MOSTAR - VJENI GRAD

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je uvod iz jos neobjavljene knjige Mostar - vjecni grad, ciji je
autor Ensvid Hadzajlic.

Ima na svijetu mnogo gradova koji su po necemu cuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragaci i
poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u
svijet da bi nasli ono cega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sacuvali ih u uspomeni.

Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo cemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi
mozda vise nego drugdje sustizu orijentalni i zapadnjacki uticaji, a u novije vrijeme i moderna
arhitektura. Posebno obiljezje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao
sto Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Bec bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio
ono sto jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdasnom modrinom i
spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepsih kanjona, pa ima mjesta
gdje se obalama visokim 1000 i vise metara usjekla izmedju dvije planine: uska, duboka, bistra i
raskosne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.

Cak i kada bi prosjecnom tragacu za ljepotom bila uskracena slast gledanja u blistava lica biserja
usnulog medju kamenim oklopima, povrsan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da
shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u kostac. Svaka radoznalost je nistavna prema ovoj
Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prezive utapanje u ovom zuboru i malo je kistova ciji se valeri ne
postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.

Duboko u planinama zapocinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora vec joj
uspijeva da usijece kanjone duboke i do hiljadu metara. Nesto tisa i sporija, Neretva protice
hercegovackim poljima priblizavajuci se raskosna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.

Jedan od najljepsih sedefnih biljega ceka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser
hercegovacke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a
kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a sto se vise odmice
od Mostara i priblizava moru, sve je sporija, sira i nizih obala. Pred samim uscem jos je uvijek bistra,
sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zasto Neretva
magnetskom snagom privlaci ljudsko oko, zasto je Stari most vjecno zanosan u svojoj bjelini i
originalnom luku, i citav grad bljestav od one samo njemu svojstvene svjetlosti. Koliko se ta svjetlost
namece covjeku kao prvi i stalni utisak o Mostaru, svjedoce rijeci naseg velikog knjizevnika,
nobelovca Ive Andrica: Po toj svjetlosti ja se najbolje sjecam Mostara. U Mostaru su se u mnogo
cemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada
zvuci paradoksalno, u Mostaru pomirljivo zive te nespojivosti. On je oduvijek privlacio turiste, slikare
i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovjece, a trece da ga opjevaju.
Kad ga turista napusta, ostavlja ga sa zeljom da ga uskoro opet vidi i vraca mu se. On je svoj i samo
sebi slican, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjecanja.
Desna obala grada je prostranija, ravnija i pitomija, pa je i dio grada na toj obali veci. Nad lijevu obalu
nadvili su se juzni ogranci Prenja i zapadni obronci Veleza i zbog toga je ta obala pritjesnjena i strma,
ali je vijekovima bas ta strana bila glavnina Mostara. U centru grada, neposredno ispod Starog mosta,
u Neretvu uvire Radobolja, njena desna pritoka.
U pisanim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1452. godine. Dubrovcani ga u svojim pismima
nazivaju malim naseljem sa dvije kule oko drvenog mosta ucvrscenog lancima. Sve do turskog
osvajanja 1466. godine Mostar je vazio za malo i beznacajno mjesto. U dokumentima iz 1469. godine
prvi put se spominje ime grada - Mostar. On je ipak relativno mlad hercegovacki grad, ali je uspio da
se nametne i opstane, centar materijalne i duhovne kulture sire regije. Da je dolina Neretve, narocito
njen donji tok, bila naseljena od davnina, nesumnjivo govore praistorijski tragovi, kojih ima dosta i u
neposrednoj blizini Mostara. Ovdje je znacajno podsjetiti na Zelenu pecinu, koja je smjestena iznad
vrela Bune a ispod Stjepangrada (mjesto boravka nekadasnjeg vladara Hercegovine - Stjepana
Vukcica Kosace, hercega od Svetog Save). U Zelenoj pecini su pronadjeni dokazi o postojanju zivota
u mladjem kamenom dobu (neolitu).
Rimska naselja Cim i Vukodol koja se nalaze na desnoj strani rijeke Neretve i danas, kada se Mostar
prostorno razvio, predstavljaju periferiju grada. Na desnoj obali Neretve, juzno od Mostara, nadjeni su
u Bacevicima rimski tragovi, a na obali rjecice Jasenice nadjeni su ostaci starog rimskog naselja
(zidine i sarkofazi). Na Mugosi u Ortijesu, u Gnojnicama, Kosoru, Malom Polju i Hodbini pronadjeni
su mnogi tragovi ilirske i rimske kulture. Najvise i najljepsih fragmenata pronadjeno je sjeverno od
Mostara, na lijevoj obali rijeke. Sa sigurnoscu se zna da je u selu Potocima postojala veca rimska
naseobina, a tragova iz tog vremena ima i u selima Zeljusi i Vrapcicima. Na mjestu gdje izvire rijeka
Buna (to je zapravo ponornica Zalomka, koja ponire kod Nevesinja) razvila se rimska naseobina
Bona, koja je u slavensko doba prerasla u grad Blagaj (latinska rijec bona znaci blaga, vjerovatno od
blaga klima). On se spominje vec iz doba cara Avgusta, prije 2 milenijuma, a dosta kasnije Blagaj ce
postati najznacajniji grad Hercegovine i sjediste humskih vladara, medju njima i najznacajnijeg
humskog vojvode, Stjepana Vukcica Kosace, hercega od Svetog Save, po kojemu ce Hercegovina i
dobiti danasnji naziv. I danas visoko iznad vrela Bune postoje zidine njegovog grada (Stjepangrada).

Stjepangrad

Razvaline grada jos odoljevaju zubu vremena i pristupacan je turistima. Vazno je spomenuti i
Kosorsku cupriju (preko rijeke Bune), koju su sagradili Rimljani jos u trecem vijeku. Bila je remek-
djelo iz tog vremena, a posebnu ljepotu i privlacnost davali su joj njeni kameni lukovi. Varvarski su je
srusili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, pri povlacenju, januara 1945. godine.

Kad su Turci 3. juna 1466. godine osvojili Blagaj, sasvim je sigurno da je bio osvojen i Mostar, koji je
sredinom XV vijeka imao svega 19 kuca. Osnovao ga je Gost Radivoj, jedan od velikasa herceg
Stjepana. Jos prije turskog osvajanja neki Dubrovcani pisu 1452. godine, da se Vladislav, sin hercega
Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve. Nema sumnje
da se to odnosi na Mostar. U tim kulama bili su nastanjeni mostari, koji su cuvali most i upravo po
njima je naselje dobilo ime Mostar, a njegovi zitelji zvali su se Mostari, kako navodi ruski konzul
Gilferding.

Spomenuti most nije Stari most, mada je bio na istom mjestu. Bio je to drveni most, koji je visio na
lancima. Taj most nije zadovoljavao potrebe turske vojske, trgovaca, a ni stanovnistva. Mostar se
poslije Stjepana Vukcica Kosace brzo razvija, a i njegova geografska lokacija je mnogo povoljnija od
Blagaja. Blagaj je, naime, desetak kilometara udaljen od Neretve, pored koje su tekle najznacajnije
komunikacije. Medju objasnjenjima porijekla imena zive dva: Mostar je dobio ime po mostarima,
cuvarima mosta, i po dvjema kulama koje je narod zvao mostare.
Grad je rastao i uskoro postao hercegovacki centar. Vec 1592. godine Mostar je bio sjediste muftije,
1767. godine postaje sjediste hercegovackog mitropolita, a od polovine XIX vijeka je i sjediste
katolickog biskupa. Mostar nije imao samo veliki strateski vec i trgovacki znacaj, on je postao
raskrsce puteva koji vezu more sa zaledjem, odnosno jug sa sjeverom, pa i spojnica istocnih i
zapadnih krajeva. Odatle je i proistekla zivotna potreba da se gradi veci i sigurniji kameni most. Tako
je 1557. godine pocela gradnja novog mosta i trajala je devet godina. Most predstavlja remek-djelo
neimara Hajrudina, ucenika poznatog graditelja Sinana. Na kamenoj ploci mosta ispisana je godina
zavrsetka izgradnje - 944. godine ako se racuna po Muhamedu, ili 1566. godine po Hristu.

Nije tesko pretpostaviti kakva je bila gradjevinska sposobnost Hajrudinova koji je u ono vrijeme uspio
da izgradi onako velicanstvenu gradjevinu. Visok i bijel, vitkog luka izgleda kao da je istesan od
jednog ogromnog kamena. Sirok je oko 4,5 metra, visok oko 20 metara (zavisno od vodostaja
Neretve), a njegov luk dug je nesto manje od 30 metara. Kameni blokovi medjusobno su povezani
zeljeznim klamfama koje su zalivene olovom. Legenda kaze da njegov graditelj Hajrudin nije imao
hrabrosti da prisustvuje skidanju skela kad je most bio zavrsen, vec je pobjegao iz Mostara dok je taj
posao bio obavljan. Uzbudjen i nestrpljiv graditelj je cekajuci glasonosu izdubio rupu u kamenu.
Jedinstven po formi i velikoj graditeljevoj vjestini Stari most je od prvog dana svoga postojanja bio i
ostao nadaleko cuvena i neprevazidjena ljepota grada. Putnici i umjetnici, putopisci i turisti ostaju
fascinirani njegovom ljepotom. Ponesen snaznim utiskom sto je na njega ostavio Stari most, poznati
turski putopisac Evlija Celebija, koji je 60-tih godina XVII vijeka posjetio Mostar, kaze: Ja, mali rob
i najmanji prosao i obisao sam do sada sesnaest carevina, ali ovako visoke cuprije ne vidjeh.

Koju godinu prije Celebije Mostar je posjetio i izvjesni Francuz Pule iza koga su ostale rijeci da je
Stari most velicanstveniji i od cuvenog mosta Rialto u Veneciji. I poslije toliko vijekova ova
majstorski i umjetnicki izvedena gradjevina ostavlja neizbrisiv trag u sjecanju svih ljudi koji ga vide.
Pjesnici su pjevali o njemu, slikari ga prenosili na svoja platna, a gradjevinari se i danas dive
genijalnom graditelju Hajrudinu. Aldo Raimondi, Rimljanin, cuveni savremeni akvarelista dobio je
1972. godine u Milanu i medjunarodnu nagradu za akvarel Most u Mostaru.

Sa obe strane Starog mosta i danas se nalaze kule, kao dva velika, visoka stita. U njima je bila
smjestena posada od 160 ljudi (po 80 u svakoj, koliko ih svojevremeno prebroja Evlija Celebija) koji
su danonocno cuvali most. Uz most je nicao grad. Stijesnjen brdima koja ga sa istocne i narocito sa
jugozapadne strane pritiscu i onemogucavaju da se tu siri, Mostar se morao razvijati na obalama
Neretve u pravcu sjever - jug. Grad je i danas takav, izduzen i rascijepljen rijekom Neretvom. S
obzirom na veoma vazan vojni i trgovacki polozaj, grad se brzo razvijao i vec pocetkom XVII vijeka
predstavlja naselje sa oko 1000 kuca.

Kako je u tursko vrijeme u Mostaru bio uglavnom muslimanski zivalj, tako se sa porastom broja
stanovnika povecavao i broj muslimanskih bogomolja - dzamija. Bilo ih je mnogo i razlicitih po
velicini i ljepoti. Neke nisu odoljele vremenu, a druge su u II svjetskom ratu porusene. Evlija Celebija
navodi da je prva mostarska dzamija podignuta prije Starog mosta, vec 1473. godine, a 1557. godine,
kada je pocela izgradnja mosta, Karadjozbeg je podigao najljepsu i do danas dobro ocuvanu -
Karadjozbegovu dzamiju. Uz dzamiju Karadjozbeg je izgradio sadrvan i medresu (vjersku skolu).
Sjeverno od Starog mosta, na trgu, podigao je Sinan dzamiju i hamam (kupatilo), ali su oba objekta
nestala. Neposredno uz Stari most, na lijevoj obali, podigao je i Cejvan Cehaja dzamiju interesantnu
po izgledu, a na drugoj obali je izgradio Krivu cupriju, kojom je premostio Neretvinu pritoku
Radobolju, a podigao je i hamam. Tako je Mostar vec u XVI vijeku imao dva javna kupatila, jedno na
lijevoj, drugo na desnoj obali Neretve. Hamame su posjecivale i zene, bez obzira na vjersku
pripadnost, i to je bilo skoro jedino mjesto njihova izlaska i kontakta sa svijetom. Vucijakovici su
sagradili lijepu dzamiju u blizini Starog mosta, dok je poznati hronicar Roznamedzija podigao takodje
dzamiju blizu spomenute Karadjozbegove. Roznamedzija je 60-tih godina XVII vijeka cijevima
sproveo vodu iznad Starog mosta i tako je zahvaljujuci ovom dobrotvoru Mostar dobio prvi vodovod.

Sve do 1878. godine Mostar je bio pod turskom vlascu iako su ga Mlecani u vise navrata pokusavali
osvojiti. Austrougarska okupacija usmjerila je privredni i kulturni razvoj grada prema Evropi. Prvi
svjetski rat usporio je i otezao pulsiranje zivota ovog grada. Jos vece rane na licu grada ostavio je
Drugi svjetski rat. Mnogi njegovi stanovnici su izgubili zivot, a mnoge njegove gradjevine su ostecene
i unistene. Medju najstarijim ocuvanim spomenicima iz turskog perioda je Cejvan-Cehajina dzamija
koja je podignuta 1552. godine, zatim Karadjozbegova dzamija koja je podignuta 1557. godine i Kriva
cuprija na Radobolji koja je podignuta prije 1558. godine. U pisanim dokumentima, Kriva cuprija se
prvi put spominje u Cejvan Cehajinoj zakladnici iz 1558. godine (pa se tako pretpostavlja da je
sagradjena prije 1558. godine), dakle, prije Starog mosta. Prema nekim predajama Starom mostu je
ovo bio prototip.

U XVI i XVII vijeku grad je dozivio nekoliko teskih nesreca. Sredinom XVI vijeka jak zemljotres
uzdrmao je grad, a u dva maha je u istom vijeku harala i kuga. Tragedija je ostala sacuvana u pjesmi:
Po Mostaru kuga pomorila, pomorila i mlado i staro (Erlangenski rukopis). Ipak je najvise ljudskih
zivota pokosila treca po redu, najteza kuga. 30-tih godina XVIII vijeka nemilosrdno je harala
odnoseci dnevno i po 300 ljudskih zivota (Lasvanin). No, ni elementarne nepogode, ni ratovi, ni
epidemije nisu uspjele da pomore i mlado i staro, kako je nemocni i preplaseni narod ostavio trag u
pjesmi. Pa ipak, zivot je tekao svojim tokovima i grad se i dalje materijalno i duhovno razvijao.

Za privredni razvoj grada u XVI vijeku karakteristican je razvoj zanatstva, po cemu je Mostar u to
vrijeme postao prepoznatljiv. Dio starog grada sa lijeve strane rijeke, uz samu obalu do mosta, i danas
se zove Kujundziluk, po majstorima kujundzijama koji su tu nekada imali svoje radionice. Pored
kujundzija treba spomenuti i terzije (krojace), a narocito kozare. I do danas su ostali sacuvani dijelovi
Tabhane (kozare), koja se nalazi na desnoj strani iznad samog usca Radobolje u Neretvu. Tabhaci
(kozari) veoma su umjesno preradjivali kozu. Imali su narocito dobro organizovanu esnafsku
organizaciju. Tabhaci su izgradili i svoju dzamiju na jednom rukavcu Radobolje.

Za privredni razvoj Mostara i cijele Hercegovine u XIX vijeku, svakako najvece zasluge pripadaju
Alipasi Rizvanbegovicu, koji je uveo razne privredne reforme. On je nastojao da cijelo stanovnistvo
sto vise radi i da se ne dozvoljava da zemlja ostaje neobradjena, sto se narocito odnosilo na juznu
Hercegovinu. Alipasa poduzima i agrotehnicke mjere, kao sto je meloracija porjecja Trebizata. To je
izvrsio kulukom, a kasnije kultivirano zemljiste dijeli, kao svoje cifluke, onima koji su kulucili i
onima s kojima se sporazumio, muslimanima i hriscanima. On je nastojao da se u proizvodnju uvedu
nove kulture i da se intenzivnije radi na njihovoj proizvodnji, a to su bili juzno voce, pirinac i masline.
Osim toga, Alipasa Rizvanbegovic je prvi koji sklapa ugovore, nezavisno od centralne vlasti, sa
stranim drzavljanima za eksploataciju drveta. Na taj nacin se prvi put strani kapital pocinje investirati
u privredu Hercegovine. Iako je to bio sami pocetak i obimom male investicije, ipak to svjedoci o
Alipasinom naprednijem shvatanju privredjivanja, koje je u cjelini u Hercegovini, bilo na niskom
nivou. Njegova vlast u Hercegovini trajala je punih devetnaest godina, a zavrsila se akcijom Latasa
1851. godine. Ovaj period vlasti, od devetnaest godina, Alipase Rizvanbegovica je sigurno bio jedan
od najduzih perioda u kojem je neko bio na duznosti mutesarifa ili namjesnika (valija) u jednom
podrucju.
Mostar je bio pod turskom vlascu do 1878. godine. Cesto mu je prijetila opasnost sa juga i zapada od
Mlecana, ali se grad uvijek uspijevao odbraniti. Za vrijeme Kandijskog rata (1652. godine) Mlecani su
prodrli sa juga i usput sve pokorili, ali su tek na domaku Mostara potuceni. Pobjedu su Mostarci platili
skupom cijenom - 400 mrtvih.

Stojan Jankovic je napao grad 1687. godine, popalio je neke mahale grada, ali nije uspio da predje
preko Starog mosta. U narodu se spominje da je on sagradio na obroncima Huma jednu kulu, ali to
nije istorijski utvrdjeno.

Poznato je slabljenje turske uprave narocito poslije poraza pod Becom 1683. godine. Bune su sve
cesce. U Lasvaninovoj hronici spominje se buna 1748. godine kao reakcija na visoke namete. Iako se
mostarski hriscani spominju jos sredinom XVII vijeka, sve do XIX vijeka nisu imali svoje bogomolje.
Tek 1833. godine pravoslavci su dobili odobrenje za gradnju prve crkve. Tom prilikom je, ustvari,
obnovljena jedna stara crkva u Bjelusinama, koja je izgradjena jednim dijelom pod zemljom da ne bi
bila vidljiva iz grada. Iako arhitektonski nema veliku vrijednost, ona je bila poznata po nekim
ikonama. Nesto kasnije (tacnije receno, 1866. godine) i katolici dobijaju svoju bogomolju, uz koju se
nalazi i franjevacka biblioteka i arhiv koji sadrzi 536 rukopisa (374 na orijentalnim jezicima). S
obzirom na opstu politicku situaciju, hriscani dolaze u povoljniji polozaj. Tako je sultan Abdul Aziz
udovoljio zahtjevu mostarskih pravoslavaca, odredio je mjesto i dao prilog za gradnju nove crkve.
Izgradnja je trajala 10 godina, a crkva je zavrsena 1873. godine. Sagradjena na istaknutom mjestu, po
velicini i ljepoti predstavlja nejljepsi pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini.

Dugi niz godina postojale su samo islamske vjerske skole, a tek u XIX vijeku i pravoslavci otvaraju
osnovnu skolu koju pohadjaju i katolici. Don Frano Milicevic otvorio je 1872. godine stampariju u
Mostaru, u kojoj su pored vjerskih stampane i svjetovne knjige. Turci su stampali novine Neretva na
arapskom i maternjem jeziku.

Takodje je vazno spomenuti da su u Mostaru djelovala razna muzicka udruzenja i kulturno-umjetnicka

drustva kao sto su Prosvjeta, Napredak i Merhamet.

Mostar krase bogomolje cetiri konfesije: katolicke, islamske, pravoslavne i jevrejske.

Do 1878. godine u Mostaru je sagradjeno 37 dzamija, tri tekije, dvije pravoslavne i jedna katolicka
crkva. Sinagoga je sagradjena nesto kasnije po dolasku Jevreja u Mostar.

Teske ekonomske i socijalne prilike za vrijeme turske vladavine pred kraj XVIII vijeka uslovile su
negodovanje i pobune Hercegovaca. Kada su Turci silom pokusali da od seljaka pokupe razne namete,
u cemu nisu uspjeli zbog slabe ljetine, primijenili su silu. To je dovelo do pobune naroda, narocito u
Nevesinju. U jednom casu bili su protjerani predstavnici turske vlasti iz istocne Hercegovine. Ustanak
se ubrzo prosirio na citavu Hercegovinu, a imao je odraz i na ostale balkanske krajeve. Pobunu
hercegovackih ustanika podrzavala je vecina stanovnistva Bosne i Hercegovine, a Crna Gora i Srbija
objavile su 1876. godine rat Turskoj. Nakon godinu dana sklopljen je mir. Berlinskim kongresom
1878. godine Bosna i Hercegovina su okupirane od strane Austro-ugarske.

Austro-ugarskom okupacijom 1878. godine Mostar su poceli naseljavati intelektualci iz Austrije,

Ceske, Madjarske, Hrvatske i grad je poceo poprimati evropska obiljezja. Izgradjuje se zeljeznicka
pruga, koja Mostar povezuje sa svijetom.
Podize se Fabrika duhana, Gradsko kupatilo, otvara se Rudnik mrkog uglja i hotel Neretva.
Otvorene su jos tri stamparije, osnivaju se kulturno-umjetnicka drustva, a izlazilo je 8 raznih novina i
3 knjizevna casopisa. 1896. godine pocinje da izlazi cuvena mostarska Zora, knjizevni casopis po
kojem se Mostar procuo i postao knjizevni centar. Tako se Mostar brzo razvijao u materijalnom i
duhovnom pogledu, sve do pocetka Prvog svjetskog rata. Taj rat je teskim bremenom pritisnuo grad;
kao da su tokovi njegovog zivota presahli. Njegovi su zitelji gladovali i podnosili sve tegobe dugog
rata. No mir nije donio i mnogo bolji zivot Mostarcima. Produbljuju se jazovi socijalnih razlika medju
stanovnistvom. Povecava se broj siromasnih i obespravljenih. Oni traze puteve do svojih prava, do
zivota koji bi bio dostojniji covjeka. U periodu izmedju dva rata stvaraju se kulturno-umjetnicka
drustva, osnovana na cisto vjerskoj, odnosno nacionalnoj osnovi. Godine 1926. mostarski radnici
formiraju svoje Radnicko kulturno-umjetnicko drustvo Abrasevic, koje je davalo ton duhovnom
zivotu grada. Ono zivi i danas cuvajuci tradicije radnickog drustva i postize zapazene uspjehe. Taj
period, izmedju dva svjetska rata, nije donio nista znacajnijeg u materijalnom razvoju grada.
Uostalom, ostao je jos svjez u sjecanju minuli rat, a na pomolu je bio novi.

Drugi svjetski rat donio je Mostaru veliku materijalnu stetu i ogromne ljudske zrtve. Poznat po svojoj
slobodoljubivosti Mostar je pozurio u borbu za slobodu. Njegovi stanovnici hrabro su gazili trnovitim
putevima do slobode, podnoseci najvece zrtve, gubeci najbolje sinove. Grad im se oduzio, ako im se
uopste moze oduziti. Oni danas pocivaju sakupljeni sa raznih bojista na Partizanskom groblju - remek-
djelu savremene arhitekture, ciji je tvorac Bogdan Bogdanovic dobio visoka priznanja za svoje djelo.

Mostar je u posljeratnoj izgradnji narastao i u sirinu i u visinu, a stanovnistvo mu se povecalo za vise

od tri puta. Grad je sacuvao sve znacajno iz proslosti. Novo vrijeme dalo mu je i nova obiljezja.

Grad je preporodjen. Industrija, poljoprivreda i trgovina veoma su se razvile i modernizovale. Mostar

je bio najveci proizvodjac aviona u sirem regionu.

Novi talas iskusenja i patnji preplavio je grad 1992. godine. Najzesci pokusaj ubistva ovog grada
zavrsio je 1995. godine. Osakacen i raspolovljen Mostar se oporavlja, i uprkos dubokim oziljcima
zraci prepoznatljivom toplinom, i pored zadaha smrti nalazi snage da mirise na behar i na novi zivot.

Mostar je tokom svoje proslosti, a posebno u XVI i XVII vijeku dao velik broj znamenitih ljudi i
stvaralaca koji su ostali poznati i do naseg vremena.

Alidede je u tursko vrijeme bio poznat istoricar i filozof, pa pjesnik Hasan-efendija zvani Zijai
(Svijetli) i narocito Dervis-pasa Bajazidagic, veliki pjesnik, miljenik sultana Murata III. Sacuvana je
njegova pjesma ispjevana u slavu Mostara za koji kaze: On je druga Sirija na svijetu, a Stari most i
njegov luk uporedjuje sa dugom: Pricinja se poput duge sarne.

Od pjesnika jos valja spomenuti Huseina Catrnju i Ahmeda Rusdija.

Cuveni predavac bio je Mustafa Ejubovic-sejh Jujo, koji je ostavio za sobom vise djela iz oblasti
prava, teologije i retorike. Bilo je jos manje ili vise dobrih pjesnika, po kojima je Mostar tokom
vjekova bio poznat. On je bio i ostao grad pjesnika i knjizevnika, da bi u Svetozaru Corovicu, Osmanu
Djikicu, Hamzi Humi i Aleksi Santicu dao svoje najvece predstavnike u literaturi. Valja reci da je i u
nase vrijeme Mostar kolijevka velikog broja literarnih stvaralaca, tako da su pjesnici postali tradicija
ovog grada.
(Dodatak)
Osnutak grada Mostara vezan je uz izgradnju drvenog mosta i dviju kula/utvrda, sredinom XV.
stoljea, vjerojatno u doba hercega Stjepana.
Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Cimski grad, a na lijevoj Neboja.

I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule: dubrovaki izvjetaj od 3. travnja 1452.
opisuje kako se Vladislav Hercegovi pobunio protiv oca Stjepana, otevi mu neke posjede.

U izvjetaju stoji:
"ha preso quello di ...Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je ...Blagaj i dvije utvrde na
mostu na Neretvi). (1452.)

Turski osvajai, ponajvie zbog kontrole stanovnitva i ubiranja poreza, vrlo brzo su vrili popis
puanstva posvuda u krajevima koje bi osvojili. Tako postoji Poimenini popis sandaka vilajeta
Hercegovina, koji je vren ve izmeu 1475. i 1477. Prema tome popisu, u nahiji Mostar, nalazilo se
naselje PAZAR MOSTAR u kojemu je u asu popisa bilo 20 domova, a jedan je itelj bio neoenjen.
S obzirom da je to prvi poznati popis itelja Mostara, ovdje se ini zgodnim navesti njihova imena.
Bili su to: Radoje sin Vukaina, Radovan sin Radoja, Rusko Pijesin Radojin, Vuki sin Uska, Radoje
sin Uska, Cvetko sin Vukaina, Ivan sin Cvetka, Radosav sin Radina, Vitas sin Ivke, Radko sin
Stepka (naveden je dva puta, to je vjerojatno pogreka), Boidar sin Radivoja, Ivan sin Radka,
Milosav sin Vlaha, Vuk sin Pribila, Dragi sin Radina, Radi sin Radohne, Nenad sin Dubravca,
Radojko sin Godca, Pavo sin Radovana i Radad sin Dobrivoja.
Iz istoga se popisa saznaje da su ovi Mostarci svojim novim gospodarima plaali porez na posjede i
proizvode pa znamo da su uzgajali penicu, jeam, proso, bostan, vinograde, svinje, sitnu stoku te da
su imali konice pela i mlinove.
Zapovjednik tvrave i posadnici tvrave, sve doseljenici iz istonih krajeva, takoer su posjedovali
vlastite vinograde i prema zakonu za muslimane davali su po pet aki na svaki dunum.

Ustvari, u asu ovoga popisa osmanlijska posada u Mostaru brojala je 35 vojnika, meu njima je bio i
jedan imam, kojima su bili dodijeljeni posjedi i, kao radna snaga, preostalo stanovnitvo na tim
posjedima.
No, osim za tadanji Mostar, ovaj isti popis nudi dragocjene podatke i za druga naselja na dananjem
podruju grada Mostara, kao i ire. Tako npr. u naputenom naselju Zahum postoji samo dom
Vukmira, sina Belosava. U Cimlju (Cim) je ak 50 domova i jo 8 neoenjenih, u Orlacu 13 domova i
jedan neoenjen, u Vihoviima 11 domova itd.

Kao posjed turskim vojnicima dodijeljena su uglavnom naseja na lijevoj obali Neretve to je
razumljivo budui da je zapadno podruje tek trebalo osvojiti. Na svim dodijeljenim posjedima ivjelo
je 636 domainstava i 47 neoenjenih, a 9 osoba je ve bilo primilo islam.