklijevaju, poeli pregovarati s onim Galileom, a za nas bi svakako bilo
dobro da ne ostanemo izvan dogaaja..."
180"Uzoritosti", nesigurno e Colbert, "bit e vam ugodno prisjetiti se daje Galilei
umro poetkom ove godine..."
"Doista? Molimo Boga neka mu udijeli sreu, veu od one koja gaje pratila dok je ivio
."
"Kako bilo da bilo, i njegovo se rje enje dugo vremena inilo konanim, a ipak to nije
..."
"Eto, pretekli ste me ba u pravi as. Ali pretpostavimo da ni Morinovo rje enje ne vr
ijedi pi ljiva boba. Svejedno, podr imo ga, uinimo da se ponovno raspiri rasprava o n
jegovim idejama, izazovimo znati elju Holanana: neka on pusti da ga isku aju i stavit
emo za neko vrijeme protivnike na krivi put. U svakom slu aju, bit e to dobro ulo en
novac. No dosta o tome. Nastavite, molim vas, jer dok ui San Patrizio, uim takoer i
ja."
"Va a me je uzoritost nauila svemu ovome to znam", ree Colbert pocrvenjev i, "no njena
me dobrota ipak ohrabruje da zaponem."
Govorei tako, mora da se ve bija e osjetio na prijateljskom teritoriju: uzdigne glav
u, koju je dosad neprestano dr ao pognutom, te se hitro pribli i karti svijeta.
"Gospodo, na oceanu - gdje ak i kad se naie na neko kopno, ne zna se o kojem se ra
di, a kad se ide prema nekom poznatom kopnu, mora se danima i danima ploviti nep
reglednim vodenim povr inama - moreplovac nema drugih upori nih toaka osim zvijezda.
Pomou instrumenata koji su jo pradavne zvjezdoznance uinili slavnima, mo e se jednoj
zvijezdi odrediti visina od obzora, zatim se iz nje izvede njena udaljenost od Z
enita i, poznavajui njen otklon, budui da zenitna udaljenost kad joj pribrojimo il
i oduzmemo otklon daje geografsku irinu, zna se odmah na kojoj se paraleli nalazi
mo, odnosno koliko smo sjeverno ili ju no od neke poznate toke. Jasno, zar ne?"
"I djetetu bi bilo", ree Mazarin.
"Valjalo bi dakle smatrati da se slino tome mo e odrediti takoer i koliko smo istono
ili zapadno od te iste toke, odnosno na kojoj smo geografskoj du ini, ili na kojem
meridijanu. Kao to ka e Sacrobosco, meridijan je kru nica koja prolazi polovima na ega
svijeta, i zenitnom tokom iznad na e glave.
l
li i
Ft-4r
A meridijanom se zove upravo zbog toga to, ma gdje da se neki ovjek nalazi, i u bi
lo koje doba godine, kad Sunce doe na njegov meridijan, tom je ovjeku podne. Na alos
t, zbog neke nedokuive prirodne tajne, svaki dosad smi ljeni nain za odreivanje geogr
afske du ine uvijek se pokazao nepouzdanim. Pa od kajjprejejtt uope va nosti, mogao b
i se upitati neupueni? Odizuzetao velike."
Postajao je sve povjerljiviji; zavrti ponovno globus pokazujui obrise Europe:
"Petnaest stupnjeva geografske du ine, otprilike, dijeli Pariz od Praga, a ne to vi e
od dvadeset Pariz od Kanarskih Otoka. to biste rekli o zapovjedniku kopnene vojsk
e koji bi vjero- t vao da se bori na Weissen Bergu, a umjesto da tamo tamani pro
testante, izvr i pokolj nad doktorima sa Sorbone, na brdu Sainte-Genevieve?"
Mazarin se osmjehnu pru ajui ruke ispred sebe kao da eli Izraziti nadu da e se sline s
tvari dogaati iskljuivo na pravom meridijanu.
"No ono to je tragino u svemu tome", nastavi Colbert, "upravo je injenica da se pog
re ke tolikog dometa i takvih posljedica ine slu ei se sredstvima kojima se jo uvijek s
lu imo za odreivanje geografske du ine. A onda se dogodi ono to se dogodilo onome panjo
lcu Mendani koji je otkrio Solomon-ske Otoke, kopno kao od samoga Boga blagoslov
ljeno zbog plodova njegove zemlje i zlata njegova podzemlja. Taj je Mendana odre
dio polo aj kopna koje bija e otkrio, vratio se u domovinu da izvijesti o velikom do
gaaju, u manje od dvadeset godina opremili su mu etiri lae kako bi se tamo vratio i
odluno uspostavio vlast njihovih vrlih kr anskih velicanstava, kako se tamo obiava r
ei, i to se dogodilo? Mendana vi e nije uspio nai ono kopno. Holanani takoer nisu staja
li skr tenih ruku: na poetku ovog stoljea osnovali su svoje Indijske kompanije, podi
gli u Aziji grad Bataviu koji im je slu io kao polazna toka za mnoge ekspedicije pr
ema istoku i stigli do neke Nove Holandije; a ostala kopna vjerojj&tno negdje is
tono od Solomonskih Otoka u meuvremenu su otkrivali engleski gusari kojima Dvor Sv
etoga Jakova nije ni trenutka oklijevao podijeliti plemike naslove. No od Solomon
skih Otoka nitko vi e
182ni traga nije na ao, i razumljivo je da ima onih koji su ve skloni dr ati ih obinom
legendom. Svejedno, izmi ljeni ili ne, Men-dana je ipak na njima pristao, samo to
im je on, dodu e, tono odredio geografsku irinu, ali netono geografsku du inu. A ak da j
u i jest, uz pomo Bo ju, tono odredio, ostali moreplovci (a i on sam na svom sljedeem
putovanju) nisu jasno znali odrediti svoju. I sve kad bismo i znali odrediti gd
je je Pariz, a ne bismo uspjeli razluiti jesmo li u panjolskoj ili meu Perzijancima
, vidite dobro, gospodine, da bismo se kretali poput slijepaca koji vode druge s
lijepce."
"Zaista", odva i se Roberto, "jedva da mogu povjerovati, uz)f sve ono to sam uo o go
lemom napretku znanja u ovom na em stoljeu, da jo uvijek znamo tako malo."
"Neu vam nabrajati, gospodine, sve predlo ene metode, od one koja se temelji na pom
rinama Mjeseca do one koja razmatra odstupanja magnetske igle, nad kojom je jo ned
avno glavu razbijao na Le Tellier, a da i ne govorim o metodi pomou loga za koju j
e s takvom sigurno u jamio na Cham-plain... No sve su se one pokazale i manjkavima, i
bit e takve tako dugo dok Francuska ne bude imala zvjezdarnicu s koje e moi isku ava
ti tolike pretpostavke. Naravno, postojao bi jedan siguran nain: imati na brodu u
ru koja bi nastavila mjeriti vrijeme prema meridijanu na kojem se nalazi Pariz;
odrediti zatim na moru koliko je sati na odreenom mjestu, i iz raz-, like izvesti
promjenu geografske du ine. Ovo je kugla na kojoj ivimo, i mo ete lijepo vidjeti kak
o ju je starodrevna mudrost podijelila na tri stotine i ezdeset stupnjeva geograf
ske du ine, raunajui obino od meridijana koji prolazi Otokom Ferro u Kanarima. Na svo
m putu po nebu, Sunce (bilo da se kree ono, ili, kako se danas smatra, Zemlja, to
nam je ovdje malo va no) proe za jedan sat petnaest stupnjeva geografske du ine, i k
ad je u Parizu, kao to je u ovom trenutku, pono, na mjestu udaljenom stotinu i osa
mdeset stupnjeva od Pariza tada je podne. Dakle, iako tono znate da u Parizu sato
vi pokazuju, uzmimo, podne, vi odredite da je na mjestu na kojem se nalazite est
sati ujutro, izraunate zatim razliku u satima, pretvorite svaki sat u petnaest st
upnjeva, i znat ete da se nalazite na devedeset stupnjeva od Pariza, znai otprilik
e ovdje",

pa zavrti globus pokazujui jednu toku na amerikom kontinentu. "No iako odrediti vri
jeme odreenog mjesta na kopnu nije nimalo te ko, vrlo je te ko dr ati na brodu uru koja
bi nastavila pokazivati tono vrijeme nakon mjeseci i mjeseci plovidbe, na brodu
izlo enom vjetrovima, ije neprestano ljuljanje odvodi u pogre ke i najingenioznije mo
derne instrumente, a da i ne spominjem pje ane i vodene ure koje da bi radile kako
treba moraju poivati na potpuno nepominoj povr ini."
Kardinal ga iznenada prekine:
"Ne mislimo da bi gospodin di San Patrizio zasada morao znati vi e od ovoga, Colbe
rt. Pobrinut ete se da ostale upute i savjete dobije za vrijeme putovanja prema A
msterdamu. Nakon ega neemo mi vi e poduavati njega, nego e on, pouzdajmo se u to, dava
ti poduku nama. Naime, dragi San Patri- ' zio, Kardinal, ije je oko oduvijek vidj
elo, a vidi jo uvijek -nadajmo se zadugo - mnogo dalje od na eg, odavna je ve raspor
edio mre u povjerljivih izvjestitelja koji bi trebali putovati u druge zemlje, obi
laziti luke, raspitivati se kod kapetana koji se spremaju na neko putovanje ili
su se upravo odnekud vratili, s ciljem da doznaju koliko druge vlade ine ili znaj
u ono to mi mo da ne znamo, budui da bi - a to mi se ini bjelodanim - zemlja koja otk
rije tajnu geografskih du ina i sprijei da joj slavu preotme neka druga, dobila gol
emu prednost nad ostalima. A", i tu Mazarin uini jo jednu kratku stanku, ponovno s
 najveom pa njom popravi brkove, sklapajui zatim ruke kao da se eli usredotoiti i isto
vremeno pokornom molbom isprositi pomo i potporu nebesku, "nedavno smo saznali da
je neki Englez, doktor Byrd, prona ao nekakav novi, osobit nain za odreivanje merid
ijana, koji se temelji na upotrebi Praha Simpatije. Kako, ne pitajte me, dragi S
an Patrizio, jer ja vam jedva imena znam toj avoljoj vrad bini. Znamo sasvim sigurn
o da se radi o tom prahu, ali ne znamo ni ta o metodi koju Byrd namjerava primijen
iti, a na izvjestitelj, naravno, nije vje t prirodnoj magiji. Izvjesno je, meutim, d
a mu je englesko Ministarstvo mornarice dopustilo opremiti brod koji bi se treba
o otisnuti prema morima Tihog Oceana. Stvar je od takve va nosti da se Englezi nis
u usudili pustiti da taj brod bude prepoznat kao njihov. On pripada nekom Holanan
inu,
184udaku koji tvrdi da eli prevaliti isti put kojim su pro la dvojica njegovih zemlj
aka koji su prije otprilike dvadeset i pet godina otkrili jedan novi prolaz izmeu
Atlantika i Pacifika, jo iza Magellanova tjesnaca. No budui da bi tro kovi te avant
ure mogli pobuditi sumnju u onih koji bi bili zainteresirani da u njoj sudjeluju
kakvom potporom, Holananin javno pred svijetom ukrcava robu i tra i putnike, kao n
etko tko se brine hoe li^e moi podmiriti sve tro kove. Kao sluajno tamo e se nai doktor
Byrd i trojica njegovih pomonika koji e se izdavati za sakupljae egzotinog bilja. U
stvari e oni imati potpuni nadzor nad cijelim pothvatom. A meu putnicima ete biti
i vi, San Patrizio, a za sve e se pobrinuti na agent u Amsterdamu. Bit ete savojski
plemi koji, progonjen neprestano iz zemlje u zemlju od neke zloinake bande, dr i mud
rim da se na du e vrijeme izgubi negdje na moru. Kao to vidite, neete uope morati lag
ati. Bit ete krhka i nje na zdravlja - i to to vi doista patite od bolova u oima, kao
to nam reko e, jo je jedna sitnica koja se savr eno uklapa u na plan. Bit ete putnik ko
ji e gotovo svo svoje vrijeme provoditi u zatvorenom prostoru, s pokojim flastero
m na licu, i koji osim toga i ne vidi dalje od vlastita nosa. No motat ete se uok
olo, tumarajui ra- streseno, dr at ete zapravo oi dobro otvorene i u i savr eno nauljene
namo da razumijete engleski, no pravit ete se da ga ne znate, tako da neprijatelj
i mogu u va oj prisutnosti slobodno i bez straha o svemu razgovarati. Ako netko na
brodu bude razumio talijanski ili francuski, upustite se s njim u razgovor, pos
tavljajte mu pitanja, i pamtite dobro sve to e vam rei. Nemojte prezirati dru enje sa
priprostima, koji e za nekoliko novia prosuti pred vama vlastitu utrobu. No neka s
itni bude zaista sitan, tako da izgleda kao milodar, a ne kao nagrada, inae bi mog
li postati sumnjiavi. Nikada neete postavljati izravna pitanja, i ako ste danas na
primjer ne to upitali, drugim ete rijeima postaviti isto pitanje sutra; ako vam je
neki tip najprije lagao, dovest ete ga tako do toga da sam sebi proturjei: neuki i
priprosti vam esto zaboravljaju to su sve jednom izmislili i napriali, i lako ve sl
jedeeg dana smisle ne to posve suprotno. Uostalom, la ce ete lako prepoznati: kad se s
miju, stvore im se kao dvije jamice na obrazima, a
185nokti su im vrlo kratki; isto se tako morate uvati onih kepeca niskog rasta ko
ji e vam nadrobiti svakojakih neistina iz iste bahatosti. U svakom sluaju neka va i r
azgovori s njima budu kratki i ne ostavljajte dojam da su vam priinili neko osobi
to zadovoljstvo: onaj s kim ete doista morati razgovarati je doktor Byrd, i izgle
dat e posve prirodno to to neprestano nastojite initi s jedinom osobom koja vam je
ravna po obrazovanju. To je ovjek od nauke, zacijelo govori francuski, mo da ak i ta
lijanski, latinski sasvim sigurno. Vi ste bolesni i zatra it ete od njega savjet i
utjehu. Neete se naravno pona ati poput onih koji se najedu kupina ili zemlje crlje
nice pa se prave da izbacuju krv na usta, nego ete ga zamoliti da vam poslije veer
e izmjeri puls, koji je u to vrijeme uvijek malo povi en te se mo e initi da je posri
jedi vruica; rei ete mu osim toga da nou nikad ne mo ete oka sklopiti, to e vas unaprij
d opravdati u sluaju da vas nou koji put iznenade potpuno budna,' a to e se morati
dogoditi ako se njihovi pokusi budu vrtjeli oko ispitivanja zvijezda. Taj Byrd m
ora svakako biti opsjednut i hirovit, kakvi su uostalom svi uenjaci: pretvarajte
se da esto imate napadaje mu iavosti, govorite mu o tome, onako, znate, kao da mu po
vjeravate neku va u intimnu tajnu, tako da doe u napast da i on vama ispria pone to o
svojim tajnim mu icama. Poka ite mu da vas to neobino zanima, ali pravite se da ste r
azumjeli vrlo malo ili ni ta, kako bi vam jo jednom bolje objasnio. Ponovite to to j
e rekao, kao da mu elite pokazati da vam je sada jasno, i pritom grije ite; njega e
ta tina natjerati da vas odmah stane ispravljati, razja njavajui vam do u najsitnije
detalje ono o emu bi trebao utjeti. Nikad nemojte ni ta tvrditi, uvijek samo ne to nat
uknite, aludirajte: aluzija se uvijek nabaci da bi se ispipao teren, da bi se ot
krilo kako ovjek di e i to nosi u srcu. Morat ete zadobiti njegovo povjerenje: ako se
esto smije, smijte se zajedno s njim, ako je uljiv, pona ajte se i vi kao razdra ljiva
c, ali uvijek se divite njegovu znanju. Ako je naprasit i dogodi se da vas uvrij
edi, podnesite uvredu mirno, ionako ete znati da ste ga poeli ka njavati jo mnogo pri
je nego to mu je i pala na pamet. Na moru su dani dugi, a noi bez kraja, i nema st
vari koja bi Englezu bila boljom utjehom za dosadu od pozama neg broja
186
pehara onoga piva kojim Holanani uvijek dobro opskrbe svoje priuve. Hinit ete da st
e strastveno odani tome piu i poticati va eg novog prijatelja da ga, gutljaj po gut
ljaj, posre vi e od vas. Jednog bi ga dana mogla obuzeti sumnja te bi mogao dati pr
etresti va u kabinu: zato nikad svoja opa anja neete zapisivati, ali biste mogli vodi
ti dnevnik u kojem ete govoriti o va oj nesretnoj sudbini, ili o Djevici Mariji, il
i o Svecima, ili o ljubljenoj koju biste oajniki eljeli ponovno vidjeti; i gledajte
da se u tome dnevniku pojave natuknice o doktorovim vrlim osobinama; hvalite ga
kao jedinog prijatelja kojeg ste na li na brodu. Od njegovih rijei ne bilje ite reeni
ce koje se tiu na ega cilja, nego samo opaske to zvue kao mudre izreke, nije va no kakv
e: koliko god bile blesave, ako ih je ve izrekao, znai da ih takvima ne dr i, i bit e
vam zahvalan to ste ih upamtili. Sve u svemu, nismo ovdje da vam predla emo nekaka
v brevijar kako postati dobar tajni izvjestitelj: nisu to stvari kojima bi bio v
ian ovjek odan crkvi. Uzdajte se u va u vlastitu fantaziju i nadahnue, budite oprezno
smo tren i smo tr eno oprezan, uinite da o trina va ega pogleda bude obrnuta od opeg
uvjerenja o njemu i razmjerna va oj o troumnosti."
Mazarin ustane, kako bi gostu dao do znanja da je razgovor zavr en i ne bi li ga j
o na trenutak, prije nego to ustane i on, s visoka osmotrio.
"Poite za Colbertom. Dat e vam ostale upute i povjeriti vas zatim osobama koje e va
s odvesti do Amsterdama gdje ete se ukrcati na brod. Idite sad i neka vam je sa s
reom." Bili su ve na izlazu kad ih kardinal pozove da se vrate: "Ah, ne to sam zabor
avio, San Patrizio. Vjerojatno ste shvatili da e odavde do broda svaki va korak bi
ti budno praen, no zacijelo se pitate kako to da se mi ne bojimo da ete kasnije, m
o da ve u prvom pristani tu, doi u isku enje da odlepr- ate kao ptiica. Ne bojimo se toga
er vama to nikako ne bi bilo u interesu. Ne biste se mogli vratiti ovamo, gdje b
iste bili vjeni prognanik, niti otii u dobrovoljno progonstvo u bilo koju drugu ze
mlju, jer biste ivjeli u neprestanu strahu da e vas na i agenti jednom negdje pronai.
U oba sluaja morali biste se odrei i imena i polo aja. Ne sumnjamo takoer ni u to da
bi se ovjek va ih vrlina mogao prodati Englezima. to
187
biste uostalom prodali? To da ste dou nik, to je tajna koju, kad biste je eljeli pr
odati, morate najprije objelodaniti, a jednom otkrivena ne bi vi e bila vrijedna n
iega osim da vam se odmah satjera no u srce. Naprotiv, ako se vratite, ak i sa skro
mnim obavijestima, imat ete pravo na na u zahvalnost. Krivo bismo uinili da otpisemo
ovjeka koji nam je jasno pokazao da se zna suoiti s tako opasnim i te kim zadatkom.
Dalje e sve ovisiti o vama. Naklonost velikih, kad se jednom stekne, valja ljubo
morno uvati kako je se ne bi izgubilo, i njegovati je i prihranjivati raznim uslu
gama kako bi to du e potrajala. Sami ete tu odluiti je li va a odanost Francuskoj takva
da vam nala e da svoju budunost posvetite njezinu Kralju. Ka u da se dogodilo mnogim
a da se rode na nekom drugom mjestu, a sretno sebi prokre put u Parizu."
Kardinal je smjerao na odanost koja se nagrauje. No za Roberta su nagrade zasigur
no u tom trenutku imale sporednu va nost. Kardinal mu je dao naslutiti pustolovinu
, nove horizonte, udahnuo mu je odreenu mudrost ivljenja, zbog ijeg je nepoznavanja
, mo da, sve dosad bivao neprestano li en tueg po tovanja. Mo da je zaista dobro da prihv
ati poziv sudbine koji e ga ako ni ta drugo udaljiti od njegovih muka i jada. to se
pak tie onog drugog poziva, onog od prije tri veeri, sve su se njegove nedoumice r
azbistrile im je kardinal zapoeo svoju besjedu. Ako je netko Drugi sudjelovao u ne
koj zavjeri, a svi su vjerovali da je to on, netko je Drugi zacijelo splet-kario
kako bi Nju naveo na reenicu koja ga je izmuila rado u i uinila zaljubljenim od ljubo
more. Odvi e tih Drugih, izmeu njega i zbilje. Tim vi e, dakle, bolje je povui se od s
vijeta i osamiti negdje na nepreglednim morskim puinama, gdje e ljubljenu moi posje
dovati na jedini dopu teni mu nain. Na kraju krajeva, savr enstvo ljubavi nije u tome
da ovjek bude ljubljen, nego u tome da ljubi.
Poklekne na jedno koljeno, te ree: "Uzoritosti, va sam." Ili bih barem ja tako hti
o, budui da mi se ne ini da bi u njegovu sluaju bio obiaj da mu se stavi na raspolag
anje propusnica koja bi kazivala: "C'est par mon ordre et pour le bien de l'etat
que le porteur du present a fait e qu'il a fait."
18818.
flecuoene
/[ ko je Daphne, kao Amarilli, takoer bila poslana u potra-J\ gu za punio fijo, o
nda je Uljez, dakle, doista opasan. Ro-'berto je sada ve znao za potmulu borbu iz
meu Europskih Zemalja da se doepaju te tajne i prisvoje je. Valjalo mu se savr eno d
obro pripremiti i uzdati se u vlastitu lukavost. Oigledno je Uljez djelovao u pre
dveerje, kad bi se stala hvatati no; danju bi se zatim, kad bi Roberto poeo paziti,
makar i iz svoje kabine, premjestio na otvoreno. Je li prema tome trebao izjalo
viti njegove planove, ostaviti mu dojam da spava danju a bdije nou? Kakva korist
od toga, onaj bi jednostavno promijenio svoje navike. Ne, radije mu mora onemogui
ti bilo kakvo predvianje, uiniti ga nesigurnim u vlastite planove, navesti ga da m
isli kako on spava kad u stvari bdije, a spavati onda kad onaj misli daje budan.
Vjerojatno je nastojao zamisliti to onaj misli da on misli, ili to misli da on mis
li da on misli... Do tada je Uljez bio njegova sjena, sad e Roberto morati postat
i Uljezova, nauiti slijediti tragove nekoga tko koraa za njegovima. No to uzajamno
vrebanje nee moi trajati unedogled, nee se moi vjeno izbjegavati tako da se jedan us
pinje jednim stubama dok drugi potajno silazi onima na suprotnoj strani, da jeda
n bude u to-varnom prostoru dok drugi stra ari gore na palubi, da se taj drugi zat
im sjuri u potpalublje dok se prvi urno ponovno uspinje, makar s vanjske strane,
du brodskih bokova.
Svatko razborit odmah bi odluio nastaviti istra ivati ostatak broda, no Roberto ne
bija e vi e razborit. Ponovno je popustio onoj rakiji, uvjeravajui sebe da to ini zbog
toga to mu ona daje snagu. ovjeka koga je ljubav vjeito pobuivala tek
189na pusto i ekivanje, ovaj nepentes nije mogao pobuditi ni na kakvu odluku. Postu
pao je beskrajno usporeno a pritom se osjeao munjom. Vjerovao je da skakue dok bi
se poput make etverono ke uljao. Tim vi e to se jo nije osmjelio danju izii pod vedro n
i to se samo nou osjeao sna nim. No nou bi se obino opio i postajao trom i bezvoljan.
o bija e upravo ono to je njegov neprijatelj i elio, govorio bi sebi ujutro. I kako
bi skupio hrabrost, navalio bi opet na slavinu.
U svakom sluaju, u predveerje petoga dana odluio je sama sebe prisiliti da se probi
je u onaj dio tovarnog prostora koji do tada jo nije posjetio, tamo ispod one pom
ine daske u podu prostorije sa zalihama. Primjeivao je iznova kako je na Daphne pr
ostor bio do maksimuma iskori ten; izmeu gornje palube i tovarnog prostora bijahu u
graene da ane pregrade i la ni katovi kako bi se dobilo niz malenih platformi povezani
h labavim ljestvicama; sluajno je tako nabasao na udubinu za u ad, spotiui se o smotu
ljke svakojakih konopaca, jo uvijek natopljenih morskom vodom. Spusti se jo malo n
i e i nae u secunda carina, izmeu najrazliitijih krinja i sve njeva.
Tu zatekne ostale zalihe hrane i jo nekoliko bavi sa slatkom vodom. Vjerojatno se
tome razveselio, no samo zbog toga to e svoju potjeru moi produ iti u beskonanost, uz
u itak to je mo e neprestano odgaati. A to je pak u itak u strahu.
Iza baava s vodom prona ao je jo etiri s rakijom. Odmah se popeo i provjerio one bavic
e u ostavi. U svima do jedne bija e voda, znak da je ona s rakijom koju je dan ran
ije tamo na ao bila odozdo donesena ovamo gore, da poslu i kao mamac i isku a ga.
Umjesto da se zabrine zbog zasjede, ponovno se spustio u tovarni prostor, donio
gore jo jednu bavicu onog likera i stao ponovno hlapljivo piti.
XiLf m se vratio u tovarni prostor, mo emo zamisliti u kakvom stanju, te zastao os
jetiv i zadah rastopljene gnjile i to bija e iscurila u sliv. Ni e dolje nije se vi e moglo
.
Morao je dakle poi natrag, prema krmi, no svjetiljka mu se upravo stala gasiti te
se on spotaknu o ne to, razabrav i da gazi preko balasta, upravo tamo gdje je na Am
arilliju doktor Byrd dao urediti le aj za psa.
190
No upravo u tovarnom prostoru, izmeu vla nih mrlja i ostataka naslagane hrane, odje
dnom primijeti otisak neijeg stopala.
Bio je sada ve toliko siguran da je na brodu neki Uljez, da je prva i jedina njeg
ova misao bila kako je napokon dobio nepobitan dokaz da nije uope pijan, to je na
kraju krajeva dokaz koji pijanci tra e na svakome koraku. U svakom sluaju oevidnost
dokaza bija e jasna kao sunce, ako se tako mo e rei za ono tapkanje u tmini uz slabe
odsjaje tinjajue svjetiljke. Sada ve potpuno uvjeren da Uljez postoji, nije mu bil
o ni nakraj pameti da je otisak, nakon onolikog zbrkanog hodanja amo tamo, mogao
ostaviti on sam. Uspne se ponovno gore, odluan da otpone borbu.
Sunce bija e na zalasku. Bio je to prvi zalazak Sunca koji je vidio nakon pet dana
none tmine, osvita i zore. Nekoliko je crnih oblaka gotovo usporedno plovilo uz
onaj udaljeniji otok, da bi se zatim, pu ui prema vrhu, gusto na njemu zbili i ota-
mo, usplamtjev i, i ezavali u pravcu juga. Obala se svojim tamnim obrisima jasno isti
cala u moru koje ve bija e poprimilo boju svijetle tinte, dok je ostatak neba odava
o dojam blijede, uvele kamilice, kao da Sunce, tamo iza, nije upravo u tom trenu
tku slavilo svoju rtvu nego lagano tonulo u san, molei nebo i more da ga tihom usp
avankom otprate na poinak.
' Robertu se, naprotiv, vratio borbeni duh. vrsto je odluio do kraja zbuniti nepri
jatelja. Uputio se u onu komoru s urama i ponio ih koliko je samo mogao na palub
u, rasporediv i ih poput unjeva za biljar biljara, jednu uz glavni jarbol, tri na k
rmnicu, jednu uz vitlo, nekoliko oko prednjeg jedra, a po jednu na svaka vrata i
svaki otvor u podu palube - sve u svemu, tko god poku ao u mraku proi, morat e se o
njih spotai.
Zatim je navinuo one mehanike (a da mu nije palo na pamet da je neprijatelja, koj
eg je namjeravao iznenaditi, time upravo na njih upozorio), a pje ane preokrenuo. D
ugo je zatim promatrao palubu osutu spravama za Vrijeme, ponosan na njihov amor, v
rsto uvjeren da e taj njegov izum uznemiriti i smesti neprijatelja i usporiti mu
kretanje. Nakon to je tako bri ljivo namjestio te bezazlene zamke, padne sam njihov
om prvom rtvom. Dok se no tiho spu tala na uljastu povr inu
191

mora, on je jednog po jednog obilazio te metalne komarce s u ivanjem slu ajui zujanje
mrtve esencije, divei se sitnim kapljicama vjenosti to i ezavahu topei se jedna za dru
gom, da bi ga na kraju uhvatio strah od onih opora moljaca bez pro drljivih ustiju
(tako pi e, doista), te zubate kotae koji su cijepali njegov dan u najsitnije odlom
ke trenutaka i uz mrtvaku neku glazbu sagorijevali njegov ivot.
Prisjetio se jedne reenice oca Emanuela: "Kakav bi to samo veseo Prizor bio kad b
i se pomou nekog Kristala kroz Grudi vidjeli otkucaji Srca, kao u Urama!" Na svje
tlu zvijezda zanesen je pratio polaganu brojanicu sitnih pje anih zrnaca to je mrmlj
a e neka klepsidra, filozofirajui usput o svim onim sve njevima trenutaka, o tim uzas
topnim anatomijama vremena, o pukotinama i procjepima iz kojih su kap po kap ist
jecali sati.
No u ritmu vremena koje prolazi nasluivao je predznak vlastite smrti, kojoj je, k
retnju po kretnju, bivao sve bli i, primicao bi kratkovidno oko ne bi li odgonetnu
o zamr eni logo-grif fuga, drhtavim tropom pretvarao neku spravu na vodu u fluidni
mrtvaki lijes, i na kraju se okomio na one traljave zvjezdoznance sposobne preds
kazati mu jedino one ve protekle sate.
I flco zna to bi jo sve zapisao da nije osjetio potrebu da se ostavi svojih mirabi
lia poetica, kao to je najprije napustio svoja mirabilia chronometrica - i to ne
svojom voljom, nego zato to je malo pomalo, budui da mu je venama teklo vi e rakije
nego ivota, pustio da mu onaj tikatak otka ljuca neku vrst opojne uspavanke.
Ujutro estoga dana, probuen spravama koje posljednje jo dahtahu, vidje kako meu sasv
im ispremjestanim urama eprkaju dva maju na drala (bijahu li to dralovi?), koji su, n
ervozno kljuckajui, prevrnuli i razbili jednu od najljep ih klepsidri.
Uljez je, oigledno ni najmanje upla en (a od ega bi uostalom i trebao strahovati, on
koji je dobro znao koga sve ima na brodu?), ala bez smisla za besmislenu alu, pus
tio iz potpalublja dvije ivotinjice. Da bi uinio zbrku, da bi isprevrtao
192moju lau, plakao je Roberto, da bi pokazao kako je moniji od mene...
Ali za to ba dralovi, pitao se, naviknut da svaku zgodu vidi kao znak, a svaki znak
kao znamen. Poku avao se prisjetiti kakav simboliki smisao nosi dral, prema onome ko
liko se jo sjeao od Picinellija i Valeriana, no odgovora nije nalazio. Nama je meut
im sasvim jasno da nikakve namjere niti ikakva prikrivena smisla nije bilo u ono
j Riznici udesa; Uljez je ve i sam bio uznemiren i zabrinut jednako kao i on; no R
oberto to nije mogao znati, te je nastojao proitati ne to to bija e tek razdra ljiva rkar
ja.
Uhvatit u ja tebe, uhvatit u te prokletnie, proderao se, obuzet valom bijesa. I, on
ako jo snen, zgrabi ma te pojuri ponovno prema tovarnom prostoru, strmoglaviv i se p
o stubama i zavr iv i u nekom jo neistra enom prostoru, izmeu na-ramaka prua i gomila deb
ala, svje e odsjeenih. Pri padu je meutim udario u te trupce i skotrljav i se zajedno
s njima na ao licem uz ogradu od pletena iblja, udi ui opet onaj odvratni smrad to je d
opirao iz sliva. A tik pred vlastitim okom vidje kako pu u korpioni.
Bilo je sasvim mogue da su zajedno s drvljem u brod bili utovareni i razni kukci,
i ja zaista ne znam jesu li ono stvarno bili korpioni, no Roberto ih je takvima
vidio: naravno, ovamo ih je unio Uljez, s namjerom da ga otruju. Da bi izbjegao
opasnost stade se u urbano vui po ljestvici, no po onom je drvlju trkarao i trkarao i
svejednako ostajao u mjestu, i jo uz to neprestano gubio ravnote u; na jedvite se
jade, sav u panici, ipak uhvatio za ljestvicu i, koprcajui se, napokon ponovno po
peo, otkriv i da na ruci ima poduboku posjekotinu.
Ranu mu vjerojatno bija e nanio njegov vlastiti ma. I evo ga ve kako, umjesto da mis
li na ranu, hita u drvarnicu, zabrinuto pun strepnje tra i meu balvanima svoje oru je
na kojem mora biti mrlja od krvi, odnosi ga u krmnicu i izlijeva rakiju na sjeiv
o. Zatim, kako od toga nikakve pomoi nije bilo, odrekne se na brzinu svih naela sv
oje nauke i izlije rakiju ravno na ruku. Zazove nekoliko svetaca, s pone to pretje
ranom prisno u, te otri napolje gdje se upravo spu tala gusta ki a, pod kojom dralovi u t
ren oka otprhnu e. Sna an ga pljusak
193

naglo strese: trgnu se i zabrinu za ure te stane unezvjereno trkarati tamo amo ka
ko bi ih to prije smjestio u zaklon, priskrbi sebi jo jednu ozljedu, ovaj put na s
topalu koje mu se bilo zaglavilo u neku re etku; vrati se potom unutra, svue sa seb
e mokru odjeu i - kao jedina reakcija na sve te zgode bez smisla - baci se na pis
anje, dok je vani ki a najprije postala sve gu om, potom se sti ala, na nekoliko se sat
i vratilo Sunce i konano pala no.
I budimo mu zahvalni to je pisao, jer bez toga ne bismo nikad saznali to mu se to
dogodilo i to je to otkrio za vrijeme putovanja na Amarilliju.
19419.
!$listaoo flautickc
A*
\mari\\i je krenuo iz Holandije i nakratko pristao u Londo-ytnu. Tamo je nou krio
mice ne to bilo ukrcano; mornari 'se bijahu u nizu rasporedili izmeu palube i tovar
noga prostora, no Robertu nije uspjelo dokuiti o emu se radi. Zatim se brod otisnu
o prema jugozapadu.
Roberto se oigledno dobro zabavljao opisujui dru inu koju je zatekao na brodu. inilo
se je kao daje kapetan s najveom moguom pa njom za suputnike odabirao iskljuivo smu enj
ake, udake i svakojake nastrane tipove; vjerojatno ih je iskoristio samo kao izgo
vor da brod mo e krenuti na put i nije se mnogo brinuo hoe li ih negdje usput izgub
iti. Moglo ih se podijeliti u tri grupe: oni koji su shvatili da e brod ploviti p
rema zapadu (kao jedan par iz Galicije koji je elio posjetiti sina u Brazilu i ne
ki stari idov koji se bija e zavjetovao da e ho-doastiti u Jeruzalem najdu im moguim put
em), oni koji jo nisu imali jasnog pojma o opsegu zemaljske kugle (kao neki lakou
mnici koji bijahu vrsto odluili potra iti sreu na Molu-cima, do kojih bi prije stigli
da su krenuli put istoka), i na kraju svi ostali koji bijahu elegantno prevaren
i, kao ona skupina heretika iz pijemontskih dolina koji su se namjeravali pridru i
ti engleskim puritancima na sjevernim obalama Novoga Svijeta, a nisu imali pojma
da e brod meutim udariti ravno na jug, i da e prvi puta pristati tek u Recifeu. Ka
d su ovi posljednji otkrili prijevaru, brod je upravo stigao u tu koloniju - u t
o doba u rukama Holanana - odlui e da se za svaki sluaj iskrcaju u toj protestantskoj
luci, iz straha da meu Portugalcima ne bi imali jo veih neprilika. U Recifeu se na
brod pak ukrcao neki malte ki vitez, s licem gusara, koji je sebi po-
195stavio cilj da pronae neki otok o kojem mu je pripovijedao neki Venecijanac, a
kojem bija e nadjenuto ime Escondida; nije imao pojma o njegovu polo aju, a nitko n
a Amarilliju nikad za to ime ne bija e uo. Oiti znak da je kapetan svoje putnike, ka
ko se ono ka e, tra io sa svijeom.
Nitko se nije ni najmanje brinuo za udobnost one malobrojne rulje koja se tiskal
a u potpalublju: dok se plovilo preko Atlantika hrane nije uzmanjkalo, a pokoja
bi nova zaliha bila nabavljena na amerikim obalama. No nakon beskonano duge plovid
be pod pahuljastim oblacima i nepreglednim nebeskim plavetnilom, iza Fretum Mage
llanicum, gotovo su svi, osim gostiju vi eg ranga, spali na to da preko dva mjesec
a piju vodu od koje se dobivala vrtiavost i jedu dvopek to zaudara e na mi ju pi alinu.
A nekoliko je lanova posade, zajedno s mnogim putnicima, ubrzo podleglo skorbutu.
U potrazi za novim zalihama brod se vratio prema zapadu uz obale Chillvja, te pr
istao na pusti otok koji na kartama bija e oznaen kao Mas Afuera. Ostado e tamo tri d
ana. Klima bija e zdrava a vegetacija tako bujna da je malte ki vitez izjavio kako b
i bila prava srea jednoga dana do ivjeti brodolom na ovim obalama pa ostati ovdje iv
jeti, sretan i bez najmanje elje za povratkom u domovinu - i uporno je nastojao u
vjeriti sebe da je upravo to Escondida. Escondida ili ne, da sam tamo ostao - go
vorio je sebi Roberto na Daphne - sada ne bih bio ovdje i drhtao od straha zbog
nekakvog Uljeza, samo zato to sam vidio otisak njegova stopala u tovarnome prosto
ru.
Zatim zapuha e protivni vjetrovi, tako je barem govorio kapetan, i brod je bez ika
kva pravog razloga okrenuo prema sjeveru. Roberto nikakav protivan vjetar nije o
sjeao, tovi e, kad bija e odlueno o tom skretanju s pravca brod je jurio punim jedrima,
i da bi se okrenulo u suprotnom smjeru valjalo je ploviti u bok. Vjerdjfetno je
doktoru Byrdu i njegovoj ekipi za nastavak pokusa bilo neophodno da brod nastav
i ploviti du jednog istog meridijana. injenica bija e da su dospjeli na otoje Galapag
os, gdje su se svi do besvijesti zabavljali prevrui na lea ogromne kornjae i kuhajui
ih zajedno s oklopom. Malte anin je dugo ispitivao neke svoje karte i na kraju rij
e io da ovo nije Escondida.
196Kad je brod ponovno zaplovio put zapada i kad su se spustili preko dvadeset i
petog stupnja ju ne geografske irine, snabdje e se vodom na nekom otoku od kojeg na
kartama ne bija e ni traga. Osim osame nije pru ao drugih ari, no vitez -koji nije po
dnosio brodsku hranu i koji je osjeao .izuzemu' odbojnost prema kapetanu - ree Rob
ertu kako bi bilo divno imati oko sebe skupinu sposobnih, hrabrih i lakoumnih, z
agospodariti brodom, ostaviti kapetana i one koji ga ne ele napustiti u amcu za sp
a avanje, zapaliti Amarilli i nastaniti se na ovoj zemlji, i opet daleko od svakog
poznatog svijeta, pa osnovati neko novo dru tvo. Roberto ga upita je li to Escond
ida, no ovaj tu no odmahnu glavom.
Otisnuv i se opet prema sjeverozapadu, uz naklonost pa-sata, naido e na grupu otoka
naseljenih divljacima s ko om boje jantara; razmijeni e s njima darove sudjelujui na
neobino veselim njihovim svetkovinama kojima dava e posebnu dra ples djevojica ije kre
tnje podsjeahu na lelujanje onih trava to se tiho, uza sam rub vode, njihahu na alu
. Vitez, koji vjerojatno nije polo io zavjet istoe, pod izgovorom da eli uiniti portre
te nekih od tih stvorova (a ne bija e tome ni tako nevje t), na ao je bez sumnje naina
da se s nekima zdru i i u putenu u itku. Kako se brodska posada stala povoditi za nj
egovim primjerom, kapetan odlui ubrzati polazak. Vitez se nije mogao odluiti bi li
ostao ovdje ili ne: inio mu se ovo prekrasan nain da kraj svojega ivota doeka provo
dei dane u risanju krokija. No odlui ipak da ovo takoer nije Escondida.
Nakon toga skrenu e jo dalje na sjeverozapad i otkri e otok gdje domoroci bijahu pril
ino blagi i miroljubivi. Zadr a- e se na njemu dva dana i dvije noi, a vitez im ovdje
stade pripovijedati svakojake prie: govorio je nekim narjejem koje ni Roberto nije
razumio, a kamoli ostali, no on si je pomogao crte ima u pijesku i uz to je gesti
kulirao ivo poput glumca, izazivajui beskrajno odu evljenje domorodaca koji su ga sl
avili hvalospjevima, ne to kao "Tusitala, Tusitala!". Vitez je zajedno s Robertom
razmi ljao kako bi bilo prekrasno svr iti svoje dane medu tim ljudima, pripovijedajui
im mitove iz cijeloga svijeta.
"Maje li to Escondida?", pitao je Roberto.
197
Vitez odmahnu glavom.
On je poginuo u brodolomu, razmi ljao je Roberto na Da-phne, a ja sam mo da prona ao n
jegovu Escondidu i nikad mu to neu moi ispriati, ni njemu ni bilo kome drugome. Mo da
je upravo zbog toga i pisao svojoj Dami. Da bi se pre ivjelo, valja priati prie.
Posljednja vitezova kula u zraku bija e sagraena jedne veeri, par dana prije i nedal
eko od mjesta brodoloma. Upravo su plovili uz neki arhipelag; budui da je doktor
Byrd izgledao silno nestrpljiv da se to prije ponovno nastavi prema Ekvatoru, kap
etan je odluio da mu se ne pribli avaju. Tijekom putovanja Robertu je bivalo sve oit
ijim da kapetanovo pona anje ne odaje nimalo one moreplovce o kojima je toliko slu a
o, koji su o svakom novootkrivenom kopnu bilje ili svaku i najsitniju pojedinost,
upotpunjujui i dotjerujui svoje karte, skicirajui oblike oblaka, sakupljajui uroenike
predmete... Amarilli je plovio poput putujue peine nekoga alkemiara usredotoena jedi
no na svoju crnu mijenu, potpuno ravnodu an na veliki svijet koji se pru ao pred nji
m.
Sunce bija e na zalasku; igra oblaka s nebom ispred sjene nekog otoka s jedne stra
ne kao da je risala smaragdne ribice to plivaju prema njegovu vrhu; s druge su pa
k strane stizale razjarene vatrene kugle. Povi e njih, sivi oblaci. Odmah zatim ra a
reno je Sunce i ezlo iza otoka, no neizmjerna se ru iasta boja odra avala i dalje na obl
acima, s ijih trbuha visje e okrvavljene ukrasne rese. U iduih nekoliko sekundi po ar
iza otoka pro irio se toliko da je ve nadvisivao brod. Nebo bija e eravica na pozadini
rijetkih modrikastih niti. A zatim, posvuda krv: kao da jato morskih pasa uprav
o pro dire okorjele ne-pokajane gre nike.
"Mo da bi sad valjalo umrijeti", izjavio je Malte ki vitez. "Ne hvata li vas elja da
se objesite o grlo nekog topa i skliznete u more? Trajalo bi sasvim kratko, i u
tom bismo trenutku spoznali sve..."
"Da, ali tek to bismo to spoznali, prestali bismo znati", odgovori mu Roberto.
I brod nastavi svoje putovanje, ulazei u sipina mora.
198Dani su prolazili, svaki nalik prethodnome. Kao to je Ma-zarin i predvidio, Ro
berto nije mogao uspostaviti odnos ni sa kim drugim osim s plemiima. Mornari bija
hu takvi probisvijeti da bi ovjek umro od straha ako bi ih nou sluajno susreo na pa
lubi. Putnici su bili izgladnjeli, bolesni i neprestano su molili. Tri Bvrdova p
omonika nisu se usuivala sjesti za njegov stol i uljali su se uokolo utke izvr avajui n
jegova nareenja. Kapetana kao da nije ni bilo: uvee bi ve bio pijan, a osim toga go
vorio je samo flamanski.
Byrd je bio mr av i suh Britanac, velike crvenokose glave koja bi mogla poslu iti ka
o brodski svjetionik. Roberto, koji je koristio svaku priliku da se opere, koris
tei se svakom ki om da bi isprao i odjeu, nikada ga za svih tih mjeseci nije vidio d
a je promijenio ko ulju. Na sreu, ak i za mladia naviknutog na pari ke salone, smrad sa
moga broda toliko je gnjusan da se smrad svih njemu slinih putnika uope vi e ne prim
jeuje.
Byrd bija e strastveni poklonik piva i Roberto je morao nauiti kako da mu odoli, pr
etvarajui se da pije i ostavljajui pie u a i manje vi e na istoj razini. Byrd se pak doi
mao kao da ni za to drugo ne bija e izobra en nego da neprestano puni prazne a e. A kako
je prazna uvijek bila njegova, nju je neprestano punio, podi ui je svaki put uvis,
na brindis. Vitez nije pio, samo je slu ao i tu i tamo postavio kakvo pitanje.
Byrd je govorio prilino skroman francuski, poput svakoga Engleza koji bi u ono do
ba elio putovati izvan svojega otoka. Robertove prie o uzgoju vinove loze u Monfer
ratu odmah su ga potpuno osvojile. Roberto je pak uljudno slu ao o tome kako se pr
avi pivo u Londonu. Zatim bi raspravljali o moru. Roberto je plovio prvi puta, a
Byrd je ostavljao dojam da o tome ne eli odvi e rei. Vitezova pitanja uvijek su se
odnosila samo na mjesto gdje bi se mogla nalaziti Escondida, no kako ama ba nikak
va, ni pribli na podatka nije navodio, odgovora obino ne bi dobivao.
Doktor Byrd je izjavljivao da je na put krenuo kako bi se bavio prouavanjem cvijea
i Roberto ga je esto namjerno isku avao navodei razgovor na tu temu. Byrd nije zaci
jelo bio nevje t travnatim stvarima i to mu je davalo priliku da se

upu ta u beskonana usrdna tumaenja, koja je Roberto, barem je to pokazivalo njegovo

lice, slu ao s velikim zanimanjem. Na svakom kopnu Byrd i njegovi momci doista bi
sakupljali bilje, iako dodu e ne s onom pomno u uenjaka koji su upravo s tim ciljem kr
enuli na put. Mnogo se veeri tako provelo u ispitivanju onoga to bi prona li.
Prvih je dana Byrd nastojao to vi e doznati o Robertovoj i vitezovoj pro losti, kao d
a je prema njima gajio odreene sumnje. Roberto je dao verziju dogovorenu u Parizu
: Savojac, borio se u Casaleu na strani Carske vojske, upao u neprilike najprije
u Torinu, potom u Parizu, zbog itavog niza dvoboja: imao je nesreu da rani nekog
Kardinalovog tienika, i na kraju izabrao put Tihog oceana ne bi li to veu koliini vod
e isprijeio izmeu sebe i svojih progonitelja. Vitez je ispripovijedio svakojakih p
ria, neke su se dogodile u Veneciji, neke u Irskoj, neke pak u Srednjoj Americi,
no nije se dalo jasno razabrati koje bijahu njegove, a koje tue.
Naposljetku je Roberto otkrio da Byrd voli razgovore o enama. Izmislio je odmah n
ebrojene vatrene ljubavi s nebrojenim vatrenim kurtizanama; doktorove su se oi sv
aki put sve jae krijesile i neprestano je sebi iznova obeavao da e jednoga dana sva
kako posjetiti Pariz. Zatim se sabrao i primjetio kako su papini pristalice svi
odreda potkupljivi pokvarenjaci. Roberto je tada svraao pa nju na to kako su se mno
gi Savoj-ci ve gotovo sasvim priklonili hugenotima. Vitez se prekri io i ponovno ra
zgovor okrenuo na ene.
Sve do iskrcavanja na Mas Afuera izgledalo je da se doktorov ivot odvija prema us
taljenom pravilnom ritmu, i ako je i provodio kakva ispitivanja na brodu, bilo j
e to u vrijeme kad su svi ostali bili na kopnu. Za vrijeme plovidbe danju bi se
dugo zadr avao na palubi; zajedno sa svojim pomonicima ostajao bi na nogama do sitn
ih sati, a nou je zacijelo spavao. Njegova je kabina bila tik do Robertove, bijah
u to zapravo dva poput cijevi tijesna hodnika odvojena pregradom, i Roberto bi n
ou bdio, neprestano napeto oslu kujui.
Meutim, tek to su zaplovili Pacifikom, obiaji doktora Byr-da stado e se mijenjati. Na
kon zaustavljanja na Mas Afuera
200Roberto je zapazio da svakoga jutra izmeu sedam i osam sati on tajanstveno nek
amo nestaje, dok su se prije u to vrijeme obiavali sastati kako bi zajedno dorukov
ali. Za itava onog perioda dok je brod dr ao pravac sjevera, sve do otoka s kornjaam
a, Byrd bi se meutim udaljio negdje oko est sati ujutro. Tek to je brod opet okrenu
o pramac prema zapadu, pomaknuo je ustajanje na pet sati, i Roberto bi uo glas je
dnog od njegovih pomonika koji ga je dolazio probuditi. Zatim se postepeno stao b
uditi u etiri, u tri, u dva.
Robertu je bilo mogue nadzirati njegova buenja jer je sa sobom bio ponio malenu pj
e anu uru. U sumrak bi, hinei da besposleno tumara uokolo, pro ao pokraj kormilarske k
omore gdje je pokraj kompasa to pluta e u kitovu ulju stajala ploica na koju bi vodi
broda, na temelju posljednjih prikupljenih podataka, upisivao poziciju broda i p
retpostavljeno vrijeme. Roberto bi sve tono pribilje io, zatim bi oti ao preokrenuti
svoju pje anu uricu i vraao se da to ponovi kad bi mu se inilo da e uskoro istei jedan
sat. Tako je, ak i kad bi zbog veere zakasnio, mogao s manjom ili veom sigurno u odred
iti koliko je sati. Na taj se nain bija e osvjedoio da Byrd nestaje svakoga dana mal
o ranije, i da bi se, ako se nastavi ovim ritmom, jednog lijepog dana morao udal
jiti u pono.
Nakon onoga to je doznao od Mazarina i Colberta i od njihovih ljudi, nije mu treb
alo mnogo da zakljui kako Bvrdova nestajanja odgovaraju susljednom prela enju merid
ijana. Moglo je, dakle, biti da netko iz Europe, svakoga dana, u podne s Kanarsk
ih otoka ili u bilo koje drugo dogovoreno vrijeme na bilo kojem drugom mjestu, o
da ilje neki signal, koji je Byrd odlazio doekati na neko odreeno mjesto. Znajui koli
ko je sati na Amarilliju, Byrd je tako bio u stanju izraunati vlastitu geografsku
du inu!
Bilo bi dakle dovoljno slijediti Byrda kad bi se ovaj udaljavao. No to ne bija e t
ako jednostavno. Sve dok su se njegovi tajanstveni nestanci dogaali u jutarnjim s
atima, bilo je nemogue ii za njim i ostati neprimijeen. Kad je Byrd poeo izbivati nou
, Roberto bi ga vrlo dobro uo kako odlazi, no nije mogao za njim krenuti odmah; m
orao bi malo priekati, a kako ga vi e ne bi mogao uti, valjalo mu je pronai trag. Sva
ki
201se njegov trud, meutim, pokazao uzaludnim. Neu nabrajati koliko je puta, udariv i
nekim mranim putem, Roberto zavr io meu mre ama-le aljkama koje pripadahu brodskoj opre
mi, ili se spotakao o kakva zalutala putnika; no sve mu se e e dogaalo da nabasa na n
ekoga tko bi u to vrijeme morao biti u krevetu: netko je dakle neprestano bdio.
Kad god bi susreo nekoga od tih zagonetnih uhoda, Roberto bi spominjao svoju uob
iajenu kroninu nesanicu te bi se popeo na palubu kako ne bi pobudio nikakve sumnje
. Ve se odavno bio potrudio da se o njemu pronese glas kao o udaku koji nou sanja o
tvorenih oiju a dane provodi spu tenih kapaka. No jednom kad bi se na ao na palubi, g
dje bi redovito nai ao na de urnog mornara s kojim bi morao izmijeniti pokoju rije, a
ko bi se kojim sluajem uspjeli sporazumjeti, tu je no ve mogao smatrati izgubljenom
.
Eto zbog ega su pro li mjeseci i mjeseci, a da Roberto, tako blizu otkriu Amarillije
ve tajne, jo uvijek nije uspijevao iznai naina da nos gurne na pravo mjesto.
Od samog je poetka meutim nastojao ostvariti s Byrdom to prisniji odnos i navesti g
a na kakvo povjerljivo priopenje. Smislio je tako metodu koja je mnogo bolje od s
vih Mazarino-vih sugestija odgovarala okolnostima. Da bi zadovoljio svoju znati el
ju, postavljao bi tijekom dana raznorazna pitanja vitezu, koji na njih naravno n
e bi znao odgovora. Tada bi ga kao usput upozorio da bi to to ga pita moglo biti
od iztiZfi(a^ya -nosti ak i za njega, viteza, ako zaista eli pronai Escondidu. Tako b
i vitez uvee ista pitanja postavljao doktoru.
Jedne su noi s gornje palube promatrali zvijezde i doktor je u jednom trenutku pr
imijetio kako je sada vjerojatno pono. Vitez, kojem jo bijahu svje e neke stvari koj
ima ga je Roberto pouio prije nekoliko sati, na to e zami ljeno:
"Tko zna koliko je u ovom trenutku sati na Malti..."
"Pa to je vrlo jednostavno", izletje doktoru. Odmah se zatim ispravi:
"Hou rei, vrlo te ko prijatelju moj."
Vitez se zaudio kako to da se to ne mo e zakljuiti izraunavanjem geografske du ine:
202"Zar Suncu ne treba jedan sat da prevali petnaest stupnjeva geografske du ine?
Dovoljno je, dakle, ustanoviti da smo na toliko i toliko stupnjeva geografske du i
ne od Mediterana, podijeliti to sa petnaest, znati, kao to znamo, koliko je sati
ovdje kod nas, i utvrdit emo odmah koliko je sati tamo."
"Vi me podsjeate na jednog od onih zvjezdoznanaca koji provedu itav ivot pretresajui
sve mogue karte, a da nikad zaplovili nisu. Inae biste znali da nikako nije mogue
znati na kojem se meridijanu nalazimo."
Byrd je ponovio manje vi e ono to je Roberto ve znao, ali o emu vitez nije imao pojma
. Byrd se meutim na tu temu odjednom pokazao neobino govorljivim:
"Na i su stari mislili da imaju nepogre ivu metodu i uporno prouavali Mjeseeve pomrine.
Poznato vam je, naravno, to je to Mjeseeva pomrina - to je trenutak u kojem su Sun
ce, Zemlja i Mjesec svi u jednoj jedinoj liniji i Zemljina sjena pada na povr inu
Mjeseca. S obzirom na to da je mogue predvidjeti toan dan i sat buduih pomrina, a do
voljno je za to imati sa sobom Regiomontanusove tablice, pretpostavimo da znate
da se jedna odreena pomrina u Jeruzalemu treba dogoditi u pono, a vi je meutim opazi
te u deset sati. Znat ete odmah da vas od Jeruzalema dijeli udaljenost od dva sat
a i da se prema tome toka s koje promatrate nalazi na trideset stupnjeva geografs
ke du ine zapadno od Jeruzalema." "Savr eno", ree Roberto, "na ast i slavu starima!" "
Da, ali taj raun vrijedi samo do odreene granice. Veliki je Kolumbo, za vrijeme sv
ojega drugog putovanja, raunao na jednu pomrinu dok je stajao usidren na puini u bl
izini His-paniole, i uinio je pogre ku od dvadeset i tri stupnja na zapad, to znai sa
t i pol razlike! A na etvrtom je putovanju, isto tako zbog jedne pomrine, pogrije io
za dva i pol sata!" "Je li pogrije io on ili Regiomontanus?", pitao je vitez. "Tk
o to zna! Na brodu, koji se neprestano ljulja ak i kad je usidren, uvijek je vrlo
te ko utvrditi tone podatke. Ili pak, vjerojatno znate da je Kolumbo pod svaku cij
enu elio prikazati kako je stigao do Azije, i mo da ga je upravo ta elja uvukla u gr
e ku, samo da bi pokazao kako je dospio dalje nego to zaista jeste... A Mjeseeve uda
ljenosti? Posljednjih stoti-
203K E c
njak godina bile su u velikoj modi. Ta je ideja imala (kako da <tea em?) tealarje
Wit. Za vrijeme puta koji prevali u mjesec dana, Mjesec na svome obilasku opi e pu
ni krug od zapada prema istoku, to je obrnuto od putanje zvijezda, i on je prema
tome kao kazaljka nekog nebeskog sata koja prelazi brojanik Zodijaka. Zvijezde se
gibaju nebom od istoka prema zapadu brzinom od otprilike petnaest stupnjeva na
sat, dok u istom tom vremenu Mjesec prevali etrnaest i pol stupnjeva. Mjesec tako
, u odnosu na zvijezde, odstupa za pola stupnja na sat. Antiki su zvjezdoznanci p
ak mislili da je udaljenost izmeu Mjeseca i neke fixed sterre, kao to se ka e, neke
zvijezde stajaice, u jednom odreenom trenutku ista za bilo kojeg promatraa na bilo
kojoj toki na Zemlji. Bilo je prema tome dovoljno poznavati, imajui uobiajene tabli
ce ili ephemerides, i promatrajui nebo pomou astronomers staffe, the Crosse..."
"Kutomjera?"
"Upravo tako, pomou tog cross mogue je izraunati udaljenost Mjeseca od te zvijezde
u neko odreeno vrijeme na eg nultog meridijana i doznati da je, u vrijeme na eg proma
tranja na moru, u tom i tom gradu toliko i toliko sati. Kad se tako dozna vremen
ska razlika, odmah nam je takoer poznata i geografska du ina. Ali, ali...", i tu By
rd uini stanku kako bi jo vi e privukao pa nju svojih sugovornika, "ali tu su Paralla-
xes. To je vrlo slo ena stvar, ne bih se usudio upu tati u njena tumaenja, no ono to v
am mogu rei je da nastaje zbog toga to se svjetlost na razliitim visinama na obzoru
razliito lomi od nebeskih tijela. Zbog tih parallaxes, prema tome, udaljenost us
tanovljena ovdje nee biti jednaka onoj koju bi ustanovili na i astronomi u Europi."
Roberto se prisjetio da je od Mazarina i Colberta uo neku priu o paralaksi i o nek
om gospodinu Morinu koji je vjerovao da je prona ao pravu metodu za njihovo izrauna
vanje. Da bi provjerio koliko Byrd o tome zna, upita ga ne mogu li astronomi izr
aunati paralaksu. Byrd odgovori da mogu, ali da je to vrlo, vrlo te ko, a rizik pog
re ke vrlo, vrlo velik.
"A osim toga,", dodao je, "ja sam laik i o tim stvarima znam vrlo malo."
"Ne preostaje dakle drugo nego potra iti neku sigurniju
204metodu", poku ao gaje Roberto navesti da ka e jo barem ne to.
"Znate li to je rekao va Vespucci? Rekao je: to se tie geografske du ine, to je prilino
te ka stvar, i malo je ljudi razumije, osim ako nisu spremni odrei se sna da bi pr
omatrali poklapanje Mjeseca i planeta. I jo je dodao: radi odreivanja geografske d
u ine ja sam esto rtvovao san i skratio tako svoj ivot za deset godina... Izgubljeno
vrijeme, dodajem ja. But now behold the skie is over with cloudes; wherefore let
us haste to our lodging, and ende our talke."
Nekoliko veeri kasnije upitao je doktora da mu poka e Polarnu Zvijezdu. Ovaj se osm
jehnu: s ove polutke nije je mogue vidjeti i valja se osloniti na ostale zvijezde
stajaice.
"Jo jedan poraz za istra ivae geografske du ine", komentirao je. "Tako ne mogu pribjei
ni varijacijama magnetske igle."
Zatim je, na nestrpljive i uporne nagovore svojih prijatelja, jo jednom razlomio
kruh svojega znanja.
"Magnetska igla kompasa trebala bi uvijek pokazivati sjever, dakle u pravcu Pola
rne Zvijezde. Pa ipak, osim na meridijanu koji prolazi Otokom Ferro, na svim se
drugim mjestima ona odmie od pravca Sjevernog pola, skreui as na istok, as na zapad,
ve prema podneblju i prema geografskoj irini. Ako se na primjer od Kanarskih otoka
pomaknete prema Gibraltaru, svaki mornar zna da igla odstupa za vi e od est stupnj
eva romba prema jugu, a od Malte do Tripolija u Berberiji varijacija iznosi dvij
e treine romba ulijevo - a dobro vam je poznato da svaki romb oznaava jedan od tri
deset i dva glavna pravca vjetra. A ta odstupanja, tako ka u, slijede odreena strog
a pravila, ve prema razliitim geografskim du inama. Prema tome, kad biste imali tabl
icu s dobro oznaenim odstupanjima, mogli biste znati gdje se nalazite. Ali..."
"Jo jedno ali?"
"Na alost da. Ne postoje tablice s tono oznaenim otklonima magnetske igle, tko god i
h je poku ao napraviti nije uspio, a ima dovoljno razloga pretpostavci da igla ne
odstupa jednako na svakoj geografskoj du ini. A osim toga, te su varijacije vrlo p
olagane i na moru ih je te ko pratiti, ak i kad se brod
sr-
i
205
ne bi ljuljao toliko da poremeti ravnote u igle. Tko se pouzdaje u iglu, mora biti
lud."
Jedne druge veeri, za stolom, mozgajui o jednoj polovinoj Robertovoj reenici koja ka
o da je ostalima promakla, jer nitko na nju nije dao svoje mi ljenje, vitez natukn
u kako bi Escondida mogla biti jedan od Solomonskih otoka, te upita nisu li oni
mo da ovdje negdje u blizini.
Byrd slegnu ramenima:
"Solomonski otoci! fa n'existepas!"
"Pa zar nije do njih stigao kapetan Drake?", udio se vitez.
"Besmislica! Drake je otkrio New Albion, a to je na sasvim drugoj strani."
" panjolci su u Casaleu o njima priali kao o ope poznatoj stvari, i isticali kako su
 ih upravo oni otkrili", ree Roberto.
"To je rekao onaj Mendana, prije sedamdeset i ne to godina. No izjavio je da se na
laze izmeu sedmog i jedanaestog stupnja ju ne geografske irine. To je isto kao da je
rekao da su izmeu Pariza i Londona. Ali na kojoj su geografskoj du ini? Quieros je
rekao da su na tisuu i pet stotina morskih milja od Lime. Smije no. Moglo bi se na
njih pljunuti s obala Perua. Nedavno je pak jedan panjolac izjavio da su na seda
m tisua i pet stotina milja od samog Perua. To je mo da suvi e. No budite tako dobri
pa pogledajte ove karte, neke su od njih novijega datuma, no zapravo su pretisak
onih starih, a ove ostale ponuene su nam kao posljednje otkrie. Gledajte, neki te
otoke smje taju na dvije stotine i deseti meridijan, neki na dvije stotine i dvad
eseti, neki pak na dvije stotine trideseti, da i ne spominjem one koji ih zami lja
ju na stotinu i nekom. Sve kad bi netko od njih i imao pravo, ostali bi pogrije il
i i do pedeset stupnjeva, to je otprilike udaljenost izmeu Londona i zemalja Kralj
ice od Sabe.
"Vrijedno je doista svakog divljenja koliko toga znate, doktore", ree vitez, pred
uhitriv i Roberta, koji se upravo spremao odati mu slino priznanje. "Kao da u itavom
e svom ivotu ni ta drugo radili niste nego tra ili geografsku du inu."
Lice doktora Byrda, osuto bjelkastim pjegama, naglo pocr-venje. Posegnu za svoji
m peharom, napuni ga pivom do vrha i izlije u grlo u jednom dahu.
206"Oh, to je tek znati elja jednog prirodnjaka. U stvari ne bih uope znao odakle d
a ponem kad bih vam sada morao rei gdje se nalazimo."
"Ali", Roberto je smatrao da je do lo vrijeme da poku a sreu, "pokraj ruda kormila vi
dio sam jednu ploicu na kojoj..."
"Oh, da", sabrao se odmah doktor, "naravno, brod nikad ne plovi tek tako, kako g
a voda nosi. Theypricke the Garde. Unose se podaci o danu, magnetskoj igli i nje
zinu otklonu, smjer iz kojeg pu e vjetar, koliko sati pokazuje sat na brodu, preva
-Ijene milje, visina Sunca i zvijezda, i zatim geografska irina, a iz nje se izvl
ai pretpostavljena geografska du ina. Sigurno ste koji put na krmi vidjeli mornara
kako baca u vodu konopac sa da icom privr enom na jednom kraju. To je loch ili, kako ne
ki ka u, laica. Pusti se da u e klizi po vodi, to u e ima vorove iji razmak izra ava odre
mjere, i pomou sata kojeg imamo kraj sebe, mo emo doznati u koliko se vremena prev
ali odreena udaljenost. Na taj bi se nain, kad bi se sve pravimo odvijalo, u svako
doba znalo na koliko smo milja od posljednjeg poznatog meridijana, a onda bi se
odgovarajuim raunom moglo doznati preko kojega upravo prelazimo."
"Vidite da ipak postoji nain", pobjedonosno usklikne Roberto, koji je ve znao to e m
u doktor na to odgovoriti. Da je loch ne to to se koristi onda kad nema niega boljeg
, budui da on mo e pokazati prevaljeni put samo onda kada brod plovi u sasvim ravno
j liniji. No kako brod plovi onako kako to ele vjetrovi, kad oni nisu povoljni, b
rod se mo e na jednome dijelu kretati vi e udesno, na nekom drugom opet vi e ulijevo.
"Sir Humphrev Gilbert", ree doktor, "manje vi e u isto vrijeme kad i Mendana, tamo
negdje oko Nove Zemlje, upravo kad je htio nastaviti ploviti du etrdeset i sedme p
aralele, encoun-tered winde always so scant, vjetrove - kako da ka em - tako lijen
e i krte da se dugo kretao naizmjence izmeu etrdeset i prve i pedeset i prve, vijug
ajui za po deset stupnjeva geografske irine, gospodo moja, to bi bilo isto kao da n
eka ogromna zmija ide od Napulja do Portugala, tako da glavom najprije pristane
u Le Havreu a repom u Rimu, a da se zatim repom nae u Parizu a glavom u Madridu!
Vidite, dakle, da je potrebno uzeti u obzir odstupanja, procijeniti ih i izraunat
i, i biti pritom
207
veoma pa ljiv; a to je upravo ono to jedan mornar nikada ne ini, niti pak mo e imati p
okraj sebe po itav dan nekog astronoma. Naravno, mo e se poku ati s raznim pretpostav
kama, posebno ako se plovi nekom poznatom rutom, koje se onda usporeuju s rezulta
tima koje su dobili drugi. Zbog toga zemljovidi izmeu europske i amerike obale daj
u prilino sigurne udaljenosti. A osim toga i sakupljanje podataka o zvijezdama s
kopna mo e tu i tamo biti od koristi, pa tako znamo na kojoj se geografskoj du ini n
alazi Lima. Ali i u tom sluaju, prijatelji moji", ree veselo doktor, " to se dogaa?",
i lukavo baci pogled na ostalu dvojicu.
"Dogaa se da taj gospodin", i pritom je lupkao prstom po nekom zemljovidu, "smje ta
Rim na trideset stupnjeva istono od meridijana Kanarskih otoka, a onaj drugi", t
u pak zaprijeti prstom kao da eli oinski ukoriti onoga tko je nacrtao drugi zemljo
vid, "onaj drugi gospodin smje ta Rim na etrdeseti stupanj! A ovaj rukopis sadr i tak
oer i izvje taj jednog Flaman-ca, prilino prepredenog, koji u njemu obavje tava panjols
kog kralja da nikad nije bilo suglasja oko udaljenosti izmeu Rima i Toleda, por l
os errores tan enormes, como se conoce por esta linea, que muestra la diferencia
de las distancias i tako dalje i tako dalje. A evo te linije: ako se utvrdi poet
ni meridijan u Toledu ( panjolci uvijek vjeruju da ive u samom sredi tu svijeta), za
Mercatora bi Rim bio dvadeset stupnjeva istonije, ali Tycho Brache uvjeren je da
su to dvadeset i dva stupnja; za Regiomontanusa skoro dvadeset i pet, dvadeset i
sedam za Claviusa, dvadeset i osam za dobrog na eg Ptolome-ja, a za Origanusa tri
deset. Toliko pogre aka da bi se izmjerila samo udaljenost izmeu Rima i Toleda. Zam
islite to se onda tek dogaa na rutama poput ove na e, gdje smo mi mo da prvi prvcati k
oji su pristali uz neke od ovih otoka, a izvje taji drugih putnika prilino su neodr
eeni. I dodajte tome da jedan Holananin, ako je dobio tone podatke, nee naravno poju
riti da to ka e Englezima, niti ovi panjolcima. Ono to je najva nije na ovim morima je
st nos kapetana koji e pomou svojega jadnoga loga zakljuiti, recimo, da se nalazi n
a dvije stotine i dvadesetom meridijanu, a mo da je za trideset stupnjeva vi e ovamo
ili vi e onamo."
208"Pa onda bi", poeo je shvaati vitez, "onaj tko pronae nain da se tono utvrde merid
ijani bio gospodar mora!"
Byrd ponovno pocrvenje, upre u njega prodoran pogled kao da se eli uvjeriti govor
i li on to ozbiljno; zatim se osmjeh-nu kao da ga eli pecnuti: "Pa to ne poku ate i
vi?"
" ao mi je, ali ja odustajem", ree Roberto podigav i ruke u znak predaje. Svi se nasm
ija e i razgovor za to vee zavr i u vedru raspolo enju.
Dane i dane nakon toga Roberto nije smatrao shodnim razgovor ponovno usmjeriti n
a geografsku du inu. Promijenio je sada temu, i u tu je svrhu donio prilino hrabru
odluku. No em je sebi zarezao dlan jedne ruke. Razderao je zatim jednu svoju ko ulju
koja ve ionako bija e istro ena i odrpana od morske vode i vjetrova, te od njezinih
komada nainio zavoj. Uvee poka e ranu doktoru:
"U mene doista nema ni zrnce razbora, zamislite samo, spremio sam no bez korica u
torbu i kopajui kasnije po njoj, naravno, odmah sam se porezao. Pee kao sam vrag.
"
Doktor Byrd proui ranu ispitivakim pogledom ovjeka od zanata, dok je Roberto u sebi
molio Boga da donese na stol zdjelicu i u njoj otopi vetriol. Umjesto toga Byrd
se ograniio da izjavi kako mu se ini da rana uope nije stra na i jedini njegov savje
t bija e da je svako jutro dobro ispere. Ali na sreu, u pomo na vrijeme priskoi vitez
:
"Eh, sad bi valjalo imatio onu mast za oru je!" "A koji je to vrag?", upita Robert
o.
A vitez, kao da je proitao sve one knjige u koje Roberto odnedavno bija e savr eno up
uen, stade svojski hvaliti neuvene vrline udotvorne substancije. Byrd je utio. Rober
to, nakon tako zanosna vitezova zaleta, sam baci kocku:
"Ma to su bapska naklapanja! Kao ona pria o noseoj eni koja je vidjela svoga dragog
a odsjeene glave i rodila dijete kojem glava bija e odvojena od tijela. Ili ono o s
eljakinjama koje da bi kaznile psa koji se pokakao u kuhinji uzmu komad na-gorje
la drveta i zabiju ga u izmet, nadajui se da ivotinja osjea kako joj gori stra njica!
Vite e moj, nitko tko ima ne to soli u glavi ne vjeruje u te historiettes!"
209
"Vitez nam je priao o toj masti za oru je kao o neem to mo e biti od velike koristi u m
edicini, a vi nam upravo otkrivate kako se njome i zlo mo e nanijeti."
"Naravno, i upravo se zbog toga odreene tajne od mnogih kriju, kako se ne bi zlou
potrijebile. Eh, gospodine moj, rasprava
0 masti, ili pra ku, ili onome to mi Englezi zovemo Weapon Salve, puna je proturjen
osti. Vitez nam je spomenuo oru je koje, ako se pravilno tretira, izaziva olak anje
na rani. Ali uzmite vi to isto oru je i stavite ga u blizinu vatre: ranjenik e, ak i
ako je miljama daleko, zaurlati od boli. A ako uronite sjeivo, jo umrljano krvlju
, u ledenu vodu, ranjenik e se naje iti."
Naizgled ovaj razgovor nije Robertu otkrio ni ta to ve nije znao, ukljuujui i to da je
doktor Byrd u Prah Simpatije bio prilino upuen. Pa ipak, doktorove rijei vrtjele s
u se nekako vi e oko njegovih negativnih uinaka, a to nikako nije moglo biti sluajno
. No kakve je sve to imalo veze s lukom meridijana, to je ve druga pria.
Sve dok se jednoga jutra, iskoristiv i opu pometnju na gornjoj palubi zbog toga to j
e neki mornar pao s kri a na jarbolu
1 pritom slomio lubanju te je doktor bio pozvan da pomogne nesretniku, Roberto n
ije neprimjetno iskrao i uvukao u tovar-ni prostor.
Pipajui nasumce, gotovo je naslijepo uspio pronai pravi put. Mo da bija e srea, mo da je
zvjerka skviala tog jutra glasnije nego obino: Roberto se, manje vi e na mjestu gdje
e na Daphne kasnije otkriti bavice s rakijom, na ao odjednom pred u asnim prizorom.
Dobro za tien od znati eljnih pogleda, u uvuenu skrovi- tu nainjenom po njegovoj mjeri, n
a pokrovu od starih krpa, le ao je pas.
Bija e mo da istokrvne rase, no patnje i oskudica pretvorili su njegovo tijelo u samu
kost i ko u. Pa ipak, njegovi su ga krvnici oigledno namjeravali odr ati na ivotu: op
skrbili su ga hranom i vodom u obilnim koliinama, a na lo se tu i hrane koja ne bij
a e psea; zacijelo su je potajno otimali putnicima.
Le ao je postrance, opu tene glave i ispla ena jezika. Na boku mu je zjapila iroka stra n
a rana. inila se svje om, no
211

istovremeno kao da bija e prorastena tumoroznim tkivom; pokazivala je dva velika r

u iasta ruba, a u sredi tu i du itave rasjekotine vidjela se gnojna sr to kao da je izlu
ala skutu ili svje i kravlji sir. Robertu odmah bija e jasno da je rana u takvome st
anju zbog toga to je ruka nekog ranarnika, umjesto da rubove asije, namjerno uinila
da zjape irom otvoreni, privrstiv i ih za okolnu ko u.
Kopile umijea, ta je rana bila ne samo nanesena nego i nemilosrdno njegovana tako
da nikad ne zaraste i da pas neprestano trpi - tko zna otkada. Ne samo to: Robe
rto opazi takoer da se na rani i oko nje nalaze ostaci nekakve kristalia-ste tvari
, kao da je lijenik (tako okrutan i nemilosrdan lijenik) na nju svakoga dana sipao
neku nadra ujuu sol.
Bespomoan, Roberto pomilova nesretnu ivotinju, koja je sad cviljela gotovo neujno.
Pitao se kako da mu pomogne, no na malo jai dodir pas je samo jo vi e patio. Osim to
ga, osjeaj beskrajna sa aljenja malo je pomalo popu tao pod sna nijim osjeajem trijumfa.
Nije bilo sumnje, bija e to tajna doktora Byrda, onaj tajanstveni teret ukrcan u
Londonu.
Po onome to je Roberto vidio, zakljuak koji je mogao izvesti netko tko je znao ono
to je on znao bija e da je pas bio ranjen jo u Engleskoj i da se Byrd trudio da ran
a ostane neprekidno otvorenom. Netko je u Londonu svakoga dana, u odreeni dogovor
eni sat, inio ne to s oru jem koje ju je prouzroilo, ili pak s krpom natopljenom krvlj
u jadne ivotinje, izazivajui u njega neku reakciju - mo da olak anje, mo da jo vee muke,
udui da je doktor Byrd otvoreno izjavio da se pomou Weapon Salve mo e takoer i naudit
i.
Na taj se nain na Amarilliju moglo u odreenom trenutku znati koliko je sati u Euro
pi. Znajui uz to i koliko je upravo sati na brodu, bilo je mogue odrediti meridija
n!
Preostalo je jedino priekati da se injenice potkrijepe dokazima. U tom je periodu
Byrd nestajao uvijek negdje oko jedanaest sati: to bi trebalo znaiti da se pribli a
vaju antimeri-dijanu. On bi ga morao jednostavno oko tog vremena priekati ovdje k
od psa.
Pomogao mu je sretan sluaj, ako se sreom mo e nazvati olujno nevrijeme koje e brod, z
ajedno sa svim njegovim sta-
212novnicima, odvesti u posljednju njegovu nesreu. Tog poslije-podneva more ve bij
a e prilino uzburkano i to je Robertu omoguilo da se, izgovoriv i se na muninu i nervoz
u u elucu, povue u krevet i izostane sa veere. Sa prvim mrakom, dok jo nitko nije po
mi ljao da postavi stra u, spusti se potajno u tovarni prostor, nosei sa sobom samo k
resalo i jedno katranom namazano u e ime je osvjetljavao put. Stigav i do psa, vidje
gore iznad njegove lo nice policu krcatu balama slame koja je slu ila za obnavljanje
ve smrdljivih ili oku enih putnikih le ajeva. Prokri sebi put kroz itavu tu hrpu i izdu
bi u njoj skloni te iz kojeg nije vi e mogao vidjeti psa, ali je mogao kri om gledati
nekoga tko bi stajao ispred njega, i sasvim sigurno uti svaki razgovor.
ekanje je trajalo satima, a jo ga je du im inio bolni cvi-le ivotinje koja se beskrajno
 muila; no napokon zau druge zvukove i opazi svjetla.
Malo zatim postade svjedokom pokusa koji se odvijao na samo nekoliko koraka od n
jega, u nazonosti doktora i njegova tri pomonika.
"Bilje i , Cavendish?" "Aye, aye, doktore."
"Priekajmo, dakle. Veeras ne to suvi e cvili." "Osjea more."
"Dobar, dobar, Hakluyt," govorio je doktor umirujui psa prijetvornim milovanjem.
"Pogrije ili smo to nismo utvrdili toan slijed svih radnji. Trebalo bi uvijek poeti s
ubla ujuim sredstvom."
"Ne mora biti, doktore, ima veeri kad u dogovoreno vrijeme spava, i valja ga prob
uditi nekim nadra ujuim djelovanjem."
"Pa nja, ini mi se da se ne to uznemirio... Dobar, Hakluyt... Da, uznemirio se, trese
se!"
Pas je sad stravinim jaucima neprirodno zavijao. "Izlo ili su oru je vatri, zapisi ton
o vrijeme, Withrington!" "Kod nas je oko jedanaest i pol." "Pazi dobro na ure. T
rebalo bi proi oko deset minuta. Pas je nastavio zavijati, inilo se da to traje be
skonano dugo. Zatim ispusti neki drugaiji zvuk, koji se sti ava e u jed-
213nom "arff, arff, to postaja e sve slabiji i rjei da bi na kraju ustupio mjesto po
tpunoj ti ini.
"Dobro", govora e doktor Byrd, "koliko je sati, Withring-ton?"
"Trebalo bi odgovarati. Jo etvrt do ponoi."
"Ne veselimo se prerano. Priekajmo dok ne provjerimo."
Uslijedi jo jedno beskonano dugo i ekivanje, a zatim pas, koji oigledno bija e zadrijema
o osjetiv i olak anje, ponovno zaurla kao da mu je netko nagazio na rep.
"Vrijeme, Withrington?"
"Pro ao je jedan sat, istjeu posljednja zrnca pijeska."
"Sat ve pokazuje pono", ree neki trei glas.
"To e biti dovoljno, ini mi se. A sada gospodo", ree doktor Byrd, "nadam se da e odm
ah prestati s nadra ivanjem, jadni Hakluvt ne mo e vi e izdr ati. Vode i sol, Hawlse, i
krpicu. Dobar, dobar, Hakluvt, ve ti je bolje... Spavaj, spavaj, uje , tvoj je gospo
dar tu pokraj tebe, gotovo je... Hawsle, uspav-Ijujue sredstvo u vodu..."
"Aye, aye, doktore."
"Evo, pij, Hakluvt... Dobar, hajde, popij ovu dobru vodicu..."
Jo jedno plaho tektanje, i zatim opet ti ina.
"Odlino, gospodo", govorio je doktor Byrd, "Kad se ovaj brod jo ne bi tako drsko t
resao, mogli bismo rei da smo imali uspje nu veer. Sutra ujutro, Hawsle, uobiajenu so
l na ranu. Da vidimo sada, gospodo, to mo emo zakljuiti. U kljunom trenutku, kad se o
vdje bli ila pono, iz Londona su nam signalizirali da je kod njih podne. Nalazimo s
e na antimeri-dijanu Londona, znai na stotinu devedeset osmom od Kanar-skih otoka
. Ako su Solomonski otoci, kao to ka e tradicija, na antimeridijanu Otoka Ferro, i
ako smo na pravoj geografskoj irini, plovei prema zapadu uz dobar vjetar u krmu, m
orali bismo pristati uz obale San Christovala, ili kako emo ve prekrstiti taj prok
leti otok. Morali bismo nai ono to panjolci tra e ve desetljeima, i istovremeno emo ima
i u rukama tajnu Punto Fijo. Pivo, Cavendish, moramo nazdraviti Njegovu Velianstv
u, neka ga Bog vjeno uva."
"Neka Bog uva kralja", reko e u glas ostala trojica - a bijahu oigledno sva etvorica
vrlo srani ljudi, jo uvijek odani
214jednome monarhu koji upravo tih dana, ako jo nije izgubio glavu, bija e u najman
ju ruku na rubu da izgubi kraljevstvo.
Roberto napreza e sve svoje umne snage. Prisjetio se da je jo ujutro primijetio da
se pas umiruje kad bi ga pomilovao, i da je bolno zaskviao kad ga je dodirnuo mal
o grublje. Bilo je potrebno vrlo malo, na brodu neprekidno uzbibanom od mora i v
jetra, da se u jednome bolesnom tijelu izazovu razliita osje-tilna stanja. Mo da su
oni zlikovci vjerovali da primaju neku poruku izdaleka, a pas je u stvari trpio
bol ili osjeao olak anje ve prema tome kako bi ga udari valova uznemiravali ili bla
go uljuljkivali. Ili je pak, ako zaista postoje, kao to je govorio Saint-Savin, p
rigu ene i pritajene misli, Byrd mogao pokretima ruku pobuditi reakcije prema vlas
titim neizreenim i nesvjesnim eljama. Nije li i on sam spomenuo kako je Kolumbo, k
ad je onako pogrije io, zapravo nesvjesno elio prikazati kako je stigao dalje nego t
o jest? Sudbina svijeta, dakle, ovisi
0 nainu na koji ovi bezumnici tumae jezik jednoga psa? Zar je nekakvo kruljenje cr
ijeva ove jadne ivotinje, na primjer, moglo te bijednike navesti na odlunu pomisao
da se upravo pribli avaju ili udaljuju od nekog mjesta za kojim su pohlepno udjeli
isto tako bijedni panjolci, Francuzi, Holanani i Portugalci? A on bija e upleten u
tu avanturu da bi jednoga dana Mazarinu i onom utokljuncu Colbertu pru io priliku d
a nastanjuju francuske brodove zlostavljanim psima?
Ostali su se sada ve udaljili. Roberto izie iz svojega skro-vi ta i zadr i se, pod bli
jedim svjetlom konopca namazanog katranom, pred psom koji je spavao. Sasvim, sas
vim lagano pogladi ga po glavi. Vidio je odjednom u toj nesretnoj ivotinji sve pa
tnje ovoga svijeta, stravina pripovijest izopaena uma.
1 svo ga je njegovo dugotrajno polagano obrazovanje, jo od onih kasalskih dana p
a sve do ovog trenutka, dovelo samo do jedne tako porazne istine. Oh, da je bare
m ostao kao brodolo-mac na onom pustom otoku, kao to je elio vitez, da je barem po
put viteza elio potpaliti Amarilli, da je barem prekinuo putovanje na onom treem o
toku medu domorotkinjama bakrene boje, ili na etvrtom postao uroeniki bard. Da je b
arem prona ao onu Escondidu, gdje bi se mogao skloniti od svih plaenih ubojica ovog
a svijeta bez milosti!
215
Nije jo tada znao da mu sudbina priprema, vrlo skoro, jedan peti otok, mo da Poslje
dnji.
Amarilli se inio sav izvan sebe i on se, hvatajui se za sve to mu se na lo pri ruci,
vratio u svoju kabinu, zaboravljajui na sveopu svjetsku bolest da bi se razbolio o
d one morske. Zatim brodolom, o kojem ve bija e rijei. Izvr io je uspje no svoju misiju:
kao jedini pre ivjeli, ponio je sa sobom tajnu doktora Byrda. No nikome je vi e nij
e mogao otkriti. A na kraju krajeva, mo da ta tajna bija e potpuno bezvrijedna.
Ne bi li zapravo morao priznati da je, izi av i iz jednoga nezdravog svijeta, na ao is
tinsko zdravlje? Brodolom mu je udijelio najuzvi eniji od svih darova, izgnanstvo,
i jednu Damu koju mu sada vi e nitko nije mogao oteti...
Ali Otok mu nije pripadao i bija e dalek. Daphne mu nije pripadala, i netko je dru
gi zahtijevao nad njom vlasni tvo. Mo da da bi na njoj nastavio istra ivanja, ne manje
surova i bezumna od onih doktora Byrda.
21620.
Q tzciAmlj,e i umijee
\r oberto je jo uvijek bio sklon pustiti da vrijeme prolazi i / Dostaviti Uljeza
da se igra, ne bi li otkrio njegovu igru. Ponovo je iznosio na palubu ure, navij
ao ih redovito svakoga dana, trao bi potom nahraniti i napojiti ivotinje kako bi s
prijeio da to uini onaj drugi, zatim bi pak uredno namje tao svaku prostoriju i svak
i i najmanji predmet na palubi, tako da se, ako se onaj po brodu bude kretao, la
ko mo e primijetiti njegov prolazak. Danju bi ostajao unutra, ali je uvijek imao o
d krinuta vrata, kako mu ni najslabiji um, bilo izvana, bilo odozdo, ne bi promakao
; nou bi stra ario, pio rakiju, i opet silazio u utrobu Daphne.
Jednom je prilikom otkrio jo dvije spremi ne komorice, iza jame s debelom u adi u pra
vcu krme: jedna bija e prazna, druga pak vi e nego prepuna, oblo ena policama uzdignut
ih rubova kako bi se sprijeilo da, uslijed nemirna mora, naslagani predmeti, skli
znu na tlo. Vidje gu terove ko e su ene na suncu, jezgre voa izgubljena identiteta, kam
enje razliitih boja, oblutke glatke povr ine od dugotrajna zagrljaja morskih valova
, komadie koralja, kukce probodene pribadaom i privr ene za jednu ploicu, jednu muhu i
jednoga pauka u komadu jantara, osu ena kameleona, staklene posude ispunjene tekuin
om u kojima plutahu zmijice ili siu ne jegulje, ogromne riblje kosti za koje bija e p
omislio da su vjerojatno kitove; sablju koja je jednom zacijelo krasila rilo nek
e ribe, i jedan dugaak rog koji je za Roberta pripadao jednorogu, no ja bih prije
rekao da se radilo o narvalu. Sve u svemu, prostorija koja je otkrivala smisao
za prirodoslovnu zbirku, kakvih se u ono doba moralo esto nai na brodovima istra ivaa
i prirodnjaka.
217
U sredi tu bija e otvorena krinja, dna prekrivena slamom, prazna. to je nekada mogla s
adr avati, Robertu posta jasno kad se vratio u svoju sobu gdje ga je odmah na vrat
ima doekala uspravljena neka ivotinja, koja mu se, u tom bliskom susretu, uinila st
rasnijom nego da je ugledao Uljeza glavom i bradom.
Mi , takorina iz odvodnih kanala, ma to, monstruozno stra ilo, visine vee od pola ovjeka
 dugakoga repa to se pru a e daleko po tlu, upiljenih oiju, staja e nepomino na dvije ap
druge dvije poput malenih ruku pru ene prema njemu. Dlaka mu bija e kratka a na trbu
hu je imalo torbu, otvor, prirodnu neku vreu iz koje je mirkalo siu nije udovi te iste v
rste. Znamo ve koliko je Roberto bulaznio o mi evima prve dvije veeri, zami ljajui ih o
gromnim zvijerima kakve se ve na brodovima mogu gnijezditi. Ali ovo je prelazilo
i naju asnije njegove strepnje. I nije vjerovao da je ikad dosad ljudsko oko vidje
lo mi a ovakve vrste - i s pravom, jer kasnije emo vidjeti da se radilo, koliko sam
uspio zakljuiti, o nekakvu tobolaru. Kad je pro ao prvi trenutak strave, postade ja
sno, po udnoj ukoenosti iznenadnoga osvajaa, da je rije o ivotinji ispunjenoj slamom,
i to lo e ispunjenoj ili lo e uvanoj u tovarnom prostoru: s ko e se irio odvratni trule n
i smrad organa u raspadanju, a iz leda su mu ve izvirivali uperci itarica.
Uljez je, malo prije nego to je on u ao u sobu udesa, iz nje izvadio najdojmljiviju
zvjerku i, dok se on divio onome muzeju, postavio je ovdje u njegovu sobu, nadaj
ui se mo da da e se njegova rtva, izgubiv i razum, odmah strmoglaviti preko ograde i ne
tragom nestati u moru. eli me mrtva, hoe me izluditi, mrmljao je ogoreno, ali ja u g
a natjerati da pojede svojega mi a zalogaj po zalogaj, ispunit u ja njega slamom i
ulo iti na onu policu, gdje li se krije , prokletnie, gdje si, mo da me odnekud gleda da
vidi nije li mi se ve um pomraio, ali pomrait u ja tvoj, zlotvore jedan.
Kundakom musketa izgura ivotinju na palubu te je, savladav i gaenje, uhvati objema r
ukama i baci u more.
Odluan da otkrije Uljezovo skrovi te vratio se u drvarnicu, pazei dobro da se opet n
e skotrlja po onome drvlju koje sada u neredu bija e ra trkano posvuda po tlu. Iza d
rvarnice
218nae jedno mjesto koje su na Amarilliju nazivali soda (ili sou-te, ili sota), s
premi te za dvopek: ispod komada platna otkrije prije svega, dobro umotan i za tien,
prilino veliki dvogled, mnogo bolji od onog kojeg je imao u kabini, bija e to mo da j
edna od onih Hiperbola Oiju namijenjenih istra ivanju neba. No teleskop je stajao u
jednoj oveoj plitici od lakog metala, oko koje bijahu pa ljivo umotani u posebne k
rpe instrumenti nejasne namjene, metalne poluge, okrugli komad tkanine sa prsten
ovima na obodu, neka vrst ljema, i na kraju tri trbu a-ste posude iji miris otkriva e
da su pune gustoga u egloga ulja. emu je sve to zajedno moglo slu iti, Roberto se nij
e upitao: u tom je trenutku elio otkriti ivoga stvora.
Radije je zato provjerio ne otvara li se ispod spremi ta jo kakav drugi prostor. I
zaista, bija e jedan, samo to je bio toliko nizak da se u njega moglo ui samo etveron
o ke. Istra ivao ga je dr ei svjetiljku okrenutu prema tlu, uvajui se korpiona i strahuju
da ne zapali strop. Nakon kratkoga puzanja stigao je do samoga kraja, udariv i gla
vom o tvrdi ari : bija e to krajnja Tula Daphne onkraj koje se ulo kako voda buka udar
ajui o trup broda. Iza tog slijepog hodnika, dakle, nije vi e moglo biti niega.
Nakon toga bija e se zaustavio, kao da vi e nije bilo nikakve tajne koju bi mu Daphn
e mogla otkriti.
Mo da e se initi udnim to u vi e od tjedan besposlenih dana Roberto nije uspio vidjeti s
ve, no dovoljno je pomisliti na ono to se dogodi djetetu koje se uvue na tavan ili
u podrum stare djedovske kue nejednaka tlocrta. Na svakome koraku osvanut e pred
njim krinje pune starih po utjelih knjiga, iz-no ene odjee, praznih boca, gomile naram
aka suhoga granja, namje taj u raspadu, pra njavi klimavi ormari. Dijete hoda pa zas
tajkuje, ne bi li mo da otkrilo kakvo skriveno blago, nazre neki prolaz, neki tamn
i hodnik, pa uobra ava sebi tamo neku uznemirujuu prisutnost, odgodi istra ivanje za
drugi put, i svaki se puta odva i na jo jedan korak vi e, strahujui s jedne strane da
ne ude predaleko, s druge pak gotovo unaprijed u ivajui u buduim otkriima, dok ga jo u
vijek gu i uzbuenje zbog onih jo svje ih; i tom tavanu ili podrumu nikada
219
*s
kraj ne doe i uvijek ima u njemu novih i novih skrivenih kutaka, za itavo djetinjs
tvo, i dalje.
I ako dijete svaki puta prestra i neki novi um, ili ako mu se, ne bi li se dr alo pod
alje od tih meandara, svakodnevno pripovijedaju legende od kojih se krv u ilama l
edi - i ako je to dijete, povrh toga, opijeno - vi e je nego jasno kako se prostor
iri pri svakoj novoj avanturi. Ni ta drugaije od toga nije Ro-berto do ivio iskustvo
svojega jo uvijek neprijateljskog teritorija.
Bilo je rano jutro, i Roberto je ponovno sanjao. Sanjao je o Holandiji. Dogodilo
se to dok su ga Kardinalovi ljudi vodili u Amsterdam da bi ga ukrcali na Amaril
li. Na putu su se zaustavili u nekom gradiu i on bija e u ao u katedralu. Zaprepastil
o ga je jasno blje tavilo crkvenih laa, tako razliitih od onih u talijanskim i franc
uskim crkvama. Li ene bilo kakvih ukrasa, tek nekoliko zastava obje enih o gole stup
ove, stakleni prozori jasni, isti i bez slika; Sunce je tu stvaralo neku mlijenu a
tmosferu isprekidanu tek pri dnu pokojom tamnom figurom vjernika. Nepomuenim se m
irom irio samo jedan jedini zvuk, neka tu na melodija; inilo se kao da luta izgublje
na bijelim bjelcatim zrakom raajui se iz kapitela i zavr nih svodnih kamenova. Zatim
je opazio kako u jednoj kapelici, u natkrivenom hodniku kora neka prilika takoer
u tamnom odijelu, sama u jednom kutu, svira malenu kljunastu frulu, irom otvoren
ih oiju^agtedajjih u prazno.
Kasnije, kad je TOuziKa, utihnula, oprezno mu se pribli io pitajui se ne bi li mu m
o da morao dati kakav milodar; ovaj mu, ne pogledav i ga u lice, zahvali na pohvali,
i Roberto pritom shvati da je starac slijep. Bija e zvonar (der Musycin en Direct
eur van de Klok-werken, le carillonneur, der Glocken-spieler, poku ao mu je objasn
iti), no dio njegova posla bija e takoer da zvukom flaute zabavi vjernike to se s vee
ri okupljahu na trijemu ili na groblju oko crkve. Poznavao je mnoge melodije, i
za svaku je od njih izradio dvije, tri, ponekad ak pet varijacija, a svaka bija e s
lo enija od prethodne; nije imao nikakve potrebe itati note: slijep bija e roen i lako
se kretao tim prekrasnim prostorom punim svjetlosti (upravo je tako re-
220kao, purrim svjetlosti) svoje crkve, gledajui, ree, sunce vlastitom ko om. Objasn
io mu je zatim kako je njegov instrument iva stvar koja reagira na godi nja doba, n
a jutarnju temperaturu kao i na onu u predveerje, no u njegovoj crkvi neprestano
vlada neka vrst jednolino razlivene blage topline koja drve-tu osigurava postojan
o savr enstvo - a Roberto je vjerojatno morao pomisliti kako je blagu toplinu ovdj
e mogao osjeati samo ovjek sa sjevera, dok je on u tom sjaju i zasljepljujuoj bistr
ini zebao.
Svira mu izvede jo dva puta onu prvu melodiju i ree mu kako je njeno ime "Doen Daph
ne d'overschoone Maeght". Odbio je bilo kakav dar, dodirnuo mu je lice i rekao m
u, ili je bar Roberto tako razumio, daje "Daphne" ne to blago i milo to e ga pratiti
za itava njegova ivota.
Sada, na "Daphne", Roberto je otvarao oi i bez sumnje uo kako negdje iz dubine, kr
oz pukotine drveta, dopiru note "Daphne", kao da je svira neki metalniji instrum
ent koji, ne usuujui se poku ati neku varijaciju, u pravilnim intervalima uvijek izn
ova zapoinje prvu melodijsku frazu, poput upornog jednolinog ritornela.
Ree odmah sebi kako je to iznimno ingeniozan znamen, biti na jednome fluytu koji
se zove Daphne i slu ati glazbu za flautu kojoj je naslov takoer Daphne. Uzalud je
zavaravati se da se radi o snu. Bila je to Uljezova nova podvala.
Jo se jednom naoru ao, jo jednom upio snagu iz bavice te krenuo za zvukom. inilo se ka
o da dopire iz komore s urama. No otkad je on sve te naprave rasporedio po palub
i, to je mjesto ostalo prazno. Naviri se unutra za svaki sluaj. Prazno, jo uvijek,
no glazba dopira e negdje iza stra njega zida.
Prvi su ga puta ure silno iznenadile; drugi je put, iznosei ih na palubu, bio suv
i e uspuhan, i tako nikada zapravo nije razmi ljao o tome dose e li ta prostorija do t
rupa broda. Ako je tako, stra nji bi zid morao biti zaobljen. No je li tako? Velik
o platno s onom perspektivom satova stvaralo je takvu optiku varku da se na prvi
pogled nije moglo razaznati je li krajnji dio sobe ravan ili udubljen.
Roberto htjede strgnut! platno i shvati da je to zapravo pomina zavjesa, ne to popu
t zastora na pozornici. A iza zastora
221
bijahu jo jedna vrata, takoer zatvorena zasunom. Hrabro- u akovih vjernika, i kao da h
icem iz stroja bacaa eli savladati nekog zami ljenog neprijatelja, uperi pu ku, vikne
iz svega grla (sam Bog zna za to) "Nevers et Saint-Denis!", udari sna no nogom u vra
ta i baci se naprijed, neustra ivo poput kakva heroja.
Predmet to zaprema e novi prostor bijahu orgulje s dvadesetak svirala na vrhu, iz ij
ih se otvora izvijahu note one melodije. Bile su privr ene uza zid i sastojale se od
drvena kui ta poduprta konstrukcijom od metalnih stupica. U gornjem redu u sredi tu
bijahu svirale, no po rubovima su se micali maleni samokreti. S lijeve strane bi
ja e neka vrst kru ne podloge na kojoj je stajao nakovanj, iznutra vjerojatno upalj,
poput zvona: uokolo podloge etiri su figure ritmiki pomicale svoje ruice udarajui po
nakovnju sitnim metalnim batiima. Razliite te ine, batii su proizvodili zvonke srebr
naste zvukove nipo to u neskladu s melodijom to se izvija e iz svirala, tovi e, inilo se
kao da joj slijedom akorda ele dati neko odreeno tumaenje. Robero se prisjeti pari ki
h razgovora s nekim ocem iz reda Male Brae koji mu je priao o svojim istra ivanjima
univerzalnoga sklada, te iznenada prepozna, vi e zbog njihova glazbena polo aja nego
po crtama lica, Vulkana i tri Kiklopa na koje se, prema legendi, pozivao Pitago
ra kad je ustvrdio da razlika u glazbenim intervalima ovisi o broju, te ini i mjer
i.
S desne strane svirala jedan je maleni Amor udarao ( tapiem po drvenoj knjizi koju
dr a e u rukama) troetvrtinsku mjeru, upravo onu koja bija e osnova melodiji "Daphne".
Na katu neposredno ispod pru ala se klavijatura ije se tipke uzdizahu i spu tahu u sk
ladu s notama to izlazi e iz svirala, ba kao da po njima klizi neka nevidljiva ruka.
Ispod klavijature, tamo gdje svira obino pokree mijeh, bija e umetnut cilindar sa ub
odenim zupcima, iljcima, bodljikama, u redu nepredvidivo pravilnom ili pravilno n
epredvidivom, ba kao to se uzlazima i silazima, iznenadnim lomovima, irokim bijelim
prostorima i gustim grozdovima osminki redaju note na crtovlju nekog glazbenog
lista.
222
Ispod cilindra bija e zabijena vodoravna motka, koja je slu ila kao oslonac mno tvu ma
lenih poluga: kako bi se cilindar okretao, one bi susljedno dodirivale njegove z
upce i, kao u igri polusakrivenih kazaljki, pokretale tipke - a ove bi davale po
ticaj sviralama.
No najzaudnija pojava u svemu bija e razlog zbog kojeg se cilindar vrtio, a svirale
dobivale zrak. Pokraj orgulja bija e privr ena staklena cijev koja oblikom podsjea e na
kukuljicu dudova svilca; u njezinoj su se unutra njosti mogla primijetiti dva re eta
, jedno iznad drugog, koja su je dijelila u tri nejednake komore. Taj je sifon d
obivao mlaz vode iz cijevi koja je u njega ulazila s donje strane, a dolazila iz
otvorenog otvora za top koji itavu prostoru dava e svjetlo; ta je cijev ubacivala
u njega tekuinu koja (pomou neke skrivene crpke) oigledno bija e usisavana izravno iz
mora, ali tako da u kukuljicu prodire zajedno sa zrakom.
Voda nadira e tako sna no u donji dio kukuljice da se inilo kao da vrije, vrtlo ila se
udarajui u stijenke i zacijelo oslobaala zrak koji ona dva re eta odmah usisavahu. P
rolazei kroz cijev koja poveziva e gornji dio kukuljice s podno jem svirala, zrak e se
zamr enim spiralnim gibanjem pretvoriti u pjev. Voda pak, koja bi se skupila u do
njem dijelu, izlazila je otamo kroz cjevicu i pokretala kuglice nekakva mlinskog
kotaia, da bi zatim otekla u metalno vedro to staja e ispod nje, i otamo, drugom jedn
om cjevicom iza otvora za top, izlazila van.
Kota je pokretao preku koja je pak, zahvaajui u zupce cilindra, prenosila taj pokret
njemu.
Robertu se, onako pijanom, sve to inilo toliko prirodnim da se osjetio iznenada i
znevjerenim kad je cilindar stao usporavati, a svirale tiho pi tati svoju melodiju
kao da se ona gasi u njihovu grlu, dok su kiklopi i mali Amor polako prekidali
kuckati. Oigledno je - iako se u njegovo vrijeme mnogo govorilo o pepertuum mobil
e - skrivena crpka koja je regulirala usisavanje i pritjecanje vode, mogla radit
i neko vrijeme nakon to bi bila stavljena u pogon, no jednom bi njenoj snazi mora
o doi kraj te bi stala polako malaksati.
Roberto nije znao bi li se vi e udio tom mudrom uenom tehnizmu - jer bija e ne to slu ao o
slinim napravama na
223
kojima kad se pokrenu stanu plesati mrtva djeica ili krilati putti, ili pak injeni
ci da ga je Uljez - jer to nije mogao biti nitko drugi - stavio u pokret upravo
toga jutra i upravo u taj sat.
I kakvu mu je to samo poruku htio priopiti? Mo da da je njegov poraz neminovan, da
je ve na samome poetku osuen na propast. Je li mogue da Daphne krije jo toliko takvih
ili slinih iznenaenja da bi on glatko mogao provesti itav ivot u beskonanom nastojan
ju da je oskrvne, bez ikakve nade?
Jedan mu je filozof jednom rekao da Bog poznaje svijet bolje od nas zbog toga to
ga je sam stvorio. I da ovjeku, da bi se pribli io, makar i sasvim malo, toj bo ansko
j mudrosti, valja svijet pojmiti kao veliku graevinu i nastojati ga izgraditi. Ta
ko mora postupiti. Da bi upoznao Daphne, mora je najprije izgraditi.
Sjeo je tako za stol i stao skicirati profil broda, nadahnjujui se bilo strukturo
m Amarillija, bilo onim to je dosad od Daphne vidio. Dakle, govorio je sebi, imam
o prostorije za stanovanje u krmnici, i, ispod njih, sobicu za kormilara; jo ni e (
ali jo uvijek u razini palube), stra arnica i otvor kroz koji prolazi rudo kormila.
Ono bi trebalo izlaziti pri krmi i iza toga vi e ne bi smjelo biti niega. Sve je t
o u istoj ravnini s kuhinjom u pramnici. Zatim, kosnik poiva na jednom dugakom uzd
ignuu, a tamo bi se - ako sam dobro protumaio zamr ene Robertove opise - trebalo nal
aziti ono mjesto na kojemu se u ono doba, stra njice okrenute prema moru, vr ila nu da
. Kad bi se si lo ispod kuhinjice na lo bi se u ostavi. Nju je ispitao sve do motke,
sve do krajnjih toaka brodskoga kljuna, i ni tamo takoer dalje nije moglo biti nie
ga. Ispod toga bija e u ad i zbirka fosila. Dalje od toga nije se moglo ii.
Valjalo se prema tome vratiti natrag i prijei itavo potpalublje s nastambom za pti
ce i vrtom. Ako Uljez nije kako mu se prohtjelo poprimao as ivotinjski, as lik kakv
e biljke, tu se nikako nije mogao sakriti. Ispod ruda kormila nalazile su se org
ulje i satovi. I tu se takoer moglo dotaknuti brodski trup.
Kad se spustio jo ni e, na ao se u naj irem dijelu tovar-noga prostora, gdje bijahu ost
ale zalihe, pritega i ogrjevno dr-
224

vo; ve je bio kuckao po brodskim bokovima kako bi se uvjerio da tamo ne postoji k

akva la na stijenka koja bi davala uplji zvuk. U slivu, ako je to obian brod, ne bi
nikako moglo biti drugih skrovi ta. Osim ako se Uljez nije pod vodom prilijepio za
kobilicu, poput pijavice, pa bi nou dopuzao na palubu -no od svih moguih obja njenj
a, a bio je zaista spreman da ih isku a bezbroj - ovo mu se inilo najmanje pouzdani
m i najmanje znanstvenim.
Na krmi je, otprilike ispod orgulja, bila ona komoraspliti-com, teleskopom i dru
gim instrumentima. Kad ju je onomad-istra ivao, razmi ljao je sada, nije zapravo tono
provjerio zavr ava li taj prostor ba tik uz kormilo; no na slici koju risa e nije vi e
bilo mjesta za jo neku prazninu - pod uvjetom da je tono prikazao krivulju krme.
Ispod je jo ostajao samo onaj slijepi uski hodnik, a iza njega nije postojalo vi e
ni ta, u to bija e sasvim siguran.
Tako je, ra lanjujui lau na odjeljke, potpuno ispunio itav njezin prostor, i nije mu o
stalo mjesta za nikakav novi skroviti zakutak. Zakljuak: Uljez nije imao stalnog
prebivali ta. Premje tao se ravnajui se prema tome kako se premje tao on, bio je poput
druge strane Mjeseca za koju znamo da postoji, ali je nikada ne vidimo.
Tko bi rnogao vidjeti drugu stranu Mjeseca? Samo stanovnik neke zvijezde stajaice
: on mo e jednostavno ekati, a da se sam ni za pedalj ne pomakne, i u jednom e trenu
tku iznenada uhvatiti njegovo skriveno lice. Sve dok se on bude kretao zajedno s
Uljezom ili ostavljao Uljezu izbor da svoje kretanje podesi s obzirom na njegov
o, nikada ga nee ugledati.
Valjalo mu je postati zvijezdom stajaicom i prisiliti Uljeza da se kree. A budui da
je Uljez oigledno boravio na palubi dok bi on bio u potpalublju, i obrnuto, mora
o ga je navesti da misli da je on u potpalublju da bi ga zatim iznenadio na palu
bi.
Ne bi li Uljeza nekako zavarao, ostavio je upaljeno jedno svjetlo u kapetanovoj
kabini, tako da Onaj pomisli da je on tamo zadubljen u pisanje. Zatim se po ao sak
riti na vrh pram-nice, tik iza zvona, i to tako da je, kad bi se okrenuo, imao n
a oku prostor ispod kosnika, a ravno pred sobom mogao nadzi-
225
rati palubu i krmnicu sve do stra njega fenjera. Pokraj sebe je postavio pu ku - a,
bojim se, i bavicu s rakijom.
Proveo je no trzajui se i na najneznatniji um, kao da jo uvijek ima zadatak uhoditi
doktora Byrda, tipajui do zore vlastite u i kako ne bi dopustio da ga savlada san. U
zalud.
Vratio se tada u kabinu gdje se u meuvremenu svjetlo ugasilo. Svi njegovi papiri
bijahu posvuda u neredu razbacani. Uljez je ovdje unutra proveo no, po svoj prili
ci itajui njegova pisma Dami, dok se on tamo vani patio na nonoj hladnoi i cvokotao
pod jutarnjom rosom!
Protivnik je zakoraio meu njegove uspomene... Prisjeti se Salazarovih upozorenja:
iznosei na vidjelo svoje intimne tajne, sam je otvorio pukotinu u stijenci vlasti
te du e.
Pojurio je bezglavo na palubu i stao bjesomuno pucati, naslijepo, na sve strane,
pretvoriv i pritom u iverje jedan jarbol, i pucao je tako do besvijesti sve dok u
jednom trenutku nije primijetio da nikoga uokolo nema koga bi ustrijelio. S obzi
rom na vrijeme koje u ono doba bija e potrebno da se musket ponovno nabije, neprij
atelj se mogao u miru pro etati izmeu dva rafala, smijui se toj zbrkanoj buntovnoj s
trci - koja je uznemirila jedino ivotinje to se tamo dolje bijahu glasno uskoko-da
kale.
Smijao se, dakle. Ali gdje se smijao? Roberto se vratio svome crte u i zakljuio kak
o zapravo pojma nema o konstrukciji brodova. Crte je prikazivao samo visinu, dubi
nu i du inu, ali ne i irinu. Gledajui po du ini (mi bismo vjerojatno rekli u presjeku)
, brod nije odavao nikakvih drugih moguih zakutaka, no promatrajui njegovu irinu, l
ako bija e mogue da su neki uvueni izmeu ve poznatih mu prostorija.
Robertu tek sada padne na pamet da na tom brodu zapravo jo previ e toga nedostaje.
Nije prona ao, na primjer, nikakva drugog oru ja. Pa dobro, odnijeli su ga sa sobom
mornari, ako su brod napustili svojevoljno. Ali na Amarilliju je u tovar-nom pro
storu bilo nagomilano mnogo graevnog drva, za popravak jarbola, kormila ili brods
kih bokova, u sluaju o teenja uslijed nevremena; ovdje je meutim na ao mnogo sitnoga gr
anja, nedavno osu enog, za odr avanje vatre na kuhinjskom ognji tu, dok ni traga ne bi
ja e odle anoj suhoj hrastovini, ari-
226
u ili jelovini. A osim graevnog drva nedostajalo je i tesarskog orua, pile, sjekire
razliitih veliina i oblika, kladiva, klinovi...
Postoje li druga skrivena spremi ta? Naini crte jo jednom trudei se ovaj put da brod p
rika e ne kao da ga gleda sa strane nego sa vrha ko a na jarbolu. I zakljui da je mog
ue da u toj ko nici postoji jo jedna alveola, tamo ispod sobe s orguljama, iz koje b
i se zatim bez ljestvica moglo sii u onaj uski slijepi hodnik. Nedovoljna da bi s
adr avala sve ono to nedostaje, no u svakom sluaju jedna rupa vi e. Ako na niskom stro
pu onoga slijepog crijeva postoji neki otvor kroz koji bi se moglo popeti u taj
novi prostor, iz njega bi se moglo popeti k urama i otamo nanovo proi itav trup br
oda.
Roberto je sad bio siguran da se Neprijatelj ne mo e skrivati nigdje drugdje nego
upravo tu. Otri dolje, uvue se u crijevo, no ovaj put osvjetljavajui mu gornji dio.
I zaista, evo jednih vrata ca. S mukom se odupre prvome porivu da ih odmah otvori
: ako je Uljez tamo gore, priekat e da on pomoli glavu kroz otvor i odmah ga lako
savladati. Valjalo ga je iznenaditi iz smjera iz kojeg je najmanje oekivao, kao to
se postupalo u Casaleu.
Ako tu postoji ikakva prostorija, ona mora graniiti s onom s teleskopom, i otamo
bi trebalo ui.
Popne se gore, proe kroz spremi te, ispreskakue instrumente i nae se pred jednini zid
om koji - tek je sada to primijetio - ne bija e od istoga tvrdoga drva kao trup br
oda.
Zid bija e prilino tanak: kao to bija e uinio da bi u ao u sobu glazbe, svom snagom udari
po njemu i drvo odmah popusti.
Nae se, obasjan slaba nom svjetlo u, u kukavnu nekakvom sobiku, mi jemu gnijezdu s jednim
prozoriem, na zaobljenom krajnjem zidu. A tamo, na le aju, koljena gotovo sljubljen
ih s bradom, ispru ene ruke koja se poku avala ma iti po-velikog pi tolja, nalazio se Dr
ugi.
Bija e to neki starac, ra irenih zjenica, ispijena lica uokvirena pepeljastom bradic
om; rijetke mu sijede vlasi str ahu iz glave, gotovo bezuba usta otkrivahu desni b
oje borovnice; bija e utonuo u komad tkanine koja neko mo da bija e crna, poput slanine
pro aran blijedim isplavljenim mrljama.
227
Upirui pi tolj za koji se bija e grevito uhvatio s obje ake dok su mu ruke drhtale kao
prut, plaljivim je glasom ispu tao slaba ne krikove. Prva je reenica bila na njemakom,
ili na holandskom, a druga - a zacijelo je ponavljao svoju poruku - na nekakvom
te ko prepoznatljivom talijanskom: znak da je pogodio porijeklo svojega sugovornik
a, prekopavajui po njegovim ispisanim papirima.
"Ako ti makne , ja ubijem!"
Roberto je bio toliko zateen tom prikazom da nije uope dospio odmah reagirati. I b
ilo je to zapravo dobro, jer mu je to oklijevanje omoguilo da opazi da kokot nije
napet i da prema tome zakljui kako Neprijatelj i nije odvi e vian ratnoj vje tini.
I tako mu se sasvim dobrohotno i pomirljivo pribli io, uhvatio pi tolj za cijev i po
ku ao ga izdjenuti iz drhtavih ruku vrsto stisnutih oko kundaka, dok je stvor za to
vrijeme i dalje ispu tao gnjevne njemake povike.
Na jedvite jade Roberto mu je napokon oduzeo oru je, ovaj mu se zatim nemono prepus
tio i dozvolio da ga spusti na tlo, a Roberto je kleknuo pokraj njega, pridr avajui
mu glavu.
"Gospodine", ree mu, "ja vam ne elim ni ta na ao uiniti. Prijatelj sam. Razumijete li?
Amicus!"
Onaj je pak otvarao i zatvarao usta a da ni ta pritom nije izgovarao; vidjele su m
u se samo bjeloonice koje bijahu vi e crvene nego bijele i Roberto se naglo upla i da
je starac na samrti. Uze ga u naruje, onako mlitavog, i odnese u svoju kabinu. P
onudi mu vode, natjera ga da popije malo rakije i ovaj mu zahvali jednim "Gratia
s ago, domine", podignu ruku kao da e ga blagosloviti, i Roberto tada shvati, pro
motriv i bolje starevo odijelo, da je rije o redovniku.
228
A Jedemo ovdje rekonstruirati dijalog koji je uslijedio i po-/ V trajao naredna
dva dana. Tim vi e to otada nadalje Ro-* bertovi zapisi postaju sve krai i turiji. Bu
dui da su njegove ispovijesti Dami vjerojatno pale pod tue oi (nikada nije imao hra
brosti o tome zatra iti potvrdu u svojega novog dru -benika), za dugo je vremena pre
stao pisati i tek je u kratkim crtama bilje io ono to bi doznao ili vidio.
Pred njim se, dakle, nalazio otac Caspar Wanderdrossel, e Societate lesu, olim i
n Herbipolitano Franconiae Gymnasio, po-stea in Collegio Romano Matheseos Profes
or, i ne samo to nego i astronom i uenjak mnogih drugih disciplina kojima se bavi
o pod okriljem Vrhovne Kurije Dru be. Daphne je, pod zapovjedni tvom jednog holandsk
og kapetana koji je ve ranije, za potrebe Veerenigde Oost-Indische Compagnie, bio
isku ao ove puteve, napustila sredozemne obale s namjerom da, oplo-viv i Afriku, st
igne do Solomonskih Otoka. Upravo kao to je elio i doktor Byrd na Amarilliju, samo
to je Amarilli u potragu za Solomonskim Otocima krenuo od istoka prema zapadu, d
ok je Daphne uinila obratno; no to je malo va no: na Antipode se ionako sti e s obaju
strana. Na Otoku (otac Caspar pokazivao je pritom preko pla e, iza drvea) je treba
lo postaviti, Malte ki Opservatorij. to bi trebala predstavljati taj Opservatorij,
nije bilo sasvim jasno, a Caspar je o tome aputao kao o tajni toliko znamenitoj d
a o njoj govori itav svijet.
Daphne je utro ila prilino mnogo vremena dok nije stigla ovamo. Poznato je kako se
u ono doba putovalo ovim morima. Ostaviv i iza sebe Moluke, u namjeri da se otisne
prema jugoistoku, u pravcu Luke Sancti Thomae u Novoj Gvineji, budui
229

i"
da se moralo doploviti do onih mjesta gdje je Dru ba imala svoje misije, brod se,
gonjen divljim nevremenom, izgubio u morima nikad vienim, dospjev i do nekog otoka
nastanjenog ogromnim mi evima veliine djeaka, vrlo dugakog repa i s torbom na trbuhu:
Robertu bija e prilino poznat jedan takav preparirani primjerak ( tovi e, otac Caspar
s osudom mu je predbacivao da je bacio "jedno Wunder koje vrijedi jedan Peru".
Bijahu to, priao je otac Caspar, miroljubive i prijateljski raspolo ene ivotinje koj
e bi okru ivale iskrcane mornare, pru ale prema njima svoje ruice pro eci hranu, vukui i
h ak za odijela; no kad su jednome mornaru iz d epova drsko pokrali sav dvopek, pok
azalo se da su i prepredeni lopovi.
Neka mi bude dopu teno da se umije am poklanjajui puno povjerenje ocu Casparu: jedan
takav otok doista postoji i ne mo e ga se pobrkati ni sa kojim drugim. Ti la ni klok
ani nazivaju se Quokkas i ive jedino tamo, na Rottnest Islandu, kojeg ne mnogo ra
nije bijahu otkrili Holanani, nadjenuv i mu ime rottnest, gnijezdo takora. No kako s
e taj otok nalazi nasuprot Perthu, to znai da je Daphne dospjela do zapadne obale
Australije. Ako pomislimo da se prema tome nalazila na tridesetoj ju noj paraleli
, i zapadno od Moluka, dok je meutim trebala ii na istok blago se spu tajui ispod Ekv
atora, morali bismo zakljuiti da je ona oigledno izgubila pravac.
No kad bi se bar radilo samo o tome. Ljudi s Daphne morali su, na neznatnoj udal
jenosti od otoka, vidjeti neku obalu, no vjerojatno su pomislili da je to samo j
o jedan drugi otoi s kakvim drugim glodavcima. Oni su tra ili ne to sasvim drugo, a sam
Bog zna to su ocu Casparu kazivali brodski instrumenti. Bili su zacijelo na sveg
a nekoliko zaveslaja od one Ter-re Incognite et Australis o kojoj je ovjeanstvo ve
stoljeima sanjalo. Ono to je ovdje doista te ko razumjeti - budui da e Daphne napokon
stii (a to emo vidjeti) do otprilike sedamnaestog stupnja ju ne geografske irine - inj
enica je da su oplovili barem dvije etvrtine Australije, a da je nijednom nisu ug
ledali: vjerojj&tno su ili ponovno okrenuli gore na sjever pa tako pro li izmeu Aus
tralije i Nove Gvineje, riskirajui na svakom koraku da se nasukaju na jedan ili d
rugi al, ili su
230
pak plovili na jug pro av i izmeu Australije i Novog Zelanda, gledajui pred sobom nepr
estano otvoreno more.
Jo bi se moglo povjerovati da ja ovdje izmi ljam neki roman da nije, otprilike u is
to vrijeme kad se dogaa na a pria, Abel Tasman, polazei iz Batavije, stigao do nepozn
atoga kopna koje je nazvao po van Diemenu, a koje danas poznajemo kao Tasmaniju;
no budui da je i on takoer tra io Solomons-ke otoke, dr ao je neprekidno sa svoje lij
eve strane ju nu obalu toga kopna, ni ne sanjajui pritom da se onkraj njega nalazi
kontinent stotinu puta vei; zavr io je na kraju jugoistono od Novog Zelanda, plovio
uz njegove obale u pravcu sjeveroistoka i, odvojiv i se od od njega, doplovio do o
toja Tonga; zatim je otprilike dospio, dr im, tamo gdje i Daphne, no i ovdje se mor
ao provlaiti kroz koraljne grebene te se usmjerio prema Novoj Gvineji. to znai da j
e vijugao i nabadao poput biljarske loptice, no ini se da e jo dugi niz godina pomo
rcima biti sueno da dopru na dva koraka do Australije, a daje uope ne vide.
Smatrajmo, dakle, istinitom priu oca Caspara. esto prisiljena slijediti hirove pas
ata, Daphne bija e zateena jo jednim nevremenom koje ju je ostavilo u tako jadnome s
tanju da su se morali zaustaviti na nekom otoku, sam Bog zna gdje, bez drvea, sam
o prsten gologa pijeska uokolo sredi njeg jezerca. Tamo su popravili brod - i eto
obja njenja za to na njemu nije vi e bilo zalihe graevnog drva. Zatim su nastavili plov
idbu i naposljetku bacili sidro u ovom ovdje zaljevu. Kapetan je poslao na kopno
amce s izvidnicom, zakljuio da na njemu nema stanovnika, za svaki je sluaj ipak na
bio i uredno naperio svojih nekoliko topova; uslijedi e zatim tri poduhvata, sva t
ri od neodgodive va nosti.
Prvo, opskrba vodom i hranom, jer priuve bijahu ve iscrpljene gotovo do posljednje
mrvice; drugo, hvatanje ivotinja i sakupljanje biljaka koje e Donijeti u domovinu
na radost pri-
tlljQl?kJlL
rodoslovaca Dru be; tree, dpaf mjgrarvea kako bi se stvorile nove zalihe masivnih trup
aca, dasaka i svakoj akog drugog materijala za sluaj kakve budue nevolje; i napoko
n, postavljanje, na jednoj uzvisini, i pu tanje u pogon Malte kog Opservatorija, to o
d svih bija e najte i i najnaporniji posao. Morali su
231
L_J

iz tovarnog prostora izvui i na obalu prenijeti sve tesarske instrumente i razliit

e dijelove Opservatorija, a svi su ti poslovi odnijeli mnogo vremena, tim vi e to s
e nije moglo pristati u samome zaljevu: izmeu broda i obale protezalo se naime, g
otovo u samoj razini vode i sa tek nekoliko preuskih prolaza, nekakvo bedemasto
utvrenje, neka la na nogavica, nasip, Erd-wall sav od koralja - ukratko, ono to dana
s zovemo koralj-nim grebenom. Nakon bezbroj bezuspje nih poku aja, otkri e da se mora
svaki puta oploviti rt u ju nom dijelu zaljeva, iza kojega se nalazila malena uval
a u kojoj se moglo pristati.
"Et evo za to ta barka koja napustili mornari mi sada ne vidimo iako jo uvijek tamo
iza ona stoji, heu me miserum!"
Po onome to se mo e zakljuiti iz Robertove transkripcije, taj je Teuton ivio u Rimu i
tamo govorio latinski sa subraom iz stotinjak drugih zemalja, no talijanskom ne
bija e osobito vje t.
Kad je Opservatorij bio dovr en, otac Caspar zapoeo je sa svojim promatranjima koja
su uspje no napredovala gotovo dva mjeseca. A to je u meuvremenu radila posada? Bij
ahu se ulijenili, disciplina koja je nekada vladala na brodu svakim je danom sve
vi e popu tala. Kapetan je bio ukrcao mnogo bavica s rakijom koje su se smjele koris
titi samo kao okrijepa da se lak e prebrodi kakvo nevrijeme ili su se pak uvale da
poslu e za razmjenu s uroenicima; sada meutim, oglu iv i se o bilo kakvu zapovijed, morn
ari su ih poeli iznositi na palubu oblokavajui se do besvijesti. Na kraju im se pr
idru io i sam kapetan. Otac Caspar uporno je radio, ovi su provodili dane poput di
vljih zvijeri, i do Opservatorija su esto dopirali njihovi glasni bestidni napjev
i.
Jednoga dana, budui da je vladala velika vruina, otac je Caspar, radei sam na Opser
vatoriju, skinuo sa sebe svoju redovniku mantiju (inei time, govorio je sa stidom v
aljana isusovca, grijeh protiv ednosti, koji bi mu Bog sada mogao oprostiti, budui
da ga je odmah zatim kaznio) i neki ga je insekt upiknuo ravno u prsa. Na poetku
je osjetio samo probadanje na ranjenu mjestu, no kad se uvee vratio na brod uhva
tila ga je iznenada jaka groznica. Nikome ni ta nije rekao o svojoj nezgodi; itavu
mu je no tutnjalo u u ima, glava mu bija e ote-
232
ala i oajniki ga je boljela; naposljetku mu je kapetan otvorio mantiju i to je ugled
ao? Gnojnu bubuljicu, onakvu kakvu mo e izazvati ubod ose, ma to, ak i muhe veih dime
nzija. No oteklina je naoigled sviju prerasla u carbunculus, crni pri t, podliveni
tamni ir potko njak - ukratko - u bubon, simptom koji je jasno ukazivao na pestis,
quae dicitur bubonica, kao to bija e odmah zabilje eno u dnevniku.
Na brodu je zavladala panika. Uzalud je otac Caspar ispriao priu o insektu: oku eni
uvijek la e kako ga se ne bi izopilo, to bija e dobro poznata stvar. Uzalud je uvjera
vao da on kugu poznaje i vi e nego dobro i da ima mnogo razloga da vjerovati da u
njegovu sluaju o njoj nikako ne mo e biti rije. Posada gaje gotovo htjela odmah baci
ti u more, dok se zaraza jo nije pro irila.
Otac je Caspar poku avao objasniti da je, u vrijeme velike epidemije koja je nekih
dvanaestak godina ranije pogodila Milano i itavu sjevernu Italiju, bio poslan za
jedno s drugom svojom subraom da pru i pomo u lazaretima, te da na licu mjesta, izbl
iza, prouava i ispituje tu neobinu masovnu pojavu. Znao je, dakle, vrlo mnogo o to
j lako prenosivoj zarazi. Postoje bolesti koje pogaaju samo odreene pojedince, na
razliitim mjestima i u razliito vrijeme, kao to je Sudor Anglicus; druge su pak svo
jstvene odreenim pokrajinama, kao Dvsenteria Melitensis ili Elephantiasis Aegvpti
a, i napokon postoje one koje su, kao kuga, dugotrajne i pogaaju redom sve stanov
nike na veoma irokom prostoru. Kuga pak obino bude najavljena Sunevim pjegama, pomri
nama, kometima, pojavljivanjem podzemnih ivotinja koje izmile iz svojih skrovi ta,
biljkama sparu enim od ku nih isparavanja: a nijedan od tih znakova nikada se nije p
ojavio niti na brodu niti na kopnu, niti na nebu, niti u moru.
Drugo, kugu sasvim sigurno uzrokuju smrdljive gnjile ne pare koje se di u iz movara,
ili pak raspadanje mnogobrojnih le eva u vrijeme rata, ili ak invazije skakavaca ko
ji se jatomi-ce utope u moru, a zatim ih voda izbaci na obalu. Zaraza nastaje up
ravo putem tih isparavanja koja ulaze u usta i budu udahnuta pluima, a zatim prek
o uplje vene sti u do srca. A u toku itave plovidbe, meutim, osim zadaha smrdljive vo
de i
233
hrane, od ega se mogao dobiti jedino skorbut a nikako kuga, mornari nisu bili izl
o eni nikakvim tetnim isparavanjima, nego su tovi e udisali neprestano potpuno ist zrak
i najzdravije vjetrove. Kapetan je govorio da tragovi tih isparavanja mogu osta
ti na odjeci i mnogim drugim predmetima i da mo da na brodu postoji ne to to on ve dug
o uva i to je sada uzrok zaraze. I odmah se sjetio one prie o knjigama.
Otac Caspar bio je ponio sa sobom neke dobre knjige o moreplovstvu, kao na primj
er Medinin L'Arte del navegar, Snel-liusov Typhis Batavus i De rebus oceanicis e
t orbe novo deca-des tres Pietra d'Anghiere, i jednoga je dana ispriao kapetanu k
ako ih je dobio gotovo u bescijenje, i to upravo u Milanu: kad je kuga pro la, na
niskim zidiima uzdu Naviglia, bija e stavljena na prodaju itava biblioteka jednog pre
rano preminulog gospodina. I to bija e njegova mala privatna zbirka koju je ak i po
morima nosio sa sobom.
Kapetan je bio siguran da su knjige, budui da su pripadale oku eniku, bez svake sum
nje izvor zaraze. Kuga se prenosi, kao to je poznato, zatrovanim mastima, a on je
sam itao
0 ljudima koji su umrli samo zato to bi tu i tamo oslinili prst listajui djela na i
jim je stranicama bilo tragova otrova.
Otac Caspar, ojaen, i dalje se uporno bunio: ne, on je u Milanu prouavao krv oku eni
h pomou jednog potpuno novog izuma, tehnizma koji se zove lornjet ili mikroskop,
i vidio je kako u toj krvi plivaju kao nekakvi vermiculi, a upravo su to uzronici
te contagium animatum koji se vis naturalis stvaraju od svake trule i i koji se z
atim prenose, propagatores exi-gui, preko znojnih pora ili preko ustiju ili katk
ad ak preko uha. No te klice to vrve iva su tvar, i neophodna im je krv da bi se hr
anile, ne mogu nikako pre ivjeti dvanaest i vi e godina meu mrtvim papirnatim vlaknim
a.
Kapetan nije htio ni uti za nikakva razborita obja njenja,
1 malenu vrijednu biblioteku odneso e morske struje. No ni to nije bilo dovoljno.
Koliko god se otac Caspar trudio i muio da objasni, na temelju vlastita znanja i
iskustva, kako kugu mogu prenositi psi i muhe, ali nikako mi evi, itava se posada d
ala u bjesomuni lov na brodske mi ie, mahnito pucajui na sve strane i ne mislei na opa
snost od pukotina u tovar-
234

nom prostoru. I na kraju, kako nakon jednog dana groznica oca Caspara nije jenja
vala, a njegov se bubon nije pokazivao znakove povlaenja, kapetan donese odluku:
svi e do jednog otii na Otok i tamo priekati da otac ili umre ili ozdravi, i da se
brod proisti od svakog kodljivog utjecaja i istjecanja.
Reeno - uinjeno, na brodu ne ostade ni ive du e: svi se bijahu ukrcali na amac, napuni
v i ga svom silom oru ja i orua. I budui da se predvialo da e izmeu smrti oca Caspara i
remena kad brod bude sasvim proi en morati proi bar dva ili tri mjeseca, zakljui e da e
a kopnu biti potrebno izgraditi kolibe i sav nu an pribor, kojeg je na Daphne bilo
za itavu malu radionicu, bija e odvuen na obalu. Ne raunajui najvei dio bavica s rakij
m. "Ali nisu dobru stvar uinili", komentirao je otac Caspar s gorinom, alostei se zb
og kazne koju im je nebo spremilo zbog toga to su ga ostavili kao izgubljenu du u.
Naime, tek to stigo e na kopno, uputi e se odmah u ikaru odstrijeliti kakvu ivotinju, u
vee na pla i upali e velike kresove i tri dana i tri noi ne prestade gozba i buno vesel
je.
Vatre su vjerojatno privukle pa nju divljih uroenika. Iako Otok bija e nenastanjen, u
tom su arhipelagu ivjeli ljudi crni kao Afrikanci, koji zacijelo bijahu izvrsni
pomorci. Jednoga jutra otac Caspar vidje kako se zapadno od onog velikog otoka n
a zapadu pojavljuje desetak "piragvi", sam Bog zna otkuda su dolazile, koje se u
smjeri e ravno prema zaljevu. Bijahu to amci od izdubljenih debala, onakvi kakve im
aju Indijanci iz Novoga Svijeta, samo to ovi bijahu dvostruki: u jednome se vozil
a posada a drugi je klizio povr inom vode kao nekakve saonice.
Otac Caspar isprva se upla io da su krenuli prema Daphne, no ovi su izgledali kao
da je namjerno zaobilaze i udarili izravno u onu uvalicu gdje su se iskrcali mor
nari. Poku ao je vikati na bi li upozorio one na Otoku, no oni, onako ponapiti, sp
avahu kao zaklani. Ukratko, kad su se mornari probudili, prvi uroenici bijahu ve p
red njima, a ostali se, jedan po jedan, naglo i nenadano pojavljivahu iza drvea.
Mornari skoi e na noge, uroenici pokaza e odmah ratnike namjere, no nitko jo uvijek nije
shvaao o emu se radi,
235
. Samo je kana tlo jednog
a kamoli da bi se sjetili gdje su bili ostavili petan istupio naprijed i hicem i
z pi tolja od napadaa. Zauv i pucanj i vidjev i druga kako mrtav pada, a da ga nijedno t
ijelo ne bija e ni dotaklo, uroenici stado e pokazivati znakove pokornosti, i jedan s
e od njih pribli i kapetanu pru ajui mu ogrlicu koju je nosio oko vrata. Kapetan se n
akloni, a zatim se, tra ei oigledno neki predmet koji bi dao u zamjenu, okrenu prema
svojim ljudima.
Uiniv i to, okrenuo je leda domorocima.
Otac Wanderdrossel mi lja e da su uroenici bili odmah zateeni, ak prije samoga pucnja,
dr anjem kapetana koji bija e pravi batavski gorostas plave brade i svijetlomodrih oi
ju, svojstva to ih ovi domoroci vjerojatno pripisivahu bogovima. No tek to mu vidj
e e lea (budui da ti divlji narodi oigledno nisu dr ali da bo anstva takoer imaju lea),
hov ga je poglavica odmah napao, raskoliv i mu glavu toljagom koju je dr ao u ruci,
i ovaj se be ivotno sru i nauznak, zarovav i nosom zemlju, i vi e se ne maknu. Crnci nas
rnu e na mornare i, kako ovi nisu znali kako bi se branili, za tili ih as potamani e.
Zapoe tako stravina gozba koja potraja itava tri dana. Bolesni otac Caspar dalekozo
rom je bespomono pratio prizor, a da ni ta nije mogao uiniti. itava posada bija e pretv
orena u stoku za klanje. Caspar je vidio kako ih uroenici najprije svlae (uz rados
ne urlike, dijelei izmeu sebe njihove predmete i odjeu), zatim komadaju, potom peku
, i napokon s najveim mirom slasno griskaju, izmeu gutljaja nekakva pia koje se pu il
o i pjesama koje bi se svakome uinile miroljubivima da im nije prethodio onaj opa
ki kermes.
Siti i zadovoljni, uroenici tada stado e jedni drugima prstom pokazivati na brod. V
jerojatno ga nisu povezivali s pri-sutno u mornara: velianstven kakav bija e, s jarbol
ima i jedrima, neusporedivo razliit od njihovih kanua, nisu zacijelo vjerovali da
bi to moglo biti djelo ljudskih ruku. Po rijeima oca Caspara (koji smatra e da pri
lino dobro poznaje mentalitet idolopoklonika irom svijeta, o kojima mu bijahu prip
ovijedali putnici isusovci po povratku u Rim), dr ali su ga zasigurno ivotinjom, a
u tom ih je uvjerenju uvrstila i injenica da je ona ostala neutralna za vrijeme nj
ihovih Ljudo derskih ritua-
236la. S druge strane, tvrdio je otac Caspar, ve je Magellan pripovijedao kako ne
ki uroenici vjeruju da su brodovi doletjeli s neba i da su prirodne majke malenih
amaca; da ih doje obje-siv i ih sebi o bokove, a od sise odbijaju baciv i ih jednost
avno u more.
No netko je sada vjerojatno do ao na ideju da bi se, ako je ivotinja ve tako pitoma
i krotka, a njeno meso mo da sono i ukusno kao u onih mornara, isplatilo doepati i n
je. I krenu e tako prema Daphne. Tada je miroljubivi isusovac, ne bi li ih zaustav
io (njegov mu je Red nalagao da ivi ad majorem Dei gloriam a ne da umre zbog zado
voljstva nekakvih pogana cujus Deus venter est) pripalio fltilj na jednome od to
pova, ve nabijenom i uperenom prema Otoku. Uz stra an tutanj i gromoglasan odjek, d
ok se Daphnin bok kitio zlaanom dimnom aureolom, kugla padne ravno usred skupine a
maca i dva od njih ostado e prevrnuti.
udo bija e dovoljno rjeito. Divljaci se odmah vrati e na Otok, nestajui u ikari, da bi m
alo zatim iz nje ponovno izvirili nosei vijence od cvijea i li a koje stado e bacati u
vodu, uz geste koji izra avahu duboko po tovanje i poniznost; us-mjeri e zatim pramac
na jugozapad i izgubi e se iza onog otoka na zapadu. Bijahu platili velikoj razdra e
noj ivotinji ono to smatrahu dovoljnim dankom i zasigurno se nikada vi e nee pribli iti
ovim obalama: bijahu oito zakljuili da lako uvredljiv i osvetoljubiv stvor ini ovu
zonu suvi e pogibeljnom. Eto, to bija e pria oca Caspara Wanderdrossela. Vi e od tjeda
n dana, prije Robertova dolaska, jo se uvijek osjeao prilino lo e, no zahvaljujui vlas
titim ljekovitim pripravcima ("Spi-ritus, Olea, Flores, und andere dergleichen V
egetabilische/ Animalische/ und Mineralische Medicamenten") ve se poeo pomalo rado
vati oporavku, kadli mu jedne noi do u iju dopre bat neijih koraka na palubi.
Od silnoga straha bolest mu se ponovno vratila; bija e napustio svoju kabinu i skl
onio se u ovu bijednu mranu izbicu, ponijev i sa sobom svoje lijekove i jedan pi tolj
, pojma nemajui da je prazan. I otamo bi izlazio samo da potra i hrane i vode. Najp
rije je ugrabio jaja, ne bi li to prije vratio snagu, a zatim se ograniio na krau v
oa. Bija e uvjeren da je Uljez (u
237

prii oca Caspara Uljez je, naravno, Roberto) uen i radoznao ovjek, kojeg ivo zanima
brod i njegov sadr aj, te je stao sumnjati da se radi o brodolomcu i pomislio da j
e to agent neke heretike zemlje koja eli tajnu Malte kog Opservatorija. Eto zbog ega
se dobri otac bija e onako djetinjasto pona ao: htio je nagnati Roberta da napusti t
u lau kojom haraju demoni.
Bija e zatim na Robertu red da ispria svoju priu: ne znajui koliko je zapravo otac Ca
spar proitao od njegovih zapisa, posebno se zadr ao na svojoj misiji i na Amarillij
evim. putovanjima. Pripovijest bija e otpoela kad su u smiraj toga dana skuhali jed
nog pjetlia i otepili posljednju od kapetanovih boca. Otac Caspar morao je ionako
obnoviti snage i ojaati krv, no zapravo su proslavljali ono to se obojici inilo pov
ratkom u ljudsko dru tvo.
"Smije no!", primijetio je otac Caspar kad je uo nevjerojatnu priu o doktoru Byrdu.
"Takva zvjerstvo ja nikada uo. Za to radili oni njemu takav zlo? Ja mislio sve uti o
tajnama geografske du ine, ali nikada da moi ju tra iti pomou un-gventum armarium! Ka
d bi to bilo mogue, to bi ve izmi lja-vao neki isusovac. To nema nikakve veze sa geo
grafska du ina, ja u ti objasniti kako dobro ja radim moj posao i ti vidi kako je sk
roz drugaije..."
"Ali", htio je znati Roberto, "jeste li vi zapravo tra ili Solo-monske Otoke ili s
te eljeli otkriti tajnu geografske du ine?"
"Pa obadvije te stvari, ne? Ti nae Solomonski Otoci i ti dozna gdje stoji sto osamd
eseti meridijan, ti nade sto osamdeseti meridijan i ti zna gdje su Solomonski Otoc
i!"
"Pa dobro za to se ti Otoci moraju nalaziti ba na tom meridijanu?"
"Oh, mein Gott, Gospodin mi oprosti to Njegovo Presveto Ime uzalud izgovorio sam.
In primi , nakon to Salomon Hram sagradio bija e, napravio je jedna grosse flotte, k
ao to ka e Knjiga o Kraljevima, i ta flotte stigne na otok Ofir, otkuda mu donesu (
kako ka e ti?)... quadringenti und viginti..."
"etiri stotine i dvadeset."
"etiri stotine i dvadeset zlatni darovi, jedno jako veliko bogatstvo: Biblija ka e
jako malo da bi rekla toliko puno toga,
238tako rei pars pro toto. I nijedno land blizu Izrael imala tako grosse bogatstv
o, quod significat da ta flota na posljednja granica od svijet stigla bija e. Ovdj
e."
"Ali za to ovdje?"
"Zato jer ovdje je meridijan sto osamdeset koji je egzaktno onaj koji Zemlja na
dva dijeli, a s druge strane stoji prvi meridijan: ti broji jedan, dva, tri, za t
ri stotine i ezdeset stupnjeva meridijana, i ako si na sto osamdeset, tu je pono a
na onaj prvi meridijan je podne. Verstanden? Ti pogodi sada za to Solomonski Otoci
bili su tako prozvani? Salomon dixit pre-sijeci dijete na pola, Salomon dixit p
resijeci Zemlja na pola."
"Razumijem, ako smo na stotinu i osamdesetom meridijanu, onda smo na Solomonskim
Otocima. Ali tko vam ka e da smo na stotinu i osamdesetom meridijanu?"
"Pa Specula Melitensis, ne? ak i kad svi moji prija nji dokazi ne bi bili dovoljni,
da stotinu osamdeseti meridijan prolazi upravo tu, pokazala mi je Specula."
Odvukao je zatim Roberta na palubu pokazujui mu zaljev.
"Vidi onaj promontorium na sjeveru, tamo gdje grossi stabla stoje sa grosse ape ko
je hodaju po vodi? Et sad vidi drugi promontorium na jugu? Ti povue jedna crta izmeu
dva promontoria, vidi da crta prolazi izmeu ovdje i obala, malo vi e apud obala neg
o apud brod... Jesi vidio crta, ja mislim jedna geistige crta, koja ti vidi s oima
od imaginatione? Gut, to je crta od meridijana!"
Sljedeeg dana otac Caspar, koji nikada nije izgubio raun vremena, objavi da je ned
jelja. Odslu i misu u svojoj kabini, posvetiv i komadi ono malo hostije to mu je jo pre
ostala. Nastavi potom svoje predavanje, najprije u kabini uz pomo karte svijeta i
raznih drugih papira, a onda na palubi. A na Robertove pritu be da ne mo e podnijet
i dnevno svjetlo, iz jednog od svojih ormara izvue naoale sa mutnim, kao zadimljen
im staklima, koje su njemu samom jednom dobro poslu ile dok je istra ivao grotlo nek
og vulkana. Roberto je sad vidio svijet u mnoho' bla im bojama, na koncu konca sas
vim ugodnim, i poeo se malo pomalo miriti s neumoljivom o trinom dana.
239
ft
Da bi se bolje razumjelo ono to slijedi, morat u dati jednu napomenu, jer bez nje
se i ja te ko u svemu tome snalazim. Otac Caspar bio je uvjeren da se Daphne nalaz
i izmeu esnaestog i sedamnaestog stupnja ju ne geografske irine i na stotinu i osamde
setom stupnju geografske du ine. to se tie geografske irine mo emo mu pokloniti puno po
vjerenje. No pretpostavimo da je ak tono pogodio i du inu. Iz zbrkanih Robertovih za
pisa proizlazi da je otac Caspar raunao tri stotine i ezdeset punih stupnjeva pola
zei od Otoka Ferro, na osamnaest stupnjeva zapadno od Greenwicha, kao to bija e uvri
je eno jo od Ptolomejevih vremena. Prema tome, ako je on dr ao da se nalazi na svojem
u stotinu i osamdesetom meridijanu, to znai da je u stvari bio na stotinu i ezdese
t i drugom meridijanu istono od Greenwicha. Solomonski Otoci nalaze se pak ra trkan
i uokolo stotinu i ezdesetog istonog meridijana, ali izmeu petog i dvanaestog stupn
ja ju ne geografske irine. Bit e da se Daphne, dakle, nalazila odvi e nisko, zapadno o
d Novih Hebrida, u zoni gdje postoje samo suhi ko-raljni grebeni, koja e kasnije
dobiti ime Recifs d'Entrecaste-aux.
Je li otac Caspar mogao raunati od nekog drugog meridijana? Naravno da jest. Kao t
o e na kraju stoljea rei Coro-nelli u svojoj Knjizi o Globusima, prvi su meridijan
postavljali Eratosten na Herkulove Otoke, Martin iz Tyra na Sretne Otoke, Ptolom
ej je u svojoj Geografiji slijedio isto mi ljenje, no u Knjigama o Astronomiji pro
vukao ga je kroz Aleksandriju u Egiptu. to se tie onih kasnijih, Ismail Abulfeda s
mje ta ga u Cadiz, Alfonso u Toledo, Pigafetta et Herrera isto tako. Koper-nik ga
stavlja u Frombork; Reinhold na Kraljevsku planinu ili Konigsberg, Kepler u Uran
iborg, Longomontanus u Kopenhagen, Lansbergius u Goes; Riccioli u Bolognu. Atlas
i to ih iscrta e Jansen i Blaen na planinu Pico. Nastavljajui se na njih svojom Geog
rafijom, ja sam na ovom Globusu Nulti Meridijan smjestio u predio koji se nalazi
najzapadnije od Otoka Ferro, a time se priklanjam Dekretu Louisa XIII koji mu j
e 1634. godine, zajedno sa Savjetom za Geografiju, odredio upravo to mjesto.
240
No da je otac Caspar odluio oglu iti se o odluku Louisa XIII i postavti svoj nulti
meridijan, recimo, u Bolognu, onda bi Daphne vjerojatno bila usidrena negdje izm
eu otoja Samoa i Tahitija. No tamo, meutim, uroenici nemaju tamnu ko u kao oni za koje
tvrdi da ih je vidio.
Zbog ega treba prihvatiti tradiciju Otoka Ferro? Valja poi od osnovnog naela oca Ca
spara koji o Nultom Meridijanu govori kao o vrstoj postojanoj liniji odreenoj bo ans
kom odlukom jo od dana postanka. Koje bi mjesto Bog dr ao najprirodnijim da iz njeg
a povue tu liniju? Je li to Edenski vrt, mjesto neizvjesna polo aja, no zacijelo ne
gdje na istoku? Ili Ultima Tula? Ili Jeruzalem? Nitko do tada nije se jo usudio o
dluiti za teolo ko rje enje i to je razumljivo: Bog ne rasuuje kao ljudi. Adam se, tek
spomena radi, pojavio na Zemlji kad je ve postojalo i Sunce i Mjesec, i dan i no,
pa prema tome i meridijani.
Rje enje, dakle, nije moglo biti u pojmovlju Povijesti, nego prije u Svetoj Astron
omiji. Valjalo je spojiti kazivanje Biblije sa znanjem koje mi imamo o nebeskim
zakonima. Prema Knjizi postanka, Bog je prije svega stvorio nebo i Zemlju. U to
vrijeme tama jo prekriva e Pakao i spiritus Dei fovebat aquas, no te vode nisu jo mo
gle biti onakve kakve mi poznajemo: Bog ih je odijelio tek drugoga dana, razdvoj
iv i one koje e biti iznad nebeskoga svoda (iz kojih nam jo uvijek dolaze ki e) od oni
h ispod, to jest od rijeka i mora.
to opet znai da prvi ishod postanka bija e Sirovina, bez oblika i bez obujma, kakvoe,
svojstava, sklonosti, li ena i gibanja i poinka, isti prapoelni kaos, hyle koji ne b
ija e jo ni svjetlo ni tama. Bija e to lo e probavljena masa gdje se jo uvijek mije ahu et
ri elementa, kao i hladno i toplo, suho i vla no; uzavrela magma to se rasprskava e u
milijune usijanih siu nih kapljica, poput lonca s grahom, poput dijareine utrobe, z
aepljene cijevi, baru tine na kojoj se ocrtavaju i nestaju vodeni krugovi zbog izne
nadna uranjanja i izranjanja slijepih liinki. Heretici stoga zakljui e da je ta mate
rija, tako tupa i nepronina, to se tako sna no odupire svakom stvaralakom dahu, vjena
u najmanju ruku koliko i sam Bog.
Ipak, bija e potreban bo anski fiat da poev i od nje i u njoj i nad njom prevlada naizm
jenian slijed svjetla i tame, dana i
241noi. To svjetlo (i taj dan) o kojem se govori na drugom stupnju postanka ne bi
ja e jo svjetlost kakvu poznajemo, svjetlost zvijezda, Sunca i Mjeseca: oni bijahu
stvoreni tek etvrtoga dana. Bija e to stvaralako svjetlo, bo anska sila u istome stanju
, poput naglog izgaranja bave baruta: prvotna crna zrnca, zbijena u neprovidnu gu
stu masu, u jednom se jedinom asu pretvore u plamen! prasak, koncentrat blje tavila
koje se iri sve do vlastite krajnje obodnice iza koje se kao opreka stvara tama
(iako kod nas do praska dolazi danju). I poput suspreg-nuta uzdaha, iz ugljena to
kao da je nekim iznenadnim unutra njim da kom stao dobivati rumenu boju, iz te gold
ene Qu-elle der Universus izrodi se ljestvica briljantnih izuzetnosti to postepen
o silazi prema najnepopravljivijoj od svih nesavr enosti; kao da stvaralaki dah pol
azi od beskrajno zgusnute i svjetlo u pro ete bo anske moi, toliko da izgleda kao mrkla
no, te silazi sve ni e i ni e preko relativna savr enstva Kerubina i Serafina, preko Pr
ijestolja i Vladavina, sve do najni ih slojeva prljav tine i smea gdje gmi e glista i p
re ivljava be utni kamen, do same granice Ni tavila. "I to bija e Oflfenbarung got-tliche
r Mayestat!"
I premda treega dana ve izraste trava i drvee i livade, Biblija jo uvijek ne govori
o krajoliku kakvom se raduje na e oko, nego o mranoj sili raslinja bez ikakva reda,
sparivanju sjemena, patnikom trzanju korijenja to vapi za Suncem koje se treega da
na, meutim, ne bija e jo ukazalo.
ivot sti e sa etvrtim danom, u kojem bijahu stvoreni i Mjesec i Sunce i zvijezde, da
bi dali Zemlji svjetlost i razdvojili dan od noi, onako kako ih mi pojmimo kad r
aunamo protjecanje vremena. U tom se danu odreuju nebeske sfere, od Prvog Pokretno
g Neba i Zvijezda Stajaica pa sve do Mjeseca, sa Zemljom u sredi tu, tvrdim kamenom
jedva pone to osvijetljenim zrakama dvaju velikih zvijezda, i s vijencem od drago
ga kamenja oko sebe.
Odrediv i tako na dan i na u no, Sunce i Mjesec bijahu prvi i nenadma eni model svim bud
uim urama koji, poput majmuna opona ajui nebeski svod, oznauju ljudsko vrijeme na bro
janiku Zodijaka, vrijeme koje s kozmikim vremenom nikakve veze nema: ono ima jedan
smjer i njegov je dah nemi-
242
ran i nestrpljiv, sainjen od juer danas sutra, i nema u njega " onog spokojnog odi
saja Vjenosti.
Zaustavimo se dakle na tom etvrtom danu, govorio je otac Caspar. Bog stvori Sunce
, i kad je to Sunce stvoreno - a nikako ranije, razumije se - ono se otpone gibat
i. A u trenutku kad Sunce zapoinje svoje vjeno kru enje, u tom Blitzu, u tom munjevi
tom nultom asku prije no to e uiniti prvi korak, ono stoji tono iznad jedne odreene li
nije koja u okomitom pravcu dijeli Zemlju na dva jednaka dijela.
"A nulti meridijan je onaj na kojem je odjednom podne!", prokomentirao je Robert
o koji vjerova e da je savr eno sve razumio.
"Nein!", obuzdava e ga njegov uitelj. "Ti misli daje Bog tako glup kao ti? Kako mo e p
rvi dan postanka u podne poeti? Mo da poinje ti Postanak, in prinzipio desz Hevls, sa
nekakav neuspjeli dan, nedovr eni, neki Leibesfrucht, neki foetus od dana, od sam
o dvanaest hore?"
Ne, naravno. Na Nultome Meridijanu Sunevo kru enje moralo je zapoeti s punim sjajem
zvijezda, kad bija e pono i jedna mrvica a prije je bilo Ne-Vrijeme. Na tom meridij
anu bija e zapoeo - nou - prvi dan postanka.
Roberto je prigovorio da ako je na tom meridijanu bila no, onda je nekakav neuspj
eli, jalovi dan morao biti na drugoj strani, tamo gdje se iznenada pojavilo Sunc
e, a da tamo prije nije bila ni no niti i ta drugo, samo mrani kaos bez ikakva vreme
na. A otac Caspar ree da nam Sveta Knjiga ne kazuje da se Sunce nekom arolijom tek
tako pojavilo, te da mu uope nije neprihvatljivo poimanje (kao to uostalom namee s
vaka prirodna i bo anska logika) da je Bog stvorio Sunce pustiv i ga da prvo vrijeme
putuje nebom poput uga ene zvijezde koja e se malo pomalo paliti kako bude prelazi
la od nultog meridijana prema njegovu antipodu. Mo da je ono usplamtjelo postepeno
, poput mladog drveta koje se, dotaknuto prvom iskrom ognjila, najprije jedva je
dvice malo zadimi, a zatim, kad netko puhanjem raspiruje vatru, stane tiho pucke
tati, da bi se na kraju sasvim pokorilo visokom ivahnom krijesu. Nije li prekrasn
o zamisliti Oca Svijeta kako pu e na tu jo zelenu kuglu da bi je na kraju, dvanaest
 sati nakon roenja Vremena, dove-
243
lo do njezina trijumfa, i to upravo na Meridijanu Antipodu na kojem se njih dvoj
ica u ovome trenutku nalaze?
Preostajalo je jo odrediti koji je to Nulti Meridijan. A otac Caspar bija e sklon p
riznati da je onaj koji prolazi Otokom Ferro jo uvijek najbolji kandidat, budui da
tamo, - Roberto je to ve znao od doktora Bvrda - igla kompasa do ivljava nikakav o
tklon, i da ta linija prolazi preko one zone sasvim blizu Pola gdje su eljezne pl
anine vi e nego drugdje. to je sasvim sigurno znak vrstine i postojanosti.
Da sa memo, dakle: ak i ako prihvatimo da je otac Caspar po av i od tog meridijana pron
a ao pravu geografsku du inu, morali bismo priznati da je, ako je ve tono oznaio rutu k
ao pomorac, kao geograf do ivio brodolom: Daphne nije bila na Solomonskim Otocima
nego negdje zapadno od Novih Hebri-da, i amen. Meutim, bilo bi mi beskrajno ao ne
ispriati priu koja se, kao to emo vidjeti, mora dogoditi na stotinu i osamdesetom me
ridijanu - u protivnom joj se gubi svaki okus - i prihvatiti da se na primjer do
gaa negdje na tko zna koliko stupnjeva vi e ovamo ili vi e onamo.
Poku at u stoga s jednom pretpostavkom i pozivam svakog itatelja da se s njome takoer
uhvati u ko tac. Otac Caspar pogrije io je do te mjere da se, a da to uope nije znao
, na ao na na em stotinu i osamdesetom meridijanu, mislim na onome kojeg brojimo od
Greenwicha - posljednje polazne toke na svijetu na koju bi ikad mogao pomisliti,
jer to bija e zemlja protupapinskih raskolnika.
U tom se sluaju Daphne vjero$&tno bija e na la na otoju Fiji (a upravo su ovdje uroenic
i veoma tamne puti), ba na mjestu gdje danas prolazi na stotinu osamdeseti meridij
an, to jest na otoku Taveuni.
Raun bi se djelomice slagao. Profil otoka Taveuni pokazuje jedan vulkanski lanac,
ba kao i veliki otok to ga Roberto vidi na zapadu. To bi bilo u redu da otac Casp
ar nije Robertu rekao da sudbonosni meridijan prolazi upravo ispred zaljeva Otok
a. A ako stanemo tako da nam je taj meridijan istono, vidimo Taveuni na istoku, a
ne na zapadu; a ako se na zapadu vidi neki otok koji bi izgledom mogao odgovara
ti Robertovu
244
opisu, onda zacijelo na istoku imamo ne to manje otoke (ja bih se odluio za otoje Qu
amea), no u tom bi sluaju meridijan prolazio iza lea nekome tko gleda pred sobom O
tok iz na e prie.
Istina je da pomou podataka koje nam daje Roberto nije mogue jasno utvrditi gdje j
e to zapravo Daphne zavr ila. A osim toga, svi su ti otoii kao Japanci za Europljane
i obratno: nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu. Htio sam samo poku ati. Svidje
lo bi mi se jednoga dana ponoviti Robertovo putovanje, u potrazi za njegovim tra
govima. No jedna je stvar moja geografija, a sasvim druga njegova pria.
Jedina je na a utjeha u tome to su sve te mudrolije sa stanovi ta na ega neizvjesnoga r
omana potpuno beznaajne. Ono to otac Wanderdrossel ka e Robertu je da se oni nalaze
na stotinu osamdesetom meridijanu koji je antipod antipoda, i tamo na tom stotin
u osamdesetom meridijanu ne nalaze se na i So-lomonski Otoci nego njegov Solomonsk
i Otok. Za to bi, osim toga, bilo va no postoji li on ili ne postoji? Ova e pria, u ne
ku ruku, biti pria o dvije osobe koje vjeruju da se na njemu nalaze, ne o dvije o
sobe koje tamo doista jesu; a slu ati prie - to je jedna od najliberalnijih dogmi -
znai privremeno zaboraviti na nevjericu.
Prema tome: Daphne se nalazila nasuprot stotinu osamdesetom meridijanu, upravo n
a Solomonskim Otocima, a na Otok bija e - meu Solomonskim Otocima - najsolomonskiji,
ba kao to je solomonski i moj pravorijek, da smo jednom zauvijek s time nacistu.
"I dakle?", pitao je Roberto na kraju oevih obja njenja. "Zaista mislite da ete na t
ome otoku nai sva ona bogatstva o kojima je govorio Mendana?"
"Ma to su sve Liigen der spanischen Monarchv! Mi se nalazimo pred najveim udom od
cijela humana i sacra histo-ria, to ti jo ne uope razumjeti mo e ! U Parizu si gledao d
ame i povodio se za ratio studiorum od Epikurejci, umjesto da si razmi ljao o gros
sa udesa od ovaj na Universum, neka Sanctissimo Ime od njegov Stvoritelj fiat semp
er laudato!"
245Dakle, razlozi zbog kojih se otac Caspar bija e otputio u svijet imali su vrlo
malo veze s grabe ljivim nakanama mnogih pomoraca iz drugih zemalja. U korijenu sv
ega bija e injenica da je otac Caspar upravo pisao jedno velebno djelo kojem je nam
ijenio trajnost veu od bronce: knjigu o Opemu Potopu.
Kao sveenik, nastojao je pokazati kako Biblija nije lagala, no kao uenjak elio je s
veto kazivanje uiniti suglasnim s rezultatima istra ivanja svojega doba. Bija e to ra
zlog zbog kojega je sakupljao fosile, istra ivao istonjake teritorije ne bi li togod
prona ao na planini Ararat, i uporno i pomno izraunavao dimenzije koje bi trebala i
mati Arka da bi mogla u sebe primiti tolike ivotinje (i to sedam parova od svake
vrste) i istovremeno imati toan razmjer izmeu uronjenog i izdignutog dijela kako n
e bi potonula pod svom tom te inom, ili da je ne bi prevrnuli visoki valovi iju fru
straciju za vrijeme Potopa takoer nije trebalo omalova iti.
Skicirao je na brzu ruku neki crte kako bi Robertu pokazao Arku u presjeku: skica
je prikazivala ne to poput ogromne pravokutne graevine, na est katova; gore visoko
bijahu kri-late ivotinje kako bi imale dovoljno Suneva svjetla, zatim sisavci u og
radama od kolja koje su mogle primiti ne samo makice nego i slonove, i gmazovi u
nekoj vrsti sliva gdje su u vodi mogli nai dom takoer i vodozemci. Za orija e ne ost
ade ni trunke prostora i stoga su takove vrste izumrle. to se tie riba, Noa barem
s njima nije imao problema: one se jedine potopa nisu morale bojati.
Pa ipak, prouavajui Potop, otac se Caspar morao suoiti s physicus-hydrodynamicus pr
oblemom, naizgled nerazrje i-vim. Bog, tako ka e Biblija, bija e na Zemlju poslao ki u k
oja potraja etrdeset dana i etrdeset noi, i vode toliko nabujahu da dosego e i veoma
visoka brda, nadvisi e tovi e za petnaest lakata najvi e meu najvi ima; i za stotinu i ped
eset dana Zemlja bija e potpuno prekrivena vodom. Savr eno.
"Ali jesi li ti ki a probao sakupiti? Ki i cijeli jedan dan, a ti si sakupio jedna m
ala dubina od bava! A kad bi ki ilo jedan tjedan, jedva ti napuni bava! A zamisli sad
jedna ungeheue-re ki a, takva da ne mo e izdr ati ispod nje, da se cijeli nebo ru i na t
voja jadna glava, jedan ki a gorja od uragan koji te
246
zbrodolomio... U etrdeset dana ist da unmoglich, ne mogue da ti napuni cijela Zemlja
sve do najvi a brda!"
" elite rei da je Biblija lagala?"
"Nein! Naravno da ne! Ali ja moram pokazati gdje Bog sva ta aqua je uzeo, jer ni
je mogue da je uinio da padne s nebo! To nije dosta!"
"Dakle?"
"Et dakle dumm bin ich nicht, glup sam ja ne! Otac Cas-par je jedna stvar smisli
o, koja od nijedno bie humano prije od danas nikad smi ljena bila. In primi , je proit
ao dobro Biblija koja ka e da Bog je, istina, otvorio sve slapove od nebo, ali je
takoer uinio da prosukljaju sve Quellen, Fontes Abyssy Magnae, svi izvori od velik
i abvsso, Genesis jedan sedam jedanaest. Nakon to Potop gotov bija e, je izvore od
abvsso zatvorio, Genesis jedan osam dva! Koja stvar su ti izvori od abvsso?"
"Koja?"
"To su aque koje u najdublje od svih mora se nalaze! Bog nije samo ki a uzeo, nego
takoer i vode iz najdublje od svih mora i sruio ih na Zemlja! A tu ih je uzeo jer
, ako najvi a brda na Zemlja su oko nulti meridijan, izmeu Jeruzalem i Otok Ferro,
sigurno moraju abvssi morski najdublji biti tu, na anti-meridijan, zbog svmetria
."
"Da, ali vode svih mora na zemaljskoj kugli nisu dovoljne da prekriju planine, i
nae bi to neprestano inile. A ako je Bog izlio na Zemlju vode iz mora, on je dodu e
prekrivao Zemlju, ali praznio more, i more je postajalo velika prazna rupa, i No
a je pao u nju zajedno sa itavom svojom Arkom..."
"Ti ka e jedna vrlo tona stvar. Ne samo to: ako je Bog uzimao sva aqua od Terra Inco
gnita, i nju izlijevao na Zemlja Co-gnita, bez ova aqua iz ova polutka, mijenjal
a je Zemlja potpuno svoj Zentrum Cravitatis i preokretala se cijela, i mo da skaka
la po nebo kao neka lopta koju udari .
"Dakle?"
"Dakle probaj ti misliti to ti bi napravio da si ti bio Bog."
Roberto bija e ve potpuno uhvaen u igru.
"Da ja biti Bog", ree, budui da dr im da vi e nije uspijevao sklanjati glagole kako ta
lijanski Bog zapovijeda, "ja stvarati novu vodu."
247
L
"Ti, da, ali Bog ne. Bog mo e aqua ex nichilo stvoriti, ali kuda stavi nju poslije
Potop?"
"Onda je Bog spremio jo od poetka vremena veliku rezervu vode ispod bezdana, sakri
o je u sredi te Zemlje, i pustio da izie ba za tu priliku, samo na etrdeset dana, kao
da je ik-nula iz vulkana. Biblija zacijelo eli rei upravo to kad ka e da je On uinio
da iz bezdana provale izvori."
"Ti misli ? Ali iz vulkana izlazi vatra. Cijeli zentrum od Zemlja, srce od Mundus
subterraneus, je jedna grosse vatrena masa! Ako u zentrum vatra stoji, ne mo e aqu
a u njemu stajati! Kad bi aqua tamo stajala, bili bi vulkani izvori!"
Roberto nije popu tao:
"Onda ja, kad biti Bog, uzimati vodu iz nekog drugog svijeta, budui da su ionako
beskonani, i izlijevati je na Zemlju."
"Ti si u Parizu slu ao oni ateisti koji o beskonani svjetovi govore. Ali Bog je sam
o jedan od svijet stvorio, i on je dosta za njegova slava. Ne, ti misli bolje, a
ko ti ne beskonani svjetovi ima , i nema vrijeme za napraviti ih ba za Potop i poslij
e ih baci opet u Ni tavilo, to onda napravi ti?"
"Onda nemam pojma."
"Jer ti jedna kratka misao ima ."
"Bit e da stvarno imam kratku misao."
"Da, jako kratka. Sad ti razmi ljaj. Kad Bog aqua uzeti bi mogao, koja je bila juer
na cijela Zemlja, i staviti ju u danas, a sutra sva voda uzeti koja je bila u d
anas, et to je ve duplo, i staviti nju u prekosutra, i tako ad inflnitum, mo da doe
jedan dan kad On cijela ova na a kugla napuniti uspije, tako da prekrije sve plani
ne?"
"Nisam ba sjajan u raunu, ali ini mi se da bi u jednom trenutku do toga moralo doi."
"Ja! U etrdeset dana napuni On Zemlja sa etrdeset puta aqua koja se nalazi u mora,
i ako ti uini etrdeset puta dubina od mora, ti pokrije sigurno planine: bezdani su
mnogo vi e duboki, ili toliko duboki koliko planine visoke su."
"Ali gdje je Bog uzeo vodu od juer kad je juer ve pro lo?"
"Pa ovdje! Sad slu aj. Zamisli kad bi ti bio na Nulti Meridijan. Mo e ?"
"Mogu, da."
248
"Sad zamisli da na njemu podne je, i recimo, podne od Veliki etvrtak. Koliko je s
ati u Jeruzalem?"
"Nakon svega to sam nauio o kru enju Sunca i o meridijanima, u Jeruzalemu je Sunce v
e odavno pro lo meridijan, i moralo bi biti ve poodmaklo poslijepodne. Jasno mi je n
a to me elite navesti. Pa dobro: na Nultom meridijanu je podne a na Meridijanu Sto
Osamdeset je pono, budui da je Sunce ve pro lo prije dvanaest sati."
"Gut. Dakle ovdje je pono, dakle kraj od Veliki etvrtak. to se dogodi odmah poslije
?"
"Pa ponu prvi sati Velikoga petka." "Ali ne na Nulti Meridijan?"
"Ne, tamo e jo uvijek biti poslijepodne od onog etvrtka." "Wunderbar. Ovdje je dakl
e ve petak, a tamo je jo etvrtak, ne? Ali kad tamo petak postane, ovdje je ve subota
. Tako Gospodin uskrsne ovdje dok je tamo jo uvijek mrtav, ne?" "Da, sla em se, ali
ne razumijem..."
"Sad ti razumije . Kad ovdje je pono i jedna minuta, jedno minuskolarni djeli od min
uta, ti ka e da je ovdje ve petak?"
"Pa sigurno da da."
"Ali zamisli da u istom trenutku ti nisi ovdje na brod nego na onaj otok koji vi
di , na istok od linija od meridijan. Mo da ka e ti da tamo ve petak je?"
"Ne, tamo je jo etvrtak. Ima jo koja minuta do ponoi, jo mo da samo koji asak, ali je j
uvijek etvrtak."
"Gut! U isti trenutak ovdje je petak, a tamo etvrtak!" "Naravno, i..." Roberto na
glo zastane kao da mu je odjednom sinula neka misao. "I ne samo to! Pa vi ste mi
upravo otkrili ovo: kad bih ja u jednom istom trenutku bio na liniji meridijana
, bila bi tono pono, ali kad bih gledao na zapad vidio bih pono od petka, dok bih g
ledajui na istok vidio pono od etvrtka. Za Boga!"
"Ti ne govori Zaboga, bitte." "Oprostite mi oe, ali pa to je pravo udo!" "I prema
tome pred jedan mirakul ti ne koristi ime od Bog uzalud! Reci Sacro Bosco radije
. Ali veliki mirakul je to to nikakav mirakul nema! Sve bija e predvieno ab initio!
Ako Sun-
249e dvadeset i etiri sata treba da napravi krug oko Zemlja, poinje na zapad od sto
tinu osamdeseti meridijan novi dan, a na istok imamo jo uvijek prethodni dan. Pon
o od petak ovdje na brod je pono od etvrtak tamo na otok. Ti ne zna to mornarima od M
ageljan dogodilo se kad su zavr ili svoj put oko svijet, ne zna to pripovijeda Pietr
o Martire? Da su se vratili i mislili da je jedan dan prije, a bio je meutim jeda
n dan poslije, a oni su vjerovali da je Bog njih kaznio ukrav i im jedan dan, jer
nisu bili post na Veliki petak postili. A bija e naprotiv vrlo prirodno: bili su p
rema zapad putovali. Ako iz Amerika prema Azija putuje , izgubi jedan dan, ako u su
protan smjer putuje , dobije jedan dan. Evo razlog za to Daphne ini e put od Azija a vi
glupani od Amerika. Ti si sad jedan dan vi e star od mene! Nije ti smije no to?"
"Ali kad bih se vratio na Otok, bio bih jedan dan mladi!", ree Roberto.
"To je bio moj mali jocus. Ali meni nije va no jesi li ti vi e mlad ili vi e star. Men
i je va no da na ova toka od Zemlja jedna linija ima da na ova strana dan poslije j
e, a na ona strana dan prije. I to ne samo u pono, nego u sedam, u deset sati, u
svaki sat! Bog dakle uzima e iz onaj abvsso aqua od juer (koje ti vidi tamo) i izlij
eva e ju na svijet od danas, i dan poslije opet, i tako dalje! Sine mirakul, natur
aliter! Bog bija e Priroda namjestio kao jedan veliki Horologium! To je kao kad bi
h ja imao jedan horologium koji pokazuje ne dvanaest nego dvadeset i etiri hore.
U taj horologium se mie igla ili strelica prema dvadeset i etiri sata, i desno od
dvadeset i etiri je bilo juer, a lijevo danas!"
"Ali kako je Zemlja od juer mogla ostati nepomina na nebu ako vi e nije imala vode n
a ovoj polutki? Nije li izgubila Cen-trum Gravitatis?"
"Ti misli sa humana conceptione o vrijeme. Za nas ljudi existe juer ne vi e, a sutra
ne jo . Tempus Dei, quod dicitur Aevum, puno drugaiji."
Roberto je razmi ljao ovako: ako je Bog uzimao vodu od juer i stavljao je u danas,
mo da je Zemlja od juer i bila pone to potresena zbog onog prokletog sredi ta gravitaci
je, no ljudima to ne smije biti va no: u njihovom juer nikakva po-
250tresa nije bilo, on se dogodio samo u nekom Bogovom juer, a Bog je oigledno zna
o dobro upravljati razliitim vremenima i razliitim priama, poput nekog Pripovjedaa k
oji pi e razliite romane no uvijek s istim likovima, koje pak iz prie u priu stavlja
u razliite zgode i nezgode. Kao da recimo postoji jedna Pjesma o Rolandu u kojoj
Roland umre ispod jednog bora i druga u kojoj nakon Karlove smrti postaje kralje
m Francuske, koristei Ganelonovu ko u kao sag. Misao koja e ga kasnije, kao to emo isp
riati, veoma dugo pratiti, uvjeravajui ga sve vi e kako ne samo da svjetovi mogu bit
i beskonani u prostoru nego takoer i paralelni u vremenu. No nije o tome elio govor
iti ocu Casparu koji je ideju o mnogobrojnim svjetovima koji su svi istovremeno
prisutni u jednom te istom prostoru ve ionako smatrao vi e nego heretikom i tko zna t
o bi rekao na ovu njegovu glosu. Zadovoljio se stoga da ga zapita samo kako je t
o Bog premjestio svu tu silnu vodu iz juer u danas.
"Pomou eruptione od podmorski vulkani, naturlich! Misli kako to? Iz njih pusu plam
eni vjetrovi, a to se dogodi kad jedan lonac s mlijeko se zgrije? Mlijeko se napu
hne, penje se gore, izae iz lonac i razlije se po pe! Samo to onda bija e ne mlijeko
sed aqua kipua! Grosse catastrophe!"
"A kako je Bog nakon etrdeset dana tu svu vodu uklonio?" "Ako vi e nije ki ilo bilo j
e sunce i dakle je isparavala voda malo pomalo. Biblija ka e da sto pedeset dana j
e trebalo. Ako ti tvoja odjea u jedan dan opere i osu i , osu i Zemlja za sto pedeset. A
osim toga, puno aqua je u ogromna podzemna jezera natrag oteklo, koja jo i sad iz
meu povr ina i vatra zentral su."
"Gotovo ste me uvjerili", ree Roberto, kome nije bilo toliko va no kako se to pokre
nula sva ta voda, koliko injenica da se nalazi na samo dva koraka od juer.
"Ali to ste to zapravo dokazali do av i ovamo, a to vam prije nije mogao rasvijetliti
um?"
"Um ostavi staroj teologiji. Danas eli scientia dokaz od ex-perientia. Et dokaz o
d experientia je to to ja tu sam. A osim toga prije nego to sam stigao ovamo sam n
apravio puno du-binomjera i znam dobro kako duboko more tamo dolje je."
251
L
Otac Caspar bija e napustio svoja geoastronomska tumaenja da bi se zaneseno upustio
u pomna opisivanja samoga potopa. Govorio je sada svojim uenim latinskim, eui velik
im koracima po gornjoj palubi i ma ui rukama kao da eli zorno prikazati razliite nebe
ske i podnebeske pojave. Na nebo nad zaljevom stado e se navlaiti gusti oblaci, nag
ovje ujui jednu od onih iznenadnih oluja koje se dogaaju samo na Tropskim morima. Sad
pak, kad su se otvorili svi izvori bezdana i svi nebeski slapovi, kakav se horr
endum et formidandum spec-taculum pru io pred Noa i pred njegova obitelj!
Ljudi se najprije sklanjahu na krovove, no njihove kue po-meto e ogromni valovi koj
i stizahu s Antipoda snagom bo anskoga vjetra koji ih bija e podigao i gonio naprije
d; verahu se na drvee, no ono biva e upano iz Zemlje poput suharaka; vidjeli bi se j
o samo vrhovi kro anja pradavnih hrastova te se hvatahu za njih, no vjetar i njih p
otresa e tako gnjevno da ne uspijevahu ni trenutka na njima se odr ati. Na moru, koj
e ve prekriva e i brda i doline, ve plutahu naduti le evi na koje poku avahu sletjeti po
sljednje prestravljene ptice, kao na neko u asno gnijezdo; no izgubiv i pak i to pos
ljednje utoi te, podlijegahu i one iznemogle od oluje, ote ala perja, malaksalih kril
a.
"Oh, horrenda justitiae divinae spectacula", klicao je otac Caspar, a bija e to ni t
a - uvjeravao je - u odnosu na ono to e na emu oku ponuditi dan kad e se Krist vratit
i da sudi i ivima i mrtvima...
A na tu stra nu prirodnu buku odgovarahu ivotinje s Arke: zavijanju vjetra jeka bij
ahu vukovi, tutnju gromova kontrapunkt dava e lav, na bijesni drhtaj munja rikahu
slonovi, laja e psi kad zau e glas svojih umiruih srodnika, meketa-hu ovce na pla svoje
djeice, graktahu vrane na udaranje ki e po krovu Arke, mukahu volovi na mukli zvuk
valova, i sva se stvorenja sa Zemlje i iz zraka svojim nesretnim pijukanjem ili
cviljenjem pridru i e koroti planeta.
No upravo su tom prilikom, tvrdio je otac Caspar, Noa -i njegova obitelj ponovno
otkrili jezik kojim je Adam govorio u Edenu, a koji njegova djeca nakon izgona
bijahu zaboravila, i koji e i sami Noini potomci gotovo svi izgubiti na dan velik
e
252babilonske zbrke, svi osim Gomerovih nasljednika koji ga po-nije e u one ume na
sjeveru gdje ga njemaki narod bija e vjerno sauvao. Samo njemaki jezik - otac je Casp
ar, uzbuen kao da je sam vrag u njega u ao, sada vikao na svojemu materinjem jeziku
- "redet mit der Zunge, donnert mit dem Himmel, blitzet mit den schnellen Wolke
n", ili, kako je kasnije domi ljato i ma tovito nastavljao mije ajui grube i opore zvuk
ove razliitih idioma, samo njemaki jezik govori jezikom prirode, "blitza s Oblaci,
brumma s Jelen, gruntza s Schweine, zis-sca s Zmijulja, maua s Maak, schnattera
s Anser, quaccche-ra s Anatro, kakkakokka s Koko ka, klappera s Cigonia, krak-ka s
Gavran, schwira s Hirundine!"
I na kraju, od tolike babilonarije on bija e potpuno promu-kao, a Roberto uvjeren
kako pravi Adamov jezik, ponovno pronaen za Potopa, pustio korijenje i uspijevao
jedino u landa-ma Svetoga Rimskog Cara.
Sav u znoju, redovnik je okonao svoja zazivanja. Kao prestra eno posljedicama svake
mogue poplave, nebo pozva natrag k sebi oluju, sada nalik na kihanje koje se ini
da e svaki as prasnuti, a zatim se suspregne nekakvim gundajuim groktanjem.
25322.
/}olubica
5ljedeih se dana ispostavilo da je Malte ki Opservatorij nedostupan, jer ni otac Wa
nderdrossel takoer nije znao plivati. amac je jo uvijek bio tamo u uvalici, kao da
ga, dakle, nije ni bilo.
Sada kad mu je na raspolaganju stajao mladi pun snage, ocu Casparu ne bi bilo te ko
sagraditi splav s jednim velikim veslom ali, objasnio je, i materijal i sva pot
rebna orua ost su na Otoku. Bez barem jedne sjekire nije bilo mogue ,~1~~ jarbole
i motke, bez kladiva se nije moglo istaviti vrata i priko-vati ih meusobno.
S druge se pak strane otac Caspar nije inio osobito zabri- 5 nutim tim oduze
nim brodolomom, radovao se tovi e samoj ci- *' njenici da opet mo e koristiti sv
oju kabinu, palubu i nekoliko instrumenata, kako bi mogao nastaviti svoje studij
e i promatranja.
Robertu jo uvijek nije bilo potpuno jasno tko je otac Caspar Wanderdrossel. Mudra
c? U svakom sluaju, ili barem '
eet"i erudita, radoznao i edan znanja, kako o bo anskoj tako i o prirodnoj nauci. Z
anesenjak? Bez svake sumnje. U jednom mu je trenutku izletjelo kako ovaj brod ni
je bio naoru an o tro ku Dru be nego o njegovu vlastitu, ili tonije, jednoga njegovoga
brata, obogaenog trgovca, ludog koliko i on sam; jednom se drugom prilikom opet z
aboravio te stao sipati pritu be na raun neke svoje subrae koji bi mu najradije "ukr
ali tolike plodonosne Ideje", nakon to ih licemjerno bijahu odbacili kao gomilu z
brkanih i nerazumljivih besmislica. to je navodilo na pomisao da ti preasni oevi ta
mo u Rimu i nisu ba krivim okom gledali na odlazak tog cjepidlake i zanovijetala
te su ga,
254s obzirom da je na put kretao o vlastitu tro ku i da su postojale velike nade d
a se negdje na tim nesigurnim rutama izgubi, usrdno poticali i po urivali ne bi li
ga to prije skinuli s vrata. Krugovi u kojima se Roberto kretao u Provansi i u P
arizu bijahu takvi da nije znao to bi mislio slu ajui stareve tvrdnje o fizici i prir
odnoj filozofiji. No ve smo vidjeli da je Roberto znanja kojima je bio izlo en upij
ao poput spu ve, bez mnogo brige oko toga da u proturjene istine mo da i ne bi trebal
o bezuvjetno vjerovati. Nije se mo da zapravo radilo o tome da mu nedostaje osjeaja
za sustavnost: bio je to izbor.
U Parizu mu se svijet inio pozornicom na kojoj se prikazuju varljive prividnosti,
gdje svaki gledatelj svake veeri eli u ivati u nekom drugom zapletu, kao da uobiajen
e stvari, bile one i udesne, nikoga vi e nisu odu evljavale i kao da su jo samo one ne
obino neizvjesne ili neizvjesno neobine bile u stanju pru iti dovoljno uzbuenja. Star
i neko umi ljahu da na jedno pitanje postoji samo jedan odgovor; veliki je pari ki te
atar meutim nudio rasko nu predstavu o jednome pitanju na koje se odgovaralo na naj
razliitije naine. Roberto bija e odluio samo polovicu svojega duha pokloniti stvarima
u koje je vjerovao (ili je vjerovao da vjeruje), a drugu ostaviti otvorenom kak
o bi mu bila na raspolaganju u sluaju da je istina upravo suprotna.
Ako je takvo bilo njegovo du evno raspolo enje, mo emo lako razumjeti zbog ega mu nije
bilo osobito stalo da osporava otkria oca Caspara, ak i ona sumnjive vjerodostojno
sti. Od svih pria koje je dosad bio uo, ova koju mu bija e ispriao isusovac sasvim je
sigurno najvi e odudarala od svega uobiajenog. A za to bi je zbog toga trebalo smatr
ati la nom?
Ta ne bi li svatko, kad bi se na ao sam i napu ten na pustome brodu, u nekom prostor
u izgubljenom izmeu neba i Zemlje, bio sklon sanjariti o tome kako je u itavoj toj
nesrei, prstom sudbine dotaknut, barem nabasao na samo sredi te vremena?
Mogao se ak dobro zabaviti suprostavljajui svim tim priama vi estruke bezbrojne prigo
vore, no on se esto pona ao poput Sokratovih uenika koji gotovo da na koljenima bija
hu molili vlastiti poraz.
255
S druge strane, kako odbiti znanje jedne gotovo ve oinske figure koja ga je preko
noi iz prestra ena brodolomca pretvorila u putnika nekog broda kojeg netko dobro po
znaje i njime sigurnom rukom upravlja? Bilo to zbog ugledna njegova ruha ili pol
o aja prvotnog gospodara ovoga morskoga dvorca, otac je Caspar u njegovim oima pred
stavljao Mo, a Roberto je u graanskome svijetu dovoljno usvojio nazore svojega dob
a da bi znao da se sa silom valja suglasiti, barem naizgled.
Ako bi ponekad stao pokazivati kakve sumnje u svojega domaina odmah bi ga ovaj po
veo u jo jedno novo istra ivanje broda, te mu otvoreno pokazivao i one instrumente
koji bijahu izmakli njegovoj pa nji, omoguiv i mu da naui toliko mnogo razliitih stvari
daje potpuno osvojio njegovo povjerenje.
Otkrio mu je, na primjer, mre e i udice za ribolov. Daphne bija e usidrena u veoma g
usto naseljenim vodama, i nije imalo nimalo smisla tro iti brodske zalihe kad se v
e moglo imati svje e ribe. Roberto je, nosei sada danju svoje zadimljene naoale, brzo
nauio kako spustiti mre u ili baciti udicu, i bez velikih bi napora hvatao ivotinje
takvih prekomjernih mjera da je ne jednom bio u opasnosti da ga sna an trzaj njih
ova zagriza odvue preko ograde.
Rasprostirao bi ih po palubi, a otac bi Caspar dolazio da ih pogleda; inilo se da
svakoj zna odrediti narav, pa ak i ime. Da li ih je doista imenovao prema njihov
oj naravi ili ih je krstio po vlastitoj volji, Roberto nije imao pojma.
Ako su ribe njegove polutke bile sive, ili u najboljem sluaju boje ivoga srebra, o
ve ovdje izgledale su modre sa perajama boje maraske, imale su brade boje afrana
ili grimizno crvenu gubicu. Bio je upecao neku veliku jegulju s dvije okate glav
e, po jedna na svakom kraju tijela, no otac mu Caspar bija e skrenuo pa nju da je dr
uga glava zapravo rep kojeg priroda bija e obdarila istim ukrasima kao i glavu, te
je ma ui njime zvjerka i odostrag mogla pla iti svoje protivnike. Bija e izmeu ostalih
uhvaena i jedna riba arena trbuha, s prugama boje tinte na leima i svim duginim boj
ama oko oiju, kozje gubice; no otac Caspar dao ju je odmah baciti u more, budui da
je dobro znao (prie njegove subrae, iskustvo s putovanja, mornarske legende?) da
je otrovnija od gljive ludare.
256
Za jednu drugu, utoga oka, ispupenih usana i zublju poput avala, otac je Caspar odm
ah rekao da je to jedan od Bel-zebubovih stvorova. Neka je se ostavi da se gu i na
palubi sve dok sama ne ugine, a onda s njom odakle je i do la. Bija e li to njegovo
steeno znanje ili je sudio po izgledu? S druge strane, meutim, sve su se ribe koj
e je Caspar ocijenio jestivima pokazale zaista odlinima - za jednu je ak upozorio
da je bolja kuhana nego peena.
Upuujui Roberta u tajne tog solomonskog mora, isusovac je takoer postajao sve preci
zniji u davanju podataka o Otoku, kojeg je Daphne, sti ui ovamo, cijeloga oplovila.
Na istoku je bilo nekoliko omanjih pla a, no suvi e izlo enih vjetru. Odmah nakon ju no
g rta, gdje su zatim pristali amcem, nalazio se miran zaljev, samo to je voda tamo
bila suvi e plitka da bi se Daphne mogla usidriti. Ovo gdje se brod sada nalazio
bija e najprikladnije mjesto; bli e Otoku nasukao bi se na veoma plitko tlo, a kad b
i se od njega vi e udaljio na ao bi se usred vrlo jake struje koja je prolazila kana
lom izmeu dva otoka od jugozapada prema sjeveroistoku; bilo je vrlo jednostavno t
o Robertu pokazati. Otac Caspar zatra i od njega da svom snagom baci krupno mrtvo
tijelo Belzebubove ribe to dalje mo e prema zapadu; i zaista, les udovi ta, koliko ga
se moglo vidjeti da pluta po povr ini, bi nevjerojatnom estinom istoga asa odnesen t
im nevidljivim tokom.
I Caspar i mornari istra ili su, ako ne cijeli Otok, zasigurno veliki njegov dio:
u svakom sluaju dovoljno da mogu ocijeniti da je vrh koji su izabrali da na njemu
postave Opservatorij najprikladniji da bi se na oku dr alo itavo kopno, prostrano
otprilike kao Rim.
U unutra njosti se nalazio vodopad i bujno raslinje: ne samo kokosovi orasi i bana
ne nego i drvee s deblom u obliku zvijezde i usiljenih vrhova to se istanjivahu po
put sjeiva.
to se tie ivotinja, neke je od njih Roberto ve vidio u potpalublju: Otok bija e pravi
raj ptica, a bilo je ak i leteih lisica. U ikarju su bili nazrijeli svinje, no nika
da im nije po lo za rukom da ih uhvate. Bilo je zmija, no nijedna se nije pokazala
otrovnom ili surovom. Raznolikost gu terskoga carstva bija e upravo beskrajna.
257

Najbogatija fauna bija e, meutim, du koraljnoga spruda. Kornjae, rakovi i ostrige sva
kojakih oblika, te ko ih je usporediti s onima koje nastanjuju na a mora, velike su
poput ko ara, poput lonaca, poput pladnjeva krcatih hranom, esto ih je bilo te ko otv
oriti, no u unutra njosti su svojoj krile gomile bijeloga mesa, mekog i masnog, pr
ava poslastica. Na nesreu nije ga se moglo ponijeti na brod: tek to bi se na lo izva
n vode, kvarilo bi se na sunevoj toplini.
Od velikih grabe ljivih zvijeri kojima obiluju ostali predjeli Azije nisu opazili
nijednu: niti slonove, ni tigrove ni krokodile. I s druge strane, ni ta to bi nalik
ovalo jednome volu, biku, konju ili psu. inilo se da na toj zemlji svaki oblik ivo
ta bija e zaet ne idejom nekog arhitekta ili kipara nego kao da ga kakav zlatar bij
a e izradio: ptice bijahu obojeni kristali, umske ivotinje siu ne, ribe plosnate i goto
vo prozirne.
Ni otac Caspar, niti kapetan ili mornari ne bijahu nikada primijetili da tim vod
ama plivaju Morski Psi, koje se po peraji o troj poput sjekire mo e prepoznati ak i i
zdaleka. A kad samo pomislimo da ih u tim morima ima na svakome koraku! To da is
pred i uokolo Otoka morskih pasa nema, bija e po mome mi ljenju tek iluzija tog mu iavo
g i pomalo nastranog istra ivaa, ili je mo da njegov zakljuak bio da su se te ivotinje,
zbog sna ne struje to je pretjecala malo zapadnije, vi e voljele kretati tim vodama
gdje bijahu sigurne da e nai obilniju hranu. Kako bilo da bilo, za priu koja slijed
i bitno je da se ni Caspar ni Roberto nisu bojali njihove prisutnosti, u protivn
ome ne bi imali hrabrosti spustiti se u vodu, a ja ne bih imao to ispriati.
Roberto je pa ljivo pratio sve ove opise, sve se vi e zanosio dalekim Otokom, poku ava
o zamisliti oblik, boju, nain kretanja svih onih stvorova o kojima mu je otac Cas
par tako slikovito govorio. A koralji, kakvi su ti koralji koje je on poznavao s
amo kao nakit koji je po pjesnikoj definiciji imao boju usana neke lijepe ene?
Na spomen koralja otac bi Caspar ostajao bez rijei i samo bi podizao oi u nebo s i
zrazom bla enstva na licu. Oni o koji- ' ma je govorio Roberto bijahu mrtvi koralj
i, kao to mrtva bija e krepost onih kurtizana uz koje libertinci vezivahu tu zlo-
258uporabnu usporedbu. I na koraljnoj hridi mrtvih je takoer bilo, i upravo bi se
o njih pozlijedio svatko tko bi dirao u te stijene. No ni sjena nisu bili onima
ivima koji bijahu - kako da ka em - podmorske cvijee, umarice, zumbuli, kozjaci, ablj
aci, ljubice u pramicima - ma to, to jo ni ta ne govori - bija e to razigrana sveanost i
ki, kovrica, bobica, pupoljaka, maju nih iaka, izbojaka, grumenia, jezgrica - ma ne, bi
jahu ne to sasvim drugo, onako pokretni, obojeni poput Armidina vrta, a opona ahu sv
o mogue poljsko, vrtno i umsko bilje, od krastavca do gljive pupavke i glavata kup
usa...
On ih je vidio i na drugim mjestima, zahvaljujui nekom instrumentu kojeg je bio s
astavio jedan od njegove subrae (i nato odjuri u svoju kabinu, proeprka po nekoj kr
inji i izvue tu spravu): bija e to ne to poput obrazine od ko e s velikim staklenim lor
njetom, gornjim otvorom obrubljenim i pojaanim, a bio je tu i par vezica pomou koj
ih ga se moglo uvrstiti na zatiljku tako da od ela do brade potpuno prianja uz lic
e. Plo-vei na amcu ravnoga dna koji se nee nasukati na podvodne grebene, glavu bi v
aljalo spustiti tako da dotie povr inu vode i moglo bi se lijepo vidjeti dno - kad
bi, naprotiv, netko uronio golu glavu u vodu, osim to bi ga pekle oi, ama ba ni ta ne
bi vidio.
Caspar mi lja e da bi tu napravu - koju naziva e Perspi-cillum, Oale, ili pak Persona V
itrea (krabulja koja ne skriva nego, tovi e, otkriva) - mogao nositi i netko tko bi
znao plivati izmeu stijena. Nije ba da voda prije ili kasnije ne bi prodrla unutr
a, no za kratko se vrijeme mo e, ako se zadr i dah, nastaviti gledati. Nakon ega bi t
rebalo ponovno izroniti, isprazniti tu staklenu posudu, i poeti ispoetka.
"Kad ti natare bi nauio, mogao bi one stvari tamo dolje vidjeti," govorio je otac
Caspar. A Roberto e, opona ajui ga:
"Kad ja bih plivao, bila bi moja grud uturica!"
I svejednako bi se alio i sebe optu ivao to nije u stanju spustiti se tamo dolje.
A zatim, a zatim, dodavao je otac Caspar, na Otoku ima Plamena Golubica.
"Plamena Golubica? to je to?", pitao je Roberto, a strepnja i nespokojstvo u njeg
ovu pitanju mogu nam se initi pone to
259
pretjeranim. Kao da mu je Otok ve odavno najavljivao neki tajanstveni znamen koji
mu se tek sad otkrivao u svoj svojoj jasnoi.
Otac je Caspar obja njavao kako je vrlo te ko opisati ljepotu te ptice; valja je vid
jeti da bi se o njoj moglo govoriti. On ju je primijetio pomou dalekozora, odmah
po dolasku, istoga dana. A izdaleka bija e kao da vidi kuglu u arena zlata ili zlatno
ga ara, koja bi se s vrha neke kro nje poput strijele vinula u nebo. im je ponovno s
i ao na tlo, htio je togod vi e o njoj doznati, te je stao poduavati mornare kako e je
prepoznati.
Duge su dane prosjedili vrebajui u zasjedi prije nego to se otkrilo na kojim stabl
ima obitava. Glasala se nekim sasvim posebnim zvukom, ne to kao "toc toc", kakav s
e dobije kad se jezikom pucketa o nepce. Caspar je ubrzo shvatio da, kad bi sam
opona ao taj zov ustima ili prstima, ivotinja na njega odgovara, i ponekad bi se mo
glo primijetiti kako znati eljno proviruje lepr ajui s grane na granu.
Caspar se nebrojeno puta vraao vrebati na nju iz zasjede, s dvogledom, i barem je
jednom tu pticu dobro vidio, gotovo nepominu: glava joj bija e tamno maslinasta -
ne, mo da boje paroge, kao i noge - a kljun boje Ijekarice protezao se, poput kakve
obrazine, sve do oka, potpuno ga okivajui; a to je oko pak, svjetlucave crne zje
nice, nalikovalo na zrno kukuruza. Imala je kratak podbradak, zlatno ut kao i vrho
vi krila, no itavo tijelo, od prsiju pa sve do repnoga perja gdje je tana no iperje
, izgledalo poput nje nih i mekih vlasi neke ene, bija e a-ka em?) - ne, crveno nije pr
ava rije...
Crvenkasto, rumeno, rumenkasto, bakrenasto, rasto, rie, riasto, rubin, predlagao je
Roberto. Nein, nein, srdio se otac Caspar. A Roberto: kao jagoda, krvavac, mali
na, maraska, rotkvica, kao bobice bo ikovine, kao trbuh drozda borovnjaka ili. dro
zda pjevaa, rep crvenrepke, prsa rusogrlog crvendaa... Ma ne, ne, bio je uporan ot
ac Caspar, borei se sa svojim i s tuim jezicima ne bi li prona ao odgovarajue rijei: a
- sudei po sintezi koju je iz svega toga izvukao Roberto, a vi e se ne da razabrat
i je li pretjerani zanos dolazio od izvjestitelja ili izvije tenog - ptica vjeroja
tno bija e one ive, jarke boje gorke narane, ili pak obine, slatke; bija e krilato Sunc
e, ukratko,
260kad bi je se vidjelo usred bijela neba, bija e kao da se zora na- bacuje ipkom po
snje nome pokrivau. A kad bi se kao iz prake odapeta vinula ravno u Sunce, bija e sja
jnija od kakva kerubina!
Ta ptica Boje Narane, govorio je otac Caspar, zasigurno nije mogla ivjeti nigdje d
rugdje nego na Solomonskom Otoku, budui da se u Pjesmi o onom velikom Kralju govo
ri o golubici koja se di e poput zore, blistava kao Sunce, terribilis ut cas-troru
m acies ordinata. Imala je, kao to ka e jedan drugi psalam, krila prekrivena srebro
m i perje zlatna odsjaja.
Zajedno s tom ivotinjom Caspar bija e primijetio jo jednu, gotovo jednaku, samo to nj
ezino perje nije bilo naranasto nego zelenomodro, a budui da su u pravilu u paru d
olazili na jednu istu granu, bijahu vjerojatno mu jak i enka. To da bi mogli pripad
ati golubovima, govorio je njihov oblik i njihovo tako uestalo gugutanje. Koje je
od to dvoje bilo mu jak, a koje enka, bija e te ko rei; u svakom sluaju bio je nalo io mo
narima da ih nikako ne ubijaju.
Roberto zapita koliko bi takvih golubica moglo biti na Otoku. Po onome to je znao
otac Caspar, koji je svaki puta viao samo jednu jedinu naranastu loptu to bi zaisk
rila prema oblacima, ili uvijek samo jedan jedini par meu visokim kro njama, na Oto
ku su lako mogla biti samo ta dva goluba, a samo jedan Boje Narane. Pretpostavka
koja je u Robertu izazivala pravu pomamu za tom neobinom ljepotom koja - ako je ek
ala njega, ekala gaje uvijek od prethodnog dana.
S druge strane, ako Roberto eli, govorio je Caspar, mogao ju je, ako satima bude
prostajao za dalekozorom, vidjeti takoer s broda. Samo kad bi skinuo te aave naoale.
Na Ro-bertov odgovor da mu oi takvo to ne dopu taju, Caspar uini nekoliko prezrivih
primjedbi o toj enskastoj bolesti te mu preporui iste one tekuine kojima je iscijel
io svoj bubon (Spi-ritus, Olea, Flores).
Premda ka e da se malo pomalo priviknuo gledati oko sebe bez naoala, najprije u zor
u i u zalazak Sunca, a zatim i za
261l
punoga dana, i iako ih jo uvijek nosi kad, kao to emo vidjeti, poku ava nauiti plivati
, ne izgleda sasvim jasno je li Ro-berto te tekuine upotrijebio - no injenica je d
a se od tog trenutka nadalje oi vi e ne spominju u svojstvu izlike i opravdanja bil
o kakva bijega, skrivanja ili zaziranja. Tako da mirne du e mo emo zakljuiti da je ma
lo pomalo, mo da zahvaljujui ljekovitom djelovanju onog mirisnog blagog zraka ili m
orske vode, Roberto ozdravio od boljetice koja ga je, bila ona istinska ili umi lj
ena, ve deset godina inila likantropom (osim ako itatelj ne eli inzistirati da od to
g trenutka ja elim da on bude itavo vrijeme na palubi, te ga, budui da meu njegovim
zapisima ne nalazim tomu nikakvih poricanja, sa obijesnom autorskom drsko u oslobaam
svake bolesti).
No Roberto je mo da ozdravio zato to je pod svaku cijenu elio vidjeti golubicu. I bi
o bi se vjerojatno odmah bacio na ogradu broda spreman da itav dan provede temelj
ito ispitujui stabla, da mu jedno drugo nerije eno pitanje nije odvelo pa nju na drug
u stranu.
Okonav i opisivanje Otoka i njegovih bogatstava, otac Ca-spar primijetio je kako se
toliko prekrasnih stvari ne mo e nai nigdje drugdje nego ovdje, na antipodnom meri
dijanu. Roberto ga na to upita:
"Ali, preasni oe, vi ste mi rekli da vam je Malte ki Opservatorij potvrdio da se nal
azite na antipodnom meridijanu, i ja u to vjerujem. Ali vi niste i li postavljati
Opservatorij na svakome otoku na koji ste nai li na va emu putovanju, nego jedino na
ovome ovdje. Vi ste prema tome, na neki nain, jo prije nego to vam je Opservatorij
 to kazao, morali ve biti sigurni da ste na li geografsku du inu koju ste tra ili!"
"Ti misli jako tono. Da ja ovdje sam do ao bez da sam znao da je ovdje ovdje, ne bih
mogao ja znati da sam ovdje... Sad ti objasnim. Budui da sam znao da Specula je
jedini toni instrument, da bi do ao do gdje probati Specula, morao sam krive metode
rabiti. Et tako sam i facto."
26223.
JZ,a2nolLke i umjetne napzaoe
V ako Roberto bija e silno nepovjerljiv i kako je izriito zah-/ vtijevao da sazna k
oje su to, i zbog ega beskorisne, razliite metode za otkrivanje geografske du ine, o
tac mu se Caspar usprotivio rekav i da su dodu e sve pogre ne ako ih se gleda zasebno
jednu po jednu, no ako ih se razmotri sve zajedno mogu se isku ati razliiti rezulta
ti i nadoknaditi im pojedinane nedostatke.
"Et to je mathematica!"
Naravno, nakon tisue i tisue milja, ura vi e ne daje onu sigurnost tonog pokazivanja
vremena kakvu ima na mjestu polaska. Ali mnogobrojne i raznovrsne ure, od kojih
neke bijahu veoma posebne i precizne izradbe, kakve je Roberto je otkrio na Daph
ne? Ti usporedi njihova netona vremena, kontrolira svaki dan odgovore jednih kako o
dgovaraju odlukama drugih, i nekakvu sigurnost ve dobije .
Log ili laica? Oni uobiajeni ne mogu poslu iti, no evo to je smislio otac Caspar: san
duk s dvije okomite motke od kojih je jedna namotavala, a druga razmotavala u e od
reene du ine koja odgovara e odreenom broju milja; motka za namota-vanje bija e okrunjen
a brojnim lopaticama koje se vrtjehu kao u mlinu gonjene onim istim vjetrovima k
oji puni e jedra, i ubrzavahu ili usporavahu njihovo kretanje - dakle manje ili vi e
namotavahu u e - ve prema snazi vjetra i prema tome pu e li izravno ili iskosa, bilj
e ei usput takoer i sva odstupanja koja nastaju zbog laviranja ili protivnih vjetrov
a. Metoda ne ba najsigurnija, ali odlina kad bi se njezini rezultati usporedili s
onima koje daju drugi prikupljeni podaci.
Pomrine Mjeseca? Nema sumnje da su iz promatranja ko-
263

Lja su se vr ila na putovanjima proizlazile beskonane nesuglasice. No u isto doba, t

o redi o pomrinama promatranim s kopna?
"Moramo imati mnogo promatraa i na mnogo mjesta u svijetu, i moraju biti potpuno
spremni da surauju i tako pridonesu najveoj Bo joj slavi, a ne da se meusobno vrijeaju
ili preziru ijedni drugima prkose. Slu aj: 1612. godine, osmog studenog, u Macau,
preasni pater lulius de Alessis bilje i jednu pomrinu uvee od osam i trideset do jed
anaest i trideset. Preasni pater Carolus Spinola izvje uje pak da je u Nan-gasakiju,
u laponiji, ista? pomrina u ist&f veer promatrao. A pater Christophorus Schnaidaa
bija e ist# pomrinfe/ vidio u Ingolstatium u pet sati poslije podne. Differentia o
d jedna hora znai petnaest stupnjeva od meridijan, et prema tome to je distantia
izmeu Macao i Nangasaki, a ne esnaest stupnjeva i dvadeset, kako ka e Blaeu. Verstan
den? Naravno, za ta opa anja valja se uvati od a ica i duhan, imati tone ure, ne dozvol
iti da ti pobjegne initium totalis immersionis, et dr ati tona sredina izmeu initium
et fini eclipsis, zapaziti oni meu-trenuci kad se zatamnjuju pjege, et coetera. A
ko mjesta daleko su, jedna maju na gre ka ini ne grossa differentia, ali ako mjesta p
roxima su, jedna zabuna od par minuta ini grossa differentia."
ftfrg Na stranu to to se meni ini da je o Macau i Nagasakiju -bio vi e X prava Blaeu
nego otac Caspar (a to upravo dokazuje kakvu je smutnju zaista predstavljala u o
no doba geografska du ina), evo kako su, sakupljajui i nadovezujui promatranja svoje
brae misionara, isusovci ustanovili jedan Ho-rologium Catholicum, to nikako ne zn
ai da se radilo o uri isuvi e vjernoj papi: bija e to, naprotiv, jedan univerzalna ur
a. Bila je to u stvari neka vrst planisferne karte na kojoj bijahu oznaena sva sj
edi ta Dru be, od Rima pa sve do krajnjih granica poznatoga svijeta, a za svako mjes
to bija e oznaeno lokalno vrijeme. Tako, obja njavao je otac Caspar, on nije morao vo
diti rauna o vremenu od poetka putovanja, nego samo od posljednje stra e kr anskoga svi
jeta, ija geografska du ina bija e neosporna. Prostor pogre ke time se prilino suzio, a
izmeu jedne i druge postaje mogle su se koristiti ak i me-
264tode koje nisu davale apsolutno nikakvu garanciju, kao varijacija magnetske i
gle ili raun na temelju Mjeseevih pjega.
Na sreu, njegove je brae bilo doista svuda pomalo, od Pernambuca do Goe, od Mindan
aoa do Luke Sancti Thomae, i ako bi ga vjetrovi sprijeili da pristane u odreenu lu
ku, odmah je blizu bila neka druga. Na primjer u Macaou, ah Macao, na samu pomis
ao na tu pustolovinu otac bi se Caspar smrk-nuo. Bija e to portugalski posjed; Kin
ezi nazivahu Europljane ljudima dugakoga nosa upravo zbog toga to prvi koji su se
iskrcali na njihove obale bijahu Portugalci koji uistinu imaju poprilino dugaak no
s, a takoer i isusovci koji stizahu zajedno s njima. Grad tako bija e kruna plavih
i bijelih utvrda rasporeenih uokrug po bre uljku, koje nadzirahu oevi Dru be: oni su s
e naime morali brinuti i oko vojnikih stvari, budui da je grad bio ugro en od holand
e kih heretika.
Otac Caspar odluio je zaploviti prema Macau gdje je poznavao jednoga subrata, vel
ikog znalca astronomskih nauka; zaboravio je, meutim, da plovi na jednome fluytu.
l to uini e dobri oevi iz Macaoa? Ugledav i holande ki brod ma i e se topova i diljki. Uza
se otac Caspar na krmi razmahivao i dao odmah izvjesiti stijeg Dru be, oni prokle
ti dugi nosevi njegove portuge ke brae, obavljeni ratnikim dimom to ih potica e na svet
o klanje, nisu to uope primijetili te sasu e na Daphne pravu ki u topovske tanadi. Bi
ja e samo dar Bo ji to je brod mogao razviti jedra, okrenuti pramac i na jedvite jade
odmagliti prema puini, dok je kapetan na svojemu luteranskom jeziku sipao psovke
i pogrde na one tamo oeve tako kratke pameti. A toga je puta imao pravo on: poto
piti Holanane, u redu, ali ne kad je na tom brodu jedan isusovac.
Na sreu, nije bilo te ko pronai druge misije na nevelikoj udaljenosti, i oni okrenu e
pramac prema najgostoljubivijoj: Mindanao. I tako su od postaje do postaje dr ali
pod nadzorom geografsku du inu (a sam Bog zna kako, dodajem, s obzirom na to da su
, zavr iv i na pedalj od Australije, vjerdjfatno morali izgubiti i posljednju upori nu
toku na koju bi se mogli osloniti).
"Et sada dakle moramo Novissima Experimenta uiniti da clarissima et evidenter pok
a emo da mi na stotinu osamdese-
%
265l
tom meridijanu smo. Inae moji bratovi iz Filmsko Isusovako Uili te misle da ja sam ne
kakav mameluk."
"Nove pokuse?", pitao je Roberto. "Pa niste li mi maloprije rekli da vam je Opse
rvatorij napokon pouzdano pokazao da se nalazite na stotinu osamdesetom meridija
nu, a nasuprot Sa-lomonskom Otoku?"
Da, odgovori isusovac, on je u to bio siguran: bija e stavio na ku nju raznorazne ne
potpune metode koje su prona li drugi, a podudaranje tolikih slabih metoda nije mo
glo nego dati prilino vrstu sigurnost, kao to se dogaa u Bo joj ku nji pomou consensus g
ntium, jer velika je istina da ima na svijetu mnogo ljudi sklonih grijehu koji v
jeruju u Boga, ali je nemogue da e svi pogrije iti, od uma u Africi do pustinja u Kin
i. Tako se dogaa da mi vjerujemo u gibanje Sunca i Mjeseca i ostalih planeta, ili
u skrivenu mo rosopasa, ili da u sredi tu Zemlje postoji podzemna vatra; ve tisuama
godina ljudi u to vjeruju, i vjerujui u to uspjelo im je za ivjeti na ovome planetu
i poluiti mnogo korisnih uinaka, ve prema nainu na koji bijahu itali veliku knjigu p
rirode. No veliko otkrie poput ovoga mora biti potvreno jo mnogim drugim dokazima,
tako da i najvei skeptici popuste pred njegovom oevidno u.
A osim toga, nauci se ne smije te iti samo iz iste ljubavi za znanjem, nego da bism
o i svojoj brai dali da u njoj uzmu udjela. I u skladu je s time, s obzirom da ga
je tra enje geografske du ine stajalo tolikih muka, on sada morao tra iti potvrde pom
ou drugih, lak ih metoda, kako bi to znanje postalo ba tinom sve na e brae, "ili barem n
a e kr anske brae, ili bolje, katolike brae, jer oni holande ki ili engleski heretici, il
, jo gore, moravski, bolje da o tim tajnama nikada ni ta ne doznaju."
Sada je, dakle, od svih metoda za utvrivanje geografske du ine, ve dvije dr ao prilino
pouzdanima. Jedna je, pogodna za kopno, bila upravo ona riznica svih moguih metod
a kakva bija e Malte ki Opservatorij; druga, dobra za promatranje, na moru, bija e ona
pomou Instrumentum Arcetricum, koji je le ao u potpalublju i jo uvijek nije bio sta
vljen u pogon, budui da se radilo o tome da se najprije pomou Opservatorija pouzda
no utvrdi vlastiti polo aj, a zatim da se vidi da li e
266taj Instrumentum to potvrditi, nakon ega bi ga se moglo dr ati najsigurnijim meu
najsigurnijima.
Taj bi pokus otac Caspar isku ao bio ve mnogo ranije da se nije dogodilo sve ono to
se dogodilo. No as je napokon kuc- nuo, i bit e to jo noas: nebo i zvjezdarski dnevni
k kazivahu daje upravo to prava no.
to je to zapravo bio Instrumentum Arcetricum? Bija e to sprava zami ljena i uobliena j
o mnogo godina prije Galilea -ali pa nja, uobliena, opisana, obeana, nikad ostvarena
prije nego to se otac Caspar dao na djelo. A Robertu koji ga je upitao je li to i
sti onaj Galilei koji je postavio onu neku strahotnu i toliko osuivanu hipotezu o
gibanju Zemlje, otac je Caspar odgovarao da jest, kad se upetljao u metafiziku
i svete spise, taj je Galilei rekao .groznih stvari, ali to se tie mehanike bija e v
eliki um, -lauzctne darovit. A na pitanje nije li to lo e rabiti zamisli ovjeka koj
eg Crkva bija e toliko kudila, isusovac odgovori da i ideje jednoga heretika mogu
veoj slavi Bo joj doprinijeti ako same po sebi heretike nisu. A mo emo zamisliti kako
se otac Caspar, koji je prihvaao sve postojee metode ne sudei ni o jednoj posebno n
ego izvlaei korist iz njihova svadljiva sijela, okoristio takoer i Galileievom meto
dom.
Dapae, bija e veoma korisno i za nauku i za vjeru okoristiti se im prije Galileievom
zami lju; on ju je ve bio poku ao prodati Holananima, i sva je srea to su oni, ba kao i
anjolci nekoliko godina ranije, bili prema njoj podozrivi i nepovjerljivi.
Galilei je iz jedne pretpostavke, koja sama po sebi bija e vrlo tona izvukao raznih
mu iavih zamisli: bio je, naime, ukrao Flamancima ideju o dalekozoru (koji ga bija
hu rabili samo za promatranje brodova u luci), i upravio tu spravu u nebo. A tam
o je, izmeu toliko drugih stvari koje otac Caspar ni u snu ne bi doveo u sumnju,
otkrio da Jupiter, ili Giove, kako ga Galilei naziva e, ima etiri sputnika, to jest
etiri mjeseca, nikad viena od postanka svijeta do toga doba. etiri zvjezdice koje
kru e oko njega, dok on sam kru i oko Sunca - a vidjet emo da je za oca Caspara to to
Jupiter kru i oko Sunca bilo sasvim prihvatljivo, samo neka se Zemlju ostavi na mi
ru. A to da na Mjesec ulazi katkad u pomrinu, kad prolazi
267
i^Ml^^Hil^^Zemljinom sjenom, bija e opepoznata stvar, ba kao to svim astronomima bija e
poznato kad e se pomrine Mjeseca dogoditi: a mjerodavne bijahu efemeride, zvjezda
rski dnevnici. Ne bija e prema tome ni ta udno to takoer i Jupiterovi sput-nici imaju s
voje pomrine. tovi e, barem za nas, imali su ih po dvije: jednu stvarnu, pravu pomrin
u i jedno zastiranje Mjesecom.
Mjesec se naime sklanja na emu pogledu kad se Zemlja umetne izmeu njega i Sunca, no
Jupiterovi sputnici nestaju nam s vidika dva puta, kad se skriju iza njega i ka
d prolaze ispred njega, stapajui se s njegovom svjetlo u; i pomou dobrog se dalekozor
a mo e lijepo pratiti njihovo pojavljivanje i nestajanja. Uz jednu neprocjenjivu p
rednost, a ta je da, dok su pomrine Mjeseca rijetke kao bijele vrane i traju vrlo
dugo, pomrine Jupiterovih sputnika dogaaju se veoma esto, i vrlo brzo prou.
Pretpostavimo sada da su sat i minute pomrine svakog od tih sputnika (a svaki kru i
stazom razliite irine) bili tono ispitani i provjereni na nekom poznatom meridijan
u i da se podaci poklapaju s efemeridama: ako je tomu tako, dovoljno je utvrditi
toan sat i minute kad se pomrina uka e na meridijanu (nepoznatom) na kojem se nalaz
imo i raun razlike odmah je tu, a iz njega je opet mogue izvesti geografsku du inu m
jesta motrenja.
Istina je da je tu bilo nekih neznatnih nedostataka, o kojima nije vrijedilo gov
oriti laiku, no poduhvat bi uspio svakome tko je vje t raunu i tko ima na raspolaga
nju neku spravu za mjerenje vremena, drugim rijeima jedan perpendiculum, uru njih
alicu, ili Horologium Oscillatorium kako god hoete, koja bi bila u stanju da sa p
osvema njom tono u izmjeri ak i razliku od jedne jedine sekunde; item, tko bi imao dvij
e obine ure koje bi mu pouzdano kazivale vrijeme poetka i kraja te pojave, bilo na
meridijanu s kojeg se motri, bilo na meridijanu otoka Ferro; item, tko bi pomou
tablica sa sinusima znao izraunati veliinu kuta koji u oku zatvaraju promatrana ti
jela - kut koji bi, ako ga gledamo kao polo aj kazaljki na satu, u minutama i seku
ndama izra avao udaljenost izmeu dva tijela i njezinu postepenu promjenu.
268
Sve to samo pod uvjetom, to valja jo jednom ponoviti, da imamo one dobre efemerid
e koje Galilei, ve ostario i bolestan, ' nije dospio upotpuniti i dokonati, no koj
e braa oca Caspara, ve iskusna i vje ta u izraunavanju pomrina Mjeseca, bijahu sada do
tjerala i usavr ila.
Koji su to najvei nedostaci na koje su se okomili Galileievi protivnici? To to se
radilo o promatranjima koja se ne mogu obaviti golim okom i to je valjalo imati d
obar dalekozor ili teleskop, kako ga tada ve nazivahu? A otac Caspar imao ih je o
dline izradbe, o kakvoj ni sam Galilei nije mogao sanjati. To to mjerenje i raunanj
e nisu bili dokuivi mornarima? No to bi bilo da su sve ostale metode za geografsku
du inu, ako se izuzme mo da samo laica, iziskivale jednog astronoma? Ako su kapetani
nauili rabiti astrolab, to takoer ne bija e ne to dokuivo bilo kakvu laiku, nauili bi i
to tako rabiti i dalekozor. Ali, govorile bi cjepidlake, tako tona promatranja, k
oja nu no zahtijevaju veliku preciznost, mogla bi se mo da vr iti s kopna, ali nikako
na brodu koji se neprestano ljulja i na kojem nikome ne uspijeva umiriti i zadr at
i dalekozor na nekom nebeskom tijelu koje se ve ne vidi golim okom... No eto, sad
e otac Caspar svima pokazati da se s malo vje tine promatranja mogu obaviti takoer
i na brodu koji se ljulja.
Napokon, neki su panjolci prigovorili da se sputnici u pomrini ne pojavljuju za da
na niti za olujnih noi.
"Mo da oni misle da netko samo pljesne rukama i hop, illi-co et immediate, pomrina
Mjeseca na raspolaganju", srdio se otac Caspar. I tko je uope ikad rekao da se pr
omatranje mora obavljati u svakom trenutku? Tko je proputovao od jednih do drugi
h Indija zna da utvrivanje geografske du ine ne mora iziskivati veu uestalost od one
koju zahtijeva odreivanje geografske irine, a ni ono se ne mo e, ni s astrolabom ni
sa kutomjerom, provoditi u trenucima kad je more jako uzburkano. Kad bi je se zn
alo tono utvrditi, tu prokletu geografsku du inu, makar samo jednom u dva ili tri d
ana, moglo bi se i izmeu jednog i drugog promatranja voditi rauna o vremenu i prij
eenom putu, kao to se ve i ini slu ei se laicom. Samo to su se dosad svi ograniavali
samo to, mjesecima i mjesecima.
269
"Oni mi izgledaju", govorio je dobri otac, jediv i se sve vi e, "kao ovjek kojeg u je
dna velika glad ti pomogne s jedna ko ara s kruh, a umjesto da oda gratia on se raz
gnjevi jer na stol takoer jedan odojak peeni ili jedan zei ne metne pred njega. Oh, S
acrobosco! Mo da ti bi bacio u more topovi od ovaj brod samo zato jer bi znao da o
d sto hitci devedeset napravi pljus u aqua?"
I eto ve oca Caspara kako ukljuuje Roberta u pripreme za pokus koji se morao obavi
ti u veeri poput ove koja se upravo navje ivala, astronomski povoljnoj, s vedrim neb
om, a morem umjereno uzburkanim. Kad bi se taj pokus proveo za veernje bonace, ob
ja njavao je otac Caspar, bilo bi kao da se vr i na kopnu, a ve se zna da bi tamo usp
io. Pokus mora, naprotiv, motritelju omoguiti privid bonace na koritu koje se lju
lja od krme do pramca i s boka na bok. ~-~
Prije svega ostalog radilo se o tome da se meu onim urama, s kojima se posljednji
h dana onako okrutno postupalo, pronae jedna koja jo radi kako treba. Samo jedna,
u toj &"-aeteo sretnoj prilici, a ne dvije: ona bi naime bila usklaena sa mjesnim
vremenom ( to ve bija e uinjeno), a budui da nije bilo nikakve sumnje da se nalaze na
meridijanu antipodu, nije bilo nikakva razloga imati jo jedan koji bi pokazivao v
rijeme otoka Ferro. Bilo je dovoljno znati da je razlika tono dvanaest sati. Pono
tu, podne tamo.
Kad se bolje promisli, takav je zakljuak, ini se, poivao na kretanju u zatvorenu kr
ugu. To da se nalaze na meridijanu antipodu bila je stvar koju je pokus trebao d
okazati, a ne dati je kao ne to to se samo po sebi razumije. No otac Caspar bija e to
liko siguran u svoja prethodna promatranja da ih je elio samo potvrditi, a povrh
toga - najvjerojatnije - nakon sve one gungule na brodu nije vi e bilo ni jedne je
dine ure koji bi jo uvijek pokazivala vrijeme na drugoj strani zemaljske kugle, i
valjalo je nekako doskoiti toj prepreci. S druge strane, Roberto pak nije bio to
liko dovitljiv da bi postupku otkrio skrivenu manu.
"Kad ka em sad, gledaj hora, pi i. Et odmah udari po visak!"
Visak bija e poduprt metalnim kui tem koji je slu io kao vje alo mjedenom tapiu to zavr a
ruglim njihalom.
270Na najni em mjestu kroz koje bi njihalo prolazilo nalazio se vodoravno polo en ko
ta s utaknutim zupcima, ali izraenim tako da jedna strana zupca stoji pod pravim k
utem na plohu kotaa, a druga bija e nako ena. Nji ui se amo-tamo, njihalo je -idui u jedn
om smjeru - udaralo, nekom malenom kazaljkom to str a e iz njega, o etku koja bi opet
dotakla zubac po njegovoj ravnoj strani i pokretala kota; no kad bi se njihalo vr
aalo, etkica bi jedva dodirivala nako enu stranu zupca, i kota bi ostajao nepomian. Oz
naiv i zupce brojevima, kad bi se njihalo zaustavilo moglo se prebrojati koliko se
zubaca pomaklo i prema tome izraunati broj proteklih vremenskih estica.
"Tako ti nisi obavezan brojiti svaki put jedan, dva, tri et coe-tera, nego na kr
aju kad ja ka em dosta zaustavi visak i broji zupce, jasno? Et zapisi koliko zubaca.
Onda gledaj na ura et zapisi hora ta i ta. Et kad ponovno sad ka em, ti nju dosta
jako pogurni, et ona pone ponovno oscillatione. Prosto, da svako dijete razumije
."
Naravno, nije se radilo o velikom visku, otac Caspar dobro je to znao, no o tome
se tek poinjalo raspravljati, i tek e se jednoga dana moi izraditi oni savr eniji.
"Difficillima stvar, i moramo jo mnogo nauiti, ali kad Bog ne bi zabranjivao di We
tte... kako ti ka e , lepari..." "Oklada."
"Dobro. Kad Bog ne bi zabranjivao ja bih mogao uiniti oklada da u budunost svi idu
tra iti geografska du ina i sve ostale phenomena zemaljske sa visak. Ali je jako te k
o na jedan brod, et ti mora puno attentione dati.
Caspar ree Robertu neka namjesti dvije sprave, zajedno s priborom za pisanje, na
krmnicu koja bija e najvi e motrili te na cijeloj Daphne, i gdje e potom postaviti Inst
rumentum Ar-cetricum. Iz sode su donijeli na krmnicu onaj pribor koji je Roberto
bio zapazio jo dok je odlazio u lov na Uljeza. Bija e lako prenosiv, jedini je pro
blem bila plitica od metala koju su podignuli na palubu uz psovke i pogubne prop
ale poku aje, jer nikako nije mogla proi po Ijestvama. No otac Caspar, mr- avko kakav
bija e, sad kad je morao ostvariti svoj plan, otkrivao je da njegova fizika energi
ja nimalo ne zaostaje za njegovom voljom.
271
LPostavio je gotovo potpuno sam, pomou alatke za stezanje okova, konstrukciju od
polukrugova i eljeznih sipki koja se pokazala kao potporanj kru na oblika na kojeg
je prstenovima valjalo privrstiti okruglo platno, tako da se na kraju dobilo ne to
poput velikog umivaonika oblika polukugle, promjera otprilike dva metra. Valjalo
ga je namazati katranom kako ne bi propu tao ulje iz bavica, kojim ga je Roberto u
pravo punio, alei se na sna an zadah. No otac ga je Caspar, aneoska izraza poput kapu
cina, podsjetio da to ne slu i za pr enje luka.
"Nego emu onda slu i?"
"Probajmo u ovo malo more jedna jo manja laa metnuti" i pozivao ga je da mu pomogn
e da u veliki platneni umivaonik smjesti metalnu pliticu, gotovo plosnatu, promj
era tek neznatno manjeg.
"Ti nikad nisi uo da netko ka e da je more glatko kao ole-um? Eto, ti vidi ve, paluba
visi nalijevo, a ulje u grossa kada visi nadesno i obratno, ili se tebi tako ini
; zapravo oleum se odr ava stalno u ravnote a, bez da se ikad podigne ili spusti, i
paralelno s horizont. Dogodilo bi se isto ako aqua bi bila, ali na oleum stoji m
ali lavor kao na more u bonaca. Et ja sam ve jedan mali pokus u Rim uinio, sa dva
mala umivaonika, vei pun s voda, manji s pijesak, a u pijesak utaknuta jedna mala
pisaljka, i ja metan mali plutati u veliki, a veliki pokretah, i ti si mogao pi
saljka ravna kao zvonik vidjeti, ne nagnuta kao tornjevi od Bononia!"
"Wunderbar", odobravao je ksenoglot Roberto. "A sada?"
"Izvadimo sad plitica malena, jer moramo na njoj jo cijela jedna ma ina namjestiti.
"
Dno plitice imalo je s vanjske strane malene opruge, jer, obja njavao je otac, kad
ona plovi sa svojim teretom u veoj posudi, mora ostati odvojena najmanje za jeda
n prst od njezina dna; i ako bi je prenagli pokret njezina gosta povukao suvi e na
dno (kojega gosta, pitao je Roberto; sad ti vidi , odgovarao je otac) te su joj o
pruge morale omoguiti da ponovno ispluta, a da se nigdje ne udari. Na dnu je s un
utarnje strane valjalo usaditi sjedalo spu tena naslona koje dopu ta e da ovjek na njem
u gotovo le i gledajui uvis, osloniv i se -nogama na jednu eljeznu plou koja dava e protu
te u.
272Namjestiv i pliticu na palubi i uvrstiv i je s nekoliko klinova, otac Caspar sjedn
e na sjedalo i objasni Robertu kako e mu na ramena namjestiti, ve ui mu ga oko pojas
a, nekakav oklop od platnenih i ko natih remena i prekoramica na koje se jo morala
privrstiti nekakva kapica u obliku kacige. Kaciga ostavlja e otvor za jedno oko, do
k je u visini nosa iz nje iz-. lazila ipka natkriljena jednim kolutom. U njega bi
 se uvlaio dalekozor iz kojeg je visjela kruta motka s kukicom na kraju. Hiperbol
a Oiju mogla se slobodno pomicati sve dok se ne bi prepoznala izabrana zvijezda;
no jednom kad bi se ona na la u sredi tu lee, ona bi se kruta motka zakvaila za prsne
pre-koramice i od tog je trenutka bio zajamen stalan i nepomian prizor, ak i u sluaj
u eventualnog pomicanja toga kiklopa.
"Perfecto!", likovao je isusovac. Kad bi se pliticu stavilo da pluta na bonaci u
lja, moglo se prouavati i najneuhvatljivija nebeska tijela, a da pritom nikakva t
re nja zbog uzburkana mora ne mo e zvjezdoslovno oko skrenuti od odabrane zvijezde!
"A to je gospodin Galilei opisao, a ja sam to facto." "Vrlo je lijepo", ree Rober
to. "Ali tko e sad staviti sve to u kadu s uljem?"
"Sad ja razve em sebe samog i siem, onda mi metnemo prazni lavorek u ulje, onda ja
se popnem ponovno." "Ne vjerujem da e to ba tako lako ii." "Mnogo vi e lako nego lavo
rek sa mnom unutra metnuti." Ne bez pone to muke, lavorek sa svojim sjedalom bija e
napokon namje ten da pluta na ulju. Zatim se otac Caspar, s kacigom i oklopom, i d
alekozorom okaenim o kacigu, poku a uspeti na tu ustrojenu napravu, a Robertom koji
ga je pridr avao, jednom rukom sti ui njegovu, a drugom ga gurajui, poduprv i ga o dno l
eda. Poku aj bi uinjen vi e puta, no s mr avim uspjehom.
Nije se radilo o tome da metalno kui te koje je nosilo veu kadu ne bi moglo izdr ati i
jednoga gosta, ali mu je uskraivalo bilo kakvo primjereno upori te. Jer ako bi ota
c Caspar poku avao, kao to je uinio nekoliko puta, osloniti jednu nogu na metalni ru
b, stavljajui drugu odmah u manju pliticu, ova bi, ponesena tim ukrcajem te ila da
se po ulju pomie prema suprotnom kraju velike kade, raskreiv i poput estara noge
273
loca Caspara koji bi stao ispu tati panine krikove sve dok ga Roberto ne bi uhvatio
oko pojasa i povukao natrag k sebi, to jest na Daphnino kopno - proklinjuci pri
tom uspomenu na Galileia i hvalei na sva usta one krvnike od njegovih progonitelj
a. Umije ao bi se tada otac Caspar koji bi, klonuv i u ruke svojega spasitelja, ovog
a stenjui i jauui uvjeravao da ti progonitelji krvnici ne bijahu, nego visoki crkve
ni dostojanstvenici, ija namjera bija e jedino ouvanje istine, i da su sa Gali-leiom
postupali oinski i milosrdno. Zatim je, jo uvijek oklop-Ijen i nepomian, pogleda u
prta u nebo, s dalekozorom usprav-Ijenim na licu, poput kakve Pulinele s mehanikim
nosom, podsjeao Roberta da Galilei barem u ovome izumu ne bija e pogrije io i da val
ja samo poku avati i iznova poku avati.
"I prema tome, mein lieber Robertus", govorio bi zatim, "mo da ti si mene zaboravi
o i misli da bijah jedna kornjaa koju uhvati s trbuh uvis? Hajde, daj, pogurni mene
opet, evo, tako da dotaknem onaj rub, eto, tako, jer za ovjek dolikuje statura e
recta."
U svim tim nesretnim operacijama ulje nekako nije ba ostajalo mirno kao ulje, i u
brzo oba eksperimentatora bijahu prekriveni hladetinastom masom, i jo gore, naulj
eni - ako kontekst dopu ta kroniaru ovakvu kovanicu, a da mu se njen izvor ne upi e u
grijeh.
Dok je otac Caspar ve gubio svaku nadu da e se moi pribli iti onoj sjedalici, Roberto
primijeti da bi mo da najprije trebalo isprazniti ulje iz velike kade, zatim u nj
u staviti umivaonik, potom na njega uspeti oca, i na kraju ponovno uliti ulje; k
ako bi njegova razina postepeno rasla, i umivaonik i vidovnjak zajedno s njim pl
utajui bi se izdigli.
Tako bi uinjeno, uz velike pohvale uitelja uenikovoj pro-nicavosti, dok se u meuvrem
enu bli ila pono. Nije ba da je sve zajedno ostavljalo dojam osobite stabilnosti, no
ako otac Caspar bude pa ljiv i ne bude inio nesmotrenih pokreta, ne-, kakvih je iz
gleda moglo biti.
U jednom trenutku Caspar pobjedonosno klikne: "ja sada vidim njih!" Uzvik ga pri
sili da pomakne nos; dalekozor, koji bija e prilino te ak, bi izlo en opasnosti da iskl
izne iz okula-ra, on pomaknu ruku da ne ispusti plijen, pokret ruke pore-
274meti ravnote u lea, plitica se za dlaku ne prevrnu. Roberto ostavi kartu i ure,
pridr i Caspara, ponovno uspostavi ravnote u itava sklopa i preporui zvjezdoznancu nek
a ostane miran i nepomian, premje tajui taj svoj lornjet vrlo oprezno, i iznad svega
neka ne iskazuje nikakvih uzbuenja.
Sljedea objava stigne aptom koji, pojaan glomaznom kacigom, zazvui poput paklenske t
rublje: "Ja vidim njih opet", i odmjerenim pokretom privrsti dalekozor na pr njak.
"On, wunderbar! Tri zvjezdice su od Jupiter na istok, samo jedna na zapad... Naj
bli a izgleda vi e malena et je... ekaj... evo, na nula minuta i trideset sekundi od
Jupiter. Ti pi i. Sad e upravo dotaknuti Jupiter, ubrzo nestaje, pazi dobro napisat
i vrijeme kad ona nestaje..."
Roberto, koji je bio napustio svoje mjesto da bi priskoio u pomo uitelju, ponovno j
e uzeo u ruke tablicu u koju je morao ubilje iti vremena, no sjeo je tako da su mu
ure ostale iza lea. Sad se naglo se okrenu i sru i njihalo. Bati se izdjenu iz svoj
ega konopca. Roberto ga zgrabi i poku a umetnuti natrag, no bez uspjeha. Otac Casp
ar upravo je ve vikao neka ubilje i vrijeme, Roberto se okrenu prema uri i u pokret
u pisaljkom gurnu tintarnicu. Nagonski posegnu za njom da je uspravi, kako ne bi
istekla sva tekuina, no pritom sru i uru.
"Jesi ti uhvatio vrijeme? Sad visak!", vikao je Caspar, a Roberto odgovara e: "ne
mogu, ne mogu".
"Kako mo e ne, idiot? Jesi oznaio, jesi upisao, jesi gurnuo? On upravo nestaje, sad!
"
"Izgubio sam, ne nisam izgubio, slomio sam sve", ree Roberto. Otac Caspar odmakne
dalekozor od kacige, baci poprijeko pogled ispod oka, vidje njihalo razbijeno u
komade, uru prevrnutu, Roberta umrljanih ruku od tinte, i ne mogav i se suzdr ati,
prasne jednim "Himmelpotzblitzsherrgottsakrament!" koje mu pretrese itavo tijelo.
U tom nesmotrenom naglom pokretu bija e odvi e nagnuo svoj lavorek i jednostavno ot
klizio u ulje u kadi; dalekozor mu ispadne iz ruku i iz oklopa, zatim se, potpom
ognut uzdu nim ljuljanjem broda, otkotrlja prevrui se po itavoj krmnici, odskakue po l
jestvicama, i napokon, stropo tav i se na palubu, neobuzdano nekuda odleti, od-biv i s
e od le i ta jednog topa.

Roberto nije znao bi li prije pritekao u pomo ovjeku ili napravi. ovjek mu je, mlat
arajui rukama u onoj u egloj masi, vikao uznositim glasom neka se pobrine spasiti d
alekozor, Roberto se bacio u potjeru za Hiperbolom bjegunicom i na ao je svu natuen
u s dvije razbijene lee.
Kad je Roberto napokon izvukao iz ulja oca Caspara koji izgleda e upravo kao prase
spremno za razanj, ovaj mu jednostavno ree, s herojskim tvrdoglavim jogunstvom,
da nije sve izgubljeno. Postojao je jo jedan jednako tako moan teleskop, nataknut
na os Malte kog Opservatorija. Nije preostajalo drugo nego otii po njega na Otok.
"Ali kako?", pitao je Roberto.
"Sa natatione."
"Ali, vi ste rekli da ne znate plivati, niti biste mogli, u va oj dobi..."
"Ja ne. Ti da."
"Ali niti ja joj nisam vian, toj prokletoj natatione!"
"Naui."
27624.
c glavnim sustaoima
Ono to slijedi pomalo je nejasne prirode: nije mi ba jasno radi li se o kronikama
dijaloga koji su se odvijali izmeu Roberta i oca Caspara ili o bilje kama koje je p
rvi vodio nou da bi danju proturjeei bockao i brzo poklapao drugoga. Kako bilo da b
ilo, oigledno je da za itava razdoblja koje je proveo sa starcem na brodu, Roberto
nije pisao pisma Dami. Jednako kao i to da je malo pomalo s nonog ivota prelazio
na dnevni.
Na primjer, do tada bi promatrao Otok u rano jutro, i to samo nakratko, ili pak
uvee kad se obino gubi osjeaj za granice i razdaljine. Tek je sada otkrivao da plim
a i oseka, odnosno naizmjenina igra visoke i niske vode, u jednom dijelu dana don
osi vode toliko da one dodiruju onaj trak pijeska to ih odvaja e od ume, a u drugom
ih povlai otkrivajui hridina-sti pojas koji bija e, objasnio je otac Caspar, posljed
nji ogranak koraljnog bedema.
Izmeu plime ili pritjecanja, i oseke, tumaio mu je njegov sudrug, proe oko est sati,
i to je ritam morskoga disanja pod utjecajem Mjeseca. A ne kao to su htjeli neki
, u pro la vremena, koji ta gibanja pripisivahu zadihanosti nekog udovi ta bezdana, d
a se i ne spominje onoga francuskoga gospodina koji je tvrdio da, ak i ako se Zem
lja ne kree od zapada prema istoku, svejedno se ljulja, da tako ka emo, od sjevera
prema jugu i obratno, i u tom periodikom gibanju prirodno je da se more uzdi e i sp
u ta, kao kad netko slije e ramenima, a mantija mu ide gore-dolje po vratu.
Misteriozni problem plime i oseke le ao je pak u tome to se one mijenjaju ovisno o
kopnima i morima, i o polo aju oba-
277
lla u odnosu na meridijane. Ope je pravilo da je za mladog Mjeseca voda visoka u
podne i u pono, no zatim dan za danom pojava kasni za etiri petine sata, i netko t
ko o tome pojma nema, vidjev i da je u odreeno vrijeme neki kanal plovan, odva no se
njime uputi u isto vrijeme i sljedeeg dana, i zavr i na suhom. Da se i ne govori o
strujama koje plima i oseka izazivaju, a neke su od njih takve da u razdoblju os
eke neki brod ne uspijeva uope pristati na kopno.
A osim toga, govora e starac, za svako mjesto potreban je drugaiji raun, i potrebne
su Zvjezdoslovne Tablice. Poku a tovi e rastumaiti Robertu te raune - to jest da valja
promatrati zaka njenje Mjeseca, pomnoziv i Mjeseeve dane s etiri i dijeliv i zatim s pet
- ili pak obratno. injenica je da Ro-berto ni ta od toga nije shvatio, i vidjet emo
kasnije kako e mu ta njegova lakoumnost biti uzrokom ozbiljnih neprilika. Ogrania
vao bi se uglavnom na to da se udom udi svaki puta kad bi linija meridijana, koja
je trebala prolaziti izmeu jednog i drugog kraja Otoka, katkad prolazila morem, k
atkad po hridinama, i nikad ne bi na vrijeme uoio kad je pravi trenutak. Takoer i
zbog toga to mu je, dizalo se more ili spu talo, velika tajna plime i oseke bila da
leko manje va na od velike tajne one linije iza koje je vrijeme i lo unatrag.
Ve smo spomenuli da nije pokazivao osobitih sklonosti ne vjerovati svemu to bi mu
isusovac ispripovijedio. esto se meutim zabavljao podbadajui ga i izazivajui, ne bi
li ga naveo da pripovijeda jo vi e, te bi se utjecao svom onom repertoaru dokazivan
ja koja bija e slu ao u krugovima onih asnih ljudi koje isusovac smatra e, ako ne Soton
inim emisarima, a ono u najmanju ruku pijanicama i pro drljivcima koji od krme bija
hu uinili svoj Licej. U krajnjoj liniji, bilo mu je te ko odbaciti fiziku jednoga ui
telja koji ga je, na temeljima te iste svoje fizike, upravo poduavao plivanju.
Prva reakcija, kako mu njegov brodolom nikako nije izlazio iz glave, bila je izj
ava da ni za to na svijetu ne bi ponovno stupio u dodir sa vodom. Otac Caspar upo
zorio ga je kako mu je upravo za vrijeme brodoloma ta voda slu ila kao oslonac i .
pomogla mu da se odr i - znak, dakle, da je to blagonakloni element, a ne neprija
telj. Roberto je odgovorio da voda nije dr-
278
ala njega nego drvo za koje bija e vezan, na to je otac Ca- spar opet imao dobru kart
u te ga glatko upozorio da e voda, ako je slu ila kao oslonac jednome komadu drveta
, stvorenju bez du e koje udi za ponorom, kao to je poznato svakom tko je ikad drvo
bacio s visine, imati jo vi e razloga slu iti jednome ivom biu kojem je svojstveno slij
editi prirodni zakon tekuina. Roberto bi trebao znati, ako je ikada bacio u vodu
neko psetance, da je ivotinjica, miui apama, ne samo ostajala plutati na povr ini, neg
o se vrlo brzo vraala na obalu. Osim toga, dodavao je Caspar, mo da Roberto ne zna
da ako se u vodu stavi dijete od nekoliko mjeseci, ono odmah zna plivati, jer pr
iroda nas je stvorila plivaima ba kao i svaku drugu ivotinju. Na nesreu mi smo mnogo
vi e od ivotinja skloni predrasudi i zabludi, te kako rastemo, usvajamo krive pred
od be o odlikama tekuina, tako da od straha i nepovjerenja na kraju izgubimo taj pr
irodni dar.
Roberto bi ga tada zapitkivao je li on, preasni otac, nauio plivati, na to je preasn
i otac odgovarao kako. on ne umi lja sebi da je bolji od tolikih drugih koji se bi
jahu klonili toga da ine dobra djela. Bija e roen u kraju vrlo daleko od mora i prvi
je puta nogom stupio na neki brod tek u poodmakloj dobi kada - govora e - njegovo
tijelo ve odavno ne bija e drugo do kraste na iji, mrena na oima, sluz u nosu, trubl
je u u ima, uto zubalo, ukoeni vrat, naborani podbradak, podagriave pete, sparu ena ko a,
bljeahne kose, kripava koljena, drhtavi prsti, stopala to se sapliu, a njegove se g
rudi pretvarahu u katarina iska ljavanja pjene i sluzavih hrakotina.
No, odmah bi nagla avao, budui da njegova svijest bija e okretnija od njegovih starih
trulih kostiju, on je znao ono to bijahu otkrili ve mudraci drevne Grke, to jest d
a ako se neko tijelo uroni u tekuinu, to tijelo dobiva potporu i poticaj prema go
re za onoliko vode koliko je istisne, budui da voda nastoji ponovno zauzeti prost
or sa kojeg je prognana. I nije istina da njegovo plutanje ili neplutanje ovisi
o obliku, i bijahu se prevarili stari koji mi ljahu da plosnati predmet stoji gore
, a i-Ijati tone na dno; kad bi Roberto poku ao silom uvui u vodu, to ja znam, neku b
ocu (koja plosnata ni u kom sluaju nije), opazio bi isti otpor kao da je poku ao po
topiti jjafltt&lvmk.
279
Radilo se dakle o tome da se stekne povjerenje u taj element, da se s njim uspos
tavi prisan odnos, a zatim e sve ii samo od sebe. I predlagao je neka se Roberto s
pusti po onim Ijestvama od u eta to vise na pramcu, koje nazivahu takoer i Jakovljev
im Ijestvama; za njegov spokoj, mo e ak ostati vezan za jedan konopac - ili guminu,
ili uzicu, rije na volju -dugaak i jak, privr en za bok broda. Tako e, kad se bude p.>
Klpla io da e potonuti, biti dovoljno da povue u e.
Nije potrebno posebno napominjati da taj majstor jedne vje tine kojom se nikada ni
je bavio, nije uzeo u obzir bezbroj moguih nezgoda koje i starogrki mudraci bijahu
zanemarili. Na primjer, kako bi mu omoguio potpunu slobodu kretanja, opskrbio ga
je debelim uzetom popriline du ine, tako da je Roberto, kad je prvi puta, kao svat
ko tko tek ui plivati, zavr io ispod povr ine vode, vukao i vukao, no prije nego to ga
je u e izvuklo van nagutao se toliko soli da je htio odustati, za taj prvi dan, o
d bilo kakvog ponovnog poku aja.
Poetak je, meutim, bio ohrabrujui. Spustiv i se niz ljestve i tek to bija e dodirnuo vod
u, Roberto zakljui da je tekuina sasvim ugodna. Od brodoloma mu je ostalo sjeanje n
a osjeaj ledene hladnoe i silovitosti, i otkrie gotovo topla mora sada ga je potica
lo da nastavi uranjati sve dublje i dublje sve dok nije, jo uvijek vrsto se dr ei za
ljestve, pustio da mu voda doe do brade. Vjerujui da je to ve plivanje, stade ga ob
uzimati u ivanje te se prepusti sjeanjima na pari ke udobnosti.
Otkad je stigao na brod, nekoliko se puta, vidjeli smo, umio i oprao, no vi e popu
t maeta koje jezikom li e svoje krzno, obraajui pa nju samo nju kici i stidnim predjelima
. to se ostaloga tie - i to sve vi e kako je rastao njegov bijes u onom pomamnom lov
u na Uljeza - stopala su mu bila umazana onim neistim talogom iz tovarnog prostor
a a znoj mu je slijepio odjeu za tijelo. U dodiru s tom blagom toplinom to mu ispi
ra e zajedno tijelo i odijelo, Roberto se prisjeao kako je svojedobno u salonu Ramb
ouillet otkrio ak dvije kade na raspolaganju markizi, ija zaokupljenost njegom tij
ela bija e esto predmetom razgovora u dru tvu u kojem pranje ne bija e osobito uvrije ena
stvar. ak i najprofinjeniji meu njezinim gostima
280
-^-^e-S^^S^^ ^S^^
dr ahu da se istoa sastoji ne u uporabi vode, ve u svje ini rublja, ije esto mijenjanje
ija e znakom elegancije i otmje-' nosti. A mno tvo mirisnih esencija kojima bi ih ma
rkiza omamljivala, ne bija e nikakav luksuz nego - za nju - nu na potreba, kako bi s
voje osjetljive nosnice za titila od njihovih miomirisnih masnih isparica.
OI/$ /*-
Osjeajui se vi e plemiem sada nego eaomad-u Parizu, Roberto je, dok je jednom rukom s
vejednako vrsto stezao ljestve, trljao ko ulju i arape o svoje prljavo tijelo, greba
jui istovremeno petu jednoga stopala prstima onog drugog.
Otac Caspar pratio ga je izbliza sa silnom radoznalo u, ali ni ta nije govorio, elei da
se Roberto sam sprijatelji s morem. Ipak, u strahu da e Robertov duh, zaokupljen
pretjeranom brigom i pa njom za vlastito tijelo, suvi e odlutati, poku avao mu je s v
remena na vrijeme zaokupiti pa nju neim drugim. Pa mu je tako pripovijedao o plimi
i oseki i privlanim moima Mjeseca, nastojei ga navesti da donese nekakav sud o poja
vi koja u sebi ima toliko nevjerojatnoga: ako plima i oseka odgovaraju na zov Mj
eseca, trebale bi se pojavljivati kad je Mjesec tu, na nebu, a ne kad se nalazi
s druge strane na ega planeta. A naprotiv, plima i oseka neprestano se dogaaju s ob
je strane zemaljske kugle, gotovo da istjeruju jedna drugu svakih est sati. Rober
to bi slu ao govor o plimi i oseki i mislio na Mjesec - o kojem je ionako za svih
tih proteklih noi mislio vi e nego o plimi i oseki.
Bija e priupitao kako to da mi od Mjeseca vidimo uvijek jednu i samo jednu stranu,
a otac mu je Caspar rastumaio da on kru i poput lopte koju neki atleta dr i na uzici
i njome vitla ukrug, te ne mo e vidjeti ni ta drugo osim strane koja mu se nalazi n
asuprot.
"Ali", izazivao gaje Roberto, "to lice vide Indijanci isto kao i panjolci; a napr
otiv, na Mjesecu, kojeg neki nazivaju Volva, nije tako u odnosu na njihov Mjesec
, koji je u stvari na a Zemlja. Subvolvanci, koji ive na strani okrenutoj prema nam
a, vide je uvijek, dok Privolvanci koji stanuju na drugoj polutki uope ne znaju d
a postoji. Zamislite samo to bi se dogodilo kad bi se premjestili na ovu stranu:
tko zna to bi osjetili vidjev i kako u tamnoj noi sjaji nekakav krug petnaest puta
281
vei od na ega Mjeseca! Oekivali bi da e im svakoga asa pasti na glavu, kao to su se dre
vni Gali uvijek bojali da e im na glavu pasti nebo! Da i ne spominjem one koji ive
ba na samoj granici izmeu dviju polutki, koji Volvu uvijek vide u trenutku kad iz
lazi na obzoru!"
Isusovac se ironino podsmjehnuo toj bajci o stanovnicima Mjeseca, jer nebeska tij
ela nisu iste prirode kao Zemlja, pa nisu prema tome prikladna da bi na njima ob
itavala iva bia, zbog ega ih je bolje prepustiti aneoskim kohortama koje se duhom mo
gu kretati kroz nebeski kristal.
"Ali kako neba mogu biti od kristala? Kad bi tako bilo, kometi bi ih, prolazei nj
ima, razbili."
"Ma tko je rekao tebi da kometi prolaze kroz eterski prostor? Kometi prolaze kro
z sublunarni prostor, a tu je isti zrak kakav i ti vidi ."
"Ni ta to nije tijelo ne kree se. Ali neba se kreu. Prema tome, tijela su."
"Samo da mo e brbljati izmi ljotine, postat e jo ak i aristotelovac. Ali ja znam za to t
a e to. Ti hoe da je i u nebu zrak, tako nema vi e differentia izmeu gore i dolje, sve s
e vrti, et Zemlja mie svoja kuzica kao kakva blutnica!"
"Ali mi svake noi vidimo zvijezde u drugaijem polo aju..."
"Tono. De facto, ona se kreu."
"ekajte, nisam zavr io. Vi biste htjeli da Sunce i sve druge zvijezde, a to su sve
ogromna tijela, naprave krug oko Zemlje svaka dvadeset i etiri sata, a da zvijezd
e stajaice, ili veliki prsten koji ih opkoljava, prelaze vi e od dvadeset i sedam t
isua puta dvije stotine milijuna milja? A upravo bi se to moralo dogaati ako se Ze
mlja ne okrene oko sebe u dvadeset i etiri sata. Kako to da zvijezde stajaice putu
ju tako brzo? Onima koji gore ive zavrtjelo bi se u glavi!"
"Kad bi stanovao gore netko. Ali to je petitio prinkipii."
Pa mu skrenu pa nju na to da je vrlo lako pronai neki argument u prilog kretanja Su
nca, dok onih protiv gibanja Zemlje ima daleko vi e.
"Znam ja dobro", odgovarao je Roberto, "da sveenik ka e terra autem in aeternum sta
t, sol oritur, i da Jo ua bija e za- ' ustavio Sunce a ne Zemlju. No upravo ste me v
i pouili da
282kad bismo Bibliju itali doslovno, imali bismo svjetlost prije stvaranja Sunca.
Svetu nam knjigu dakle, valja itati sa zrncem soli, a i Sveti je Augustin ve znao
da ona esto govori moreallegorico..."
Otac se Caspar smje kao i podsjeao ga da isusovci ve odavno ne pora avaju svoje protiv
nike sitniar skim mudrolijama Svetoga pisma, nego nepobitnim argumentima zasnovan
im na astronomiji, razumu, matematikim i fizikim zakonima.
"Kakvim to zakonima, na primjer, molit u?", pitao je Ro-berto stru ui s trbuha malo
masnoe.
Na primjer, molit u, odgovarao je otac Caspar dirnut u ivac, moni Argument Kotaa:
"Sad ti slu aj mene. Misli na jedan kota, dobro?" "Mislim na jedan kota."
"Odlino, tako ti i misli, umjesto da tu od sebe ini veliki majmun i ponavlja ono to s
i uo u Pariz. Sad ti misli da je taj kota nataknut na jedna os, kao da je to kota o
d jedan lonar, i ti hoe uiniti da se vrti taj kota. to uini ti?"
"Polo im ruke, ili jedan prst na rub kotaa, pokrenem prst i kota se vrti."
"Ne misli da uini bolje da uzme os, u centar od kota, i proba zavrtjeti nju?"
"Ne, bilo bi to nemogue..."
"Eto! A oni tvoji galilejanci ili kopernikanci hoe metnuti Sunce nepomino u centar
od svemir i da ono pokree cijeli veliki krug od planeti okolo, umjesto da misle
da gibanje je od veliki nebeski krug dano, dok Zemlja mo e stajati nepomina u centa
r. Kako bi mogao Domine Bog metnuti Sunce na najni e mjesto a Zemlja pokvarljiva i
mrana meu zvijezde sjajne i aeterne? Razumio tvoja gre ka?"
"Ali Sunce mora biti u sredi tu svemira! Tijela po prirodi imaju potrebu za tom iz
vornom vatrom i ona mora prebivati u srcu kraljevstva da bi zadovoljila potrebe
na svim stranama. Zar izvor ivota ne mora biti smje ten u sredi tu svega? Nije li pri
roda stavila sjeme u spolne organe, na pola puta izmeu glave i stopala? I nisu li
ko tice u sredi tu jabuke? I nije li usred breskve jezgra? I Zemlja se prema tome,
koja treba svjetlo i toplinu te vatre, vrti oko nje kako bi na svim svojim dijel
ovima
283primila blagodat Sunevu. Bilo bi smije no vjerovati da se Sunce vrti oko neke tok
e s kojom pojma nema to bi uinilo niti emu bi mu poslu ila, i bilo bi to kao da vidit
e peenu evu i ka ete da se, da bi je se ispeklo, ognji te vrtjelo oko nje..."
"Ah, da? I znai kad biskup ide u krug oko crkva da blagoslovi nju s kadionica ti
bi htio da crkva ide u krug oko biskup? Sunce mo e vrtjeti se jer od ognjeni eleme
nt. A ti zna dobro da vatra leti i mie se i nikad ne stoji na miru. Jesi ti ikad p
lanine se kretati vidio? Et onda kako se mie Zemlja?"
"Suneve zrake, kako dolaze i udaraju po njoj, tako je zavrte ukrug, ba kao to se mo e
zavrtjeti lopta ako je udarimo rukom, ili, ako je to malena lopta, dovoljno je
da puhnemo... I napokon, vi biste htjeli da Bog tjera Sunce, koje je etiri stotin
e trideset i etiri puta vee od Zemlje, da juri uokolo samo da bi uinilo zrelim na ku
pus?"
Kako bi potkrijepio tu posljednju primjedbu to rasko ni-jom teatralno u, Roberto htjed
e uperiti prst prema ocu Cas-paru te ispru i ruku i odgurnu se nogama daleko od bo
ka broda, ne bi li tako odmaknut dobio to bolji pogled. U tom je pokretu pustio i
drugu ruku, glava mu se zanijela unatrag, i on jednostavno potonu pod vodu, ne
dospjev i, kao to rekosmo, okoristiti se uzetom - isuvi e popu tenim - da bi se vratio
nad povr inu. Ponio se zatim poput svakog utopljenika, batrgajui se usplahirenim ne
spretnim pokretima i gutajui jo vi e mora, sve dok otac Caspar nije po teno nategnuo u e
i vratio ga na ljestve. Roberto se popeo na brod zaklinjui se da se dolje nikada
vi e nee vratiti.
"Sutra ti proba opet. Slana aqua je kao lijek, nemoj misliti daje grosso zlo", ut
je io gaje na palubi Caspar. I dok je Roberto ponovno malo pomalo sklapao mir s mo
rem pecajui, Caspar mu je tumaio kolike bi sve i kakve koristi obojica imala kad b
i on nekako stigao do Otoka. Nije trebalo ni spominjati da bi se opet domogli amc
a kojim bi se kao slobodni ljudi. mogli seliti s broda na kopno, i imali pristup
Malte kom Opservatoriju.
Po nainu na koji Roberto o njemu izvje uje, namee se zakljuak da je izum nadilazio nje
gove sposobnosti shvaanja
284- ili da je pak govor oca Caspara, kao uostalom i toliko drugih njegovih govo
ra, bio isprekidan ispu tanjem rijei i usklicima pomou kojih je otac pripovijedao as
o njegovu obliku, as o njegovoj namjeni, a as o Ideji koja mu bija e vodiljom.
A Ideja na koncu konca uope nije bila njegova. O Opservatoriju je doznao prekopav
ajui po papirima jednoga preminulog brata koji je pak za njega uo od jednoga drugo
g brata koji je za za vrijeme jednog putovanja na onaj plemeniti otok Maltu, ili
Melitu, uo kako alave i hvale taj instrument napravljen po nalogu Uzoritoga Knez
a Johannesa Paulusa Lascarisa, Velikog Me tra onih slavnih Vitezova.
Kakav bija e Opservatorij, nitko nikada nije vidio: od prvoga brata ostao je samo
nekakav neugledni knji urak nacrtaka i bilje ki, a i on je uostalom u meuvremenu ve ne
tragom nestao. A s druge strane, alio se Caspar, to isto djelce, "bija e stra no turo
conscriptus, bez ikakova schemate visualiter pa-tefacto, ikakove tabule ili rotu
le, et ikakova instructione naroita".
Na osnovu tih mr avih obavijesti otac je Caspar tijekom dugoga putovanja na Daphne
, uposliv i sve brodske drvodjelce, ponovno na svoj nain preustrojio, i pone to ispre
mije ao, razliite dijelove toga tehnizma, sastavljajui ih zatim na Otoku i mjerei im
in loco nebrojene vrline - a Opservatorij je vjerojatno bio utjelovljena Ars Mag
na od krvi i mesa, iliti od drveta, eljeza, platna i raznoraznih drugih tvari, ne
ka vrst Mega Ho-rologiuma, prava iva knjiga u stanju otkriti sve mogue tajne Svemi
ra.
To - govora e otac Caspar oiju to su se krijesile poput rubina - bija e Jedinstvena Sy
ntagma od Najnoviji Instrumenti Phvsici et Mathematici, "zbog kotaa i krugova tak
o lukavo i vje to rasporeenih". Zatim bi risao prstom po palubi ili po zraku, i gov
orio mu neka zamisli jedan prvi kru ni dio, to bi bilo kao neka osnova ili temelj,
koji prikazuje Nepomini Obzor, i na njemu Romb s dvadeset i etiri Vjetra, i itavu v
je tinu Pomorstva, s predvianjima svakog nevremena.
"Sredi nji dio", dodavao je, "koji na uzdignuta baza stoji, zamisli kao jedna kock
a sa pet strana - zami lja ti? - nein, ne od est, esta poiva na baza i prema tome ti n
e vidi nju.
285
*3* '
INa prvoj strani od Kocka, id est Univerzalni Chronoscopium, mo e osam kotaa u nepre
kidna vrtnja namje teni vidjeti, koji kalendar od Julijan i Grgur predstavljaju, i
kada padaju nedjelje, et Epacta, et Sunev Krug, et Pomini Blagdani et Pashalni, e
t mladi Mjeseci, puni Mjeseci, quadratura od Sunce et od Mjesec. Na secundus Koc
kostrana, id est da Cosmi-graphicum Speculum, in primo loco tu je jedan Horoscopu
s s kojim, ako zna koja tona ura je na Melita, koje je vrijeme na ostatak od na glo
bus nai mo e . Et ima jedan kota s duae Planisfere, od kojih jedna pokazuje i ui o cijel
o Prvo Pokretno Nebo nauka, a druga o Octava Sphaera et o Zvijezde Stajaice doctr
ina et motus. Et fluxus et refluxus, ili spu tanje i dizanje mora, koja motus od M
jesec u cijeli svemir talasa..."
Bija e ta strana najuzbudljivija. Preko nje se moglo upoznati onaj Horologium Cath
olicum o kojem je ve bilo govora, s tonim vremenom isusovakih misija na svakome mer
idijanu; ne samo to, inilo se da mo e ak poslu iti i kao dobar as-trolab, budui da je p
okazivao ak i broj dana i noi, visinu Sunca s opsegom i veliinom Ravnih Sjena, i ra
vne i kose uzlaze, broj sutona, najvi u toku zvijezda stajaica u pojedinim godinama,
mjesecima i danima. I upravo je na ovoj strani otac Caspar poku avao i opet poku av
ao da bi napokon postigao posvema nju sigurnost da se nalazi na antipodnome meridi
janu.
Bija e tu zatim i jedna trea strana koja u sedam krugova sadr ava e cjelokupno Zvjezdos
lovje, sve budue pomrine Sunca i Mjeseca, sve zvjezdoslovne figure za vrijeme polj
odjel-nih radova, za medicinu, za pomorsku vje tinu, zajedno s dvanaest nebeskih z
nakova, i fiziognomijom naravnih stvari, koje od svakoga znaka zavise, i pripada
juom im Kuom.
Nemam srca sa eti itav Robertov sa etak pa navodim stoga etvrtu stranu, koja je trebal
a kazivati o svim udesima botanike spagirike, kemijske i hermetike medicine, s jedno
stavnim i slo enim ljekarijama, dobivenim od rudnih ili ivotinjskih sastojaka i "Al
exipharmaca attractiva, lenitiva, purgati-va, mollificativa, digestiva, corrosiv
a, conglutinativa, aperitiva, calefactiva, infrigidativa, mundificativa, attenua
tiva, incisiva, soporativa, diuretica, narcotica, caustica et confortativa".
286Ne uspijeva mi objasniti, pa pone to izmi ljam, ono to se zbivalo na petoj strani,
koja bija e zapravo ne to kao krov Kocke, paralelna sa crtom obzora, i koja se, izg
leda, pru ala poput nebeskoga svoda. No spominje se takoer i jedna pirami- da, ija os
nova nije mogla biti jednaka kao u kocke, inae bi prekrivala petu stranu, i mo da j
e vjerojatnije da je poput atorskoga krila prekrivala itavu Kocku - no tada bi tre
bala biti od prozirnog materijala. Nema sumnje da su njezine etiri strane morale
predstavljati etiri strane svijeta, i za svaku od njih pismo i jezike razliitih na
roda, ukljuujui elemente prvotnoga Adamova jezika, hijeroglife Egipana i kineska i
meksi-kanska slova, i otac je Caspar opisuje kao jednu "Sphynx My-stagoga, Oedip
us Aegyptiacus, Monade leroglvphica, Clavis Convenientia Linguarum, Theatrum Cos
mographicum Histori-cum, Sylva Svlvarum svakog naravnog i umjetnog pisma, Ar-chi
tectura Curiosa Nova, Lampade Combinatoria, Mensa Isia-ca, Metametricon, Svnopsi
s Anthropoglottogonica, Basilica Cry-ptographica, Amphiteatrum Sapientiae, Crypt
omenesis Pate-facta, Catoptron Polvgraphicum, Gazophvlacium Verborum, My-sterium
Artis Steganographicae, Arca Arithmologica, Archety-pon Polyglotta, Eisagoge Ho
rapollinea, Congestorium Artificio-sae Memoriae, Pantometron de Furtivis Literar
um Notis, Mer-curius Redivivus, Etvmologicon Lustgartlein!"
To to je itavom tom golemom znanju bilo namijenjeno da ostane njihova privatna pov
lastica, osuenih kao to bijahu da put povratka nikada vi e ne pronau - to isusovca ni
je ni najmanje brinulo, ne znam da li zbog vjere u Providnost ili iz ljubavi pre
ma znanju koje je samo sebi svrhom. No ono to me zauuje je to to u tom trenutku ni R
oberto jo ne dolazi ni na kakvu realnu misao i to stizanje do Otoka poinje smatrati
dogaajem koji e dati smisao, i to zauvijek, njegovu ivotu.
Prije svega, to se tie va nosti koju bi za njega mogao imati Opservatorij, uzbudio s
e ve samoj pomisli na to da bi mu to proroi te ak moglo otkriti gdje je i to u tom tre
nutku radi Dama. Dokaz da je zaljubljenom, ak i kad je zaokupljen korisnom tjelov
je bom, potpuno beskorisno govoriti o Nebeskim Glasnicima: on neprestano oekuje vij
est o svojoj slatkoj muci i dragim mu jadima.
287
Povrh toga, to god da mu rekao njegov uitelj plivanja, snivao je o nekom otoku koj
i se nije pru ao pred njim u onom istom sada njem trenutku u kojem bija e on, nego bo an
skom odlukom poiva e u nestvarnosti, ili ne-bistvu, prethodnoga dana.
Ono o emu je mislio dok se hvatao u ko tac s valovima, bila je nada da e stii do jedn
og Otoka koji bija e juer, i ijim mu znamenom izgleda e Golubica Boje Narane, neuhvatlj
iva kao da bija e utekla u pro lost.
Robertove misli vodilje bijahu jo uvijek neodreene, nejasno je nasluivao da eli ne to t
o nije ono isto to eli otac Caspar, no nije jo jasno razabirao to je to. A valja nam
i razumjeti njegovu nesigurnost, jer bija e prvi ovjek u povijesti vrste kojem se
pru ala mogunost otplivati unatrag dvadeset i etiri sata.
U svakom je sluaju uvjerio sebe da doista mora nauiti plivati, a svima nam je pozn
ato da jedan dobar razlog poma e da se svlada tisue strahova. Eto zbog ega ga sljedee
ga dana nalazimo pri novome poku aju.
U ovoj mu je fazi otac Caspar tumaio da bi ga, kad bi pustio ljestve i slobodno z
aveslao rukama, kao da slijedi ritam kakve glazbene dru ine, radei pritom nogama la
gano i opu teno, more samo odr avalo na povr ini. Bija e mu napokon uspjelo nagovoriti g
a da poku a; isprva s napetim konopcem, a zatim popu tajui ga, ni ta mu pritom ne rekav i
, ili obja-viv i mu to tek kad je uenik ve stekao sigurnost. Istina je da je Roberto
na tu vijest odmah osjetio kako tone prema dnu, no u elji da krikne bija e nagonsk
i udario nogama te mu se glava opet na la iznad vode.
Ovakvi poku aji potrajahu dobrih pola sata, i Roberto je pomalo poeo shvaati da je s
asvim mogue odr ati se na povr ini. No tek to bi se poku ao kretati pone to slobodnijim za
masima, zabacivao bi glavu unatrag. Tada bi ga otac Caspar ohrabrivao neka slije
di tu spontanu kretnju i neka se slobodno prepusti vodi, glave oborene koliko go
d je mogue, tije-. la ukruena i sasvim lagano u luku savijena, ruku i nogu ispru eni
h kao da neprestano mora doticati obodnicu neke kru -
288nie: osjetit e se kao da le i u mre i-le aljci i moi e tako ostati satima, i ak utonu
u san, milovan valovima i kosim zrakama Sunca na zalasku. Kako to da je otac Cas
par znao sve te stvari ako nikada nije plivao? Prema Theoria Physico-Hy-drostati
ca, govora e on.
Ne bija e ba lako nai pravi polo aj, i Roberto je vi e puta do ao u opasnost da se izmeu p
driga i kihaja ugu i konopcem, no izgleda da je ravnote a u izvjesnom trenutku ipak
bila uspostavljena.
Roberto je po prvi puta osjeao more kao prijatelja. Slijedei upute oca Caspara, poe
o je ak micati rukama i nogama: dizao bi lagano glavu, zabacivao je unatrag, navi
knuo se imati vodu u u ima i podnositi njezin pritisak. Mogao je ak i govoriti, i t
o kliui, kako bi bio siguran da ga se na brodu uje.
"Ako sada ti eli , se okreni", ak mu je u jednom trenutku rekao Caspar. "Ti spusti d
esna ruka, kao da bi visjela ispod tvoje tijelo, digni lagano lijevo rame, i evo
te s trbuhom na dolje!"
Nije posebno naglasio da tijekom tog pokreta valja zadr ati dah, uzev i u obzir da s
e ovjeku glava nae pod vodom, i to pod vodom koja ni ta drugo ne eli nego odmah istra i
ti noz-drve uljeza. U knjigama Hidrauliko-Pneumatske Mehanike to nije pisalo. Tak
o je, zbog ignoratio elenchi oca Caspara, Roberto ispio jo jedan vr slane vode.
No sada je ve nauio uiti. Poku ao se dva ili tri puta uzastopce okrenuti oko sebe te
bija e usvojio jedno naelo, neophodno za svakoga plivaa, a to je da se kad se glava
nalazi pod vodom ne smije disati - ak ni na nos, te da valja tovi e sna no puhati, kao
da se eli istjerati iz plua upravo ono malo zraka koji je ovjeku toliko potreban. t
o mo e izgledati kao ne to to spontano dolazi sama po sebi, no, kako proizlazi iz ove
prie, oigledno to nije.
Kako bilo da bilo, ak je shvatio da mu je lak e biti na leima, s licem uvis, nego po
trbu ke. Meni se ini upravo suprotno, no Roberto je najprije nauio ovaj nain, te je d
an ili dva uporno tako postupao. A u meuvremenu je raspravljao o glavnim sustavim
a.

Bijahu se vratili razgovoru o kretanju Zemlje i otac ga je Caspar zaokupio Argum

entom Pomrina. Kad bi se Zemlju uklonilo iz sredi ta svijeta i kad bi se na njeno m
jesto stavilo Sunce, valjalo bi Zemlju staviti ili ispod Mjeseca ili iznad Mjese
ca. Ako je stavimo ispod, nikad nee biti pomrine jer se Mjesec, budui da se nalazi
ili iznad Sunca ili iznad Zemlje, nikada nee moi umetnuti izmeu nje i Sunca. A povr
h toga, zvjezdoslovje ne bi vi e moglo, kao to je uvijek dosad besprijekorno inilo,
predvidjeti pomrine, jer ono svoje raune ravna prema pomacima Sunca, i kad se Sunc
e ne bi micalo, svaki bi takav pothvat bio uzaludan.
Neka se razmotri zatim Argument Strijelca. Kad bi se Zemlja okretala svih dvades
et i etiri sata, strijela odapeta ravno uvis pala bi zapadno, miljama daleko od s
trijelca. A slino je i sa Argumentom Tornja. Kad bi se pustilo da neki teret padn
e sa zapadne strane tornja, on ne bi trebao pasti u podno je graevine nego mnogo da
lje, i ne bi prema tome padao okomito nego dijagonalno, jer bi se u meuvremenu to
ranj (zajedno sa Zemljom) pomaknuo prema istoku. Budui da je naprotiv svima pozna
to iz iskustva da taj teret pada okomito, Zemljino kretanje ispada obinom budala ti
nom.
Ne treba ni spominjati Argument Ptica koje, kad bi se Zemlja okretala u vremensk
om razmaku od jednoga dana, nikada ne bi mogle odoljeti njezinoj vrtnji, ak i kad
se nikada ne bi umarale. A mi meutim lijepo vidimo kako nas, kad putujemo ak i ja ui
na konju, svaka ptica dostigne i prestigne.
"Pa dobro. Ne znam odgovora na va u primjedbu. No uo sam kako se govori da se, ako
uzmemo da se Zemlja i svi ostali planeti okreu, a Sunce stoji nepomino, time mogu
objasniti mnoge pojave, dok je Ptolomej, naprotiv, morao izmi ljati tolike epicikl
e i diferencijale i kojekakve druge izmi ljotine to ne postoje, ba tako, ni na nebu
ni na Zemlji."
"Ja opra tam tebi, ako jedan Witz uiniti htio si. Ali ako ti ozbiljno govori , onda t
i ka em da ja nisam nekakav neznabo^ ac kao Ptolomej i znam jako dobro da on mnoge
gre ke napravio bija e. Et zbog toga ja vjerujem da veliki Tycho od Ura-niborg jedna
ideja veoma tona imao je: on je mislio da svi planeti koje mi poznajemo, na prim
jer Jupiter, Mars, Venera,
290Mercurius et Saturnus oko Sunce se okreu, ali Sunce se skupa s njima vrti oko
Zemlja, oko Zemlja se vrti i Mjesec, a Zemlja stoji nepomino u centar od krug od
zvijezde stajaice. Tako treba tumaiti ti gre ke od Ptolomej et ne govoriti hereze, ak
o ve Ptolomej gre ke inja e, a Galileo hereze govora e. Et nisi du an da objasni kako se Z
mlja, koja je tako te ka, skita uokolo po nebo."
"A kako to onda ine Sunce i zvijezde stajaice?"
"Ti ka e da su te ki. Ja ne. To su nebeska tijela, ne sub-lunarna! Zemlja da, je te ka.
"
"Dobro, a kako se onda jedan brod sa stotinu topova skice po moru?"
"Tu je more koje ga vue, i vjetrovi koji ga guraju."
"Pa dobro onda, ako se ve hoe govoriti o novim stvarima a da se pritom ne rasrdi r
imske kardinale, uo sam na primjer o jednom filozofu u Parizu koji ka e da su neba
tekua tvar, kao more, koje se okree uokolo oblikujui kao neke morske vrtloge... tou
rbillons..."
" to je to?"
"Virovi."
"Ah, so, vortices, ja. Ali to ine ti vortices?"
"Eto, ti virovi vuku planete na njihovom kru nom putu, i jedan od njih vue Zemlju u
okolo Sunca, ali ono to se kree je vir. Zemlja stoji nepomina u viru koji je vue."
"Bravo, gospodin Roberto! Tebi se nije svialo da neba budu od kristal, jer si se
bojao da ih kometi razbijaju, ali ti se zato svia da su tekua, tako da se ptice u
njima utope! Osim toga, ta ideja o virovi obja njava da Zemlja okolo Sunce okree se
, ali ne i da okolo sebe same okree se, kao daje nekakav zvrk za djeca!"
"Da, ali taj je filozof govorio da se ak i u tom sluaju okreu povr ine mora i povr insk
a kora na ega globusa, dok sredi te u dubini stoji nepomino. Tako bar mislim."
"Jo vi e glupo nego ono prije. Gdje je, napisao taj gospodin to?"
"Ne znam, mislim da je odbio da to zapi e ili da objavi knjigu. Nije elio rasrditi
isusovce koje osobito voli."
"Onda ja vi e volim gospodin Galileo koji heretike misli
291
ima e, ali ih je ipak ispovijedio kardinalima najljubaznijima, et nitko nije njega
spalio. Meni se ne svia onaj drugi gospodin koji ima misli jo vi e heretike, a ne is
povijedi, ak ni kod isusovci, prijatelji od njega. Mo da Bog jednoga dana Galileu o
prosti, ali njemu ne."
"Kako bilo da bilo, ini mi se da je kasnije ispravio tu prvu zamisao. ini se da se
itava ta ogromna gomila materije, koja ide od Sunca do zvijezda stajaica, vrti u
jednom velikom krugu, no ena ovim vjetrom..."
"A nisi li rekao da su neba tekua?"
"Mo da nisu, mo da su jedan veliki vjetar..."
"Vidi ? ak ni ti ne zna ..."
"Pa dobro, ovako: taj vjetar goni sve planete ukrug oko Sunca i u isto vrijeme o
kree sunce oko njega samog. Tako postoji i jedan manji vir koji okree Mjesec oko Z
emlje, i Zemlju oko nje same. Pa ipak se ne mo e rei da se Zemlja kree, jer ono to se
kree je vjetar. Isto tako kad bih ja spavao na Daphne, i kad bi Daphne plovila p
rema onom otoku na zapadu, ja bih pre ao s jednog mjesta na drugo a ipak nitko ne
bi mogao rei da se moje tijelo pomaklo. A to se tie svakida njeg kretanja, to je kao
kad bih ja sjedio na velikom lonarskom kotau koji se okree: najprije bih vam pokaza
o lice, a zatim lea, ali opet se ne bih kretao ja, nego kota."
"To je hypothesis od jedan zlopnik koji heretik eli biti, a ne samo izgledati. Al
i ti mi reci sad gdje su zvijezde. I Ursa Major cijela, et Perseus, vrte se u is
ti vir?"
"Ma sve zvijezde koje vidimo takoer su Sunca, i svako je od njih u sredi tu svojega
vlastitog vira, i sav je svemir jedan veliki krug virova, s beskonanim suncima i
jo beskonani-jim planetima, ak i onkraj onog to na e oko vidi, i svaki od njih ima sv
oje stanovnike!"
"Ah! Tu sam te ekao tebe i tvoji heretissimi prijatelji! To hoete vi, beskonani svj
etovi!"
"Morat ete mi dopustiti barem vi e od jednog. Gdje bi inae Bog smjestio pakao? Ne va
ljda u utrobu Zemlje."
"A za to ne u utrobu Zemlje?"
"Zato jer", i tu Roberto ponovi, na prilino pribli an nain, argument koji bija e uo u P
arizu, a ja se ne bih mogao zakle-
292ti u tonost njegovih prorauna, "promjer sredi ta Zemlje iznosi dvije stotine tali
janskih milja, i ako od toga uinimo kub imamo osam milijuna milja. Ako uzmemo u o
bzir da u jednoj talijanskoj milji ima dvije stotine i etrdeset engleskih stopa,
i budui da je Gospodin morao svakome tko je na vjene muke osuen dodijeliti barem est
stopa-kockovaa, pakao ne bi mogao primiti vi e od etrdeset milijuna prokletih du a, to
mi se ini prilino malo s obzirom na sve one zle i opake ljude koji su pre ivjeli na
ovom na em svijetu od Adama do dan danas." "To bi bilo", odgovara e Caspar, a da se
nije udostojio ni provjeriti raun, "kad bi prokletnici bili sa njihovo tijelo un
utra. Ali to bi se dogodilo tek poslije Resurrectio Tijela i Posljednji Sud! A o
nda ne bi bilo vi e ni Zemlja ni planeti, nego druga neba i nove Zemlje!"
"Sla em se, ako su samo duhovi prokleti, moi e ih i na vrh pribadae stati tisue miliju
na. Ali postoje zvijezde koje mi ne vidimo golim okom, a koje se meutim dobro vid
e pomou va ega dalekozora. Zar dakle ne mo ete zamisliti dalekozor stotinu puta moniji
koji bi vam dopustio da vidite ostale zvijezde, ili ak jedan tisuu puta moniji koj
i e vam pokazati zvijezde jo mnogo udaljenije, i tako dalje, ad infinitum? elite li
postaviti granicu stvaranju?" "Biblija ne govori o tome."
"Biblija ne govori ni o Jupiteru, pa ipak ste ga vi neku veer promatrali s tim va i
m prokletim dalekozorom!"
No Roberto je ve znao koji e biti pravi isusovev prigovor. Isti kao onaj to ga bija e
izrekao onaj opat one veeri kad ga je Saint-Savin bija e izazvao na dvoboj: da se s
beskonanim svjetovima vi e ne mo e dati smisao Otkupljenju i da je ovjek prisiljen za
misliti ili beskonane Kalvarije, ili pak na u zemaljsku gredicu smatrati povla tenim
mjestom itavoga kozmosa, na koje je Bog svome Sinu dopustio sii kako bi nas oslobo
dio od grijeha, dok drugim svjetovima nije takvu milost iskazao - na sramotu nje
govoj beskonanoj dobroti. I doista, upravo takva bija e reakcija oca Caspara, to je
pak Robertu dalo povoda da ga ponovno napadne. "Kad se dogodio Adamov grijeh?" "
Moja braa su rauni matematiki savr eni factum, na
l

baza od Scripture: Adam je zgrije io tri tisue devet stotina et osamdeset etiri godi
ne prije dolazak od Na Gospodin."
"Vama, dakle, vjerojatno nije poznato da su putnici koji bijahu stigli u Kinu, m
eu kojima i mnogo va e brae, prona li spiskove kineskih vladara i dinastija iz kojih s
e mo e zakljuiti da je kinesko carstvo postojalo jo prije vi e od est tisua godina, dakl
e prije Adamova grijeha, a ako je tako s Kinom, tko zna koliko jo takvih naroda i
ma. Prema tome se Adamov grijeh, i otkupljenje idova, i sve one prekrasne istine
na e Svete Rimske Crkve koje iz toga proizao e, odnose samo na jedan dio ovjeanstva. No
postoji jedan drugi dio ljudskoga roda koji je ostao neokaljan prvim grijehom.
To ni ta ne oduzima beskrajnoj dobroti Boga, koji se bija e ponio prema ada-mitima p
oput oca iz parabole o Razmetnome Sinu, rtvujui svojega sina jedino zbog njih. No
ba kao to taj otac, ako i jest dao zaklati debelo tele zbog sina gre nika, nije zbog
toga manje volio ostalu brau valjanu i kreposnu, tako isto i Stvoritelj na s besk
rajnom nje no u voli i Kineze i sve ostale koji su roeni prije Adama, i drago mu je to
oni ne bijahu izlo eni prvome grijehu. I ako se tako zbilo na Zemlji, za to se ne bi
zbilo takoer na zvijezdama?"
"Ma tko je rekao tebi takva pudala tina?", povikne otac Ca-spar kiptei od bijesa.
"O tome govore mnogi. A jedan je ueni Arapin rekao da se to mo e zakljuiti ak i iz je
dne stranice Kurana."
"I ti ka e meni da Kuran dokaziva istinu o neemu? O, svemogui Bo e, preklinjem te, osin
i s grom ova ta ta usijana glava, ovaj hvalisavi vjetropir, oholi bahati umi ljeni d
rznik, ovaj prgavi svadljM buntovnik, ovaj skot od ovjek, fistulo, pseto i vrag,
prokleti morbidni gad, neka taj nikad vi e ne stupi nogom na ovaj brod!"
I otac Caspar digne konopac, zapucketa njime kao biem, osinu najprije Roberta po
licu a zatim ga ispusti. Roberto se prevrnu glavom prema dolje, stade se koprcat
i mlatarajui rukama, no nikako mu ne uspijeva e povui u e dovoljno da bi . ga napeo; u
rlao je bespomono i gutajui vodu dozivao u pomo, a otac mu je Caspar isto tako viui o
dgovarao da ga eli vidjeti kako ote e papke i u agoniji hvata zrak, tako da se od-
294
p3 ^PssaSS8iPHBSi5Sl^P^?f
mah sunovrati duboko u pakao kao to i prilii neodgojenim zlotvorima njegova soja.
Zatim, budui da bija e kr anske du e, kad mu se uinilo da je Roberto dovoljno ka njen, smi
uje mu se i izvue ga iz vode. I tako za taj dan bija e gotov i sat plivanja i sat a
stronomije; obojica odo e na spavanje, svaki na svoju stranu, ne obrativ i se vi e jed
an drugom niti jednom jedinom rijei.
Pomirili su se odmah sljedeega dana. Roberto je povjerljivo priznao da u tu hipot
ezu o vrtlozima on uope ne vjeruje i kako zapravo dr i da su beskonani svjetovi posl
jedica vrtlo- enja atoma u nekoj praznini, i kako to nikako ne iskljuuje postojanje
jednoga providnoga Bo anstva koje tim atomima daje naredbe i ustrojava ih tako da
slijede njegove odluke, kako ga bija e poduio kanonik de Digne. Otac se Caspar, meu
tim, opirao i takvu poimanju, koje je zahtijevalo da postoji neka praznina u koj
oj bi se kretali atomi, a Roberto nije vi e imao osobite elje raspravljati s jednom
Parkom koja bija e do te mjere velikodu na da, umjesto da u e koje ga je odr avalo na iv
otu presjee, ona ga tovi e suvi e rasteza e.
Na obeanje da mu se vi e nee prijetiti smru, opet je otpoeo svoje pokuse. Otac ga Casp
ar nagovara e neka se poku a u vodi gibati, to je nu an poetak svake vje tine plivanja; pr
edlagao mu je lagane pokrete rukama i nogama, no Roberto je vi e volio Ije kariti pl
utajui na povr ini.
Otac bi ga Caspar pu tao Ije kariti te bi to koristio da mu nastavi istresati ostale
svoje argumente protiv gibanja Zemlje. In primi , Argument Sunca. Koje, kad bi bi
lo nepomino, a mi ga tono u podne gledali kroz prozor iz sredine neke sobe, i kad
bi se Zemlja okretala onom brzinom kako se govori - a ona bi trebala biti popril
ina da se u dvadeset i etiri sata opi e puni krug - Sunce bi za tren oka nestalo s n
a ega vidika.
Dolazio je zatim Argument Tue. Ona ponekad pada i itav sat no nikada, i li oblaci pr
ema istoku ili prema zapadu, prema sjeveru ili prema jugu, ne prekrije poljanu v
i e od dvadeset i etiri ili trideset milja. A da se Zemlja vrti, kad bi olujne obla
ke vjetar nosio ususret njezinu kru enju, tua bi morala padati na povr ini od najmanj
e tri ili etiri stotine milja.
295J
Slijedio je Argument Bijelih Oblaka koji putuju nebom za mirna vremena i ini se d
a se vuku uvijek jednako sporo; kad bi se meutim Zemlja okretala, oni koji idu pr
ema zapadu morali bi juriti nevjerojatnom brzinom.
Bija e se zakljuilo s Argumentom Kopnenih ivotinja, koje bi se nagonski trebale kret
ati uvijek prema istoku kako bi slijedile gibanje Zemlje koja njima vlada; a mor
ale bi pokazivati sna nu odbojnost prema kretanju na zapad, jer bi to osjeale kao n
e to to se protivi prirodi.
Roberto je neko vrijeme slu ao i prihvaao sve te argumente no zatim mu dozlogrdi e te
itavoj toj nauci suprotstavi svoj Argument elje.
"Ali naposljetku", ree mu, "ne oduzimajte mi to veselje da mislim kako bih mogao
uzletjeti i dvadeset i etiri sata gledati kako se Zemlja ispod mene vrti, i vidje
ti kako pred mojim oima promie toliko raznolikih lica, bijelih, crnih, utih, masli-
nastih, s e irom ili s turbanom, i gradove s zvonicima as iljastim, as okruglim, s kri e
m ili s polumjesecom, i gradove s tornjevima od porculana, i sela sva od koliba,
i Irokeze to se upravo spremaju ivoga pojesti jednog ratnog zarobljenika, i ene u
zemlji Tesso kako s najveom pa njom boje svoje usne u plavo za najru nije mu karce na it
avu planetu, i one iz Ka-mula koje njihovi mu evi daju na poklon prvome tko naie, k
ako pripovijeda knjiga gospara Miliona..."
"Vidi ti? Ba kako ja ka em: kad vi o va a filozofija u taverna mislite, to uvijek su m
isli bludne i pohotne! I da ti nisi imao takovih misli, to si putovanje ti mogao
napraviti, kad Bog ti je ve davao milost da obilazi ti okolo po Zemlja, to ne bija e
milost manja nego ostaviti te da visi na nebo."
Roberto nije bio odvi e uvjeren u to, no nije vi e znao to bi odgovorio. Krenu stoga
du im putem, polazei od ostalih argumenata to ih bija e uo, koji mu takoer ne izgledahu
ni u najmanjoj opreci sa idejom o jednom providnom Bogu, te upita Caspara sla e li
se i on da je priroda kao velianstveno kazali te gdje mi vidimo samo ono to je auto
r postavio na pozornicu. S na ega mjesta mi ne vidimo kazali te kakvo doista jest: u
krasi i naprave osposobljeni su i razmje teni tako da da izdaleka ostave dobar doj
am, dok su meutim kotai i protuu-
296tezi to proizvode pokret skriveni na emu pogledu. Pa ipak, kad bi se u parteru n
a ao ovjek od zanata, ne bi mu bilo te ko pogoditi kako se postiglo da neka mehanika p
tica iznenada uzleti. Na isti bi nain morao postupati i filozof spram prizora sve
mira. Naravno da je filozofu mnogo te e, jer u priro-'di su konopci koji vuku napr
ave sakriveni toliko dobro da se ovjek dugo vremena pitao tko li ih to samo pokree
. Pa ipak, i u ovom na em kazali tu, ako Faeton uzlazi ka Suncu to je zbog toga to ga
gore vuku neki konopci, i to se protuuteg spu ta prema dolje.
Ergo (trijumfirao je na kraju Roberto, otkrivajui razlog zbog kojeg je na ovakav
nain toliko odlutao od predmeta), pozornica na m pokazuje Sunce koje se okree, no
priroda te naprave potpuno je drugaija i mi je u prvi mah ne mo emo primijetiti. Mi
vidimo odreeni prizor, ali ne i kolotur koja pokree Feba, jer naime sami ivimo na
jednome kotau toga kolo-tura - i na tom se mjestu Roberto izgubio, jer ako bi se
prihvatila metafora kolotura gubila se ona o kazali tu i itavo je njegovo razlaganj
e postajalo toliko pointu - kako bi rekao Sa-int-Savin - da se iz njega nestalo
svake poante.
Otac Caspar odvrati da ovjek, da bi uinio da neka naprava pjeva, mora najprije obr
aditi drvo ili metal i rasporediti otvore ili podesiti konopce i istrti ih gudal
ima, ili ak - kao to on bija e uinio na Daphne - izmisliti neki mehanizam na vodu; do
k naprotiv ako otvorimo grlo jednome slavuju ne vidimo unutra nikakvu slinu napra
vu; znak da Bog slijedi puteve posve razliite od na ih.
Bija e zatim upitao ne bi li Roberto, budui da tako blagonaklono gleda na beskonane
suneve sustave koji se vrte uokolo po nebu, mogao priznati da je svaki od tih sus
tava dio jednog veeg sustava koji se i sam opet vrti unutar jednog jo veeg sustava,
i tako unedogled - s obzirom na to da ovjek, polazei od tih pretpostavki, postaje
poput djevice koja pada rtvom nekog zavodnika; najprije mu uini kakav sitni ustup
ak, no ubrzo mu mora ugoditi vi e, pa jo vi e, i tko zna u kakvu krajnost mo e odvesti
taj put.
Naravno, rekao je Roberto, mo e se pomisliti na sve i sva ta. Na vrtloge bez planeta
, na vrtloge to se sudaraju jedan o
297
drugog, na vrtloge koji nisu okrugli nego osmerokutni, tako da se na svaku njiho
vu plohu ili stranu uklopi jo jedan vrtlog, a svi se oni zajedno sla u poput stanic
a u sau, ili pak da su mnogokuti to, oslanjajui se jedni na druge, ostavljaju prazn
ine koje priroda onda ispunjava drugim manjim vrtlozima to zahvaaju jedni u druge
poput kotaia u zupaniku sata -pa se sve to zajedno kree nebom kao jedan veliki kota to
se vrti i hrani u svojoj unutra njosti ostale kotae koji se vrte, svaki sa svojim
manim kotaiima to se okreu u njegovu krilu, i itav taj ogroman krug prolazi nebom u j
ednoj neizmjernoj revoluciji to traje tisuljeima, mo da uokolo nekog drugog vrtloga v
rtloga vrtloga... I tu je Roberto ve bio u opasnosti da se utopi, zbog sna ne vrtog
lavice to ga iznenada hvata e.
I upravo tu bija e trenutak trijumfa oca Caspara. Onda dakle, objasni on, ako se Z
emlja vrti oko Sunca, a Sunce se okree oko neeg drugog (a zanemarit emo da se to ne t
o drugo opet okree oko neeg drugog), imamo problem koji se zove roulette - o kojem
je Roberto morao uti da se govori u Parizu, s obzirom da iz Pariza u Italiju bij
a e stigao medu galileianci-ma, koji ne bi propustili priliku da izmisle sve i sva
samo da mogu uznerediti svijet.
"Stoje to roulette?", upita Roberto.
"Ti ga mo e zvati i trochoides ili cvcloides, je mala razlika. Zamisli ti jedan kot
a."
"Onaj otprije?"
"Ne, sad ti zamisli kota od jedna kola. Et zamisli da na krug od taj kota stoji je
dan klin. Sad zamisli da kota nepomian stoji, et klin tono iznad tlo. Sad ti misli
da kola idu et kota vrti se. to ti misli da dogodilo bi se s taj klin?"
"Pa, ako se kota vrti, u jednom trenutku klin e biti gore, a zatim kad kota uini pun
i krug, nai e se opet pri zemlji."
"Dakle ti misli da taj klin jedno gibanje kao krug uinio je?"
"Eh, pa da. Zacijelo ne kao etverokut."
"Sad ti slu aj, lutak jedan. Ti ka e da taj klin se nade na zemlja u ista toka gdje bi
ja e prije?"
"ekajte trenutak... Ne, ako kola idu naprijed klin se nae na zemlji, ali ne to dalje
."
298
"Dakle on nije napravio gibanje cirkularno."
"Ne, svih mu rajskih svetaca", ree Roberto.
"Ti ne smije rei Svihmurajskihsvetaca."
"Oprostite. Ali kako se onda gibao?"
"Je jedan trochoides uinio, i da bi ti shvatio ka em da je to kao gibanje od jedna
lopta koja baci pred ti, onda ona dotakne zemlja, onda uini jo jedan kru ni luk, et o
nda opet -samo to, dok lopta nakon odreeni trenutak radi lukovi sve manji, klin lu
kovi stalno pravilni radi, ako kota stalno s ista brzina ide."
"I to to sve znai?", pitao je Roberto, nasluujui svoj poraz.
"To znai da ti prikazati toliki virovi i beskonani svjetovi hoe , et da Zemlja se vrt
i, et eto da se tvoja Zemlja ne vrti vi e, nego ide po beskonano nebo kao lopta tum
pf tumpf tumpf, ach, divna li gibanja za ovaj veleplemeniti planet! A ako tvoja
teorija o vrtlozi tona je, onda sva tijela nebeska rade tumpf, tumpf, tumpf - sad
pusti ti mene smijati se, jer to je napokon naj grosse zabava u cijeli moj ivot!
"
Te ko bija e odgovoriti argumentu tako o troumnom i geometrijski savr enom - a povrh tog
a i savr eno nedosljednom i neiskrenom, jer otac bi Caspar morao znati da bi se ne t
o slino dogodilo i kad bi se planeti okretali onako kako je to elio Tycho. Roberto
je oti ao na spavanje poti ten kao pokislo pseto. itavu je no razmi ljao poku avajui odva
nuti ne bi li mu ipak bilo bolje napustiti ve jednom svoje heretike ideje o gibanj
u Zemlje. Hajde da vidimo, rekao je sam sebi, kad bi otac Caspar doista imao pra
vo, i ako se Zemlja nikamo ne mie (inae bi se kretala vi e nego to treba i ne bi je s
e vi e moglo zaustaviti), bi li to moglo dovesti u opasnost njegovo otkrie antipodn
og meridijana i njegovu teoriju o Potopu, a zajedno s tim i injenicu da je Otok t
amo, u danu to prethodi ovome to je ovdje? Nikako.
Prema tome, ree sebi, mo da bi za mene bilo bolje ne raspravljati vi e o astronomskim
stavovima mojega uitelja i potruditi se umjesto toga da napokon preplivam i dbij
em ono to me zaista zanima, a to nikako nije pokazati imaju li pravo Kopernik i Ga
lilei, ili pak onaj sipljivi Tycho od Uraniborga -
299

nego vidjeti Golubicu Boje Narane, i kroiti nogom u prethodni dan - ne to o emu ni Ga
lilei ni Tycho ni oni moji uitelji i prijatelji u Parizu ne bijahu nikada ni sanj
ali.
I tako se sljedeeg dana ponovno pojavio pred ocem Cas-parom kao poslu an uenik, kako
plivakih, tako i zvjezdo-slovnih stvari.
No otac je Caspar, pod izgovorom uzburkana mora i ostalih preraunao to ih je morao
uiniti, za taj dan odgodio sat obuke. U predveerje mu je objasnio da je da bi se
nauilo, kako je on govorio, natatione, potrebna koncentracija i ti ina, i ne mo e se
pustiti glavu da luta u oblacima. S obzirom da Ro-berto imao vi e sklonosti initi u
pravo suprotno, lako je zakljuiti da u njega nikakve sposobnosti za plivanje nema
.
Roberto se pitao kako to da njegov uitelj, tako ponosan na svoju majstorsku vje tin
u, ovako naglo odustaje od vlastitoga plana. I ini mi se da je zakljuak koji je iz
toga izvukao bio upravo onaj pravi. Otac je Caspar uvrtio sebi u glavu da le ati
na vodi, pa ak i kretati se kroz nju, jo k tome obasjan Suncem, u Robertu izaziva
neku uskiptjelost mozga od koje mu se raaju svakojake opasne misli. Suoiti se nepo
sredno s vlastitim tijelom, uroniti u tekuinu koja je takoer materija, na neki ga
je nain vraalo u ivotinjske stanje te ga navodilo na one misli to svojstvene su nara
vima neovjenim i mahnitim.
Valjalo je dakle ocu Casparu Wanderdrosselu iznai ne to drugo da bi se domogao Otok
a, a to Roberta ne bi stajalo du evnoga zdravlja.
300
25.
(Luziosa
V ad je otac Caspar objavio da je ponovno nedjelja, Roberto / Vprimijeti da je p
roteklo ve vi e od tjedan dana od njihova susreta. Otac Caspar odslu i misu, a zatim
mu se obrati odluna izraza:
"Ja ne mogu ekati dok ti natare naui ."
Roberto odgovori da to nije njegova krivnja. Isusovac je priznao da to mo da i nij
e njegova krivnja, no da mu, dok on tu eka, vremenske neprilike i divlje ivotinje
uni tavaju Opservatorij, o kojem bi se meutim valjalo svakodnevno brinuti. Zbog ega
je, ultima ratio, preostajalo samo jedno rje enje: na Otok e otii on. A na pitanje k
ako e to uiniti, otac Caspar izjavi da e poku ati s Vodenim Zvonom.
Objasni zatim kako se ve dugo vremena bavi prouavanjima mogunosti plovidbe pod vodo
m. Bija e ak namjeravao sagraditi drveni un, pojaan eljezom i dvostrukoga korita, popu
t kutije s poklopcem. Ta bi njegova laa bila dugaka sedamdeset i dvije stope, viso
ka trideset i dvije, iroka osam i dovoljno te ka da potone pod povr inu. Pokretao bi
je kota s lopaticama kojeg bi okretala dva ovjeka u unutra njosti, kao to ine magarci
s okruglim brusom u mlinu. A da bi se vidjelo kuda se ide, izvlaio bi se van jeda
n tubospicillum, neka vrst lornjeta koji bi, igrom unutra njih ogledala, omoguio da
se iznutra izvidi ono to se dogaa vani na otvorenom.
Zbog ega je nije sagradio? Jer je priroda takvom stvorena - govora e - da unizi na u
ogranienost: postoje zamisli koje na papiru izgledaju savr ene, a kad ih elimo isku at
i poka u se manjkavima, i nitko pojma nema zbog ega.
No otac je Caspar sastavio Vodeno Zvono:
301
"Et sitni bi neuki puk, ako reklo bi se njemu da netko na dno od Rajna sii mo e i s
kroz suha odjea zadr i, i ak u rukama vatru u jedna eravnica dr e, rekli bi da je van od
pamet to. A meutim pokus od experientia bio jest, i to prije skoro jedno stoljee
u oppidum od Toleto u Hispanija. Dakle, ja doem do Otok sad sa moje Zvdno Vodeno,
hodaju, ba kao to vidi sad da hodam."
Uputi se prema sodi, koja oigledno bija e neicrpno skladi te: osim astronomskog instr
umentarija, bilo je tu jo svega i svaega. Roberto je bio prisiljen iznijeti na pal
ubu ostale metalne ipke i polukolutove i jedan glomazni ko ni ovitak to je jo uvijek
odavao miris svojega rogatog darovatelja. Malo je vrijedilo to je Roberto podsjeao
da se, ako ve jest nedjelja, na dan Gospodnji ne bi smjelo raditi. Otac Caspar o
dgovorio je da to nije posao, a jo manje nekakav ponizni tegotni posao, nego bavl
jenje jednim od najplemenitijih umijea, i da e njihov trud biti posveen uveanju znan
ja velike knjige prirode. I prema tome to je kao da se razmi lja o rijeima svetih d
jela, od kojih se knjiga prirode nimalo ne odaleuje.
Roberto se tako, pritisnut od oca Caspara, morao svojski baciti na posao; ovaj b
i se pak umije ao u posebno osjetljivim trenucima kad je trebalo uglaviti metalne
elemente u ve pripremljene utore. Radei itavo prijepodne bija e tako dogotovio neku v
rst kaveza u obliku krnjega cunja, visine tek ne to vee od ovjekove, s tri obrua - on
aj najvi i, najmanjeg promjera, zatim srednji i donji postepeno sve iri - koje u pa
ralelnu polo aju odr avahu etiri debela kolca.
Na sredi nji obru bija e privr ena platnena orma u koji se mogao uvui ovjek kojem bi, ig
vrpci to bijahu zami ljene da oviju i ramena i prsa, bile osigurane ne samo prepon
e kako bi mu se sprijeilo da sklizne dolje, nego takoer i nadlaktice i vrat, tako
da glavom ne dodiruje gornji obru.
Dok se Roberto pitao emu bi sve to zajedno moglo slu iti, otac Caspar razmotao je o
naj ko ni ovitak koji se pokazao kao savr ena navlaka, ili rukavica, ili naprstak to
g metalnog sklopa na kojeg ga nije bilo te ko navui uvrstiv i ga iznutra ku-. kicama i
kopama, na takav nain da se od naprave, jednom dovr ene, nije vi e mogao odrije iti. A
dovr ena naprava bija e
302doista sto ac bez vr ka, zatvoren gore, a otvorena dna, ili ako elite, upravo neka
vrst zvona. Na njemu se izmeu gornjeg i donjeg obrua otvarao stakleni prozori, a na
kroviu bija e ' privr en debeo prsten.
Zvono tada premjesti e prema vitlu i prikvai e za polugu koja je, zahvaljujui dovitlji
vu sistemu pogonskih kolutova, omoguavala da ga se povisi ili snizi, premjesti pr
eko ruba palube, da ga se podi e i spu ta kao to se ini sa svakom vreom, sandukom ili s
ve njem to ga se tovari ili istovaruje s broda.
Vitlo bija e pone to zaralo nakon to je danima gladovalo, no Robertu je na kraju ipak
po lo za rukom da ga pokrene i uzdigne zvono na srednju visinu, dovoljno da mu se
mo e sasvim lijepo zaviriti u utrobu.
A zvono je ekalo sada jo samo putnika koji e se u njega uvui i opasati tako da se ob
je en u zraku poput klatna nji e. Ui je mogao ovjek svake visine; bilo je dovoljno pod
esiti remene popu tajui ili prite ui kope i uzlove. I tako bi, dobro privezan, obitavat
elj zvona mogao koraati vodei svoju nastambu sa sobom u etnju, a vrpce bi omoguavale
da glava ostane neprestano u visini prozor cica i da mu njezin donji rub se e otp
rilike do no nih listova.
Robertu je sada preostajalo jo samo da zamisli, tumaio je pobjedonosno otac Caspar
, to e se dogoditi kad vitlo spusti zvono u more.
"Dogodit e se to da e se putnik utopiti", zakljuio je Ro-berto, kao to bi svatko na
njegovu mjestu zakljuio. A otac ga Caspar optu i da zna prilino malo o "ravnote i tenos
ti".
"Ti mo e mo da pomisliti da praznina negdje postoji, kao to ka u oni uresi Sinagoge Soto
nine s kojima si se dru io u Pariz. Ali e ti mo da priznati da u zvono nije praznina,
nego zrak. Et kad ti jedno zvono puno zraka u aqua spusti , ne ulazi aqua. Ili ona
, ili zrak."
Istina je, priznava e Roberto. I prema tome, koliko god more visoko bilo, ovjek mo e
hodati, a da unutra ne ude voda, barem dok on svojim disanjem ne potro i sav zrak
pretvarajui ga u paru (kao to se mo e opaziti kad se dahne na ogledalo) koja e, budui
da je rjea od zraka, njemu na kraju prepustiti mjesto - nepobitan dokaz, komentir
ao je otac Caspar, da se
303

priroda u asava praznine. No sa zvonom ovako velika obujma putnik mo e raunati, bija e
on procijenio, na barem tridesetak minuta nesmetana disanja. Obala se inila prilin
o dalekom, te ko da bi je se moglo dosei plivajui; no othodati tamo kroz vodu biti e
obina etnja, jer na otprilike pola puta izmeu broda i obale ve je zapoinjao koraljni
bedem - tako da amac nije mogao ii ovuda nego se morao uputiti zaobilaznim putem,
uokolo rta. A na odreenim mjestima koralji bijahu u razini vode. Kad bi se eksped
iciju zapoelo u vrijeme oseke, put koji bi trebalo proi pod vodom bio bi jo krai. Do
voljno bi bilo dospjeti do tog izdignutog kopna; a tek to se putnik uspne, ak i sa
mo do polovice nogu iznad povr ine, zvono e se ponovno napuniti novim svje im zrakom.
Ali kako e se koraati po morskome dnu koje mora da vrvi bodljikavim opasnostima, i
kako se popeti na bedem sav od iljastih stijena i jo o trijih koralja? A osim toga,
kako e se zvono spustiti u vodu a da se pritom ne prevrne, ili da ne bude ponovn
o potisnuto prema gore, iz istih razloga zbog kojih se ovjek koji uroni sam vraa n
a povr inu?
Otac je Caspar, s vragolastim lukavim smje kom, dodavao da je Roberto zaboravio na
najva niju injenicu: kad se u more gurne samo zvono puno zraka, istisnut e se onoli
ko vode koliki je njegov obujam, a ta e voda imati mnogo veu te inu od tijela koje u
nju nastoji prodrijeti, te e mu stoga pru ati sna an otpor. No u zvonu e biti i popri
lian broj ovjekovih librica, a tu su napokon i Metalne Sandale.
I s izrazom onoga tko je na sve mislio, ve se uputio prema neiscrpnoj sodi izvlaei
iz nje par navlakaa sa eljeznim potplatom visokim vi e od pet prstiju, koje se zatva
rahu na koljenima. eljezo je trebalo slu iti kao pritega, a osim toga za titit e pje ako
ve noge. Malo e mu dodu e mo da usporiti put, ali e ga zato rije iti brige oko neravna t
erena koje korak obino ine plahim i nesigurnim.
"Ali ako ete se sa strme padine kakva je ovdje ispod nas' morati ponovno uspeti n
a obalu, pa to e biti sama uzbrdica!"
"Ti ne bija e tu kad sidro spustili su! Ja sam najprije dubina izmjerio. Nije ti t
o nikakva provalija. Kad bi Daphne oti la jedna mrvica dalje, se bi nasukala!"
304
"Ali kako ete moi izdr ati zvono koje vam tlai glavu?", pita e Roberto. Na to ga otac Ca
spar podsjeti da se u vodi ta te ina nee osjetiti, i Roberto bi to znao da je ikad
poku ao po-rinuti neki amac ili rukom izvaditi eljeznu kuglu iz vode: . snaga bi mu
bila potrebna tek kad bi je izvukao na povr inu, u vodi je ne bi ni osjetio.
Roberto je pred tvrdoglavom starevom uporno u nastojao jo samo odgoditi trenutak svoj
e konane propasti.
"Ali ako se zvono spusti pomou vitla", pitao je, "kako e se poslije u e otkvaiti? A a
ko to ne uinite, ono e vas zadr ati i neete se moi udaljiti od broda."
Caspar odgovara e da e, kad on dosegne dno, Roberto to primijetiti jer e se u e olabav
iti; u tom e ga trenutku morati presjei. Zar je mo da pomislio da e se on vratiti ist
im putem? Pa kad stigne na Otok uzet e ponovno amac i njime se vratiti, ako Bog da
.
No tek to stigne na kopno i oslobodi se remenja, zvono e, ako ga neko drugo vitlo
ne zadr i uzdignutog, pasti na tlo i poklopiti ga, te e ostati zarobljen poput ptic
e u krletci.
"Zar elite ostatak ivota provesti na otoku zatvoren u jednom zvonu?"
A starac je odvraao da im se jednom izvue iz tih gaa, nee mu preostati drugo nego raz
derati ko u svojim no em, i izii e van kao Minerva iz Jupiterova bedra.
A to ako pod vodom bude susreo neku ogromnu ribu, jednu od onih to pro diru ljude? O
tac se Caspar nasmije: ak i najgrabe ljiviju riblju zvijer, kad susretne na svome p
utu jedno samokretno zvono koje bi prestravilo i ovjeka, mora uhvatiti takva zbun
jenost da e se istoga asa dati u bezglavi bijeg.
"Najzad", zakljui Roberto, iskreno zabrinut za svojega prijatelja, "vi ste stari
i krhkoga tijela; ako se netko ve u to mora upustiti, onda sam to ja!"
Otac mu Caspar najljep e zahvali, objasniv i mu da je on, Roberto, ve dao dovoljno do
kaza da je vjetrenjasti leptir, i tko zna to bi on jo tamo zabrljao; da on, otac C
aspar, ve donekle poznaje ovaj morski rukavac i koraljni bedem, a sline bija e obi ao
i na drugim mjestima, s amcem ravna dna; da je

to zvono on sam dao sastaviti pa mu najbolje poznaje sve vrline i mane; da dobro
poznaje hidrostatsku fiziku pa e znati, u sluaju da se dogodi ne to nepredvieno, kak
o se izvui iz neprilike; i napokon, dodao je, kao da se sprema iznijeti posljednj
i od svih razloga u svoju korist, "napokon, u mene ima vjere, a u tebe ne."
I Roberto bija e shvatio da to nipo to nije posljednji od svih razloga, nego prvi, i
bez sumnje najvredniji. Otac Caspar vjerovao je u svoje zvono kao to je vjerovao
i u svoj Opservatorij, i vjerovao je da mora upotrijebiti zvono da bi do ao do Op
servatorija, i vjerovao je da je sve to ini za najveu slavu Bo ju. A kako vjera i pla
nine mo e sa zemljom sravnati, u stanju je zacijelo i mora prehodati.
Preostalo je jo samo vratiti zvono na palubu i pripremiti ga za potapanje. Bija e t
o posao koji ih je zaokupio sve do veeri. Da bi se ko a ustavila tako da kroz nju n
e mo e prodrijeti voda niti izai zrak, bila je potrebna smjesa koju je valjalo prip
remiti na laganoj vatri, odmjeriv i tri librice voska, jednu venecijanskog terpent
ina i etiri unce nekog drugog maza kakvog obino rabe drvodjelci. Zatim je valjalo
pustiti da ko a tu masu upije, te je ostavi e namazanu do narednog dana. Na kraju je
drugom nekom mje avinom, od smole i voska, trebalo ispuniti sve pukotine po rubov
ima prozoria, tamo gdje je staklo bilo ve privr eno staklarskim kitom koji pak sam bija
namazan katranom.
"Omnibus rimis diligenter repletis", ree otac Caspar te provede narednu no u molit
vi. U zoru ponovno provjeri e zvono, uzice, trake, kuke, kope. Caspar prieka pravi t
renutak kad e se najbolje moi okoristiti osekom, a da sunce ipak ve bude dovoljno v
isoko tako da osvjetljava more to se pru a e pred njim, bacajui sjene iza njegovih led
a. Zatim se vrsto za-grli e.
Otac Caspar ponovi da se radi o zabavnom pothvatu tijekom kojeg e vidjeti zapanju
juih udesa za koje niti Adam ili Noa nisu znali, i sve se bojao da ini grijeh oholo
sti - onako obuzet silnim ponosom to je prvi ovjek koji e se spustiti u morski svij
et.
"Ali", dodava e, "bit e to takoer i ku nja pokore: ako Go-
spodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat u, kao to jednome gre niku i prilii."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na lea oca Caspara, te p
rovjeriti je li mu udobno i mo e li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pu a, ma to, jedne puhare
, jedne peurke-selice koja napredova e sporim nespretnim koracima, zastajkujui svaki
as i okreui se za pola kruga kad bi otac ushtio pogledati ulijevo ili udesno. inilo
se nevjerojatnim da se ta putujua kukuljica sprema na dugo pje aenje; prije bi se r
eklo da kani zaplesati gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe ini je jo nezgrap
ni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi, gl
asom to kao da dopira e iz onih na-vlakaa, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvai, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad zvo
no bija e podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac nije iskl
iznuo ili da se zvono mo da nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac Caspar udara e i g
ruva e po zvonu dajui znakove da sve ide kao po loju, ali da valja po uriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne i upaju iz trbuha ih! Brzo, metni mene u aq
ua!"
Roberto bija e jo otkliktao nekoliko ohrabrujuih reenica te vozilo zajedno s njegovim
ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bija e nimalo lak pothvat: posao za
koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam. inilo mu se da to spu tanje
traje itavu vjenost, kao da more, to se on vi e naprezao, sve dublje i dublje nekuda
propada. Napokon zau na vodi neku buku, osjeti kako njegovo pregnue opada i nakon
nekoliko trenutaka (koji se njemu uini e godinama) primijeti da se vitlo ve okree na
prazno. Zvono bija e na dnu. Presjee konopac i odmah se baci na bonu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba ni ta.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovake glave", Roberto e u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je! Zamisl
i, pa tamo dolje sad koraa jedan
spodin Na iznad vode hodao je, ja ispod hodat u, kao to jednome gre niku i prilii."
Trebalo je jo samo ponovno uzdignuti zvono, natovariti ga na lea oca Caspara, te p
rovjeriti je li mu udobno i mo e li se slobodno kretati.
Nekoliko je minuta Roberto prisustvovao prizoru ogromnoga pu a, ma to, jedne puhare
, jedne peurke-selice koja napredova e sporim nespretnim koracima, zastajkujui svaki
as i okreui se za pola kruga kad bi otac ushtio pogledati ulijevo ili udesno. inilo
se nevjerojatnim da se ta putujua kukuljica sprema na dugo pje aenje; prije bi se r
eklo da kani zaplesati gavotu ili bourree, a odsutnost je glazbe ini je jo nezgrap
ni-jom.
Nakon nekoliko pokusa lice oca Caspara poprimi zadovoljan izraz te on izjavi, gl
asom to kao da dopira e iz onih na-vlakaa, da je sve spremno za pokret.
Ponese se do vitla, Roberto ga zakvai, pokrenu vitlo i stade ga gurati, a kad zvo
no bija e podignuto provjeri da li se noge jo klatare amo-tamo, da starac nije iskl
iznuo ili da se zvono mo da nije izdjenulo te pobjeglo uvis. Otac Caspar udara e i g
ruva e po zvonu dajui znakove da sve ide kao po loju, ali da valja po uriti:
"Ove sandale vuku mi noge, samo to mi ne i upaju iz trbuha ih! Brzo, metni mene u aq
ua!"
Roberto bija e jo otkliktao nekoliko ohrabrujuih reenica te vozilo zajedno s njegovim
ljudskim pogonom lagano spustio u vodu. to ne bija e nimalo lak pothvat: posao za
koji bi trebalo nekoliko mornara on je radio posve sam. inilo mu se da to spu tanje
traje itavu vjenost, kao da more, to se on vi e naprezao, sve dublje i dublje nekuda
propada. Napokon zau na vodi neku buku, osjeti kako njegovo pregnue opada i nakon
nekoliko trenutaka (koji se njemu uini e godinama) primijeti da se vitlo ve okree na
prazno. Zvono bija e na dnu. Presjee konopac i odmah se baci na bonu ogradu kako bi
pogledao prema dolje. No ne vidje ba ni ta.
Od oca Caspara i zvona ni traga ni glasa.
"Mudre li isusovake glave", Roberto e u sebi zadivljeno, "pa uspjelo mu je! Zamisl
i, pa tamo dolje sad koraa jedan

isusovac, a nitko to ne bi mogao ni naslutiti! Doline svih oceana, mogle bi biti

napuene isusovcima, a da nitko o tome pojma ne bi imao!"
Zatim prijee na razboritije i opreznije misli. Da je otac dolje, to je dodu e nevid
ljivo, ali oigledno. No da e se vratiti gore, to nitko nije rekao.
Uini mu se da se voda pone to burka. Dan bijahu izabrali upravo zbog toga to bija e ve
dar; ipak, jo dok su obavljali posljednje pripremne operacije, bio se podigao vje
tar koji je na toj visini tek lako mre kao povr inu, no na obali je stvarao igru val
ova koja bi, na hridima to sada izvirivahu iz mora, mogla omesti iskrcaj.
Oko sjevernog rta, na mjestu gdje se izdiza e gotovo okomita glatka litica, opa ao j
e pjenu ave mlazove kako zapljuskuju hrid, raspr ujui se zrakom poput mno tva bijelih o
patica. Bija e to zacijelo zbog valova to udarahu du niza malenih sitno nazubljenih
grebena skrivenih njegovu pogledu, no s broda se inilo kao da stra na neka zmija iz
bezdana sna no ispuhuje te kristalaste plamene jezice.
al je meutim izgledao miran, more bija e lako uzburkano samo negdje oko polovice put
a i Roberto to smatra e dobrim znakom: pokazivalo mu je mjesto gdje koraljni grebe
n str i iz vode i oznaavalo granicu iza koje ocu Casparu nije vi e prijetila opasnost
.
Gdje li je starac sada? Ako je otpoeo pje aiti odmah im je dosegao dno, morao je ve pr
ijei... Ali koliko je zapravo vremena pro lo? Roberto je izgubio osjeaj za protjecan
je trenutaka, svaki od njih kao da je vrijedio za itavu jednu vjenost, te je nepre
stano bivao sklon umanjiti njihov vjerojatni zbroj, uvjeravajui sebe da je starac
tek si ao, mo da je jo tu ispod karene, poku ava se orijentirati. No tu se pak u njemu
rodi sumnja da se u e mo da pri spu tanju isprevijalo oko sebe i okrenulo zvono za po
la kruga, tako da se otac Caspar, ne znajui, na ao s prozoriem okrenutim na zapad i u
putio prema otvorenom moru.
Stade se zatim tje iti da bi svatko, krenuv i prema puini, opazio da silazi umjesto d
a se lagano uspinje, te bi odmah promijenio pravac. A to ako se ba na tom mjestu p
odmorje
308l
prema zapadu malo uzdi e pa onaj tko se ovuda uputi pomisli da ide na istok? Ipak,
odbljesci bi Sunca pokazali stranu s koje ono dolazi. Ali vidi li se Sunce dolj
e u onom bezdanu? Prodiru li njegove zrake kao kroz crkvene vitraje, u zbijenim
gustim snopovima, ili se raspr uju u prelamanju kapljica, pa netko tko stoji dolje
vidi svjetlost tek kao blje tave treptaje to zasinu asomice, li ene bilo kakva pravca
?
Ne, govora e sebi, starac savr eno dobro zna kuda mu valja ii, mo da je ve na pola puta
izmeu broda i bedema, tovi e, ve je stigao do njega, evo, mo da e se upravo stati us-pin
jati s onim svojim eljeznim potplatima, i jo malo pa u ga ugledati...
Nova briga: jo zapravo nitko do danas nije nikada bio na morskome dnu. Tko mi ka e
da se dolje ve nakon nekoliko se anja ne ulazi u najcrnju tminu, gdje obitavaju sam
o stvorovi iz ijih oiju sijeva po udni sjaj... I tko ka e da se na dnu mora jo ima osjea
j za pravi smjer. Mo da se vrti u krug, prelazi neprestano isti put, i tako sve do
k se zrak iz njegovih grudi ne pretvori u vlagu, koja e u zvono pozvati milu joj
prijateljicu vodu...
Predbacivao je sebi to nije na palubu ponio barem jedan pje ani sat: koliko je vreme
na proteklo? Mo da ve vi e od pola sata, jao, to je previ e; i stade na kraju on sam os
jeati kako se gu i. Udahnu urno punim pluima: bija e mu kao da se ponovno rodio, i vjer
ovao je kako je to dokaz da je trenutaka proteklo tek neznatan broj i da otac Ca
spar jo uvijek u iva u najsvje ijem zraku.
Ali mo da je starac krenuo poprijeko, uzalud je gledati ravno pred sebe kao da mor
a isplivati du kakve putanje pu a-nog zrna. Mogao je bezbroj puta skrenuti, udaljiti
se od pravca, tra ei najbolji prilaz koraljnom bedemu. Nije li napomenuo, dok su s
astavljali zvono, da je prava neoekivana srea to e ga vitlo spustiti upravo na tom m
jestu? Desetak koraka sjevernije opkop ispred bedema naglo je iznenada ponirao u
dubinu stvarajui strmu padinu o koju amac jednom bija e udario, dok je naprotiv rav
no ispred vitla postojao jedan prolaz kojim ak i njihova barka bija e pro la, nasukav i
se potom tamo gdje stijene opet malo pomalo postajahu sve vi e.
ir
A onda opet, mogao je pogrije iti u odr avanju pravca, na ao se pred nekim zidom i kre
nuo du njega prema jugu, tra ei onaj prolaz. Ili pak prema sjeveru. Valja neprestano
okom krstariti du itave obale, od jednog do drugog rta, mo da e izviriti ba tamo, okr
unjen morskim br ljanom... Roberto okreta e glavu s jednog kraja na drugi, strepei da
e dok gleda ulijevo izgubiti oca Caspara koji je ve isplivao tamo na desnoj stran
i. Pa ipak, ovjeka e se odmah lako razaznati ak i na toj udaljenosti, zamislimo sam
o jedno ko no zvono kako stoji na suncu a voda se s njega cijedi kap po kap, poput
svje e opranog bakrenog kotla...
Riba! Mo da u tim vodama doista pliva neka riba ljudo der, koju zvono ni najmanje ni
je prestra ilo, te je isusovca progutala u jednome zalogaju. Ne, od takve bi se ri
be zacijelo zapazila tanina sjena: ako je tu, mora biti negdje izmeu broda i kora
ljnih stijena, nikako iza. No mo da starac je ve stigao do grebena, a o tre su ivotinj
ske i mineralne bodlje probu ile zvono ispustiv i ono malo preostalog zraka...
Nova briga: tko mi jami da zrak u zvonu zaista dostaje za toliko vremena? To je s
amo on rekao, no on se isto tako prevario kad je bio onako siguran da e funkcioni
rati onaj njegov lavorek. Kad se sve zbroji, taj se valjani Caspar pokazao zapra
vo obinim trabunjalom, i itava ta pria o vodama Potopa, i meridijanu, i Solomonskom
Otoku zacijelo nije ni ta drugo nego gomila izmi ljotina. A osim toga, ak i da je im
ao pravo to se tie Otoka, mogao je krivo izraunati koliinu zraka koja je ovjeku potre
bna. I na kraju, tko mi ka e da su sva ta ulja i esencije stvarno ispunila svaku p
ukotinu? Mo da u ovom trenutku unutra njost zvona izgleda poput neke od onih spilja
gdje voda u mlazovima iklja sa svih strana, mo da se itava ko a isparava kao spu va, nij
e li istina da je na a ko a sva poput sita prekrivena sitnim porama, nezamjetnim, a
ipak su tu, ako propu taju znoj? I ako je tako s ljudskom ko om, nije li isto i s ko o
m bika? Ili se bikovi ne znoje? A kad pada ki a, osjea li se i bik mokar do kostiju
?
Roberto je lomio ruke i proklinjao svoju urbu. Naravno, on vjerova e da su protekli
sati i sati, a pro lo je meutim tek nekoliko otkucaja bila. Ree sebi da nema nikakv
a razloga za
310strepnju, on, mnogo ih je vi e mogao imati odva ni starac. Mo-. da je radije treba
o potpomognuti njegov poduhvat molitvom, ili barem nadom i dobrim eljama.
Najzad, govora e sebi, izmislio sam i uobrazio sebi previ e razloga za tragediju, a
svojstveno je melankolicima da izma- taju utvare s kojima se stvarnost nije u stan
ju mjeriti. Otac Caspar poznaje hidrostatike zakone, ve je ovdje mjerio dubinu mor
a, prouavao je Potop ak pomou fosila to nastanjuju najrazliitija mora. Bez uzbuenja, d
ovoljno je da shvatim da je vrijeme koje je dosad proteklo neznatno, i da umijem
ekati.
Pomalo je postajao svjestan, sada, da mu je zapravo srcu prirastao onaj negda nji
Uljez, i da mu se oi rose suzama na samu pomisao da mu se mogla dogoditi kakva ne
srea. Hajde, starce, mrmlja e, vrati se, pojavi se, uskrsni, za Boga, pa da zavrnem
o vrat najdebljoj koko i, ta nee valjda samog ostaviti tvoj Malte ki Opservatorij?
I odjednom primjeti da ne zamjeuje vi e one stijene u blizini ala, znak da je more p
oelo rasti; a sunce, koje je ranije mogao sasvim dobro vidjeti, a da ne mora podi
gnuti pogled, sada bija e ravno iznad njega. Znai da od trenutka kad je zvono netra
gom nestalo, ne bijahu protekle minute, nego sati.
Morao je tu istinu ponoviti naglas da bi u nju mogao povjerovati. Ono to bijahu m
inute on je raunao kao sekunde, bija e uvjerio sebe da u grudima ima neki potpuno p
oludjeli sat, divljih otkucaja, a njegova je unutra nja urica zapravo usporila hod
. Tko zna koliko ve dugo, govorei sebi kako je otac Caspar tek si ao, eka jedno stvor
enje kojem je ve odavno ponestalo zraka. Tko zna koliko ve eka da ugleda jedno tije
lo koje be ivotno le i negdje u dnu ovih prostranstava?
to li se moglo dogoditi? Sve, sve ono na to bija e pomislio - i to mo da svojim zloslut
nim strahom bija e izazvao, on, alosna sova, navjestitelj zle kobi? Hidrostatika nael
a oca Caspara mogla su biti varljiva, mo da voda u jedno zvono ulazi ba odozdo, pos
ebno ako jo onaj tko je unutra ritajui se nogama istjeruje zrak, zaista, to je Robe
rto uope znao o ravnote i tekuina? Ili je pak udarac bio isuvi e jak pa se zvono prevr
nulo. Ili je njegovo sedamdesetogodi nje, ili jo starije sr-
311

e, nedoraslo njegovoj gorljivosti, jednostavno popustilo. I na kraju, tko ka e da n

a toj dubini more ne mo e zgnjeiti ko u kao to se istije ti limun ili izlju ti zrno graha?
Ali ako je mrtav, zar ne bi trebalo njegovo tijelo isplivati na povr inu? Ne, bija e
usidren onim gvozdenim potplatima, iz kojih e njegove sirote noge izii tek kad ga
voda i bezbroj lakomih ribica udru enim snagama ne pretvore u kostur...
Zatim ga, iznenada ozrai neka svijetla slutnja. Ma to on to prevre po glavi, emu tol
iko zanovijetanja? Pa naravno, otac mu je Caspar lijepo rekao, Otok to ga vidi pr
ed sobom nije Otok od danas, nego se nalazi u juer. S onu stranu meridijana jo uvi
jek traje prethodni dan. Je li mogao stoga oekivati da na onome alu, koji jo spada
u juer, sada vidi ovjeka koji se danas spustio u vodu? Dakako da ne. Starac bija e u
ronio u rano jutro ovog ponedjeljka, ali ako je na brodu ponedjeljak, na Otoku j
e jo uvijek nedjelja, i on e prema tome moi vidjeti starca kako izlazi na obalu tek
oko jutra svojega sutra, kad na Otoku bude, tek tada, ponedjeljak...
Moram priekati do sutra, govora e sebi. A zatim: ali otac Caspar ne mo e ekati jedan d
an, nee imati zraka! I onda opet: ma ja sam taj koji mora priekati jedan dan, on s
e jednostavno vratio u nedjelju tek to je pre ao liniju meridijana. Moj Bo e, pa onda
je Otok koji vidim jo u nedjelji, i ako je on tamo stigao u nedjelju, morao bih
ga ve vidjeti! Ne, krivo, sve mi se pomije alo. Otok koji vidim je ovaj dana nji, nem
ogue je da vidim pro lost kao u maginoj kugli. Tamo na Otoku, jedino tamo - jest juer
. Ali ako vidim dana nji Otok, morao bih vidjeti i njega, koji je ve u onom juer to j
e na Otoku, i ivi nedjelju po drugi puta... No naposljetku, stigao on juer ili dan
as, morao je ostaviti na alu zvono rasporena trbuha, koje ja meutim ne vidim. Dobr
o, mogao ga je ponijeti sa sobom u i-karje. A kada? Juer. Dakle: recimo da je ono t
o vidim Otok na kojem je nedjelja. Moram priekati do sutra da vidim kako on tamo
sti e u ponedjeljak...
Mogli bismo rei da je Roberto definitivno izgubio razum, i to s punim pravom: kak
o god raunao, raun mu se ne bi slagao. Paradoks vremena i nas bi obezumio. Bija e pr
ema tome
312sasvim normalno da mu vi e nije polazilo za rukom jasno razabrati to mu je initi:
i na kraju je spao na ono to bi svatko na njegovu mjestu uinio, ili barem svaka rt
va vlastite nade. Prije nego to e se prepustiti oaju, spremio se priekati nadolazei d
an.
Kako, te ko je tono rekonstruirati. etkajui po palubi, hranu ne primirisav i, priajui
sa sobom, s ocem Caspa-rom i sa zvijezdama, i utekav i se zacijelo ponovno rakiji
. injenica je da ga sutradan, dok no polako blijedi i nebo lagano dobiva boju, i z
atim nakon izlaska sunca, nalazimo sve napetijeg kako sve vi e odmiu sati, ve uzruja
nog izmeu jedanaest i podneva, izbezumljenog izmeu podneva i sutona, sve dok na ko
ncu ne bija e prisiljen pokoriti se zbilji - i to ovaj puta bez ikakve sumnje. Juer
, sasvim sigurno juer, otac je Caspar zaronio u vode ju noga oceana, i iz njih vi e n
ije izi ao, niti juer niti danas. A budui da se svo udo antipodnog meridijana sastoji
u igri izmeu juer i danas, ne izmeu juer i prekosutra, ili sutra i prekjuer, bija e sa
da ve vi e nego sigurno da iz ovoga mora otac Caspar nikada vi e izii nee.
Matematiki, tovi e, kozmografski i astronomski, bija e izvjesno da je njegov prijatelj
izgubljen. A isto tako bija e sasvim neizvjesno gdje poiva njegovo tijelo. Negdje
na nekom neodreenom mjestu, tamo dolje. Mo da ispod povr ine ima divljih struja, i to
je tijelo ve odavno negdje na otvorenom moru. Ili pak tu ispod Daphne ima neka j
ama, provalija, zvono se u nju smjestilo i starac se vi e nije mogao vratiti gore,
potro iv i svoj slaba ni dah, sve vi e i vi e vodnjikav, na dozivanje u pomo.
Mo da se, da bi umakao, oslobodio remenja, zvono jo puno zraka bija e poskoilo uvis, n
o eljezni je njegov dio zauzdao taj prvi impuls te ga zadr ao negdje usred vode, tk
o zna gdje. Otac se Caspar poku ao osloboditi izama, no nije mu po lo za rukom. I sad
a, na nekoj padini, uraslo u hrid, njegovo be ivotno tijelo leluja neujno poput kak
ve alge.
I dok Roberto bija e zadubljen u ovakove misli, Sunce od utorka bija e mu ve dobrano
iza lea, trenutak smrti oca Ca-spara Wanderdrossela sve se vi e gubio u daljini.
313
#
Suton stvara e utiavo nebo iza zagasitog zelenila otoka, i stigijsko more. Roberto s
hvati da priroda tuguje zajedno s njim i malo pomalo, kao to se katkad dogodi nek
ome tko izgubi dragu osobu, ne oplakuje vi e njenu gorku sudbinu, nego iznova otkr
ivenu vlastitu samou.
Tek je nekoliko dana proteklo kako joj bija e umakao, otac Caspar postao mu je pri
jatelj, otac, brat, obitelj i domovina. Sada postaja e svjestan kako je i opet bes
krajno sam, bez igdje ikoga na svijetu. Ovaj put zauvijek.
Pa ipak, u toj se poti tenosti svejednako uobliava e jedna nova iluzija. Bija e sada na
pokon siguran da jedini nain da utekne iz svojega zatvora ne treba tra iti u neprev
aljivu Prostoru, nego u Vremenu.
Bit e stoga uistinu prisiljen nauiti plivati i domoi se Otoka. Ne toliko da bi pron
a ao kakav posmrtni ostatak oca Ca-spara izgubljen u naborima pro losti, nego da bi
zaustavio jezovito neminovno nastupanje vlastitoga sutra.
31426.
l ri je puna dana Roberto, oka vrsto priljubljena uz brod-V ski dalekozor (uz nep
restane samooptu be zbog toga to je onaj drugi, bolji, sada neupotrebljiv), piljio
u vrhunce kro anja na obali. Oekivao je da e ugledati Golubicu Boje Narane.
Treeg se dana trgnu. Ostao je bez jednog jedincatog prijatelja, bija e izgubljen na
najudaljenijem od svih meridijana, a osjetio bi utjehu kad bi opazio jednu ptic
u koja zacijelo bija e urlikala jedino u glavi oca Caspara.
Odlui ponovno istra iti svoje utoi te da vidi koliko e dugo na brodu moi pre ivjeti. Koko
su jo uvijek nosile jaja, a izleglo se i jato pilia. Od sakupljenog bilja nije pre
ostalo mnogo, bija e ve prilino sasu eno i bit e ga najbolje iskoristiti kao krmu za pe
rad. Bavica sa vodom bilo je jo neznatan broj, no ako bude sakupljao ki nicu, moi e i
bez njih. I najzad, ribe nije nedostajalo.
A onda mu pade na um da se, ako se ne jedu svje i plodovi, umire od skorbuta. Njih
je dodu e bilo u stakleniku, ali njega bi prirodnim putem mogla zaliti jedino ki a:
ako pak nenadano nastupi dugotrajna su a morat e rositi biljke vodom za pie. A ako
danima bude trajalo nevrijeme imat e vode, ali nee moi loviti ribu.
Ne bi li uti ao svoje tjeskobe bija e ponovno oti ao u prostoriju s orguljama na voden
i pogon; otac Caspar bio mu je pokazao kako da ih pokrene: slu ao je uvijek samo "
Dafne", jer nije nauio kako promijeniti cilindar; no isti mu napjev ni nakon sati
i sati jo uvijek ne postaja e mrskim. Jednoga da-
na bija e poistovjetio Daphne, lau, sa tijelom voljene ene. Ta ne bija e li Dame mo da s
tvorenje koje se pretvorilo u lovor -u drvenu supstanciju, dakle srodnu ovoj od
koje je nainjena laa? Melodija mu je dakle pjevala o Liliji. Kao to vidimo, misaoni
slijed bija e sve prije nego trezven - no tako razmi lja e Roberto.
Predbacivao je sebi to si bija e dopustio da ga smete dolazak oca Caspara, to ga je
slijedio u njegovim pomamnim mehanikim prohtjevima, i to je pritom zaboravio na vl
astiti ljubavni zavjet. Ova jedina pjesma, ije mu rijei ne bijahu poznate, ako uope
ikad postojahu, malo se pomalo pretvarala u molitvu kojom je elio da naprava sva
koga dana tiho ubori: "Dame" koju svira e voda i vjetar u skrivenim zakucima Daphne
, spomen na pradavnu preobrazbu jedne bo anske Daf-ne. Svake bi veeri, promatrajui n
ebo, pjevu io melodiju tihim glasom, poput kakve litanije.
Zatim bi se vraao u kabinu i ponovno pisao Liliji.
Pritom posta svjestan da je prethodne dane provodio na otvorenom, pri punom danj
em svjetlu, a da se sada ponovno stao sklanjati u ovu polutamu koja u stvari bij
a e njegovo prirodno okru je, ne samo ovdje na Daphne, prije nego to je otkrio oca Ca
spara, nego ve vi e od deset godina, jo od vremena kad bija e ranjen u Casaleu.
Ja, zapravo, ne vjerujem da je itavo to vrijeme Roberto, kao to u nekoliko navrata
daje naslutiti, ivio iskljuivo nou. Da je neprestano nastojao izbjei pasju egu, to s
e jo mo e povjerovati, no kad je slijedio Liliju, inio je to danju. Dr im da ta boljet
ica bija e prije odraz crnoga raspolo enja nego istinska smetnja vida: Roberto je sa
m primjeivao da mu svjetlo smeta samo u trenucima najvee razdra ljivosti; kad bi meut
im njegov duh zaokupile vedrije misli, nije na to uope obraao pa nju.
Kako god bilo, i kako god bija e, te je veeri uhvatio sebe kako po prvi puta razmi lj
a o arima sjene. Pi ui, ili dok bi podizao pero da ga umoi u crnilo, vidio bi svjetlo
st ili kao zla- ani prsten to titra na papiru ili kao vo tanu resu, gotovo providnu,
to obrubljuje obrise njegovih tamnih prstiju. Kao da se raala negdje u unutra njost
i njegove ruke a vidljivom
316
postajala samo na njenim rubovima. Sve uokolo bija e ovijeno nje nim pla tem kapucina
ili nekim jedva zamjetnim sjajem ' Ije njakove boje koji, dodirnuv i se sjene, u njo
j polako umira- e.
Promatrao je plamen svjetiljke i zapa ao kako se raaju u njoj dvije vatre: jedan cr
veni plamen to se utjelovljavao u ras-padljivoj tvari, i jedan drugi to izvijajujui
se uvis u zasljep-Ijujuoj bjelini, na svome vrhu dimom izdu iva e vlastiti zimzeleni
korijen. Tako upravo, govora e sebi, i njegova ljubav, to je gaji umirue tijelo, da
je ivot nebeskoj prikazi ljubljene.
Po eli proslaviti, nakon tih nekoliko dana izdajstva, to svoje ponovno pomirenje s
a sjenom: uspne se na palubu i vidje kako se sjene rasprostiru posvuda, na lai, n
ad morem, po Otoku gdje se jo jedino moglo vidjeti kako sumrak sve br e guta i posl
jednje obronke. Gledao je, prisjeajui se svojih poljana, nee li na obali opaziti kr
ijesnice, ive krilate iskrice, kako tumaraju u tami izmeu ivica. Ne vidje ih, pa po
razmisli o oksi-moronu antipoda, gdje krijesnice svjetlucaju zacijelo samo u pod
ne.
Zatim se, legav i spavati na krmnicu, bija e zagledao u Mjesec, pu tajui da ga laa lagan
o ziba, dok je sa Otoka dopirao um valova to se odbijahu od ala, pomije an sa zrikom
zrikavaca, ili njihovih srodnika s ove polutke.
Razmi ljao je o tome kako je ljepota dana poput neke plavokose ljepote, dok je lje
pota noi neka vrst mrke ljepote. Naslaivao se razdorom svoje ljubavi za plavokosu
bo icu od koje izgara e u mrklini noi. Prisjeajui se onih uvojaka boje zreloga ita, to s
tirahu svaku drugu svjetlost u salonu makize Arthenice, Mjesec mu se uini lijepim
jer u svojoj malaksalosti razbla iva e zrake poput kakva pritajena Sunca. Obea sebi
jo jednom da e iskoristiti ponovno osvojeni dan kao novu priliku da u odbljescima
na valovima proita hvalopoj zlatu onih vlasi i modrini onoga oka.
No ipak se naslaivao u ljepotama noi, kad sve izgleda uto-nulo u spokoj a zvijezde
plove ti e od Sunca - i ovjek bi pomislio da je u itavoj prirodi on jedino bie uljul
jano u sanjarenje.
Te noi bija e gotovo na rubu odluke da sve nadolazee dane ostane na brodu. No digav i
pogled prema nebu zapazi
317
JI
skupinu zvijezda to mu se na trenutak uini e kao da ocrtavaju profil golubice ra ireni
h krila kako nosi u kljunu granicu masline. Istina jest, dodu e, da na ju nome nebu,
u blizini Velikog Psa, bija e prije najmanje etrdeset godina otkriveno jedno zvije e G
olubice. No nisam ba siguran da bi Roberto, s mjesta na kojem se nalazio, u taj s
at i u to doba godine, mogao vidjeti ba te zvijezde. Kako bilo da bilo, budui da s
u oni koji u njima bijahu vidjeli golubicu (kao Johannes Bayer u Uranometria Nov
a, a zatim mnogo kasnije Coronelli u svojoj Knjizi o Globusima) pokazali mnogo b
ujniju ma tu nego to je imao Roberto, rekao bih da se u tom trenutku bilo kakav ras
pored zvijezda njemu mogao uiniti golubicom, gnjurcem ili grlicom, to god vam drag
o. Iako ujutro bija e posumnjao u njeno postojanje, Golubica Boje Narane usjekla mu
se u glavu poput klina - ili bolje, kao to emo vidjeti, poput zlatnoga okova.
Morali bismo se zapravo zapitati zbog ega se, na prvi spomen oca Caspara, izmeu to
likih udesa koje mu je Otok mogao obeavati, Roberto odmah tako ivo stao zanimati ba
za Golubicu.
Vidjet emo, malo pomalo kako dalje pratimo ovu priu, da je u Robertovoj svijesti (
koju e samovanje svakim danom initi sve vrelijom] ta golubica, jedva uzgred spomen
uta usred jedne sasvim druge prie, postajati utoliko vi e iva koliko e uzaludniji biv
ati poku aji da je vidi, nevidljivi sa eti pregled svih strasti njegove du e Ijubovnik
a, divljenje, po tovanje, obo avanje, nada, ljubomora, zavist, uenje i radost. Ne bija e
mu jasno (niti mo e biti nama) je li ona postala Otok, ili Lilia, ili oboje; ili
pak ono juer u koji svo troje bijahu prognani, za tog izopenika u jednom beskonanom
danas, ija se budunost sastojala jedino u tome da, u nekom svojem sutra, kroi u pr
ethodni dan.
Mogli bismo pomisliti da mu je otac Caspar prizvao u sjeanje Salomonovu pjesmu ko
ju mu je, kakva li sluaja, njegov Karmelianin itao toliko nebrojeno puta da ju je g
otovo napamet nauio: i od djetinjstva bija e u ivao u mednim agonijama zbog jednoga b
ia s oima golubice, zbog jedne golubice ije je
318lice i glas valjalo uvrebati izmeu raspuklina u stijenama... No to me ini zadov
oljnim samo do odreene mjere. Mislim da e biti nu no upustiti se u jedno "Tumaenje Go
lubice", nabaciti nekoliko bilje ki za neku buduu kratku raspravu iji bi naslov moga
o biti Columba Patefacta, a taj mi se naum ne ini ni najmanje suvi nim, ako uzmemo
u obzir da je netko potro io itavo jedno poglavlje da bi preispitao Smisao Kita - a
kitovi su nezgrapne nakazne ivotinje, crne ili sive (u najboljem sluaju, od bijel
ih ima samo jedan), dok je predmet na e po- zornosti ovdje jedna rara avis, jo rjee b
oje, i o kojoj je ovjeanstvo razmi ljalo neusporedivo vi e nego o kitovima.
U tome je zapravo stvar. Bilo da je o njoj razgovarao sa Karmelianinom ili raspra
vljao s ocem Emanuelom, bilo da je prelistavao sve one knjige koje u ono doba bi
jahu na posebnoj cijeni ili da je u Parizu slu ao uene rasprave o onome to tamo nazi
vahu Gesla ili Enigmatske Slike, Roberto je o golubi-cama vjerojatno ipak pone to
morao znati.
Ne zaboravimo da to bija e vrijeme kad su se najrazliitije slike smi ljale i preinaava
le na tisuu moguih naina ne bi li se u njima otkrila kakva objava ili prikriveni, t
ajni smisao. Bija e dovoljno vidjeti ne samo prekrasan cvijet ili krokodila, nego
obinu ko aricu, ljestve, sito ili stup pa da se ve uznastoji isplesti oko toga itavu
mre u stvari koje na prvi pogled nitko u tome ne bi primijetio. Ne elim se ovdje ba
viti razlikom izmeu Znamena i Amblema, niti time kako su se na razliite naine tim s
likama pridodavali stihovi ili mudre izreke (spomenut u samo da je Amblem iz opis
a jednog odreenog dogaaja, ne nu no izra enog likovima, izvodio neki univerzalni pojam
, dok je Znamen polazio od stvarne slike odreenog predmeta koji bi predstavljao s
vojstvo ili postavljeni cilj nekog pojedinca, kao na primjer "bit u bjelji od sni
jega" ili "lukaviji od zmije", ili pak "radije u umrijeti nego izdati", sve do on
ih preslavnih Frangar non flectar i Spiritus durissima coquit), no u to vrijeme
ljudi dr anu neophodnim da itav svijet prevedu u umu Simbola, Znakova, Konjikih Igara
, Maskarada, Sli-karija, Poganskog Oru ja, Trofeja, Poasnog Znamenja, Ironinih Figur
a, Urezanih Nalija na monetama, Bajki, Alegorija, Epigrama, Sentencija, Dvosmisli
ca, Poslovica, Umetaka,
319
f
Jezgrovitih Poslanica, Epitafa, Parerga, Uklesanih Natpisa, Grbova, Ukrasnih ljeb
ia, titova, i ovdje u se, ako mi dozvolite, zaustaviti, iako njima takvo to jo ni na
kraj pameti nije bilo. A svaki bi dobar Znamen morao biti metaforian, poetian, sain
jen, razumije se, od du e koju tek valja razotkriti, no prije svega od zapazivog t
ijela koje bi upuivalo na neki poznati predmet, i morao je osim toga biti plemeni
t, udesan, nov ali prepoznatljiv, prividan no djelotvoran, neobian, razmjeran pros
toru, britak i kratak, dvosmislen i iskren, puki zagonetan, prikladan, ingeniozan
, jedinstven i herojski.
Ukratko, Znamen bija e jedno tajanstveno promi ljanje, izraz neke podudarnosti; poez
ija koja ne pjeva nego je sainjena od nijemoga lika i izreke to u njegovo ime sve
odmah pogledu govori; dragocjen samo ukoliko je nezamjetan, njegov se sjaj krio
u biserima i dijamantima koje bi tek pokazivao zrnce po zrnce. Govorio bi to vi e t
o je manje buke pravio i tamo gdje je Epska Poema zahtijevala bajke i epizode, a
Pripovijest razna vijeanja i duge besjede, Znamenu dostajahu dva poteza i jedan
slog: njegovi bi se mirisi cijedili tek u neopipljivim kapima i tek bi se tada m
ogli vidjeti predmeti u nekakvu udnovatu ruhu, ba kao to se dogaa s Tuincima i Maskam
a. Vi e je skrivao nego otkrivao. Nije optereivao duh materijom, nego bi ga hranio
esencijama. Morao je biti (izrazom koji se tada izuzetno mnogo koristio, i koji
smo ve jednom upotrijebili) peregrinus, a peregrinus znai rijedak i stran, a stran
znai udnovat.
Ima li i ta stranije od jedne Golubice Boje Narane? tovi e, ima li i ta rjee od jedne gol
ubice? Eh, golubica je slika bogata znaenjima, domi ljatim utoliko vi e koliko je vi e
svako od njih u sukobu s ostalima.
Prvi koji su govorili o golubici bijahu, kao to je i prirodno, Egipani, jo od staro
drevnih Horapolonovih Hyeroglyphica, a izmeu toliko toga ostalog ta ivotinja bija e
smatrana naji -om od sviju, tako da bi u vrijeme velikih epidemija kuge koja bi trov
ala i ljude i stvari, na zarazu ostali imuni oni koji bi jeli samo golubice. to b
i se moglo initi oiglednim, s obzirom da je to jedina ivotinja kojoj nedostaje u (to
jest otrov koji dru-
320ge ivotinje imaju obje en o jetru), a ve Plinije bija e spominjao da golubica kad o
boli samo ubere lovorov list i njime se izlijei. A ako je lovorov list s lovor-dr
veta, a lovor-drvo je Daf-ne, onda nam je sve jasno.
Ipak, ma koliko isti bili, golubovi su takoer i prilino maliciozan simbol, budui da
izgaraju od beskrajne pohote: oni provode dan ljubei se (udvostruujui poljupce ne b
i li se meusobno u utkali) i ukr tajui jezike, otkuda i dolazi mno tvo lascivnih izraza
kao golubariti golubijim usnama i poljupcima, kako bi rekli kazuisti. A golubiiti
se govorahu pjesnici za one koji vode ljubav poput golubica, i u tolikoj mjeri k
oliko i one. A ne zaboravimo da je Roberto morao poznavati one stihove to kazivah
u: "Kad u postelji bjehu, prve are / gdje iskali ve po uda im iva / ko golubovi edni t
ad se spare / dva bludna srca, ne staju cjelivat." Valja primijetiti da -dok drug
e ivotinje imaju za ljubav odreenu sezonu - nema toga doba u godini kad golub ne b
i uzjahao golubicu.
Recimo za poetak da golubovi potjeu sa Cipra, Venerina svetog otoka. Apulej, ali i
drugi prije njega, pripovijeda e kako Venerine koije vuku snje nobijele golubice, ko
je prozvahu Venerinim pticama upravo zbog silne njihove razbludnosti. Drugi pak
podsjeaju da su Grci golubicu nazivali peristera, jer u golubicu bija e pretvorena,
zaslugom zavidnoga Erosa, nimfa Peristera - Venerina miljenica - kojoj Venera b
ija e pomogla da ga porazi u natjecanju tko e sakupiti vi e cvijea. Ali to to znai da je
Venera "voljela" Peristeru?
Helijan ka e da golubice bijahu posveene Veneri zbog toga to se na brdu Erice na Sic
iliji na dan kad bo ica bija e prelazila preko Libije slavila neka svetkovina; na ta
j se dan na itavoj Siciliji nije moglo vidjeti niti jedne jedine golubice, jer sv
e bijahu preletjele more kako bi se stavile bo ici u pratnju. No devet dana kasnij
e sti e sa obala Libije u Trinakriju jedna golubica crvena poput vatre, kako ka e An
akreont (a molim vas da posebno obratite pozornost na tu boju); bija e to Venera g
lavom i bradom, koju upravo i nazivahu Grimiznom, a iza lea joj mno tvo drugih golu
bica. A isti nam Helijan pripovijeda o djevojci po imenu Fitija koju Jupiter bij
a e ljubio te je pretvorio u golubicu.
321Asirci prikazivahu Semiramidu u liku golubice; Semirami-du naime golubice bij
ahu othranile, a kasnije se i sama u golubicu preobrazila. Svima nam je poznato
da bija e ena ne odvi e besprijekorna vladanja, ali toliko lijepa da se oajnikom ljubav
lju za njom bija e zanio Scaurobate, indijski kralj: za njom koja bija e konkubina a
sirskoga kralja i koja ni dana ne bi provela a da ne uini preljub, a povjesniar Ju
ba spominje da se bija e ak zaljubila u jednoga pastuha.
No jednom se ljubavnom simbolu opra taju mnoge stvari, pa on tako nikada nije pres
tao privlaiti pjesnike: kao na primjer (a ne moramo se bojati da Robertu to ne bi
ja e poznato) Petrarka koji se pita e "Koja e milost, ljubav, kob mi dati krila ko to
ih ima golub lijepi?", ili Bandello: "Taj golub kojeg, mojem ravna ara / arena lju
bav krutom vatrom e e / tra i po svakom mjestu, dok tumara / golubicu, a smrt ga udnjo
m ste e."
No golubice su ipak ne to vi e i bolje od jedne Semiramide, i ovjek se u njih zaljubi
zbog toga to posjeduju jednu drugu osobinu, tako prekrasno nje nu: one plau, odnosn
o guguu, umjesto da pjevaju, kao da ih tolike zadovoljene strasti nikada sitima n
e ine. Idem cantus gemitusque, staja e na jednomu Camerariusovu amblemu; Gemitibus
Gaudet, staja e na jednom drugom, erotiki jo intrigantnijem. Da ovjeku pamet stane.
Pa ipak, injenica da se te ptice ljubakaju i da su toliko razbludne - a upravo se
tom prekrasnom proturjeno u go- ' lubica posebno istie - dokaz je takoer i da su izva
nredno vjerne, te su zbog toga istovremeno i simbol istoe, ako ni ta drugo, barem u
smislu brane vjernosti. A o tome govora e ve Plinije: iako beskrajno Ijube ljive, imaj
u istanani osjeaj za stid i preljub je za njih ne to posve nepoznato. O njihovoj bran
oj vjernosti svjedocima bijahu jednako poganin Proper-cije kao i Tertulijan. Ka e
se, istina, da u rijetkim sluajevima kada posumnjaju na preljub, mu jaci postaju pr
epotentni, glas
okrutni. No odmah za-krivt?, mu jak udvara enki ili joj se, oblijeui oko nje, usrdno
ulaguje. Ta ideja da luda ljubomora mo e raspiriti ljubav, a ona pak podstai jed-
im je prepun tu be, a udarci tim, kako bi se iskupio ako
322nu novu vjernost - i hajd' opet na ljubakanje u beskraj, i u svakoj sezoni -
meni izgleda divnom, a kao to emo vidjeti, mnogo vi e nego divnom izgleda e Robertu.
Kako da se ne voli slika koja ti obeava vjernost? Vjernost ak i nakon smrti, jer j
ednom kad izgube ivotnoga druga, te se ptice nikada vi e ne sjedine s nekim drugim.
Golubica bija e stoga izabrana kao simbol istoga udovi tva, iako Ferro podsjea na priu
o udovici koja, neutje na zbog mu evljeve smrti, dr a e uza se bijelu golubicu, to joj b
ijahu prijekorno predbacili; na to ona odgovori Dolor non color, ono to je va no je
bol, ne boja.
Sve u svemu, razbludne ili ne, ta duboka odanost ljubavi navest e Origena da ka e k
ako su golubice simbol milosra. Upravo zbog toga, rei e Sveti Ciprijan, Sveti nam s
e Duh ukazuje u liku golubice, a takoer i zbog toga to ta ivotinja ne samo to nema ui,
nego niti ne grebe svojim noktima, ne grize, svojstveno je njezinoj prirodi da
voli ljudske nastambe, poznaje samo jednu jedinu kuu, hrani vlastite mlade i prov
odi ivot u zajednikom razgovoru, bavei se svojim mu em u potpunoj slozi - u ovom sluaj
u doista vi e nego estitoj - poljupca. Iz ega se vidi da ljubljenje mo e biti takoer zn
akom velike ljubavi prema bli njem, pa tako i Crkva u svome obredu ukljuuje poljuba
c mira. Obiaj Rimljana bija e da se pri doeku i susretu izmjenjuju poljupci, ak i izm
eu mu karaca i ena. Zlobni skolijasti ka u da se to inilo zbog toga to je enama bilo zab
anjeno piti vino pa bi mu karci poljubiv i ih provjeravali njihov dah; no najzad, Nu
midi koji poljupce dije-li ejedino svojoj djeci, bijahu smatranigrubimai sirovima.
Kako svi narodi zrak dr ahu auzctn" plemenitim, velia e i slavi e golubicu koja leti u
vee visine nego ostale ptice, a ipak se uvijek vjerno vraa svojemu gnijezdu. to, na
ravno, ini i lastavica, no za razliku od golubice, nikome nikada ne bija e po lo za r
ukom niti uiniti je sklonom na emu rodu, niti je pripitomiti. Izvje uje na primjer Sve
ti Vasilije da obiaj golubara bija e o kropiti jednu golubicu miri ljavom poma u, a ostale
bi je, privuene, slijedile u ogromnim jatima. Odore trahit. Ne znam dodu e ni sam
ima li ovo mnogo veze s onim to sam rekao ranije, no u neku sam ruku dirnut tom n
amiri-
323
sanom dobrohotno u, tom mirisnom istoom, tom zavodljivom neporono u.
Svejedno, golubica nije samo ista i vjerna, nego i bezazlena (columbina simplicit
as: budite lukavi poput zmije i bezazleni poput golubice, ka e Biblija), te je zbo
g toga esto simbol redovnikog i pustinjakog ivota - a kakve to veze ima sa svim onim
poljupcima, ne tra ite me da ka em, za ljubav Bo ju.
Drugi jedan razlog u kojem se krije ar golubice jest njezina trepiditas: grko njez
ino ime potjee zasigurno od treo, "bje im dr ui". O njoj govore Homer, Ovidije i Virgil
ije ("Plahi poput golubova za vrijeme crne oluje"), a ne zaboravimo da golubice
neprestano ive u smrtnome strahu od orla ili, jo gore, od orlu ine. Kod Valerijana it
amo kako se upravo zbog toga, ne bi li se za titile, gnijezde na nepristupanim mjes
tima (otkuda i krilatica Secura nidificat); a spominje to ve i Jeremija, dok Psal
am 55 ka e: "O, da su mi krila golubinja... brzo bih skloni te potra io od bijesne olu
je i vihora!"
idovi kazivahu kako su golubice i grlice najprogonjenije ptice, i prema tome dost
ojne oltara, jer vi e vrijedi biti progonjen nego progonitelj. Za Aretina, meutim,
koji ne bija e blag kao idovi, tko se golubicom pravi, sokol ga pojede. No Epifa-ni
je opet ka e da se golubica nikada ne titi od zasjede, a Au-gustin ponavlja da ne s
amo da se tako pona a spram velikih ivotinja kojima se ne mo e suprotstaviti, nego ak
i kad se radi o vrapcima.
Pria jedna legenda da u Indiji postoji zeleno stablo gustoga li a: grko mu je ime Par
adision. Na desnoj mu strani obitavaju golubice i nikada ne izlaze iz sjene koju
ono razastire: kad bi se od stabla udaljile, postale bi plijenom zmaja koji je
njihov neprijatelj. Njemu je pak neprijateljica sjena toga stabla, pa kad je ona
sa desne strane on vreba iz zasjede slijeva, i obrnuto.
Ipak, koliko god pla ljiva bila, golubica ima ne to od opreznosti zmije, i ako na Ot
oku postoji kakav zmaj, Golubica Boje Narane znat e mu doskoiti. Doista, ka e se da g
olubica uvi- jek leti iznad vode zbog toga to na njenoj povr ini, pojavi li joj se
jastreb s lea, vidi odra enu njegovu sliku. titi li se ona, dakle, od zasjede ili ne
titi?
324S obzirom na sva ta raznolika i prilino oprena svojstva zapalo je golubicu da p
ostane takoer i mistinim simbolom, i doista nije potrebno da itatelju dosaujem priom
o Potopu i ulozi koju ta ptica bija e odigrala navijestiv i mir i tiho more, i novoi
znikle zemlje. No za mnoge je svete pisce ona takoer simboliki lik Mater Dolorose
i njezinih bespomonih jecaja. A za nju se pak ka e In tu et extra, jer je ista i iznu
tra i izvana. Katkad je prikazuju kako raskida u e to je dr i zatoenicom, Effracto lib
era vinculo, te postaje likom Krista uskrslog iz mrtvih. Ona se osim toga, ini se
sigurnim, pojavljuje oko Veernje, u suton, kako je ne bi zatekla no, i kako je sm
rt ne bi zaustavila prije nego to obri e mrlje od grijeha. Da se i ne spominje, a v
e se spomenulo, ono to doznajemo kod Ivana: "Vidjeh kako se nebesa otvori e i Duha S
vetoga kako silazi s njih poput golubice."
to se tie ostalih lijepih Golubiijih Gesla, tko zna koliko ih je Roberto poznavao:
kao na primjer Mollus ut cubant, jer golubica otkida sebi perje da bi to mek im uini
la gnijezdo svojoj djeici; Lue Lucidor, jer sjaji kad uzlijee prema Suncu; Quiescit
in motu, jer uvijek leti sa jednim krilom skupljenim, kako se ne bi previ e umara
la. Postojao je ak i jedan vojnik koji je, ne bi li nekako opravdao svoje ljubavn
e neumjere-nosti, uzeo kao znak kacigu u kojoj bijahu savila gnijezdo dva goluba
, sa geslom Amica Venus.
init e se onome tko ovo ita da znaenja golubica ima pone to previ e. No ako se ve mora i
abrati neki simbol ili hi-jeroglif, i nad njim umrijeti, neka mu onda barem smis
ao bude vi estruk, u protivnom bilo bi isto kao i rei bobu bob, a popu pop, ili ato
mu atom, a praznini praznina. Takvo se to mogli zacijelo sviati prirodnim filozofi
ma to ih Roberto bija e susretao kod Dupuvevih, ali ne i ocu Emanuelu - a znamo da
je na brodolomac bio sklon i jednoj i drugoj sugestiji. Najzad, ljepota je Golubi
ce, barem (dr im) za Roberta, bila u tome to ona ne bija e, kao svaki Znamen ili Ambl
em, samo Poruka, nego poruka ija poruka bija e neistra ivost istananih poruka.
Kad Eneja mora sii u Podzemni Svijet - i pronai, i on takoer, sjenu oca, to u neku r
uku znai dan ili dane ve
<s^ . L*, 'odavno pro le, - to ini Sibila? Ka e mu, istina, neka ode sahraniti
Mizena, te neka prinese razne rtve, bikove i ostalo blago, no ako uistinu eli uini
ti pothvat kakav nitko jo nije imao hrabrosti, ili mu sueno ne bija e, poku ati, morat
e pronai sjenovito stablo gustoga li a na kojemu raste zlatna granica. uma ga dobro kr
ije i mrane doline opkoljuju, pa ipak, bez te se "auricomae" granice nu na u Zemljin
e tajne proniknuti ne mo e. I tko poma e Eneji da otkrije tu granicu? Dvije golubice,
koje su uostalom - a to bismo sada ve morali znati - majinske ptice. Ostatak je d
obro poznat krme-Ijivcima i brijaima. Ukratko, Virgilije nije imao pojma o Noi, a
li golubica nosi neku vijest, na ne to ukazuje.
Navodno su, uostalom, golubice obavljale slu bu proro tva u Jupiterovu hramu, gdje j
e on kroz njihova usta davao svoje odgovore. Kasnije je jedna od tih golubica od
letjela u Hamo-nov hram, a druga u onaj u Delflma, iz ega je lako shvatljivo kako
su i Egipani i Grci govorili jedne te iste istine, bile one i tamnom koprenom za
strte. Bez golubice, nikakva objavljenja.
No mi se ovdje jo dan-danas pitamo to je znaila Zlatna. Granica. Znak da golubice do
nose poruke, zacijelo, no te su poruke ifrirane.
Ne znam koliko je Roberto znao o idovskim kabalama, koje dodu e u jednom odreenom pe
riodu bijahu u velikoj modi, no s obzirom da se dru io s gospodinom Gaffarelom, po
ne to je o njima morao uti: injenica je da su na golubici idovi izgradili itave dvorce
. Ve smo podsjetili, odnosno podsjetio je otac Caspar: u Psalmu 68 govori se o kr
ilima golubice srebrom osutima i perju to zlatan odsjev daju. Zbog ega? I zbog ega
u Mudrim Izrekama dolazi vrlo slina slika: "zlatne jabuke u finu srebrnu mre u ople
tene" sa komentarom da su to "rijei u dobar as izreene"? I za to se u Salomonovoj Pje
smi, obraajui se djevojci "ije su oi poput golubice" ka e "o ljubljena moja, uinit emo
a tebe zlatne nau nice sa privjescima srebrnim"?
idovi su tumaili kako zlato odgovara pismu, a srebro bijelim prostorima izmeu slova
i rijei. A jedan je od njih, koji Robertu zacijelo ne bija e poznat, no koji jo uvi
jek nadahnji- -va e tolike rabine, spomenuo kako zlatne jabuke u fino izra-
326enoj mre i od srebra znae da u svakoj reenici Svetoga Pisma (no zasigurno i u svak
ome predmetu ili zgodi na svijetu) postoje dva lica, jedno bjelodano i jedno skr
iveno; ono bjelodano je srebro; dragocjenije je, meutim, budui zlatno, ono skriven
o. I tko mre u izdaleka gleda, s jabukama opretenim njezinim srebrnim nitima, pomi
slit e da su jabuke srebrne, no pogleda li bolje, otkrit e blistavost zlata.
Sve ono to u Svetome je Pismu prima facie sjaji poput srebra, no skroviti njegov
smisao blista kao zlato. Nepovrediva istoa rijei Bo je, skrivena oku profanom, nekim
velom stida kao da je zastrta, i poiva vjeno u sjeni tajne. Ona poruuje da ne valja
pred svinju biserje bacati. Imati oi golubice znai ne zadr ati se na doslovnom smis
lu rijei nego umjeti proniknuti u mistini joj smisao.
A ipak ta tajna, ba kao i golubica, izmie neprestano i nikad se ne zna gdje li se
krije. Golubica je tu da znaenjem svojim posvjedoi kako svijet govori hijeroglifim
a te je stoga i sama hijeroglif koji izra ava hijeroglife. A hijeroglif ne govori
niti ne prikriva, samo pokazuje.
Drugi pak idovi proglasi e golubicu proro tvom, i nije sluajno da se na hebrejskom gol
ubica ka e tore, to podsjea na Torah, a to je naposljetku njihova Biblija, sveta knj
iga, izvor svakoga objavljenja.
Golubica, dok leti u Sunce, tek naizgled svjetluca srebrnim sjajem, no samo onaj
tko bude umio dugo i ustrajno ekati da otkrije joj skriveno lice, vidjet e njezin
o istinsko zlato: boju blistave slatke narane.
Od preasnoga Izidora naovamo i kr ani su takoer spominjali da nam se golubica, odsije
vajui zrake sunca to na nju padaju, javlja u razliitim bojama. Ona ovisi o Suncu, i
otuda krilatice Iz tvoje lui uresi su moji ili pak Zbog tebe resim se i blistam
jarko. Vrat se njezin zaodijeva pod svjetlom razliitim bojama, pa ipak uvijek jed
nak ostaje. I zbog toga predstavlja upozorenje da ne valja uzdati se u privide,
ali takoer i da valja pronai pravi, istinski privid ispod svih onih la nih.
Koliko boja ima golubica? Kako ka e jedan starodrevni be-stijarij:
327
Uncor m'estuet que vos devis
des columps, qui sunt blans et bis:
li un ont color aierine,
et li autre l'ont stephanine;
li un sont neir, li autre rous,
li un vermel, l'autre cendrous,
et des columps i a plusors
qui ont trestotes les colors.
l to e onda biti jedna Golubica Boje Narane?
Kao zakljuak, ako uzmemo da je Roberto o tome pone to znao, nalazim u Talmudu da mon
ici iz Edoma bijahu izraels-kome narodu strogo zaprijetili da e i upati mozak svakom
e tko bude nosio talisman. A Elizej ga bija e ipak stavio te izi ao na ulicu. Kad ga
opazi jedan od uvara zakona, dade se on u bijeg, a ovaj ga stade progoniti. Dost
ignut, Elizej skide talisman i sakrije je u rukama. Neprijatelj mu ree: " to ima u r
uci?" A ovaj odgovori: "Krila golubice." Onaj mu otvori ake. I bijahu krila golub
ice. Ne znam to znai ova pria, no nalazim je osobito lijepom. Takvom bi se vjerojat
no inila i Robertu.
Amabilis columba, unde, unde, ades volando? Quid est ret, quod altum coelum cito
secando tam copia benigna spires liquentem odorem? Tam copia benigna unguenta g
rata stiles?
Ono to elim rei jest da je golubica neobino va an znak, i lako mo emo shvatiti zbog ega
e jedan ovjek izgubljen u antipodima zakljuio da mu valja dobro uprijeti oko kako
bi shvatio to ona znai njemu. Nedosti an Otok, izgubljena Li-lia, i ibana svaka njegov
a nada; za to se ne bi smjela nevidljiva Golubica Boje Narane pretvoriti u medulla
aurea, u kamen mudrosti, u cilj svih ciljeva, to se rasplinje poput svega
328 to strastveno se eli? Uzdisat! za neim to nikada nee imati, nije li to sam vrhunac
najplemenitije od sviju udnji?
Stvar mi se ini toliko jasnom da odluujem ne produbljivati dalje moje Tumaenje o Go
lubici. Vratimo se radije na oj prii.
KK,27.
plime L cseke
utradan, na prvoj sunevoj svjetlosti, Roberto se bija e posve razodjenuo. Uz oca je
Caspara, stida radi, ulazio u vodu u odjei, no ubrzo mu postade jasno da ga ona
ote u-je i sputava te da se o nju samo saplie. Sada bija e gol. Oko pojasa je svezao k
onopac, spustio se Jakovljevim Ijestvama i eto ga opet u moru.
Plutao je na povr ini, to je sad ve posve usvojio. Morao je ve nauiti raditi rukama i
nogama, onako kako to apama ine psi. Isku a nekoliko pokreta, nastavi tako jo koju m
inutu te opazi da se od Ijestava udaljio jedva za nekoliko zaveslaja. A bija e se
ve zamorio.
Znao je kako e se odmoriti: legnu na leda i ostade tako neko vrijeme, prepustiv i s
e milovanju vode i sunca.
Osjeti kako mu se pomalo vraa snaga. Morat e se, dakle, kretati sve dok se ne umor
i, zatim poput mrtvaca nekoliko minuta otpoinuti, a onda zapoeti iznova. Pokreti e
mu biti neznatni, vrijeme beskrajno dugo, no drugaije se oito ne mo e postupiti.
(ZtS\ M 1^0
Nakon nekoliko poku aja donese izuzetno hrabru odluku. Ljestve su visjele desno od
kosnika, na strani okrenutoj prema Otoku. Poku at e sada dosei zapadnu stranu broda
. Onda e se odmoriti, i napokon vratiti.
Prolaz ispod kosnika nije bio dugaak, a vidjeti pramac s druge strane bija e istins
ka pobjeda. Opusti se s lice uvis, raskriljenih ruku i nogu, s dojmom da ga val
ovdje Ijulju ka jo bolje nego s one strane.
U jednom trenutku osjeti o tar trzaj u struku. Konopac se do kraja napeo. Vrati se
opet u psei polo aj i shvati: more ga
330bija e odnijelo prema sjeveru, lijevo od lae i prilino daleko od vrha kosnika. Dr
ugim rijeima, ona struja to protjeca e sa jugozapada prema sjeveroistoku, i koja pos
taja e pone to e a zapadno od Daphne, zapravo se mogla osjetiti ve u zaljevu. Nije je zam
ijetio dok je ulazio u vodu tamo na desnoj strani, za tien masivnim obujmom flaute,
no pre av i na lijevu stranu, sna no ga je dohvatila te bi ga zacijelo bila i odnijel
a da ga konopac nije zadr ao. On je vjerovao da stoji nepomian, zapravo se pomicao
kao Zemlja u svome vrtlogu. Zato mu je bilo tako lako oploviti pramac: nije uzna
predovala njegova vje tina, nego mu je pomoglo more.
Zabrinut, ushtjednu poku ati vratiti se prema Daphne vlastitim snagama, no zamijet
i da se konopac, tek to bi se on la-matajui uokolo i koprcajui se poput psia primaka
o za koji pedalj, ponovno napinje im bi usporio da uzme daha: znak da se opet vra
tio unazad.
Zgrabi tada u e i povue ga k sebi, okreui se oko osi kako bi ga omotao oko pojasa i z
akratko se nae nanovo kod Ije-stava. Popev i se na palubu, zakljui da bi svaki poku aj
da obalu dosegne plivajui bio previ e opasan. Morat e sagraditi splav. Promatrao je
svu onu zalihu drveta koju predstavlja e Daphne i bi mu jasno da nema ama ba niega i
me bi joj mogao oteti i najsitniji trupac, pod uvjetom da ne namjerava provesti
godine pilei kakvo deblo no em.
Ali nije li on do Daphne prispio vezan za obinu dasku? Trebalo je dakle samo ista
viti jedna vrata i upotrijebiti ih kao plovilo. Poslu iv i se jabuastom dr kom maa kao ek
iem, uvukav i sjeivo kao polugu, naposljetku mu uspije iz arki istrgnuti jedna od vra
tiju brodskog salona. Na kraju pothvata sjeivo bija e posve slomljeno. Pa to onda, v
i e se ionako nee morati boriti protiv ljudskih bia, nego protiv mora.
Ali kad bi se na vratima spustio u more, kamo bi ga odnijela struja? Odvue vrata
prema lijevoj ogradi i poe mu za rukom prebaciti u more.
Ljulju kala su se isprva lijeno na povr ini, no za manje od jedne minute bijahu ve da
leko od broda, odnesena najprije prema lijevom kraju, otprilike u smjeru kojim j
e i ao i on, zatim pak prema sjeveroistoku. Malo pomalo kako su odmicala
331

od pramca brzina im bija e sve vea sve dok se u jednom trenutku - u visini sjeverno
g rta u zaljevu - nisu naglo stala ubrzano kretati prema sjeveru.
Sad su upravo letjela kao to bi letjela Daphne kad bi joj izvukao sidro. Roberto
ih je uspio slijediti golim okom sve dok nisu odmakla preko rta, zatim je morao
posegnuti za dalekozorom te ih vidje kako jo dobar komad iza rta napreduju nevjer
ojatnom brzinom. Daska je, dakle, brzala koritom iroke rijeke iji upori i obale bi
jahu posred ovoga istoga mora koje ovdje kraj njega, s jedne i druge strane, bij
a e posve mirno.
Ocijeni da, prote e li se stotinu osamdeseti meridijan doista jednom idealnom lini
jom koja, prolazei sredinom zaljeva, spaja dva rta, i zaokree li ta rijeka svoj to
k odmah iza zaljeva usmjeravajui se prema sjeveru, onda ona iza rta vjerojatno tee
upravo du antipodnog meridijana!
U tom trenutku, meutim, posve drugaije bijahu njegove misli. Kad bi bio na dasci,
ne bi imao drugoga naina da se othrva struji osim pokretima vlastitih ruku. Ve je
upravljati vlastitim tijelom iziskivalo ogroman napor, a zamislimo kako je tek s
jednim vratima bez pramca, bez krme i bez kormila.
One noi kad je stigao daska ga bija e donijela pod kosnik samo zahvaljujui nekom vje
tru ili nekoj sporednoj struji. Da bi mogao predvidjeti novi tome slian dogaaj, mo
rao bi ia"-getoo pozorno prouavati kretanja plime i oseke, tjedne i tjedne, mjese
cima mo da, bacajui u more desetke i desetke dasaka - a i onda, tko zna...
Nemogue, barem ne prema tada njim njegovim spoznajama, hidrostatikim ili hidrodinamik
im, kako li se ve zovu. Mo da je ipak bolje uzdati se i dalje u plivanje. Prije e se
, dohvaen strujom, obale domoi pas koji se praaka i koprca nego pas u ko ari.
Valjalo mu je prema tome nastaviti svoje naukovanje. I nee mu biti dovoljno da se
plivanju ui samo izmeu Daphne i obale. U zaljevu takoer, u razliito doba dana ve pre
ma plimi i oseki, oitovahu se slabije struje: moglo bi se dakle dogoditi da ga, u
trenutku dok s punim pouzdanjem napreduje prema istoku, neka vodena igra odvue n
ajprije na zapad, a . zatim ravno prema sjevernome rtu. Morat e se stoga izvje ba-
332. ti i u plivanju protiv struje. Ta ima konopac, nee morati odustati od toga d
a se ogleda i s onim vodama tamo lijevo od trupa broda.
Sljedeih se dana Roberto, stojei pokraj ljestvica, prisjetio kako na della Grivi n
ije viao plivati samo pse nego takoer i abe. A kako u vodi ovjeje tijelo ra irenih ruku
i nogu oblikom podsjea prije na abu nego na psa, ree sam sebi kako bi mo da bilo mog
ue plivati poput abe. ak si bija e i glasom pomogao. Dreao je "kroak-kroak" te sna nim z
amasima izbacivao ruke i noge iz vode. ^fom bija e prestao kreketati, budui da je j
edini uinak tih ivotinjskih krikova bio da suvi e snage daju njegovim poskocima te d
a ga sile da otvara usta, sa posljedicama koje bi jedan vje t pliva morao znati pre
dvidjeti.
Pretvorio se tako u vreme nu, odmjerenu i stalo enu abu, dostojanstveno tihu. Kad bi
osjetio zamor u leima uslijed neprestanog izbacivanja ruku prema van, ponovo bi z
apoinjao more canino. Jednom je ak, promatrajui bijele ptice koje uz glasnu graju p
rati e njegove vje be, obru iv i se katkad okomito na svega nekoliko zaveslaja od njega
da bi zgrabile kakvu ribu (Galebov Udarac!), poku ao plivati opona ajui njihov let, ir
okim raskriljenim pokretima ruku, no uvjerio se da je mnogo te e dr ati zatvorenima
usta i nos, nego kljun, te je od takova podviga ubrzo odustao. Sada ve vi e ni sam
nije znao koja je ivotinja, pas ili aba, mo da kakva dlakava krastaa, etverono ni vodoze
mac, morski kentaur ili mu ka sirena.
Pa ipak, izmeu svih tih raznoraznih poku aja, opazio je da se, ovako ili onako, pon
e to kree: doista, zapoeo je svoju pu-te estiju kod pramca a sada se nalazio preko pol
ovice brodskoga boka. No kad je odluio okrenuti pravac i vratiti se k ljestvicama
, osjeti da nema vi e snage te mu ne preosta drugo nego dovui se natrag pomou konopc
a.
Ono to mu je u stvari nedostajalo bilo je pravilno disanje. Polazilo mu je za ruk
om kretati se naprijed, ali ne i vratiti se. Postao je pliva, ali nimalo drugaiji
od onoga gospodina o kojem je Lnoma,d slu ao, koji je cijelo hodoa e od Rima do Jeruza
lema, pola milje na dan, prevalio hodajui naprijed-na-
333
trag po svome vrtu. Nikada nije bio neki atleta, no mjeseci na Amarilliju, nepre
stano u svojoj kabini, izmuenost od brodoloma, mirovanje na Daphne (osim rijetkih
aktivnosti nametnutih mu od oca Caspara), posve su ga omlitavili.
Roberto ne ostavlja dojam da je svjestan kako e plivajui ojaati, prije se ini kako m
isli na to da bi trebao najprije ojaati da uope mo e plivati. Vidimo ga tako kako gu
ta dva, tri, etiri umanjka jajeta u jednome zalogaju i kako pro dire itavu koko svaki
puta prije nego to e se ponovno baciti u vodu. Sva srea da je postojao taj konopac.
Tek to bi se na ao u vodi zgrabili bi ga takvi grevi da mu gotovo ne bi uspijevalo
uspeti se natrag na brod.
S veeri se bio duboko zamislio nad tom novom proturje-no u. Ranije, dok nikakve nade
u njega ne bija e da bi ga mogao dosei, Otok se inio nadohvat ruke. Sada pak, kad je
napokon svladavao vje tinu koja e ga tamo odvesti, Otok se udaljavao.
tovi e, budui da ga je vidio ne samo udaljena u prostoru, nego takoer (i to unatrag)
i u vremenu, od toga trenutka, svaki puta kad spominje tu udaljenost, Roberto od
aje dojam da brka prostor i vrijeme, pa pi e: "zaljev je, jao meni, odvi e juer" i "k
ako li je te ko stii tamo gdje je tako rano", ili pak "koliko me samo mora razdvaja
od dana tek proteklog", ili ak "dolaze prijetei oblaci s Otoka, dok je ovdje ve ve
dro..."
No ako se Otok neprestano sve vi e udaljava, isplati li se onda jo uope uiti kako ga
dosei? U danima to uslijedi e, Roberto napu ta svoje plivake poku aje da bi iznova daleko
zorom zapoeo tra iti Golubicu Boje Narane.
Vidi meu li em papige, razaznaje plodove voa, od zore do sumraka pogledom prati kako
se posred zelenila o ivljuju i gase razliite boje, no golubicu ne vidi. Stade ponov
no misliti kako mu je otac Caspar lagao ili kako je postao rtvom neke njegove lak
rdije. Na mahove je uvjeren da ni otac Caspar nije nikada postojao - te ne nalaz
i vi e ni traga njegove nazonosti na brodu. Ne vjeruje vi e u Golubicu, no ne vjeruje
sada vi e niti u to da na Otoku postoji Opservatorij. Koristi to kao priliku za u
tjehu budui da bi, ka e sebi, bilo doista neumjesno nekakvom napravom oskrvnuti istou
toga mjesta. Pa stade
334
opet misliti na neki Otok stvoren po njegovoj mjeri, odnosno po mjeri njegovih s
nova.
Ako se Otok nalazio u pro losti, bija e to mjesto do kojega on pod svaku cijenu mora
stii. U tom bi istavljenom vremenu on morao ne pronai nego iznova izmisliti stanj
e prvoga ovjeka. Ne stani te s izvorom vjene mladosti, nego izvor on sam, Otok je mo
gao biti mjesto gdje bi svako ljudsko stvorenje, zaboravljajui svoje izopaeno znan
je, prona ao, poput djeteta napu tena u dubokoj umi, jedan novi jezik koji e niknuti i
z novog, drugaijeg odnosa sa stvarima. A zajedno s njim rodila bi se jedina prava
i nova znanost, nepatvorena i neiskrivljena ijednom filozofijom (kao da Otok ni
je otac to sinu prenosi rijei zakona, nego majka koja ga ui tepanju prvih imena).
Jedino e tako ponovoroeni brodolomac biti u stanju otkriti naela koja upravljaju gi
banjem nebeskih tijela i smisao akrostihova to ih ona ri u na nebu, ne cjepidlaei uza
lud po Almagesti i Quadripartiti, nego itajui izravno i neposredno nastanak pomrina
, prolazak srebrovlasih meteorita i periode zvjezdanih mijena. Jedino e po nosu to
krvari jer je na njega pao neki plod uistinu odmah razumjeti kako zakone koji t
e ka tijela vuku sili te i, tako i de motu cordis et sanguinis in ani-malibus. Jedin
o promatrajui povr inu neke baru tine i uvlaei u nju kakvu granu, trsku ili jedan od on
ih dugakih i krutih metalnih listova, novi e Narcis - bez ikakva dioptrikog i ishij
atikog rauna - uhvatiti nerje ivu neprestanu borbu sjene i svjetlosti. I mo da e mu poi
za rukom da shvati zbog ega je Zemlja mutno ogledalo to tintom boji sve to od sebe
odrazi, voda stijenka koja providnima ini sjene to o nju se otisnu, dok u uzduhu s
like nikada ne nalaze plohu od koje bi odskoile te prodiru kroza nj bje ei sve do kr
ajnjih granica etera, osim to se katkada vrate u obliku opsjena i drugih varljivi
h pojavljenja.
No nije li posjedovati Otok znailo posjedovati Liliju? Pa prema tome? Robertova l
ogika ne bija e kao u onih mazgoglavih i pritupavih filozofa, uljeza u predvorje L
iceja, to uporno dr e da ako je neka stvar ovakva ili onakva ne mo e takoer biti i ne to
suprotno tome. Nekom gre kom, hou rei zabrazdenjem ma te svojstvenim ljubavnicima, on
je ve znao da bi posjedo-

vanje Lilije bilo istovremeno i vrelom svakoga objavljenja. Otkrivati zakone sve
mira pomou dalekozora izgleda e mu samo du im, zaobilaznim nainom da se doe do jedne is
tine koja bi mu se otkrila u zaglu ujuoj svjetlosti u itka kad bi samo mogao spustiti
glavu u krilo ljubljenoj, u Vrtu u kojem svaki bi grm predstavljao stablo Dobra
.
No budui da - kao to bismo i sami morali znati - udjeti za neim to je daleko priziva
utvaru nekoga tko nam to otima, Roberta uhvati strah da se meu divotne slasti tog
Edena potajno uvukla Zmija. Obuze ga tako pomisao da ga na Otoku, uvijek br i uzu
rpator, eka Ferrante.
336
28.
O pozipklu tcmana
J ^Jubavnici vole vi e svoju patnju nego svoje u itke. Rober-r^Lto sebe nije mogao z
amisliti drukije nego rastavljenim zauvijek od one koju je ljubio, no to se vi e od
nje osjeao odvojenim to ga je vi e obuzimao jad i ti tale brige da netko drugi to mo da
nije.
Vidjesmo kako je, optu en od Mazarina da je vien na nekom mjestu gdje zaista nije b
io, Roberto uvrtio sebi u glavu da je Ferrante nazoan u Parizu i da u odreenim pri
likama zauzima njegovo mjesto. Ako to bija e istina, Roberta je kardinal dao uhiti
ti te ga poslao na Amarilli, no Ferrante je ostao u Parizu i za sve (ukljuujui i N
ju!) bija e Roberto. Ne preosta mu drugo nego zami ljati Nju uz Ferrantea, i evo kak
o se namah to morsko istili te stalo pretvarati u pravi pakao.
Roberto je znao da se ljubomora raa bez ikakva obzira na ono to doista jest, ili n
ije, ili nikada biti nee; da je to neka vrst zanosa to iz nekog umi ljenog zla izvlai
stvarnu, istinsku bol, da je netko tko pati od ljubomore poput hipohondra to se
razbolijeva od samoga straha da bolestan ve jest. Zlo po onog, dakle, tko pusti d
a ga uhvati ta bolonosna ludost koja te sili da Drugu sebi predoi s nekim Drugim,
a ni ta tako kao samoa ne pospje uje sumnju, ni ta kao snatrenje ne pretvara sumnju u i
zvjesnost. Pa ipak, dodavao je, kako ne mogu izbjei da ljubim, ne mogu izbjei ni d
a se u meni budi ljubomora, a kako ne mogu izbjei ljubomoru, ne mogu izbjei niti d
a snatrim.
Ljubomora je zapravo, izmeu sviju bojazni, najnezahval-nija: boji li se smrti, nai e
olak anje u tome to mo e misliti da e naprotiv u ivati dug ivot ili da e , putujui nek
337
L

mo, pronai fontanu vjene mladosti; ako si siromah, utjehom e ti biti misao da e otkri
ti kakvo blago; za svaku stvar od koje se strepi postoji oprena nada koja nam daj
e poticaj. Nije meutim tako kad se ljubi u odsutnosti ljubljene: odsutnost je lju
bavi ono to je vjetar vatri: slaba nu gasi, veliku raspiruje.
Ako se ljubomora rada iz silne i neizmjerne ljubavi, onda onaj tko ne osjea ljubo
moru zapravo i ne ljubi, ili ljubi olaka srca, pa tako nisu rijetki ljubavnici k
oji, strahujui da e se njihova ljubav uti ati, pothranjuju tu ljubav nalazei nepresta
no i pod svaku cijenu razloge ljubomori.
Prema tome, onaj tko je ljubomoran (a svejednako eli da mu je ljubljena ista i vje
rna) niti eli niti ima volje zamisliti je drugaije nego ljubomore dostojnu, a time
znai i krivu zbog nevjere, raspirujui tako u prisutnoj patnji u itak odsutne ljubav
i. Takoer i zbog toga to misliti na sebe sama kako posjeduje daleku dragu - bez obz
ira to zna da to nije istina - nikako ne mo e uiniti ti tako ivom pomisao na nju, na n
jezinu toplinu, rumen, njezin miomirirs, kao to to mo e zamisao da u tim istim daro
vima umjesto tebe u iva netko Drugi: dok si u svoju odsutnost uvjeren, prisutnost
tvojega neprijatelja tebi je, ako ve ne sasvim izvjesna, a ono bar ne posve neizv
jesna. Ljubavni odnos, to ga ljubomorni zami lja, jedini je nain da sebi predoi tuu ve
zu koja je, ako ne nedvojbena, a ono barem mogua, dok je za njega ona naprotiv ne
mogua.
Zbog toga ljubomorni nije u stanju niti ima volje sebi zamisliti ne to suprotno od
onog ega se boji, ne mo e tovi e u ivati drugaije nego veliajui i uznosei vlastitu bol
atiti zbog uznesena u itka iz kojeg se osjea iskljuenim. Ljubavni su u ici boljetice k
oje nagone na to da se za njima udi, u njima se sudaraju slast i mueni tvo, a ljubav
je dobrovoljno bezumlje, raj pakleni i pakao nebeski, sklad uenih opreka, bolan s
mijeh i mrvljivi dijamant.
Patei tako, no prisjeajui se svejednako one beskonanosti svjetova o kojoj bija e raspr
avljao prethodnih dana, Ro-bertu pade na um jedna ideja, tovi e, Ideja, grandiozni,
anaT morfini, nenadani Genijalni Bljesak.
Pomisli naime kako bi mogao sastaviti pripovijest, gdje on, naravno, ne bi bio g
lavnim junakom, budui da se ne bi zbi-
338vala u zbiljskome svijetu nego u Zemlji Romana, a zgode bi se u njoj odvijale
usporedo s onima iz ovoga njegovoga svijeta, a da se dva slijeda pustolovina ni
kada ne susretnu ili preklope.
to je Roberto time dobivao? Mnogo. Donijev i odluku da izmisli pripovijest o jednom
drugom svijetu, koji ne postoja e drugdje do u njegovim mislima, on tome svijetu
postaja e gospodar, budui da je mogao urediti da ni ta to se tamo zbiva ne prelazi gra
nice njegove izdr ljivosti. S druge strane, postajui itateljem romana kojem bija e stv
oritelj, mogao je sudjelovati u jadima likova, dijeliti njihove muke i umirati s
njima od beskrajne tuge. Ta ne dogaa li se itateljima romana da bez ljubomore mog
u voljeti Tizbu, koristei se Prijamom kao vlastitim namjesnikom, ili preko Selado
na patiti za Astrejom?
Ljubiti u Zemlji Romana nije ukljuivalo nikakav osjeaj ljubomore: tamo je ono to ni
je na e u neku ruku ipak na e, a ono to u zbilji bija e na e, i to nam bija e oduzeto, tamo
ne postoji - ak iako je ono to postoji veoma nalik onom to od postojeeg nismo ili je
smo izgubili...
Jednom rjeju, Roberto e morati napisati (ili zamisliti) roman o Ferranteu i njegov
oj ljubavi s Lilijom, i jedino e tako, izgraujui taj romaneskni svijet, zaboraviti
na ljutu ranu koju u stvarnome svijetu u njemu bija e izgrizla ljubomora.
Povrh toga, razmi lja e Roberto, da bih shvatio to mi se zbilo i kako sam upao u stup
icu koju mi je namjestio Maza-rin, morat u rekonstruirati Historiu tih dogaaja, ot
krivajui im uzroke i razloge. No ima li to neizvjesnije od Historia koje itamo, u k
ojima, ako nam dva autora pripovijedaju istu bitku, nalazimo toliko nepodudarnos
ti i razmimoila enja, da gotovo pomislimo kako se o dvije razliite bitke radi? A im
a li naprotiv i ta izvjesnije od Romana, gdje na koncu svaka Zagonetka nalazi svoj
e obja njenje prema zakonima Vjerodostojnosti? Roman pripovijeda stvari koje se mo d
a nisu zaista dogodile, no koje su se posve lako mogle dogoditi. Ako svoje nevol
je prikazem u obliku Romana bit u siguran da u itavoj toj zbrci postoji barem jeda
n nain da se zaplet razmrsi i da prema tome nisam rtva nikakve none more. to pak bij
a e zamisao podmuklo oprena onoj prvoj, budui da bi na taj nain romaneskna pripovijes
t morala zastrti njegovu istinitu priu.
339
I naposljetku, obrazlaga e dalje Roberto, moj je sluaj pria o ljubavi prema jednoj en
i: a samo se Roman, nikako Histo-ria, bavi pitanjima ljubavi, i samo e se Roman (
Historia nikad) pobrinuti da objasni ono to misle i osjeaju te Evine keri koje su,
kako bilo da bilo, od davnih dana Zemaljskoga Raja pa sve do Pakla na Dvorovima
na ega doba, imale toliko moi nad zbivanjima kroz koja je pro ao na ljudski rod.
Sasvim razumni razlozi, svaki za sebe, ali ne i gledani u cjelini. Postoji naime
razlika izmeu onoga tko pi e roman i onoga tko pati od ljubomore. Ljubomorni u iva u
tome da sebi predoava ono to nikako ne bi elio da se zbilo - a istodobno odbija po
vjerovati da se to uistinu dogaa - dok se romanopisac naprotiv utjee svakoj moguoj
lukavoj majstoriji kako bi itatelj ne samo u ivao u zami ljanju onoga to se nije dogod
ilo nego da bi malo pomalo na koncu i zaboravio da ita i povjerovao da se sve doi
sta tako dogodilo. Za ljubomornoga ve samo itanje romana koje je napisao netko dru
gi predstavlja uzrok silne i nepodno ljive patnje, jer mu sve to god taj rekao izgl
eda kao da se odnosi upravo na ono to se dogaa njemu. Mo emo li zamisliti ljubomorno
g kako se pretvara da tu svoju vlastitu zgodu izmi lja? Ta ne ka e li se za ljubomor
ne da od muhe prave slona? I koliko god, prema tome, sjenovita bila stvorenja ne
kog romana, budui da je roman roeni brat Povijesti, te se sjene ljubomornome ine od
vi e krupnima, tim vi e ako su to - umjesto sjena nekog drugog - njegove vlastite.
S druge pak strane, da unato svojim vrlinama Romani imaju i svojih nedostataka, R
obertu je moralo biti poznato. Ba kao to medicina nauava i otrove, metafizika drski
m o tro-umljem podriva vjerske dogme, etika preporuuje velikodu nost (koja ne koristi
ba svakom), astrologija podupire praznovjerje, optika vara, muzika raspiruje lju
bav, geometrija potie nepravedno vlasni tvo, a matematika krtost - tako i Umjetnost
Romana, koliko god upozoravala da nam nudi tek puku izmi ljotinu, otvara vrata u P
alau Besmisla, koja se, jednom lakoumno preena, brzo zatvore za na im leima.
Nije meutim u na oj moi sprijeiti Roberta da uini taj korak, budui da pouzdano znamo da
gaje ionako uinio.
340p
29.
Jetzanteooa
dakle zapoeti priu o Ferranteu? Roberto dr i shodnim krenuti od onoga dana kad je ov
aj, nakon to bija e izdao Francuze s kojima je hinio da se bori, izdavajui se za kap
etana Gambera, prebjegao u panjolski logor.
Zacijelo je postojao tamo neki uva eni visoki gospodin koji ga je doekao s odu evljen
jem te mu obeao da e ga, na kraju ovog rata, povesti sa sobom u Madrid. I otamo bi
ja e otpoeo Ferranteov uspon po marginama panjolskoga dvora, gdje je nauio da vrlinu
vladara predstavlja njihova samovolja, da je Mo nezasitna neman kojoj valja slu iti
poput odana roba kako bi se moglo okoristiti svakom i najsitnijom mrvicom to pad
ne s toga stola, i iz nje izvui priliku za polagan i zavojit vlastiti uspon - naj
prije kao stra ar, plaeni ubojica i povjerenik, a potom izigravajui plemia.
Ferrante nije mogao biti nego pronicava duha, premda na zlo prinuena, te je u tom
okru ju odmah nauio kako mu se valja pona ati - slijedio je naime ona naela dvorske ue
nosti kojima je gospodin Salazar ku ao katehizirati Roberta.
Bija e izobrazio svoju osrednjoj (niskost nezakonita porijekla), ne pla ei se biti Iz
uzeian-u^osrednjim stvarima, kako bi izbjegao da jednoga dana ispadne osrednji u
onim aBUBOtiflrn.
Shvatio je da u sluaju kad nije mogue odjenuti lavlje krzno, valja odjenuti lisije:
ta i od Potopa se spasilo vi e lisica nego lavova. Svako je stvorenje obdareno sv
ojom vlastitom mudro u, a upravo je od lisice nauio da otvorena igra niti korist nit
i ugodu ne donosi.
Ako bi ga pozvali da pro iri neku klevetu meu slugama ne bi li ona malo pomalo do la
do u iju njihova gospodara, a
341on bi pak znao da u iva naklonost neke od slu kinja, po urio bi se odmah rei kako e r
adije poku ati s koija em u gostionici; ili pak, ako bi koija bio njegov banidrug iz gos
tionice, tvrdio bi sa znalakim osmjehom da e on ve znati privui pozornost nekakve ta
mo slu kinjice. Ne znajui kako postupa niti kako e Pfistu^ti^njegov je gospodar na n
eki nain gubio
jedan bod u
a on je pak znao da onaj tko
ne otkrije odmah vlastite karte dr i druge u neizvjesnosti; na taj se nain ovjek okr
u i velom tajnovitosti, a ta ista tajanstvenost izaziva tue po tovanje.
Uklanjajui vlastite neprijatelje, koji najprije bijahu pa evi i konju ari a kasnije p
lemii koji ga dr ahu sebi ravnim, bija e ustanovio da uvijek treba ni aniti sa strane,
nikad s lica: put do mudrosti utire se pomno izraenim i probranim smicalicama i n
ikada ne valja postupati na predvieni nain. Ako bi naznaio da smjera ne to uiniti, bij
a e to samo da bi doveo u zabludu, ako bi vje to dao naslutiti neki pripremani in kas
nije bi postupao na posve neoekivani nain, pomno nastojei da opovrgne ili la nom prik
a e pokazanu namjeru. Nikada ne bi napadao kad mu je protivnik bio na vrhuncu snag
a (iskazujui mu tada, tovi e, prijateljstvo i po tovanje), nego tek u trenutku slabost
i, kad bi mu se uinio nespremnim za obranu, a tada bi ga pak survao u propast s i
zgledom nekoga tko mu svesrdno hrli u pomo.
Lagao je esto, ali ne bez odreenih kriterija. Znao je dobro da, eli li da mu vjeruj
u, mora svima pokazati da katkada govori istinu premda na vlastitu tetu, a pre uuje
je kad bi iz nje mogao izvui mnogo razloga za pohvalu. S druge strane, u ophoenju
s ni ima od sebe nastojao je stei glas Izuzetno-isk-rena ovjeka, kako bi se taj glas
pronio do u iju monih. Bija e se uvjerio da pretvarati se prema sebi ravnima predsta
vlja nedostatak, ali da ne biti prijetvoran u odnosu na nadmonije znai nepromi ljeno
st.
Nije radio ni ta ni s prevelikom otvoreno u, u svakom sluaju barem ne uvijek, strahujui
da e drugi opaziti tu njegovu jednoobraznost i jednoga dana predvidjeti njegove
postupke. Ali nije isto tako ni sa dvolino u pretjerivao, iz bojazni da e se nakon dr
ugoga puta njegova prevara razotkriti.
342Nadao se da e mudrost stei vje bajui se u podno enju tu-pavaca kojima se okru ivao. Ni
je bio toliko nesmotren da svaku svoju gre ku svaljuje na njihova lea, no kad bi ul
og u igri bio visok, potrudio bi se da uvijek ima pokraj sebe kakvoga rtvenoga ja
rca, metu poruge (gonjenu vlastitim ta tini astohlepljem da se vjeno pokazuje u prvi
m redovima, dok bi se on dr ao u pozadini) kojoj bi potom ne on, nego drugi pripis
ali kakvo neslavno djelo.
Ukratko, prikazivao bi kao svoje djelo sve ono to bi mu moglo donijeti bilo kakvu
korist, dok bi istovremeno nastojao da neija tua ruka uini ono to bi na njega moglo
navui prikrivenu mr nju.
U otkrivanju vlastitih vrlina (koje bismo bolje nazvali ukletim sposobnostima) z
nao je da jedna polovica iznesena na vidjelo, a druga tek dana naslutiti vrijedi
mnogo vi e od cjeline otvoreno pred svaije oi izlo ene. Katkada bi pu tao da se njegovo
razmetanje sastoji u nijemoj rjeitosti, u nekom nehajnom, kao usputnom, pokaziva
nju vlastitih odlinosti, i imao je sposobnost da se nikada sav odjednom ne otkrij
e.
Malo pomalo kako je napredovao u svojemu usponu i dolazio u dodir sa ljudima vi eg
a polo aja, postao je izvanredno vje t u opona anju njihovih kretnji i gpyo_5A> no inio
bi to samo sa ni ima od sebe, koje bi morao psfiala-nekakva nedopu tena cilja opinit
i; sa sebi nadreenima pomno bi se brinuo da se priinja nevje tim, a da se kod njih d
ivi upravo onome emu ve bija e itekako vje t.
Izvr avao bi svaki neasni zadatak koji bi mu povjerili njegovi nalogodavci, ali sam
o u sluaju ako zlo koje je inio nije bilo tolikih razmjera da bi oni prema njemu m
ogli osjetiti gaenje: ako bi od njega zahtijevali tako pozama nih prijestupa, odbij
ao bi: najprije zbog toga da.oni ne pomisle kako bi on jednoga dana bio u stanju
ne to slino uiniti i protiv njih, a drugo (ako bi podlost vapila za osvetom pred Bo j
im oima) da ne bi postao ne eljenim svjedokom njihova grizodu ja.
U javnosti bi jasno pokazivao znakove pobo nosti, no dostojnim je smatrao jedino k
rivokletstvo, poga enu vrlinu, ljubav prema sebi samome, nezahvalnost, prezir sveg
a svetog; u srcu bi svome psovao Boga i vjerovao da je svijet tek pukim slu-

l
ajem roen, uzdajuci se svejednako u neku vrst sudbine sklone da svoj tijek povine
u prilog onome tko e sam znati okrenuti je u vlastitu korist.
Da bi uveselio svoje rijetke i kratke trenutke odmora, opio bi jedino s udatim bl
udnicama, nesuzdr ljivim udovicama, bezonim djevojurcima. No i to s velikom umjereno u:
u svojemu je spletkarenju Ferrante, naime, katkada dobrovoljno odustajao od nek
e neposredne brze dobiti, im bi osjetio da se mo e uplesti u kakvu drugu spletku, k
ao da mu njegova pakost nikada ni trenutka mira nije dopu ta e.
ivio je jednom rjeju iz dana u dan poput ubojice to vreba iza kakva debela zastora
iza kojih ne prodire odsjev svjetlosti s o trih sjeiva bode a. Znao je da je prvo pra
vilo za uspjeh priekati pravu priliku, no ipak je svejednako patio jer mu se pril
ika inila jo uvijek predalekom.
To mrano i uporno astohleplje li avalo ga je svakog du evnog mira. Smatrajui kako mu je
Roberto ugrabio ono mjesto na koje je imao pravo, ne bija e vi e te nagrade koja bi
ga mogla nasititi, i jedini oblik koji su dobro i srea mogli poprimiti u oima nje
gove pokvarene du e bija e bratovljeva nesrea, dan kad e sebe moi uiniti njezinim tvorce
m. to se ostalog tie, glavom su mu tutnjali gorostasi od dima koje je pod-strekiva
o na meusobnu borbu, i ne bija e toga mora, niti zemlje ili neba, kamo bi mogao utei
i pronai spas i spokoj. Ono stoje imao, vrijealo gaje, ono stoje elio, bija e mu uzr
okom muke i patnje.
Nikada se nije smijao osim mo da ponekad u gostionici ne bi li opio nekog svog nes
vjesnog dou nika, neko eljade koje e mu se bez vlastita znanja samo povjeriti. No u
potaji svoje sobe svakoga je dana u ogledalu provjeravao svoje dr anje, da bi vidi
o ne odaje li mo da nain njegova kretanja uznemirenost i strah, ne djeluje li mu ok
o suvi e drsko, ne izra ava li oklijevanje glava nagnuta vi e nego to treba, ne ine li g
a preduboke bore na elu pretjerano rasrenim ili zlovoljnim.
Kad bi prekidao s tim vje bama i kad bi kasno u no umoran odbacio svoje maske, vidi
o bi sebe kakav uistinu bija e -ah, ovdje Roberto nije mogao odoljeti da ne promrm
lja sebi nekoliko stihova proitanih prije koju godinu:
344U oku gdje se stane smrt i sjeta grimizan plamsaj i mutan se pali, pogled su
prijek i zjene ko kometa svijene, obrve regbi ferali raspomamljeni, oajni i kruti
vapaji grom su, a dah bljesci ljuti.
Kako nitko nije savr en, ak ni u zlu, i kako niti on nije bio posve u stanju na uzd
i dr ati prekomjernu vlastitu pakost, Ferrante nije mogao izbjei da ne uini i on pog
re an korak. Njegov mu gospodar bija e povjerio da pripremi otmicu jedne iste i nevin
e djevojke visokoga roda kojoj ve bija e namijenjen brak s nekim vrlim plemiem, te j
oj je on otpoeo slati ljubavna pisma potpisujui ih imenom svojega podstrekaa. Zatim
se jednom, dok se uvee povlaila u svoje odaje, uvukao u njezinu lo nicu i - uiniv i je
lakim plijenom nasilnoga zavoenja - obe astio je. Jednim je udarcem tako izigrao i
nju i zarunika i onoga tko mu otmicu bija e nalo io.
Kad je zloin bio otkriven, i kad za nj okrivi e njegova gospodara koji poginu u dvo
boju s iznevjerenim zarunikom, Ferrante je ve bio na putu za Francusku.
U trenutku dobroga raspolo enja Roberto Ferranteu namje ta razne pustolovine odvodei
ga jedne sijeanjske noi preko Pirineja u sedlu ukradene mazge koja mora da se zavj
etovala redu protestantskih bogomoljki: dlaka joj bija e nalik fratarskome plastu,
a bila je osim toga toliko mudra, trezvena, uzdr ljva i edna da bi, osim trapljenj
a vlastita tijela, to lijepo pokazivahu izboene rebrene kosti, na svakom koraku, k
lek-nuv i na koljena, ljubila majicu zemlju.
Planinske vrleti priinjahu se bremenite kiselim mlijekom, sve redom premazane sad
renim bjelilom. Ono malo stabala to jo ne bija e zatrpano snijegom izgledahu toliko
bijela da se inilo da su skinula sa sebe ko ulju pa drhture vi e od hladnoe nego od vj
etra. Sunce se bija e povuklo u svoje dvore ne usuujui se ak ni na trijem izviriti. A
kad bi naas samo pomolilo lice, ovilo bi nos kukuljicom od gustih oblaka.
Rijetki prolaznici na koje bi nabasao na tim stazama bijahu nalik fratriima s Mas
linske gore to idu pjevajui lavabis

me et super nivem dealbabor... I sam se Ferrante, vidjev i sebe tako bijela, osjeao
pretvorenim u jednog od onih bra nom popra enih napudranaca s Akademije Crusca.
Jedne noi stizahu s neba tako guste i krupne pahulje pamuka da on, kao to netko se
drugi bija e pretvorio u stup od soli, posumnja da je od njega postao stup od sni
jega. Kukuvi-je, i mi i, zeleni konjici, ogromni leptiri i ukovi plesa e oko njega maurs
ke plesove, kao da mu se ele narugati. A na kraju jo udari nosom o noge nekog obje e
nika to ljuljajui se na drvetu predstavlja e pravi groteskni prizor u pepeljastosivu
turobnu polju.
No Ferrante - iako se svaki Roman mora iskititi dopadljivim i zabavnim opisima -
 nije nikako mogao biti lik iz komedije. Morao je te iti odreenom cilju, zami ljajui P
ariz, kojem je hitao, po vlastitoj mjeri.
Pa je tako eznutljivo uzdisao:
"Oh, Pari e, neizmjerna uvalo gdje kitovi maju ni poput el- i fiaft^ostaju, zemljo si
rena, emporiju rasko i, vrtu u itaka, meandru spletki, Nilu udvorica i Oceanu himbe!
"
I ovdje Roberto, sve u elji da iznae neku crtu, povue neki potez kakav jo nijedan pi
sac romana dosad ne bija e smislio, kojim bi to vjernije prenio osjeaje toga gramzlj
ivca to se urio osvojiti grad gdje se sa imahu Europa sa svojom civilizacijom, Azija
sa svojim izobiljem, Afrika sa svojom ekstravagancijom i Amerika sa svojim boga
tstvima, grad to novotariji svakoj raskrili ruke, to kraljevstvo je prevare, ari te r
asko i, popri te hrabrosti; gdje ljepota svaka svoju dvoranu za ogled ima, gdje modi
je kolijevka, a vrlini grob, stavlja u Ferranteova usta bahatu drsku krilaticu:
"Pari e, da odmjerimo snage, ti i ja!"
Od Gaskonje do Poitoua, i od tamo do Ile-de-France, Ferrante je na ao naina da skuj
e nekoliko besramnosti koje mu omogui e da premjesti itavo malo bogatstvo iz d epova n
ekolicine naivnih budala u vlastite i da stigne u prijestolnicu kao mladi gospod
ii, suzdr an i ljubazan, gospodin Del Poz-zo. Kako tamo jo ne bija e doprla nikakva vij
est o njegovim -podlim madridskim lopov tinama, stupi u dodir s nekim pa-
346
Rnjolcima bliskim Kraljici, koji odmah stado e cijeniti njegove sposobnosti pru anja
povjerljivih usluga u korist vladarice koja je, premda vjerna svome mu u i naizgl
ed puna po tovanja prema Kardinalu, i dalje odr avala veze s neprijateljskim dvo-
rom- |2N/|tflV?
Glas o njemu kao izuzetno, vjernu izvr itelju zakratko bija e do ao do u iju Richelieua
koji, kao temeljiti poznavatelj ljudske du e, smatra e da ovjek bez skrupula koji slu i
Kra-
"Ijici, na glasu po neprestano praznu d epu, nee ustuknuti pred bogatijom naknadom
i lako pristati da slu i njemu, te ga stade koristiti u tolikoj tajnosti da ak niti
najbli i njegovi suradnici pojma nisu imali o postojanju tog mladog agenta.
Osim to je u Madridu imao dovoljno vremena dobro ispei zanat, Ferrante je imao rij
edak dar da neobino lako ui strane jezike i izvanredno vjerno opona a njihove naglas
ke. Ne bija e njegov obiaj da se razmee vlastitom nadareno u, no jednog je dana, kad je
Richelieu u njegovoj nazonosti upravo primio jednog engleskog dou nika, pokazao da
se s tim izdajnikom mo e bez ikakvih pote koa sporazumjeti. Zbog ega ga je Richelieu,
u jednom od najte ih trenutaka u odnosima izmeu Francuske i Engleske, poslao u Lon
don gdje e se morati izdavati za nekog malte kog trgovca koji e se u pristani tima ras
pitivati i dobavljati vijesti o kretanjima brodova.
Ferrante je tako ostvario jedan dio svojega sna: bija e sada uhoda i to ne vi e u sl
u bi kakva god vlastelina, nego biblijskog Levijatana koji je svoje ruke na sve st
rane prilino daleko pru ao.
Uhoda (sabla njavao se Roberto sav prenera en), najzaraz-nija od sviju kuga na dvoro
vima, Harpija to silazi na kraljevske trpeze oliena lica i o trih pand i, lepr ajui krili
ma slijepoga mi a i oslu kujui u ima obdarenim velikim bubnjem, veliki dugouhi i mi to sa
u tmini vidi, zmija meu ru ama, ohar na cvjetovima koji u otrov pretvara medeni sok t
o iz njih srkne, pauk iz predsoblja to plete finu mre u svojih istananih o troumnih ra
zgovora kako bi uhvatio svaku mu icu koja proleti, papagaj kukasta kljuna koji sve
to uje prenosi preobra avajui istinu u la , a la u istinu, kameleon to svaku boju prima
i svakom se ogre osim onom to istinski ga
347
krasi. Sve sama svojstva od kojih bi svatko sramotu osjetio, osim onog tko odluk
om je bo jom (ili avoljom), upravo roen za slu bu zlu.
No Ferrante se nije zadovoljavao time da bude obina uhoda i da u vlastitoj moi dr i
one ije je misli prenosio; elio je biti, kao to se govorilo u ono doba, dvostruka u
hoda koja bi, poput udovi ta iz legende, bila u stanju kretati se u dva suprotna pr
avca. Ako popri te gdje se ogledaju Moi mo e biti labirint spletki, kakav e biti Minot
aur u kojem e se razviti kalem dvaju potpuno razliitih priroda? Dvostruka uhoda. A
ko se polje na kojem se odigrava borba izmeu Dvorova mo e nazvati Paklom, gdje u ko
ritu Nezahvalnosti brzim povodnjem tee Flegeton zaborava, gdje kipti mutna voda s
trasti, kakav e biti Kerber s tri grla to laje kad otkrije i nanju i onog tko u ao je
da bude rastrgan? Dvostruka uhoda...
Tek to se na ao u Engleskoj, dok je uhodio za Richelieua, Ferrante odlui obogatiti s
e pru ajui odreene usluge Englezima. Izmamljujui obavijesti od slu inadi i sitnih inovni
a ispred velikih vreva piva u krmama punim zadaha masne ovnovine, osvanu na kncu u
duhovnikom okru ju predstavljajui se kao panjolski sveenik koji je odluio napustiti Ri
msku Crkvu iju prljavu sramotu vi e nije mogao podnositi.
Med za u i onih antipapista to samo vrebahu svaku priliku da novim dokazima mogu po
tkrijepiti besramnost katolikoga klera. I nije bilo ak ni potrebe da Ferrante priz
na ono to mu ne bje e poznato. Englezi su ve imali u rukama jednu anonimnu ispovijes
t, tobo nju ili stvarnu, drugog jednog sveenika. Ferrante je tada zajamio valjanost
toga dokumenta, potpisujui ga imenom nekog pomonika biskupa iz Madrida koji se jed
nom prema njemu oholo i bahato ponio te se zakleo da e mu se kad tad osvetiti.
Jednom prigodom, dok je od Engleza u nekoj lukoj krmi preuzimao zadatak da se vrat
i u panjolsku kako bi prikupio sline izjave ostalih sveenika spremnih da okleveu Sve
tu Stolicu, upoznao je nekog putnika iz Genove s kojim se prilino zbli io i za krat
ko vrijeme otkrio da je to zapravo Mahmut, renegat koji je na istoku prigrlio is
lamsku vjeru, no koji je zapravo, preru en u portuge kog trgovca, pribavljao obavije
sti o
348engleskoj mornarici, dok su ostale uhode u slu bi Visoke Porte inile to isto u F
rancuskoj.
Ferrante mu otkrije da je u Italiji radio za turske agente, da je prihvatio njeg
ovu istu vjeru, uzev i ime Dgennet Oglou. Odmah mu je prodao obavijesti o kretanji
ma u engleskim lukama te od njega primio naknadu za to to e odnijeti jednu poruku
njegovoj brai u Francuskoj. Dok su engleski eklezija-sti bili uvjereni kako je on
ve odavno na putu prema panjolskoj, on nije mogao odoljeti da ne izvue jo jednu dob
it iz svojega boravka u Engleskoj te se, stupiv i u dodir sa ljudima iz Admiralite
ta, predstavio kao Venecijanac, Granceola (ime to ga bija e izmislio prisjetiv i se k
apetana Gambera), koji je izvr avao tajne zadatke u slu bi Savjeta te Republike, pos
ebno u vezi sa francuskom trgovakom mornaricom. Sada je, protjeran u izgnanstvo z
bog nekakva dvoboja, morao pronai utoi te u nekoj prijateljskoj zemlji. Da bi pokaza
o svoju odanost i stekao povjerenje, bija e sada kadar obavijestiti svoje nove gos
podare da Francuska pribavlja vijesti o engleskim lukama preko Mahmuta, turskog p
ijuna koji ivi u Londonu izdajui se za Portugeza.
Kod Mahmuta, odmah uhienog, bijahu naene bilje ke o engleskim lukama, a Ferrante bi
ocijenjen kao osoba dostojna povjerenja. Pod obeanjem konanoga prihvaanja u Englesk
u i s poputbinom od prve pozama ne svote, bija e poslan u Francusku kako bi se pridr
u io ostalim engleskim agentima.
Po povratku u Pariz odmah je Richelieuu prenio obavijesti koje Englezi bijahu od
uzeli Mahmutu. Zatim je prona ao prijatelje iju mu je adresu dao enove ki renegat, pre
dstaviv i se kao Charles de la Bresche, biv i sveenik koji je, pre av i u slu bu nevjernici
ma, netom u Londonu skovao zavjeru koja e itavome kr anskom soju ubiti dobar glas. Ag
enti mu odmah povjerova e budui da su ve znali za sve i u kojemu je Anglikanska Crkva ob
jelodanila zlodjela nekog panjolskog sveenika - tako da su u Madridu po primitku t
e vijesti odmah uhitili toga prelata kojem Ferrante bija e pripisao izdajstvo, te
je taj sada ekao smrt u nekoj dobro uvanoj samici Inkvizicije.
Ferrante je postigao da mu turski agenti redovito povjeravaju obavijesti koje su
pribavili o Francuskoj te ih je obratnom
349r
po tom odmah slao engleskom admiralitetu, primajui od njih novu nagradu. Oti ao je za
tim Richelieuu te mu otkrio da u Parizu postoji jedna turska kabala. Richelieu j
e jo jednom ostao zadivljen Ferranteovom sposobno u i vjerno u. Do te mjere da ga je na
mamio na izvr enje jedne jo te e rabote.
Kardinala je ve du e vremena brinulo ono to se dogaa u salonu Rambouillet, i obuzimal
a ga je sumnja da se medu tim slobodnim duhovima u ka ne to protiv njega. Svojedobno
je gadno pogrije io poslav i Rambouilletovoj jednog svog provjerenog dvorjanina koji
je budalasto zatra io obavijesti o eventualnim u kanjima. Arthenice je na to odgovor
ila da je svim njezinim gostima savr eno dobro poznato duboko po tovanje koje ona ga
ji prema Njegovoj Uzoritosti, da sve kad bi o njemu i lo e mislili, nikada se u nj
ezinoj nazonosti ne bi usudili rei
0 njemu ni ta osim najveih pohvala.
Richelieu je sada kanio dovesti u Pariz nekog stranca koji bi na tim konzistorij
ima mogao biti rado prihvaen. Ukratko, Roberto nema volje izmi ljati sve one spletk
e i prijevare pomou kojih se Ferrante mogao uvui u salon: nalazi shodnim jedino da
ga tamo dovede, ve prepunog svakojakih preporuka,
1 dakako^^reru enog: perika i bijela brada, lice postarano raznim pomafaama i tink
turama, i crni povez preko lijevog oka: bija e sad opat de Morfi.
Roberto ni u snu nije mogao pomisliti da mu je Ferrante, njegova slika i prilika
, za svih tih sada ve dalekih veeri, bio zapravo tako blizu, ali se prisjea da je v
idio nekog postarijeg opata sa crnim povezom preko oka te zakljuuje kako je to za
cijelo morao biti Ferrante.
Koji je, dakle, upravo u tom okru ju, - i to nakon vi e od deset godina - ponovno pr
ona ao Roberta! Nije mogue opisati zlurado veselje kojim je tog pokvarenog bestidni
ka ispunio ponovni pogled na omra ena brata. Sa licem koje bi od silne zlobe izgle
dalo zasigurno nagreno i izoblieno da preko njega nije bilo toliko maske, rekao je
sebi kako mu se napokon eto pru a prilika da atre Roberta, prisvoji njegovo ime i
domogne se njegova bogatstva.
Na prvome mu je mjestu bilo da ga tjednima i tjednima
350 uhodi tijekom tih veernjih sijela, temeljito ispitujui njegovo lice ne bi li na
njemu uhvatio trag svake i najbezazlenije misli. Naviknut, kakav je ve bio, na pr
ikrivanje, bija e isto tako izvanredno vje t u otkrivanju. S druge strane, ljubav ni
je mogue sakriti: ba kao i svaku drugu vatru, i nju odaje dim. Pratei njegove pogle
de, Ferranteu je odmah postalo jasno da Roberto ljubi Damu. Ree tako sebi da e pri
je svega ostaloga Ro-bertu morati oteti upravo ono to mu je najdra e.
Ferrante bija e primijetio da Roberto, nakon to je svojim govorom privukao njezinu
pozornost, nije vi e imao smjelosti da se s Damom zbli i. Bratova mu je sputanost i la
u prilog: Dama ju je mogla shvatiti kao ravnodu nost: a potcijeniti ne to predstavl
ja najbolje sredstvo da se to osvoji. Roberto je tako otvarao vrata Ferranteu. F
errante je pustio da se Dama neko vrijeme izjeda u neizvjesnu dvojbenu oekivanju,
a zatim se - procijeniv i povoljan trenutak - pripremio da joj pone laskati.
No je li Roberto mogao Ferranteu dopustiti ljubav jednaku vlastitoj? Naravno da
nije. Ferrante je smatrao enu olienjem prevrtljivosti, poklisarom prevare, okretno
m na jeziku, sporom na koraku, no hitrom u hiru. Odgojen medu sumnjiavim is-posni
cima to ga svaki as bijahu podsjeali da El hombre es el fuego, la mujer la estopa,
viene el diablo y sopla, bija e se naviknuo dr ati svaku Evinu ker nesavr enom ivotinjom
, gre kom prirode, mukom za oko ako je ru na, jadom i emerom srcu ako je prelijepa; o
noga tko je ljubi kinji i mui, a opaka je s onim tko je prezire; razuzdanom i neu
mjerenom u prohtjevima, nesmiljenom u gnjevu, sposobnom da opini te usnama, a oima
okuje.
No bija e upravo taj prezir ono to ga je gonilo da je stade vabiti: s usana su mu t
ekle slatke rijei, dok je u srcu slavio poni enje svoje rtve.
Spremao se, dakle, Ferrante polo iti ruke na ono tijelo koje se on (Roberto) ni mi l
ju ak ne bi usudio ni dodirnuti. Zar e mu ovaj, taj mrzitelj svega to Robertu bija e
svetinja - sada -oteti njegovu Liliu da bi je uinio bljutavom dragom svoje komedi
je? Kakve li razdirue boli. I kakve li mune du nosti, sli-
351jediti bezumnu logiku Romana, to namee ti da sudjeluje u najomra enijim osjeajima,
kao kad primjerice, kao dijete vlastite imaginacije, mora poroditi najomra enijeg o
d sviju likova.
No drugaije se nije moglo. Ferrante e imati Liliu - a emu inae i stvarati fikciju ak
o ne da se od nje umre?
Kako se i to zbilo, Robertu nikako nije uspijevalo zamisliti (jer mu nikada nije
uspjelo niti da to poku a). Ferrante se po svoj prilici kasno u no uvukao u Liliinu
sobu, uzverav i se zacijelo po kakvu br ljanu ( to ilav je i vrst, pravi noni poziv svak
om zaljubljenom srcu) koji se uspinja e sve do njezine lo nice.
Eto Lilie koja do te mjere odaje znakove povrijeene vrline da bi svatko odmah pov
jerovao njezinu gnjevu: ali ne i ovjek poput Ferrantea, sklon da sva ljudska bia p
revari sklonima dr i. Eto Ferrantea kako pada pred njom na koljena, i besjedi. I to
ka e? Ka e, himbenim glasom, sve ono to bi joj Roberto ne samo elio rei, nego joj bija e
rekao, a da ona nikada nije znala tko joj to kazuje.
Kako je mogao, razbojnik, pitao se Roberto, doznati sadr aj pisama koja joj bijah
poslao? I ne samo njih, nego i onih koje mi je Saint-Savin diktirao, a koje sam
svejedno uni tio! I ak onih koje pi em upravo sada na ovome brodu? Pa ipak, nema nika
kve sumnje da Ferrante sada, s nagla enom iskre-no u, deklamira reenice koje Robertu b
ijahu dobro poznate:
"Gospo, u udesnoj arhitekturi Svemira zapisano bje e jo od prvoga dana Postanka da j
ednoga dana ja susrest u i ljubiti Vas... Oprostite ludome zanosu jednoga oajnika,
ili bolje, ne svraajte na njeg pa nju, nikad jo ne bija e se ulo da gospodari moraju p
olagati raune o smrti robova svojih... Ne uiniste li Vi od oiju mojih dva alambika
kako iscijedili biste iz njih moje ice i u bistru ga vodu preobrazili? Preklinjem
Vas, ne odvraajte te glavice lijepe: pogleda Va eg li en, slijep sam jer me ne vidit
e, nijem jer mi ne zborite, sjeanja izgubljena jer . nema me u uspomenama Va im. Ne
k' ljubav od mene bar krhotinu be utnu uini, mandragoru neku, izvor kameni to tjeskob
u svaku isplakat e!"
Gospa sad ve zacijelo dr e, a oi joj e e sva ona ljubav
352koju prije bija e krila, i to snagom zatvorenika kome netko raskida re etke Obzir
a i nudi svilenu ljestvicu Prilika. Nije preo-' stajalo drugo nego i dalje na nj
u navaljivati, a Ferrante se nije zaustavljao na onome to je napisao Roberto nego
je znao i drugih rijei, koje sad sipa e u u i njoj svoj oaranoj, oaravajui takoer i Rob
rta koji se nije sjeao da ih je jednom ve bio zapisao.
"O bljedahno suna ce moje, pred blago u bljedosti va e plam svoj svaki rumena zora gubi
! O slatka dva oka, od vas ne tra im neg' bolest da mi date. I ne vrijedi mi polje
m i umom bje at' da zaboravim vas. Nema te ume na zemlji, nema te biljke u umi, ne ra
ste iz biljke grana, ne tjera iz grane li e, ne smije se u li u cvijet, ne raa se iz cv
ijeta plod u kojem vidio ne bih smije ak Va ..."
A onda, na prvo Gospino crvenilo:
"Oh, Lilia, kad biste Vi znali! Ljubljah Vas, a da mi znano ne bje e ni li e ni ime V
a e. Tra ih Vas, a ne znadoh gdje bi-jaste. No jednoga dana potresoste me poput anela
... Oh, znam, pitate se kako to da ova moja ljubav od utnje preista, od daljine kr
eposna ne ostade... Ali ja umirem, to vidite ve, du a mi moja ve bje i, ne dajte da zr
akom se rasije, dopustite joj da u usta cima Va im dom svoj svije!"
Prizvuci u Ferranteovu glasu bijahu toliko iskreni da je i sam Roberto sada ve ark
o elio da ona padne u tu slatku klopku. Jedino e tako znati da ga ljubi.
Tako se Lilia prigne da bi ga poljubila, zatim ustuknu ne usudiv i se; eli pa vi e ne
eli, tri puta primaknu usne ue-nomu dahu, tri se puta povue te krikne:
"Oh, da, da, ako u lance me ne okujete, nikada slobodna biti neu, nikad nevina ak
o vi me ne obe astite!"
I uzev i njegovu ruku, nakon to na nju spusti cjelov, prinese je na grudi; privue ga
tad k sebi, nje no mu otev i dah s usana. Ferrante se prignu nad taj vr radosti (koj
em Roberto bija e povjerio pepeo svojega srca) i dva se tijela stope u jednu jedin
u du u, dvije du e u jedno tijelo. Roberto vi e nije znao tko je u tome zagrljaju, bud
ui da je ona vjerovala da se nalazi u njegovom pa je pru ajui Ferranteova usta nasto
jao odmaknuti njezina, kako drugome ne bi dopustio cjelov.
353

Tako se, dok je Ferrante cjelivao a ona uzvraala, poljubac rastapao i pretvarao n
i u to, a Robertu ne ostaja e ni ta osim uvjerenosti da mu je sve to je imao ukradeno.
No nije mogao a da ne pomisli na ono to je odbijao zamisliti: znao je da je u pr
irodi ljubavi da uvijek prevr uje mjeru
Pozlijeen tom neumjereno u, zaboravljajui da ona daje Ferranteu, dr ei ga Robertom, doka
z za kojim je Roberto toliko udio; mrzio je sada Liliu i trei gore-dolje po brodu,
bolno zavijao:
"On, bijednice, itav tvoj rod uvrijedio bih kad enom bih te zvao! To to uinila si fu
riji prilii, ne eni, i ak bi i naslov zvijeri divlje odvi e astan bio za takvu paklenu
be tiju! Ti gora si od ljutice guje to otrova Kleopatru, gora od crva to var-kama s
vojim ptice vabi da rtvom bi njihovom glad svoju uta ila, gora od dvoplaza to svakom
kog zgrabi toliko otrova ubri-zne da ovaj u trenu mrtav padne, gora od lupara to
naoru an sa etiri otrovna zuba rastae meso svojim ugrizima, gora od bjelou ke to sa st
abla se baca i rtvu svoju davi, gora od ko-lubra to u esme svoj otrov bljuje, gora
od zmaja to pogledom ubija! Megero paklena, to ni za Nebo, ni za zemlju, ni za rod
, ni za vjeru ne zna , nakazo od kamena roena, od planine, od hrasta!"
Potom bi zastao, ponovno postao svjestan da se ona po-daje Ferranteu smatrajui ga
Robertom i da stoga ne prokleta nego spa ena od te zasjede mora biti:
"Pazi, ljubavi moja ljubljena, ovaj ti se predstavlja mojim licem, znajui dobro d
a drugog doli mene ljubiti ne bi mogla! to da uinim sada osim da mrzim sebe sama d
a bih mogao mrziti njega? Zar mogu dopustiti da izdana bude u ivaju u zagrljaju njeg
ovu, misle da moj je? Ja koji prihvatih ve skoro da ovdje u zatvoru ovom ivim, da b
i dani i noi moje mislima na te posveeni bili, zar mogu dopustit ti sada da vjeruj
e kako opinja me, ropkinjom bivaju njegovih ini? Oh, Ljubavi, Ljubavi, Ljubavi, nisi
li ti ve dovoljno me kaznila, nije li ovo smrt bez umiranja?"
35430.
, ISolesti
ili L,zotinoj
r
/|va je dana Roberto ponovno izbjegavao svjetlo. U snovi-(.X ma je svojim vidio
jedino mrtve. Desni i usta bijahu mu nadra eni. Bolovi su se iz utrobe pro irili u g
rudi, potom u lea, te je povraao kisele tenosti, premda hranu nije uzimao. Crna mu
je u, usijecav i se posvuda, nagrizala itavo tijelo, previrala u njemu mjehuriima slini
m onima kakve baca voda izlo ena sna noj toplini.
Bija e zacijelo pao rtvom (a nije za vjerovati da tek sada postaje toga svjestan) o
ne boljetice to je svi obino nazivahu Erotina Melankolija. Nije li one veeri kod Art
henice znao lijepo objasniti kako slika ljubljene osobe pobuuje ljubav ulazei kroz
zjenicu oiju koje vratari su i bilje i du e? No kasnije, meutim, ljubavni se peat prep
usti da polagano sklizne u vene te tako dospije do jetre, izazivajui pohotu koja
uzbuni itavo tijelo, odlazi otamo ravno u osvajanje tvrave srca, otkuda pak napada
najplemenitije snage mozga inei ih pokornim svojim robovima.
To naime znai da on svoje rtve gotovo obezumljuje, ula se gube, um pomuuje, ma ta izop
ai, a zaljubljeni nesretnik omr avi, osu i se i sasvim usue, oi mu upadnu, eznutljivo uz
di e i stenje te se na koncu potpuno smo di od ljubomore.
Kako ozdraviti? Roberto je vjerovao da poznaje lijek nad lijekovima, koji mu u s
vakom sluaju bija e uskraen: posjedovati ljubljenu osobu. Nije meutim znao da to nije
dovoljno, jer melankolici ne postaju takvima od ljubavi, nego se zaljubljuju da
bi izrazili svoju melankoliju - osjeajui osobitu sklonost prema divljim i umovitim
mjestima, kako bi u duhu mo-
'r'
355
Hl!

gli neprestano biti s odsutnom dragom i misliti jedino na to kojim bi nainom do n

je do li, no kad to postignu, ojade se jo vi e, i opet bi nekom drugom cilju htjeli t
e iti.
Roberto se poku avao prisjetiti onoga to bija e uo od ljudi od nauke koji prouavahu Ero
tinu Melankoliju. inilo se da nju izaziva dokolica, spavanje na leima i pretjerano
dugo zadr avanje sjemena. A on je ve odvi e vremena prisilno proveo u dokolici, a to s
e tie zadr avanja sjemena, izbjegavao je tome tra iti uzroke i smi ljati kako mu doskoit
i.
Bija e jednom uo da lovaka natjecanja navodno pospje uju zaborav te ustanovi da e morat
i pojaati svoje plivake pothvate, i to bez odmora na leima; no izmeu supstancija koj
e uzbuuju ula bila je i sol, a soli se, plivajui, ovjek poprilino naguta. Osim toga,
sjetio se kako je uo da su Afrikan-ci, koji su izlo eni suncu, poroku mnogo sklonij
i nego Sjevernjaci.
A nije li mo da putem neke hrane dao poticaja svojim sa-turnijanskim sklonostima?
Lijenici zabranjivahu lovinu, gu ju jetru, pistaciju, tartufe i d umbir, no ne spominj
anu koje se ribe odvi e ne preporuuju. Upozoravahu kako se valja uvati previ e udobne
odjee, poput one od samurova krzna ili bar una, a isto je vrijedilo i za mo us, ambru
, mu katni ora i i Ciparski Prah, ali to je on mogao znati o nepoznatoj moi stotina miri
sa to se oslobaahu iz staklenika, i onih koje mu dona ahu vjetrovi s Otoka?
Mogao bi se protiv tih tetnih utjecaja boriti kamforom, bo-ra inom, kiseljaom; klist
irima, sredstvima za povraanje na bazi vitriolskih soli otopljenih u juhi; a napo
kon i pu tanjem krvi iz sredi nje vene na ruci ili one na elu; i zatim branei se samo
cikorijom, endivijom, salatom loikom, a od voa samo dinjama, gro em, tre njama, ljivama
i kru kama, a povrh svega uzimati svje u metvicu... No ni ta mu od toga na Daph-ne ne
bija e dostupno.
Ponovno otpoe gibati se meu valovima, nastojei ne progutati previ e soli i odmarajui s
e to je manje mogue.
Naravno, nije prestajao misliti na pripovijest koja se u njemu bija e rodila, no n
jegov se gnjev prema Ferranteu sada pretvarao u izljeve bahate silovitosti te se
mjerio s morem kao
356

da, podvrgavajui ga svojim prohtjevima, podjarmljuje vlastita neprijatelja.

Nakon nekoliko dana jednoga je popodneva prvi puta otkrio jantarnu boju svojih g
rudnih dlaica i - kako bilje i uz pomo raznoraznih retorikih uvijanja - samoga stidni
ka; te ustanovi da se one sada tako istiu jer mu je tijelo preplanulo od sunca, a
li da je takoer i ojaalo, budui da je opa ao kako mu se na rukama trzaju i bacakaju m
i ii koje ranije nije primjeivao. Smatrao se sada pravim Herkulom te je posve izgubi
o osjeaj za opreznost. Sutradan se u vodu spustio bez konopca.
Bit e da se pustio s ljestvica, napredujui du desnoga boka broda sve do kosnika, za
tim je vjercfdtno zaobi ao krmu i vratio se drugom stranom, prolazei ispod kosnika.
I pritom svojski uposlio i ruke i noge.
More ne bija e odvi e mirno i blagi su ga valovi neprekidno bacali o brodske bokove,
zbog ega je morao ulagati dvostruki napor, bilo da je plivao du broda ili se od n
jega poku avao udaljiti. Disanje mu ve bija e te ko, no srana ga upornost nije napu tala t
e se nije predavao sve dok nije stigao na pola puta, to jest do krme.
Ovdje shvati da je ve iscrpio sve svoje snage. Ne bi mu dostajale da proe jo itavu d
rugu stranu, no niti da se vrati natrag. Poku a se pridr ati za kormilo koje je laga
no cendralo pod naizmjeninim zapljuscima valova; ono je meutim nudilo tek nestabil
an oslonac budui da ga onako prekrivena biljnom sluzi bija e te ko i uhvatiti.
Vidio je iznad svoje glave galeriju, nasluujui iza njezinih staklenih prozora sigu
rnost svoje kabine. Govora e sebi kako bi, kad bi se kojim sluajem ljestvice na pra
mcu otkvaile, mogao sate i sate ovdje provesti prije nego to umre, oajniki udei za ist
om onom palubom koju je toliko puta za elio napustiti.
Sunce bija e zastrto jatom gustih oblaka i on je ve obami-rao i koio se od hladnoe. I
spru i glavu unatrag, kao da e usnuti, za kratko vrijeme otvori ponovno oi, okrenu s
e oko sebe i shvati da se zbiva upravo ono ega se bojao: valovi ga udaljavahu od
broda.

Napregnu se i vrati do brodskoga trupa, dodirnuv i ga kao da e od njega dobiti snag

e. Iznad njegove glave vidio se top to izviriva e iz jednog saborda. Da je uzeo kon
opac, mi lja e, mogao je sada uiniti od njega omu, poku ati je baciti uvis i za grlo uhv
atiti ta plamena usta, i zatim se uspeti vukui konopac rukama, a nogama se odupir
ui o drvo broda... No meutim, ne samo to nije bilo konopca, nego zasigurno ne bi im
ao ni hrabrosti ni mi ica da se popne na takvu visinu... A opet, nema nikakva smis
la umrijeti ovako, tako blizu vlastitome skloni tu.
Donese odluku. Sad kad je ve zaobi ao krmu, bilo da se vrati desnom stranom ili da
nastavi po lijevoj, prostor koji ga je dijelio od ljestvica bija e jednak. Gotovo
izvlaei drijeb, odlui plivati lijevom stranom, pazei pritom da ga struja ni asa ne odv
oji od Daphne.
Plivao je ste ui zube, zategnutih mi ica, ne usudiv i se opustiti ni za trenutak, vrsto
i nepokolebljivo odluan da pre ivi, ak i po cijenu - govora e sebi - smrti.
S usklikom likovanja stigne do kosnika, uhvati se za pra-mac i domogne Jakovljev
ih ljestvi - i neka i njega i sve svete patrijarhe Svetoga Pisma blagoslovi Gosp
od, Bog Vojske.
Nije vi e imao snage. Ostao je visjeti na Ijestvama mo da i itavih pola sata. Kako go
d bilo, na koncu mu je po lo za rukom uspeti se na palubu, gdje poku a porazmisliti
i izvui neki sud o svojemu iskustvu.
Prvo, mogao je plivati, barem toliko da mo e ii s jednoga kraja broda na drugi i ob
ratno; drugo, pothvat takve vrste dovodio ga je do krajnjih granica njegovih fiz
ikih mogunosti; tree, budui da je udaljenost izmeu broda i obale bila mnogo puta vea o
d itava Daphnina opsega, nije se mogao nadati da e, ak i za vrijeme oseke, moi pliva
ti sve dok ne uzmogne uhvatiti se neeg vrstog; etvrto, oseka mu je dodu e kopno inila
bli im, ali uzmicanje vode ote avat e mu kretanje; peto, kad bi kojim sluajem stigao n
a pola puta i kad mu ne bi uspijevalo nastaviti dalje, ne bi mu isto tako uspjel
o niti vratiti se natrag.
Morat e dakle nastaviti s konopcem, i to ovoga puta mnogo du im. Otii e na istok toli
ko koliko mu snage budu do-
358
pu tale, a zatim vukui se vratiti. Jedino vje bajui na takav nain, dane i dane, moi e
nije poku ati sam.
Izabra jedno mirno poslijepodne, kad mu je sunce ve bilo daleko za leima. Opskrbio
se vrlo dugakim konopcem koji jednim krajem bija e vrsto osiguran na glavnom jarbol
u i koji je na palubi le ao namotan u mno tvo kolutova pripravnih da jedan po jedan
postepeno budu odmotani. Mirno je plivao, bez suvi nih napora, esto se odmarajui. Mo
trio je al i oba rta. Tek je sada, ovako odozdo, zamjeivao koliko je zapravo dalek
o ona zami ljena linija to se pru a e od jednog do drugog kraja sa sjevera prema jugu,
iza koje e ui u prethodni dan.
Pogre no shvativ i oca Caspara, bija e uvjeren kako bedem koralja zapoinje tek tamo gdj
e maleni valovi otkrivahu prve hridi. Koralji, meutim, ak i za vrijeme oseke, zapoi
nja-hu mnogo prije. U protivnom, i Daphne bi se usidrila mnogo bli e kopnu.
Tako se dogodilo da je golim nogama udario o ne to to se naziralo otprilike na pola
puta do dna, no i to tek onda kad bi se do lo sasvim iznad. Gotovo istodobno izne
nadi ga gibanje nekakvih raznobojnih prilika ispod povr ine i prepadne osjeaj nepod
no ljiva e enja na bedru i na goljenici. Kao da ga je ne to ugrizlo ili ga ogrebla kakv
a o tra pand a. Ne bi li se to prije maknuo iz te plilne odgurne se sna no nogom, ozlije
div- i pritom povrh svega i stopalo.
Odmah pograbi konopac i stade ga vui tako naglo i tolikom estinom da su mu ruke ka
d se vratio na brod bile sasvim izguljene; no vi e ga je od toga zabrinjavala bol
u nozi i stopalu. Bijahu na njima nakupine gnojnih bubuljica, veoma bolne. Ispra
o ih je slatkom vodom i to mu je djelomice ubla ilo arenje. S veeri, meutim, i tijeko
m itave noi, e enju se pridru io ljuti svrbe , i u snu se vjerojatno estoko grebao, budu
a je sljedeeg jutra iz bubuljica tekla krv i nekakva bje-liasta tvar.
Bija e se na koncu utekao pripravcima oca Caspara (Spiri-tus, Olea, Flores) koji p
one to umiri e infekciju, no jo je itav jedan dan osjeao neodoljivi poriv da zarije nok
te u nesnosne bubone. -~
,,----... ^ .:._ -
359
Jo jednom sagleda rezultate svojega iskustva, te izvede etiri zakljuka: bedem je bl
i i nego to oseka ostavlja e dojam, to ga je moglo ohrabriti da se jo jednom upusti u i
stu pustolovinu; neki stvorovi to na njemu obitavaju, rakovi, ribe, mo da i koralji
ili usiljeno kamenje, imaju mo da mu priskrbe neku vrst ku ne zaraze: ako se eli vr
atiti na te stijene morat e biti obuven i u odjei, to e mu pak sputavati kretanje; b
udui da u svakom sluaju nee moi za tititi itavo tijelo, morao bi biti u stanju gledati
pod vodom.
Posljednji ga zakljuak sjeti na onu masku za gledanje pod morem koju mu otac Casp
ar bija e pokazivao, onu Personu Vitreu. Poku a je zakopati na potiljku te otkrije da
mu zatvara lice, a da kroz nju mo e gledati kao kroz kakav prozor. Poku a zatim dis
ati te zamijeti da pone to zraka ipak prolazi. Ako prolazi zrak, proi e i voda. Mora
t e je dakle koristiti zadr avajui dah - to vi e zraka u njoj bude ostalo, toliko e manj
e vode ui - i vratiti se nad povr inu im bude puna.
itava operacija ne bija e oito nimalo laka i Roberto je utro io tri dana da bi u vodi,
no dr ei se neprestano blizu Daphne, isprobao sve njezine faze. Pokraj mornarskih
le ajeva prona ao je platnene gama e koje e mu za tititi stopala, a nee ga previ e sputavat
, i par dugih nogavica koje e privrstiti oko listova. Bilo mu je potrebno pola dan
a da ponovno naui sve one kretnje koje su mu ve tako dobro i le dok je plivao gol.
Poku a nakon toga plivati s maskom. U dubokoj vodi nije mogao vidjeti mnogo, ali j
e opazio kako prolazi jato zlatnih ribica, daleko dolje ispod sebe, kao da pliva
ju u kakvu bazenu.
Tri dana, rekosmo. Tijekom kojih je Roberto najprije nauio gledati prema dolje za
dr avajui dah, zatim kretati se gledajui, a potom u vodi skinuti masku. U tom je pot
hvatu spontano nauio jo jedan novi polo aj koji se sastojao u tome da nadimlje plua p
ru ajui ih prema van, da se rita nogama kao kod urna hoda i da bradu gura uvis. Mnog
o je te e od toga, meutim, bilo odr ati istu ravnote u kad je trebalo ponovno staviti m
asku i privezati je na potiljku. Odmah si stoga ree da e, jednom kad bude na bedem
u, ako zauzme takav okomit polo aj, udariti o hrid, a ako dr i lice izvan vode nee vi
-
360
djeti o to mu udaraju noge. Zakljui stoga da e biti bolje masku ne vezati nego je s
obje ruke pritisnuti na lice. to mu je pak nametalo da se kree samo nogama, i to
dr ei ih ispru ene u vodoravnu polo aju kako ne bi udario o plitko dno; nain kretanja ko
ji jo nikad dotad nije isprobao i koji je zahtijevao beskrajno mnogo poku aja prije
nego to e ga moi izvesti s punim pouzdanjem.
Tijekom tih vje bi svaki svoj izljev gnjeva Roberto je pretvarao u jedno poglavlje
svojega Romana o Ferranteu.
I tako je svojoj pripovijesti dao mnogo gnjevniji pravac, gdje e Ferrante napokon
biti zaslu eno i pravedno ka njen.

i
31.
!t
Politiki
druge strane, nije mogao opet odvi e odlagati nastavak svoje prie. Istina jest da P
jesnici, nakon to su spomenuli neki znameniti dogaaj, za neko ga vrijeme ostave po
strani kako bi itatelja dr ali u napetosti - i po toj se vje tini upravo i prepoznaj
e domi ljato skrojeni roman; no tema ne bi smjela ostati odvi e dugo zanemarena, jer
e se itatelj inae izgubiti u prevelikom broju usporednih radnji. Valjalo se prema
tome vratiti Ferranteu.
Oteti Robertu Liliu bija e samo jedan od dva cilja koje Fer-rante sebi bija e postav
io. Drugi je bio urediti da Roberto padne u nemilost kod Kardinala i izgubi njeg
ovu blagonaklonost. Nimalo lak naum: Kardinal naime nije imao pojma da Roberto u
ope postoji.
No Ferrante je uvijek dobro znao iskoristiti pravu priliku. Jednog je dana Riche
lieu u njegovoj nazonosti itao neko pismo te ga bija e upitao:
"Kardinal Mazarin spominje mi ovdje neku priu o Englezima, u svezi s nekim njihov
im Prahom Simpatije. Niste li sluajno uli ne to o tome u Londonu?"
"O emu je rije, Uzoritosti?"
"Gospodine Pozzo, ili kako se ve zovete, nauite da se nikada na pitanje ne odgovar
a drugim pitanjem, posebno ne onome tko se nalazi na vi em polo aju od vas. Kad bih
znao o emu se radi, ne bih to vas pitao. Svejedno, ako ve ne znate ni ta o tom prahu
, niste li mo da uhvatili kakvu nagovijest o nekoj novoj tajni u svezi s odreivanje
m geografske du ine?"
"Priznajem da mi je to potpuno nepoznato. Kad bi Va a Uzo-ritost bila tako dobra d
a me prosvijetli, mo da bih mogao..."
"Gospodine Pozzo, bili biste zabavni da niste drski. Ne bih bio gospodar ove zem
lje kad bih ostalima rasvjetljavao tajne za koje ne znaju - osim ako ti ostali n
isu Francuski Kralj, to .mi se ne ini da je va sluaj. I prema tome, inite jedino ono t
o znate initi: dr ite dobro otvorene u i i otkrijte tajne o onome o emu ni ta niste znal
i. Onda ete o njima doi izvijestiti mene, a nakon toga ete gledati da ih zaboravite
."
"To je upravo ono to sam uvijek inio, Uzoritosti. Ili barem vjerujem daje tako, bu
dui da sam zaboravio da sam i ta inio."
"Takvi mi se sviate. Mo ete ii."
Dugo nakon toga, Ferrante je uo Roberta, one znamenite veeri, kako raspravlja upra
vo o onome prahu. Nije mogao povjerovati da bi Richelieua sada mogao upozoriti n
a to kako se ini da jedan talijanski plemi koji se dru i s onim Englezom d'Igbvjem (
na glasu po svojim negda njim bliskim vezama s vojvodom od Bouquinquanta) zna o pr
ahu prilino mnogo.
Od trenutka kad je odluio Roberta li iti dobroga glasa, Ferrante je prije svega mor
ao postii da zauzme njegovo mjesto. Zbog toga otkrije Kardinalu da se on, Ferrant
e, izdaje za gospodina Del Pozza, budui da mu posao izvjestitelja namee da sauva sv
oj inkognito, ali da je on zapravo pravi Roberto de la Grive, negda nji istaknuti
borac na strani Francuza, u vrijeme opsade Casalea. Onaj drugi, to onako podmuklo
i prijetvorno govori o engleskom prahu, neki je pustolov-varalica koji se koris
ti sluajnom slino u i koji je ve pod imenom Mah-mut Arapin u svojstvu pijuna izvr avao t
rske naloge.
Tako rekav i, Ferrante se pripremao za trenutak kad e, upropastiv i brata, moi stati n
a njegovo mjesto i postii da bude smatran jedinim pravim Robertom, ne samo u oima
roaka sa della Grive, nego u oima itava Pariza - kao da onaj drugi nikad ni postoja
o nije.
U meuvremenu, dok se pod okriljem Robertova lica svojski trudio osvojiti Liliu, F
errante je doznao, kao i svi ostali, za nesreu koja bija e zadesila Cinq-Marsa te s
e, riskirajui bez sumnje mnogo ali spreman i ivotom platiti samo da bi izvr io svoju
osvetu, stao napadno javno pokazivati, neprestano pod Robertovim ruhom, u dru tvu
prijatelja tog urotnika.
L
l
Potom je do apnuo Kardinalu da je la ni Roberto de la Grive koji toliko zna o tajni
Englezima tako dragocjenoj, oigledno umije an u zavjeru, te se pobrinuo ak i za svje
doke koji e moi potvrditi da su ga vidjeli s ovim ili onim urotnikom.
Kako vidimo, itava piramida la i, himbe i preru avanja bija e potrebna da se Roberta na
mami u stupicu. No Roberto je u nju pao na nain i zbog razloga o kojima pojma nij
e imao ni sam Ferrante, iji se planovi izjalovi e Richelieuovom smru.
Sto se zapravo dogodilo? Richelieu je, kako bija e sumnjiav, Ferrantea koristio a d
a o tome nikome nije govorio, ak niti Mazarinu, prema kojem je ve ionako bio oevidn
o nepovjerljiv otkad ga je vidio nagnuta poput orlu ine nad njegovo bolesno tijelo
. Svejedno, dok je bolest napredovala, Richelieu bi tu i tamo prenio Mazarinu po
neku obavijest, ali mu nikada ne bi otkrio njezin izvor:
"Kad smo ve kod toga, dobri moj Giulio!"
"Izvolite, Uzoritosti i Oe moj ljubljeni..."
"Dr ite na oku odreenog Roberta de la Grive. Uvee pohodi gospodu de Rambouillet. ini
se da zna poprilino o onom va em Prahu Simpatije... A osim toga, kako mi ree jedan m
oj dojavnik, mladia se takoer esto mo e vidjeti u urotnikom okru ju..."
"Ne zamarajte se, Uzoritosti. Ja u se za sve pobrinuti."
I evo ve Mazarina kako na svoju ruku otpoinje detaljnu istragu o Robertu, sve dok
o njemu nije doznao ono malo to je pokazao da zna one veeri njegova uhienja. No sve
to, meutim, bez ikakva znanja o Ferranteu.
U meuvremenu Richelieu je umirao. to se moralo dogoditi Ferranteu?
Kako Richelieua vi e nema, za njega vi e ne postoji nikakav oslonac. Valjalo bi mu u
spostaviti kontakte s Mazarinom, budui da je svaki bezonik tu ni heliotrop koji se u
vijek okree u pravcu monijeg. No nije se pred novim ministrom mogao pojaviti, a da
mu ne predoi nikakva dokaza o tome koliko vri- ' jedi. O Robertu mu se izgubio s
vaki trag. Da nije bolestan, otputovao? Na sve Ferrante misli, osim na to da su
njegove klevete imale uinka i da je Roberto uhien.
364Ferrante se ne usuuje pokazivati uokolo u Robertovu ruhu da ne bi pobudio sumn
je onih koji mo da pouzdano znaju kako je on negdje daleko odavde. Ma koliko da se
toga dogodilo izmeu njega i Lilie, prekida sada i s njom svaki dodir, ravnodu no i
be utno, kao netko tko zna da za svaku pobjedu valja rtvovati mnogo vremena. Zna da
treba umjeti iskoristiti tu razdvojenost; vrline gube svoju caklinu ako se prev
i e pokazuju, a ma ta se e dalje od pogleda; i feniks se takoer koristi udaljenim i zab
aenim mjestima da bi ivom odr ao vlastitu legendu.
No vrijeme je na izmaku. Valja svakako postii da, po Robertovu povratku, Mazarin
u njega ve sumnja i da eli njegovu smrt. Ferrante pita za savjet svoje tajne pomoni
ke na dvoru i otkriva da se Mazarinu mogue pribli iti preko mladoga Colberta, kome
potom dostavlja pismo u kojem natukne ne to o nekoj engleskoj prijetnji i o pitanj
u geografske du ine (ne imajui o tome blagoga .pojma: samo je jedan jedini put za n
ju uo, i to kad ju je orromaB spomenuo Richelieu). Tra i u zamjenu za svoja otkria p
ozama nu svotu te ishodi susret na kojem se pojavi preru en u staroga opata, s crnim
povezom preko oka.
Colbert nije naivac. Taj opat ima glas koji mu se ini poznatim, ve prve stvari koj
e ka e zvue sumnjivo, pozove dva stra ara, strgne mu i povez i bradu, i koga vidi pre
d sobom? Onog istog Roberta de la Grive kojeg je on sam povjerio svojim ljudima
da ga ukrcaju na brod doktora Byrda.
Pripovijedajui sebi ovaj dio prie, Roberto je sav likovao. Ferrante je na kraju sa
m sebe svojom voljom utjerao u stupicu.
"Vi, San Patrizio?", odmah povikne Colbert. Zatim ga, vidjev i da se Ferrante toli
ko zabezeknuo da je ostao bez rijei, dade baciti u zatvor.
Bija e za Roberta pravo u ivanje zamisliti sebi razgovor Mazarina s Colbertom koji g
a je odmah o svemu obavijestio.
"Taj ovjek mora da je lud, Uzoritosti. To to se usudio izbjei svojoj obvezi, jo mogu
razumjeti, ali da je sebi umislio da e doi ovamo prodavati nam ono to smo mu mi da
li, to je znak potpuna bezumlja."
365
l . r.
"Colbert, nemogue je da je netko toliko lud da me smatra budalom. Prema tome, taj
na prijatelj igra vjerujui da u ruci dr i nepobjedive karte."
"U kom smislu?"
"Na primjer, mo da se ukrcao na onaj brod i odmah otkrio ono to se o njemu ima dozn
ati, tako da vi e nije imao potrebe tamo ostati."
"Ali da nas je htio izdati, oti ao bi panjolcima ili Holana-nima. Ne bi do ao ovamo na
s izazivati. to bi od nas uostalom mogao tra iti? Novac? Znao je dobro da bi, bude
li se ponio po teno i lojalno, dobio ak i polo aj na dvoru."
"Oigledno je uvjeren kako je otkrio tajnu koja vrijedi vi e od polo aja na dvoru. Vje
rujte mi, poznajem ljude. Ne preosta-je nam drugo nego ostati u njegovoj igri. el
im ga veeras vidjeti."
Mazarin je primio Ferrantea dok je, vlastitom rukom, zavr nim potezima ukra avao sto
l koji je dao sveano prostrijeti za vlastite goste, trijumf predmeta to nalikovahu
svemu osim sebi samima. Na njemu blistahu stijenjevi to izvirivahu iz pehara za
led, i boce u kojima je vino imalo posve neoekivanu boju, poslagane izmeu ko ara sa
zelenom salatom ovjenanih umjetnim i umjetno aromatinim cvijeem i voem.
Mazarin, koji je dr ao da je Roberto, odnosno Ferrante, upuen u odreenu tajnu iz koj
e eli izvui najveu moguu korist, bija e naumio priinjati se da sve zna (hou rei, sve o
o nije znao), ne bi li se ovome omakao kakav povod za sumnju.
Imamo tako prizor dvojice mu karaca od kojih nijedan ne zna ni ta od onog to vjeruje
da drugi zna, i ne bi li se meusobno zavarali, i jedan i drugi govore u aluzijama
, i jedan i drugi uzalud se nadajui da ba onaj drugi ima klju te ifre. Kakva izvrsna
pria, govora e sebi Roberto dok je tra io kako da razmrsi klupko koje je ve prilino za
petljao.
"Gospodine di San Patrizio", ree Mazarin dok je tanjur ivih hlapova to izgledahu ku
hani primicao drugom na kojem , bijahu kuhani hlapovi to se ini e ivima, "prije tjeda
n dana ukrcali smo vas u Amsterdamu na Amarilli. Niste mogli tek
366tako napustiti zadatak: znali ste dobro da biste to platili ivotom. Ostaje pre
ma tome da ste ve otkrili ono to vam je valjalo otkriti."
Stije njen u kripac pred alternativom, Ferrante uvidje da mu se nimalo ne isplati p
riznati da je napustio pothvat. Nije mu ' dakle preostajalo nego poi drugim putem
:
"Ako je tako po volji Va oj Uzoritosti", ree, "u odreenom smislu ja znam ono to je Va a
Uzoritost eljela da doznam", te doda u sebi "A zapravo sam upravo doznao da se t
ajna krije na brodu koji se zove Amarilli i koji je prije tjedan dana otplovio i
z Amsterdama..."
"Hajde, hajde, ne budite skromni. Znam dobro da ste doznali mnogo vi e od onog to s
am oekivao. Otkad ste krenuli dobio sam i drugih obavijesti, da ne biste pomislil
i da ste vi jedini moj agent. Znam, dakle, da ono to ste doznali vrijedi ia*H2l//
*t tf'd zfa"-mnogo i nisam tu da se cjenkam kao na tr nici. Pitam se samo zbog ega
ste nastojali da se ovamo k meni vratite tako krivudavim tajnim putem", i za to
je vrijeme pokazivao slugama kamo da stave razne vrste mesa u drvenim kalupima o
blika ribe, na koje izlije potom ne juhu nego gusti slatki sirup.
Ferrante bija e sve vi e uvjeren kako se radi o tajni od neprocjenjive vrijednosti,
no govorio je sebi kako je lako u letu ubiti pticu koja leti ravno, ali ne i onu
koja neprestano krivuda. Stoga je odugovlaio ne bi li dobio na vremenu i isku ao p
rotivnika:
"Va a Uzoritost zna da je ulog u igri zahtijevao uvijena sredstva."
"Ah, nitkove", govorio je u sebi Mazarin, "nisi siguran koliko vrijedi tvoje otk
rie pa eka da mu ja odredim cijenu. Ali morat e ti biti taj koji e prvi progovoriti."
Premjesti na sredinu stola sladolede izraene poput bresa-ka jo obje enih o svoju gra
nicu, a zatim e glasno:
"Ja znam to vi imate. Vi znate da to ne mo ete otkriti nikome drugome nego meni. ini
vam se umjesnim da podmeete crno za bijelo i bijelo za crno?"
"Ah, lisice prokleta", u sebi e Ferrante, "nema ti ni sam pojma to bih ja to trebao
znati, no nevolja je u tome to to ne znam ni ja."
367

A zatim naglas:
"Va a Uzoritost zna da istina katkad mo e biti ekstrakt gorine."
"Spoznaja nikad ne mo e na koditi."
"Ali ponekad boli."
"Nanesite mi, dakle, tu bol. Nee me zaboljeti vi e nego onda kad doznah da ste se o
kaljali veleizdajom i da sam vas trebao prepustiti krvnikovoj ruci."
Ferrante najzad shvati da se, igrajui Robertovu ulogu, izla e pogibelji da zavr i na
strati tu. Bolje da oda tko doista jest: najvi e to time riskira bija e da ga lakaji do
bro izmlate.
"Uzoritosti", ree, "pogrije ila to ne priznadoh odmah istinu. Gospodin me je Colbert
zamijenio za Roberta de la Grive i njegova je zabluda mo da zavarala i jedan tako
o tar pogled kao to je u Va e Uzoritosti. Ali ja nisam Roberto, ja sam samo njegov n
ezakoniti brat. Do ao sam da bih vam ponudio informacije za koje sam mislio da bi
Va u Uzoritost mogle zanimati, s obzirom da Va a Uzoritost bija e prva osoba koja poko
jnomu i nezaboravnomu Kardinalu bija e spomenula onu zavjeru Engleza, Va a Uzoritost
zna... Prah Simpatije i problem geografske du ine..."
Na te rijei Mazarin uini nervozni pokret sru iv i umalo zdjelu za juhu od la noga zlata
ukra enu dragim kamenjem u finoj staklenoj imitaciji. Okrivi za to jednog od slugu
, zatim promrmlja Colbertu:
"Vratite ovoga ovjeka gdje je bio."
Doista je istina da bogovi osljepljuju one koje ele upropastiti. Ferrante je smat
rao da e izazvati zanimanje pokazujui koliko je upuen u najpovjerljivije tajne poko
jnoga Kardinala, te je oigledno prevr io mjeru, iz iste obijesne oholosti sifo-kanta
koji se uvijek eli priiniti bolje obavije tenim od vlastita gospodara. No nitko jo M
azarinu ne bija e rekao (a bilo bi mu to prilino te ko dokazati) da su izmeu Ferrantea
i Riche-lieua postojali bilo kakvi odnosi. Mazarin je pred sobom imao nekoga, b
io to Roberto ili netko drugi, tko ne samo da je znao' ono to je on rekao Robertu
, nego i ono to je bio pisao Riche-lieuu. Od koga li je to doznao?
Kad je Ferrante izi ao, Colbert upita:
368"Va a Uzoritost vjeruje u ono to je ovaj rekao? Kad bi bio blizanac, sve bi se o
bjasnilo. Roberto bi jo uvijek bio na moru, i..."
"Ne, ako je to njegov brat, sluaj je samo jo te e razjasniti. Kako to da zna ono to s
mo najprije znali samo ja, vi i na .engleski dou nik, a kasnije Roberto de la Grive
?"
"Pa brat mu je ispriao."
"Ne, njegov je brat sve od nas doznao tek one noi, i od tada nije bivao ispu ten s
oiju, sve dok onaj brod nije digao sidro. Ne, ne, taj ovjek zna previ e stvari koje
ne bi trebao znati."
" to emo uiniti s njim?"
"Zanimljivo pitanje, Colbert. Ako je to Roberto, zna to je vidio na tom brodu, i
valjat e ga svakako natjerati da to i ka e. A ako nije, moramo bezuvjetno doznati o
tkuda mu njegove informacije. U oba sluaja sasvim je iskljueno da ga se odvlai pred
sud gdje bi govorio previ e i pred previ e u iju; ne mo emo ga takoer niti ukloniti, tek
tako, zariv i mu no u lea: ima nam jo mnogo toga rei. A onda, ako nije Roberto nego,
kako je rekao, Ferrand ili Fernand..."
"Ferrante, ini mi se."
"No, da, svejedno. Ako nije Roberto, tko stoji iza njega? ak ni Bastilja nije sig
urno mjesto. Poznato je da su neki ljudi ota-mo slali ili primali poruke. Treba
priekati da progovori, odnosno nai naina da mu se otvore usta, ali u meuvremenu bism
o ga morali izgnati na neko mjesto za koje nitko ne zna i potruditi se da nitko
ne dozna tko je."
U tom trenutku Colbertu pade na um ideja mranoga sjaja. Prije nekoliko dana jedan
je francuski ratni brod zarobio neku gusarsku lau. Bija e to, gle sluaja, holande ki
fluyt, posve, razumije se, neizgovorljiva imena, Tweede Daphne, iliti Daphne Dru
ga, znak - primjeiva e Mazarin - da negdje mora postojati neka Daphne Prva, to samo
pokazuje kako ti protestanti imaju ne samo slabu vjeru nego i oskudnu ma tu. Posad
a bija e sastavljena od ljudi svakojaka soja. Moglo bi ih se odmah sve povje ati, no
isplatilo bi se ispitati nisu li mo da u slu bi Engleske, a zatim i kome su oteli t
aj brod, mo da bi se s pravim vlasnicima mogla ostvariti kakva unosna razmjena.

Bija e dakle odlueno da se laa stavi na vez nedaleko u a Sene, u malenoj, gotovo posve
skrivenoj uvali koja bi obino promakla ak i hodoasnicima Svetog Jakova koji bi, pri
-sti ui iz Flandrije, uvijek prolazili nedaleko nje. Na jezicu zemlje koji zatvara e u
valicu nalazila se malena stara tvrava koja je neko slu ila kao zatvor a koja je sad
a gotovo izvan upotrebe. Tamo u samice bijahu baeni gusari koje su uvala samo tri
stra ara.
"Dobro, to mije dovoljno", ree Mazarin, "Uzmite desetoricu mojih stra ara, pod zapo
vjedni tvom nekog valjanog kapetana u kojeg ne nedostaje opreznosti..."
"Biscarat. On se uvijek pona ao kako treba, jo od vremena kad je izlazio na dvoboj
s mu ketirima branei Kardinalovu ast..."
"Odlino. Dajte odvesti zatvorenika u tvravicu i neka bude smje ten zajedno sa stra om.
Biscarat e jesti svaki obrok zajedno s njim u njegovoj sobi i pratit e ga kad bud
e izlazio na zrak. Jedan stra ar na vratima i nou. Zatvor bi slomio i mnogo jae i oh
olije duhove; na e tvrdoglavi magarac imati samo Biscarata za razgovor, te e se mo da
zaboraviti i togod mu povjeriti. I to je najva nije od svega, nitko ga ne smije pre
poznati, niti za vrijeme putovanja, niti u tvravi..."
"Ako koji put izae provjetriti se..."
"Pa dobro, Colbert, malo domi ljatosti. Neka mu se prekrije lice."
"Ako bih mogao predlo iti... na primjer, eljezna maska zatvorena lokotom iji bismo k
lju bacili u more..."
"Ma dajte, Colbert, zar smo u Zemlji Romana? Vidjeli smo sino one talijanske kome
dijante s onim ko nim maskama ogromnih noseva koje im iskrive crte lica, a ipak os
tave usta slobodnima. Naite neku od njih, neka mu se stavi na lice tako da je ne
mo e skinuti i dajte mu u sobu ogledalo, neka svaki dan umire od srama. U brata se
htio preru iti? Neka ga se preru i u Pulinelu! I molim vas, odavde do tvrave u zatvor
enoj koiji, zaustavljanja samo nou i usred pustopoljina, izbjegavati da se pokazuj
e na po tanskim postajama. Ako netko togod zapita, neka se ka e da se odvodi do grani
ce jedna visoka dama koja bija e umije ana u zavjeru protiv Kardinala."
370Ferrante, zbunjen i poni en svojom burlesknom odorom, ve je danima netremice zur
io (kroz elinu re etku koja u njegovu sobu propu ta e tek slabo svjetlo) u sivi amfiteat
ar okru en neravnim pje anim prudovima i Tweede Daphne usidrenu u uvali.
Svladavao se dok bi bio s Biscaratom te ga neprestano obmanjivao navodei ga da ga
dr i sad Robertom, sad Ferran-teom, ne bi li izvje taji upueni Mazarinu bili svaki p
uta neizvjesni i zbunjujui. Uspijevalo bi mu usput uhvatiti poneki razgovor izmeu
stra ara te je iz njih shvatio da u podumima ispod tvravice ame okovani gusari.
elei se osvetiti Robertu za nepravdu kojoj ovaj bija e izmakao, razbija e sebi glavu o
tome na koji bi nain mogao potaknuti kakvu pobunu, osloboditi one razbojnike, pr
isvojiti lau i dati se u potragu za Robertom. Znao bi odakle poeti: u Amsterdamu b
i prona ao dou nike koji bi mu rekli togod o Amarillijevu cilju. Dostigao bi ga, otkr
io Robertovu tajnu, uinio da taj nezgodni dvojnik nestane negdje na debelom moru,
i imao to prodati Kardinalu za prilino visoku cijenu.
Ili mo da ne, jednom kad mu tajna bude u rukama mo e odluiti prodati je drugima. A na
kraju krajeva, za to je uope prodavati? Prema onome koliko je o njoj znao, Roberto
va bi se tajna mogla odnositi na kartu nekog otoka s blagom ili pak na tajnu Alu
mbradosa i Rosenkreuzera o kojima se govori ve dvadeset godina. Iskoristio bi otk
rie u vlastitu korist, ne bi vi e morao pijunirati za nekog gospodara, imao bi pijune
u vlastitoj slu bi. A kad bi stekao bogatstvo i mo, ne samo to bi mu pripalo obitel
jsko ime njegovih djedova, nego i sama Dama.
Ferrante, razumije se, budui od tijesta razdora zamije en, ne bija e sposoban za isti
nsku ljubav, no, govora e sebi Ro-berto, ima ljudi koji se nikada ne bi zaljubili
da nisu uli o ljubavi govoriti. Mo da je Ferrante u svojoj eliji prona ao kakav roman,
proitao ga i uvjerio sebe da ljubi ne bi li tako stvorio iluziju da se nalazi ne
gdje drugdje.
Mo da je ona, za vrijeme njihova posljednjeg susreta, poklonila Ferranteu svoj e alj
kao zalog ljubavi. Koji je Ferrante
371
sada cjelivao i cjelivajui ga, brodolomio se opinjen u zaljevu ije valove bija e izbr
azdao brodski kljun boje slonovae.
Mo da je, tko zna, i lupe njegove vrste mogao podlei uspomeni na ono lice... Roberto
je sada vidio Ferrantea kako sjedi u tami ispred zrcala koje je, za onoga tko b
i stajao sa strane, odra avalo samo svijeu koja bija e ispred njega. Motrei dva i ka, jed
an majmunski odraz drugog, oko se zatravi, duh biva zanesen, izviru privienja. Po
maknuv i tek neznatno glavu, Ferrante je vidio Liliu, vo tano uto lice toliko natoplje
no svjetlo u da upija e u sebe svaku drugu zraku, a plave kose ostavlja e da niz lea tek
u poput tamne rijeke u vreteno upletene, grudi to tek se nazirahu pod lakom halji
nom poluizre-zanom...
Zatim Ferrante (napokon! likova e Roberto) po eli izvui suvi e od uzaludnosti obinoga sn
a: stade se nezasitan primicati nasuprot zrcalu i jedino to opazi iza odsjeva svi
jee bija e roga to mu sramotom zastira e gubicu.
Prljava se ivotinja, ne mogav i otrpjeti gubitak nezaslu ena dara, vraala tada opipati
njezin e alj, no sada, u dimu ostatka svijee, taj mu se predmet (koji bi za Roberta
predstavljao najobo avaniju svetu relikviju) priinjao zubatim ustima spremnim da z
agrizu u njegov gorak jad.
37232.
1)zt
?ri pomisli na Ferrantea zatoena na onom otoku kako ne skida oka s neke Tweede Da
phne koje se nikada nee moi domoi, Roberto je osjeao, dopustimo mu to, zadovoljstvo
ne ba hvale vrijedno ali razumljivo, ne posve odvojeno od odreene vrste zadovoljst
va pripovjedaa, budui da mu je - s prekrasnom antimetabolom - po lo za rukom da svoj
ega protivnika takoer zatoi u opsadi zrcalno oprenoj vlastitoj.
Ti s tog tvojeg otoka, s tom tvojom ko nom krabuljom, nikad se lae domoi nee . Ja u se,
naprotiv, s ovog mojeg broda, s mojom staklenom maskom, vrlo skoro domoi mojega O
toka. Tako si (mu) kaziva e Roberto dok se spremao na jo jedno novo vodeno putovanj
e.
Sjeao se na kojoj se udaljenosti od broda bio ozlijedio te je stoga najprije mirn
o plivao nosei masku obje enu o pojas. Kad procijeni da je stigao u blizinu bedema,
navue je i krenu u otkrivanje podmorskoga svijeta.
Na trenutak ne vidje ni ta osim nejasnih mrlja, zatim, poput moreplovca koji brodo
m u maglovitoj noi sti e pred kakvu strmu liticu iji se obris iznenada ocrta pred nj
im, opazi rub provalije nad kojom je plivao.
Skine masku, isprazni je i ponovno stavi pridr avajui je rukama, te laganim udarcim
a nogu krenu ususret prizoru to ga bija e tek nazreo.
To su dakle koralji! Prvi dojam, ako je suditi prema njegovim bilje kama, bija e zbu
njenost i zaprepa tenje. inilo mu se kao da se nalazi u duanu nekog trgovca tkaninam
a koji pred njegovim oima razastire i nabire venecijansku gazu i taft,
373
l
brokat, saten, damast, bar un, pa pramenove, ma ne, kite, rese, izreske, pa zatim st
ole, pla teve, misnice, dalmatike. No tkanine ovdje bijahu ive i gibahu se puteno u or
ijentalnih plesaica.
Usred tog pejza a kojeg Roberto ne zna opisati jer ga vidi po prvi puta i ne nalaz
i u sjeanju slika koje bi mu pomogle da ga pretoi u rijei, iskrsne odjednom bezbroj
no jato bia koja je - njih ipak - mogao prepoznati ili barem usporediti s neim ve v
ienim. Bijahu to ribe to se ispreplitahu ukr tavajui svoje puteve poput zvijezda pada
lica to prelijeu kolovoskim nebom, no inilo se kao da je priroda izabirui i sla ui tono
ve i oblike njihovih krlju ti namjerno eljela prikazati ka-. kva paleta grizavaca u
svemiru postoji i koliko ih samo zajedno mo e opstajati na jednom istom prostoru.
Bija e ih ispruganih u nekoliko boja, po du ini, po irini ili poprijeko, neke pak ak u
valovima. Bija e ih izraenih poput intarzija sa sitnim mrviastim mrljama hirovito r
asijanim, pa osutih zrncima ili pjegavih, druge opet bijahu arovite, bogi-njave i
li siu no istokane, ili pak venama ispresijecane kao mramor.
Druge opet bijahu zmijolikih motiva ili opletene mre om lanaca. Bija e ih ukra enih ca
klinom, protkanih talirima i ro-setama. A jedan se, najljep i od sviju, inio sav um
otan u ta-na ne vrpce to stvarahu dva reda gro a i mlijeka; i bija e pravo udo kako niti
jedan jedini put ne bi propustio vratiti se gore red koji se bija e ovio odozdo, b
a kao djelo istinske umjetnike ruke.
Tek je u tom trenutku, spaziv i u pozadini iza riba koralj-ne oblike koje nije mog
ao prepoznati na prvi pogled, razabirao kite banana, ko arice s kru iima, ko eve pune br
onanih mu mula po kojima trkarahu kanarinci, zelembai i kolibrii.
Nalazio se iznad nekog vrta, ne, zabunio se, sad mu je vi e nalikovao na okamenjen
u umu sainjenu od razvalina gljiva - ne, niti to, prevario se, sad su to bili bre ul
jci, zavoji, litice,- kulje i pilje, neprekidno klizanje ivoga kamenja na kojem se n
eko nezemaljske raslinje stapalo u plosnate, okruglaste ili Ijuskaste likove to i
zgledahu odjeveni u maju ne granitne oklope; ili pak voraste, ili uurene u sebe same.
No koliko
374god raznoliki, po caru i ljupkoj otmjenosti sve jedan od drugog bijahu udesnij
i, pa ak i oni s tobo njim nehajem izraeni, sklepani povr no na brzu ruku, dostojanstv
eno isticahu svoju grubost te udovi tima bijahu nalik, no onima to ih resi u-- dovi na
Ijepost.
Ili je pak (Roberto bri e i ispravlja se, ne uspijeva se izraziti, kao netko tko b
i morao opisati etvrtasti krug, vodoravnu uzbrdicu, bunu ti inu, nonu dugu) ono pred
njim bilo grmlje cinobera.
Mo da mu se, kako se svojski trudio zadr ati dah, zamaglio pogled, a voda to preplavl
jiva e masku zamuivala i iskrivljavala oblike i nijanse. Izvirio je glavom n^poqe-<
la bi napokon napunio plua te stao ponovno plutati du rubova morskoga nasipa, slij
edei njegove gudure, klance, prijevoje, drijela i procijepe u kojima se otvarahu g
lineni hodnici gdje se nizahu opijeni harlekini; posred jedne strme hridi opazi
pak kako poiva, polagano di ui i miui klije tima, rak s kre-stom od vrhnja, ponad mre e k
ralja (ovi nalikovahu onima koje bija e poznavao, no naslagani poput sira Svetog S
tjepana kojem ni kraja ni konca nema.
Sad pak ugleda ne to to nije bila riba, ali niti list, bija e meutim zacijelo ne to ivo,
kao dvije iroke kri ke nekakve bjeliaste tvari obrubljene grimizom, i jedna lepeza o
d perja; a tamo gdje bi trebale biti oi lelujahu dva roga od peatnoga voska.
Sirijski polipi, koji u svom crvolikom gmizanju otkrivahu inkarnat ogromne sredi n
je usne, obirahu nasade bjelkaste sitne metvice sa glaviem tamnocrvenim poput ama
ranta; ru iaste ribice i arane maslinastim tokicama brsti e pepeljaste cvjetae poprskane
skrletom, tigraste gomolje aava rogov-Ija... A zatim se tu vidjela upljikava jetra
boje mrazovca, kao od neke velike ivotinje, ili pak vatromet arabeski od ivoga sre
bra, nakupine ekinja s bodljikama pokapanim krvavim crvenilom, i na kraju neka vr
st kale a od mlohavog sedefa...
Taj mu se kale naposljetku uini kao nekom urnom, te pomisli kako bi tu meu tim stij
enama mogao biti sahranjen les oca Caspara. Neprepoznatljiv, naravno njegovu pog
ledu, budui da ga je voda najprije dugo prekrivala koraljnim hrskavicama:
375
no koralji su zacijelo, upijajui zemaljske sokove iz toga tijela, poprimili oblik
e vrtnoga cvijea i plodova voa. Mo da e svakoga asa prepoznati ubogoga starca preobra en
a u stvora dotad ovdje dolje nepoznatog: kuglasti oblik glave sazdan od kokosa o
brasla vunastom dlakom, dvije smezurane osu ene jabuice umjesto obraza, oi i vjee dvi
je nezrele marelice, kvrgava tikvica na mjestu nosa izgleda e poput balege neke ivo
tinje; dolje ni e pak, umjesto usana suhe smokve, eerna repa sa svojim vr nim trnjem k
ao brada, a u svojstvu grla naborana divlja artioka; na obje sljepoonice dvije bod
ljikave kestenove kore slu i e kao uperci vlasi, a kao uske po jedna polovica orahove
ljuske; prsti bijahu mrkve, eludac lubenica, koljena dunje.
Kako li su se samo u Robertu mogle roditi tako alobne misli, i u tako grotesknom
obliku? U drugaijem nekom obliku posmrtni bi ostaci nesretnoga prijatelja sveano n
a tom mjestu izrekli svoj sudbonosni "Et in Arcadia ego..."
Eto, mo da u obliku lubanje onog pje anog koralja... Taj kameni dvojnik uini mu se ve i
skorijenjenim iz svojega morskog korita. Bilo iz samilosti, kao spomen na premin
ula uitelja, bilo da bi moru otep bar jedno od njegovih blaga, on ga uze i, kako
za taj dan bija e ve i previ e vidio, nosei taj plijen na grudima, vrati se na brod.
37633.
lf oralji za Roberta bijahu izazov. Nakon to bija e otkrio za /v kakve je sve udovi ne
izume sposobna priroda, osjetio se pozvanim na nadmetanje. Nije mogao ostaviti
Ferrantea u onom tamo zatvoru a vlastitu pripovijest na polovici: zadovoljio bi
svoju mr nju prema suparniku, ali ne i svoj ponos pripovjedaa. Kakve bi se jo dogaaje
Ferranteu moglo namjestiti?
Zamisao je Robertu pala na um jednog jutra kad je kao obino zauzeo svoj vrebaki po
lo aj s kojeg je jo od svitanja nastojao na Otoku iznenaditi Golubicu Naranastu. U r
ano je jutro sunce sna no udaralo u oi i Roberto je ak poku ao oko zavr ne lee dalekozora
nainiti neku vrst titnika poslu iv i se pritom jednini listom iz brodskoga dnevnika,
no tada na trenutke nije vidio ni ta osim jarkog blje tanja. Kad bi se zatim sunce n
a obzoru uzdiglo, more mu bija e zrcalom i udvostru-ava e svaku njegovu zraku.
No toga dana Roberto je sebi uvrtio u glavu da je vidio ne to to je iz kro anja drvea
uzletjelo prema Suncu, a zatim se stopilo s njegovom blje tavom kuglom. Vjerojatno
to bija e tek opsjena. Bilo koja druga ptica u ovakvom bi jarkom svjetlu izgledal
a blistavom... Roberto bija e uvjeren daje vidio golubicu i razoaran to se prevario.
I u tako zdvojnom du evnom stanju jo se jednom osjetio iznevjerenim.
Biu poput Roberta, koje sada ve bija e dotjeralo do toga da ljubomorno u iva jedino u
onome to mu biva e oduzimano, nije trebalo mnogo pa da pone sanjariti o tome kako je
Ferrante, naprotiv, imao sve ono to njemu bija e uskraeno. No budui da Roberto toj p
ripovijesti bija e tvorcem, i da ni-
377kako nije elio Ferranteu previ e toga dopustiti, odlui da e on moi opiti jedino s dr
ugim golubom, onim modrozelenim. A to zbog toga to je Roberto, li en bilo kakve izv
jesnosti, odluio da u tome paru naranasto bie mora svakako biti ensko, odnosno Ona.
Budui da u prii o Ferranteu golubica nije mogla predstavljati krajnju metu nego sa
mo put prema odreenom posjedovanju, Ferranteu je za sada pripao mu jak.
Je li mogue da jedna modrozelena golubica, koja leti samo Ju nim morima, dolepr a i s
jedne na rub prozora na kojem Ferrante uzdi e za svojom slobodom? Jest, u Zemlji R
omana. A osim toga, nije li se ona Tweede Daphne mogla upravo vratiti s tih mora
, bolje sree nego starija sestra, nosei u dnu tovar-nog prostora pticu koja se sad
a oslobodila?
U svakom sluaju Ferrante, koji pojma nije imao o Antipodima, nije sebi mogao post
avljati takvih pitanja. On je opazio golubicu, hranio je najprije pokojom mrvico
m kruha, iz iste razonode, zatim se pak upitao ne bi li je mogao iskoristiti za o
dreene svoje ciljeve. Znao je da golubovi ponekad slu e za preno enje poruka: naravno
, povjeriti poruku toj ptici nije pouzdano znailo da e ona doista i stii na eljeno m
jesto, no u onoj beskrajnoj dosadi vrijedilo je bar poku ati.
Koga je mogao upitati za pomo, on koji si je neprijateljstvom prema svima, ukljuuj
ui i sebe, samo neprijatelje stvorio, a ono malo ljudi koji su mu slu ili bijahu be
zonici spremni da uz njega budu dok ga srea prati, nikako u nevolji? Rekne tako se
bi: upitat u za pomo Damu, koja me ljubi ("ma kako samo mo e biti tako siguran u to?
", pitao se zavidni Roberto izmi ljajui ovako drzovitu umi ljenost).
Biscarat mu je bio ostavio nu an pribor za pisanje, za sluaj da mu no donese dobar s
avjet te po eli poslati Kardinalu kakvo priznanje. Uze tako papir i upi e na jednu s
tranu Daminu adresu, dodajui da onaj tko bude predao poruku nee ostati bez nagrade
. Na drugoj je strani zatim rekao gdje se nalazi (esto bi naime uo kako tamniari iz
govaraju jedno odreeno ime), kako je rtva niske i sramotne Kardinalove zavjere, te
bija e zamolio za spas. Potom smota papir te ga pri-ve e ptici za no icu potjerav i je
u let.
Istinu govorei, kasnije je zaboravio, ili gotovo zaboravio,
378
na tu gestu. Kako je mogao misliti da e modra golubica odletjeti upravo k Lilii?
Takve se stvari zbivaju u basnama, a Fer-rante ne bija e od onih koji bi se previ e
pouzdavali u basno-pisce. Mo da je golubicu pogodio kakav lovac pa je survav i se kr
oz granje nekog drveta izgubila poruku...
Ferrante nije znao da se ptica meutim uhvatila na smolasti lijepak nekog seljaka
koji se naumio okoristiti onim to je oevidno bilo nekome upueno upozorenje ili obav
ijest, mo da zapovjedniku neke vojske.
Taj je seljak stoga poruku odnio jedinoj osobi koja je u selu znala itati, to jes
t upniku, koji je odmah sve kako valja organizirao. Kad su prona li tko je Dama, po
sla joj jednog prijatelja kako bi se s njom pogodio oko izruenja poruke, izvu-kav i
prilino velikodu nu milostinju za svoju crkvu i dobru napojnicu za seljaka. Lilia
je poruku proitala, rasplakala se, te obratila povjerljivim prijateljima za savje
t. Dirnuti Kardinalovo srce? Ni ta lak e za jednu prekrasnu dvorsku damu, ali ta je
dama zalazila u salon markize Artheriice prema kojem Ma-zarin bija e prilino sumnjia
v. O novom su ministru ve kru ili uokolo satirini stihovi, a prialo se da potjeu uprav
o iz tih odaja. Jedna precioza koja u Kardinala moli milost za prijatelja, osuuje
tog prijatelja samo na jo mnogo te u kaznu.
Ne, valjalo je okupiti odred hrabrih mu karaca i nagovoriti ih da poku aju prepad. A
li kome se obratiti?
Ovdje Roberto nije znao kako bi nastavio. Kad bi on bio Kraljev mu ketir ili gasko
njski kadet, mogla bi se obratiti tim odva nim sranim junacima, nadaleko poznatim p
o vrstome kolektivnom duhu. No tko bi se izlo io opasnosti od ministro-va gnjeva za
nekakvog tamo stranca koji se dru i sa knji niarima i zvjezdoslovcima? A o tim knji nia
rima i zvjezdoslovci-ma bolje je i ne govoriti: unato tome to je odluio pisati roma
n, Roberto nije mogao zamisliti jednog Kanonika de Dignea ili gospodina Gaffarel
a kako galopiraju to ih noge nose prema njegovu zatvoru - odnosno prema Ferranteo
vu, koji sada ve za sve bija e Roberto.
Nadahnue se Robertu javilo nekoliko dana kasnije. Bija e ostavio priu o Ferranteu da
bi se ponovno bacio na istra iva-
379nje koraljnog bedema. Toga je dana slijedio jato riba sa utom kacigom na gubic
i, nalik lepr avim ratnicima volti erima. Upravo su se spremale uvui u pukotinu izmeu
dva kamena tornja gdje koralji bijahu razvaljene palae potonula grada.
Roberto pomisli kako te ribe mo da lutaju meu ru evinama onoga grada Ys o kojem je uo
prie i koji se mo da jo uvijek prostire na svega nekoliko milja od Bretanje gdje ga
valovi bijahu potopili. Eto, najvea je riba stari kralj toga grada, u pratnji svo
jih dostojanstvenika, a svi zajedno ja u jedni druge u potrazi za svojim blago to g
a bija e progutalo more...
Ali emu ponovno razmi ljati o legendi? Za to ne smatrati ribe stavnovnicima jednoga s
vijeta koji ima svoje ume, svoje vrhunce, svoje drvee i svoje udoline i ni ta ne zna
o svijetu iznad povr ine? Upravo tako ivimo i mi, ne znajui da nebeska duplja krije
druge svjetove u kojima ljudi ne hodaju ni ne plivaju nego lete i plove zrakom;
ako su ono to mi nazivamo planetima karene njihovih laa kojima vidimo samo svjetl
ucavo dno, onda isto tako oni Neptunovi sinovi vide ponad sebe sjenu na ih velikih
galija, i dr e ih eterskim tijelima koja kru e njihovim vodenim nebeskim svodom.
A ako je mogue da postoje bia koja ive pod vodom, ne bi li isto tako mogla postojat
i i bia koja ive pod zemljom, narodi da devnjaka kadrih da kroz svoje podzemne rovov
e stignu do sredi nje vatre koja planetu udahnjuje ivot?
Tako razmi ljajui Roberto se bija e prisjetio jednog obrazlo enja Saint-Savina: mi misl
imo da je te ko ivjeti na povr ini Mjeseca smatrajui kako tamo nema vode, no voda tamo
mo da postoji u podzemnim upljinama: mogue je da je priroda na Mjesecu iskopala zde
nce koji su upravo one mrlje koje mi vidimo. Tko ka e da stanovnicima Mjeseca te n
i e ne slu e kao skloni ta kako bi se za titili od nepodno ljive blizine Sunca? Nisu li mo d
a i prvi kr ani ivjeli pod zemljom? Upravo tako i Lunatici, neprestano ive u katakomb
ama koje su za njih ne to posve domae.
I ne stoji uope da moraju ivjeti u tami. Mo da na kori satelita postoje bezbrojne pu
kotine, a unutra njost prima svjetlo od tisua i tisua odu aka te je njihova no ispresij
ecana snopovima svjetlosti, nimalo drukije od onoga to se dogaa u
380nekoj crkvi ili na Daphne u potpalublju. Ili pak, mo da na po-'vr ini postoji fos
forno kamenje koje danju upije sunevu svjetlost pa je nou isijava, a Lunatici u sv
ako predveerje nakupe sebi dovoljno takvoga kamenja da su njihovi rovovi uvijek b
listaviji od bilo kakve kraljevske palae.
Pariz, pomisli Roberto. Ta nije li mo da dobro znano daje, poput Rima, itav taj gra
d izbrazdan katakombama u koje se nou, kako se govori, sklanjaju zloinci i ubogi p
rosjaci?
Prosjaci, eto ideje da se spasi Ferrante! Prosjaci, za koje se prialo da imaju sv
ojega kralja i skup eljeznih zakona, Prosjaci, dru tvo mranoga olo a koje ivi od zlodje
la, lupe tina i pakosti, ubojstava i prijestupa, prljav tine, prijevara i opakosti,
dok se pretvara da ivi od kr anskoga milosra?
Ideja koja se mogla zaeti samo u glavi jedne zaljubljene ene! Lilia - pripovijedao
je sebi Roberto - nije oti la povjeriti se ljudima s dvora ili kakvom plemiu u tog
i, nego posljednjoj od svojih sobarica koja besramno opi s nekim koija em, koji pak
poznaje sve krme oko Notre-Dame gdje se u predveerje pojavljuju prosjaci koji dan
bijahu proveli moljakajui pod portalima... Eto kojim e putem.
Kasno u noi vodi je odvodi u crkvu Saint-Martin-des-Champs, podi e jedan kamen s pod
a u koru, uvodi je u pari ke katakombe i ona kree, obasjana svjetlo u lui, u potragu za
Kraljem Prosjaka.
I eto dakle Lilie, preru ene u plemia, gipki laki hermafro-dit, kako prolazi tuneli
ma, stubama i majim rupama, dok u tmini na sve strane opa a, klonula medu prnjama i
dronjcima, tijela i a enih bedara i lica osuta bradavicama, pri tevima, vrbancem, ugom,
li ajevima, gnojnim irevima i izraslinama, a svi pru aju ruke te cvre i bruje poput p
ljuska sitne sugra-dice, ne zna se da li zbog milostinje ili da bi rekli - s izr
azom kakva plemikog komornika - "hodite, hodite, na gospodar ve vas oekuje."
A njihov gospodar bija e tu, u sredi tu jedne dvorane na koju tisuu milja ispod povr in
e grada, sjedei na nekoj bavici okru en d eparima, lopovima, krivotvoriteljima i opsje
narima, sve sami najizueniji majstori svake vrsti zlorabe i poroka.
381
II
Br

Kako je mogao izgledati Kralj Prosjaka? Ogrnut razdrljenim plastom, ela prekriven
a kvr icama, nos izjeden od tabe-sa, mramornih oiju, jedno zeleno drugo crno, pogle
d kao u kune, obrve povijene prema dolje, zeja usna koja mu otkriva e o tre i str ee vuje
zube, name urane vlasi, pjeskovita put, prsti na rukama zdepasti, savijenih nokti
ju.
Saslu av i Damu, ree joj kako on u svojoj slu bi ima vojsku prema kojoj je ona Francusk
oga kralja obian provincijski garnizon. I daleko jeftiniju: kad bi se tim ljudima
ponudila koliko toliko prihvatljiva nagrada, recimo dvostruko od onog to bi u is
tom razmaku vremena sakupili prosjaei, oni bi se drage volje dali ubiti za tako ve
likodu na poslodavca.
Lilia skide s prsta rubin (kao to dolikuje u takovoj prigodi), te upita s kraljev
skim izrazom na licu:
"Je li dovoljno?"
"Dovoljno mije", ree Kralj Prosjaka, milujui dragi kamen svojim lisijim pogledom. "
Recite nam kamo."
I saznav i kamo, pridoda:
"Moji ne koriste konje niti koije, ali do toga se mjesta mo e stii velikim barkama,
pratei Senin tok."
Roberto zami lja e Ferrantea kako, dok u suton na glavnoj kuli avrlja sa kapetanom Bi
scaratom, iznenada opa a, njihov dolazak. Bijahu se najprije pojavili na pje anim pru
dovima da bi se ubrzo zatim razmilili po itavoj ravnici.
"Hodoasnici Svetog Jakova", s prezirom primijeti Bisca-rat, "od najgoreg su soja,
 ili najnesretnijeg, budui da odlaze tra iti spas kad su jednom nogom ve u grobu."
A u meuvremenu se hodoasnici u dugakom nizu sve vi e pribli avahu obali, te se polako m
oglo razaznati gomilu slijepaca ispru enih ruku, bogalja na takama, gubavih, krme -Ij
ivih, pri tavih i gukavih, hrpe osakaenih, hromih i nastranih, odjevenih u isukane
dronjke.
"Ne bih elio da se odvi e pribli e i jo zatra e konak", ree Biscarat. "Ni ta nam osim prlj
v tine meu ove zidine ne bi donijeli."
Te dade ispaliti nekoliko hitaca iz mu keta ne bi li dao na znanje kako ovaj nevel
iki dvorac nije gostoljubivo mjesto.
382No ti pucnji kao da upravo poslu i e kao poziv. Dok izdaleka u valovima prispjeva e
sve novi i novi olo , oni se prvi sve vi e primicahu tvravi te se ve moglo uti njihovo
ivotinjske mumljanje.
"Dr ite ih podalje, zaboga", bija e povikao Biscarat i dao podno zidina baciti ne to k
ruha, kao da im eli rei da milosre gospodara dvorca ne se e dalje od toga i neka ni ta
drugo od njega ne oekuju. Prljava je gnjusna rulja, meutim, rastui naoigled, svoje p
rve borbene redove dogurala ve sasvim pod zidine, gazei taj milodar i gledajui uvis
kao da tra i togod bolje.
Sad ih se moglo razabrati jednog po jednog, i doista, ne nalikovahu nimalo hodoas
nicima ili nevoljnicima koji tra e utjehu i melem za svoje kraste. Bez sumnje - go
vorio je Biscarat sav zabrinut - to su bijedne propalice, odasvud zgrnuti pustol
ovi. Ili se barem tako jo zakratko inilo, jer sunce ve bija e na zalazu, a ravnica i
prudovi postajahu tek sivim mete om mi jega nakota.
"Na oru je, na oru je!", poviknu naposljetku Biscarat koji je sada ve nasluivao da ni
o kakvu hodoa u niti prosja tvu nije rije, nego o pravom pravcatom napadu. Te zapovijed
i neka se ispali nekoliko hitaca prema onima to se ve doticahu zida. No kao da se
pucalo na gomilu glodavaca, oni koji pristi-zahu sve vi e su gurali ispred sebe on
e prve, oni koji bi pali bili bi odmah prega eni, poslu iv i kao oslonac onima to na-di
rahu iza njih i ve se moglo vidjeti kako se prvi rukama hvataju za pukotine prast
are graevine, uvlae prste u raspukli-ne, pola u noge u procijepe, uvijaju oko re etki
prvih prozora, zavlae one svoje ishijatine udove u pu karnice. A za to se vrijeme os
tatak bagre valjao po zemlji kreui u pomo onima to ve obijahu portal ulaznih vratiju.
Biscarat zapovijedi neka ih se zabarikadira s unutra nje strane, no daske i osovin
e njihovih krila, premda jake i vrste, ve uvelike kripahu pod pritiskom kopilskoga
plemena.
Stra ari su nastavljali pucati, no ono malo juri nika to pado e bivahu odmah preskoeni n
ovim etama; vi e se nije moglo razaznati ni ta osim bune vreve iz koje se u jednom tre
nutku poe izdizati ne to poput jegulja izbaenih uvis, te ubr-
383
J
zo shvati e da su to eline kuke i da su se neke ve zakaile o zupasto kruni te. I tek t
i se neki stra ar samo malo nagnuo van ne bi li istrgnuo te gvozdene pand e, prvi ko
ji se ve bijahu uspeli udarahu ga kopljima i toljagama ili ga pak saplitahu u kon
opce strmoglaviv i ga na zemlju gdje bi i e-zao u tijesku onih vragom opsjednutih gro
zomornih gnjusoba, te se vi e ne bi razaznavao njegov hropac od njihove bjesomune r
ike.
Sve u svemu, da je netko mogao pratiti sve to se zbivalo na pje anim prudovima, goto
vo da tvrave vi e uope ne bi vidio: bija e to sad vrvljenje muha nad kakvom strvinom,
roje-nje pela na sau, bratov tina str ljenova.
U meuvremenu se odozdo ve zauo buan tropot velikih vratiju koja su padala, i ope kome a
je i zbrka u dvori tu. Biscarat i njegovi stra ari poo e na drugi kraj kule - ne brinuv i
vi e ni najmanje o Ferranteu koji se bija e sklonio u udubinu vratiju koja su vodil
a na stube, ne odvi e upla en budui ve obuzet predosjeajem da su ono tamo u neku ruku p
rijatelji.
A ti su prijatelji ve stigli do zupanih kruni ta i pre li preko njih; rasipajui irokogru
dno vlastite ivote pada e pod posljednjim hicima mu keta, ne hajui mnogo za svoja prsa
savladavahu prepreke od ispru enih sablji, prestravljujuci stra- are svojim nakazni
m oima, svojim izoblienim licima. Tako Kardinalovi uvari, inae ljudi od elika, stado e
bacati oru je, preklinjui nebo neka im se smiluje pred ruljom koju sada ve dr ahu band
om iz samoga pakla, a ovi ih pak najprije ^obarahu toljagama, a potom se bacahu
na pre ivjele ibajui ' j inmrrji lomei eljusti, mlatei akama pod bradu i razbijajui gu
 pokojeg zakla e zubima ili ra etvori e pand ama, i ivljavahu se i ugnjetavahu dajui odu ka
ojoj ui, uskip-tjeli surovo u razjarivahu se nad mrtvima; a neke Ferrante vidje kako
otvaraju jedna prsa, grabe iz njih srce i pro diru ga uz glasne okrutne krikove.
Posljednji pre ivjeli ostade Biscarat, koji se do posljednjeg trena borio kao lav.
Vidjev i da je potuen, nasloni se leima na grudobran, okrvavljenim maem oznai na tlu
jednu crtu, te kriknu:
384
"Icymourra Biscarat, seul de ceux qui sont avec luy!"
No u tom trenutku iskrsne sa stepenica vitlajui sjekirom oravac s drvenom nogom; d
ade znak te uini kraj toj klaonici, narediv i da se Biscarata ve e. Zatim spazi Ferra
ntea, pre- poznajui ga upravo po onoj maski koja ga je trebala uiniti neprepoznatlji
vim, pozdravi ga irokom gestom naoru ane ruke kao da eli pomesti tlo perjanicom e ira,
te mu ree:
"Gospodine, slobodni ste."
Izvue iz prsluka neku poruku, s peatom koji Ferrante odmah prepozna, i pru i mu je.
Bija e ona: upuiva e ga neka slobodno raspola e ovom vojskom, odvratnom dodu e, ali pouzd
anom, i neka je prieka ovdje, ona e stii negdje u zoru.
Ferrante je, nakon to se oslobodio svoje maske, kao prvo oslobodio gusare i s nji
ma potpisao nekakvu pogodbu. Radilo se o tome da ponovno uzmu svoju lau te da jed
re prema njegovim zapovijedima, bez ikakva pogovora i suvi nih pitanja. Nagrada, d
io blaga golemog kao kotao brae hospitalaca iz Alto-pascia, u kojega, kako ka u, ne
ma dna. Kao to mu bija e obiaj, Ferrante nije ni pomi ljao odr ati rije. Jednom kad prona
Roberta, bit e dovoljno u prvoj luci potkazati vlastitu posadu i imat e ih odmah
sve do jednoga obje ene, a sam postati gospodarom broda.
Prosjake vi e nije trebao, a njihov mu poglavar, kao estit i lojalan ovjek, ree da su
svoju plau za ovaj pothvat ve primili. elio je to prije napustiti ovo mjesto. Raspr i e
se ubrzo po zaleu i vrati e u Pariz, prosjaei usput iz sela u selo.
Bija e lako uskoiti u jednu od barki privezanih u luici tvrave, stii do lae i baciti u
more samo dvojicu njezinih uvara. Biscarata okova e u lance u tovarnom prostoru, ka
o taoca s kojim bi se mogla izvesti dobra trgovina. Ferrante dopusti sebi kratak
odmor, vrati se na obalu prije zore, upravo na vrijeme da doeka koiju s koje e sii
Lilia, ljep a no ikad u onom svom mu kom ruhu.
Robertu se inilo da mu najveu muku zadaje pomisao na to kako se bijahu pozdravili e
dno i suzdr ano, kako se ne bi odali pred gusarima koji su morali vjerovati da na
brod ukrcavaju nekog mladog plemia.
385Pope e se na brod, Ferrante provjeri je li sve u redu za is-plovljavanje, i kad
sidro bija e izvueno sie u sobu koju je dao namjestiti za go u.
U njoj ga ona ve oekuje, s oima koje nijednu drugu molbu ne odaju nego da budu ljub
ljene, u lelujavu razdraganu likovanju sada slobodne kose rasute po ramenima, sp
remna na najradosniju od svih rtava. O prameni lelujavi, prameni zla-ani i kao zla
to ljubljeni, prameni uvojiti to oblijeete i alite se i ale se lelujate... - ginuo je
od e nje Roberto za Ferran-tea.
Lica se njihova primako e kako bi ubrala etvu poljubaca jedne stare sjetve uzdaha,
i u tom trenu Roberto u mislima doplovi do one usne boje ru iaste puti i stade ta iti
svoju e. Ferrante cjeliva e Liliu a Roberto zami lja e sebe u tome inu i srsi ga podilaz
i e od silne udnje da zagrize u taj istinski koralj. No upravo tada osjeti kako mu
ona izmie poput da ka vjetra, gubila se nekuda ona blaga toplina koju vjerova e da naa
s bija e outio, te je studenu kao led opazi u nekom zrcalu, u tuem zagrljaju, na dal
ekoj branoj postelji na drugom nekom brodu.
Da bi za titio ljubavnike spusti laki pokrov krte providnosti te ta sada ve otkriven
a tijela postado e knjige sunane nekromancije iji se sveti prizvuci otkrivahu samo d
voma odabranima to stopljenih usana naizmjence sricahu jedno dru-
go-
Laa se hitro udaljavala, Ferrante bija e jai. Ona je u njemu ljubila Roberta na ije s
e srce te slike obarahu poput lui na snop suharaka.
38634.
/l/lonclog o mncgostzukostt sofetooa
Sjetit emo se - barem se tome nadam, budui da je Ro-berto od romanopisaca svojega
stoljea preuzeo naviku da istovremeno pripovijeda toliko pria da je u odreenom tren
utku doista te ko svakoj ponovno uhvatiti nit - da je sa svoje prve posjete svijet
u koralja na junak donio "kamenog dvojnika" koji mu se priinio lubanjom, mo da onom
oca Caspara.
Sada je, ne bi li odagnao misli na Ferranteovu i Liliinu ljubav, sjedio u suton
na palubi pozorno promatrajui taj predmet i prouavajui njegovu teksturu.
Nije izgledao kao lubanja. Bija e to prije rudna ko nica sainjena od nepravilnih mnog
okuta, ali mnogokuti ne bijahu osnovne jedinice toga tkiva: svaki je od njih u s
vojemu sredi tu imao zrakastu simetriju najfinijih tana nih niti izmeu kojih se ukazi
vahu - kad bi se oko dobro izo trilo - meuprostori koji su mo da tvorili druge mnogok
ute, a kad bi oko moglo prodrijeti jo dublje iza njih mo da bi opazilo da stranice
tih maju nih mnogokuta tvore drugi jo siu niji mnogokuti, sve dok se ne bi do lo do tren
utka kad bi se moralo zaustaviti pred djeliima koje vi e nije mogue dalje cijepati,
to jest atoma. No kako Roberto nije znao do koje se toke materija mo e dijeliti, ne
bija e mu jasno dokle bi njegovo oko - ne ba riso-vo, na alost, budui da nije imao on
u leu kojom je otac Cas-par umio raspoznati ak one izvanredno siu ne ivotinjice koje u
zrokuju kugu - moglo sii u bezdan nastavljajui unutar nasluenih pronalaziti neprest
ano nove i nove oblike.
I opatova glava takoer, kao to je za vrijeme dvoboja one noi klicao Saint-Savin, mo
gla je biti svijet njegovim u ima -oh, kako je na te rijei Roberto sanjarski pomisl
io na svijet u
387

kojem ive, presretnih li buba, u i Anne Marie (ili Francesce) Novarese! No s obziro
m da ni u i takoer nisu atomi nego beskrajni svjetovi za atome koji ih tvore, mo da u
nutar tijela jedne u i postoje druge ivotinjice, jo sitnije, koje tamo ive kao u neko
m prostranom svijetu. I mo da i moje vlastito tijelo -mi lja e Roberto - i moja krv, o
d niega drugog satkani nisu nego od siu nih ivotinjica koje kreui se poma u meni da se k
eem, pu tajui da ih vodi moja volja, poput kakva koi-ja a. I moje se ivotinjice zacijelo
pitaju kamo ih ja to sada vodim, izla ui ih naizmjence svje ini mora i sunevoj ezi, te
su, izgubljeni u toj zbrci nestalnih podneblja, jednako tako u svoju sudbinu ne
sigurni kao i ja sam.
A to ako se u prostor isto tako beskonaan osjeaju baenima druga stvorenjca, jo siu nija
koja ive u svijetu onih koje sam upravo spomenuo?
Za to zapravo ne bih smio na tako to pomi ljati? Zar samo zato to o tome nikada nisam
ni ta znao? Kao to kazivahu moji prijatelji u Parizu, kad bi se netko na ao na tornju
crkve Notre-Dame i izdaleka promatrao predgrae Saint-De-nis, ni u snu ne bi pomi
slio da je ta nejasna mrlja nastanjena biima nalik nama samima. Mi vidimo Jupiter
koji je beskrajno velik, ali s Jupitera ne vide nas, niti mogu zamisliti da mi
uope postojimo. A jo do juer, zar bih ikad i slutio da pod morem - ne na nekom udal
jenom planetu ili na kapljici vode, nego na dijelu ovog na eg svijeta - postoji je
dan Drugi Svijet?
A s druge strane, to sam ja jo do prije nekoliko mjeseci znao o Ju nome Kopnu? Bio b
ih rekao da je to nekakva mu ica geografa heretika, a tko zna da mo da na ovim otoci
ma nisu u davna vremena spalili nekog njihovog filozofa koji je grle-nim glasom
tvrdio da postoji Monferrato i Francuska. A ipak, ja sam sada ovdje, i prisiljen
sam vjerovati da Antipodi postoje - i da, suprotno mi ljenju najveih starodrevnih
mudraca, ni u kom sluaju ne hodam glavom prema dolje. Stanovnici toga svijeta jed
nostavno zauzimaju krmu, a mi pramac jednoga istoga broda na koji smo svi ukrcan
i, a da ni ta jedni o drugima ne znamo.
Tako je jo uvijek nepoznata vje tina letenja, pa ipak - damo li za pravo odreenom go
spodinu Godwinu o kojem mi je
388govorio doktor d'Igbv - jednog e se dana ii na Mjesec, kao to se i lo i u Ameriku,
premda prije Kolumba nitko nije ni pomi ljao da postoji taj kontinent, niti da bi
se jednoga dana mogao ba tako zvati.
Sumrak ustupi mjesto veeri, a potom noi. Mjesec je Ro-berto sad vidio pun na nebu
i mogao je lijepo razabrati njegove mrlje u kojima djeca i neznalice vide oi i us
ta nekog miroljubivog lica.
U elji da izazove oca Caspara (u kojem je svijetu, na kojem planetu pravednika sa
da dragi asni starac?), Roberto mu je govorio o stanovnicima Mjeseca. No je li mo
gue da je Mjesec zaista nastanjen? Za to da ne, kao Saint-Denis: to ljudska stvorenj
a znaju o svijetu koji bi tamo gore mogao postojati?
Obrazlaga e Roberto: kad bih stojei na Mjesecu bacio uvis kamen, zar bi on mo da pao
na Zemlju? Ne, pao bi nazad na Mjesec. Prema tome je Mjesec, kao svaki drugi pla
net ili zvijezda, nije va no, svijet koji ima svoje sredi te i svoj obujam, a to sre
di te privlai sva tijela koja ive u sferi vlasti toga svijeta. Kao to se zbiva i na Z
emlji. Pa za to se onda ne bi na njemu moglo takoer zbivati i sve ostalo to se zbiva
na Zemlji?
Mjesec obavija odreena atmosfera. Nije li na Cvjetnu nedjelju prije etrdeset godin
a netko zamijetio, reko e mi, oblake na Mjesecu? Ne vidi li se na tom planetu sna no
podrhtavanje prigodom nadolazee pomrine? A to je to drugo ako ne dokaz da tamo ima
zraka? Planeti se isparavaju, i zvijezde takoer - to su drugo one pjege na Suncu
od kojih nastaju zvijezde proletu e?
I osim toga, na Mjesecu sasvim sigurno ima vode. Kako drugaije objasniti njegove
mrlje ako ne kao sliku jezera (netko je ak do ao na pomisao da su ta jezera umjetna
, gotovo da ih je ljudska ruka stvorila, tako su dobro ocrtana i rasporeena na je
dnakoj udaljenosti)? S druge strane, ako Mjesec bija e zami ljen samo kao veliko zrc
alo koje slu i da na Zemlju odsijeva sunevo svjetlo, zbog ega bi Stvoritelj to zrcal
o morao zaprljati mrljama? Mrlje, dakle, nisu nesavr enosti nego savr enosti, a to z
nai bare, ili jezera, ili mora. A ako tamo gore ima vode i zraka, ima i ivota.
389r
ivota zacijelo drugaijeg od na eg. Mo da ta voda ima okus ( to ja znam?) sladievlne, kard
amoma, mo da ak papra. Ako postoje beskonani svjetovi, onda je upravo ovo dokaz besk
onanoga uma Izumitelja na ega svemira, ali to onda isto tako znai da taj Pjesnik ne
poznaje granica. On je mogao posvuda stvoriti nastanjene svjetove, samo uvijek s
razliitim stvorenjima. Mo da su stanovnici Sunca suncaniji, jasniji i prosvjetlje-
niji od stanovnika Zemlje koji su ote ani materijom, a stanovnici Mjeseca negdje u
sredini. Bia koja ive na Suncu u ti su oblik, ili in, kako vam se vi e svia; na Zemlji
ak, bia su nainjena od istih Sila koje se razvijaju, a na Mjesecu su ona in medio f
luctuantes, drugim rijeima prilino mjeseasta...
Da li bismo mogli ivjeti u Mjeseevu uzduhu? Mi vjerojatno ne, izazvao bi nam vrtog
lavicu; s druge pak strane ribe ne mogu ivjeti na na emu, niti ptice na ribljemu. T
aj uzduh mora da je i i od na eg, a budui da na , zbog svoje gustoe, slu i kao prirodna l
oja propu ta suneve zrake, Seleniti e Sunce vidjeti daleko jasnije. Zora i veer koje
nas osvjetljavaju kad sunce jo nije izi lo ili je ve za lo, dar su na ega uz-duha koji,
bogat prljav tinom, zatoi i prenosi njegovu svjetlost; to je svjetlost koju ne bism
o trebali imati, a koja nam je u izobilju podarena. Te nas zrake zapravo postepe
no pripremaju na dobitak ili gubitak sunca. Na Mjesecu, gdje je uzduh i i, dani i noi
nastupaju iznenada. Sunce se naglo na obzoru izdigne, kao kad se u kazali tu podi
gne zastor. A onda se pak, iz najblje tavijeg svjetla, padne u najgu u tamu. I na Mje
secu onda zasigurno nema ni duge, koja je posljedica para pomije anih sa zrakom. A
zbog istih razloga nema ni ki a, ni grmljavine, ni munja.
A kakvi bi bili stanovnici planeta bli ih Suncu? Vatreni poput Maura, ali daleko d
uhovnije prirode od nas. U kojoj veliini oni mora da vide Sunce? Kako mogu podnij
eti njegovu svjetlost? Mo da se tamo metali tope u prirodi i teku rijekama?
Ali postoje li doista beskonani svjetovi? Pitanje te vrsti bi-' ja e u Parizu uzrok
om jednog dvoboja. Kanonik de Digne govorio je da ne zna. Ipak, kako se bavio pr
ouavanjem fizike,
390bio je sklon, slijedei tragove velikog Epikura, rei da postoje. Svijet ne mo e bi
ti drugo nego beskonaan. Atomi to se gomilaju u praznini. Da postoje tijela, o tom
e nam svjedoe osjetila. Da postoji praznina, dokazuje nam razum. Kako i gdje bi s
e inae mogli kretati atomi? Kad ne bi bilo praznine, ne bi bilo gibanja, osim ako
se tijela ne bi meusobno pro imala. Bilo bi smije no i pomisliti da kad muha krilom
potisne esticu zraka ova potisne drugu pred sobom, a ova pak jo jednu; tako bi, na
primjer, gibanje no ice jedne buhe malo pomalo dovelo do toga da na drugom kraju
svijeta nastane nekakva kvrga!
S druge strane, ako je praznina beskonana, a broj atoma konaan, ovi se posljednji
ne bi prestajali gibati na sve strane, nikad se ne bi meusobno sudarali (kao to se
dvije osobe, kad bi tumarale po nekoj pustinji bez kraja, nikada ne bi susrele
osim pukim sluajem, sasvim nenadano), i nikada ne bi proizveli meusobnih spojeva.
A kad bi praznina bila konana, a. tijela beskonana, u njoj ne bi bilo mjesta da ih
sve primi.
Naravno, bilo bi dovoljno pomisliti na konanu prazninu nastanjenu atomima iji je b
roj konaan. Kanonik mi kaziva e daje takvo mi ljenje najsmotrenije. Za to bi trebalo mi
sliti da je Bog du an, poput upravitelja glumake dru ine, stvarati beskonane predstave
. On svoju slobodu oituje, vjeno, kroz stvorenje i odr avanje jednog jedinog svijeta
. Ne postoje dokazi protiv mnogostrukosti svjetova, ali niti u njezinu korist. B
og, koji jest prije svijeta, stvorio je dovoljan broj atoma, u prostoru dovoljno
prostranom da bi izradio svoje remek-djelo. Njegovu beskonanom savr enstvu pripada
takoer i Genij Limesa.
U elji da vidi da li i koliko bi svjetova moglo biti u jednoj mrtvoj stvari, Robe
rto je oti ao u maleni muzej na DapJme, te poredao na palubi ispred sebe, poput mn
o tva as tragala, sve mrtvo to je tamo prona ao, fosile, oblutke, riblje kosti; prela
zio je polako pogledom s jednog na drugo, svejednako nasumce razmi ljajui o Sluaju i
o sluajevima.
Ma tko mi ka e (kaziva e) da Bog te i granici, kad mi iskustvo neprestano otkriva drug
e i nove svjetove, kako gore, tako i dolje? Moglo bi biti, dakle, da je ne Bog,
nego svijet vjean i beskonaan, i da je to uvijek bio i da e uvijek takav biti, u ne
prestanom ponovnom zdru ivanju i preslagivanju svojih ato-
391
l
r

ma u beskonanoj praznini, prema odreenim zakonima meni jo uvijek nepoznatim, koji u

nose red u nepredvidive skokove i skretanja atoma: u protivnom oni bi posve poma
hnitali. Onda bi, dakle, svijet bio Bog. Bog bi se rodio iz vjenosti kao svijet b
ez obala, a ja bih bio podvrgnut njegovu zakonu, a da ne bih znao koji je.
Budalo, rei e neki: mo e govoriti o beskonanosti Boga jer nisi pozvan da je svojim duh
om pojmi , nego samo da u nju vjeruje , kao to se vjeruje u neku tajnu. No ako eli govo
riti o prirodnoj filozofiji, taj e beskonani svijet morati svejedno pojmiti, a to n
isi kadar.
Mo da, uzmimo da je tako. Ali pretpostavimo onda da je svijet pun i da je konaan. P
oku ajmo zatim zamisliti ni tavilo koje nastaje postoje svijetu kraj. Kad pomislimo
na to ni tavilo, mo emo li ga mo da zamisliti kao vjetar? Ne, jer ono bi moralo biti d
oista ni ta, ak ni vjetar. Je li pojmljivo, rijeima prirodne filozofije - ne vjere -
jedno beskonano ni tavilo? Mnogo je lak e zamisliti svijet koji se e unedogled, kao to
pjesnici mogu zamisliti rogate ljude ili dvorepe ribe, zdru ujui dijelove ve poznate
: dovoljno je da na svijet, tamo gdje vjerujemo da mu je kraj, nadodamo druge di
jelove (prostranstvo sastavljeno opet od same vode i kopna, zvijezda i nebesa),
sline onima koje ve poznajemo. Bez granica.
Jer kad bi svijet osim toga bio konaan, a ni tavilo, budui da nije ni ta, ne mo e postoj
ati, to bi onda bilo onkraj granica svijeta? Praznina. I evo kako bismo nijeui besk
onanost zapravo potvrdili prazninu, koja ne mo e biti drugo nego beskonanost, inae bi
smo na njezinu kraju morali zamisliti opet jedno novo i nezamislivo prostranstvo
niega. A onda je bolje odmah slobodno zamisliti prazninu, i nastaniti je atomima
, pod uvjetom da je ne zamislimo toliko praznom da praznija ne mo e biti.
Roberto se u stvari sluajno zatekao u situaciji da u iva veliku povlasticu. On je z
apravo imao oevidan dokaz o postojanju drugih nebesa, a istovremeno je, a da se p
ritom nije morao uzdignuti onkraj nebeskih sfera, odgonetavao mno tvo svjetova u j
ednom jedinom koralju. Zar je bilo potrebno raunati u koliko se likova atomi svem
ira mogu slo iti - i spaliti na lo-
392maci one koji su tvrdili da njihov broj nije konaan - kad bi bilo dovoljno god
inama razmi ljati o jednom od tih morskih pred-.meta da bi se shvatilo kako se iz
otklona jednog jedinog atoma, bio on volja Bo ja ili stvar Sluaja, mogu roditi nesl
ueni Mlijeni Putevi?
Otkupljenje? La ni dokaz, tovi e - protestirao je Roberto koji se nije elio glo iti sa s
ljedeim isusovcima na koje bude nai ao - argument onih koji ne znaju zamisliti Gosp
odinovu svemonost. Tko mo e iskljuiti da se u naumu stvaranja istoni grijeh ostvario
u svim svjetovima, na razliite i nepredviene naine, a opet u jednom jedinom trenutk
u, i da je Krist umro na kri u za sve, i za Selenite, i za Sirijce, i za Koraljce
koji su ivjeli na molekulama ovog izbu enog kamena dok jo bija e iv?
Roberto u stvari nije bio uvjeren u svoje dokaze: slagao je jelo od suvi e sastoja
ka, odnosno u svom je rasuivanju natrpavao u jedan ko stvari koje je uo na raznim s
tranama - a nije ba bio ni toliko naivan i neproviden da to ne bi primijetio. Pa
je tako, nakon to bi porazio nekog mogueg protivnika, ponovno istome davao rije, po
istovjeujui se sa njegovim primjedbama.
Jednom ga je prigodom, u vezi s prazninom, otac Caspar u utkao silogizmom na koji
nije znao to bi odgovorio: praznina je nebitak, a nebitak nije, ergo praznina nij
e. Dokaz bija e valjan, jer premda je nijekao prazninu istovremeno je dopu tao njezi
no poimanje. Zapravo se savr eno mogu zamisliti stvari koje ne postoje. Mo e li jedn
a himera koja zuji u praznini pojesti druge, prikrivene namjere? Ne, jer himera
ne postoji, u praznini se ne uje nikakav zuj, prikrivene su namjere duhovna stvar
, a ovjek se nee nahraniti zami ljenom kru kom. ,A ja svejednako mislim na jednu himer
u, bez obzira to je himerina, odnosno ne postoji.
Roberto se prisjeao odgovora jednoga devetnaestogodi -njaka koji je jednoga dana u
Parizu bio pozvan u dru tvo njegovih prijatelja filozofa, budui da se govorilo da u
pravo projektira nekakvu spravu koja e biti kadra izvoditi aritmetike raune. Robert
o nije ba dobro shvatio kako bi sprava trebala
393
J
funkcionirati, a tog je momka dr ao (mo da iz iste zajedljivo-sti) odvi e blijedim, odv
i e turobnim i odvi e velikim mudrija em za njegovu dob, dok su ga meutim njegovi prija
telji li-bertinci neprestano pouavali kako se mudar mo e biti i na zabavan nain. A j
o je manje podnosio to je mladi, kad se govorilo o praznini, takoer za elio izrei to mi
li, i to s odreenom bezobra tinom:
"Suvi e se mnogo govorilo o praznini, sve dosad. Sada je valja dokazati pomou iskus
tva."
A kazao je to kao da e ta zadaa zapasti jednoga dana upravo njega samoga.
Roberto je priupitao na kakva to iskustva misli, a deko mu ree da to jo ne zna. Da
bi ga ponizio, izlo io mu je sve filozofske primjedbe koje mu bijahu poznate: kad
bi praznina postojala, ona ne bi bila materija (koja je puna), ne bi bila duh, j
er se ne mo e pojmiti duh koji bi bio prazan, ne bi bila Bog, jer on bi tada bio l
i en i sebe sama, ne bi bila ni supstancija ni akcident, propu tala bi svjetlost a n
e bi bila hijalit... to bi onda bila?
Deko odgovori s poniznom smjelo u, oborenih oiju:
"Mo da bi bila ne to izmeu materije i ni tavila i ne bi imala udjela niti u jednom, nit
i u drugom. Razlikovala bi se od ni tavila svojom dimenzijom, od materije svojom n
epomino u. Bila bi u neku ruku nebitak. Ne pretpostavka, ne apstrakcija. Bila bi. Bi
la bi (kako da ka em?) injenica. ista i jednostavna."
" to to znai, ista i jednostavna injenica, li ena bilo kakva odreenja?", upitao je Rober
to sa skolastikom hvastavo- u, ne imajui uostalom u pogledu teme nikakvih predrasuda:
elio se samo i on sam razmetati ueno u.
"Ne bih znao definirati to je to isto i jednostavno", odvratio je mladi. "S druge s
trane, gospodine, kako biste definirali bitak? Da bi ga se definiralo, valjalo b
i rei da on ne to jest. Dakle, da bismo bitak definirali, morali bismo ve rei jest, i
tako u definiciji upotrijebiti rije koju treba definirati. Ja mislim da postoje
rijei koje je nemogue definirati i mo da je praznina upravo jedna od njih. No mo da gr
ije im."
"Ne grije ite. Praznina je kao vrijeme", komentirao je jedan od Robertovih prijate
lja libertinaca. "Vrijeme nije koeficijent
394kretanja, jer kretanje ovisi o vremenu, a ne obrnuto; ono je beskonano, nestvo
reno, nije nikakva sluajna pojava u pro-- storu. Vrijeme jest i gotovo. Prostor j
est i gotovo. I praznina jest i gotovo."
Netko se pobunio rekav i kako stvar koja jest i gotovo i koja nema nikakvu odrediv
u bit, kao da i nije.
"Gospodine", rekao je tada Kanonik de Digne, "istina je, prostor i vrijeme nisu
ni tijelo ni duh, oni su nematerijalni, ako ba hoete, no to ne znai da nisu stvarni
. Nisu akcident i nisu supstancija, i postojat e i nakon uni tenja svake supstancij
e. NepreinaM su i nepromjenljivi, to god da unutra stavite."
"Ali", prigovorio je Roberto, "prostor je ipak protezan, a pro-te nost je jedno od
svojstava tijela..."
"Ne", otpovrnu prijatelj libertinac, "injenica da su sva tijela prote na ne znai da
je sve to je prote no tijelo - kako bi to elio odreeni gospodin koji se uostalom ne b
i udostojio ni da mi odgovori, jer izgleda da se vi e ne eli vratiti iz Holan-dije.
Prote nost je raspored svega to jest. Prostor je apsolutna prote nost, vjena, beskonan
a, nestvorena, neprebrojiva, neomeena. Kao i vrijeme, ona ne opada, ne prestaje,
ne ras-pr uje se, ona je arapski feniks, zmija koja grize vlastiti rep."
"Gospodine", ree Kanonik, "ne stavljajmo ipak prostor na mjesto Boga..."
"Gospodine", odgovori libertinac, ne mo ete nam sugerirati ideje koje svi dr imo ist
initima, a onda zahtijevati da iz njih ne izvuemo krajnje zakljuke. Bojim se da na
m ovdje vi e nije potreban ni Bog ni njegova beskonanost, jer ve imamo na sve strane
dovoljno beskraja koji nas svode na sjenu to traje tek jedan jedini trenutak bez
povratka. Pa stoga predla em da odagnamo bilo kakav strah i odemo svi zajedno u g
ostionicu." Kanonik se oprostio ma ui glavom. A takoer i mladi, koji je izgledao pril
ino uzdrman svim tim razgovorima, pognute se glave ispriao i zatra io dopu tenje da od
e kui.
"Jadni deko", rekao je libertinac, "on izrauje sprave da bi izbrojjjltf'konanost, a
mi smo ga ovdje isprepadali ti inom bezbrojnih beskonanosti. Voila, eto kraja jedn
oj lijepoj sklono-
sti."
395
"Nee izdr ati udarac", ree jedan drugi pironovac, "nastojat e pomiriti se sa svijetom
i zavr it e meu isusovcima."
Roberto je sada mislio na taj daleki razgovor. Praznina i prostor su kao vrijeme
, ili vrijeme kao praznina i prostor; pa zar nije onda zamislivo da, ba kao to pos
toje zvjezdani prostori u kojima na a Zemlja izgleda poput mrava, i prostori kao s
vijet koralja (mrava na ega svemira) - pa ipak svi jedan unutar drugog - postoje i
sto tako svjetovi podreeni razliitim vremenima? Zar se ne tvrdi da na Jupiteru dan
traje godinu dana? Morali bi prema tome postojati svjetovi koji ive i umiru u je
dnom jedinom trenutku, ili ive neovisno od svake na e sposobnosti raunanja kako kine
skih dinastija tako i vremena Potopa. Svjetovi gdje se sva gibanja i odgovori na
njih ne odvijaju u satima i minutama nego u milenijima, ili oni gdje se planeti
raaju i umiru dok si okom trepnuo.
Ne postoji li mo da, i to nedaleko odavde, mjesto gdje je vrijeme juer?
Mo da je on ve u ao u jedan od onih svjetova gdje je, od trenutka kad je jedan atom v
ode otpoeo nagrizati koru mrtvoga koralja, a ovaj se lagano stao mrviti, ve pro lo i
sto onoliko godina koliko od Adamova roenja do Otkupljenja. I ne pro ivljava li on
vlastitu ljubav u tom vremenu, u kojem su Li-lia, ba kao i Golubica Boje Narane, p
ostale ne to za ije je osvojenje sada imao pred sobom amu itavih stoljea? Ne sprema li
se mo da za ivot u nekoj beskonanoj budunosti?
Na takva i tolika razmi ljanja bija e ponukan jedan mladi plemi koji je netom otkrio
koralje... I tko zna kamo bi stigao da je imao duh pravoga filozofa. Roberto nij
e bio filozof nego nesretni ljubavnik koji je upravo izronio vrativ i se s jednoga
putovanja, kad se sve zbroji ne jo posve okrunjena uspjehom, prema jednom Otoku
koji mu izmica e u studenim maglama prethodnoga dana.
Bija e meutim ljubavnik koji, premda obrazovan u Parizu, nije zaboravio svoj ivot na
selu. Tako mu se nametnuo zakljuak da se vrijeme o kojem je razmi ljao mo e razvui na
tisue naina, poput tijesta umije enog od bra na i umana-
396
a, kao to je gledao da to ine ene sa della Grive. Ne znam zbog ega je Robertu pala na
um ta slinost - mo da mu je pre-. vi e mozganja probudilo apetit ili je pak, i on sa
m ustra en vjenom ti inom svih tih beskraja, po elio nai se ponovno kod kue u majinskoj k
hinji. A nije mu trebalo mnogo da se stane prisjeati i drugih poslastica.
Bija e tu, dakle, raznih tijesta punjenih ptiicama, zeiima i fazanima, koja kao da su
pokazivala kako jedan pokraj drugog, ili jedan unutar drugog, mo e postojati mnog
o razliitih svjetova. No majka je spravljala i one torte koje naziva e "na njemaki",
s vi e redova ili naslaga voa razdijeljenih mje avinom maslaca, eera i cimeta. A po av i
d te ideje izmislila je neku slanu tortu u kojoj bi vi e redova tijesta nadijevala
sad slojem unke, sad kuhanim jajima narezanim na kri kice, sad opet povrem. I uprav
o je to Roberta navodilo na pomisao kako bi svemir mogao biti tava u kojoj se pe
ku razliite prie, svaka u svojem vlastitom vremenu, premda bi mogle imati iste lik
ove. I ba kao to u torti jaja koja su dolje nemaju pojma to se zbiva s njihovom brao
m ili sa unkom koji su iznad njih, s onu stranu reda tijesta, isto tako u jednom
od slojeva svemira jedan Roberto nije imao pojma to radi neki drugi.
U redu, ne bija e to ba odvi e elegantan nain rasuivanja, i to jo k tome pomou trbuha. N
oevidno je da je on ve imao u glavi ono do ega je elio stii: u tom je istom trenutku
toliko razliitih roberta moglo initi razliite stvari, i zacijelo pod razliitim imen
ima.
Mo da i pod imenom Ferrante? A nije li onda mo da ono za to je mislio da je njegova i
zmi ljena pria o bratu neprijatelju zapravo nejasni opa aj nekog svijeta u kojem se n
jemu, Robertu, dogaaju drugaije zgode od onih koje upravo pro ivljava u ovom vremenu
i u ovom svijetu?
Hajde, govorio je sebi, nema nikakve sumnje da bi ti sam elio pro ivjeti ono to je p
ro ivio Ferrante kad je TVeede Da-phne zaplovila punim jedrima. No to je, zna se,
zbog toga to postoje, kao to je govorio Saint-Savin, misli na koje se ni najmanje
ne misli, koje se srca dojme a da ono (a svijest jo manje) to uope ne primjeti; i
neizbje no je da se neke od tih misli - koje ponekad nisu drugo do nejasne i prikr
ivene elje, a
397r
nisu ba ni tako nejasne - uvlae u svijet nekog Romana za koji ti vjeruje da si ga z
aeo iz elje da prika e neije tue misli... Ali ja sam ja, a Ferrante je Ferrante, i sad
sam sebi to dokazati tako to u mu namjestiti pustolovine u kojima ja stvarno nika
ko ne bih mogao biti glavnim likom - i koje se, ako se ve zbivaju u nekom svijetu
, zbivaju u svijetu Ma te, koji s nijednim drugim nije paralelan.
I itave se te noi naslaivao, zaboraviv i potpuno na koralje, smi ljajui pustolovinu koja
e ga, jo jednom, odvesti u najrazorniji od svih u itaka, u najslasniju od sviju pat
nji.
39835.
lAtjeha
rt
^4*errante je Lilii, sada ve spremnoj da povjeruje u svaku l/ la koja bi si la s tih
ljubljenih usana, ispriao gotovo posve istinitu priu, s jedinom razlikom to je u n
joj on preuzeo Robertovu ulogu a Roberto njegovu; potom ju je nagovorio da rtvuje
sav nakit iz kove ia to ga bija e donijela sa sobom, kako bi se prona lo uzurpatora i iz
nudilo od njega jedan dokument od vfareUsf va nosti za sudbinu Dr ave koji je ovaj b
io oteo njemu i koji bi mu, kad bi ga vratio, pomogao da dobije Kardinalov opros
t. Nakon bijega sa francuskih obala, prvo pristani te Tweede Daphne bija e Amsterdam
. Tamo je Ferran-te, kao dvostruki pijun, lako prona ao nekoga tko e mu otkriti ne to
o brodu zvanom AmarillL to god da je doznao, za nekoliko se dana na ao u Londonu ka
ko bi nekoga potra io. A ovjek u kojeg mu se valjalo pouzdati nije mogao biti nego
nepouzdani podlac njegova soja spreman prokazati one za koje prokazuje.
I eto Ferrantea kako, nakon to je od Lilie dobio dijamant izvanredne istoe, ulazi n
ou u nekakav kukavni kuerak gdje ga prima neko stvorenje neodreena spola, koje mo da
jednom bija e turski eunuh, golobrada lica i ustiju tako siu nih da bi se reklo da se
smije i jedino miui nosom.
Prostorija u kojoj se skrivao ulijevala je strah zbog ae koja je dojazila s hrpe k
ostiju to izgarahu na tinjajuoj vatri. U jednom je uglu visio obje en za stopala gol
i les ija su usta izluivala sok boje koprive to je kapao u neku ljusku od ute mjedi.
Eunuh prepozna u Ferranteu brata po zloinstvu. Saslu a pitanje, vidje dijamant i pr
oka e svoje gospodare. Povede Ro-
399
l j
berta u drugu jednu prostoriju to izgleda e poput apotekaro-ve radnje, punu zemljan
ih, staklenih, kositrenih i bakrenih posudica. Sve one sadr avahu supstancije koje
su mogle poslu iti da ovjek postane drugaijim nego to jest, bilo da se radi o megera
ma koje se ele priiniti mlade i lijepe ili o huljama i lopovima koji ele posve izmi
jeniti izgled: bjelila, omek i-vai, korijenje zlatoglava, kore zmijske trave i drug
e supstancije koje ko u ine tanjom i finijom, pripravljene od srnee mo dine i sokova k
ozje krvi. Imao je zatim premaznih smjesa za izbjeljivanje kose, od zelene crnik
e, ra i, tetrljana, salitre, stipse i hajduke trave, ili one za promjenu boje puti
od krave, medvjeda, kobile, deve, bjelou ke, kunia, kita, bukavca, jelena lopatara,
divlje make ili vidre. Pa zatim ulja za lice od mirisave smole, limuna, pinjola,
brijestovine, vuaka, grahorice i slanutka, i itavu jednu policu punu mjehura, za
gre nice kojima se prohtije priinjati se djevicama. Za onog tko po eli uhvatiti nekog
a u ljubavnu mre u imao je jezike zmija otrovnica, prepelije glave, magarei mozak, m
aurski bob, jazaveve ape, kamenje iz orlova gnijezda, srevinu loja gusto naikanu razl
omljenim iglama, i ostale predmete od blata ili olova, sve zajedno ve na letimian
pogled neizrecivo odvratno.
U sredi tu sobe nalazio se stol i na njemu umivaonik prekriven okrvavljenom krpom
kojeg mu eunuh poka e prstom, sa znalakim izrazom na licu. Ferrante nije razumio, a
ovaj mu ree kako se namjerio upravo na osobu koja mu je potrebna. Eunuh naime ni
je bio nitko drugi nego onaj koji je ranio psa doktora Byrda i koji je svakoga d
ana u dogovoreni sat, vla ei u otopini vetriola krpu natopljenu krvlju ivotinje ili
je primiui vatri, prenosio na Amarilli signale koje je Byrd oekivao.
Eunuh ispria sve o Bvrdovu putovanju i o lukama u kojima e sigurno pristati. Ferra
nte, koji je zapravo vrlo malo ili ni ta znao o trgovini geografskom du inom, nije m
ogao zamisliti da bi Mazarin poslao Roberta na taj brod samo zato da bi otkrio n
e to to se njemu ve inilo bjelodanim, te je zakljuio da je Roberto u stvari Kardinalu
morao otkriti mjesto gdje se nalaze Solomonski Otoci.
Smatrao je TVeede Daphne br om od Amarillija, pouzdavao se u vlastitu sreu, vjerova
o je da e lako dostii Byrdov
400
brod i kad on pristane na Otocima lako moi iznenaditi posadu na kopnu, potamaniti
je (ukljuiv i Roberta) i tako po volji raspolagati tim kopnom, kao jedini njegov o
tkriva.
Sam mu je eunuh predlo io nain na koji e postupiti a da ne pogrije i put: bit e dovoljn
o da se jo jednome psu nanese . rana i da on svakoga dana djeluje na uzorak njego
ve krvi kao to je inio za psa s Amarillija, i Ferrante e svakodnevno primati iste p
oruke kao i Byrd.
Kreem odmah, rekao je Ferrante; a na upozorenje da najprije valja pronai nekog psa
, odmahnu rukom uskliknuv i:
"Imam ja na brodu ne to bolje od psa."
Povede potom eunuha na brod; provjeri ima li meu posadom kakav brija, strunjak za p
u tanje krvi i tome sline stvari.
"Ja sam, kapetane", ustvrdi jedan koji bija e iznio ivu glavu iz stotinu omi i pre ivi
o tisue trzaja konopca, "dok se gu-sarilo, odrezao vi e ruku i nogu svojim drugovim
a nego to sam ih ranije ranio neprijateljima."
Si av i u tovarni prostor, Ferrante prive e Biscarata lancima za dva popreno ukr tena kol
ca, te mu vlastitom rukom o trim bode om duboko zasijee u slabine. Dok je Biscarat st
enjao, eunuh sakupi krv koja je tekla komadom tkanine koji potom spremi u neku v
reicu. Zatim objasni brijau to e morati initi da ranu odr ava otvorenom tijekom itava p
tovanja, a da ranjenik od nje ne umre, ali niti da ozdravi.
Nakon tog novog zloina, Ferrante zapovijedi neka se razapnu jedra u pravcu Solomo
nskih Otoka.
Ispripovijediv i ovo poglavlje svojega romana, Robertu postade muno, osjeti se nagl
o umornim i slomljenim pod te inom tolikih zlodjela.
Nije vi e elio smi ljati nastavak te napisa radije jednu in-vokaciju Prirodi zamoliv i
je neka - kao majka koja eli prinuditi dijete da spava u svojoj kolijevci pa raza
stre nad njom komad tkanine i prekrije ga tako kao nekom malom noi - razastre vel
iku no nad itavim planetom. Molio je no neka, otev- i svaku stvar njegovu pogledu, po
zove njegove oi da se sklope; neka, zajedno s tamom, doe ti ina; i neka, kao to u sva
-
401
t
nue lavovi, medvjedi i vukovi (kojima je, ba kao i lopovima i ubojicama, svjetlost
izuzetno mrska) tre da bi se zavukli u svoje duplje gdje im je skloni te i utoi te, n
eka naprotiv, kad se Sunce na zapadu povue, utihne sva graja i svo vrtlo enje misli
. Neka se, kad mine svjetlost, obeznane u njemu oni duhovi to od svjetlosti o ive,
i neka zavlada ti ina i spokoj.
Kad je puhnuo u svjetiljku, samo je jo traak jedne mjeseeve zrake to prodira e izvana
osvjetljavao njegove ruke. Neka se magla podignu s njegova eluca u mozak, a spust
iv i se ponovno na vjee, zaklopi ih, kako se duh ne bi vi e naviri-vao da vidi neki p
redmet koji bi ga rastresao. I zaspa e ne samo njegove oi i u i nego i ruke i noge -
sve, ba sve osim srca to nikad ne zastane niti na trenutak.
Spava li u snu i du a? Na alost ne, ona bdije, samo to se povue iza zavjese i igra se
kazali ta: utvare lakrdija ! izlaze tada na pozornicu i prikazuju komediju, no onako
kako bi je odigrala dru ina pijanih ili ludih glumaca, toliko izobliena ine se lica
i toliko udna odijela, pona anja nedolina, situacije neumjesne, a razgovori neumjer
eni.
Kao kad se, recimo, jedna stonoga presijee na vi e dijelova pa osloboeni odsjeci bezg
lavo tre svaki na svoju stranu ne imajui pojma kamo, jer osim prvog koji nosi glav
u ostali ne vide ni ta, i svaki, poput neo teene gusjenice, odlazi nekud s onih svoji
h pet ili est nogu koje su mu preostale, odnosei sa sobom onaj komadi du e koji mu pr
ipada. Isto se tako u snovima vidi kako iz stabljike cvijeta klije vrat drala koj
i zavr ava pavijanovom glavom sa etiri pu eva roga to bljuju vatru, ili pak kako na li
cu kakva starca umjesto brade cvjeta paunov rep, neije ruke pak izgledaju poput u
vijenih vitica vinove loze, oi su dva plamika u lju turi koljke, a nos frula...
Roberto je tako, zaspav i, sanjao nastavak Ferranteoa putovanja, samo to gaje sada
doista usnio kao pravi san.
Znakovit san, rekao bih. ini se kao da Robertu, nakon svih onih silnih meditacija
o beskonanim svjetovima, nije vi e bilo stalo do toga da nastavi izmi ljati zgode ko
je bi se odvijale u Zemlji Romana; elio je sada jednu istinitu priu u istinitoj ze
mlji u kojoj i sam obitava, jedino to e se - budui da se Otok nalazio u bliskoj pro l
osti - njegova pria zbivati u neda-
402lekoj budunosti u kojoj bi bila zadovoljena njegova udnja za manje skuenim prost
orima od onih na koje ga je njegov brodolom osuivao
Ako je zbivanje otpoeo stavljajui na pozornicu jednog uvjetnog Ferrantea, neku vrs
t Jaga roenog iz njegove srd be i elje za osvetom zbog jedne uvrede nikad zapravo pr
etrpljene, sada je, ne mogav i vi e podnijeti da pokraj svoje Lilie neprekidno gleda
Drugog, stao zauzimati njegovo mjesto i - usudiv- i se shvatiti i prihvatiti svoj
e nejasne prikrivene misli - priznavati bez uvijanja da je Ferrante zapravo on.
Sada ve uvjeren da svijet mo e biti do ivljen kroz beskonane paralakse, ako na poetku i
jest izabrao sebe kao indiskretno oko koje temeljito istra uje i analizira Ferran
teove ine u Zemlji Romana, ili u jednoj pro losti koja je bila takoer i njegova (no
koja je, okrznuv i ga, a da to uope nije primijetio, odreivala njegovu sada njost)), s
ada je on, Roberto, postajao Ferranteovo oko. Htio je zajedno s protivnikom u ivat
i sve one dogaaje koje je sudbina zapravo njemu samom vjerojatno namijenila.
Laa je sada, dakle, krstarila brazdajui vodena polja, a gusari bijahu krotki i pos
lu ni. Bdijui nad putovanjem dvoje zaljubljenih, ograniavahu se na otkrivanje morski
h udovi ta te tako nekom zgodom, prije nego to stigo e do amerikih obala, ugleda e i jedn
oga Tritona. Po onom to se moglo vidjeti izvan vode, imao je ljudski oblik, jedin
o su mu ruke bile odve kratke u odnosu na tijelo: ake bijahu velike, kosa siva i g
usta, a duga mu brada seza e sve do trbuha. Imao je velike oi i hrapavu naboranu ko u
. Kad su mu se pribli ili doimao se pokoran i upravio se prema mre i. No tek to je os
jetio da ga vuku prema amcu, i prije nego to e se pokazati ispod pupka i otkriti im
a li doista rep sirene, razdere jednim trzajem mre u te netragom nestane. Kasnije
ga vidje e kako se suna na nekoj hridi, no svejednako krijui donji dio tijela. Gleda
jui prema lai, micao je rukama kao da plje e.
Uploviv i u Tihi ocean, nabasa e na neki otok gdje lavovi bijahu crni, koko i zaodjenu
te vunenim ruhom, stabla cvjetahu samo nou, ribe bijahu krilate, ptice obrasle kr
lju tima,
403
i
kamenje je plutalo na povr ini, a drvo tonulo na dno, leptiri svijetli e u tami, a v
ode opijahu kao vino.
Na nekom drugom otoku vidje e opet palau sagraenu od trula drveta oslikanu bojama od
kojih ih zabolje e oi. Uo e unutra i nao e se u dvorani oblo enoj gavranovim perjem. Na s
akom se zidu otvarahu ni e u kojima umjesto kamenih poprsja stajahu ovjeuljci ispije
na lica koji gre kom prirode bijahu roeni bez nogu.
Na odvratno prljavu tronu sjedio je Kralj, na iji pokret rukom otpoe koncert batov
a, svrdla to rgutahu po kamenim ploama i no eva to kripahu po porculanskim tanjurima, a
na taj se zvuk pojave estorica mu karaca, sve sama kost i ko a, odurna razroka pogle
da. Nasuprot njima izio e ene toliko debele da je deblje te ko i zamisliti: nakloniv i s
e svojim drugovima, zanjiha e se u nekakvu plesu koji istica e upravo sve ono sakato
i nakazno. Zatim nahrupi est bahatih razmetlji-vaca to izgledahu svi iz iste utro
be roeni, noseva i ustiju tako ogromnih i lea toliko grbavih da se prije no stvoro
vima priinjahu la ima prirode.
Nakon plesa, kako jo nisu bili zauli ni rijei, i dr ei da se na tom otoku zacijelo gov
ori jezikom drugaijim od njihova, na i putnici poku a e uputiti pitanja gestama koje su
univerzalni jezik i pomou kojeg je mogue sporazumjeti se ak i s Divljacima. No ovje
k odgovori nekim jezikom koji nalikova e prije onom izgubljenom Jeziku Ptica, puno
m urlika i zvi duka, i oni ga razumje e kao da je progovorio na njihovu materinjem. S
hvati e tako da se, dok se na svakom drugom mjestu tuje ljepota, u ovoj palai cijeni
jedino ekstravagancija. I da isto to moraju oekivati ako nastave svoje putovanje
po zemljama gdje je dolje ono to je drugdje gore.
Otisnuv i se ponovno na put, pristado e uz trei otok koji izgleda e pust, i Ferrante se
, sam s Liliom, uputi prema njegovoj unutra njosti. Hodajui, zau e glas to ih opominja e
neka bje e: ovo je Otok Nevidljivih Ljudi. Mno tvo njih bija e uokolo u tom trenutku,
jedni drugima pokazujui prstom dvoje putnika koji se bez stida nude njihovu pogle
du. Za taj je narod, naime, biti vien znailo postati plijenom tuega pogleda i izgub
iti vlastitu prirodu, preobraziv i se u samu svoju suprotnost.
404Na etvrtom otoku naido e na ovjeka upalih oiju, slaba noga glasa i lica koje bija e sa
mo jedna jedina bora, no svje ih boja. Brada i kosa bijahu fine i nje ne kao pamuk,
a tijelo tako zgreno da kad bi htio pogledati uokolo morao bi se itav oko sebe okr
enuti. A ree da mu je tri stotine i etrdeset ljeta i \ da tri puta ve bija e obnovio
svoju mladost pijui vodu iz Bornog Izvora koji se nalazi upravo u ovoj zemlji; on
produ uje ivot, ali ne preko tri stotine i etrdeset godina - zbog ega nee proi dugo, a
on e biti mrtav. Starac opomenu putnike neka ne tra e toga izvora: ivjeti tri puta,
postajui najprije duplikat a zatim triplikat sebe sama, uzrokom je velike patnje
, i na kraju ovjek ni sam ne zna tko je. Ne samo to: pro ivjeti iste boli tri puta
velika je muka, no ni ta manja nije pro ivjeti ponovno iste radosti. Radost ivota raa
se iz osjeaja da su i veselje i alost kratka vijeka i stra no bi bilo znati da emo u iv
ati vjeno bla enstvo.
No Svijet Antipoda bija e lijep zbog svoje razlinosti, i plo-vei dalje tisuama milja,
naido e na peti otok koji drugo ne bija e doli vrvljenje jezera i bara; a svaki je
stanovnik provodio ivot kleei na koljenima i promatrajui se, smatrajui da onaj tko ni
je vien kao da i ne postoji, i da e, odvrate li pogled, ne vidjev i tako vi e vlastiti
odraz u vodi, odmah umrijeti.
Pristado e zatim na esti otok, jo zapadnije, gdje su svi bez prestanka meusobno razgo
varali: jedan bi priao drugome to bi htio da taj drugi jest i to da ini, i obrnuto.
Ti su otoani, naime, mogli ivjeti jedino tako da budu ispriani; i kad bi neki prest
upnik pripovijedao o drugima ru nih i uvredljivih pria, obvezujui ih tako da ih pro iv
e, ostali vi e o njemu ne bi priali ni ta, te bi ovaj ubrzo umro.
No bija e problem izmisliti za svakoga drugaiju priu: doista, kad bi svi imali istu
priu, ne bi se vi e razlikovali meu sobom, jer svatko od nas jest ono to stvori e mijen
e i obrati njegove vlastite kobi. Eto zbog ega bijahu sagradili veliki kota, kojeg
prozva e Cvnosura Lucensis te ga postavi e posred seoskoga trga. Bija e sainjen od est
koncentrinih krugova a svaki se od njih sam za sebe okretao. Prvi bija e podijeljen
u dvadeset i etiri pretinca ili prozoria, drugi u trideset i est, trei u etrdeset i o
sam, etvrti u ezdeset, peti u sedamdeset
405
i dva, a esti u osamdeset i etiri. U raznim pretincima, prema odreenom kriteriju ko
ji Ferrante i Lilia nisu mogli dokuiti u tako kratko vrijeme, bijahu zapisane rad
nje (kao ii, doi, umrijeti), strasti (kao mrziti, voljeti, osjeati hladnou), i zatim
razni naini, kao dobro i lo e, tu no ili s veseljem; pa mjesta i vrijeme, kao na pri
mjer u vlastitu domu ili idueg mjeseca.
Kad bi se kolutovi zavrtjeli, dobivale bi se prie poput "poe juer kui i susretnu svo
jega neprijatelja koji se mui te mu pru i pomo" ili pak "vidje ivotinju sa sedam glav
a i ubi je". Stanovnici su tvrdili da se pomou te sprave mo e ispisati ili zamislit
i sedam stotina dvadeset i dva milijuna milijuna razliitih pria, to je dovoljno da
osmisli ivot svakome od njih jo daleko u budua stoljea. Robertu se to prilino svidjel
o, budui da e moi sebi nainiti neki takav kota i nastaviti smi ljati prie ak i ako na
hne bude morao ostati deset tisua godina.
Mnoge i udnovate bijahu zemlje koje bi Roberto jo volio otkriti. No u jednom je tr
enutku svojega snatrenja po elio za dvoje zaljubljenih neko manje napueno mjesto, k
ako bi nesmetano mogli u ivati u svojoj ljubavi.
Uini tako da stignu do sedmog, veoma dra esnog ala, uljep ana malenim gajem izraslim n
a samoj obali mora. Pro-o e kroza nj te se nao e u nekom kraljevskom vrtu gdje du iroke
aleje zasaene stablima koja presijeca e livade ukra ene lijehama, izvirahu brojne fon
tane.
No Roberto ih, kao da njih dvoje tra e neko jo intimnije skrovi te, a on nove patnje,
provede potom podno luka iskiena cvijeem te oni uo e u neveliku udolinu gdje uspravn
e stabljike movarne trske u tahu pod nje nim povjetarcem to uzduhom prosipa e mje avinu mi
mirisa - a s jednog se jezerceta izlijeva e blistavim klancem tanak mlaz vode, bis
tre i iste poput niske bisera.
Htio je - a ini mi se da njegova inscenacija uredno slijedi sva postojea pravila -
da sjena gustoga hrasta potakne ljubavnike na agapu, te pridoda tome vesele pla
tane, ponizne planike, o tre smreke, krhke metljike i gipke vitke lipe, koji svi z
ajedno bijahu krunom nekoj livadi oslikanoj poput orijental-
406ne tapiserije. Kakve li je minijature priroda, slikarica svijeta, mogla na nj
oj izraditi? Ljubice i narcise.
Ostavi ljubavnike neka se prepuste, dok je u meuvremenu jedan meku ni divlji mak iz
te ka zaborava lagano dizao .jo snenu svoju glavu, ne bi li se napojio tim rosnim
uzdasima. No potom, poni en tolikom ljepotom, dra e mu bija e zarumeniti se od bruke i
sramote. Kao i on, Roberto, uostalom -a moramo priznati da mu tako i treba.
Kako ne bi vidio ono zbog ega bi toliko elio biti vien, Roberto se tada, sa svojom
morfejskom sveznano u, uzdignu da bi zavladao itavim otokom, gdje fontane sada nakla
pahu o ljubavnom udu kojem sebe smatrahu svodnicama.
Bija e tu stupica, boica, ampula iz kojih je izlazio jedan jedini mlaz - ili bezbro
j bezbroja sitnih prskalica - druge su pak imale pri vrhu ne to poput arke s ijih j
e prozora istjecala bujica koja padajui nalikova e na dvostruko alosnu vrbu. Jedna o
d njih, poput golog valjkastog postolja, na svojem je vrhu raala mno tvo siu nih cilin
dara okrenutih u razliitim pravcima, reklo bi se gotovo da je to kakav kazamat, i
li tvrava, ili neki linijski brod naoru an plamenim cijevima - koje meutim umjesto v
atrenog slu i e kao vodeno topni tvo. Bija e ih pernatih, kosmatih i bradatih, bijahu ra
znolike i mnogoobline poput zvijezda Sveta Tri Kralja u jaslicama, ije repove opon
a ahu njihovi trcaji. Na jednoj je pozirao kip djeaia koji ljevicom pridr ava e ki obran
jih je rebara brizgalo isto toliko slapova; no desnicom je djeak pru ao svoje maju no
udo i svojom mokraom u nekoj kropionici mutio vode to dotjecahu s kupole.
Na kapitelu neke druge smjestila se dugorepa riba koja izgleda e kao da je netom p
rogutala Jonu, a prolijeva e vodu i iz ustiju i iz dvije rupice to joj se otvarahu
iznad oiju. A na njenim je leima ja io Amori s trozupcem u ruci. Jedna fontana u oblik
u cvijeta svojim je mlazom pridr avala loptu; neka pak druga bija e stablo iji bezbro
jni cvjetovi okreta e svaki po jednu kuglu te se inilo kao da se u globusu vode jed
an unutar drugog vrti mno tvo planeta. U nekih same latice cvijeta bijahu nainjene
od vode koja je bujala iz nekakve kru ne pu karnice to obrubljiva e na stup nasaen malen
i disk.
407Od onih to uzduh smjenjivahu vatrom bilo ih je s orgulj-nim sviralama koje ne
izvijahu zvukove nego rastopljene lahore, a od onih to se umjesto vodom igrahu va
trom isticale su se fontane s kandelabrom gdje nesta ni plamici upaljeni u sredi tu p
otpornog stupa bacahu svoju svjetlost na pjenu ave mlazove to se kiptei prelijevahu
sa sviju strana.
Neka se tamo priinja e paunom; na glavi joj skakuta e vragolast uperak, a rasko an rep p
onosno se otvara e, bojama koje od samoga neba bijahu dar. Da se i ne spominju one
to, ure ene kosama od plju teih slapova, podsjeahu na lutke u kakva vlasuljara. Iz jed
ne se izdizao suncokret i ras-pr tavao u jednom jedistvenom oblaku inja. A druga j
e opet imala lice samoga Sunca, fino isklesano, sa nizom kljunia du itave obodnice,
tako da Zvijezda nije isijavala zrake, nego svje inu.
Na jednoj se okretao valjak to izbaciva e vodu iz niza lje-bia izvijenih u spiralu. B
ija e ih s raljama lava ili tigra, s labrnjom grifona ili zmijskim jezikom, i ak je
dna to poput ene plaka e i iz oiju i iz dojki. A to se ostatka tie, bija e to rasko ni
ki prizor faunovih izbljuvaka, grgljanja krilatih bia, labuih apata, tu eva iz surli
nilskoga slona, izlijevanja amfora od alabastera, krvarenja iz rogova izobilja.
Sve same vizije koje su za Roberta - kad se bolje pogleda -znaile tjerati lisicu,
a istjerati vuka.
A za to vrijeme, u dolinici, sada ve sitim ljubavnicima bija e dovoljno pru iti ruku
i primiti dar iz zlatne riznice bujnog jednog trsa vinove loze, a jedno je smokv
ino stablo, kao da je htjelo zaplakati od nje nosti nad tim sjedinjenjem kojem bij
a e sluajni nijemi svjedok, stalo kap po kap pu tati medne suze, dok je na jednom bad
emu, cvijeem kao dragim kamenjem optoenom, gukala Golubica Boje Narane.
Sve dok se Roberto, sav u znoju, nije probudio.
"Ma kako", govora e sebi, "ja sam popustio isku enju da ivim posredstvom Ferrantea, n
o sad tek vidim da je Ferrante ivio posredstvom mene sama, i dok sam ja tu gradio
kule u zraku, on je istinski pro ivio sve ono to sam mu ja dopustio da pro ivi!"
408Da bi ohladio bijes i da bi do ivio vizije koje - barem ove -Ferranteu bijahu u
skraene, u ranu zoru krenu ponovno, s konopcem o pojasu i Personom Vitreom na lic
u, prema svojemu svijetu koralja.
40936.
**>"
**-^
Ccofek u LmZtnom asu
Stigav i na rub koraljne barijere, Roberto je uronjena lica plovio tumarajui izmeu t
ih vjenih lo a, no nije mu uspijevalo da se u miru divi ivome kamenju, jer jedna ga
Meduza bija e pretvorila u be ivotnu hrid. U snu je Roberto jasno vidio poglede koje
Lilia je namijenila uzurpatoru: ako je u snu jo od tih pogleda sav usplamtio, sa
da, u sjeanju, oni su ga ledom ledili.
elio je ponovno sebi privlastiti svoju Liliu, te je plivao gnjurei glavu to je mogue
dublje prema dnu, kao da e mu taj tijesni zagrljaj s morem donijeti onu palminu
granicu pobjede koju je u snu dodijelio Ferranteu. Ne staja e velikoga napora njego
v duh, sjajno izobra en da izmi lja, snuje i stvara sebi razne predod be, zamisliti Li
liu u svakoj valovitoj kadenci tog potopljenog perivoja, opaziti njezine usne u
svakome cvijetu, u kojem odmah bi vrue po elio i eznuti poput kakve lakome pelice. U pr
ozirnim je staklenastim vrtovima nazirao koprenu koja joj onih prvih noi bija e zas
tirala lice, te je eljno pru ao ruku ne bi li taj paravan pridigao.
Tako opijena razuma patio je to njegove oi ne mogu seg-nuti i obletjeti koliko bi
to eljelo srce, i uporno je meu koraljima tra io nee li ugledati togod od ljubljene ene
; njenu narukvicu, mre icu za kosu, privjesak to umek ava joj usnu resicu, skupocjenu
ogrlicu to jo krasnijim ini njen labui vrat.
Dok je tako lutao zadubljen u svoju lovaku potjeru, u jednom ga trenutku privue bi
serna niska to se u nekoj raspuk-lini iznenada pred njim pojavila; skide masku, z
grbi leda, sna no izbaci noge uvis i vinu se prema dnu. Zamah bija e pretje- .
410ran, htjede se uhvatiti za rub neke kosine, i asak prije nego to e se prstima za
kvaiti oko nekog hrapavog Ijuskastog ka- mena, priini mu se da vidi kako se otvara d
ebelo dremljivo oko. Poput munje proleti mu kroz glavu kako mu je doktor Byrd pr
iao o nekoj Ribi Kamenu to se zna ugnijezditi medu koraljne peine ne bi li uvrebala
i otrovom svojih krlju ti nenadano napala kakvo ivo stvorenje.
Prekasno: dlan se spusti na Stvora i estoki bol probode mu ruku sve do ramena. Tr
znuv i naglo slabinama, nekim se udom uspije othrvati da se i licem i grudima ne za
leti ravno u Neman; iz bojazni da e se ona prenuti iz svoje tromosti, udari po nj
oj maskom koja se od sna na udarca odmah razbije te mu ne preostade drugo nego da
je baci. Odgurnuv i se nogama od stijene pod sobom, vrati se na povr inu, dok je jo n
ekoliko asaka mogao nazirati svoju Personu Vitreu kako lagano i ezava, tko zna kud,
prema dnu.
Desna aka i itava podlaktica bijahu mu otekle, rame utrnulo; prepade se da e izgubi
ti svijest; pronae konopac i te kom ga mukom stade polagano, trzaj po trzaj, povlait
i k sebi. Uspne se ponovno ljestvicama, gotovo kao one noi njegova dolaska, ni sa
m nije znao kako, i jednako kao te noi, iscrpljen klonu na palubu.
No sunce sada ve bija e visoko. Cvokoui zubima, Ro-berto se prisjeti kako mu je dokto
r Byrd priao da se, nakon susreta s Ribom Kamenom, veina nije spasila, pre ivjelih b
ija e neznatan broj, a nitko tome zlu nije znao protuotrova. Unato zamagljenim oima,
poku a ispitati ranu: ne bija e vea od obine ogrebotine, no to mora daje bilo dovoljn
o da smrtonosna tvar prodre u vene. Izgubi svijest.
Probudio se u visokoj groznici osjeajui neodoljivu potrebu za tekuinom. Shvati da o
vdje, na krajnjem rubu broda izlo enom elementarnim silama, daleko od hrane i pia,
nee moi dugo izdr ati. Otpu e do potpalublja, i dospije na granicu izmeu prostorije sa
zalihama i ograena prostora za perad. eljno prisloni usne na bavicu i stade hlaplji
vo piti, no osjeti kako mu se eludac gri. Ponovno izgubi svijest te ostade le ati s
ustima u vlastitu izbljuvku.
411
L
L
Tijekom itave noi potresane zlokobnim snovima, svoje je patnje pripisivao Ferrante
u, brkajui ga sada s Ribom Kamenom. Zbog ega mu je elio sprijeiti pristup do Otoka i
do Golubice Boje Narane? Je li se zbog toga dao u potjeru za njim?
Vidio je sebe ispru ena na tlu kako gleda nekog drugog sebe koji mu je sjedio nasu
prot, pokraj neke pei, zaodjenut kunim ogrtaem; sav zaokupljen rje avanjem jesu li ru
ke koje dotie i tijelo koje osjea njegovi. On, koji je gledao drugog, osjeao je kak
o mu je u odjei pokraj vatre stra no vrue, dok je meutim odjeven bio drugi, a on gol
- nije vi e shvaao koji od njih dvojice ivi na javi a koji u snu, te pomisli kako su
bez sumnje obojica plod njegova duha. On ne, jer misli, dakle jest.
Drugi (ali koji?) u jednom trenutku ustane, no mora da to bija e Zao Duh to se kori
stio svojim moima da bi pretvorio njegov svijet u san, jer odjednom vi e nije bio o
n nego otac Caspar.
"Vratili ste se!", mrmlja e Roberto pru ajui mu ruku. No ovaj ne odgovori, niti se po
maknu. Promatrao ga je. Bio je to bez sumnje otac Caspar, no kao da ga je more -
vraajui ga - opralo i pomladilo. Brada bri ljivo uznjegovana, lice glatko i ru iasto k
ao u oca Emanuela, odijelo bez mrlja i poderotina. Zatim, jo uvijek se ne miui, pop
ut glumca koji e svakoga asa ne to sa zanosom izdeklamirati, besprijekornim jezikom
prekaljena govornika, ree s turobnim osmijehom:
"Uzalud ti je da se brani . itav svijet ima jo samo jedan jedini cilj, a to je pakao
."
Pa nastavi gromkim glasom kao da govori s propovjedaonice kakve crkve:
"Da, pakao, o kojem malo znate, ti i svi oni to zajedno s tobom k njemu hrle laka
i hitra koraka i mahnita duha! Vjerovaste da ete u paklu nai maeve, bode e, kotae, br
itve, bujice sumpora, napitke od rastopljena olova, smrznute vode, kotlove i ro ti
lje, pile i toljage, ila za oi iskopati, klije ta za zube i upati, e ljeve za slabine ras
arati, lance za kosti nalupati, zvijeri to glou, alce to se raste u, ome to gu e, kaval
, kri eve, kuke i sjekire? Ne! To jesu, da, muke okrutne i nesmiljene, ali takve k
oje duh ljudski jo zamisliti mo e, budui da smo isto tako izmislili i bronane bikove,
elina sjedala ili
412 ' ' '.-bu enje noktiju usilje
nim bambusima... Nadaste se daje pakao bedem stvoren od Riba Kamenova. Ne, drugo
su ne to muke paklene, jer nisu iz na ega konanog uma roene, nego ih, beskonanim svoji
m duhom stvori jedan gnjevni i osvetljivi Bog, primoran bijesom se svojim razmet
ati i objaviti kako, jednako kao to je veliko njegovo milosre u odrije enju, ni ta man
ja nije njegova pravda kad valja kazniti. Te muke moraju biti takve da kroz njih
 odmah uoimo nepremostivi jaz izmeu be-spomoi na e i svemoi njegove!"
"Na ovome svijetu", nastavlja e dalje glasnik pokore, "vi navikli ste vidjeti kako
svakome zlu nekakav lijek je naen, i kako nema rane melema li ene, ni otrova bez s
vojega terijaka. No neka vam ne pada napamet da i u paklu je tako. Tamo su, isti
na, o egline neizdr ive, no nema tog lijeka to ubla it bi ih mogao; e te arka pali, a nem
vode da je ugasi; glad te vuja mori, a nema hrane da je uta i; sramota je grozna i
nesnosna, a pokrova nema daje prikrije. Kad bi barem onda postojala kakva smrt,
to tolikoj nesrei kraj bi uinila, neka smrt, bilo kakva smrt... Ali to je upravo o
no najgore, to se tamo nadati ne mo ete ak ni milosti tako alobnoj da budete utama-nj
eni! Smrt ete tra it u svim oblicima njenim, tra it ete smrt, a nikad vas srea poslu iti
nee da je naete. Smrti, smrti, gdje li si (ii ete uokolo viui), hoe li se nai demona
o milosrdna da nam je udijeli? I shvatit ete onda da muci tamo nikada kraja nema.
"
Ovdje starac uini stanku, pru i ruke prema nebu, prosik-tav i tihim glasom kao da se
sprema povjeriti neku stra nu tajnu, koja ne smije izii iz ovoga crkvenog broda:
"Nikad kraja muci? Znai li to da emo trpjeti sve dok neki siu ni e ljugar, dolazei da sv
ke godine ispije po jednu kap, ne uspije isu iti sva mora? Vi e. In saecula. Hoemo li
trpjeti do asa kad neka biljna grinja, koja e svake godine jednom ugristi, uspije
progutati sve ume? Jo vi e. In saecula. Onda e na a muka trajati sve dok neki maju ni mr
av, uiniv i svake godine po korak, ne uspije ophodati itavu Zemlju? Vi e. In saecula.
A kad bi cijeli ovaj svijet bio samo golema pje ana pustinja, i kad bi mu svako sto
ljee oduzelo po jedno zrno, da li bismo mo da prestali trpjeti kad bi svijet bio po
sve ispra -
413
r
njen? Nikako. In saecula. Zamislimo da neki prokletnik nakon milijuna stoljea pro
lije tek dvije suze, bi li njegove muke prestale ak i kad bi njegov pla bio u stan
ju stvoriti vei potop od onog u kojem neko uni ten bija e ljudski rod? Hajde, svr imo s
tim, ta nismo djeca! Ako hoete da vam ka em: in saecula, in saecula morat e prokleti
trpjeti, in saecula, to je kao da ka e stoljeima bezbrojnim, beskrajnim, nemjerljivi
m."
Lice oca Caspara poprimilo je sada crte Karmelianina sa della Grive. Uzdiza e pogle
d u nebo kao da na njemu tra i jedinu nadu u milosre.
"Ali Bog", kaziva e glasom pokajnika dostojna sa aljenja, "ali Bog, zar on ne trpi p
ri pogledu na na e muke? Nee li se zbiti da se u njemu probudi ganue i osjeaj skrbi,
nee li se zbiti da se on na kraju poka e, ne bi li nam barem suze njegove utjehu pr
u ile? Jao, kako li ste naivni! Bog e se na alost pokazati, ali vi jo ni u snu ne mo ete
zamisliti kako! Kad oi budemo uzdigli, vidjet emo da on, koji za nas Neronom e pos
tati, ne po nepravednosti nego po strogosti, ne samo da nee htjeti utje iti nas, ni
ti nam pomoi, niti nad nama se sa aliti, nego e se s nepojmljivim u ivanjem smijati! P
omislite samo, prema tome, kakav e bijes tad iz nas provaliti! Nas vatra pali, a
Bog se smije? Oh, Bo e okrutni! to ne ubije nas gromovima svojim, umjesto da uvredu
nam smijehom nanosi ? Udvostrui ako eli , o nemilosrdnie, ognje na e, ali nemoj se njima
veseliti! Ah, smijeh, od suza nam na ih gori! Ah, radost bolnija nam od nesree na e! Z
a to nema u tom paklu na em bezdana kakva, kud ute bismo mogli pred licem jednoga Bog
a koji se smije? Kako li nas samo stra no prevari onaj tko nam ree da kaznom e na om b
iti srdito Bo je lice! Nasmijano Bo je lice, valjalo bi mu rei, nasmijano... Da ne vi
dimo toga smijeha i ne ujemo, za eljet emo planine na glavu da nam se srue ili da zem
lja pod na im se nogama otvori. Ali ne, jer na alost vidjet emo ono to nas boli, a sli
jepi i gluhi za sve emo biti osim za ono pred ime i u i i oi zatvorit bismo htjeli!"
Kroz pukotine u drvetu Roberto je osjeao ustajali zadah u egle koko je krme, a izvana
mu dopira e cika morskih ptica koju je on uo kao Bo ji smijeh.
414
"Ali za to pakao meni", pitao je, "i za to pakao svima? Nije li nas Krist otkupio ba
zato da bi njega sauvao samo za nekolicinu?"
Otac se Caspar nasmije, poput Boga koji se smije proklet-nicima:
"Ma kad vas je on to otkupio? Ma to ti misli , na kojem planetu, na kojem svijetu s
ada ivi ?"
Bija e uhvatio Roberta za ruku i, grubo ga povukav i s njegova le aja, stao ga navlaiti
po svim Daphninim meandrima, dok je bolesnik za to vrijeme osjeao kako ga u utro
bi izjeda, a u glavi mu kucalo bezbroj ura njihalica. Satovi, mi lja e, vrijeme, smr
t...
Caspar ga odvue u neku izbicu izbijeljenih zidova koju on sam nikada nije otkrio,
u kojoj se nalazio zatvoren mrtvaki odar s okruglim okom na jednoj strani. Ispre
d oka, na nekom i ljebljenom ravnalu, bija e umetnuta drvena letvica sva izrezbarena
okancima jednake veliine to uokvirivahu naizgled mutna stakla. Pomiui letvicu, ovjek
je mogao vlastito oko poklopiti s onim na kutiji. Roberto se sjetio da je ve bio
vidio u Provansi jedan manji primjerak ovakove sprave koja je, govorilo se, u s
tanju pomou sjene o ivjeti svjetlo.
Caspar otvori jednu stranu kutije otkrivajui, na trono cu, neku veliku svjetiljku k
oja je na strani suprotnoj od plamenika umjesto dr ka imala okruglo zrcalo neobine
zakrivljenosti. Kad bi se upalio stijenj, zrcalo bi bacalo zrake svjetlosti unut
ar neke cijevi, nekog kratkog dvogleda ija zavr na lea bija e ono vanjsko oko. Odavde
bi (tek to je Caspar opet zatvorio kutiju) zrake prolazile kroz staklo na letvici
irei se u obliku sto ca, a na zidu bi se pojavile slike u boji koje se Robertu uini e i
vima, toliko savr eno bijahu ocrtane i tako ivopisnoga sjaja.
Prvi je lik predstavljao ovjeka s licem demona okovana posred mora na nekoj hridi
ibanoj valovima. Robertu nikako nije uspijevalo otkinuti pogleda s te prikaze pa
ju je uklopio u sve ostale slike koje uslijedi e (dok ih je Caspar, pomiui letvicu,
pu tao jednu za drugom); bija e ih sve zajedno sastavio u jednu - san u san - ne ra
zabirui vi e to mu o onom to je upravo gledao bija e kazano.
415
ili
L
ff
Hridi se pribli io neki brod u kojem on prepozna Tweede Daphne, a s njega side Fer
rante te stade oslobaati osuenika. Sve bija e jasno. Za vrijeme plovidbe, Ferrante j
e susreo -ba kao prema legendi - Judu zatoena usred otvorena oceana, kako ispa ta sv
oje izdajstvo.
"Hvala ti", Juda e Ferranteu - no Robertu je glas zacijelo dolazio s usana oca Ca
spara.
"Od asa kad ovdje bijah zarobljen, danas u deveti sat, nadah se da jo u moi popravit
i svoj grijeh... Zahvaljujem ti, brate..."
"Zar si ovdje tek jedan dan, ili jo manje?", pitao je Ferrante. "Ali tvoj grijeh
bija e izvr en trideset tree godine od roenja Na ega Gospodina, dakle prije tisuu est sto
ina i deset godina..."
"Ah, naivni ovjee", odgovara e Juda, "Va ih je godina bez sumnje pro lo tisuu est stotina
i deset, no nije jo pro ao niti dan od mojih, niti e ikada proi. Ti ne zna da si, za av i
u more to oplakuje ovaj moj otok, u ao u drugi jedan svijet, koji tee pokraj i unuta
r va eg, i ovdje se Sunce okree oko Zemlje poput kornjae kojoj svaki je korak sve sp
oriji. Tako je u ovom mom svijetu moj dan na poetku trajao dva va a, zatim tri i ta
ko neprestano sve vi e, sve do sada kad sam nakon tisuu est stotina i deset va ih godi
na ja jo uvijek u devetom satu. A uskoro e vrijeme jo sporije tei, pa jo sporije, a j
a u zauvijek ivjeti deveti sat godine trideset i tree nakon Betlehemske noi."
"Ali za to?", pitao je Ferrante.
"Pa zato to je Bog htio da se moja kazna sastoji u tome da neprekidno ivim u Velik
om petku, kako bih zauvijek svakoga dana slavio muku onoga koga sam izdao. Prvog
a dana moje kazne, dok se drugim ljudima bli io suton, pa onda no i zatim subotnja
zora, za mene je protekao tek jedan atom atoma minute devetoga sata toga petka.
No kako se gibanje Sunca bija e odmah usporilo, kod vas je Krist uskrsnuo, a ja sa
m jo uvijek bio samo korak od toga sata. I sada, kad su za vas protekla stoljea, j
a sam jo uvijek tek za mrvicu vremena od toga trenutka..."
"Ali to se tvoje Sunce svejedno ipak kree, i doi e dan,
416
bilo to i za deset tisua i vi e godina, kad e ti ui u svoju subotu."
"Da, i onda e biti gore. Vjerojatno u izii iz svojega istili- ta da bih u ao u svoj paka
o. Nee prestati bol zbog smrti koju sam skrivio, ali u zacijelo izgubiti mogunost,
koju sad jo imam, da uinim da se ono to se zbilo nije zbilo."
"Ali kako?"
"Ti ne zna da nedaleko odavde prolazi antipodni meridijan. Iza te linije, kako u
tvom tako i u mom svijetu, prethodni je dan. Kad bih ja, budui da sam sada osloboe
n, mogao prijei preko te linije, na ao bih se u mom Velikom etvrtku, jer ovaj kapular
koji vidi na mojim leima sveza je koja primorava moje Sunce da me prati poput moj
e sjene i da gdje god ja i ao, uini da svako vrijeme traje kao moje. Mogao bih prem
a tome doi do Jeruzalema putujui itavo vrijeme u jednom dugom etvrtku, i stii tamo pr
ije nego to je poinjeno moje izdajstvo. I spasiti svojega uitelja njegove sudbine."
"Ali", prigovorio je Ferrante, "kad bi ti sprijeio Muku Kristovu, nikada ne bi bi
lo Otkupljenja i svijet bi jo uvijek bio izvrgnut Istonom grijehu."
"Jao", uzviknu Juda zaplakav i, "ja koji ne mi ljah nego na sebe sama! Ali to sad da
uinim? Ako ostavim da sam postupio kao to sam postupio, ostajem proklet. Ako ispra
vim svoju pogre ku, ometam Bo ji plan i bit u zbog toga ka njen vjenim prokletstvom. Zar
je dakle od samoga poetka zapisano da u biti proklet da budem proklet?"
Procesija slika zaustavila se na Judinu plau, kad se ulje u plamenici potro ilo. Sa
d je opet govorio otac Caspar, glasom koji Roberto nije vi e prepoznavao kao njego
v. Slaba je svjetlost dopirala iz jedne pukotine u zidu i obasjavala samo polovi
cu njegova lica, iskrivljujui mu liniju nosa i nejasnom inei boju brade koja sad bi
ja e snje nobijela s jedne strane, a s druge posve tamna. Oba oka bijahu dvije duplj
e, jer se i ono izlo eno svjetlu inilo kao u sjeni. I Roberto tek sad primijeti da
je prekriveno crnini povezom.
"I u tom je asu", kaziva e onaj koji sad zacijelo bija e Opat de Morfi, "u tom je tre
nutku tvoj brat zaeo remek-djelo svoje-
417

,9"
ga Ingenija. Da je kojim sluajem on sam krenuo na putovanje na koje je Juda nakan
io poi, mogao bi sprijeiti da se ostvari Muka Kristova i da nam bude dopu teno Otkup
ljenje. Ni ta od Otkupljenja, svi rtve istoga Istonog grijeha, svi osueni na pakao, t
voj brat gre nik, ali isti kao i svi ljudi, i prema tome opravdan."
"Ali kako bi bio mogao, kako bi mogao, kako je mogao?", pita e Roberto.
"On", osmjehiva e se sada opat s okrutnim veseljem, "nije mu mnogo trebalo. Bija e d
ovoljno prevariti jo i Previ njeg, nesposobnog ionako da pojmi bilo kakvu preobrazb
u istine. Dovoljno bija e zatim ubiti Judu, kao to je odmah na onoj hridi i uinio, z
aodjenuti se njegovim kapularom, pustiti da ja sa svojim brodom prije njega stign
em na drugu stranu ovog Otoka, stii ovamo pod la nim vidom da bi te sprijeio da naui p
ravila plivanja i da me tako nikad ne mo e tamo pretei; prisiliti te da zatim naini sa
mnom vodeno zvono da bi mi omoguio da dospijem do Otoka."
I dok je govorio, da bi pokazao kapular, polagano je skidao sa sebe svoj pla t, poj
avljujui se sada u gusarskoj odjei, zatim je s jednakom sporo u strgnuo sebi bradu, o
slobodio se vlasulje i Robertu se uinilo da vidi sebe u nekom zrcalu.
"Ferrante!", povika.
"Ja glavom, brate moj. Ja koji sam se, dok si se ti ovdje iskidao od muke veslaj
ui svom snagom poput psa ili poput abe, na drugoj strani otoka ponovno domogao moj
e lae, odjedrio u mom dugom Velikom etvrtku do Jeruzalema, prona ao drugog Judu tama
n u asu kad se spremao izdati i objesio ga na jednu smokvu, sprijeiv i ga da izrui Si
na ovjejeg Sinovima Tame, probio se sa svojim podanicima u Vrt Maslina i oteo Na ega
Gospodina otrgnuv i ga sa Kalvarije. I sada i ti, i ja, i svi ivimo u svijetu koji
nikada nije bio otkupljen!"
"Ali Krist, Krist, gdje je sada?"
"Pa ti dakle ne zna da jo starodrevni tekstovi kazivahu da plamenocrvene Golubice
postoje zbog toga to se Gospodin, prije nego to ga razape e, zaodjenuo u skrletnu tu
niku? Zar jo nisi razumio? Ve tisuu est stotina godina Krist je zatoenik na Otoku, ot
kuda poku ava pobjei pod likom Go-
418
lubice Naranaste, no nije u stanju napustiti to mjesto jer sam ja pokraj Malte kog
Observatorija ostavio Judin kapular i tamo je prema tome uvijek i samo jedan te i
sti dan. Meni sad jo preostaje samo da ubijem tebe i da slobodan ivim u svije- tu iz
kojeg je iskljueno grizodu je, pakao je siguran svima, i gdje u jednoga dana biti d
oekan kao novi Lucifer!"
I na to izvue kratak ma, primiui se Robertu da bi izvr io posljednji od svojih zloina.
"Ne", uzviknu Roberto, "neu ti to dopustiti! Ja u ubiti tebe i osloboditi Krista.
Jo uvijek znam ukrstiti ma, a tebe uostalom moj otac nije nauio svojim tajnim udarc
ima!"
"Imao sam samo jednoga oca i samo jednu majku, tvoj pro- upljeni um", Ferrante e, t
u no se osmjehnuv i. "Niemu me drugom nisi nauio osim da mrzim. Misli da velikog si mi
dara uinio time to si mi dao ivot samo da bih u tvojoj Zemlji Romana utjelovio Sumn
ju? Sve dok si ti iv i dok god bude o meni mislio ono to bih ja sam o sebi trebao m
isliti, neu prestati sebe prezirati. Prema tome, ubio ti mene ili ja tebe, svejed
no je. Hajdemo."
"Oprosti, brate moj", uzviknu Roberto briznuv i u pla. "Da, hajdemo, tono je i pravin
o da jedan od nas mora skonati!"
to je elio Roberto? Umrijeti, osloboditi Ferrantea usmrtiv i ga? Sprijeiti Ferrantea
da sprijei Otkupljenje? Neemo to nikada doznati jer nije to znao ni on sam. Ali ta
ko je sa snovima.
Pope e se na palubu, Roberto potra i svoje oru je i pronae ga (sjetit emo se) pretvorena
u obian batrljak; no uzvikiva e da e mu Bog dati snage, i da e se dobar maevalac moi b
oriti i sa slomljenim maem. Dva brata stado e tada licem u lice, po prvi puta, spre
mni na svoj posljednji okr aj.
Nebo bija e odluilo izii u susret tom bratoubojstvu. Jedan crvenkasti oblak razastre
iznenada izmeu broda i neba krvavu sjenu, kao da je tamo gore netko poklao Suneve
konje. Prasnu veliki koncert gromova i munja, stu ti se pljusak kao iz kabla, a n
ebo i more zaglu i e dvojicu duelanata, zasli-jepi e im pogled, udari e im po rukama led
enom vodom.
No njih dvojica skakutahu amo-tamo izmeu gromovitih strijela to plju tahu uokolo, na
srui jedan na drugog ubodi-
419
'i
ma i bonim udarcima, naglo odstupajui, hvatajui se za neko u e ne bi li, gotovo uzlet
jev i, izbjegli kakav ubod, dobacujui drugome uvrede, urlikom dajui ritam svakom nap
adu, dok im je vjetar, bijesno fijuui, jednakim urlicima odgovarao.
Na klizavoj palubi Roberto se borio kako bi Krist mogao biti razapet na kri , te z
azivao bo ansku pomo; Ferrante je pak, da Krist ne bi morao patiti, prizivao redom
imena svih moguih vragova.
I upravo u asu kad je u pomo pozivao Astarota, Uljez (sada uljez i u naume Providn
osti) izlo i se bez svoje volje Galebovu Udarcu. Ili je mo da upravo tako elio, ne bi
li napokon okonao taj san bez glave i repa.
Roberto se priini kao da e pasti, a onaj se drugi odmah obru i na njega kako bi ga d
okrajio, on se osloni na ljevicu i uperi svoj krnji ma prema njegovim grudima. Nij
e skoio opet na noge Saint-Savmovom okretno u i lakoom, no Ferrante se ve isuvi e zaleti
o i bija e mu nemogue izbjei da se sam ne nabode, tovi e, da kroz vlastite grudi potpun
o ne utjera preostali okrajak Robertove o trice. Roberta stade gu iti krv koju je ne
prijatelj, umirui, prolijevao iz ustiju.
Osjeao je okus krvi u ustima; vjerojatno se u bunilu bio ugrizao za jezik. Sada j
e plivao u toj krvi to se razlijeva e od broda prema Otoku; nije htio ii dalje iz st
raha od Ribe Kamena, a izvr io je tek prvi dio svoje misije; Krist je ekao na Otoku
da prolije svoju krv, a on je ostao jedini njegov Mesija.
to je dalje radio u svome snu? Kratkim Ferranteovim maem stao je razrezivati jedno
jedro u dugake vrpce koje je potom vezivao jednu za drugu poma ui se debelom u adi; d
rugim je konopcima uhvatio u potpalublju najsna nije od aplji, ili roda to li ve bija
hu, te ih privezao za noge poput trkaih konja toga svog leteeg saga.
Svojim zranim brodom uzletio je zatim prema napokon dokuivu kopnu. Ispod Malte kog O
pservatorija prona ao je kapular i uni tio ga. Ponovno dav i prostora vremenu, vidje ka
ko k njemu silazi Golubica koju najzad, sav ushien, otkrije u svom njezinom rajsk
om sjaju. No bija e sasvim prirodno - tovi e, natprirodno - da mu se sada priinjala ne
narana-
420

stom nego snje nobijelom. Nije to mogla biti golubica, jer toj ptici ne prilii da p
redstavlja Drugu Osobu, bija e to mo da Pobo ni Pelikan, kakav bi trebao biti Sin. Na
kraju vi e nije ra-' zabirao koja mu se to ptica ponudila kao nje no gornje jedro za
tu krilatu lau.
Znao je samo da leti uvis, i slike su slijedile jedna drugu po volji utvara lakr
dija a. Letjeli su sada u pravcu svih bezbrojnih i beskonanih svjetova, na svakom p
lanetu, na svakoj zvijezdi, tako da se u svakom od njih, gotovo u jednom istom t
renutku, provodilo Otkupljenje.
Prvi planet na koji pristado e bija e snje nobijeli Mjesec, u nekoj noi osvijetljenoj Z
emljinim podnevom. A Zemlja bija e tamo, na crti obzora, golema, prijetea, bezgranin
a kukuruzna palenta koja se jo uvijek kuhala na nebu i gotovo da mu se istresala
na glavu, grgljajui grozniavo grozniavom grozo-noseom groznicom grozno se tresui u mj
ehuriima uskiptje-lim u svome vrenju to kljuahu u mjehurastu vrijuckanju, plo-pete
plopete plop. Stvar je u tome da kad ima groznicu ti sam postaje palenta, a svjetl
a koja vidi dolaze sva iz vrenja u tvojoj glavi.
A tamo, na Mjesecu, s Golubicom...
Neemo, nadam se, tra iti suvislost i vjerodostojnost u svemu to sam dosad izlo io, jer
se radilo o ko maru rtve otrova Ribe Kamena. No ono o emu se spremam izvijestiti na
dilazi sva na a oekivanja. Robertov duh, ili srce, u svakom sluaju njegova vis imagi
naria, upravo su kovali jednu svetogrdnu metamorfozu: na Mjesecu je sada vidio s
ebe ne s Gospodinom, nego s Gospom, Liliom, napokon opet otetom Ferranteu. Rober
to je sada na obalama Mjeseevih jezera dobivao ono to mu brat bija e uzeo meu jezerim
a otoka s fontanama. Cjelivao joj je lice oima, motrio je usnama, sisao, grizao i
opet grizao, dok su dva zaljubljena jezika obigravala kao na vrtuljku.
Tek je tada, kako mu je groznica vjerojatno jenjavala, Roberto do ao k sebi, no os
tajui svejednako zastravljen onim to je pro ivio, kao to se dogaa nakon sna koji nas o
stavi ne samo uzbuene du e nego i uznemirena tijela.
421
i
Nije znao bi li plakao od sree zbog vraene ljubavi, ili od grizodu ja to je - uz sukr
ivca groznicu koja ne poznaje Zakone Rodova - svoju Svetu Epopeju izvrnuo u Libe
rtinsku Komediju.
Taj e me as, govorio je sebi, uistinu stajati pakla, jer ni ta sigurno nisam bolji n
iti od Jude, ni od Ferrantea - tovi e, ja i nisam nitko drugi nego Ferrante, i itavo
ovo vrijeme do sada ni ta drugo inio nisam nego se koristio njegovom zloom i opako u d
a bih sanjario i sebi utvarao da sam uinio sve ono to mi je moj kukaviluk vjeito pri
jeio.
A mo da nikad i neu biti pozvan da odgovaram za svoj grijeh, jer i nisam zgrije io ja
nego Riba Kamen koja me nagnala da sanjam kako ona eli. Ipak, ako sam dotjerao d
o takva ludila, to je zacijelo znak da mi smrt nije daleko. I morao sam ekati Rib
u Kamen da me navede da najzad pomislim na smrt, dok bi naprotiv ta misao svakom
e dobrom kr aninu morala biti prva du nost.
Kako to da nikada nisam pomislio na smrt, i na gnjev Boga koji se smije? Zbog ega
sam neprestano slijedio pouke onih mojih prijatelja filozofa za koje smrt bija e
prirodna nu nost, a Bog onaj koji je u nered atoma uveo Zakon koji ih sla e u harmon
iju Kozmosa. I zar je mogao jedan takav Bog, vrhunski geometar, u paklu stvoriti
takav nered, bilo to i pravde radi, i smijati se tom prevrtanju svakog prevrata
?
Ne, Bog se ne smije, govorio je sebi Roberto. Podlije e Zakonu kojeg je sam elio, a
koji nala e da se red na ega tijela naru i i da se ono raspadne, kao to se i moje zaci
jelo u tom raspadanju upravo raspada. I vidio je crve u blizini svojih ustiju, n
o oni nisu bili posljedica delirija, nego bia koja se bijahu sama od sebe namno ila
meu koko jim gnojem i prljav tinom, plemeniti izdanci njihovih izmetina.
Po eli zatim dobrodo licu tim poklisarima rastoenja shvativ i da to stapanje s ljepljiv
om materijom valja do ivjeti kao kraj svakoga trpljenja, u skladu s voljom Prirode
 i Neba koje njome upravlja.
Neu morati dugo ekati, mrmljao je kao da izgovara molitvu. U razmaku od svega neko
liko dana moje e tijelo, sad jo
422

u sasvim dobrom stanju, mijenjajui malo pomalo boju, postati blijedo kao slanutak
, zatim e od glave do pete potpuno pocrnjeti i oblit e ga neka tamna toplina. Nako
n ega e poeti bubriti i na tom e se oteenju roditi smrdljiva plijesan. A ubrzo zatim
trbuh e negdje prsnuti, negdje se raspuknuti - a iz tih e rupa izbiti napolje trul
e , pa e se vidjeti kako se tu talasa ucrvano polusklopljeno oko, tamo pak razderan
i okrajak usne. U tom e se mulju namno iti zatim gomila mu ica i druge siu ne gamadi koj
a e se rojiti u mojoj krvi i pro drijeti me zalogaj po zalogaj. Jedan e dio tih stvo
renja izii iz grudi, drugi e s neim sluzavim iscuriti iz nosnica, trei, priljepljeni
za tu gnjile ulazit e i izlaziti iz ustiju, a oni najsitiji ponovno e zagrgotati n
iz grlo... A za to e vrijeme Daphne malo pomalo postati carstvo ptica, a klice pr
ispjele s Otoka izrastat e u njoj u ivotinjske bilje ije e se korijenje, koje ve pu ta
svoje ile dolje u slivu, hraniti sokovima moje Ije ine. I napokon, kad itava moja tj
elesna graevina bude svedena na goli kostur, nakon mjeseci i godina - ili mo da mil
enija - i ta e se temeljna armadura polako pretvoriti u pra inu atoma po kojoj e ivi
koraati, a da pojma nee imati da itava zemaljska kugla, njezina mora, njezine pusti
nje, njezine ume i doline, ni ta drugo nije do ivo groblje.
Nema bolje stvari koja bi pospje ila ozdravljenje od Vje be Dobre Smrti, koja nas, m
irei nas sa sudbinom, ispunjava nekim blagim spokojem. Tako mu jednoga dana bija e
rekao Karmelianin, i tako mora da jest, jer Roberto odjednom osjeti glad i e. Slabi
ji nego onda kad je sanjao da se bori na palubi, no ipak jai nego kad se ispru io t
amo pokraj koko i, smo-gnu snage da popije jedno jaje. Kako li je samo ugodna bila
sluzava tekuina koja mu je silazila niz grlo. A jo bolji bija e sok neke ora aste jez
gre koju je rastvorio u ostavi. Nakon tolikog meditiranja o vlastitu mrtvu tijel
u, sada je u tom istom svom tijelu, koje je valjalo oporaviti, usmrivao zdrava ti
jela to im svakoga dana priroda iznova daje ivot.
Eto zbog ega ga, osim nekoliko Karmelianinovih preporuka, na la Grivi nitko nije p
oduavao razmi ljanju o smrti. U trenucima obiteljskih razgovora, gotovo uvijek u vr
ijeme ruka
423

ili veere (nakon to bi se Roberto vratio s nekog svog istra ivanja starinske kue gdje
bi se, na primjer, zadr ao u nekoj prostranoj sjenovitoj prostoriji s mirisom na
jabuke ostavljene da ovdje na podu dozriju), nije se govorilo ni o emu drugom osi
m o kakvoi dinja, etvi ita i nadama u obilnu berbu.
Roberto se sjeao da gaje majka poduavala kako e u miru i srei moi ivjeti ako bude kori
sno upotrijebio sva ona Bo ja dobra koja mu je la Griva kadra pru iti:
"I pazi dobro da ne zaboravi snabdjeti se usoljenom govedinom, ovetinom ili ovnovi
nom, teletinom i svinjetinom, jer se dugo uvaju i vrlo su izda ne. Nare i meso u ne p
revelike komade, stavi ih u posudu i obilno pospi solju, ostavi osam dana, i zat
im ih povje aj na grede u kuhinji blizu dimnjaka kako bi se osu ile na dimu, i uini t
o uvijek za hladna i suha vremena i kad zapu e sjevernjak, tamo negdje iza Svetog
Marti-na, tako e se odr ati koliko god dugo eli . U rujnu zatim dolaze na red mlade pt
ice, i janjad koje e imati za itavu zimu, a povrh toga tu su kopuni, stare koko i, pa
tke i tome slino. Nemoj potcijeniti ni magarca koji slomi nogu, jer od njega se m
ogu spraviti male okrugle kobasice, koje kasnije zare e no em i stavi da se ispr e, to t
i je prava gospodska hrana. A za vrijeme Korizme neka uvijek bude gljiva, lagane
ju ice, oraha, jaja, jabuka i svega ostalog to ti dragi Bog alje. I za Uskr nji post
valja uvijek imati pripravnoga korijenja i zainskih trava, koje kad ih pospe bra nom
i ispee u ulju mogu biti ukusnije i od paklare; jo e k tome spraviti valju ke i korizm
enih kolaa: umijesit e tijesto od ulja, bra na, ru ine vodice, afrana i eera, i par kap
alvazije; rezat e ga u okrugle oblike kao stakla od prozora, i puniti ih smjesom o
d kru nih mrvica, jabuka, karanfilova cvijeta i zdrobljenih oraha; posut e ih zatim
s par zrnca soli i staviti da se ispeku u penici: osla-diti e se bolje od kakva pri
ora. Nakon Uskrsa dolaze jarii, paroge, golubii... Kasnije pak sti e skuta i svje i sir
. No morat e takoer umjeti izvui korist i iz kuhanoga gra ka ili graha koje mo e uvaljat
u bra no i ispr iti, sve su to odlini dodaci gostinjskomu stolu... To e, sinko moj, a
ko bude ivio kao to na i stari bijahu ivjeli, biti ivot bla en i daleko od svake brige..
"
424l
Eto, na la Grivi se nisu vodili razgovori koji bi ukljuivali . smrt, sud, pakao i
li raj. Smrt se Robertu ukazala u Casaleu, a u Provansi i u Parizu bija e, izmeu ra
zgovora kreposnih i razgovora raskala enih, naveden da o njoj pone razmi ljati.
Umrijet u sasvim sigurno, govorio je sada sebi, ako ne sada od Ribe Kamena, kasni
je bez svake sumnje, budui da jasno vidim da s ovoga broda nikada neu izii, sad kad
sam izgubio - sa Personom Vitreom - ak i mogunost da se bez opasnosti pribli im kor
aljnom bedemu. I kakvom sam se to iluzijom zavaravao? Skonao bih, mo da dodu e ne to ka
snije, ak i da nisam prispio na ovu olupinu. U ao sam u ivot znajui da je zakon iz nj
ega izai. Kao to ono ree Saint-Savin, svatko utjelovljuje vlastitu ulogu, netko du e,
netko urnije, i izlazi s pozornice. Vidio sam mnoge kako preda mnom prolaze i od
laze, drugi e isto tako vidjeti mene, i prirediti isti prizor svojim nasljednicim
a.
Uostalom, koliko je samo vremena u kojem nisam bio i u koliko ga samo biti neu! Z
auzimam tako maleni prostor u bezdanu godina. Taj me maleni razmak ne mo e razliko
vati od ni- tavila u koje u morati otii. Do ao sam na svijet tek toliko da nas bude vi e
. Moja je uloga bila tako neznatna da ak i da sam ostao iza kulisa svi bi jednogl
asno rekli daje komedija bila savr ena. Kao za olujna nevremena: jedni se utope od
mah, drugi se skr e o neku hrid, trei ostanu na nekoj drvenoj dasci prepu tenoj valov
ima, no ni oni zadugo. ivot se gasi sam od sebe, poput svijee koja je sagorjela vl
astitu tvar. A tome bismo morali biti priueni, jer smo poput svijee poeli rasipati
svoje atome jo od prvog trenutka kad smo se upalili.
U redu, sla em se da nije neka osobita mudrost znati te stvari, govorio je sebi Ro
berto. Trebali bismo ih znati od trenutka kad smo roeni. No obino razmi ljamo uvijek
i jedino o smrti drugih. Eh, da, svi imamo dovoljno snage da podnesemo tue jade.
Doe zatim trenutak kad se na smrt pomisli jer su jadi na i, i tada shvatimo da se
kao ni sunce, ni smrt ne mo e netremice gledati. Osim ako nismo imali dobre uitelje
.
Ja sam ih imao. Netko mi je rekao da zapravo vrlo malo ljudi poznaje smrt. Obino
je podnosimo iz gluposti ili iz navi-
425

ke, ne vlastitom odlukom. Umire se, jer se drugaije ne mo e. Jedino filozof zna mis
liti o smrti kao o du nosti koju valja izvr iti drage volje i bez straha: dokle god
mi jesmo, smrt jo nije, a kad smrt doe, nas vi e nema. emu sam onda potra-tio toliko
vremena razglabajui o filozofiji, ako sad nisam u stanju uiniti od svoje smrti rem
ek-djelo svojega ivota?
Snage su mu se pomalo vraale. Zahvaljivao je majci jer mu je sjeanje na nju odagna
lo pomisao na kraj. Nije drugo ni mogla uiniti, ona koja mu je darovala poetak.
Stade misliti o vlastitu roenju, o kojem je znao jo manje nego o vlastitoj smrti.
Ree sebi kako je svojstveno filozofu da razmi lja o porijeklu. Filozofu je lako opr
avdati smrt: to to se ovjek mora sunovratiti u tminu, jedna je od najjasnijih stva
ri na svijetu. Ono to mui filozofa nije prirodnost kraja, nego tajna poetka. Mo emo b
iti ravnodu ni prema vjenosi koja e uslijediti za nama, no ne mo emo se ukloniti tjesk
obnom pitanju o tome koja nam je vjenost prethodila: vjenost materije ili vjenost B
oga?
Eto zbog ega bija e baen na Daphne, ree sebi Roberto. Jer e jedino u tom spokojnom pus
tinjakom zakutku moi u miru do mile volje razmi ljati o jedinom pitanju koje nas osl
obaa svake zebnje od nebitka, predajui nas zaprepa tenju pred samim bitkom.
42637.
zaspzaoe o nainu na koji zasmislja
tf oliko je zapravo dugo bio bolestan? Danima, mjesecima? /Vili se mo da u meuvreme
nu olujno nevrijeme stu tilo na brod? Ili, jo prije nego to je nai ao na Ribu Kamen, z
aokupljen morem i svojim Romanom, nije ni primjetio to se oko njega zbiva? Koliko
je vremena pro lo otkako je do te mjere izgubio osjeaj za predmetni svijet?
Daphne je postala neki drugi brod. Paluba je bila prljava, a bave su, sve tro nije,
jedna za drugom ispu tale vodu; neka su se jedra razvezala i stala se ra ivati, vis
ei s jarbola poput maski koje bi kroz svoje otvore rado oijukale ili se podrugljiv
o podsmjehivale.
Ptice su se tugaljivo glasale i Roberto odmah otri da se pobrine za njih. Neke bi
jahu mrtve. Na sreu, opskrbljene s dovoljno ki e i zraka, biljke bijahu izrasle i n
eke su se od njih uvukle u krletke snabdjev i dobrom pa om veinu ptica; za druge su s
e pak namno ili kukci. Pre ivjele ivotinje dobile su ak podmladak i nekolicina mrtvih
bija e tako nadomje tena brojnim novim ivotima.
Otok je ostao nepromijenjen; osim to se Robertu, koji je izgubio masku, inilo da s
u ga struje udaljile. Koraljni bedem, sad kad je znao da ga brani Riba Kamen, po
stao je nesavladiv. Roberto e moi ponovno plivati, ali samo iz ljubavi prema pliva
nju i dr ei se podalje od hridi.
"O, vi ljudske smicalice, kako li ste samo himerine", mrmlja e.
"Ako je ovjek tek sjena, vi ste dim. Ako je tek san, vi ste utvare. Ako je tek ob
ina ni tica, vi ste toke. Ako nije drugo do toka, vi ste ni tice."
427Toliko dogaaja i obrata, govorio je sebi Roberto, da bih na koncu otkrio kako
sam obina ni tica. tovi e, jo mnogo ni- tavniji nego to sam bio kad sam, sam i napu ten,
mo prispio. Brodolom me uzdrmao i nagnao da se borim za ivot; sad vi e nemam ni ta za
to bih se niti ikoga protiv koga bih se borio. Osuen sam na dugaak poinak. Tu sam d
a bih promatrao ne prazninu prostora nego svoju vlastitu: a iz nje e se roditi je
dino dosada, tuga i oaj.
Jo malo i ne samo mene, nego i same Daphne nee vi e biti. Ja i ona svedeni na okamen
jeni predmet poput ovoga koralja.
Jer koraljna je lubanja jo uvijek bila tamo na palubi, netaknuta opim propadanjem
i, prema tome, budui oteta smrti, jedina iva stvar.
Neobian lik udahnu novu snagu mislima tog brodolomca odgojena da nove zemlje otkr
iva jedino pomou dvogleda rijei. Ako je koralj ne to ivo, ree sebi, onda je on jedino
pravo mi-slee bie u opem neredu misli. Pa i ne mo e drugo nego promi ljati vlastitu uree
nu slo enost o kojoj zna sve i ni najmanje ne oekuje nepredviene poremeaje vlastite a
rhitekture.
ive li i misle li stvari? Kanonik mu je jednom rekao da, da bi se opravdao ivot i
njegov razvoj, u svakoj stvari moraju postojati cvjetovi materije, spora, sjemen
je. Molekule su rasporedi odreenih atoma u odreeni oblik, a ako je Bog kaosu atoma
nametnuo zakone, njihovi spojevi ne mogu biti skloni niemu drugom nego da proizv
ode istovrsne spojeve. Je li mogue da je kamenje koje poznajemo jo ono koje je pre i
vjelo Potop, da ni ono takoer nije nastalo, i da od njega nije stvoreno drugo?
Ako svemir nije drugo do skup jednostavnih atoma koji se sudaraju da bi proizvel
i meusobne spojeve, nemogue je da se - jednom kad se spoje u spojeve - atomi prest
aju gibati. U svakom se predmetu mora ouvati neko njegovo vlastito neprekidno gib
anje: vrtlo no u vjetrovima, fluidno i pravilno u ivotinjskim tijelima, sporo, no n
eumitno u bilju, a jo sporije zacijelo, no ne odsutno, u rudama. I ovaj koralj ta
koer, koji je umro za koraljni ivot, u ivao je u nekom svojem, kamenu svojstvenom, p
odzemnom gibanju.
428Roberto je razmi ljao. Pretpostavimo da je svako tijelo sastavljeno od atoma, ak
i tijela koja su iskljuivo i naprosto pro-te na o kojima nam govore Geometri, i da
su ti atomi nedjeljivi. Sigurno je da se svaki pravac mo e podijeliti na dva jedn
aka dijela, bez obzira kolika je njegova du ina. Ali ako je njegova du ina neva na, mo d
a bi se trebalo podijeliti na dva dijela pravac sastavljen od neparnog broja ned
jeljivih cjelina. To bi onda znailo, ako ne elimo da dva dijela ispadnu nejednaka,
da je na pola podijeljena nedjeljiva te i nica. No ona bi, budui da je sama prote na,
pa prema tome i sama pravac, koliko god nedokuivo kratak, morala i sama po sebi b
iti djeljiva na dva jednaka dijela. I tako u beskonanost.
Kanonik je govorio da je atom ipak uvijek sastavljen od dijelova, samo to je toli
ko zbijen da ga nikada ne bismo mogli podijeliti preko njegove granice. Mi. Ali
drugi?
Ne postoji nijedno vrsto tijelo koje bi bilo toliko zbijeno kao zlato; pa ipak uz
mimo jednu uncu toga metala: od nje e jedan zlatar izvui na tisue listia, a polovica
 tih listia bit e dovoljna da pozlati itavu povr inu jednog ingota srebra. A oni koji
izrauju zlatne i srebrne niti za pozamenteriju, istu e tu uncu zlata svojim filij
erama uspjeti svesti na debljinu vlasi i ta e tana na nit biti dugaka etvrt milje, ak
o ne i vi e. Ru-kotvorac e se zaustaviti na odreenom mjestu jer ne posjeduje odgovar
ajue instrumente, niti bi prostim okom vi e uspio razabrati nit koju bi dobio. No i
nsekti bi - tako siu ni da ih na e oko ne mo e vidjeti, a tako spretni i umje ni da u vje t
ini nadma uju sve rukotvorce na e vrste - mogli biti u stanju jo toliko produ iti tu ni
t da bi je se moglo rastegnuti od Torina do Pariza. A kad bi postojali insekti t
ih insekata, do kolike bi tek finoe oni doveli tu istu nit?
Kad bih imao Argusovo oko i mogao prodrijeti unutar mno-gokuta ovoga koralja i m
eu vlakna koja se iz njih zrakasto ire, i unutar vlakna koje ini vlakno, mogao bih
tra iti atom u beskonanost. Ali atom koji bi bio beskonano rascjepiv, stvarajui opet
nove, uvijek sve manje i uvijek rascjepive dijelove, mogao bi me dovesti do tren
utka kad materija vi e ne bi bila drugo nego beskonana rascjepivost i sva bi se nje
na vrstoa i punina oslanjale na tu jednostavnu ravnote u izmeu
429
praznina. Umjesto da se u asava vakuuma, materija bi ga onda naprotiv obo avala i od
njega bi bila sastavljena, bila bi sama u sebi prazna, jedna apsolutna isprazno
st. Apsolutna ispraznost bila bi u samom srcu nezamislive geometrijske toke, a ta
toka ne bi bila ni ta drugo nego onaj Utopijski otok kojeg sanjamo u nekom oceanu
sastavljenom vjeno i jedino od pustih voda.
Pretpostaviv i, prema tome, jednu materijalnu prote nost, do li bismo se do toga da vi e
ne bismo imali atoma. to bi onda ostalo? Vrtlozi. Samo to vrtlozi ne bi pokretali
sunca i planete, vrstu materiju koja se opire njihovu vihoru, jer bi i sunca i p
laneti bili takoer vrtlozi koji u svoj obru uvlae manje vrtloge. Tada bi najvei vrtl
og, koji vrtlozi galaktike, imao u vlastitu sredi tu druge vrtloge, a oni bi pak b
ili vrtlozi vrtloga, virovi stvoreni od drugih virova, a bezdan velikog vira vir
ova virova propao bi u beskonanost poivajui na Ni tavilu.
A mi, stanovnici velikog koralja kozmosa, smatrali bismo istom materijom atom (pr
emda ga ne vidimo), dok bi on meutim, kao i sve ostalo, takoer bio vez praznina u
praznini, i nazivali bismo ga mo da, onako gustog i tovi e vjenog, onim kovitlacem nes
talnosti, onom beskonanom prote no u koja se poistovjeuje s apsolutnim ni tavilom, i koja
iz vlastita ne-bitka proizvodi iluziju svega.
Ja sebi ovdje, dakle, uobra avam iluziju o iluziji jedne iluzije, ja iluzija samom
sebi? I valjalo mi je sve izgubiti, i nabasati na ovaj un izgubljen u antipodima
, da bih shvatio kako zapravo ne postoji ni ta to se mo e izgubiti? No shvativ i to, ne
dobivam li mo da sve, budui da postajem jedina mislea toka u kojoj svemir prepoznaje
vlastitu iluziju?
A meutim, ako mislim, ne znai li to da imam du u? Oh, kakva zbrka. Sve je stvoreno o
d ni tavila, pa ipak, da bi se to shvatilo valja imati du u, koja, ma koliko neznatn
a bila, ni- tavilo ipak nije.
to sam ja? Kad ka em ja, u smislu Roberto de la Grive, mislim na sebe kao na pamenje
svih mojih proteklih trenutaka, zbroj svega ega se sjeam. Kad ka em ja, u smislu on
og neeg to je ovdje u ovom trenutku, a nije glavni jarbol ili ovaj koralj, onda to
znai da sam zbroj svega to sad osjeam. Ali
430to to sad osjeam, to je to? To je ukupnost onih odnosa izmeu nerazdvojivih vjeroj
atnosti koji su se rasporedili u ovom sustavu odnosa, u ovom osobitom poretku ko
ji je moje tijelo.
Moja du a nije, dakle, kao to je htio Epikur, materija sastavljena od tjele aca finij
ih od ostalih, dah pomije an s toplinom, nego je nain na koji se ti odnosi osjeaju k
ao takvi.
Kakva li istanana zgusnua, kakve li zgusnute neopiplji-vosti! Ja nisam ni ta drugo d
o odnos izmeu mojih dijelova koji se opa aju dok stoje u vezi jedan s drugim. No bu
dui da su ti dijelovi sa svoje strane opet djeljivi na druge odnose (i tako dalje
) onda bi dakle svaki sustav odnosa, imajui svijest o samome sebi, bivajui, tovi e, s
vijest samoga sebe, bio jedna mislea jezgra. Ja mislim sebe, svoju krv, svoje ivce
; no svaka bi kap moje krvi mislila samu sebe.
Da li bi se zami ljala kao to ja zami ljam sebe? Naravno da ne, u prirodi ovjek sebe o
sjea na vrlo slo en nain, ivotinja ne to manje (u stanju je osjeati glad, na primjer, al
i ne i grizodu je), a biljka osjea sebe kako raste, i sigurno osjea kad je re u, i mo da
ka e ja, ali u smislu mnogo nejasnijem nego to to inim ja. Svaka stvar misli, ali n
a nain srazmjeran njezinoj slo enosti.
Ako je, dakle, tako, onda i kamenje takoer misli. I ovaj kamen, koji uostalom i n
ije kamen nego je bio neka biljka (ili ivotinja?). Kako bi on mogao misliti? Kao
kamen. Ako Bog, koji je vrhunski odnos svih odnosa u svemiru, zami lja sebe sama m
isleim, kao to eli Filozof, ovaj e kamen zami ljati sebe jedino kamenitim. Bog promi lja
cjelokupnu stvarnost i beskonane svjetove koje stvara i koje odr ava svojom mi lju,
ja mislim na svoju nesretnu ljubav, na svoju samou na ovome brodu, na svoje premi
nule roditelje, na svoje grijehe i na svoju skora nju smrt, a ovaj kamen mo da misli
samo ja kamen, ja kamen, ja kamen. tovi e, mo da niti ja ne zna rei. Misli: kamen, ka
men, kamen.
To mora da je dosadno. Ili sam mo da ja taj koji osjea dosadu, ja koji mogu misliti
vi e, a on (ili ona) je naprotiv potpuno zadovoljan vlastitim kamenim bitkom, sre
tan kao sam Bog - jer Bog u iva u tome to je Sve, a taj kamen u iva u tome to je gotov
o ni ta, no budui da ne poznaje drugoga naina
431
i
ifeistva, u vlastitom se osjea ugodno, od pamtivijeka vjeito zadovoljan samim sobo
m...
No je li opet istina da kamen ne osjea drugo osim svoje kamenitosti? Kanonik mi j
e kazivao kako je kamen takoer tijelo koje u odreenim prilikama gori i postane ne to
drugo. Doista, kamen mo e pasti u neki vulkan; uslijed silne topline te vatrene m
asti, koju stari nazivahu Magmom, stopi se s ostalim kamenjem, postaje jedinstve
na usijana masa, gori, i za kratko (ili dugo) vrijeme nae se kao dio nekog veeg ka
mena. Je li mogue da u trenucima kad prestaje biti onaj kamen i postaje drugi, ne
osjea vlastito zagrijavanje, i s njim neminovnost vlastite smrti?
Sunce je udaralo po gornjoj palubi, svje i je lahor ubla avao toplinu, znoj se su io n
a Robertovoj ko i. Ve dugo zadubljen u to da sebe predoi kao kamen kojeg je okamenil
a slatka Meduza zatoiv i ga svojim pogledom, rije i sad poku ati misliti kao to misli ka
menje, mo da da bi se naviknuo na dane u kojima e biti obina bijela gomila kostiju i
zlo ena istom ovom suncu, istom ovom vjetru.
Svue se do gola, legnu na tlo zatvorenih oiju i s prstima u u ima kako ga ne bi uzne
mirio nikakav um; tako je zacijelo s kamenom koji nema osjetilne organe. Uznastoj
i poni titi svako svoje vlastito sjeanje, svaki prohtjev i potrebu svojega ljudskog
tijela. Kad bi bilo mogue, poni tio bi i vlastitu ko u, no kako to nije mogao, trudi
o se da je barem uini to neosjetlji-vijom.
Ja sam kamen, ja sam kamen, ponavljao je sebi. A zatim, da bi izbjegao ak da govo
ri samome sebi: kamen, kamen, kamen.
to bih osjetio da sam uistinu kamen? Prije svega gibanje atoma od kojih se sastoj
im, odnosno stabilnu vibraciju polo aja koje dijelovi mojih dijelova mojih dijelov
a meu sobom zadr avaju. uo bih brujanje svojega kamenjenja. No ne bih mogao rei ja, j
er da bi se reklo ja potrebno je da postoje drugi, ne to drugo emu bih se suprotsta
vio. U poetku kamen ne mo e znati da postoji drugo izvan njega. Bruji, skamenjiv ka
meni sebe sama, i ni ta ne zna ni o emu drugom. On je jedan svijet. Svijet koji svj
etuje sam.
432
Pa ipak, ako dotaknem ovaj koralj, osjeam kako je povr ina zadr ala toplinu sunca na
izlo enoj strani, dok je strana koja je le ala na palubi hladnija; i kad bih ga rasp
olovio, osjetio bih mo da kako toplina od vrha prema dolje opada. Dakle, u toplom
se tijelu atomi gibaju mahnitije, pa ovaj kamen prema tome, ako sebe osjea kao kr
etanje, ne mo e drugo nego osjeati u vlastitoj nutrini odreeno razila enje gibanja. Ka
d bi vjeito ostao u istom polo aju izlo en suncu, mo da bi poeo razlikovati ne to kao gore
i dolje; ako ni ta drugo, a ono barem ne to kao dva razliita tipa gibanja. Ne znajui
da je uzrok toj razlinosti neki vanjski utjecaj, zami ljao bi se tako, kao da je to
gibanje njegova priroda. No kad bi nastao nekakav odron i kad bi se kamen otkot
rljao dolje i zauzeo neki drugi polo aj, osjetio bi da se drugi njegovi dijelovi s
ada gibaju, oni koji prije bijahu tromi, dok oni prvi, koji bijahu br i sad napred
uju sporijim korakom. I dok se teren uru ava ( to mo e biti izvanredno polagani proces
), osjetio bi kako toplina, odnosno gibanje koje iz nje proizlazi, postepeno pre
lazi s jednog njegovog dijela na neki drugi.
Tako razmi ljajui, Roberto je lagano izlagao razne dijelove tijela zrakama sunca, k
otrljajui se po palubi sve dok se nije na ao u sjeni, lako se pritom smraiv i, kao to b
i se moralo dogoditi kamenu.
Tko zna, pitao se, ne poinje li u tim gibanjima kamen imati, ako ve ne predod bu o m
jestu, a ono barem o dijelu: u svakom sluaju morao bi barem imati predod bu o promj
eni. Ne o strasti, meutim, jer ne poznaje njezinu opreku, to jest djelovanje. Ili
mo da poznaje. Jer to to je on kamen, ba tako sastavljen, to osjea neprestano, dok n
aprotiv to da je as topao as hladan, osjea naizmjence. Prema tome je na neki nain ka
dar razlikovati sama sebe, kao supstanciju vlastitih akcidenata. Ili ne: jer ako
sama sebe osjea kao odnos, osjeao bi se kao odnos razliitih akcidenata. Osjeao bi s
e kao supstancija u nastajanju. A to to znai? Osjeam li se ja drukije? Tko zna misli
li kamenje poput Aristotela ili Kanonika. Kako bilo da bilo, u svakom sluaju za
sve to mogli bi mu biti potrebni mileniji, ali nije u tome problem: problem je u
tome mo e li kamen stvoriti riznicu susljednih opa aja sebe. Jer
433

kad bi se osjeao sad topao gore, a hladan dolje, a zatim obrnuto, a u drugom se s
tanju ne bi sjeao prvog, on bi neprestano vjerovao da je njegovo unutra nje kretanj
e vjeito jedno te isto.
Ali zbog ega, ako ve prima dojmove o sebi, ne bi smio imati pamenje? Pamenje je mo ko
ju posjeduje du a, i ma koliko malena bila du a koju ima kamen, srazmjerno njoj bit e
i njegovo pamenje.
Imati pamenje znai imati predod bu o prije i o poslije, inae bih i ja takoer vjeito mis
lio da su patnje ili radost kojih se sjeam prisutne u asu kad ih se prisjetim. Zna
m, meutim, da su to protekla opa anja, po tome to su slabija nego ova sada nja. Proble
m je, dakle, u posjedovanju osjeaja za vrijeme. to mo da ak niti ja ne bih mogao imat
i, ako je vrijeme ne to to se ui. Nisam li govorio sebi neki dan, ili prije koji mje
sec, prije bolesti, da je vrijeme uvjet kretanja, a ne njegov ishod? Ako su dije
lovi kamena u pokretu, taj bi pokret morao imati odreeni ritam koji e, premda neuja
n, biti ne to poput uma neke ure. Kamen bi onda bio ura samoga sebe. Osjeati sebe u
pokretu znai uti vlastito vrijeme kako otkucava. Zemlja, veliki kamen na nebu, osj
ea vrijeme svojega gibanja, ritani disanja svojih plima, i to to ona osjea ja vidim
ocrtano na zvjezdanom svodu: Zemlja osjea isto ono vrijeme koje ja vidim.
Kamen, prema torne, poznaje vrijeme, tovi e, upozna ga prije nego to svoje promjene
topline pone opa ati kao gibanje u prostoru. Koliko ja znam, mo e ak i ne primijetiti
da promjena topline ovisi o njegovu polo aju u prostoru: mo e je shvatiti kao neku p
ojavu promjene u vremenu, kao prelaz iz sna u javu, iz snage u zamor, kao to ja s
ad upravo opa am, dok ovako mirujem, kako mi marci prolaze kroz lijevu nogu. Ma ne,
mora osjeati i prostor takoer, ako ve primjeuje gibanje tamo gdje prije bija e mir, a
mir tamo gdje prije bija e gibanje. On, dakle, zna misliti ovdje i tamo.
Ali zamislimo sad da netko pokupi taj kamen i uglavi ga meu drugo kamenje da bi s
agradio neki zid. Ako je on najprije osjeao igru vlastitih unutra njih polo aja, bilo
je to zbog toga to je osjeao vlastite atome napregnute u nastojanju da
434se slo e kao elije pelinjeg saa, zbijeni jedan uz drugog i jedan izmeu drugih, kao t
o bi se moralo osjeati kamenje nekog crkvenog svoda gdje jedan priti e drugog, a svi
priti u prema sredi njem svodnom kamenu, dok pak kamenje oko njega priti e ostale prema
dolje i prema van.
No, kad se jednom navikao na tu igru pritisaka i protupri-tisaka, itav bi se svod
morao osjeati dijelom te igre, u nevidljivu gibanju koje vr e njegove opeke u nast
ojanju da se meusobno priti u; jednako bi tako morao osjetiti napor koji netko ula e d
a bi ga sru io i shvatiti da prestaje biti svodom u trenutku kad zid koji ga nosi
sa svojim potpornjima, padne.
Prema tome, kamen, pritisnut ostalim kamenjem do te mjere da bi se svakoga asa mo
gao slomiti (i da je pritisak vei, naprsnuo bi) mora osjetiti to stezanje, stegu
koju prije nije primjeivao, pritisak koji na odreeni nain mora utjecati na njegovo
vlastito unutra nje gibanje. Ne bi li to bio trenutak u kojem kamen opa a prisutnost
neega izvan sebe? Kamen bi tada postao svjestan Svijeta. Ili bi mo da pomislio da
je sila koja ga tlai ne to jae od njega, te bi Svijet poistovjetio s Bogom.
No onoga dana kad bi se zid sru io i vi e ne bi bilo stege, bi li kamen outio osjeaj S
lobode - kao to bih ga outio ja kad bih se odluio izai iz ove stege koju sam sebi na
metnuo? Samo to ja mogu htjeti prestati biti u tom stanju, a kamen ne. Sloboda je
, dakle, strast, dok je htijenje da se bude slobodan djelovanje, i tu je razlika
izmeu mene i kamena. Ja mogu htjeti. Kamen u najboljem sluaju (a za to da ne?) mo e j
edino te iti tome da opet postane ono to je bio prije zida, i osjetiti zadovoljstvo
kad ponovno postane slobodan, ali ne mo e odluiti da djeluje kako bi ostvario ono t
o mu godi.
No mogu li ja doista htjeti? U ovom trenutku ja u ivam u tome to sam kamen, sunce m
e grije, vjetar mi ini podno ljivim to peenje mojega tijela, nemam nikakve namjere p
restati biti kamenom. Zbog ega? Jer mi se to svia. Dakle sam i ja rob jedne strast
i koja mi ne dopu ta da slobodno elim njezinu suprotnost. Ipak, htijui, mogao bih ht
jeti. A svejedno to ne inim. Koliko sam onda slobodniji od kamena?
* * *
435
LNema strasnije pomisli, pogotovo za jednog filozofa, od one o slobodnoj volji.
Iz filozofske malodu nosti, Roberto je otjera od sebe kao pomisao odve ozbiljnu i t
e ku - za njega, naravno, a utoliko vi e za jedan kamen kome je ve udijelio strasti,
ali oduzeo svaku mogunost djelovanja. U svakom sluaju, ak i bez mogunosti da sebi po
stavlja pitanja o tome mo e li se ili ne svojevoljno izlo iti vjenome prokletstvu, ka
men je ve stekao mno tvo vrlo plemenitih osobina, vi e nego to su mu ljudska bia ikada
pripisala.
Roberto se sad radije pitao je li u trenutku kad pada u vulkan kamen svjestan vl
astite smrti. Bez sumnje nije, jer nikada nije doznao to znai umrijeti. Ali kad po
tpuno nestane u magmi, mo e li pojmiti vlastitu smrt? Ne, jer vi e ne postoji ona je
dinstvena tvorenica kamen. S druge strane, uostalom, jesmo li ikada uli da je nek
i ovjek opazio da je mrtav? Ako ne to sad misli samo sebe, onda je to magma: ja mag
miram, ja mag-miram, ja magmiram, pljus, pljas, ja teem, curim, kapljem, valjam s
e, bujam, plap, plof, slup, prelijevam se, kiptim uzavrelim mjehuriima, cvrljim s
e, mastim, bljujem hrakotine, ras-ka ujem se. Slap. I pravei se magmom, Roberto je
pljuvao poput psa bolesna od hidrofobije, nastojei proizvesti kruljenje u utrobi.
Bija e na rubu da isprazni crijeva. Nije on stvoren da bude magma, bolje ponovno
misliti kao kamen.
Ali to znai biv em kamenu, to to magma magmira samu sebe magmirajuom? Nema za kamenje i
vota poslije smrti. Nema ga za nikoga kome je obeano i dopu teno da poslije smrti p
ostane biljka ili ivotinja. to bi se dogodilo kad bih ja umro i moji se atomi pres
lo ili, nakon to se moje meso lijepo rasporedilo u zemlji i bilo procijeeno du korije
nja, u prekrasnom obliku palme? Bih li rekao ja palma? Rekla bi to palma, ne man
je mislea od jednog kamena. Ali kad bi palma rekla ja, bi li pritom podrazumijeva
la ja Roberto? Ne bi bilo lijepo oduzeti joj pravo da ka e ja palma. I kakva bi to
palma bila da ka e ja Roberto sam palma? Tvorenica koja je mogla rei ja Roberto, j
er je sebe osjeala kao takvu tvorenicu, vi e ne postoji. A ako ne postoji, bit e da
je s percepcijom izgubila i pamenje o sebi. Ne bih opet mogao rei ni ja palma bija
h Ro-
436
berto. Kad bi to bilo mogue, onda bih sada morao znati da ja Roberto bijah neko...
to ja znam? Ne to. A opet, ja se toga uope ne sjeam. Ono to sam bio prije, to vi e nisa
m, ba kao to nisam u stanju sjetiti se onoga zametka koji sam bio u utrobi moje ma
jke. Ja znam da sam bio zametak, jer su mi to rekli drugi, no to se mene tie, moga
o sam isto tako to nikad i ne biti.
Moj Bo e, mogao bih u ivati u svojoj du i, i u njoj bi moglo u ivati ak i kamenje, i upra
vo od du e kamenja doznajem da moja du a nee nad ivjeti moje tijelo. emu onda misliti i
igrati se kamena, ako kasnije ni ta vi e neu o sebi znati?
Ali na kraju krajeva, to je uope to ja za koje ja vjerujem da misli mene? Nisam li
rekao da nije drugo do svijest koju praznina, istovjetna prote nosti, ima o sebi
u tom osobitom spoju? Nisam, dakle, ja taj koji misli, nego je praznina, ili pro
-te nost, ono to misli mene. Onda je znai taj spoj obian ak-cident, u kojem su se pra
znina i prote nost zadr ale otprilike koliko traje lepet krila, da bi odmah zatim ot
poele misliti sebe na neki drugi nain. U toj golemoj praznini praznine, jedino to d
oista postoji jest proces tog neprestanog nastajanja nebrojenih prelaznih spojev
a... Spojeva ega? Onog jedinog velikog ni tavila, koje je Supstancija Svega.
A njome ravna velianstvena nu nost, koja je navodi da stvara i razara svjetove, da
tka na e blijede ivote. Ako nju prihvatim, ako mi uspije tu Nu nost zavoljeti, vratit
i joj se i pokoriti se njezinim buduim prohtjevima, ispunit u uvjet za sreu. Jedino
u prihvativ i njezin^akopj^ronai svoju slobodu. Sliti se ponovno u Nju bit e J^Sspip
k-bijeg od strasti u jednu jedinu strast, Intelektualnu Ljubav spram Boga.
Kad bih to uistinu uspio shvatiti, bio bih doista jedini ovjek koji je prona ao Ist
insku Filozofiju, i znao bih sve o Bogu koji se krije. Ali tko bi imao hrabrosti
ii uokolo po svijetu i objavljivati tu filozofiju? To e ostati tajna koju u ja pon
ijeti sa sobom u grob Antipoda.
Ve sam spomenuo da Roberto ne bija e filozofskog kova. Stigav i do te epifanije, koju
je sebi izbrusio strogo u kojom optiar isti svoju leu, do ivio je - jo jednom - ljubavn
437
apostaziju. Budui da kamenje ne ljubi, podignu se da bi sjeo, postav i ponovno ovjek
om koji ljubi.
No onda, ree sebi, ako je golemo more goleme i jedinstvene supstancije ono kamo s
e svi moramo vratiti, tamo dolje ili tamo gore, ili gdje god da ona jest, ja u se
, posve jednak, ponovno sjediniti s Damom! Bit emo oboje dio i cjelina jednog ist
og makrokozma. Ja u biti ona, ona e biti ja. Nije li to duboki smisao mita o Herma
froditu? Lilia i ja, jedno tijelo i jedna misao...
A nisam li ja ve predusreo taj dogaaj? Ve danima (tjednima, mjesecima) ja je o ivljuj
em u svijetu koji je samo moj, pa bilo to i posredstvom Ferrantea. Ona je ve misa
o moje misli.
Mo da je to ba to, pisati Romane: ivjeti posredstvom svojih likova, uiniti da oni ive
u na em svijetu, i predavati sebe i svoja vlastita stvorenja mislima onih koji e doi
, ak i onda kad mi vi e ne budemo mogli rei ja...
Ali ako je tako, onda je jedino na meni da Ferrantea uklonim iz tog mojeg svijet
a, da uinim da njegov nestanak odlui bo anska pravednost, i da stvorim prilike i oko
lnosti koje e mi omoguiti da se opet sjedinim s Liliom.
Pun novog entuzijazma, Roberto odlui smisliti posljednje poglavlje svoje prie.
Nije znao da se Romani, pogotovo kad su autori ve odluili umrijeti, esto pi u sami, p
a krenu tamo kamo sami ele.
438
38.
O Pzizdi L /l/ljestu
Roberto ispripovijedi sebi kako je, lutajui od otoka do oka, i tra ei vi e vlastiti u it
ak nego toan pravac, Fer-rante, nesposoban da izvue bilo kakvu obavijest iz signal
a koje je eunuh slao Biscaratovoj rani, na koncu izgubio svaki pojam o tome gdje
se nalazi.
Brod je svejednako plovio, oskudne namirnice bijahu se pokvarile, voda se usmrdj
ela. Kako posada to ne bi opazila, Fer-rante zapovijed da se svatko smije samo j
ednom dnevno spustiti u tovarni prostor i u tami uzeti ono malo to mu je potrebno
da pre ivi, a to niije oko ne bi moglo podnijeti.
Jedina koja ni ta nije primjeivala bila je Lilia koja je smireno i vedro trpjela sv
aku muku te se inilo da ivi od kapi vode i mrvice dvopeka, udei jedino za time da nj
ezin dragi uspije u svome pothvatu. to se Ferrantea tie, potpuno ravnodu na prema to
j ljubavi izuzev kad se radilo o u itku kojeg je iz nje izvlaio, on je nastavio pod
strekavati i bodriti svoje mornare, zabljeskujui oi njihove po ude slikama rasko na bo
gatstva. I tako je slijepac zaslijepljen osvetljivom zlohotno u vodio ostale slijep
ce zaslijepljene pohotom, dr ei zatoenicom svojih spona jednu slijepu ljepotu.
Svejedno, mnogim ve lanovima posade od velike ei bijahu otekle desni te stale potpun
o prekrivati zube; noge se osipahu ognojcima i njihovi ku ni sekreti dopirahu ve do
vitalnih organa.
Dogodi se tako da se, kad su pre li dvadeset i peti stupanj ju ne geografske irine, F
errante morao suoiti s pobunom. Okoristio se skupinom od pet najvjernijih gusara
(Andrapod, Borid, Ordogno, Safar i Asprando), i pobunjenici bijahu potr-
439
J
pani u amac s ne to malo ive a te prepu teni puini. Time je, meutim, Tweede Daphne bila l
na sredstva za spa avanje. Nije va no, govorio je Ferrante, jo malo pa emo ionako stii
na mjesto kamo nas vodi na a odurna glad za zlatom. No ljudi za upravljanje brodom
nije vi e bilo dovoljno.
Niti su vi e oni preostali za to imali volje: kako su bili pritekli u pomo svojemu
gospodaru, sada su sebe smatrali njemu ravnima. Jedan od petorice stao je uhodit
i onog tajnovitog plemia koji je tako rijetko izlazio na palubu, te je ubrzo otkr
io da se radi o eni. Tada su ti posljednji razbojnici odva no pristupili Ferranteu
bezono tra ei da im putnicu preda. Ferrante, Adonis izgledom no u du i Vulkan, dr a e vi e
o Plu-tona nego do Venere, i bila je srea da ga Lilia nije ula dok je buntovnicima
aputao kako e se ve s njima nagoditi.
Roberto nije smio Ferranteu dopustiti da izvr i taj posljednji sramotni in. Sad je,
dakle, htio da se na tom mjestu Nep-tun rasrdi to netko sebi dopu ta prelaziti pre
ko njegovih poljana bez ikakva straha od njegova gnjeva. Ili pak, da ne bi zasno
vao zgodu na tako poganskim, premda namje tenim, postupcima: zamisli kako je bilo
nemogue (ako jedan roman ve mora prenijeti takoer i neku moralnu pouku) da Nebo ne
kazni taj brod opaina. Pa se naslaivao predoiv i sebi kako se Uragani, Sjevernjaci i
Ju njaci, neumorni neprijatelji morske ti ine, premda sve dosad bijahu prepu tali blag
im zefirima da utiru put kojim je TVeede Daphne nastavljala svoje putovanje, zat
voreni u svojim podzemnim stanovima, ve poinju pokazivati nestrpljivima.
Uini da iziu i prasnu iznenada svi u jedan mah. Cvile brodskih oplata u zboru pomag
a e kuka i jauk mornara, more bljuva e po njima a oni bljuvahu u more, i katkad bi i
h neki val tako uvio u se da bi netko s obale lako tu palubu zamijenio ledenim l
ijesom uokolo kojeg se gromovi pale poput vo ta-nica.
Isprva oluja suprotstavlja e oblake oblacima, vode vodama, vjetrove vjetrovima. No
ne proe dugo, a more izie iz svojih propisanih granica i stade nadimajui se rasti
prema nebu, razorna stu ti se ki a, voda se pomije a sa zrakom, ptica se naui plivanju,
a letu riba. Nije to vi e bila borba prirode pro-
440tiv moreplovaca, nego rat prirodnih sila meu sobom. Nije vi e bilo ni atoma zrak
a koji se nije pretvorio u kuglu tue, a Nep-tun se vinu uvis da utrne munje u Jup
iterovim rukama ne bi li mu oteo zadovoljstvo da njima spali te ljudske stvorove
koje je umjesto toga sam elio utopiti. More iskapa e grob u vlastitim svojim njedr
ima kako bi ih otelo zemlji i kad bi god opazilo da brod nasumce srlja prema nek
oj hridi munjevitom bi mu pljuskom skrenulo pravac.
Laa je tonula, krmom i pramcem, i svaki je puta kad bi se survala izgledalo kao d
a leti s vrha nekog tornja: krma bi propala sve do galerije, a na pramcu se inilo
da voda gori od elje da proguta kosnik.
Andrapod, koji je upravo poku avao privezati jedno jedro, bija e otrgnut s motke; su
novrativ i se u more udari usput Borida koji napinja e neko u e, izglobiv i mu pritom gl
avu.
Brodski je trup otkazivao sada poslu nost kormilaru Or-degnu, a novi siloviti udar
bujice razdera jednim trzajem okrajak srednjeg jedra. Safar se upinjao da spust
i jedra, na pod-strek Ferrantea iz kojeg plju tahu psovke, no nije jo dospio ni ko n
a jarbolu uvrstiti kadli se brod naglo okrenu poprijeko te u nju udari e tri tako g
olema vala da Safar bi u hipu jednostavno otprhnut preko palube. Glavni se jarbo
l istoga asa slomi svaliv i se u more, poharav i pritom najprije palubu i smrskav i Asp
randovu lubanju. Na kraju se i kormilo razbije u komade, a pobje njeli udarac njeg
ova ruda odnese ivot Or-degnu. Taj batrljak od broda osta tako potpuno li en posade
, a posljednji se mi evi stado e jatomice bacati preko ograde, padajui u istu onu vod
u pred kojom bezglavo bijahu pobjegli. ini se nemoguim da je Ferrante, u ovakvu ka
osu, mislio na Liliu: od njega bismo, naravno, oekivali da se to urnije pobrine za
vlastiti spas. Ne znam je li Roberto pomislio na to da kr i zakone vjerodostojnog
no, kako ne bi pustio da ivot izgubi ona kojoj bija e poklonio srce, morao je nekak
vo srce udijeliti i Ferranteu, pa makar i samo na trenutak.
Ferrante, dakle, izvlai Liliu na palubu, i to ini? Iskustvo je Robertu govorilo da
bi je trebao vrsto privezati za neku dasku, skliznuv i je u more i uzdajui se u to d
a ak niti zvijeri Bezdana nee uskratiti milosra tolikoj krasoti.
441
Nakon ega Ferrante i sam grabi komad drveta s namjerom da ga prive e uza se. No upr
avo u tom asu pojavi se iznenada na palubi, sam Bog zna kako se bio odrije io sa sv
ojega strati ta u svoj onoj pometnji u tovarnom prostoru, ruku jo uvijek zajedno ok
ovanih, nalik vi e mrtvom nego ivome stvoru, no oiju raspaljenih mr njom, Biscarat.
Biscarat, koji za vrijeme itava putovanja bija e prepu ten, ba kao i pas s Amarillija,
svojoj su anjskoj patnji, dok mu rana svakoga dana biva e iznova otvarana te odmah
potom nakratko zacijeljena - Biscarat koji je sve ove mjesece pro ivio samo s jedn
om jedinom mi lju: osvetiti se Ferranteu.
Deux ex machina, Biscarat se iznenada pojavi iza lea Fe-ranteu koji je ve jednom n
ogom na ogradi, uzdignu ruke i prebaci ih, poslu iv i se svojim lancima kao omom, pre
d Ferran-teovo lice, te mu estokim stiskom pritegnu grkljan. I uz krik "Sa mnom,
sa mnom, u pakao napokon!" mo ete ga vidjeti -gotovo i uti - kako ste e tako-silavito
da se Ferranteov vrat lomi napola, dok jezik ispada napolje s onih bogohulnih u
sana pridru ujui se posljednjem njihovom bijesu. Sve dok tijelo bez du e pogubljenog
nije, sunovrativ i se, poput kakva ogrtaa odvuklo sa sobom ono jo ivo svojega krvnika
to pobjedniki odlazi ususret zaraenim morskim valovima, srca napokon mirna i spoko
jna.
Roberto nikako nije uspijevao zamisliti Liliine osjeaje pri pogledu na taj prizor
, te se ponadao da i nije vidjela ni ta. Budui da se nije sjeao to se s njim zbilo od
asa kad ga je bio zahvatio vihor, isto mu tako nije polazilo za rukom da zamisli
to se dogodilo njoj.
Bio je u stvari toliko obuzet du no u da Ferrantea otpremi njegovoj pravednoj kazni d
a je rije io prije svega slijediti njegovu posmrtnu sudbinu. A Liliu prepusti usko
vitlanoj puini.
Be ivotno Ferranteovo tijelo bija e meutim izbaeno na neki pusti al. More je bilo mirno
, poput vode u alici, i od obale se ne odbija e ni najmanji val. Sve bija e obavljeno
lakom izmaglicom, kao to se dogaa kad je sunce ve za lo, a
442no jo nije posve zagospodarila nebom. Odmah iza ala, a da nikakvo drvee ili grmlj
e nije oznaavalo njegov kraj, vidjela se ravnica sva od samih ruda, u kojoj se ak
i ono to je izdaleka nalikovalo empresu pokazivalo olovnim obeliskom. Na obzoru se
, prema zapadu, uzdizala golema uzvisina, ve zatamnjena: nioglo se jo opaziti neko
liko plamiaka rasutih po obroncima koji joj davahu dojam groblja. No ponad toga m
asiva zadr avahu se izdu eni crni oblaci s trbuhom od ugljena to se gasi, vrsta i zbij
ena oblika poput onih sipinih kosti koje se znaju pojaviti na slikama ili crte ima
: gledane iskosa, one se zgre i skupe u obliku mrtvake lubanje. Izmeu oblaka i brij
ega nebo je jo uvijek imalo ukaste nijanse - te bi se jo reklo da je to posljednji z
rani prostor jo dotaknut umiruim suncem, kad ne bi prevladavao dojam da taj posljed
nji napor suneva zalaska nikada nije imao poetka niti e mu ikada biti kraj.
Tamo gdje je ravnica prelazila u obronak, Ferrante opazi grupicu ljudi te se upu
ti prema njima.
Ljudi, ili u svakom sluaju nekakva ljudska bia, bijahu to samo naizgled, izdaleka,
no - kako se Ferrante pribli io - vidje da su, ako su ljudi neko i bili, sada post
ali prije - ili bijahu na putu da postanu - oprema za neki anatomski amfiteatar.
Takvima ih je elio Roberto, jer se sjeao da je jednoga dana posjetio jedno od oni
h mjesta gdje je skupina lijenika u tamnim odijelima i bakrenorumenih lica sa siu ni
m upaljenim venama po nosu i obrazima, s kretnjama i dr anjem to nalikovahu krvniko
vim, stajala oko nekog lesa iznosei van ono to bija e unutra ne bi li u mrtvima otkr
ila tajne ivih. Podizali su ko u, rezali meso, ogoljivali kosti, raskidali sveze iva
ca, ra lanjivali zapletene vorove mi ia, otvarali osjetilne organe, pokazivali odvojene
sve opne, sve razbijene hrskavice, sve istrgnute iznutrice. Kad svako vlakno bi
ja e razlueno, svaka arterija izdvojena i otkrivena svaka sr , pokazivali bi nazonima
vitalne radionice: eto, govorili su, hrana se kuha ovdje, ovdje se isti krv, ovdj
e se spremaju zalihe, tu se stvaraju sokovi, tamo se kuju duhovi... A netko je p
okraj Roberta tihim glasom primijetio kako, nakon na e zemaljske smrti, ni priroda
nee drugaije postupiti.
No na drugi je neki nain Bog anatom dotakao stanovnike
443
Iovoga otoka, koje je Ferrante, primiui se, sve jasnije i bolje vidio.
Prvi bija e tijelo bez ko e, napetih mi inih snopova, ruku opu tenih, patnikoga lica uznes
ena prema nebu, sama lubanja i jabuice. Drugome je ko a ruku jedva jo visjela obje ena
 o jagodice prstiju poput rukavice, a na nogama bija e povi-nuta ispod koljena, ka
o neka meka izma.
U treeg najprije ko a, a zatim i mi ii bijahu tako iroko rastvoreni da se itavo tijelo,
a posebno lice, doimalo otvorenom knjigom. Kao da je to tijelo htjelo pokazati k
o u, meso i kosti sve u isto vrijeme, trostruko ljudsko i trostruko smrtno; no izg
leda e poput kukca kojemu bi te odrpine bile krila, da je na tom otoku bilo ikakva
vjetra koji bi ih zanjihao. No ta krila nije pomicala nikakva zrana, sila, jer u
tom sutonu zrak bija e posve nepomian: ona su se tek slaba no klatila pri pokretima
tog satrtog tijela.
U blizini se jedan kostur oslonio na lopatu, mo da se spremao iskopati sebi raku;
one duplje upravljene u nebo, grimasa na savijenom zubnom luku, lijeva ruka kao d
a preklinje za milost i osluh. Neki je drugi kostur s lea pak nudio pogledu svoju
zgrbljenu kimu, odrezano koraajui s ko atim rukama na pognutu licu.
Jedan kojeg je Ferrante vidio samo odostrag imao je jo uvijek duge upave vlasi na
ogoljeloj lubanji, nalik na neku kapu sa titom silom nataknutu. No zavratak (ruzi
castoblijed poput morske koljke), filc koji je dr ao krzno, bija e stvoren od ko e, odr
ezane u visini zatiljka i uvinute prema gore.
Bilo je onih s kojih gotovo sve bija e skinuto, te se priinjahu skulpturama od sami
h ivaca; a na krnjemu vratu, sada bezglavom, vijorilo se ono to se jednom hvatalo
za neki mozak. Noge nalikovahu spletu vrbova prua.
Bilo je pak drugih, s otvorenim trbuhom, to pu tahu da im se crijeva boje mrazovca
slobodno trzaju, kao nekakve sjetne izjelice nakljukane tripicama koje nikako ne
mogu probaviti. Tamo gdje su nekad imali penis, sada olju ten i sveden na obinu pe
teljku, klatile su se sparu ene usahle mo njice.
Ferrante vidje neke koji ve bijahu same vene i arterije, pokretni laboratorij nek
og alkemiara, sa cjevicama i kana-
444licima u neprekidnu pogonu kako bi proistile iskrvarenu krv krijesnica ugaslih
na svjetlosti odsutnoga sunca.
Stajahu ta tijela u velianstvenoj i bolnoj ti ini. U nekima su se mogli nazrijeti z
nakovi vrlo polagane preobrazbe u kojoj se od mesnatih istanjivahu u vlaknaste k
ipove.
Posljednji od njih, oderan kao neki Sveti Bartolomej, nosio je u visoko uzdignut
oj desnici jo okrvavljenu ko u, mlohavu poput pla ta na vje alici. Moglo se tu jo razabr
ati jedno lice, s otvorima za oi i nozdrve, i usna duplja, to izgledahu kao poslje
dnji odljevak vo tane maske izlo ene nenadanoj toplini.
I taj se ovjek (iliti krezuba usta istavljena iz vlastite ko e) obrati Ferranteu:
"Lo edo ao", ree mu, "u Zemlju Mrtvih koju mi zovemo Otok Vesalia. Za kratko e vrijeme
i tebe stii na a sudbina, no ne valja ti misliti da svatko od nas ugasne brzinom k
oja mu je grobom dana. Ve prema dosuenoj nam kazni, svaki od nas biva doveden do n
ekog svog vlastitog stadija raspadanja, u kojem kao da treba s posebnom nasladom
u ivati u svojemu utrnuu, koje bi za svakog trebalo biti vrhunac radosti. O, kakvo
ga li veselja, zamisliti sebi mozgove to se, jedva dotaknuti, rastoe u ka u, plua to p
rsnu s prvim da kom zraka to jo ih napre e, ko e to pod svime se ulekne, meka tkiva to sv
mek ima postaju, masti to se tope! Eh, ne. Takvi kakve nas vidi , mi smo svi stigli
do na ega stanja, a da to nismo ni opazili, neprimjetnom promjenom tijekom koje je
svako na e vlakance propadalo tisuama i tisuama i tisuama godina. I nitko ne zna do
koje nam je mjere dano da propad-nemo, tako da se oni koje vidi tamo dolje, od ko
jih ni ta vi e osim kostiju ne ostade, jo uvijek nadaju da bi mogli ve malko umrijeti,
i mo da se u tom i ekivanju mue ve milenijima; drugi pak, kao ja, izgledaju ovako ni s
am ne znam otkada - jer u toj smo noi to vjeito nastaje izgubili svaki osjeaj za pro
tjecanje vremena - pa ipak se ja jo uvijek nadam da e mi biti udijeljeno jedno veo
ma polagano satrvenje. Tako svaki od nas uzdi e za rastoenjem koje - znamo to dobro
- nikad potpuno biti nee, neprestano se nadajui da Vjenost za nas jo uvijek nije ot
poela, i bojei se svejednako da smo u njoj jo
445
-S ft sit'-'
l
i
od pradavna onog asa kad stupismo na ovo tlo. Dok bijasmo na ivotu, vjerovali smo
da je pakao mjesto vjenoga beznaa, jer tako nam bijahu rekli. Na nesreu, ne, jer to
 je mjesto neugasive nade koja svaki dan gorim od prethodnog ini, budui da ta e koja
se u nas mora vjeito ivom odr ati, nikad uta- ena ne biva. Kako neprestano imamo neka
kav traak tijela, i kako svako tijelo te i ili rastu ili smrti, nikad se ne prestaj
emo nadati - i samo emo tako, presudio je na Sudac, moi patiti in saecula."
Ferrante na to upita:
"Ali emu se to nadate?"
"Reci radije emu e se i ti nadati... Nadat e se da e nas jedan da ak vjetria, jedna ne
jetna niska plima, dolazak jedne jedine izgladnjele pijavice, vratiti atom po at
om golemoj praznini svemira gdje emo na neki nain jo uvijek moi sudjelovati u ciklus
u ivota. No ovdje zrak ne struji, more ostaje nepomino, ne osjeamo nikad ni hladnou
ni vruinu, ne poznajemo ni zore ni sutona, a ovo tlo, od nas jo be ivotnije, ne raa n
ikakva ivotinjskog ivota. O, crvi, to smrt nam ih obeava e jednoga dana! O mile glisti
ce, majke na ega duha koji jo bi se ponovno roditi mogao! Si ui na u u o kropile biste na
amilosno mlijekom nevinosti! Izjedajui nas, iscijelile biste ujede na e krivnje, ul
juljkujui nas va im mrtvakim milovanjem, novi biste nam ivot dale, jer grob bi za nas
znaio koliko i majinsko krilo... Ali ni ta se od toga zbiti nee. Mi to znamo, a unat
o tome na e tijelo svaki as na to zaboravi."
"A Bog", upita Ferrante, "Bog, Bog se smije?"
"Na alost, ne", odgovori odrani, "jer nas bi i poni enje uz-diglo i poput hvale nam
bilo. Krasno bi bilo kad bismo vidjeli barem jednoga nasmijanoga Boga koji nam s
e ruga! Kako bi nas samo razgalio prizor Gospodina u dru tvu svojih svetaca, kako
nam se sa svojega trona podsmjehuje. Imali bismo viziju tue radosti, jednako vese
lu kao to je i vizija tuega jada. Ne, ovdje se nitko ne srdi, nitko se ne smije, n
itko se ne pokazuje. Ovdje Bog ne postoji. Postoji samo nada bez cilja."
"Zaboga, neka su prokleti svi sveci", poku a uzviknuti Ferrante podivljav i, "ako sa
m ve proklet, imat u valjda pravo da sebi uprizorim vlastiti bijes!"
446 No opazi kako sve slabiji je glas to mu izlazi iz grudi, kako mu je tijelo pos
talo toliko mlohavo da se ak ni razjariti nije mogao.
"Vidi ", ree mu oguljena prilika, a da mu se usta pritom ne uspje e osmjehnuti, "tvoj
a je muka ve otpoela. Ni mr nja ti ak vi e nije dopu tena. Ovaj je otok jedino mjesto na
svijetu gdje nije dozvoljeno patiti, gdje se bespomona nada ne razlikuje od beskr
ajne dosade."
Roberto je nastavio sastavljati i razraivati Ferranteov kraj, ne miui se s palube,
jo uvijek bez odjee koju je skinuo da bi postao kamenom; a u meuvremenu mu je sunce
spr ilo lice, grudi i noge, vrativ i mu onu grozniavu vruinu koje se tek nedavno jedv
a oslobodio. Sada ve sklon pomije ati ne samo roman sa zbiljom, nego i duhovni s tj
elesnim arom, osjeti kako ponovno sav plamti od ljubavi. A Lilia? to se dogodilo L
ilii, dok je Ferranteov les odlazio prema otoku mrtvih?
Potezom koji nije rijedak kod pripovjedaa Romana kad ne znaju kako bi obuzdali ne
strpljivost pa vi e ne po tuju jedinstvo vremena i mjesta, Roberto je na brzinu pres
koio dogaaje da bi se, mnogo dana kasnije, opet vratio Lilii koja jo uvijek priveza
na za onu dasku pluta sada mirnim morem to se ljeska pod suncem - i pribli ava se (
a to se ti, mili moj itatelju, nikada ne bi usudio predvidjeti) istonoj obali Solo
mon-skog Otoka, to jest suprotnoj strani od one gdje bija e usidrena Daphne.
Ovdje su, Roberto je to doznao od oca Caspara, pla e bile manje pitome od onih na
zapadu. Daska koja je ve ionako jedva odolijevala, potpuno se razbila udariv i o ne
ku hrid. Lilia se probudila i vrsto stisnula za tu stijenu, dok su se krhotine nj
ezine splavi gubile meu strujama.
Sad bija e tamo, na kamenu koji jedva da ju je mogao prihvatiti, i jedan uski mors
ki jeziac - no za nju to bija e ocean - dijelio ju je od obale. I ibana tajfunima, iz
mo dena od gladi, izmuena jo vi e od ei, bila je nesposobna odvui se od hridi do pje an
iza kojeg je zamagljenim pogledom nazirala kako polagano blijede obrisi biljnoga
svijeta.
No pod nje nim je bokom stijena bila arka, a s mukom
447
di ui ne samo to nije mogla ubla iti egu u vlastitu tijelu nego je u nj privlaila i egu
z zraka.
Nadala se kako e negdje u blizini izviriti ivahni hitri potoi sjenovitih litica, no
takva joj snatrenja ne sti avahu nego tek raspirivahu e. Htjela je moliti za pomo Neb
o, no kako se isu eni jezik prilijepio za nepce, glasovi se pretvarahu u iskidane
uzdahe.
Kako je vrijeme prolazilo, o tar je bi vjetra pand ama grab-Ijivce grebao njezino tij
elo, te je spopade strah (vei od onog da e umrijeti) da e ivjeti sve dok je djelovan
je prirodnih sila tako stra no ne unakazi da e se od predmeta ljubavi pretvoriti za
uvijek u predmet odbojnosti.
Da je kojim sluajem mogla dosei kakvu lokvu ili baru, neki tok ive vode, pribli iv i jo
j usne opazila bi svoje oi, neko dvije nesta ne zvijezde to isijavahu ivot, pretvorene
sada u dvije zastra ujue pomrine; a ono lice, gdje Amorii neko obitavahu u vjenoj ali
veselju, sad bi joj izgledalo vjeitim skovi tem ogavnosti. Da je ak mogla dospjeti d
o kakve movare, njezine bi oi u nju prolile, od samilosti zbog vlastita stanja, vi e
kapi nego to bi toj mutnoj vodi otele njezine usne.
Tako je barem Roberto zamislio Liliine brige. No odjednom ga je to zasmetalo. Za
smetalo ga je to se ona, tako blizu smrti, s tolikom zebnjom uznemirava zbog vlas
tite ljepote, kao to se esto ini u Romanima; postidio se takoer i sebe sama jer nije
znao bez umovitih svojih hiperbola pogledati u lice svojoj ljubavi koja umire.
Kakva je, doista, Lilia mogla biti u tom trenutku? Kako bi izgledala kad bi se s
nje skinulo to mrtvako odijelo satkano od rijei?
Od stradanja za vrijeme dugoga putovanja i brodoloma kose su joj mogle postati k
udjeljaste, pro arane bijelim vlasima; dojke su joj zacijelo izgubile rasko ljiljan
a, lice je izorano vremenom. I grlo i njedra sad su ve sigurno sme urani.
Ali ne, ovako veliati nju koja vene znailo je predati se ponovno pjesnikoj napravi
oca Emanuela... Roberto je meutim elio vidjeti Liliu kakva uistinu bija e. Oborene g
lave, prepla- . enih oiju to se, stisnute i umanjene od bola, ine suvi e
448udaljenim od nosa - ve istanjena pri vrhu - ote anih pod-buhlim podonjacima, uglo
va oznaenih sitnim borama, poput otisaka to ih ostavi vrabac u pijesku. Nosnice la
ko razmaknute, jedna tek ne to mesnatija od druge. Usta ispucala, boje ametista, d
vije u luku savijene bore sa svake strane, gornja usna malo ispupena, i podignuta
, a ispod nje dva jadna zu-bia, ne vi e od bjelokosti. Ko a lica ve blago mlohava, dva
opu tena nabora ispod brade to remete prekrasno izvijen obris vrata...
Pa ipak, tu sparu enu voku on ne bi promijenio ni za sve nebeske anele. On ju je i t
akvu ljubio, a da je drugaija nije mogao znati niti onda kad je bija e ljubio elei je
upravo takvu kakva jest, iza zavjese njezine crne koprene, davne jedne veeri.
;
Svi ovi dani brodoloma ga neprimjetno su ga doveli do stanja neke udne du evne zabl
udjelosti te ju je u svojoj elji zami ljao skladnom poput sfernoga sustava; iako su
mu bili rekli (a ni to se takoer nije usudio priznati ocu Casparu) da planeti za
cijelo ne prelaze svoj put du savr ene linije neke kru nice, nego kru ei oko Sunca nekom
svojom vlastitom razrokom putanjom.
Ako je ljepota jasna, ljubav je tajnovita; on je otkrivao kako ljubi ne proljee n
ego svako godi nje doba svoje drage, koja mu se ak jo mnogo po eljnijom inila u svom je
senjem sutonu. Bija e je oduvijek ljubio zbog onog to ona jest i to bi mogla biti, i
jedino u tom smislu ljubiti je znailo pokloniti sebe, ne oekujui uzvrat.
Nije ni primijetio kako je dopustio da ga o amuti zaglu u-jui tutanj vlastitog izgnan
stva, dok je neprestano tra io nekog drugog sebe: najgoreg u Ferranteu, najboljeg
u Lilii, u iju je slavu sebe slavom htio ovjenati. A meutim je ljubiti Liliu znailo e
ljeti je takvom kakav jest on sam, jer oboje jednako bijahu prepu teni zubu vremen
a. Sve dosad koristio se njezinom ljepotom kao melemom ne bi li ubla io zagaenje vl
astitoga duha. U njezina je usta stavljao rijei koje je sam htio, i kojima je sve
jedno bio nezadovoljan. Sada bi je elio imati pokraj sebe, zaljubljen u njezinu m
ueniku ljepotu, u njezinu sladostrasnu istro enost, njezinu isplavljelu milinu, izne
mo-
449glu ljupkost, u njezine mr ave gole udove koje bi urno milovao, i slu ao njezinu r
ije, zaista njezinu, ne onu koju joj on bija e posudio.
Da bi imao nju, morat e se li iti sebe.
Bilo je meutim prekasno da bi odao zaslu eno priznanje svom bolesnom idolu.
S druge strane Otoka, Liliinim je venama ve tekla, rastopljena, Smrt.
45039.
Lkstatinl flebeskl Otinezet
J ar je to bio nain da se zavr i Roman? Romani ne samo ^^C to podbadaju mr nju kako bi
nas naveli da na kraju u ivamo u porazu onih koje mrzimo, nego isto tako pozivaju
na samilost da bi nas potom poveli da otkrijemo kako su izvan opasnosti oni koje
volimo. Romane koji tako lo e zavr avaju Roberto nikada nije proitao.
Osim ako Roman jo uvijek nije zavr en, i ako je u priuvi jo ostao neki tajni Heroj, s
posoban za kakvo junako djelo za-mislivo jedino u Zemlji Romana.
Ljubavi radi, Roberto odlui izvr iti takav podvig, ulazei sam u svoju priu.
Da sam ja ve stigao do Otoka, govorio je sebi, sad bih je mogao spasiti. Samo me
je moja lijenost zadr ala ovdje. Sad smo oboje usidreni u moru i udimo za suprotnim
obalama jednog istog kopna.
Pa ipak, nije jo sve izgubljeno. Ja je vidim kako izdi e u ovom trenutku, no kad bi
h ja u istom tom trenutku do ao do Otoka, bio bih tamo dan ranije nego to e ona tamo
stii, spreman daje doekam i spasim.
Malo je va no to to u je izbaviti iz mora u asu dok ispu ta svoj posljednji uzdah. Zapr
avo, poznato je da kad se tijelo nae u slinoj situaciji, jedna mu sna na emocija mo e
ponovno udahnuti novu snagu i bijahu vieni mnogi samrtnici koji su se, na vijest
da je uzrok njihova zla uklonjen, sami od sebe jednostavno ponovno rascvjetali.
A zar bi moglo biti sna nije emocije, za tu samrtnicu, od
451otkria da je jo na ivotu ljubljeno bie? Ne bih joj zapravo ni morao odati da nisa
m onaj kojeg ljubi, jer ja sam u stvari onaj kojem je sebe poklonila, a ne netko
drugi; jednostavno bih opet zauzeo mjesto koje mi pripada od samoga poetka. Ne s
amo to, nego bi Lilia i ne primjetiv i osjetila prema meni ljubav drugaije vrste, is
te od svakog bluda i pohote, ljubav to sva drhti od beskrajne odanosti.
* ;
Zar je mogue, svatko bi se upitao, da Roberto nije razmi ljao o injenici da bi mu to
preosvojenje bilo dopu teno jedino kad bi doista stigao na Otok jo ovoga dana, ili
najkasnije za prvih sati sljedeeg jutra, to prema njegovu najsvje ijem iskustvu nij
e bilo ba odvi e vjerojatno? Zar je mogue da nije shvaao da namjerava u zbilji doi na
Otok da bi prona ao onu koja je tamo prispjela na osnovu njegove prie?
No Roberto je, to smo ve vidjeli, nakon to je na poetku zamislio jednu Zemlju Roman
a potpunu stranu njegovu vlastitu svijetu, na kraju stigao do toga da bez ikakve
muke potpuno stopi dva svijeta u jedan, a time je pomije ao i njihove zakone. Vje
rovao je da mo e stii na Otok, jer sebi tako bija e zamislio, i zamisliti njezin dola
zak u trenutku kad je on ve tamo, jer je jednostavno tako htio. S druge strane, t
u slobodu da se ele dogaaji i da ih se vidi ostvarenima, koja romane ini tako nepre
dvidivima, Roberto je prenosio u vlastiti svijet: napokon e stii na Otok iz jednos
tavnog razloga to - kad ne bi tamo stigao - ne bi vi e znao to sebi ispriati.
O toj je ideji, koju bi svatko tko nas nije slijedio do ovoga mjesta dr ao ludovan
jem ili ludilom, kako god hoete (ili kako ste htjeli), sada razmi ljao na matematiki
nain, ne tajei vi e sebi nijednu mogunost koju bi mu sugerirali razum i opreznost.
Poput generala koji no prije bitke priprema i planira pokrete koje e njegove trupe
uiniti sljedeeg dana, pa ne samo da sebi predoava te koe koje bi se mogle pojaviti i
sluajeve koji bi mogli omesti njegov plan, nego ide ak do toga da se prenese u duh
generala protivnika ne bi li predvidio njegove poteze i protupoteze i raspolaga
o buduno u djelujui ovisno
452o onom to bi onaj drugi mogao isplanirati ovisno o tim ovisnostima - tako je i
Roberto vagao i odmjeravao sredstva i ishode, uzroke i posljedice, za i protiv.
Bio je prisiljen napustiti zamisao da otpliva prema koralj-nom bedemu i da preko
njega prijee. Ne bi vi e mogao razaznati podvodne prolaze i dosegnuti izdignuti di
o a da se ne suoi sa nevidljivim zamkama, zacijelo smrtno opasnim. I na kraju, ak
i uz pretpostavku da bi ga mogao dosegnuti - bilo iznad ili ispod vode - tojD .ne
inai da bi po njemu mogao hodati u svojim tankim gamapamai da on ne krije mo da izn
enadnih strmih provalija u koje bi mogao upasti i vi e nikad ne izai.
Nije se, dakle, do Otoka moglo doi drugaije nego prevaljujui isti onaj put kojim je
i ao amac, to jest plivati prema jugu, slijedei na odstojanju liniju zaljeva, vi e ma
nje u razini Daphne, i zatim, kad se prede ju ni rt, skrenuti na istok, sve dok se
ne doe do uvalice o kojoj mu je govorio otac Caspar.
Takav naum nije bio odvi e razborit, i to iz dva razloga. Prvi, to to je on i dosad
jedva jedvice uspijevao doplivati do ruba bedema a snage bi ga ve napu tale; pa st
oga nije imalo smisla vjerovati da bi mogao prevaliti udaljenost bar etiri ili pe
t puta veu - i jo k tome bez konopca, ne toliko zato to tako dugakog nije imao, koli
ko zbog toga to ovoga puta, kad bi se uputio, bilo bi to bez namjere da se vrati,
a ako i ne stigne, vratiti se natrag ne bi ionako imalo nikakva smisla. Drugi j
e razlog bio taj to je plivati prema jugu znailo kretati se protiv struje: a kako
je sad ve znao da su snage kojima bi im se odupirao mogle poslu iti za ne vi e od nek
oliko zaveslaja, zakljui da bi neumitno bio odnesen prema sjeveru, iza sjevernog
rta, to znai sve dalje i dalje od Otoka. Nakon to je strogo preispitao sve mogunosti
(nakon to je priznao da je ivot kratak, umjetnost iroka, prigoda trenutna, a ekspe
riment neizvjestan), rekao je sebi da je nedostojno jednog plemia upu tati se u tak
o sitniave raune, poput kakva graanina koji do u tanine rauna sve mogunosti koje ima k
ad stavlja na kocku svoju mr avu u teevinu.
No dobro, dodao je, nekakav se raun, sla em se, mora ipak napraviti, ali neka bude
uzvi en, kad je ve uzvi en ulog.
453 to je stavljao na kocku u toj svojoj okladi? ivot. No njegov ivot, ako mu nikad
ne poe za rukom napustiti brod, nije vrijedio mnogo, posebno sada kad bi se samoi
pridodala svijest o tome da je zauvijek izgubio nju. to je naprotiv dobivao ako i
zdr i ku nju? Sve, radost to je ponovno vidi i to je mo e spasiti, u najgorem sluaju da n
ad njom mrtvom umre, po-kriv i njezino tijelo mrtvakim pla tem poljubaca.
Istina, oklada nije bila ravnopravna. Bilo je vi e mogunosti da strada u tom poku aju
nego da se domogne kopna. No ak i u tom sluaju rizik je imao vi e prednosti: kao da
su mu rekli da ima tisuu mogunosti da izgubi neku neznatnu svotu a samo jednu da
dobije golemo blago. Tko ne bi prihvatio?
Na kraju mu sinu jedna druga zamisao, koja mu je u velikoj mjeri su avala rizik te
igre, tovi e, koja je u oba sluaja obeavala pobjedu njemu. Neka bude, struja bi ga d
oista odnijela u suprotnom pravcu. Pa dobro, dakle, jednom kad zaobie onaj drugi
rt (znao je to budui da je uinio pokus s daskom), struja e ga ponijeti du meridijana
...
Kad bi se pustio da pluta na povr ini vode, oiju uprtih u nebo, nikad vi e ne bi vidi
o kako se Sunce kree: Ijulju kao bi se na tom rubu to dijeli danas od prethodnog dan
a, izvan vremena, u jednom vjenom podnevu. Kako bi vrijeme stalo za njega, stalo
bi takoer i na Otoku, odgaajui u beskonanost njezinu smrt, jer sad je sve ono to se L
ilii dogaalo ovisilo o njegovoj volji pripovjedaa. U neizvjesnosti on, u neizvjesn
osti pria na Otoku.
Prilino zao tren hijazam, prije svega. Ona bi se na la u istom polo aju kao i on za nek
o odreeno vrijeme koje se vi e ne mo e procijeniti, na dva zaveslaja od Otoka, a on b
i joj, i ezavajui u oceanu, darovao ono to neko bija e njegova nada, dr ao bi je u neizvj
snosti na rubu jedne beskrajne udnje - oboje bez budunosti i prema tome bez smrti
koja ima doi.
Zatim se dugo zadr ao u raznim predod bama o tome kako bi moglo izgledati njegovo pu
tovanje, a uslijed stapanja dvaju svjetova koje je sada ve priznao i odobrio, osj
eao je kao da isto takvo putovanje eka takoer i Liliu. Upravo e neobian Robertov dogaa
j i njoj takoer zajamiti onu besmr-
454tnost koju joj nikad inae ne bi dopustio zaplet oko geografske du ine.
Krenut e prema sjeveru umjerenom i ujednaenom brzinom: s njegove lijeve i desne st
rane dani e slijediti jedan za drugim, i noi, godi nja doba, pomrine i plime, nove e z
vijezde presijecati nebo donosei ku ne zaraze i propasti carstava, monarsi i pape e
osijediti i i eznuti u oblacima pra ine, svi vrtlozi svemira provest e svoje vihorne r
evolucije, neke e se druge zvijezde roditi iz holokausta starih... Oko njega e se
more razbjesniti, a zatim postati poput ulja, pasati e izvesti svoje ognjene kolu
tove, a za njega se ni ta u toj tihoj brazdi nee promijeniti.
Hoe li se jednoga dana zaustaviti? Koliko se sjeao iz zemljovida, nijedno drugo ko
pno osim Solomonskog Otoka nije se pru alo na toj geografskoj du ini, barem sve dok
se ona, na Polu, ne spoji sa svima ostalima. No ako nekom brodu, s vjetrom u krm
u i umom jedara, trebaju mjeseci i mjeseci i mjeseci da prijee put koji je on naum
io prevaliti, koliko e onda on morati ustrajati? Mo da godine i godine, prije nego t
o stigne na mjesto na kojemu nije znao to e biti s danom i s noi, i s protjecanjem
stoljea.
Ali u meuvremenu e se odmarati u jednoj tako tankoutnoj ljubavi da se nee morati bri
nuti da e izgubiti usne, ruke, zjenice. Tijelo e se isprazniti od svake limfe, krv
i, ui i sluzi, voda e mu ui kroz sve otvore, prodirui u u i oblo it e mu mozak naslagam
oli, zamijenit e stakleno tijelo u oima, preplavit e mu nosnice rastapajui svaki tra
g zemaljskog elementa. Istodobno e ga suneve zrake hraniti ognjenim esticama, a one
e tekuinu istanjiti u jedinstveni zrano-vatre-ni pljusak koji e zahvaljujui simpatij
i biti opet privuen uvis. A on, sad ve lak i krilat, uzdii e se i spojiti najprije s
a piritima iz zraka, a potom s onima iz samoga Sunca.
A isto e tako biti i s njom, u nepominoj svjetlosti one hridi. Razvit e se poput zl
ata istanjena do najprozranijeg listia.
Tako e se, kako budu prolazili dani, u toj slozi pre utno sjediniti. Trenutak po tr
enutak, postat e doista jedan drugom poput krutih blizanaca estara, na pomak jedno
g pokrenut e se i drugi, kad jedan pone to protegne korak drugi e
455
"i__;
1se odmah savinuti za njim, uspraviv i se opet tek kad mu se drugi pripoji.
Oboje e dakle nastaviti svoje putovanje u sada njosti, upravljeni prema zvijezdi to
ih negdje eka, sitna pra ina meu ostalim svemirskim tjele cima, vrtlog medu vrtlozima,
sad ve vjeni kao i sam svijet, budui izvezeni prazninom. Pomireni sa svojom sudbin
om, jer gibanje Zemlje donosi nevolju i strah, dok su drhtaji sfera, naprotiv, p
osve bezazleni.
Dakle, ovakav e mu nastavak u svakom sluaju donijeti pobjedu. Nema smisla oklijeva
ti. Ali ni odluiti se na tu pobjedonosnu rtvu bez primjerenih popratnih obreda. Ro
berto povjerava svojim papirima posljednje radnje koje se sprema izvr iti, a to se
ostalog tie, ostavlja nama da pogodimo geste, trenutke, razmake meu njima.
Kao prvi in oi enja, utro io je gotovo jedan sat da bi odmaknuo dio re etke koja odvaja e
alubu od potpalublja. Zatim sie i stade jedan po jedan otvarati svaki kavez. Malo
pomalo kako je upao rogoz, obru i se na njega jedan jedinstveni lepet krila, te je
morao podii ruke da bi za titio lice, no istodobno je kliktao "i , i " i hrabrio zatoen
ike, gurkajui rukama ak i koko i to zbunjeno kokodakahu prpo ei se po pra ini i ne nalaze
izlaza.
Sve dok vrativ i se na palubu ne vidje gusto jato kako se uzdi e kroz jarbole, te mu
se uini da je na nekoliko sekundi Sunce ostalo zastrlo svim duginim bojama, pres
ijecanih bjelinom morskih ptica to znati eljne priteko e pridru iti se tome slavlju.
Zatim je bacio u more sve ure, ne mislei pritom uope da gubi dragocjeno vrijeme: b
risao je vrijeme kako bi stvorio povoljne uvjete za svoje putovanje protiv vreme
na.
Na kraju je, kako bi sprijeio i posljednji kukaviluk, prikupio na palubi, pod jedr
om glavnog jarbola, trupce, da ice, prazne bave; po kropio ih uljem iz svih svjetiljki
i zapalio.
Prvi nagli plamen to se razbuktao odmah je obliznuo jedra i pripone. im se uvjerio
da se ari te podr ava samo od sebe, spremio se za opro taj.
456Bio je jo uvijek gol, jo od onda kad je otpoeo umirati pretvoriv i se u kamen. Tak
o gol, ak i bez konopca koji vi e nee trebati da mu ogranii put, spustio se u more.
Oslonio se nogama o drvo broda i sna no odgurnuo kako bi se odmaknuo od Daphne i n
akon to je slijedio njezin bok sve do krme, stao se udaljavati od nje zauvijek, p
rema jednoj od dvije sree koja ga je zasigurno oekivala.
Prije nego to e sudbina, i vode, odluiti za njega, volio bih daje zaustavljajui se s
vremena na vrijeme da predahne, skliznuo pogledom sa Daphne, s kojom se opra tao,
sve do Otoka.
Tamo bi, iznad linije ocrtane vrhovima stabala, sada ve izo trenim okom, vjerojatno
vidio kako uzlijee - poput koplja to eli pogoditi u Sunce - Golubica Boje Narane.
457
Ll^^gl^l
Lto. A to se dalje bija e dogodilo s Robertom, ne znam, niti vjerujem da e ikada bit
i mogue dokuiti.
Kako sastaviti roman, i to iz jedne prie same po sebi tako romaneskne, ako joj se
zatim ne zna kraj - ili bolje, istinski poetak?
Osim ako pria koju bi trebalo ispripovijediti nije ona o Robertu nego o njegovim
zapisima - premda se i ovdje valja utei mnogim pretpostavkama i domi ljanjima.
Ako su zapisi (u fragmentima, dodu e, iz kojih sam izvukao jednu pripovijest, ili
niz pripovijesti to se meusobno ukr taju ili jedna za drugom ni u), dospjele sve do na
s, to je zbog toga to Daphne ipak nije potpuno izgorjela, to mi se ini oevidnim. Tk
o zna, mo da se ona vatra, tek to je dohvatila jarbole, u onom danu bez vjetra sama
od sebe ugasila. Ili pak, ni ta ne iskljuuje niti to da se koji sat kasnije nije s
tu tio pljusak kao iz kabla te ugasio vatru...
Koliko je dugo Daphne ostala tamo prije nego to e je netko, pronai i otkriti Robert
ove rukopise? Odva it u se na dvije pretpostavke, obje izma tane.
Kao to sam ve natuknuo, nekoliko mjeseci prije tog dogaaja, tonije u veljai 1643, Abe
l Tasman, koji je u kolovozu 1642 krenuo iz Batavije, nakon to je pristao uz obal
e one van Diemenove Zemlje koja e kasnije postati Tasmanija, vidio je tek izdalek
a Novi Zeland te uzeo kurs prema otoju Tonga (do kojeg ve 1615. bijahu dospjeli va
n Schouten i Le Maire te ih krstili otocima Kokosa i Izdajnika); nastavljajui pre
ma sjeveru otkrio je niz otoia okru enih pijeskom te ih'M&ilje io na
45817,19 stupnjeva geografske irine i 201,35 stupanj geografske du ine. Neemo raspra
vljati o geografskoj du ini, no ti su otoci, koje je prozvao Prins Willelms Eijlan
den, ako su moje pretpostavke tone, morali biti nedaleko Otoka iz na e prie.
Tasman je, kako ka e, zavr io svoje putovanje u lipnju, dakle prije nego to je Daphne
mogla stii u te krajeve. No nigdje ne stoji da su Tasmanovi dnevnici istiniti (a
izmeu ostalog, njihov original vi e ne postoji)*. Poku ajmo dakle zamisliti da se on
, zahvaljujui nekom od onih sluajnih odstupanja od pravca kojima tako obiluje njeg
ovo putovanje, vratio u tu zonu recimo u rujnu iste te godine, i tamo otkrio Dap
hne. Nije bilo nikakve mogunosti da je popravi, onakvu bez jarbola i jedara kakva
mora da je bila. Po ao ju je razgledati ne bi li otkrio otkuda dolazi te prona ao R
obertove papire.
Ako je imalo znao talijanski, shvatio je da se u njima raspravlja o problemu geo
grafske du ine, ime su oni postajali izvanredno povjerljiv dokument kojeg je valjal
o dostaviti Kompaniji Holandskih Indija. Zbog toga u svom dnevniku pre uuje itav dog
aaj, mo da ak krivotvori datume kako bi izbrisao svaki trag o svojoj pustolovini, i
Robertovi zapisi zavr e tako u nekom tajnom arhivu. A zatim je Tasman po ao na jo jed
no putovanje, sljedee godine, i sam Bog zna je li doista i ao tamo kamo je rekao.**
* Svatko mo e lako provjeriti govorim li istinu u P.A. Leupe, "De Handschriften de
r ontdekkingreis van A.J. Tasman en Franchovs Jacobsen Vissche 1642-3", u Bijdra
gen voor vaderlandsche ge-schiedenis en oudheidkunde, N.R. 7, 1872, str. 254-93.
Neosporni su, naravno, prikupljeni dokumenti kao to su Generale Missi-ven, gdje
postoji jedan izvadak iz "Daghregister van het Casteel Ba-tavia" s datumom od 10
. lipnja 1643, u kojem je navedena obavijest o Tasmanovu povratku. No ako je hip
oteza o kojoj sam naumio govoriti vjerodostojna, moglo bi se vrlo lako pretposta
viti da je, u cilju da se sauva jedna tajna poput one o geografskoj du ini, i dokum
ent te vrsti bio krivotvoren. Imajui u vidu okolnosti u kojima su obavijesti iz B
atavije morale stizati u Holandiju, razlika od dva mjeseca mogla je proi neopa eno.
S druge strane, ja uope nisam siguran je li Roberto na te prostore stigao u kolo
vozu ili ranije.
** O tom drugom putovanju ne postoje apsolutno nikakvi brodski dnevnici. Zbog ega
?
459

Zamislimo sad holandske geografe kako listaju te bilje ke. Nama je poznato da se u
njima nije nalazilo ni ta to bi bilo osobito zanimljivo, osim mo da psee metode dokto
ra Byrda, za koju su, okladio bih se, raznorazne uhode ve saznale drugim putevima
. Spominje se u njima Malte ki Opservatorij, no elio bih podsjetiti na to da e nakon
Tasmana proi stotinu trideset godina prije nego to e Cook ponovno otkriti te otoke
, a prema Tasmanovovim indikacijama bilo bi ih meutim sasvim nemogue pronai.
I napokon, takoer jedno stoljee nakon na e prie, Harri-sonov izum pomorskog kronometr
a uinit e kraj frenetinoj potrazi za pun to fijo. Problem geografske du ine vi e nije p
roblem, i neki arhivist Kompanije, koji gori od elje da to prije isprazni ormare,
baca, poklanja, prodaje - tko zna - Roberto-ve zapise, koji tako postaju tek obin
a rijetka zanimljivost za kakva strastvena zaljubljenika u stare rukopise.
Druga je hipoteza romaneskno privlanija. U svibnju 1789 jedna fascinantna linost p
rolazi ovim predjelima. To je kapetan Bligh, kojeg su pobunjenici s broda Bounty
strpali u amac s osamnaest vjernih ljudi i povjerili milostivosti valova.
(Z./V/M/3|V
Taj "waeian ovjek, ma kakvi bili njegovi karakterni nedostaci, uspio je prevaliti
vi e od est tisua kilometara da bi naposljetku pristao na Timoru. Tijekom tog pothv
ata prolazi arhipelagom otoja Fiji, sti e gotovo do Vanua Levu i prolazi kroz skupi
nu otoka Yasawa. To znai da bi, da je samo lagano skrenuo prema istoku, mogao sas
vim lako pristati negdje u predjelu otoka Taveuni, gdje sam sklon zakljuiti da se
nalazi na otok - no ako dokazi iemu slu e kad se radi o pitanjima koja se odnose na
vjerovanje ili elju da se vjeruje, uvjeravaju me, dakle, da Naranasta Golubica, i
li Orange Dove, ili Flame Dove, ili tonije Ptilinopus Victor, postoji dodu e jedino
tamo - samo to je, i sad se izla em opasnosti da upropastim cijelu priu, naranast up
ravo mu jak.
A ovjek poput Bligha, da je Daphne prona ao u makar koliko-toliko pristojnom i upot
rebljivom stanju, budui da je dotle stigao u obinoj barici, uinio bi zacijelo sve to
je u njegovoj moi da je popravi. No pro lo je ve gotovo stoljee i pol.
460Neko je olujno nevrijeme naknadno mo da uzdrmalo trup, isid-rilo ga, brod je ot
plovio, udario o koraljnu barijeru i prevrnuo se - ili pak ne, mo da ga je odnijel
a struja, odvukla prema sjeveru i bacila na neke druge podvodne sprudove ili niz
grebena nekog obli njeg otoka, gdje je ostao izlo en zubu vremena.
Bligh se po svoj prilici uspeo na neki ukleti brod, bokova skorenih naslagama kol
jaka i obraslih zelenim pokrovom alga, s ustajalom vodom u rasporenu tovarnom pr
ostoru, utoi tu meku aca i otrovnih riba.
Mo da je, sva ve klimava, pre ivjela krmnica, i u kapetanovoj je kabini, suhe i pra nja
ve, ili pak vla ne i raskva ene, no jo uvijek itljive, Bligh prona ao Robertove papire.
Ne bijahu to vi e vremena velikih nedoumica oko geografske du ine, no mo da gaje privu
klo to to se na nekim mjestima, na nepoznatom jeziku, spominju Solomonski Otoci.
Gotovo deset godina ranije, izvjesni je gospodin Buache, Geograf u slu bi Kralja i
Francuske Mornarice, predoio Akademiji Znanosti jednu znanstvenu radnju o Postoj
anju i Polo aju Solo-monskih Otoka te ustvrdio da oni nisu drugo do onaj Choise-ul
ov zaljev do kojeg je Bougainville stigao jo 1768. (i iji opis odgovara onom staro
m Mendaninom), i Terres des Arsacides koje je 1769 otkrio Surville. Tako da se,
dok je Bligh jo uvijek plovio, neki anonimus, po svoj prilici gospodin de Fleurie
u, ve spremao objaviti knjigu pod naslovom Decouvertes des Fran-gois en 1768 1769
dans les Sud-Est de la Nouvelle Guinee.
Ne znam je li Bligh proitao revindikacije gospodina Boua-chea, no u engleskoj se
mornarici zasigurno ne bez srd be prialo o tom arogantnom potezu francuskih roaka to
se hvastaju da su prona li nenalazivo. Francuzi su imali pravo, no Bligh je mogao
to i ne znati, ili to ne eljeti. Mogao se stoga ponadati da je naletio na dokumen
t koji ne samo da opovrgne Francuze, nego e njega samog blagosloviti kao otkrivaa
So-lomonskih Otoka. Mogu zamisliti kako je najprije u mislima zahvalio Fletcheru
Christianu i ostalim pobunjenicima to su ga onako surovo uputili na put slave, a
zatim odluio, kao valjani patriota, svima pre utjeti svoje kratko skretanje s prav
ca i svoje otkrie, te zapise u potpunoj tajnosti predati britanskom Admiralitetu.
461
No ak i u tom sluaju, netko je po svemu sudei ocijenio da nisu od prevelike va nosti,
da su bez ikakve dokazne osnove, te ih - jo jednom - odbacio meu sve njeve starih e
rudit-skih spisa za naitane. Bligh odustaje od Solomonskih Otoka, zadovoljava se
time da ga imenuju admiralom zbog ostalih njegovih neospornih vrlina pomorca, te
e isto tako zadovoljan umrijeti, nikad ne doznav i da e ga u oima njegova potomstva
Hollywood uiniti odurnim i opakim.
I tako, sve kad bi i jedna od mojih hipoteza mogla poslu iti za nastavak pripovije
danja, ono ne bi imalo kraj koji bi bio dostojan da ga se ispria, i svakog bi itat
elja ostavio nezadovoljnim i zlovoljnim. Niti bi na taj nain Robertovi do ivljaji m
ogli poslu iti kao moralna pouka - i jo bismo se uvijek pitali kako to da mu se zbi
lo to to mu se zbilo - zakljuujui da se u ivotu stvari zbivaju zato to se zbivaju, a
samo se u Zemlji Romana ini da se zbivaju zbog nekog cilja ili providnosti.
Jer, kad bih morao iz svega izvesti neki zakljuak, morao bih ponovno pronju kati po
Robertovim zapisima i u njima pronai bilje ku koja bez sumnje potjee iz onih noi kad
 se jo pitao o nekom moguem uljezu. Te je veeri Roberto jo jednom promatrao nebo. Pr
isjetio se pritom kako je na la Grivi, kad se od duboke starosti sru ila obiteljsk
a kapela, onaj njegov karmelianski kuni uitelj, koji je mnoga svoja iskustva stekao
na Istoku, savjetovao da se ta malena molionica ponovno sagradi na bizantinski
nain, okrugla oblika sa sredi njom kupolom, to nije imalo ni najmanje veze sa stilom
na kojeg bijahu navikli u Monferratu. Stari Pozzo, meutim, nije elio zabadati nos
u stvari koje se tiu umjetnosti i religije, te bija e poslu ao savjete tog svetog ovj
eka.
Vidjev i antipodno nebo, Roberto je uviao kako mu je na la Grivi, u krajoliku okru en
om sa svih strana bre uljcima, nebeski svod izgledao poput kupole kapelice, jasno
razgranien uskom kru nom crtom obzora, s jednim ili dva zvije a koja je on bio kadar r
aspoznati: premda je znao da se prizor mijenja iz tjedna u tjedan, budui da je vr
lo rano odlazio na poinak, nikada nije ni imao prilike shvatiti da se on mijenja a
k i tijekom jedne iste noi. Pa mu se stoga ta kupola inila postoja-
462nom i okruglom, a dosljedno tome isto je tako postojanim i okruglim predoavao
sebi itav svijet.
U Casaleu je, posred ravnice, opazio daje nebo prostranije nego to je vjerovao, n
o otac Emanuel vi e ga je poticao da zvijezde zami lja opisane konetima, dovitljivim
izvje taenim finesama, nego da promatra one to mu se nalaze iznad glave. Sad je, dak
le, kao antipodni motritelj beskonanog prostranstva oceana, vidio pred sobom hori
zont bez granica. A u visini je, ponad svoje glave, vidio nikad viena zvije a. Ona s
njegove hemisfere i itavao je prema ve ustaljenim slikama; ovdje mnogokutna simetri
ja Velikih Kola, tamo alfabetska eg-zaktnost Kasiopeje. No na Daphne nije imao u
naprijed utvrenih likova, mogao je spajati bilo koju toku sa svakom drugom, dobiti
tako slike zmije, gorostasa, uvojka ili repa nekog otrovnog kukca, da bi ih pot
om rastavio i isku ao neke nove oblike.
U Francuskoj i Italiji na nebu je takoer promatrao krajolik definiran rukom jedno
g monarha koji je utvrdio linije cesta i po tanskih slu bi, ostavljajui izmeu njih mrl
je uma. Ovdje je naprotiv bio pionir u neznanoj zemlji i morao je sam odluiti koje
e staze povezivati neki vrh s nekim jezerom, bez ikakva kriterija izbora, jer tu
jo nije bilo gradova i sela po obroncima i obalama. Roberto nije promatrao zvije a:
bio je osuen na to da ih sam utemelji. Pla ilo ga je to to je sve zajedno rasporeeno
poput spirale, pu eve kuice, vrtloga.
Upravo se u tom trenutku prisjetio jedne crkve, posve nove, koju je jednom vidio
u Rimu - i to je jedini put to nam daje naslutiti da je posjetio taj grad, zacij
elo prije putovanja u Provansu. Ta mu se crkva uinila odve razliitom i od kupole na
la Grivi i od crkvenih brodova, geometrijski odreenih iljastim gotikim lukovima i
poprenim laama, iz crkava vienih u Casaleu. Sad je razumio za to: taj je crkveni svod
bio poput ju noga neba, koje navodi oko da neprestano isku ava nove linije bijega,
i da se nikad ne zaustavi u nekoj sredi njoj toci. Pod tom bi se kupolom onaj tko b
i pogledao uvis, kamo god da se smjestio, uvijek osjeao kao da stoji negdje na ru
bovima.
Shvaao je sada kako je, na pone to nejasniji, ne tako oevidno teatralan nain, iz dana
u dan preko sitnih iznenaenja,
463
i
taj osjeaj uskraenog spokoja do ivljavao najprije u Provansi a zatim u Parizu, gdje
mu je svatko na neki nain razarao bilo kakvu sigurnost i ukazivao na neki mogui nai
n iscrtavanja karte svijeta, no sugestije to do njega dopirahu s raznih strana ni
kad se nisu uspijevale uobliiti u neki konani nacrt.
Slu ao je o napravama to mogu izmijeniti redoslijed prirodnih pojava, tako da te ko t
e i prema gore, a lako pada prema dolje, da vatra vlazi, a voda pr i, kao da je sam
stvoritelj svijeta kadar sebe ispravljati i dotjerivati, i da mo e na kraju prisil
iti biljke i cvijee da se opiru godi njim dobima, a godi nja doba da zametnu rat s vr
emenom.
Ako je Stvoritelj pristajao na to da mijenja mi ljenje, postoji li onda uope neki r
ed koji je On nametnuo svijetu? Mo da ih je nametnuo mnogo, jo od samog poetka, mo da
bija e sklon mijenjati ih iz dana u dan, mo da postoji neki tajni red koji upravlja
tom mijenom redova i perspektiva, a nama je sueno da ga nikad ne otkrijemo, i da
slijedimo nestalnu igru tih privida redova to se preureuju sa svakim novim iskustv
om.
A onda bi i pria o Robertu de la Grive bila tek pria o nesretno zaljubljenu mladiu,
osuenom da ivi pod pretjerano velikim nebom, koji se nije mogao pomiriti s idejom
da zemlja luta du neke elipse kojoj je Sunce tek jedno od ari ta.
A to je, kao to e se mnogi slo iti, premalo da se iz toga sastavi pria koja e imati i
glavu i rep.
Naposljetku, kad bih iz te prie elio sastaviti roman, samo bih jo jednom pokazao ka
ko ga nije mogue pisati drukije nego kao palimpsest nekog pronaenog rukopisa - a da
se nikad pritom ovjek ne uspije oteti tjeskobnom Strahu od Utjecaja. I ne bih iz
bjegao djetinjastoj znati elji itatelja koji bi potom po elio znati je li uistinu Rob
erto ispisao stranice na kojima sam se, mo da, predugo zadr ao. Iskreno, morao bih m
u odgovoriti da nije nemogue da ih je isto tako napisao netko drugi, tko se elio s
amo priinjati da pripovijeda istinu. A tako bih izgubio svaki romaneskni uinak: u
romanu je, istina, uobiajeno pretvarati se da se pripovijedaju istinite stvari, a
li to daje sve samo pretvaranje, nikako se ne smije rei ozbiljno.
464Ne bih takoer znao smisliti ni posljednju zgodu kojom su pisma prispjela u ruk
e onom tko bi mi ih morao dati, izvlaei ih iz zbirke ostalih najrazliitijih izblije
djelih i izgrebanih autografa.
"Autor je nepoznat", oekivao bih meutim da bi mi rekao, "rukopis je lijep, ali kao
to vidite, izblijedio, od listova nije ostalo ni ta do jedne jedine velike mrlje. t
o se sadr aja tie, po onom to sam letimice vidio, rije je o obinim maniristi-kim stilsk
im vje bama. Znate ve kako se pisalo u onom Stoljeu... Bijahu to ljudi bez du e."
465

Toplo zahvaljujem na pomoi i podr ci svima koji su mi Iragovoljno stavili na raspol

aganje svoje znanje i vrijeme te tako uvelike pridonijeli da ovaj prijevod ugled
a svjetlo dana: ir. Mladenu Machiedu, dr. Sanji Roi, dr. Nenadu Ivicu, mr. Morani
ale Kne evi, mr. Tatjani Peru ko, bibliotekarkama odsjeka za romanistiku i talijanist
iku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Sanji o tari i Marijani Mi eti te svim ostalim prij
ateljima i savjetnicima.
Ita Kova

&
I
o autczu
UMBERTO ECO, suvremeni talijanski pisac, roen 1932. u gradu Alessandria, sjeverna
Italija. Na sveuili tu u Bologni predaje semiotiku, opu teoriju o znakovima i komun
iciranju. Predsjednik je Meunarodnog centra za semiotiku u San Marinu. Izvan akad
emskih krugova postao je poznat nakon svoga romana Ime ru e (1980), objavljenog i
kod nas, koji ga je proslavio diljem svijeta. Objavio je jo romane Foucaultovo nj
ihalo (1988) i Otok prethodnoga dana (1995). Ostala glavna struna djela su mu ogl
edi La struttura assente (1968), Trat-tato di semiotica generale (1975), Lector
in fabula (1979), I limiti dell'interpretazione (1990), La ricerca della lingua
perfetta nella cultura europea (1993).1. Daphne
2. O onom to se dogodilo u Montferratu
3. Zvjerinjak udesa
4. Otkriveno utvrenje
5. Labirint svijeta
6. Ars Magna Svjetlosti i Sjene
7. Pavane Lachryme
8. Neobian nauk Ijepoduha onoga doba
9. Aristotelski dvogled
10. Nova geografija i hidrografija
11. Umijee Razboritosti
12. Du evne strasti
13. Zemljovid Nje nosti
14. Rasprava o ratnoj vje tini
15. Ure (neke s njihalicom) ;
16. Razgovor o Prahu Simpatije
17. uena znanost o geografskim du inama
18. Neuvene zanimljivosti
19. Blistavo Nautiko Umijee
20. O troumlje i umijee Ingenija
21. Telluris Theoria Sacra
22. Golubica Boje Narane
23. Raznolike i umjetne naprave
24. Dijalozi o glavnim sustavima
25. Tehnica Guriosa
26. Riznica Znamenja
27. Tajna plime i oseke
28. O porijeklu romana
7
24
38
46
52
63
70
77
85
96
106
112
123
128
142
148
170
189
195
217
229
254
263
277
301
315
330
337
l
I+S
29. Ferranteova du a
30. O Ljubavnoj Bolesti ili Erotinoj Melankoliji
31. Politiki Brevijar
32. Vrt U itaka
33. Podzemni Svjetovi
34. Monolog o mnogostrukosti svjetova
35. Utjeha mornara
36. ovjek u Smrtnom asu
37. Paradoksalne rasprave o nainu
na koji razmi lja kamenje
38. O Prirodi i Mjestu Pakla
39. Ekstatini Nebeski Itinerer
40. Colophon
Zahvale Bilje ka o autoru