ANTIKO POIMANJE OVJEKA

Prva tumaenja ovjeka o njegovom postanku i postanku svijeta bila su u obliku mitova, a ne
kritikog miljenja usmjerena prema spoznaji i kada se javlja filozofija, ona se ne razvija iz
mita, nego protiv mita, kao nastojanje dosljedna miljenja da racionalno pronikne tajne svijeta
i ivota. Povijest je proces ovjekova postajanja (oblikovanja, obrazovanja) je proces
proizvodnje ivota (proizvodnje materijalnih i duhovnih dobara) i obnavljanja ivota. U
procesu proizvodnje ovjek mijenja prirodu, on proizvodi prirodu kao oovjeenu prirodu i
samoga sebe kao ovjeka

PRVA TUMAENJA OVJEKA O NJEGOVOM

POSTANKU

Prva tumaenja ovjeka o njegovom postanku i

postanku svijeta bila su u obliku mitova, a ne kritikog miljenja usmjerena prema spoznaji i
kada se javlja filozofija, ona se ne razvija iz mita, nego protiv mita, kao nastojanje dosljedna
miljenja da racionalno pronikne tajne svijeta i ivota.
Misao o drutvu je mnogo starija od vremena konstituisanja sociologije kao nauke.
Razmiljanja o drutvu raznih mislilaca i filozofa, pokazuju da geneza misli o drutvu biljei
raspon od vie hiljada godina. Razliite ideje o tome kakvo treba da bude drutvo, ili analize
dutvenih sistema, bile su inspirativne i kada su kritiki prevazilaene. Sociologija nije
sluajan pronalazak jednog ovjeka, niti prolazan proizvod jednog vijeka.
Povijest je proces ovjekova postajanja (oblikovanja, obrazovanja) je proces proizvodnje
ivota (proizvodnje materijalnih i duhovnih dobara) i obnavljanja ivota. U procesu
proizvodnje ovjek mijenja prirodu, on proizvodi prirodu kao oovjeenu prirodu i samoga
sebe kao ovjeka.
Bit povijesti (bit povijesnoga) stvaralaka je djelatnost ovjeka kojom on mijenja svoj svijet i
sebe sama, odnosno prevladava razinu prirode i prirodnoga dogaanja (razinu nude uzrono-
posljedinih veza i sluaja) te djeluje kao slobodno stvaralako bie.
Smisao je ljudske povijesti uspostavljanje carstva slobode, drutva u kojem e ovjek biti
ovjek ovjeku (homo homini homo).
Aristotel nas u svoje promiljanje o politici uvodi sa dvije temeljne odredbe. U prvoj odredbi
izdvaja ovjeka i razlikuje ga od drugih ivih bia, a u drugoj odreuje ovjekovo ispunjenje
njegove prirode ili biti.
Prva odredba glasi: ''ovjek je jedino ivo bie koje ima um i govor'' pri emu moramo
obratiti panju na grku rije ''logos'' koju moramo prevesti kao ''um'' i ''govor''. Um i govor
uzdie ovjeka iznad ivotinja i zbog njih ovjek je po naravi drutven. injenica da ovjek
ima logos ukazuje na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um to se oituje u polisu
gdje se odjeljuje pravednost od nepravednosti, a da do toga doe lanovi te zajednice moraju
meusobno djelovati, to pak nije mogue bez uzajamne komunikacije. Tako je logos kao
govor glasno oitovanje umske prirode ovjeka to se ostvaruje u zajednici, govor je zapravo
rezultat ovjekove drutvenosti.
Druga odredba glasi:''da je ovjek po naravi drutvena ivotinja'', ovdje moramo obratiti
panju da se pod ovo ''drutvena'' podrazumijeva da je ovjek drutvena, graanska, dravna
ili politika ivotinja.
Dakle, Aristotel prouava ovjekove stvarne individualne i kolektivne postupke, njegovo
mjesto i snagu, njegove forme i oblike moi, njegovu bit i sutinu. Zato neki sociolozi i
smatraju da se pravo bie ovjeka moe shvatiti ako se polazi od grupe, a ne jedinke, u emu
se ogleda socioloko promatranje, razumiju drutveni process, razumije sama svrha i bit
drutva, razumije smisao institucionalizacije i organizacije.(2000:16)
Idealno bi bilo da jedan ovjek u pogledu izvrsnosti toliko prevazilazi sve druge graane i
pojedinano i skupa, da se namee kao prirodan monarh i vladar. Ali poto se savren ovjek
ne pojavljuje tako lako, od monarhije je bolja aristokracija tj. vladavina mnoine dobrih ljudi.
Aristotel svojim tumaenjem da je ovjek politiko bie sintetizira dotadanja shvaanja i
istie sklonost ovjeka da ivi u zajednici. To znai korak dalje u odnosu na Platonovo
individualno zasnivanje etike, jer je tada politika zajednica moralno kohezivna. Dakle,
najvii izraz ovjekove prirodne drutvenosti je politika zajednica konstituirana kao polis.

OVJEK JE BIE KOJE UDI ZA ZNANJEM

ovjek je razumsko bie te je njegova priroda takva da ga neprestano usmjerava k otkrivanju
"novoga". Dakle, ovjek je po svojoj prirodi znatieljan i eli poznavati sebe i stvarnost koja
ga okruuje.
Osim razumskog, tu je osjetilno podruje. Moe se rei da je ovjek takvo bie koje eli i
nastoji upoznati ponajprije sebe, druge - tj. svijet oko sebe i onaj uzrok koji je stvorio sve to
se nalazi u ovjekovu vidokrugu i izvan njega. Promatrajui vlastiti odraz u zrcalu svatko e
najprije uoiti ono to mu se svia ili ne svia kod njega samoga. to ne moe vidjeti ili
osjetiti, ovjek o tome razmilja i stvara predodbe. Ali, predodba ne daje istinito znanje -
istinitu spoznaju o neemu.
ovjek je najraznolikije bie od svih ivih bia, jer posjeduje:
- sposobnost umnog (intelektualnog) znanja i
- znanja koje dolazi preko osjetila
Upravo taj drugi izvor jest izvor ljudskih elja, enja i nastojanja. ovjek je bie koje eli
znati, a izvor njegove elje za znanjem jest srce. elja za znanjem prerasta u udnju za
znanjem u onome trenutku kad ovjek spozna da je znanje mo.
ovjek je po prirodi sklon udnji ili enji. ovjek udi za znanjem. Znanje je skup
utemeljenih spoznaja, a spoznaja je djelatnost uma kojom um ili intelekt stjee znanje.
Spoznaja je takva djelatnost koja pred sobom ima postavljeni cilj - doi do istine.
Sigurna spoznaja o neemu naziva se znanjem. Budui da je ovjek i emocionalno bie, izvor
znanja moe biti i ljudsko srce, jer ovjek ui ono to voli.
Stari grki mislioci (primjerice Sokrat) znanje su tumaili kao vrlinu koja se stjee odgojem.
ovjek se ne raa sa znanjem, on znanje ui i usvaja tijekom itavoga svojeg ivotnog vijeka.

PO EMU JE OVJEK DOISTA OVJEK?

gr. antropos - ovjek, - bie koje motri gore;

lat. homo, ovjek zemljanin rije homo izvedena je iz rijei humus zemlja
Gledajui porijeklo grke (antropos) i latinske (homo) rijei ovjek moe se rei da je ovjek
bie zemlje, iz zemlje, ali tei gore.
Humanistike nauke prouavaju ovjeka s obzirom na prolost (povijest), prouavaju njegovo
doivljavanje onoga to uje (glazbena umjetnost), to vidi (likovna umjetnost), prouavaju
njegov jezik, duevni ivot, ali i njegovo ponaanje moral i tajnovitost njegovog porijekla i
cilja - religijski ivot. Ove nauke uz filozofiju, prouavaju ovjeka po njegovoj bitnosti ili
onome to ga vrsno, tj. specifino obiljeava u odnosu prema ostalim ivim biima. One se
bave cjelinom ovjeka, onim to on osjea i onim to bi on htio biti. Bave se biem koje motri
gore antroposom i koje je svjesno da je od zemlje ali i da nije sama zemlja (humus).
Prirodne znanosti, za razliku od humanistikih, ne prouavaju ovjeka kao cjelinu, nego samo
neki njegov dio. Primjerice, hemiar e se pozabaviti hemijskim sastavom ovjekove krvi, a
biolog graom skeleta ili sl. Oni se ne pitaju po emu je ovjek upravo ovjek, a ne ivotinja.
One se bave njegovim dijelovima i fizikim i hemijskim sastavom njegova tijela. Bave se
njegovom "zemljom" ("sjeti se ovjee da si prah i da e se u prah vratiti").
Mogu li prirodne znanosti (medicina, hemija, biologija, fizika...) dati odgovor na pitanje to je
bit ovjeka, to je zapravo ovjek? Ne mogu dati odgovor na pitanje o ljudskoj biti (naravi), to
je zadaa filozofske antropologije - znanosti koja se bavi ovjekom, njegovom biti (naravi) na
nain da o njoj promilja i njegovim poloajem u odnosu prema itavom svemiru (gr.
kozmos). I zato je "ovjek oduvijek bio predmet filozofiranja ".
Teko je odgovoriti na pitanje to je ovjek, jer on sebe, snagom svoje naravi koju obiljeava
sloboda, neprestano nadilazi (transcendira). U ovjeku ima neto to je iznad tjelesnih
prirodnih zakona.
ovjek se nigdje ne udomljuje. On je putnik, tragatelj, mogunost koja se trajno mora
pronalaziti. On o svom bitku treba slobodno odluivati. Sve to ipak ne znai da mora uvijek iz
poetka. On je impregniran prolou, povijeu, predajom (tradicijom). Tko smo mi otkriva
nam povijest naih predaka kao da se gledamo u zrcalu. Ta nam batina otkriva i obrise nae
budunosti.
Od antike nas dijeli gotovo dvije i po hiljade godina, no ovjek dananjice bavi se sadrajno
istom problematikom. Ne dijeli nas od antike samo vrijeme, ve i niz raznorodnih
metodolokih pristupa, koji su se mijenjali protokom vremena, a ponekad egzistirali i
istovremeno.
U odnosu prema povijesti antiko je doba upravo takvo vrijeme, kada mitoloki koncept
prethodi jednoj slici svijeta kakvu i danas prihvaamo, ali u izvjesnom se periodu preklapaju.
Niko ne moe negirati da svaki ovjek ima svoje porijeklo. To porijeklo je izraz jednog toka i
trajanja, izvor i bit. U spoznaji porijekla mi se identificiramo, ali ujedno postajemo svjesni i
daljnjeg razvoja svojih mogunosti. Povijesna svijest pridonosi osmiljavanju nae
sadanjosti, da u odnosu prema sebi i prema drugima znamo to smo sada a zatim da znamo
to trebamo biti. Tako imamo cijelinu prolosti i sadanjosti u cilju prema budunosti.
Filozofska mudrost, meutim, nije bila dostatna da objasni ovjeka, da shvati pravdu izvan
konteksta da je ona korist jaega, to je primjenjeno u drutvenom ivotu ovjeka znailo
zadravati drutveno ureenje (sistem drutvenih donosa) istim nainom kako se to inilo i u
svijetu materije - silom, podreivanjem i nepravdom.
S filozofijom, kao oblikom ljudske svijesti, ovjek sam biva opsjednut pregalatvom u
otkrivanju tajni i smisla s ne samo vlastitog ivota, nego i svijeta uope.(2007:17)
Srednjevjekovni pogled na svijet izrastao je iz kranskog pokuaja prevladavanja
ovozemaljskih pojedinanih nedaa u smisao univerzalnog postojanja Boga koji e svojom
providnou osmisliti svaku rtvu.
Antiki svijet je razapet na velikom povijesnom rasponu, izmeu polisa i kozmopolisa,
domovine i svijeta. Cjelokupno njegovo iskustvo, opredjeljenje, potreba i nada zahvaeni su u
ovoj nunoj i utemeljenoj antinomiji. Iz malog, udesno sabijenog i vrsto zagraenog polisa,
po ritmu dogaaja, izrasta grandiozna ekumena, iz kvalitetne strasti, borbe i duha jednog
malog naroda sudbinski tok zajednitva u smrti i logosu. (1970:49)

ZAKLJUAK

Antiki ovjek je ovjekovjeio one ivotne konflikte i vjeno kretanje ljudskog srca i uma,
kroz jo nesavladivu koliziju linog, porodinog i drutvenog ivota, a koji poivaju na
bogatim izvorima za razumjevanje najdubljih osnova ljudskog duha.
Mnogi su antiki junaci za nas postali ve poznati simboli, sinonimi tipinih pojava u naim
ivotima. Moe se rei da razumjevanje mnogih suvremenih filozofskih i umjetnikih ideja
nije niti zamislivo bez poznavanja antikoj i/ili mitolokog, jer se sva nova kultura zasniva na
onoj staroj.
Interes za antiki svijet, neprekidno do danas, slui kao najbolji dokaz ive veze izmeu
poetnog perioda europske civilizacije i novog doba.
Antiki je ovjek dobio za sebe vana objanjenja putem svojevrsnog pomirenja suprotnosti,
za to je utvreno da je opa funkcija nastajanja mitova tj. da objanjavaju.

LITERATURA

- Adib ozi, Jusuf iga (2007): Sociologija, OFF-SET, Tuzla

- Nerkez Smailagi (1970): Historija politikih doktrina, Naprijed, Zagreb

- Salih Foo (2000): Sociologija, Dom tampe, Zenica