PAPA PAVAO VI.

EVANGELII NUNTIANDI

APOSTOLSKI NAGOVOR
O EVANGELIZACIJI U SUVREMENOM SVIJETU

SADRAJ

UVOD
I. OD KRISTA NAVJESTITELJA EVANELJA K CRKVI NAVJESTITELJICI
II. TO ZNAI NAVIJETATI EVANELJE?
III. SADRAJ EVANGELIZACIJE
IV. PUTOVI EVANGELIZACIJE
V. KOME JE EVANELJE NAMIJENJENO?
VI. BLAGOVJESNICI
VII. DUH EVANGELIZACIJE
ZAKLJUAK

UVOD

PAPA PAVAO VI.

ASNOJ BRAI I PREDRAGIM SINOVIMA
POZDRAV I APOSTOLSKI BLAGOSLOV

Posebni poticaj na evangelizaciju

1. NAVIJETANJE EVANELJA ljudima naeg vremena, koji su puni nade a u

isto vrijeme pritisnuti strahom i tjeskobom, nesumnjivo je sluenje kranskoj
zajednici, ali i svima ljudima.

Upravo stoga Nam se zadaa utvrivanja brae, koju smo od Gospodina primili s
teretom Petrova Nasljednika[1] i koja Nam je salijetanje svakodnevno[2], ivotni
i radni program, temeljna obveza Naeg pontifikata, ini jo asnijom i potrebnijom
kad u poslanju navijetanja Evanelja treba da ohrabrimo svoju brau kako bi ga
ispunili uvijek s veom ljubavlju, revnou i veseljem u ova vremena nesigurnosti i
zbunjenosti.

Povodom triju dogaaja

2. To elimo uiniti ba na zavretku Svete godine u kojoj je Crkva nastojala

navijetati Evanelje svim ljudima[3] u tenji da jedino izvri dunost
navjestiteljice Radosne vijesti Isusa Krista koja je proglaena u obliku dvaju
temeljnih zahtjeva: Obucite novog ovjeka[4] i Dajte, pomirite se s Bogom[5].

inimo to i o desetoj obljetnici zavretka II. vatikanskog sabora ciljevi kojeg se, na
kraju krajeva, mogu izraziti kao jedan jedincati cilj: Crkvu XX. stoljea uiniti jo
prikladnijom za navijetanje Evanelja ljudima XX. stoljea.

elimo to uiniti i godinu dana nakon III. Opeg zasjedanja Sinode biskupa koja je,
kao to je poznato, bila posveena evangelizaciji, tim prije to su to od Nas traili
sami sinodalni Oci. Doista, na kraju toga slavnog Zasjedanja odluili su da Pastiru
sveope Crkve, u velikom povjerenju i skromnosti, izrue plod svog rada
izjavljujui kako od Pape oekuju novi zamah koji e biti kadar stvoriti u Crkvi,
ukorijenjenoj u neprolaznu snagu i mo Duhova, novo doba za navijetanje
Evanelja[6].

Stvar koju smo za Naeg pontifikata esto isticali

3. Vanost evangelizacije istaknuli smo jo prije Sinode u vie navrata. Drutvene

uvjetovanosti rekli smo svetom Kardinalskom zboru 22. lipnja 1973. sve nas
obvezuju da preispitamo metode, da svi istraujemo naine kako bi do suvremenog
ovjeka kranska poruka mogla doprijeti i kako bi on u njoj naao odgovor na
svoja pitanja i snagu za svoje zalaganje oko ljudske uzajamnosti[7]. I dodali smo
da se pri istinskom izvravanju koncilskih zahtjeva bezuvjetno moramo suoiti s
batinom vjere koju Crkva mora ouvati u netaknutoj istoi, ali da nam je ujedno
dunost pruiti je ljudima naeg vremena, koliko je to samo mogue, na razumljiv i
uvjerljiv nain.

Nastavak Sinode iz 1974.

4. Ta vjernost poruci, koje smo slubenici, i vjernost osobama, kojima poruku

moramo prenijeti netaknutu i ivu, sredinja je os itave evangelizacije. S obzirom
na nju postavljaju se tri gorua pitanja koja je Sinoda iz 1974. neprestano imala
pred oima:
- to je u nae dane s onom skrovitom snagom Radosne vijesti koja je kadra
ljudsku savjest potresti u samim njenim dubinama?

- Do koje mjere i na koji nain je ta evaneoska snaga kadra preobraziti ovjeka

naeg vremena?

- Koje metode u navijetanju Evanelja valja slijediti da bi njegova snaga bila

djelotvorna?

U svojoj biti ta pitanja samo su proirenje onoga osnovnog pitanja koje Crkva sebi
postavlja i koje se moe izraziti ovim rijeima: Da li Crkva poslije Koncila i
zahvaljujui Koncilu, koji je za nju bio Boji trenutak na ovoj povijesnoj
prekretnici, jest ili nije spremnija da navijeta Evanelje, da ga u ljudska srca unosi
uvjerljivije, u duhovnoj slobodi i djelotvornije?

Poziv na razmiljanje

5. ivo osjeam da na postavljeno pitanje treba odgovoriti poteno, ponizno i

hrabro, spremni da u tom smjeru ponemo djelovati.

U naoj brizi za sve Crkve[8] naoj brai i sinovima htjeli bismo pomoi da bi na
te zahtjeve odgovorili. Neka nae rijei, koje bi na temelju blaga same Sinode htjele
biti razmiljanje o evangelizaciji, potaknu na jednako razmiljanje itav Boji
Narod sabran unutar Crkve i nek budu u slubi novog poleta kod svih a naroito
kod onih koji se trude oko Rijei i pouavanja[9] kako bi svatko od njih bio onaj
koji ispravno ree rije istine[10], koji obavlja djelo propovjednika Evanelja i
savreno ispunja svoju slubu.

Smatrali smo da je ovakav Nagovor od goleme vanosti jer, ako se radi o Crkvi,
prenoenje Evanelja za nju nije neto neobvezatno: po naredbi Gospodina Isusa to
je njezina dunost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se spasili. Da, ta poruka je
neophodna. Ona je jedinstvena. Nemogue ju je neim drugim nadomjestiti. Ne
podnosi ni ravnodunost, ni sinkretizam, ni preudeavanja. U pitanju je ljudsko
spasenje. Ona ukazuje na ljepotu Objave. Sadri mudrost koja nije od ovoga
svijeta. Po sebi je kadra pobuditi vjeru, vjeru koja se temelji na sili Bojoj[11]. Ona
je Istina. Zasluuje da joj apostol posveti sve svoje vrijeme, sve svoje sile, a da joj,
ustreba li, rtvuje i vlastiti ivot.

I.

OD KRISTA NAVJESTITELJA EVANELJA K CRKVI NAVJESTITELJICI

Isusovo svjedoanstvo i poslanje

6. Svjedoanstvo koje Gospodin daje o sebi i koje sv. Luka biljei u svom
Evanelju Treba da navjeujem Evanelje o Kraljevstvu Bojem[12]
svakako je od velike vanosti jer u jednu rije saima cjelokupno Isusovo poslanje:
Ta za to sam poslan[13]. Svoj puni smisao dobivaju te rijei u povezanosti s
rijeima koje im prethode i gdje je Krist upravo na sebe primijenio rije proroka
Izaije: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom
biti siromasima[14].

Isus dakle za sebe izjavljuje da ga je Otac poslao da od grada do grada navjeuje,

poglavito najsiromanijima koji su esto najvie otvoreni. I svi vidovi njegova
Otajstva samo Utjelovljenje, udesa, nauavanje, okupljanje uenika, slanje
Dvanaestorice, kri i uskrsnue, trajna prisutnost meu svojima zapravo su samo
dijelovi njegova jedinstvenog navjestiteljskog djelovanja.

Isus, prvi navjestitelj Evanelja

7. Za vrijeme Sinode biskupi su esto isticali ovu istinu: sam Isus, Evanelje
Boje[15], prvi je i najvei blagovjesnik. Ostao je takav do kraja: do dovrenja, do
rtvovanja zemaljskog ivota.

Evangelizirati! to je taj zahtjev znaio za Krista? Zacijelo, nije lako posve saeto
izraziti puni smisao, sadraj i naine navijetanja kako ih je Isus shvaao i ostvario.
Uostalom, takvo saimanje nikada i ne moe biti zavreno. Neka nam stoga bude
doputeno da ukaemo samo na neke bitne vidove.

Navijetanje Kraljevstva Bojeg

8. Blagovjesnik, Krist, navijeta prije svega Kraljevstvo, Boje Kraljevstvo koje je

tako vano da u usporedbi s njime sve postaje ostalo koje se nadodaje[16].
Jedino je Kraljevstvo dakle neto posvemanje a sve drugo tek s obzirom na nj
dobiva vrijednost. Na bezbroj naina Gospodin nastoji opisati kolika je srea
pripadati tom Kraljevstvu, ta udnovata srea stvorena od neega to svijet
odbacuje[17]; govori o zahtjevima Kraljevstva i njegovoj povelji[18], o glasnicima
Kraljevstva[19], o njegovim otajstvima[20], o njegovoj djeci[21], o budnosti i
vjernosti potrebitim svakome koji iekuje konani dolazak[22].
Navijetanje osloboditeljskog spasenja

9. Kao sr i sredite svoje Radosne vijesti Krist navijeta spasenje, taj veliki dar
Boji koji je osloboenje od svega to ovjeka tlai no koji je poglavito
osloboenje od grijeha i Zloga, u radosti to ovjek poznaje Boga i to On spoznaje
ovjeka, to ga ovjek moe vidjeti i njemu se predati. Sve to za Kristova ivota je
zapoelo i konano je dovreno u njegovoj smrti i uskrsnuu, ali se uporno mora
nastavljati kroz povijest da bi potpunoma bilo ostvareno na dan konanoga
Kristova Dolaska za koji nitko ne zna kada e biti nego samo Otac[23].

Uz cijenu munog nastojanja

10. To Kraljevstvo i to spasenje, kljune rijei u evangelizaciji Isusa Krista, svaki

ovjek moe primiti kao milost i milosre no, u isto vrijeme, svatko ih mora i silom
osvojiti pripadaju silovitima, kae Gospodin[24] kroz tegobe i patnje, ivei
prema Evanelju, odricanjima i po kriu, u duhu blaenstava. No prije svega,
svatko do njih dolazi posvemanjim nutarnjim obraenjem koje Evanelje naziva
metanoia, a ta rije znai temeljit preokret, duboku promjenu u shvaanju i u
srcu[25].

Neumorno propovijedanje

11. Navijetanje Kraljevstva Bojeg Krist je izvrio neumornim propovijedanjem

rijei o kojem je reeno da se neto takvo nikada nije ulo: Nova li i snana
nauka![26]; I svi su mu povlaivali i divili se milini rijei koje su tekle iz
njegovih usta[27]; Nikada nitko nije ovako govorio[28]. Te rijei upozoravaju
na prisutnost Boje tajne, na njegov naum i njegovo obeanje, koji mijenjaju
ovjekovo srce i ovjekovu sudbinu.

Uz pratnju evaneoskih znakova

12. No on ujedno ostvaruje taj navjetaj uz nebrojene znake koji kod mnotva
izazivaju zaprepatenost i u isto vrijeme ga vuku k njemu da ga vidi, da ga uje, da
mu se prepusti kako bi ga preobrazio: iscijeljeni bolesnici, vino postalo od vode,
umnoeni kruh, ivotu vraeni mrtvaci. A meu svim znakovima onaj kojem se
pridaje naroito znaenje: malenima, siromanima propovijeda se Evanelje,
postaju njegovim uenicima, okupljaju se u njegovo Ime u veliku zajednicu onih
koji u nj vjeruju. Naime, taj Isus koji je izjavio: Treba da navjeujem Evanelje o
Kraljevstvu Bojem[29] isti je Isus o kome je Ivan Evanelist napisao kako je
morao umrijeti da rasprene sinove Boje skupi u jedno[30]. Stoga on ispunja
svoju objavu dopunivi je i potvrdivi je svime u emu se je oitovao, rijeima i
djelima, znakovima i udesima, osobito pak svojom smru, svojim uskrsnuem i
slanjem Duha Istine[31].

Zajednica koja je evangelizirana i zajednica koja evangelizira

13. Oni koji iskreno prihvate Radosnu vijest, snagom tog prihvaanja i zajednike
vjere sabiru se dakle u Ime Isusovo da bi Kraljevstvo zajedno traili, gradili i
ivjeli. ine jednu zajednicu koja i sama poinje navijetati Evanelje. Zapovijed
dana Dvanaestorici Idite, navjeujte Radosnu vijest vrijedi tako, premda
na drugi nain, za sve krane. Njih stoga Petar s pravom naziva narodom
steenim da navijeta silna djela (Boja)[32], ista ona velianstvena djela o kojima
je svatko mogao uti na svome jeziku[33]. Radosna vijest o Kraljevstvu koje dolazi
i koje je zapoelo vrijedi, uostalom, za sve ljude i za sva vremena. Oni koji su je
primili, oni koje okuplja u zajednicu spasenja, mogu je i moraju priopivati i dalje
iriti.

Navijetanje Evanelja vlastiti poziv Crkve

14. Crkva to znade. Ona je duboko svjesna da se Spasiteljeva rije Treba da

navjeujem Evanelje o Kraljevstvu Bojem[34] posvema na nju odnosi. Ona
dragovoljno dodaje sa sv. Pavlom: Jer, to navjeujem Evanelje, nije mi na
hvalu, ta dunost mi je. Doista, jao meni ako Evanelje ne navjeujem![35]. Puni
radosti i utjehe sluali smo na zavretku onoga velikog skupa u listopadu 1974. ove
rijei: Jo jednom elimo potvrditi da zadaa navijetanja Evanelja svima
ljudima tvori temeljno poslanje Crkve[36], zadau i poslanje to uslijed velikih
promjena u suvremenom drutvu postaju sve hitniji. Da Crkva moe navijetati
Evanelje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna
crta. Ona je upravo radi navijetanja Evanelja, tj. radi propovijedanja i
pouavanja, da bi bila kanal dara milosti, da pomiruje grenike s Bogom, da
nastavlja Kristovu rtvu u svetoj misi koja je spomen-in njegove smrti i njegova
slavnog uskrsnua.

Spone izmeu Crkve i evangelizacije

15. Kada u Novom zavjetu ovjek ita o poecima Crkve, pratei korak po korak
njenu povijest te kako ona ivi i djeluje, vidi da je ona uz navijetanje Evanelja
vezana najdubljim to uope u sebi ima.
- Evangelizacijskim djelovanjem Isusa i Dvanaestorice Crkva se raa. Ona nastaje
kao redoviti, eljeni, najizravniji i najuoljiviji plod tog djelovanja: Poite dakle i
uinite mojim uenicima sve narode[37]. A oni, prigrlivi rije, krstie se te im se
u onaj dan pridrui oko tri tisue dua... Gospodin je pak danomice zajednici
pridruivao spasenike[38].

- A kad je Crkva roena iz poslanja, Isus je takoer alje. Dok se Gospodin slave
vraa k Ocu, ona ostaje u svijetu. Ostaje kao sumraan i u isto vrijeme presjajan
znak nove Isusove nazonosti, znak njegova odlaska i njegova ostanka. Njegov
produetak i njegovo nastavljanje. No, prije svega, pozvana je nastaviti njegovo
poslanje i njegovu ulogu navjestitelja Evanelja[39]. Stoga se zajednica krana ne
zatvara nikada u samu sebe. Njen nutarnji ivot ivot molitve, sluanje Rijei i
apostolsko nauavanje, ivljena bratska ljubav, kruh koji se lomi[40] poprima
puninu svog smisla samo kad postaje svjedoanstvo, kad izaziva udivljenje i
obraenje, kad postaje propovijed i navjetaj Radosne vijesti. Tako cijela Crkva
prima poslanje navijetanja Evanelja a djelovanje svakog pojedinca vano je za
sve.

- Crkva navjestiteljica Evanelja poinje evangelizirati samu sebe. Kao zajednica

vjernika, zajednica ivljene i priopavane nade, zajednica bratske ljubavi,
neprestano slua to mora vjerovati, koji su razlozi njezine nade, o novoj zapovijedi
ljubavi. Kao Boji narod uronjen u svijet i esto napastovan od kumira, uvijek
osjea potrebu da uje kako se razglauju velianstvena djela Boja[41] preko kojih
se obratila Gospodinu, da bi je on ponovno sazvao i ujedinio. Jednom rijei to znai
da ona uvijek osjea potrebu evaneoskog navijetanja ako eli uuvati svoju
svjeinu, poletnost i snagu za navijetanje. II. vatikanski sabor na to je
podsjetio[42] a Sinoda od 1974. snanim rijeima nastavlja govoriti o Crkvi koja se
evangelizira u trajnu obraenju i obnavljanju kako bi vjerodostojno mogla
navijetati Evanelje svijetu.

- Crkva je uvarica Radosne vijesti koju mora navijetati. Njoj su povjerena

obeanja Novog Saveza u Isusu Kristu, povjeren joj je Gospodinov i apostolski
nauk, Rije ivota, izvori milosti i Boje blagosti, put spasa. To je sadraj
Evanelja, pa prema tome i evangelizacije, sadraj to ga ona uva kao ivi i
dragocjeni poklad koji ne smije sakriti ve ga mora drugima dati.

- Crkva koja je poslana i evangelizirana i sama alje navjestitelje Radosne vijesti. U

njihova usta ona stavlja Rije koja spaava, tumai im poruku koju uva, daje im
punomo koju je sama primila i alje ih da propovijedaju. Ne sebe ili svoje osobne
ideje[43] nego Evanelje kojem ni ona ni oni nisu gospodari i neogranieni
posjednici da bi njime raspolagali po vlastitu nahoenju ve su slubenici koji ga
moraju prenijeti u najveoj vjernosti.
Crkva, neodvojiva od Krista

16. Izmeu Krista, Crkve i evangelizacije postoji dakle duboka povezanost. U

ovom vremenu Crkve zadaa navijetanja Evanelja povjerena je upravo Crkvi.
Ta zadaa ne ostvaruje se bez nje, a jo manje protiv nje.

Svakako, dobro je da na to upozorimo u trenutku kada, ne bez bola, sluamo neke,

za koje elimo vjerovati da su dobronamjerni ali nesumnjivo u duhu zbunjeni, kako
ponavljaju da hoe ljubiti Krista ali bez Crkve, sluati Krista ali ne i Crkvu,
pripadati Kristu ali izvan Crkve. Neutemeljenost takva raskoraka jasno se vidi iz
rijei Evanelja: Tko vas prezire, mene prezire[44]. I kako htjeti ljubiti Krista a
ne ljubiti Crkvu ako je najljepe svjedoanstvo za Krista upravo ono Pavlovo:
Krist je ljubio Crkvu te je sebe predao za nju?[45]

II.

TO ZNAI NAVIJETATI EVANELJE?

x-Sloenost navjestiteljskog djelovanja

17. U evaneoskom navijetanju Crkve ima zacijelo elemenata i vidova o kojima se

mora voditi rauna. Neki su tako vani da ih se naprosto poistovjeuje sa samom
evangelizacijom. Bilo je tako pokuaja da se evangelizacija definira kao navjetaj o
Kristu onima koji ga ne poznaju, kao propovijedanje, katehizacija, krtavanje ili
dijeljenje drugih sakramenata.

Ta bogata, dinamina i sloena stvarnost evangelizacije ne moe se odrediti

nikakvom djelominom i nepotpunom definicijom ako se ne eli doi u opasnost da
ta stvarnost bude osiromaena ili ak osakaena. Nemogue ju je naprosto
dosegnuti ako se ne pokuaju jednim pogledom obuhvatiti svi njezini bitni
elementi.

Ti elementi o kojima je za vrijeme Sinode mnogo reeno jo vie su produbljeni

radom koji je uslijedio nakon Sinode. Raduje Nas to je sve to u svojoj biti
sukladno s batinom II. vatikanskog sabora, naroito sa sadrajem
konstitucija Lumen Gentium i Gaudium et Spesi s dekretom Ad Gentes.

Obnova ovjeanstva
18. to se Crkve tie, navijestiti Evanelje znai unijeti Radosnu vijest u svaku
ljudsku sredinu i u tom srazu samo ovjeanstvo iznutra preobraziti, uiniti ga
novim: Evo, sve inim novo![46]. No, nema novog ovjeanstva ako najprije
nema novih ljudi, krsne novosti[47] i ivota prema Evanelju[48]. Dakle, svrha
evangelizacije zapravo je ta unutranja promjena i, ako bi se to smjelo izraziti
jednom rijei, Crkva navijeta Evanelje dok samom boanskom snagom Poruke
koja se navijeta[49] ide za tim da istovremeno obrati osobnu i kolektivnu svijest
ljudi, njihovo djelovanje, ivot i njihove stvarne ivotne sredine.

Obnova svega ljudskoga

19. Sve to je ljudsko mora doivjeti preobrazbu! Crkvi naime nije samo do toga da
se Evanelje propovijeda na sve prostranijim podrujima svijeta ili sve veem broju
novih populacija ve takoer mora teiti da snagom Evanelja tako rei isprevrne
mjerila ljudskog prosuivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja,
ishodina nadahnua i ivotne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s
Bojom Rijei i njegovim naumom spasenja.

Evangelizacija kultura

20. Sve to smo upravo rekli mogli bismo ovako saeti: vano je da se evangelizira
kultura i kulture ovjeka, ali ne dekorativno, povrinski lakirano, nego ivotno do
samih korijena, u bogatom i irokom smislu to ga ti izrazi imaju u Gaudium et
spes[50], polazei uvijek od osobe i vraajui se uvijek k odnosima meu osobama
i odnosu s Bogom.

Evanelje, pa dosljedno tome i evangelizacija ne poistovjeuju se s kulturom i

nezavisni su od svih kultura. Unato tome, Kraljevstvo koje Evanelje navijeta
ive ljudi duboko vezani uz neku odreenu kulturu, a u samoj izgradnji Kraljevstva
neminovno se pozajmljuju sastavnice neke kulture, odnosno sastavnice ljudskih
kultura. Iako su s obzirom na kulture nezavisni, Evanelje i evangelizacija nisu
nuno s njima nespojivi ve su u stanju proeti sve kulture a da ih one ne zarobe.

Nema dvojbe da je rascjep izmeu Evanelja i kulture drama naeg vremena kao
to je bio sluaj i u drugim razdobljima. Treba stoga da se sve poduzme u smjeru
plodnog evangeliziranja kulture odnosno, jo tonije reeno, kultura. U sueljenju s
Radosnom vijesti one moraju biti preporoene. Do takva sueljenja, meutim, nee
doi ako Radosna vijest ne bude navijetena.

Prvorazredna vanost ivotnog svjedoanstva

21. Evanelje mora najprije biti razglaeno svjedoenjem. Eto, usred ljudske
zajednice u kojoj ive, neki krani ili skupine krana oituju svoju sposobnost
shvaanja i prihvaanja, svoje zajednitvo ivota i sudbine s drugima, svoju
uzajamnost u nastojanjima svih za sve to je dobro i estito. Oni k tome posve
jednostavno i neusiljeno zrae svoju vjeru u vrednote koje su iznad uobiajenih
vrednota i svoju nadu u neto to se ne vidi, o em se ovjek po sebi ne bi usudio ni
sanjati. Takvim svjedoanstvom bez rijei krani u srcima onih koji ih vide kako
ive neodoljivo izazivaju pitanje: Zato su oni takvi? Zato provode takav ivot?
to ih ili tko ih nadahnjuje? Zato su meu nama? Ve je takvo svjedoenje
utljivo ali vrlo snano i djelotvorno razglaivanje Radosne vijesti. To je prvi korak
u evangelizaciji. Tu su i prva pitanja koja e moda postaviti mnogi nekrani, bilo
da se radi o ljudima kojima Krist nikada nije navijeten, bilo o krtenim ljudima
koji ne prakticiraju, koji ive unutar kranstva ali ne i prema kranskim naelima,
ili pak o ljudima koji trae ne bez patnje neto ili Nekoga koga nasluuju
iako mu ne znaju ime. Pojavit e se zatim druga, dublja i privlanija pitanja
izazvana tim svjedoanstvom koje znai prisutnost, sudionitvo, uzajamnost i koje
je u evangelizaciji bitni, openito sasvim prvi element[51].

S obzirom na tu vrst svjedoenja, svi krani su pozvani i pod raznim vidovima

mogu biti pravi navjestitelji Evanelja. Pomiljamo naroito na odgovornost s
obzirom na migrante u zemljama koje ih primaju.

Neophodnost izriitog navjetaja

22. No sve to bit e nedostatno, jer se i najbolje svjedoanstvo na kraju pokae

nemonim, ako ne bude razjanjeno i opravdano Petar to oznaava kao
obrazloenje nade[52] , iznijeto u obliku razgovijetnoga, nedvosmislenog
navjetaja o Isusu Gospodinu. Dakle, Radosnu vijest koja je razglaena ivotnim
svjedoanstvom ubrzo valja navijestiti i rijeju ivota. Nema istinske evangelizacije
ako se ne obznani ime, nauka, ivot, Obeanja, Kraljevstvo, otajstva Sina Bojega
Isusa iz Nazareta.

Nakon Petrova govora u jutro prvih Duhova, povijest Crkve mijea se i stapa s
povijeu tog navijetanja. I u svakom novom razdoblju ljudske povijesti, u elji da
neprestano navijeta Evanelje, Crkvu mui samo jedno: Koga poslati da navijeta
otajstvo Isusa Krista? Kojim jezikom navijestiti to otajstvo? to uiniti da ono
odjekne i stigne do svih koji ga moraju uti? To razglaavanje
krygme, propovijedanje ili kateheza ima tako vano mjesto u evangelizaciji
da se esto uzima kao njena istoznanica. Ono je ipak samo jedan vid
evangelizacije.
ivotno i zajedniarsko pridruenje

23. Navjetaj doista dosie svoju puninu kad se poslua, prihvati i usvoji te u
onome koji ga je tako primio izazove unutranji pristanak. Svakako, pristanak uz
istine koje je Gospodin u svom milosru objavio. Ali jo i vie: pristajanje uz
ivotni program koji to pristajanje ukljuuje, na ivot koji je odsad promijenjen.
Ukratko, pristanak uz Kraljevstvo, odnosno uz novi svijet, novi poredak stvari,
nov nain postojanja, ivljenja i suivota koji zapoinju s Evaneljem. To
pristajanje koje ne moe ostati apstraktno i beivotno zapravo se oituje opipljivim
i vidljivim ulaskom u neku zajednicu vjernika. Tako oni iji je ivot preobraen
nadiru u zajednicu koja je sama po sebi znak preobrazbe, znak novosti ivota: to je
Crkva, vidljivi sakrament spasenja[53]. Sam pak ulazak u crkvenu zajednicu
izraava se i mnogim drugim znakovima koji su nastavak i proirenje znaka Crkve.
U dinamici evaneoskog navijetanja onaj koji prihvati Evanelje kao Rije na
spasenje[54] obino to sakramentalno oituje pridruenjem Crkvi i primanjem
sakramenata koji oituju i podravaju to pridruenje, milou koju daju.

Apostolsko djelovanje

24. Naposljetku, ovjek koji je evangeliziran sam poinje evangelizirati. To je

provjera istinitosti, kamen kunje u evangelizaciji: nemogue je i zamisliti da je
netko Rije prihvatio i predao se Kraljevstvu a da sam sa svoje strane ne pone
svjedoiti i navijetati.

Na kraju ovog razmiljanja o znaenju evangelizacije, samo jo jedna primjedba u

svjetlu koje e, kako smatramo, biti jasnije ono to nakon toga slijedi.

Kao to smo ve rekli, evangelizacija je sloen postupak koji ukljuuje razne

elemente: obnovu ovjeanstva, svjedoenje, izriiti navjetaj, pristanak srca,
ulazak u zajednicu, primanje znakova, apostolsko djelovanje. Moda se ini da su ti
elementi jedan drugome opreni, ak da se iskljuuju. U biti, oni se uzajamno
dopunjuju i obogauju. Svakog od njih valja promatrati kao upotpunjenje drugima.
U tome je zasluga nedavne Sinode to nas je neprestano poticala da te elemente
meusobno uskladimo, umjesto da ih jedne drugima suprotstavljamo, kako bismo u
cijelosti razumjeli evangelizacijsko djelovanje Crkve.

Htjeli bismo dakle sada neto rei upravo pod takvim sveobuhvatnim vidom, htjeli
bismo ispitati sadraj evangelizacije i sredstava navijetanja, te naznaiti poblie
kome je navijetanje Evanelja namijenjeno i ija je to danas dunost.
 III.

SADRAJ EVANGELIZACIJE

Bitni sadraj i uzgredni elementi

25. U poruci koju Crkva navijeta svakako ima mnogo uzgrednih elemenata. Kako
e Crkva ponuditi te elemente, uvelike zavisi o promjenljivim okolnostima. Zato su
i oni takoer podloni promjenama. Uz to, ipak, postoji i nepromjenljivi sadraj,
iva jezgra koja se ne bi mogla izobliiti ili preutjeti a da se time ozbiljno ne
iskrivi sama evangelizacija.

Svjedoenje za Oevu ljubav

26. Nije na odmet da se prisjetimo: evangelizirati u prvom redu znai na

jednostavan i izravan nain svjedoiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u
Duhu Svetomu. Svjedoiti da je on u svome Sinu ljubio svijet; da je u svojoj
Utjelovljenoj Rijei dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vjeni ivot. Taj
govor o Bogu kod mnogih e moda naii na Boga Nepoznatog[55] kome se
klanjaju ne znajui mu ime ili ga trae slijedei tajni zov svog srca dok osjeaju svu
ispraznost tolikih idola. No on je ipak pravo evaneosko navijetanje jer pokazuje
kako Stvoritelj nije ovjeku neka bezimena i daleka sila ve Otac. Djeca se Boja
zovemo, i jesmo[56] i u Bogu smo, prema tome, jedni drugima braa.

U sreditu poruke: spasenje u Isusu Kristu

27. Evangelizacija e uvijek, kao temelj, sr i u isto vrijeme najvii domet svog
dinamizma, takoer jasno razglaivati da je u Isusu Kristu, Sinu Bojem koji
postade ovjekom, koji je umro i uskrsnuo, kao dar milosti i Bojeg
milosra[57] svakome ovjeku ponueno spasenje. I ne radi se o nekakvom
nutarnjem spasenju koje bi se moglo mjeriti prema tvarnim, pa ak ni prema
duhovnim dobrima, koja se iscrpljuju u vremenitu postojanju ili su posvema
istovjetna s vremenitim eljama, nadama, poslovima i borbama: ono prelazi sve
granice da se dovri u zajednitvu sa samim Posvemanjim, tj. s Bogom. To
spasenje je onostrano, eshatoloko. Dakako, ono u ovom ivotu zapoinje ali se
dovrava u vjenosti.

U znaku nade
28. Dosljedno tome, evangelizacija nuno sadri proroki nagovjetaj o
onostranosti, onaj duboki i konaan poziv upuen ovjeku, poziv koji znai
nastavak na sadanje stanje a u isto vrijeme prekid s tim stanjem: ide s onu stranu
vremena i povijesti, onkraj stvarnosti ovoga svijeta kojega lik prolazi i s onu stranu
stvari ovoga svijeta skroviti domaaj kojih e se jednoga dana oitovati; ide s onu
stranu samog ovjeka ija istinska sudbina se ne iscrpljuje u njegovu vidljivu
izgledu nego e se razotkriti u buduem ivotu[58]. Evangelizacija dakle sadri i
propovijedanje nade u obeanja koja je Bog dao novim savezom u Isusu Kristu;
propovijedanje Boje ljubavi prema nama i nae ljubavi prema njemu;
propovijedanje bratske ljubavi prema svim ljudima te sposobnosti darivanja i
opratanja, odricanja i bratskog pomaganja to je, izvirujui iz Boje ljubavi, sr
samog Evanelja; propovijedanje o tajni zla i o djelotvornoj tenji dobru.
Propovijedanje ujedno, a ta potreba uvijek je prijeka, o traenju samoga Boga po
molitvi, naroito po molitvi klanjanja i zahvaljivanja, no i po zajednitvu s
vidljivim znakom susreta s Bogom, po Crkvi Isusa Krista, a ono se izraava
posredstvom drugih znakova Krista koji u Crkvi ivi i djeluje, posredstvom
sakramenata. Ako se sakramenti tako proivljavaju, ako se naime slave u svoj
svojoj punini, nemogue je kao to bi neki htjeli da su smetnja evangelizaciji
ili da bi vodili njenu zastranjivanju. Naprotiv, oni omoguuju da se evangelizacija
oituje u svoj svojoj irini. Naime, cjelokupna evangelizacija vie je od
propovijedanja odreene poruke: ona znai utemeljenje Crkve koje nema bez tog
disanja, bez sakramentalnog ivota kojemu je vrhunac u Euharistiji[59].

Poruka koja zahvaa itav ivot

29. No, evangelizacija ne bi bila potpuna kad ne bi vodila rauna o stvarnim i

trajnim odnosima koji postoje izmeu Evanelja te ovjekova osobnog i
drutvenog ivota. Stoga evangelizacija poprima oblik izriite poruke koja je
prilagoena i uvijek posuvremenjena raznim ivotnim prilikama s obzirom na prava
i dunosti svake ljudske osobe, s obzirom na obiteljski ivot bez kojega uope nije
mogu nesputan razvitak osoba[60], s obzirom na zajedniki ivot u drutvu,
meunarodni ivot, mir, pravdu i razvoj; poprima oblik poruke o osloboenju koja
je naroito snana u nae doba.

Poruka o osloboenju

30. Poznato je kako su o tome na nedavnoj Sinodi govorili mnogi biskupi sa svih
kontinenata, naroito biskupi iz Treega svijeta, s pastoralnom zauzetou u kojoj
je titrao glas milijuna sinova Crkve koji ine te narode. Radi se o narodima koji
svim svojim silama tee da prevladaju sve ono to ih stavlja na rubove ivota: glad,
kronine bolesti, nepismenost, osiromaenost, nepravde u meunarodnim odnosima
i naroito u trgovinskoj razmjeni, stanja gospodarskoga i kulturalnog
neokolonijalizma koji je esto jednako okrutan kao i stari politiki kolonijalizam.
Dunost je Crkve, isticali su biskupi, da milijunima ljudskih bia od kojih su
mnoga njezina djeca navijesti osloboenje; ona mora pomoi da do tog osloboenja
zaista doe, mora za nj svjedoiti i poraditi na tome da ono bude potpuno. Sve to
evangelizaciji nije tue.

U nunoj povezanosti s promicanjem ovjeka

31. Uistinu, postoji duboka povezanost izmeu evangelizacije i promicanja

ovjeka, odnosno izmeu evangelilizacije i razvoja, osloboenja. Ona je
antropolokog reda jer ovjek kome treba navijestiti Evanelje nije nipoto neko
apstraktno bie nego nosilac razliitih drutvenih i gospodarskih problema. Ona je i
teolokog reda budui da je nemogue razdvojiti razinu stvorenja od razine
Otkupljenja u suoenju s vrlo stvarnim nepravdama s kojima se treba boriti kako bi
se pravda ponovno uspostavila. Ta povezanost izrazito je evaneoskog reda, reda
ljubavi: kako zapravo razglaivati novu zapovijed a ne promicati, u pravdi i
istinskome miru, ispravan ovjekov rast? Smatrali smo da i Mi na to moramo
upozoriti podsjeajui kako je neprihvatljivo da djelo evangelizacije moe ili
smije zanemariti krajnje ozbiljna i tako uznemiravajua pitanja pravde,
osloboenja, razvoja i mira u svijetu. Kad bi se to dogodilo, bilo bi to
zanemarivanje evaneoske nauke o ljubavi prema blinjemu koji trpi ili se nalazi u
bijedi[61].

No, isti ti glasovi koji su zauzeto, pametno i hrabro naeli na Sinodi to gorue
pitanje, jednako su na nau veliku radost ponudili i svijetla naela za razumijevanje
vanosti i dubokog smisla onog osloboenja koje je navijestio i ostvario Isus iz
Nazareta i koje Crkva propovijeda.

Bez umanjivanja i dvosmislenosti

32. Ne treba doista kriti da su mnogi velikoduni krani, osjetljivi na potresna

pitanja osloboenja i u elji da Crkvu potaknu na zalaganje oko osloboenja, esto
u napasti da njeno poslanje svedu na razinu isto vremenite svrhe; da njene ciljeve
isto antropocentrino usmjere; da spasenje kojeg je Crkva glasnica i sakrament
svedu na materijalno blagostanje, njenu djelatnost na zahvate drutvenog ili
politikog reda, zaboravljajui posve na njenu duhovnu i religioznu usmjerenost.
No kad bi se sve to ostvarilo, Crkva bi izgubila svoj temeljni smisao. Njena poruka
o osloboenju ne bi vie imala nikakve izvornosti te bi je lako prigrabili i
zloupotrijebili razni ideoloki sustavi i politike stranke. Ne bi vie bila u stanju
autoritativno, u Boje ime, navijetati osloboenje. Ba zato smo u onom nagovoru
na otvorenju treega sinodalnog Opeg zasjedanja i htjeli istaknuti kako je
neophodno da se ponovno jasno potvrdi specifino-religiozno usmjerenje
evangelizacije. Ona bi izgubila svaku opravdanost ako bi se udaljila od svoga
religioznog stoera prema kojem se usmjeruje, a to je Kraljevstvo Boje prije svega
drugog, u punini svog teolokog smisla[62].

Evaneosko osloboenje

33. O osloboenju koje evangelizacija navijeta i nastoji u ivot provesti valja prije
svega rei slijedee:

- ono se ne moe staviti unutar uskih gospodarskih, politikih, drutvenih ili

kulturalnih mea nego mora voditi rauna o itavu ovjeku, o svim njegovim
dimenzijama ukljuujui njegovu otvorenost prema potpunosti, pa i prema
Posvemanjosti Bojoj;

- ono je dakle povezano sa stanovitim poimanjem ovjeka, s odreenom

antropologijom koja se nikad ne moe rtvovati potrebama bilo kakve strategije,
prakse ili kratkotrajne uspjenosti.

Povezano je s Kraljevstvom Bojim

34. Stoga Crkva dok propovijeda osloboenje i dok se pridruuje onima koji za nj
rade i trpe, ne prihvaajui da se njeno poslanje iskljuivo ograniava na religiozno
podruje i da se ne brine o ovjekovim vremenitim problemima, ipak ponovno
potvruje prvenstvo svoga duhovnog poziva i ne pristaje da navjetaj o Kraljevstvu
zamijeni propovijedanjem ljudskih osloboenja. tovie, istie da bi njezin
doprinos osloboenju bio nepotpun ako bi propustila navijestiti spasenje u Isusu
Kristu.

Uz evaneosko poimanje ovjeka

35. Crkva pribliava ali nikad ne poistovjeuje ljudsko osloboenje i spasenje u

Isusu Kristu jer ona, na temelju objave, povijesnog iskustva i razmiljanja iz vjere,
znade da svako poimanje osloboenja nije neminovno suvislo i spojivo s
evaneoskim shvaanjem ovjeka, stvari i dogaaja; ona znade da za dolazak
Bojeg Kraljevstva nije jo dostatno izvesti osloboenje, osigurati blagostanje i
razvoj.
Crkva je dapae vrsto uvjerena da svako vremenito osloboenje, da svako
politiko osloboenje pa i onda kad ono nastoji nai svoje opravdanje na ovoj ili
onoj strani Staroga ili Novog Zavjeta, ak kad se u svojim, ideolokim zahtjevima
ili normama svog djelovanja poziva na teoloke postavke i zakljuke, ak kad eli
biti teologija za dananje vrijeme ono u sebi nosi klicu vlastite negacije i
odstupanje od ideala kojemu tei, bilo stoga to njegove najdublje pobude nisu
nadahnute pravdom u ljubavi, bilo stoga to zanos koji ga pokree nema prave
duhovne dimenzije a njegova konana svrha nije spasenje i blaenstvo u Bogu.

Nuno zahtijeva obraenje

36. Doista, Crkva smatra da je vana i neodgodiva borba za ovjenije i pravednije

strukture koje vie potuju prava osobe, koje su manje nasilne i manje
podjarmljuju, ali je svjesna da i najbolje strukture, najbolje zamiljeni sustavi ubrzo
postaju neovjeni ako sklonosti ljudskog srca nisu proiene, ako nema obraenja
u srcu i u shvaanjima onih koji u tim strukturama ive ili njima ravnaju.

Iskljuujui nasilje

37. Crkva ne moe prihvatiti nasilje, pogotovo ne prihvaa oruanu silu koju je
nemogue kontrolirati kad uzme maha ni smrt bilo koga kao put osloboenja, jer
znade da nasilje uvijek izaziva nasilje te neizbjeno raa nove oblike ugnjetavanja i
porobljavanja koji su esto jo tei od onih od kojih se htjelo osloboditi. Za vrijeme
svog puta u Kolumbiju otvoreno smo izjavili: Dopustite, napokon, Na poticaj da
se ne pouzdajete u nasilje i u revoluciju; to je suprotno kranskom duhu, a moe
takoer odgoditi umjesto da ubrza drutveni napredak kojemu s punim pravom
teite[63]. Moramo rei i iznova potvrditi da nasilje nije sukladno ni kranstvu
ni Evanelju i da bi grubo ili nasilno mijenjanje struktura bilo pogreno, u sebi
nedjelotvorno i, svakako, protivno dostojanstvu naroda[64].

Poseban doprinos Crkve

38. Nakon svega to smo dosada rekli, Mi smo radosni to Crkva dolazi do sve
ivlje svijesti o vlastitu, bitno evaneoskom ponaanju kojim moe suraivati u
osloboenju ovjeka. I to ona poduzima? Sve vie i vie nastoji da bude mnogo
krana koji se istinski zalau za osloboenje drugih ljudi. Tim kranima
osloboditeljima prua nadahnue vjere, pobudu bratske ljubavi i socijalnu nauku
koju pravi kranin prima s panjom, ali njome gradi na temelju svog razuma i
svog iskustva kako bi ona bila ivotno djelovanje, suradnja i zalaganje. Sve to,
nezavisno od taktiziranja ili sluenja nekom politikom sustavu, mora biti znaajka
oduevljena poleta angairanog kranina. Crkva trajno nastoji da kransku borbu
za osloboenje ugradi u openit naum spasenja koji navijeta.

O ovome to smo upravo ponovno spomenuli vie puta se raspravljalo na Sinodi.

Toj temi htjeli smo uostalom dati neka razjanjenja u nagovoru koji smo Ocima
upravili na svretku Opeg zasjedanja[65].

Opravdano se nadamo da e iznesene misli pomoi da se izbjegnu nejasnoe to ih

esto poprima rije osloboenje u raznim ideologijama, sustavima i politikim
skupinama. Osloboenje koje evangelizacija razglauje i pripravlja isto je ono
osloboenje koje je Krist navijestio svojom rtvom.

Vjerska sloboda

39. Od toga pravog osloboenja koje je povezano s evangelizacijom i koje zapravo

tei ostvarenju struktura za obranu ljudske slobode ne moe se odvojiti zahtjev da
se osiguraju sva osnovna ljudska prava meu kojima vjerska sloboda ima veoma
vano mjesto. Nedavno smo govorili o suvremenosti tog problema, istaknuvi
koliko je krana jo danas prignjeeno sustavnim ugnjetavanjem samo zato to su
krani, zato to su katolici! Nastavlja se drama vjernosti Kristu i drama vjerske
slobode, pae i onda kad se skriva iza odlunih izjava u prilog prava ljudske osobe i
drutva[66].

IV.

PUTOVI EVANGELIZACIJE

Traenje prikladnih sredstava

40. Neprijeporna vanost koju ima sadraj evangelizacije nipoto nas ne smije
omesti da shvatimo kolika je vanost njenih putova i sredstava.

Uvijek je suvremeno pitanje kako evangelizirati jer se naini evangelizacije

mijenjaju prema razliitim okolnostima vremena, mjesta, kulture i tako su, na neki
nain, izazov naoj sposobnosti otkrivanja i prilagoavanja.

Posebno moramo nastojati mi Pastiri u Crkvi da odvano i mudro, potpuno vjerni

sadraju, pronalazimo najprilagoenije i najdjelotvornije naine za prenoenje
evaneoske poruke ljudima naeg vremena. U svom razmiljanju spominjemo samo
nekoliko putova koji su s ovog ili onog razloga od temeljne vanosti.
Svjedoanstvo ivota

41. Ponajprije, bez ponavljanja onoga to smo ve rekli, istaknimo slijedee: Crkvi
je prvo sredstvo evangelizacije svjedoanstvo izvornoga kranskog ivota
predanog Bogu u zajednitvu koje nita nije kadro unititi i ujedno, u bezgraninoj
revnosti, predanog blinjemu. Suvremeni ovjek radije slua svjedoke negoli
uitelje rekli smo nedavno skupini laika ili ako slua uitelje slua ih zato to
su svjedoci[67]. Dobro je to izrazio sv. Petar podsjeajui koliki je ar ista i
smjerna ivota koji bez rijei pridobiva ak i one koji su neposluni Rijei[68].
Crkva e dakle evangelizirati svijet ponajprvo svojim ponaanjem, svojim ivotom,
tj. ivljenim svjedoanstvom svoje vjernosti Gospodinu Isusu, svjedoanstvom
ivota i predanosti, slobodom pred silama ovog svijeta, jednom rijei svetou.

iva propovijed

42. Po tom, nije na odmet istaknuti vanost i potrebu propovijedanja. Ali kako da
prizovu onoga u koga ne povjerovae? A kako da povjeruju u onoga koga nisi uli?
Kako pak da uju bez propovjednika? (...) Dakle: vjera po poruci, a poruka rijeju
Kristovom[69]. Zakon to ga je neko tako izrazio Apostol Pavao i danas je na
snazi.

Uistinu, propovijed je uvijek neophodna kao usmeno razglaivanje poruke. Dobro

Nam je poznato kako se suvremeni ovjek, obasut govorima, esto osjea
premorenim da bi rije sasluao ili, to je jo gore, kao da je protiv rijei stekao
nekakvu otpornost. Znademo i za misao mnogih psihologa i sociologa koji kau da
je suvremeni ovjek preao iz civilizacije rijei koja je odsada nedjelotvorna i
beskorisna, i da danas ivi u civilizaciji slike. Svakako, te injenice morale bi nas
potaknuti da u prenoenju evaneoske poruke koristimo suvremena sredstva koja su
plod ove civilizacije. Ima u tom smislu ve valjanih napora. S Nae strane moemo
ih samo pohvaliti i obodriti da se jo vie razviju. No, zamor to ga danas izazivaju
toliki prazni govori ili suvremena prikladnost tolikih drugih oblika priopavanja ne
smiju ipak uroditi omalovaavanjem one postojane snage rijei niti prouzroiti da
se u nju izgubi povjerenje. Rije je uvijek suvremena, pogotovo kad je nositeljica
sile Boje[70]. Upravo zato suvremeno je i naelo sv. Pavla: Vjera po poruci[71],
a to znai da ovjek ba sluanjem Rijei dolazi k vjeri.

Sluba Rijei

43. To propovijedanje Evanelja poprima razne oblike koje revnost uvijek iznova
stvara u beskraj. Nemogue je zapravo navesti sve one ivotne dogaaje i ljudske
prilike koje su prigoda za obazriv i dojmljiv navjetaj onoga to nam Gospodin u
takvim prilikama poruuje. U takvim zgodama dostaje imati neto prave duhovne
osjetljivosti da se razabere to nam u njima Bog govori. A otkada obnovljeno
bogosluje nakon Sabora pridaje veliku vanost slubi Rijei, pogrijeili bismo
kad u homiliji ne bismo vidjeli vrijedno i prikladno orue evangelizacije. Svakako
treba poznavati i iskoristiti zahtjeve i mogunosti homilije kako bi ona u
pastoralnom pogledu bila potpuno djelotvorna. U to, meutim, ovjek prije svega
mora biti uvjeren i tome se poslu predati s ljubavlju. To propovijedanje koje je na
naroit nain uklopljeno unutar euharistijskog slavlja, od kojeg dobiva naroitu
snagu i jakost, ima zacijelo izvrsnu ulogu u evangelizaciji ve prema tome koliko
izraava duboku vjeru posveenog slubenika koji propovijeda i koliko je proeto
ljubavlju. Vjernici, koji se okupljaju kao vazmena Crkva to slavi blagdan
Gospodina prisutna u svojoj sredini, od tog propovijedanja mnogo oekuju i doista
primaju mnoge plodove samo ako je ono jednostavno, jasno, izravno, prilagoeno,
duboko priljubljeno evaneoskoj nauci i vjerno crkvenom Uiteljstvu, ako je
noeno uravnoteenim apostolskim arom to proizlazi iz same naravi tog
propovijedanja koje je puno nade, koje hrani vjeru, raa mir i jedinstvo. Mnoge
upske i druge zajednice ive i jaaju zahvaljujui nedjeljnoj homiliji koja ima
takve znaajke.

Dodajmo jo da, zahvaljujui liturgijskoj obnovi, euharistijsko slavlje nije jedino

vrijeme koje je odreeno za homiliju. Ona ima svoje mjesto i ne smije se
zanemariti u slavljenju svih sakramenata i k tome, unutar okupljene zajednice, za
vrijeme paraliturgijskih ina. Ona e uvijek ostati povlateni nain za priopivanje
Gospodinove Rijei.

Kateheza

44. U evangelizaciji se ne smije zanemariti jo jedno vano sredstvo a to je

katehizacija. Posredstvom sustavne vjerske pouke razum, naroito u djejoj i
mladenakoj dobi, eli upoznati osnovne injenice, ivi sadraj istine koju nam je
Bog htio priopiti i koju je Crkva tijekom duge povijesti nastojala uvijek obilatije
izraziti. Svatko e priznati da ta pouka mora ii za usvajanjem ivotnih kranskih
navika i da ne smije biti samo razumska. Nema sumnje, taj oblik evangelizacije bit
e veoma uspjean bilo da se vjeronauk predaje u Crkvi, gdje je to mogue u koli
i, dakako, u kranskim obiteljima, samo ako vjerouitelji raspolau odgovarajuim
tekstovima koji su napisani mudro i vjeto, pod vodstvom biskupa. Metode moraju
biti primjerene dobi, kulturi i sposobnostima vjerouenika u elji da se u njihovo
pamenje, um i srce ucijepe temeljne istine koje moraju proeti sav njihov ivot.
Naroito treba pripremati dobre katehete upske, u raznim ustanovama, roditelje
koji brino ele da se usavre u tom vrhunskom umijeu koje je neophodno i
veoma potrebno za vjersku pouku. Uostalom, iako se ne smije zanemarivati nita
to se odnosi na odgoj djece, opaa se da suvremeni uvjeti sve vie zahtijevaju
katehetsku pouku u obliku katekumenata za mnogobrojnu mlade i odrasle koji,
dirnuti milou, malo pomalo otkrivaju Kristovo lice i osjeaju potrebu da Mu se
daruju.

Upotreba mass media

45. U naem stoljeu za koje je znaajna upotreba tzv. mass media ili sredstava
drutvenog priopivanja, ni prvi navjetaj, kateheza, ni daljnje produbljivanje vjere,
kao to smo ve istaknuli, ne smiju se liiti tih sredstava.

U slubi Evanelja ona su kadra protegnuti gotovo u beskraj podruje na kojem se

slua Boja Rije te omoguuju da Radosna vijest dopre do milijuna osoba. Crkva
bi se osjeala krivom pred Gospodinom kad ne bi upotrijebila ta mona sredstva
koja ljudski um svednevice ini jo savrenijim. Pomou njih ona poruku koju uva
propovijeda na krovovima[72]. U tim sredstvima ona nalazi uspjeni oblik
suvremene propovjedaonice. Zahvaljujui njima ona je u stanju govoriti masama.

Upotreba sredstava drutvenog priopivanja uza sve to za evangelizaciju

predstavlja trajni izazov: evaneoska poruka bi preko tih sredstava morala doprijeti
do ljudskih mnotava, ali opet tako da bude kadra taknuti savjest svakoga
pojedinca, ui u srce svakoga kao da je on jedini, sa svime to kao pojedinac ima
najosobnije te poluiti pristanak i posve osobno zalaganje.

Nunost osobna dodira

46. Upravo zato, uz to openito navijetanje Evanelja, vrijedan je i vaan onaj

oblik gdje se ono prenosi od osobe osobi. Gospodin ga je esto primjenjivao
primjerice, njegov razgovor s Nikodemom, sa Zakejem, sa Samarijankom, s
farizejem imunom , a isto tako i Apostoli. Ima li zapravo neki drugi nain da se
preda Evanelje osim da se drugome prenese iskustvo vlastite vjere? Ne bi se
nipoto smjelo dogoditi da prijeka potreba navijetanja Radosne vijesti ljudskim
masama bude uzrok da se taj oblik navijetanja zanemari. Njime se naime dohvaa
osobna savjest ovjeka potresena posve neobinom rijeju koju prima od drugoga.
Nemogue je opisati koliko dobra ine sveenici koji se u sakramentu pokore i u
pastirskom razgovoru pokazuju spremnima za osobno vodstvo putovima Evanelja,
da pojedine osobe utvruju u njihovim naporima, pridiu ih ako su pale te im
uvijek nenametljivo i spremno pruaju svoju pomo.

Uloga sakramenata
47. Osim toga, nikad neemo dosta istaknuti da se evangelizacija ne iscrpljuje u
propovijedanju i vjeronaunoj poduci. Ona, naime, mora zahvatiti sam ivot:
naravni ivot kojem daje posve novi smisao zahvaljujui evaneoskim vidicima
koje mu otvara, i nadnaravni ivot koji nije nijekanje naravnog ivota ve njegovo
proienje i uzdignue.

Taj nadnaravni ivot nalazi svoj izraaj u sedam sakramenata te u divnom zraenju
milosti i svetosti koje oni nose.

Stoga evangelizacija razotkriva sve svoje bogatstvo ako se ostvaruje u tijesnoj

povezanosti ili, jo bolje, u neprekidnoj meuzavisnosti rijei i sakramenata.
Donekle se zapravo radi o igri rijei kad se, kao to se ponekad dogaa,
suprotstavlja evangelizacija sakramentalizaciji. Ipak je tono da je dijeljenje
sakramenata u nekim sluajevima, kad naime nema vrsta oslonca u katehezi o tim
sakramentima i u katehezi openito, dobrim dijelom lieno svoje djelotvornosti.
Doista, uloga je evangelizacije da tako odgaja u vjeri kako bi svaki kranin
doivljavao sakramente uistinu kao sakramente vjere, a ne da ih prima pasivno ili
da ih samo podnosi.

Puke pobonosti

48. Dotaknut emo se jo jednoga vida evangelizacije prema kojem ne moemo biti
ravnoduni. Govorit emo o zbiljnosti koja se esto oznaava izrazom puke
religioznosti.

Kako u krajevima gdje je Crkva zasaena ve stoljeima tako i tamo gdje ona tek
hvata korijene, moe se u narodu naii na posebne oblike traenja Boga i vjere.
Dok se na njih dugo gledalo kao na neto manje isto, ponekad ak i s prezirom,
danas im se gotovo posvuda iznovice otkriva vrijednost. Biskupi su na nedavno
odranoj Sinodi, puni pastoralnog realizma i revnosti, produbili znaenje tih oblika
religioznosti.

Puka religioznost nesumnjivo ima svojih ogranienosti. esto je sklona raznim

izoblienjima religije, odnosno praznovjerju. esto ostaje na razini isto kulturalnih
oitovanja i ne dolazi do istinskog pristanka vjere. tovie, moe ak voditi
nastajanju sekti i ugroziti pravu crkvenu zajednicu.

No ako se u evangelizaciji ispravno usmjeruje naroitom pedagogijom, puka je

religioznost veoma bogata vrednotama. Ona je izraaj ei za Bogom koju samo
jednostavni i siromani mogu osjetiti. Ona osposobljava za velikodunost i rtvu
sve do herojstva u oitovanju svoje vjere. Ona vrlo snano doivljava najdublja
Boja svojstva: njegovo oinstvo, njegovu providnost, njegovu zaljubljenu trajnu
nazonost. Raa unutranje stavove koje u tom stupnju inae rijetko susreemo:
strpljivost, smisao za kri u svagdanjem ivotu, predanost, otvorenost drugima,
pobonost. U tom smislu Mi radije kaemo puka pobonost, tj. vjera puka
negoli religioznost.

Svima koje je Gospodin postavio voama crkvenih zajednica pastoralna ljubav

mora biti nadahnue kako da se odnose prema toj tako bogatoj i tako osjetljivoj
stvarnosti. Prije svega valja biti osjetljiv, znati uoiti nutarnje dimenzije i
neprijeporne vrijednosti, spremno pomoi da se izbjegnu opasnosti i zastranjenja.
Ako se dobro usmjeri, ta puka religioznost za naa narodna mnotva moe sve vie
i vie biti istinski susret s Bogom u Isusu Kristu.

V.

KOME JE EVANELJE NAMIJENJENO?

Sveope usmjerenje

49. Prema posljednjim Isusovim rijeima u Markovu Evanelju, evangelizacija

koju Gospodin stavlja u dunost Apostolima ima sveope znaenje: Poite po
svem svijetu, propovijedajte Evanelje svemu stvorenju[73].

Dvanaestorica i prvi kranski narataj dobro su shvatili znaenje tih i slinih rijei;
one su im bile program za djelovanje. Razilaskom Apostola, uslijed progonstva,
dolo je do irenja Rijei i zasaivanja Crkve u sve udaljenijim stranama svijeta.
Sveopost dolazi jo vie do izraaja kad je meu Apostole primljen Pavao i kad je
u skladu sa svojom karizmom poeo propovijedati poganima neidovima.

Unato svim zaprekama

50. U dvadeset stoljea povijesti, od vremena na vrijeme, kranska pokoljenja

susretala su se s raznim zaprekama koje su ometale to openito poslanje. S jedne
strane, kod samih blagovjesnika javlja se napast da uz razliita opravdanja ogranie
polje svoga misionarskog djelovanja. S druge strane, esto ima ljudskim snagama
nesavladivih otpora kod onih kojima se blagovjesnik obraa. Osim toga, Mi sa
alou moramo ustanoviti da se ponekad i dravne vlasti djelu evangelizacije
snano suprotstavljaju ili ga ak zabranjuju. Dogaa se i u nae dane da se
navjestitelji Boje Rijei liavaju svojih prava, da su progonjeni, ugroeni i
uklanjani s jednoga jedinog razloga to propovijedaju Isusa Krista i njegovo
Evanelje. No Mi se nadamo da e unato tolikim alosnim iskuenjima djelo tih
apostola u svim dijelovima svijeta biti izvreno.
Bez obzira na tolike protivnosti, Crkva u sebi raspiruje svoje najdublje nadahnue
koje joj dolazi od Uitelja: Po svem svijetu! Svemu stvorenju! Do kraja zemlje! Na
nedavnoj Sinodi ponovno ga je doivjela kao poziv da se evaneoski navjetaj ne
stegne samo na jedan dio ovjeanstva, na samo jednu klasu ili samo na jedan tip
kulture. Neki primjeri u tom pogledu mogu biti vrlo rjeiti.

Prvi navjetaj onima daleko

51. Ve od jutra Pedesetnice prvih Duhova, Crkva je prihvatila, kao osnovni

program koji je primila od svog Utemeljitelja, objaviti Isusa Krista i njegovo
Evanelje onima koji za njih ne znaju. Sav Novi Zavjet a posebno Djela apostolska
svjedoe o izuzetnom i u neku ruku uzornom misionarskom nastojanju koje e
nakon toga dati obiljeje cjelokupnoj povijesti Crkve.

Taj prvi navjetaj o Isusu Kristu ona ostvaruje sloenim i raznolikim djelovanjem
koje se ponekad oznauje kao preevangelizacija, no to je ve zapravo
evangelizacija iako tek u svome poetnom i nepotpunom stupnju. U tu svrhu na
raspolaganju je gotovo beskrajno mnotvo raznih sredstava: tu je, dakako, samo
propovijedanje, ali i umjetnost, znanstveni pristup, filozofsko istraivanje i
ispravno postupanje s ljudskim osjeajima.

Navjetaj raskranjenom svijetu

52. Ako je taj prvi navjetaj poglavito upravljen onima koji nikad nisu uli Radosnu
vijest o Isusu Kristu ili pak djeci, pokazuje se takoer kako je sve vie neophodan,
zbog raskranjenih prilika u nae doba, i mnotvu osoba koje su krtene ali ive
mimo svakog kranskog ivota, priprostim ljudima koji imaju neku vjeru ali joj
slabo poznaju temelje, intelektualcima koji osjeaju potrebu da upoznaju Isusa
Krista u svjetlu u kojem ga nisu primili kroz pouku u svome djetinjstvu, kao i
mnogim drugima.

Nekranske religije

53. Taj navjetaj upravljen je takoer velikim dijelovima ljudskoga roda koji
ispovijedaju nekranske religije to ih Crkva potuje i cijeni jer su i one ivi
izraaj due golemih ljudskih mnotava. One u sebi nose odjek tisuljetnog traenja
Boga koje je nepotpuno ali je esto ostvareno u iskrenosti i ispravnosti srca.
Raspolau izvanrednom batinom duboko religioznih tekstova. Narataje i narataje
uile su moliti. U njima svima nalazimo bezbrojne klice Rijei[74] i mogu biti
prava priprava za Evanelje[75], da ponovimo zgodnu rije II. vatikanskog
sabora koju je preuzeo od Euzebija Cezarejskoga.

Nema dvojbe da u sklopu svega toga nastaju veoma sloena i osjetljiva pitanja koja
valja prouavati u svjetlu kranske Predaje i crkvenog Uiteljstva kako bismo
dananjim i sutranjim misionarima otvorili nove vidike s obzirom na njihove
dodire s nekranskim religijama. Danas posebno elimo istaknuti kako Crkva ne
smatra potrebnim da iz potovanja ili obzirnosti prema tim religijama, pa ni zbog
sloenosti pitanja koja se pojavljuju, pred nekranima preuti navjetaj o Isusu
Kristu. Naprotiv smatra da to mnotvo ima pravo upoznati bogatstvo Otajstva
Krista[76] u kojem, kako vjerujemo, cijelo ovjeanstvo moe u neospornoj punini
nai sve to tapkajui pita o Bogu, o ovjeku i svom odreenju, o ivotu i smrti, o
istini. Jednako tako i pred raznim oblicima naravne religije koji su dostojni najvieg
potovanja Crkva uporno istie injenicu da Isusova religija koju navijeta
evangelizacijom doista ovjeka dovodi u odnos s Bojim naumom, s njegovom
ivom prisutnou i njegovim djelovanjem. Time ih suoava s otajstvom boanskog
Oinstva koje se nadvija nad ovjeanstvom. Drugim rijeima, naa vjera zaista
uspostavlja istinski i ivi odnos s Bogom koji druge religije nisu mogle uspostaviti
premda, da tako kaemo, prema nebu diu svoje ruke.

Eto, to je razlog to Crkva uva svoj misionarski polet i to ga u ovom povijesnom

trenutku ak kani pojaati. Pred cijelim narodima ona se osjea odgovornom. Ona
nema poinka sve dok nije uinila sve to je u njenoj moi da navijesti Radosnu
vijest Isusa Spasitelja. Neprestance pripravlja nove apostolske narataje. Istiemo
to s radou, u asu kad ima onih koji misle ili ak govore da su se ar i apostolska
revnost iscrpli, da je zavreno vrijeme misionarskog rada. Sinoda je suprotno
pokazala da misionarsko navijetanje nije presahlo i da e Crkva uvijek ii za tim
da ga ispuni.

Podrka vjeri vjernika

54. Crkva je takoer uvjerena da svoju neumornu brigu ne smije uskratiti ni onima
koji su ve primili vjeru i koji su ve, esto naratajima, u dodiru s Evaneljem.
Ona stoga nastoji tu vjeru produbljivati, uvrivati, hraniti i initi je to zrelijom
kod onih koje ve zove vjernicima, da bi oni to jo vie bili.

Ta vjera danas je gotovo posvuda suoena sa sekularizmom, odnosno s borbenim

bezbotvom: to je vjera na udaru kunji i prijetnji, tovie, to je opkoljena i
napadnuta vjera. Kad se svakodnevno ne bi hranila i jaala, dola bi u opasnost da
propadne zbog uguenja ili iznemoglosti. Stoga evangelizirati esto znai vjeri
vjernika pruati tu prijeko potrebitu hranu i pomo, poglavito u katehezi punoj
evaneoske svjeine kad je jezik prilagoen vremenu i osobama.
Katolika Crkva takoer se ivo brine za krane koji s njom nisu u punom
jedinstvu: pripravljajui se zajedno s njima na jedinstvo koje je Krist htio i upravo
da bi se ostvarilo to jedinstvo u istini, svjesna je da bi se teko ogrijeila o svoju
dunost kad im ne bi dala svjedoanstvo o punini objave, poklad koje ona uva.

Oni koji ne vjeruju

55. Znaajno je da se Sinoda bavi i meusobno razliitim podrujima koja su ipak

uzajamno bliska s obzirom na izazove to ih ona, svako na svoj nain, upuuju
evangelizaciji.

Ponajprije tu je neto to bismo mogli oznaiti kao porast nevjerovanja u

suvremenom svijetu. Sinoda je pokuala taj suvremeni svijet opisati: pod tim
opim imenom, koliko je samo misaonih strujanja, koliko vrednota i protu-
vrednota, koliko prikrivenih tenji i razornih klica, starih uvjerenja to nestaju i
novih to nadiru!

S duhovnog gledita, za taj moderni svijet se ini da se neprestano koprca u neem

to je jedan suvremeni autor nazvao dramom ateistikog humanizma[77].

S jedne strane, u samoj sri suvremenog svijeta moramo uoiti pojavu koja postaje
gotovo njegovom najupadljivijom oznakom: to je sekularizam. Ne govorimo ovdje
o sekularizaciji, o onom u sebi opravdanom i ispravnom nastojanju, koje naprosto
nije nespojivo s vjerom odnosno religijom, da se u stvorenju, u svakoj stvari ili
dogaaju otkriju zakoni po kojima se sa stanovitom nezavisnou ravnaju, u
duboku uvjerenju da je te zakone postavio sam Stvoritelj. Nedavni Sabor govorio je
u tom smislu o autonomiji kulture i naroito znanosti[78]. Mi ovdje spominjemo
sekularizam, poimanje svijeta prema kojem se svijet tumai sam sobom i nema
potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvian i samo smeta. Takav
sekularizam, da bi priznao ovjekovu mo, na kraju naputa Boga i, tovie, poinje
ga nijekati.

ini se da iz toga proizlaze novi oblici ateizma kao to je antropocentrini, ne

apstraktni i metafiziki nego pragmatiki, programatski i borbeni ateizam. U sprezi
s tim ateistikim sekularizmom nudi nam se svakodnevno, pod najrazliitijim
oblicima, potroaka civilizacija, hedonizam izdignut do najvieg dobra, tenja za
moi i vladanjem, svakovrsna diskriminacija. Taj humanizam usmjeren je tako
nehumano.

S druge strane, upravo je nevjerojatno da se u tom istom svijetu ne moe porei

istinska otvorenost kranstvu i evaneoskim vrednotama, ako ne drugaije ono u
obliku osjeaja praznine i nekakve nostalgije. Ne pretjerujemo ako kaemo da se
uje snano i potresno dozivanje da im se navijesti Evanelje.
Oni koji ne prakticiraju

56. Drugi krug ine oni koji vjeru ne prakticiraju: danas je vrlo mnogo onih koji
uglavnom izrijekom nisu zanijekali svoje krtenje ali su posve na rubu, naprosto ga
ne proivljavaju. Pojava onih koji ne prakticiraju odavna je poznata u povijesti
kranstva a pripisuje se naravnoj slabosti i dubokoj nedosljednosti to je, naalost,
nosimo u sebi. Danas je ipak poprimila neke nove oznake. esto se kae da nastaje
zbog kidanja tradicionalnih odnosa to se u nae vrijeme nerijetko dogaa. Do toga
takoer dolazi kad ljudi ive meu onima koji ne vjeruju i kad su pod utjecajem
nevjere. Napokon, suvremeni nepraktikanti za razliku od nekadanjih svoj stav
nastoje opravdati u ime nutarnje religioznosti, u ime neovisnosti i osobne
iskrenosti.

Iz svega toga slijedi da ateisti i oni to ne vjeruju, s jedne strane, te nepraktikanti, s

druge strane, pruaju evangelizaciji znatne otpore. U sluaju prvih nailazimo na
otpor stanovitog odbijanja, na nesposobnost da se shvati novi poredak stvari, novo
doivljavanje svijeta, ivota i povijesti, to je zaista nemogue ako se ne poe od
Boje Posvemanjosti. Drugi opet pruaju otpor svojom nepokretnou, i pomalo
neprijateljskim stavom ovjeka koji se osjea domai, koji misli da znade sve, da je
sve iskuao i vie u to ne vjeruje.

Ateistikog sekularizma i naputanja vjerskog ivota ima kod starijih i kod mladei,
kod elite i u masama, u svim kulturalnim slojevima, u drevnim i u mladim
Crkvama. U svom evaneoskom djelovanju Crkva ta dva svijeta ne moe
zanemariti niti se pred njima zaustaviti. Ona neprestano mora pronalaziti sredstva i
prikladan jezik da im donese, odnosno da im ponovno donese, objavu Boju i vjeru
u Isusa Krista.

Usred mnotva

57. Poput Krista za vrijeme njegova vremenitog propovijedanja, poput

Dvanaestorice ujutro prvih Duhova, Crkva pred sobom vidi beskrajno ljudsko
mnotvo koje treba Evanelje i ima na nj potpuno pravo; Bog naime hoe da se
svi ljudi spase i dou do spoznanja istine[79].

Osjeajui svoju dunost da propovijeda Evanelje svima, svjesna da evaneoska

poruka nije namijenjena tek maloj skupini povlatenih ili izdvojenih nego da
pripada svima, Crkva u susretu s mnotvom koje je iznemoglo i luta kao ovce bez
pastira Kristovu tjeskobu doivljava kao svoju i esto ponavlja njegove rijei:
ao mi je naroda[80].
No ona je isto tako svjesna da svoju poruku, radi uspjenosti evaneoskog
propovijedanja, mora slati u samo srce mnotva, u zajednice vjernika koje svojim
djelovanjem mogu i moraju dospjeti k drugima.

Bazine crkvene zajednice

58. Sinoda se mnogo bavila malim tzv. bazinim zajednicama jer se one danas u
Crkvi inae mnogo spominju. to su one? Zato bi bile poseban predmet
evangelizacije a istovremeno i same navjestiteljice Evanelja?

Ako je suditi prema raznim svjedoanstvima koja su se ula na Sinodi, takve

zajednice niu gotovo posvuda u Crkvi i meusobno se dosta razlikuju, pa i u
okvirima jedne te iste pokrajine, a razlike su jo vee od jednoga do drugog
podruja.

U nekim krajevima, uz rijetke iznimke, one nastaju i rastu unutar Crkve u skladu s
njenim ivotom, hranjene njenim nauavanjem i odane njenim pastirima. U tim
sluajevima, one nastaju iz potrebe da se ivot Crkve jo snanije proivljava; ili iz
elje i tenje za jo ljudskijom dimenzijom koju vee crkvene zajednice teko mogu
pruiti, naroito u suvremenim glomaznim urbanim sreditima koji vie pogoduju
ivotu u masi i anonimnosti. Na svoj nain one mogu naprosto biti produenje onih
manjih sociolokih zajednica, kao to je selo i slino, na duhovnoj i religioznoj
razini, tj. u bogosluju, produbljivanju vjere, bratskoj ljubavi, molitvi, zajednitvu s
Pastirima. Ili opet tee da okupe na sluanje Rijei i razmiljanje o njoj, na
sakramente i povezanost Agape, razne skupine koje vee slina dob, kultura,
ivotno stanje ili drutveni poloaj: brane parove, omladinu, razna zvanja itd.,
zatim osobe koje je ivot ve povezao u borbi za pravdu, bratsko pomaganje
siromanih, promicanje ovjeka i sl. I napokon, takve zajednice stvaraju krani
kad im nestaica sveenika onemogui da se okupljaju u redovitim upskim
zajednicama. Sve to zbiva se u okvirima zajednica koje je osnovala Crkva, posebno
unutar partikularnih Crkava i u upama.

Nasuprot tome, u drugim krajevima bazine zajednice okupljaju se u duhu otrog

kritiziranja Crkve koju one proizvoljno nazivaju institucionalnom i kojoj se
suprotstavljaju kao karizmatike zajednice, slobodne od struktura i nadahnute
iskljuivo Evaneljem. Nepobitno je da one zauzimaju napadaki i odbojan stav
prema oblicima u kojima se Crkva izraava, prema njenoj hijerarhiji i znakovima.
Oni odluno osporavaju tu Crkvu. Idui tim putem, njihovo se glavno nadahnue
ubrzo ideologizira i vrlo rijetko se dogodi da dosta rano ne postanu rtvom nekoga
politikog opredjeljenja, neke struje, a po tom i nekog sistema ili neke stranke, uz
opasnost da posve budu instrumentalizirane.
Ve ovdje moemo primijetiti slijedee: zajednice koje se svojim duhom
osporavanja odcjepljuju od Crkve, kojoj izmeu ostalog naruavaju jedinstvo,
doista se mogu nazivati bazinim zajednicama, ali to je iskljuivo socioloka
oznaka. One se bez zloporabe rijei ne bi mogle nazvati bazinim crkvenim
zajednicama, ak kad bi uz neprijateljski stav prema hijerarhiji i htjele biti u
crkvenom jedinstvu. To ime pripada drugima koji se okupljaju unutar Crkve da bi
bili s njome jedno i da bi radili na njenu rastu.

One druge zajednice koje smo spomenuli bit e mjesto evangelizacije na dobrobit
irih, poimence na dobrobit partikularnih Crkava, a i nada za sveopu Crkvu, kao
to smo na zavretku Sinode rekli, i to:

- ukoliko svoju hranu budu traile u Bojoj Rijei i ne dadu se sputati politikom
polarizacijom snaga, pomodnim ideologijama, ako budu spremne iskoristiti svoj
golemi ljudski potencijal;

- ukoliko odole trajno prisutnoj napasti sustavnog osporavanja i duhu neobuzdanog

kritiziranja pod izlikom iskrenosti i duha suradnje;

- ukoliko ostanu vrsto povezane s mjesnom Crkvom u koju se uklapaju i sa

sveopom Crkvom, izbjegavi tako vrlo stvarnu! opasnost da se osame i onda
povjeruju kako su one jedina prava Kristova Crkva, bacajui prokletstvo na sve
ostale crkvene zajednice;

- ukoliko sauvaju iskreno zajednitvo s Pastirima koje je Gospodin dao svojoj

Crkvi i s Uiteljstvom koje im je Kristov Duh podario;

- ukoliko za sebe ne budu smatrali da je njima jedinima upueno Evanelje i da su

one njegove jedine navjestiteljice ak jedine uvarice Evanelja! , znajui da
je Crkva mnogo ira i vrlo raznolika, prihvaajui da se ta Crkva moe utjeloviti na
nain koji se razlikuje od njihova naina;

- ukoliko svakodnevno budu rasle u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom

radu;

- ukoliko uvijek budu ivotno univerzalne a nikad poput sekti.

Samo uz te zahtjevne ali i privlane uvjete crkvene bazine zajednice odgovorit e

svom najdubljem pozivu: kao sluateljice Evanelja koje im je navijeteno, kao
povlateni objekt evangelizacije, same e bez sustezanja postati navjestiteljice tog
Evanelja.

VI.
 BLAGOVJESNICI

Cijela Crkva je misionarska

59. Ako ljudi u svijetu razglauju evanelje spasenja, rade to na zapovijed, u ime i
po milosti Krista Spasitelja. A kako propovijedati bez poslanja?[81], pisao je
onaj koji je zacijelo bio jedan od najveih blagovjesnika. Nitko to ne moe initi
osim ako je poslan.

No, dakle, tko ima poslanje da navijeta Evanelje?

II. vatikanski sabor jasno je odgovorio: Crkva po boanskoj zapovijedi ima

dunost da ide po svem svijetu i da propovijeda Evanelje svakom stvorenju[82].
A na jednom drugom mjestu isti Sabor kae: Cijela Crkva je misionarska, a djelo
evangelizacije temeljna dunost Bojeg naroda[83].

Na tu tijesnu povezanost izmeu Crkve i evangelizacije ve smo podsjetili.

Navijetajui i gradei Kraljevstvo Boje, Crkva urasta u samu sr svijeta kao znak
i orue tog Kraljevstva koje jest i koje dolazi. Sabor ponavlja onu vrlo znaajnu
rije sv. Augustina o misionarskom djelovanju Dvanaestorice: Navijetajui rije
istine, oni su omoguili da se rode Crkve[84].

Crkveno djelo

60. Kad kaemo da je Crkva poslana i ovlatena za evangelizaciju svijeta, treba da

na pameti imamo dvije stvari.

Prvo, evangeliziranje ni za koga nije nekakvo usamljeno djelovanje pojedinca nego

je to duboko crkveni in. Dok neki neznatni propovjednik, kateheta ili Pastir u
nekom najudaljenijem kraju propovijeda Evanelje, okuplja svoju malu zajednicu
ili podjeljuje neki sakrament, ak i osamljen on ini djelo Crkve i njegov rad
sigurno se dovezuje, preko institucionalnih odnosa ali i po nevidljivoj povezanosti i
po tajnim ilama milosnog reda, na evangelizacijsko djelovanje cijele Crkve. To
pretpostavlja da to djelo obavlja u jedinstvu s poslanjem Crkve i u njeno ime, a ne
poslanjem koje bi sam sebi pripisivao ili po svom osobnom nadahnuu.

Druga tvrdnja proizlazi iz prethodne: ako svatko evangelizira u ime Crkve, a ona
sama to ini snagom Gospodinove naredbe, nijedan blagovjesnik nije potpuni
gospodar u svom evaneoskom djelovanju niti ima neogranienu vlast kojom bi
raspolagao prema individualistikim mjerilima i pogledima ve u zajednitvu s
Crkvom i njezinim Pastirima.
Kao to smo ve rekli, cijela Crkva mora evangelizirati. To znai da Crkva, s
obzirom na svijet kao cjelinu kao i s obzirom na svaki njegov dio, osjea
odgovornost i dunost da iri Evanelje.

Vanost sveope Crkve

61. Na ovoj razini naeg razmiljanja zaustavit emo se, brao i sinovi, na pitanju
koje je u nae dane neobino vano. U svojim liturgijskim slavljima, u svom
svjedoenju pred sucima i krvnicima, u svojim apologetskim spisima, prvi krani
rado su ispovijedali svoju duboku vjeru u Crkvu videi je rairenu po cijelomu
svijetu. Posvema su bili svjesni da pripadaju jednoj velikoj zajednici koja se ne da
ograniiti ni vremenom ni prostorom: Od pravednog Abela do posljednjeg
izabranika[85], sve do kraja zemlje[86], do svretka svijeta[87].

Gospodin je htio da njegova Crkva bude ba takva: sveopa, veliko stablo na

granama kojeg se gnijezde ptice nebeske[88], mrea koja zahvata svakovrsne
ribe[89], ili mrea koju Petar izvlai sa sto pedeset i tri velike ribe[90], stado koje
na pau izvodi jedini pastir [91], Crkva sveopa bez mea i granica osim, naalost,
onih mea u srcu i duhu ovjeka grenika.

Vanost partikularne Crkve

62. Ipak, ta sveopa Crkva zapravo se utjelovljuje u partikularnim Crkvama

sastavljenim upravo od ovog ili onog dijela ovjeanstva, od ljudi to govore istim
jezikom, imaju isto kulturno nasljee ili isto doivljavanje svijeta, jednu povijest,
naroitu ljudsku podlogu. Razumijevanje za bogatstva partikularnih Crkava u
skladu je sa svojevrsnom osjetljivou suvremenog ovjeka.

Moramo paziti da sveopu Crkvu ne zamiljamo kao zbroj ili, da tako kaemo, kao
vie ili manje neobinu federaciju partikularnih, meusobno bitno razliitih Crkava.
U Gospodinovoj zamisli postoji naprosto Crkva, Crkva sveopa po svom pozivu i
poslanju koja, putajui svoje korijenje u kulturalno, socioloki i ljudski razliita
podruja, u svakom dijelu svijeta dobiva i drugaiji izgled, drugaije vanjske
izraaje.

Stoga, svaka partikularna Crkva koja bi se svojevoljno odvojila od sveope Crkve,

izgubila bi svoju povezanost s Bojim naumom i osiromaila u svojoj crkvenosti.
No, s druge strane, Crkva toto orbe difusa postala bi apstrakcijom kad se ne bi
ostvarivala i ivjela upravo u obliku partikularnih Crkava. Jedino ako pazimo na ta
dva pola Crkve, kadri smo uoiti sve bogatstvo odnosa koji postoje izmeu sveope
Crkve i partikularnih Crkava.
Prilagoavanje govora i vjernost sadraju

63. Partikularne Crkve, duboko srasle s tono odreenim osobama, ali i s tenjama,
bogatstvom i ogranienostima, s nainom molitve, ljubavi i doivljavanja ivota
kao znaajkama odreene ljudske skupine, moraju bit evaneoske poruke usvojiti i
pretoiti je u govor koji ti ljudi razumiju, bez i najmanjeg trunka izdaje onog to je
bitno u njenoj istini, a zatim tu poruku navijetati upravo tim jezikom.

To prenoenje valja izvesti razborito, ozbiljno, s potovanjem i upuenou koje

takav posao zahtijeva, bilo da se radi o stvarima u podruju liturgije[92], kateheze,
teolokih izriaja, drugotnih crkvenih struktura ili slubi. A jezik ovdje ne treba
toliko uzeti u semantikom ili knjievnom smislu nego vie u znaenju koje bismo
mogli nazvati antropolokim i kulturalnim.

Nema dvojbe, radi se o vrlo osjetljivom pitanju. Evangelizacija gubi mnogo od

svoje djelotvornosti ako ne vodi rauna o tono odreenom narodu kome se obraa,
ako ne upotrijebi njegov jezik, njegove znakove i simbole, ako ne odgovori na
pitanja koja on postavlja, ako se ne nadovee na njegov stvarni ivot. No, s druge
strane, evangelizacija je u opasnosti da izgubi svoju duu i da nestane ako se
oduzme ili iskvari njezin sadraj pod izlikom da ga se prevodi u govor koji ljudi
razumiju; doista, elei univerzalnu stvarnost prilagoditi tijesnu prostoru, rtvuje se
sama ta stvarnost i rui jedinstvo bez kojeg nema univerzalnosti. Dakle, samo
Crkva koja pomno uva svijest o svojoj openitosti i koja oito pokazuje kako je
doista sveopa, moe donijeti takvu poruku da je svi uju bez obzira na pokrajinske
meae.

Zakonita obazrivost prema partikularnim Crkvama Crkvu moe samo obogatiti. Ta

obzirnost neophodna je i prijeka. Odgovara najdubljim tenjama naroda i ljudskih
zajednica u nalaenju uvijek novih mogunosti vlastita lika.

Otvorenost sveopoj Crkvi

64. No u svrhu tog obogaivanja, partikularne Crkve moraju biti istinski otvorene
sveopoj Crkvi. Uostalom, lijepo se moe opaziti da su priprosti krani, koji su
vjerno odani Evanelju i veoma otvoreni iskrenom osjeanju Crkve, nekako posve
neusiljeno osjetljivi prema toj sveopoj dimenziji, da je nagonski osjeaju i za njom
imaju vrlo snanu potrebu, da se s lakoom u njoj snalaze, s njom zajedno trepere i
pate najdublje u sebi kad ih netko, u ime teorija koje oni ne razumiju, prisiljava na
Crkvu koja je liena te univerzalnosti, na Crkvu regionalistiku, bez obzorja.

Kao to nam uostalom povijest pokazuje, svaki put kad se ova ili ona partikularna
Crkva, kadikad i s najboljim namjerama, s teolokih, sociolokih, politikih ili
pastoralnih razloga, ili ak u tenji za stanovitom slobodom napretka ili djelovanja,
odcijepila od sveope Crkve i od njena ivog i vidljivog sredita, samo je tekom
mukom izbjegla ako je ima koja je to izbjegla dvjema jednako tekim
pogiblima. S jedne strane, to je pogibao od iscrpljujue izdvojenosti koja nakon
kratka vremena dovodi do rasapa, tj. svaki od njenih dijelova odvaja se kao to se
ona sama odvojila od svoje sredinje jezgre. S druge strane, to je pogibao od
gubitka slobode kad se ta Crkva, odvojena od sredita i drugih Crkava koje su joj
pruale jakost i snagu, osjeti preputenom najraznovrsnijim silama potinjavanja i
iskoritavanja.

to neka partikularna Crkva bude vrim sponama jedinstva priljubljena sveopoj

Crkvi u ljubavi i odanosti, u otvorenosti Petrovu Uiteljstvu, u jedinstvu onoga
Zakona moljenja(Lex orandi) koji je ujedno Zakon vjerovanja (Lex
credendi), u zauzetosti oko jedinstva sa svim drugim Crkvama koje tu
sveopenitost tvore, to vie e ta Crkva biti sposobna pretoiti blago vjere u
opravdano razliite oblike izraavanja ispovijesti vjere, molitve i bogosluja,
kranskog ivota i ponaanja te utjecaja tog naroda u koji urasta na druge narode.
Isto tako, bit e u veoj mjeri istinska navjestiteljica Evanelja, odnosno sposobnija
da crpi iz sveope batine kako bi od toga imao koristi njen narod, a ujedno da
sveopoj Crkvi priopuje iskustvo i ivot tog naroda, na dobrobit sviju.

Nepromjenljiv poklad vjere

65. Ba u tom smislu Mi smo prilikom zatvaranja treeg Zasjedanja Sinode htjeli
progovoriti jasno i s puno oinske ljubavi, istiui ulogu Petrova Nasljednika kao
vidljivog i ivog pokretakog poela jedinstva meu Crkvama i dosljedno tome
pola sveopenitosti jedne jedine Crkve[93]. Takoer smo istaknuli Nau veliku
odgovornost, koju ipak dijelimo s naom braom u biskupstvu, da nepromjenljiv
uvamo sadraj katolike vjere koju je Gospodin povjerio Apostolima. Preveden na
sve jezike, taj sadraj ne smije se ni okrnjiti ni unakaziti; zaodjenut simbolima koji
su svojstveni svakom pojedinom narodu, protumaen teolokim izrazima koji vode
rauna o raznim kulturalnim, drutvenim, pa i rasnim sredinama, taj sadraj mora
ostati sadraj katolike vjere, onakav kakvog ga je crkveno Uiteljstvo primilo i
kakvog ga dalje pronosi.

Razliite zadae

66. Dakle, sva je Crkva pozvana da evangelizira a ipak u njezinu krilu imamo
razliite evangelizacijske zadae koje valja izvriti. Ta razliitost slubi u jedinstvu
istog poslanja bogatstvo je i ljepota same evangelizacije. O tim zadaama samo
kratki osvrt.
Neka nam najprije bude doputeno upozoriti na one stranice Evanelja iz kojih se
vidi s kolikom odlunou Gospodin povjerava Apostolima ulogu navijetanja
Rijei. On ih je izabrao[94], odgajao ih je vie godina u svojoj blizini[95],
ustanovio ih je[96] i ovlastio[97]kao svjedoke i opunomoene uitelje poruke
spasenja. Dvanaestorica su, meutim, sa svoje strane poslala svoje nasljednike koji,
u apostolskom slijedu, nastavljaju s propovijedanjem Radosne vijesti.

Petrov Nasljednik

67. Prema Kristovoj volji, Petrov Nasljednik ima dakle viu slubu nauavanja
objavljene istine. Novi Zavjet esto spominje kako je Petar pun Duha Svetoga u
ime svih progovorio[98]. Stoga sv. Leon Veliki govori o njemu da je zasluio
prvenstvo u apostolstvu[99]. Zato i glas Crkve u Papi gleda najvii vrak in
apice, in specula apostolstva[100]. II. vatikanski sabor htio je to iznova
potvrditi izjavivi: Kristov nalog o propovijedanju Evanelja svakom stvoru
(Mk 16,15) tie se u prvom redu i neposredno biskupa, s Petrom i pod
Petrom[101].

Potpuna, vrhovna i sveopa vlast[102] to ju je Krist povjerio svom Namjesniku

radi pastoralnog vodstva svoje Crkve, naroito se dakle sastoji u slubi
propovijedanja i promicanja propovijedanja Radosne vijesti spasenja, koju Papa
izvrava.

Biskupi i prezbiteri

68. Biskupi, nasljednici Apostola, u jedinstvu s Petrovim Nasljednikom i snagom

svoga biskupskog reenja, primaju vlast da u Crkvi nauavaju objavljenu istinu.
Oni su uitelji vjere.

U slubi evangelizacije, kao odgovorni u posebnom smislu, biskupima se

pridruuju prezbiteri koji po sveenikom reenju predstavljaju Krista[103] kao
odgojitelji Bojeg naroda u vjeri, propovjednici, odnosno kao slubenici Euharistije
i ostalih sakramenata.

Svi mi Pastiri pozvani smo, dakle, da vie od drugih lanova Crkve budemo svjesni
te zadae. Upravo to je ono posebno u naoj sveenikoj slubi, to unosi duboko
jedinstvo u tisue poslova koji nas zaokupljaju tijekom dana i ivota, to na poseban
nain daje obiljeje naem radu, taj cilj koji je nazoan u svakom naem inu:
propovijedati Evanelje Boje[104].

Eto jedne znaajke naeg identiteta koju nikakva sumnja ne bi smjela naeti,
nikakav prigovor pomraiti: unato naoj nesposobnosti, za Pastire nas je izabralo
milosre Natpastira[105] da bismo Boju Rije navijetali ovlateno, da bismo
Boji narod koji je bio raspren okupili, da bismo taj Narod hranili znakovima
Kristova djelovanja, a to su sakramenti, da bismo ga upravili na put spasenja, da
bismo ga uvrivali u tom jedinstvu u kojemu smo, na razliitim razinama,
djelotvorna i iva sredstva, da bismo tu zajednicu koja se oko Krista okuplja
neprestano pokretali, u skladu s njenim najbitnijim pozivom. I dok prema svojim
ljudskim moima i Bojom milou sve to skupa izvravamo, izvodimo djelo
evangelizacije, Mi kao Pastir sveope Crkve, naa braa biskupi na elu
partikularnih Crkava, a prezbiteri i akoni u povezanosti sa svojim biskupima kao
njihovi suradnici, po zajednitvu koje ima svoje korijene u sakramentu sv. reda i u
ljubavi Crkve.

Redovnici

69. Redovnici u svom posveenom ivotu nalaze naroito sredstvo za uspjenu

evangelizaciju. Svojim najdubljim bitkom oni se ukljuuju u ivot Crkve, edni
Boje Posvemanjosti, pozvani na svetost. Oni upravo svjedoe za tu svetost. Oni
su utjelovljenje Crkve koja udi da njome ovlada radikalizam blaenstava. Svojim
ivotom oni su znak posvemanjeg predanja Bogu, Crkvi, brai.

Oni dakle imaju posebnu vanost u podruju svjedoenja koje je, kao to smo ve
kazali, za evangelizaciju neto osnovno. To utljivo svjedoenje u siromatvu i
liavanju, u istoi i jednostavnosti, to predanje u poslunosti, dok je u isto vrijeme
poziv upuen svijetu i Crkvi, moe biti i rjeita propovijed kadra dirnuti same
nekrane dobre volje koji su osjetljivi za stanovite vrednote.

U tom smislu, lako nasluujemo kakvu ulogu u evangelizaciji imaju redovnici i

redovnice koji se posveuju molitvi, utnji, pokori i rtvi. to se tie drugih
redovnika, oni se u velikom broju izravno daju na navijetanje Krista. Jasno je da i
njihov misionarski rad zavisi o hijerarhiji i da se mora usklaivati s pastoralnim
djelovanjem koje ona nastoji ostvariti. No, tko ne zna za velik doprinos koji su
redovnici dali i koji jo uvijek daju u evangelizaciji? Zahvaljujui svojim
redovnikim zavjetima, oni su na najizvrsniji nain dobrovoljci, slobodni da sve
ostave i pou navijetati Evanelje do kraja zemlje. Oni su vrlo poduzetni i njihov
apostolat esto ima osebujnih crta i otroumnosti koja izaziva divljenje. Oni su i
velikoduni: esto ih nalazimo kao misijske predstrae, na sebe preuzimaju najvee
opasnosti za zdravlje i ivot. Doista, Crkva im mnogo duguje.

Laici
70. Laici koje njihovo posebno zvanje stavlja usred svijeta i pred najraznolikije
vremenite zadae, upravo tu moraju izvriti jedan naroit oblik evangelizacije.

Njihova prva i neposredna zadaa nije osnivanje i razvitak crkvenih zajednica to

je naroita uloga Pastira , ve moraju nastojati da se ostvare sve one kranske i
evaneoske mogunosti koje su skrivene, ali se ve nasluuju i djeluju u stvarima
ovoga svijeta. Vlastito polje njihova evangelizacijskog rada je veliki i sloeni svijet
politike, drutvenog ivota, gospodarskih odnosa, ali i svijet kulture, znanosti,
umjetnosti, meunarodnog ivota, sredstava drutvenog priopivanja, pa neke
druge stvarnosti otvorene evangelizaciji kao to je ljubav, obitelj, odgoj djece i
mladei, struni rad, ljudska patnja. to vie bude laika proetih evaneljem koji se
osjeaju odgovornima za te stvarnosti, koji su nesumnjivo u njih ukljueni, koji su
mjerodavni s obzirom na njihov razvoj i svjesni da u potpunosti treba razviti njihov
kranski, esto prikrit i priguen doseg, to vie e se te stvarnosti, ne gubei nita
od svoga ljudskog predznaka, nai u slubi izgradnje Kraljevstva Bojeg, odnosno
spasenja u Isusu Kristu, otkrivajui svoju onostranu i esto nepoznatu dimenziju.

Obitelj

71. U okviru evangelizacijskog apostolata laika, nemogue je previdjeti

evangelizacijsko djelovanje obitelji. U raznim povijesnim trenucima obitelj je s
pravom zasluila lijepo ime kune Crkve to je potvrdio i II. vatikanski
sabor[106].

To znai da bi svaka kranska obitelj morala nekako imati razliite vidove itave
Crkve. Izmeu ostalog, obitelj kao i Crkva mora biti mjesto gdje se Evanelje
prenosi i odakle ono zrai.

U krilu dakle takve obitelji, koja je svjesna svog poslanja, svi njeni lanovi
evangeliziraju a ujedno su svi evangelizirani. Ne samo da roditelji svojoj djeci
prenose Evanelje ve to isto Evanelje oni mogu primiti i od njih poto je duboko
proivljeno. Obitelji evangeliziraju i mnoge druge obitelji kao i sredinu u kojoj
ive.

Isto tako i brani drugovi u mjeovitim brakovima moraju svojoj djeci navijestiti
Krista, sa svime to njihovo zajedniko krtenje zahtijeva. Te obitelji imaju ujedno
teku zadau da budu graditeljice jedinstva.

Mladi

72. Okolnosti nas prisiljavaju da budemo naroito pozorni na mlade. Njihov

brojani prirataj i sve vea njihova prisutnost u drutvu, a i problemi koji ih
salijeu, svima moraju biti poticaj da im se u razboritoj revnosti omogui
evaneoski ideal upoznati i po njem ivjeti. S druge strane, moraju mladi koji su u
vjeri i molitvi dobro odgojeni biti apostoli mladei. Crkva mnogo rauna na tu
pomo, a Mi smo u vie navrata oitovali svoje puno povjerenje u te mlade ljude.

Razliite slube

73. Tako djelotvorna nazonost laika u vremenitim stvarnostima zadobiva svoju

punu vrijednost. Ne smije se ipak zanemariti ili previdjeti jo jedna mogunost:
laici se takoer mogu osjeati pozvanima da sa svojim Pastirima surauju u
sluenju crkvenoj zajednici, za njen rast i ivot, izvravajui najrazlinije slube
prema milosti i karizmama koje im se Gospodin udostoji udijeliti.

Nismo u stanju zatomiti u sebi veliku radost dok gledamo tolike ete Pastira,
redovnika i laika koji su oduevljeni svojim evangelizacijskim poslanjem, koji trae
sve prikladnije naine da uspjeno navijeste Evanelje te ohrabrujemo ovo
otvaranje koje je u tom smjeru Crkva danas zapoela. Najprije, to otvaranje
razmiljanju, a onda i crkvenim slubama koje su kadre pomladiti i ojaati
evangelizacijski dinamizam.

Posve je izvjesno, da uz slube po reenju kojima se neki postavljaju za Pastire i na

poseban nain posveuju slubi u zajednici, Crkva znade i za slube nezareenih
kojima se osiguravaju posebni oblici crkvenog sluenja.

Ve letimian pogled u poetke Crkve vrlo je pouan i potie nas da se okoristimo

drevnim iskustvom u pitanju slubi, iskustvom koje je to vrednije to je Crkvi
omoguilo da se uvrsti, poraste i rairi. To obaziranje na prolost valja svakako
dopuniti obaziranjem na sadanje potrebe ovjeanstva i Crkve. Napajati se
neprestano na tim izvorima punim nadahnua, ne rtvovati nita od tih vrednota,
znati se prilagoditi sadanjim zahtjevima i potrebama: to su stupovi koji e pomoi
da se mudro iznova trae i pronau one slube koje Crkva treba i koje e mnogi od
njenih lanova rado prihvatiti radi vee ivotnosti crkvene zajednice. Te slube
imat e istinsku pastoralnu vrijednost ukoliko se budu uspostavljale u potivanju
punog jedinstva, u prihvaanju smjernica koje daju Pastiri, ti voe i graditelji
crkvenog jedinstva.

Takve slube, nove samo prividno a zapravo duboko povezane sa ivotnim

iskustvom koje je Crkva imala u svojoj prolosti (primjerice, sluba katehete,
predmolitelja i predvodnika u pjevanju, slube krana koji slue Rijei Bojoj ili
pomau brai u potrebama, napokon slube voditelja malih zajednica, odgovornih u
apostolskim pokretima itd.), dragocjene su s obzirom na uspostavljanje, ivot i rast
Crkve, s obzirom na njenu sposobnost da zrai oko sebe i prema onima koji su
daleko. Dugujemo takoer posebno potovanje svim onim laicima koji dragovoljno
posveuju dio svog vremena, svojih snaga, a ponekad i sav svoj ivot misijskoj
slubi.

Svima koji rade u evangelizaciji neophodna je ozbiljna priprava. To naroito vrijedi

za one koji se daju u slubu Rijei. Noeni uvjerenjem o veliini i bogatstvu Boje
Rijei, koje neprestance produbljuju, dok je prenose moraju obratiti najveu
pozornost na dostojanstvo, tonost i prilagoenost samog jezika. Poznato je da
umijee govorenja ima danas vrlo veliku vanost. Kako da o tom ne vode brigu
propovjednici i katehete?

ivo elimo da biskupi u svakoj partikularnoj Crkvi nastoje oko odgovarajueg

odgoja svih slubenika Rijei. Takva ozbiljna priprava uveat e kod njih onu
prijeko potrebnu sigurnost, ali i oduevljenje da se Isus Krist upravo danas
navijesti.

VII.

DUH EVANGELIZACIJE

Hitni poziv

74. Ovaj na razgovor s naom braom i ljubljenim sinovima ne bismo htjeli

zavriti, a da prethodno ne podsjetimo jo na nutarnje stavove koji moraju
nadahnjivati sve one koji rade u evangelizaciji.

Da, u ime samoga Gospodina Isusa i u ime Apostola Petra i Pavla, Mi bismo htjeli
potaknuti sve koji su, zahvaljujui karizmama Duha i poslanju Crkve, pravi
blagovjesnici, da budu dostojni tog poziva, da ga izvravaju ne sustajui pred
sumnjom ili strahom, da ne smetnu s uma uvjete u kojima e ta evangelizacija biti
ne samo mogua nego djelotvorna i plodna. Uostalom, evo nekih temeljnih uvjeta
za koje smatramo shodnim da ih istaknemo.

Pod nadahnuem Duha Svetoga

75. Bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uope nije mogua. Nad Isusa iz
Nazareta Duh silazi u asu krtenja dok glas Oev Ovo je Sin moj, Ljubljeni!
U njemu mi sva milina![107] na zamjetljiv nain oituje njegovo izabranje i
njegovo poslanje. Ba Duh tada odvede Isusa u pustinju da izvojuje odlunu
bitku i proe najveu kunju prije negoli zapone svoje poslanje[108]. U sili
Duha[109] vratio se u Galileju i u Nazaretu zapoinje propovijedati primijenivi
na se odlomak proroka Izaije: Duh Gospodnji na meni je. I ree: Danas se
ispunilo ovo Pismo[110]. U trenutku kad alje svoje uenike, dahnuvi u njih
govori: Primite Duha Svetoga[111].

Doista, tek nakon dolaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Apostoli polaze na sve
strane svijeta da zaponu veliko djelo evangelizacije, a Petar tumai taj dogaaj kao
ostvarenje Joelova proroanstva: Izlit u Duha svoga[112]. Petar se napunio
Duha Svetoga da bi narodu progovorio o Isusu Sinu Bojem[113]. Pavao se takoer
napunio Duha Svetoga[114] prije no to se dao na svoju apostolsku slubu, kao i
Stjepan kad je izabran za akona i kasnije za svjedoenja krvlju[115]. Duh koji je
dao da govore Petar, Pavao i Dvanaestorica, nadahnjujui im to su imali rei, siao
je takoer na sve koji su sluali besjedu[116].

Upravo zahvaljujui pomoi Duha Svetoga Crkva raste[117]. On je dua te Crkve.

Ba on tumai vjernicima duboki smisao Isusove nauke i njegova otajstva. Upravo
on, danas kao i u poecima Crkve, djeluje u svakom blagovjesniku koji mu se
prepusti da ga vodi i da u njegova usta stavi do ega on sam ne bi mogao doi, dok
u isto vrijeme pripravlja i duu sluatelja da bude otvorena i prijemljiva za Radosnu
vijest i Kraljevstvo koje se navijeta.

Ima u evangelizaciji niz metoda koje su dobre, ali ni najsavrenije od njih ne bi

mogle nadomjestiti tiho djelovanje Duha. Bez njega nita ne vrijedi ni najvjetija
priprava navjestitelja. I najuvjerljivija otroumnost bez njega je pred ljudskim
duhom bespomona. Sve psiholoke i socioloke do u tanine razraene sheme bez
njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima.

Danas u Crkvi proivljavamo povlatene trenutke Duha. Posvuda ga se nastoji

bolje upoznati, onako kako ga Pismo objavljuje. Ljudi su sretni da se mogu
prepustiti njegovu gibanju. ele se dati da ih on vodi.

No, ako Duh Boji ima izuzetno mjesto u cjelokupnom ivotu Crkve uope, to
najvie dolazi do izraaja u izvravanju njena evangelizacijskog poslanja. Nije
sluajno da je evangelizacija pravo zapoela ba u jutro Pedesetnice, pod dahom
Duha.

Moglo bi se rei da je Duh Sveti u evangelizaciji glavni initelj: on svakome daje

da navijeta Evanelje, on iznutra potie savjesti na primanje i razumijevanje Rijei
spasenja[118]. No, ujedno se moe rei da je on i svrha evangelizacije: on sam
uzrokuje novo stvaranje, novo ovjeanstvo kojemu evangelizacija mora teiti, s
jedinstvom u razlinosti koje bi evangelizacija u kranskoj zajednici morala
poticati. Po njemu Evanelje prodire u bit svijeta jer upravo on ui raspoznavati
znakove vremena, Boje znakove, koje evangelizacija uoava i vrednuje unutar
ljudske povijesti.
Sinoda biskupa iz 1974., koja je mnogo isticala ulogu Duha Svetoga u
evangelizaciji, ujedno je izrazila elju da Pastiri i teolozi a Mi kaemo: i vjernici
obiljeeni peatom Duha po krtenju bolje proue narav i naine djelovanja
Duha Svetoga u evangelizaciji u nae doba. Isto elimo i Mi potiui takoer sve
blagovjesnike da neprestance mole Duha Svetoga s vjerom i arom te da se
razborito prepuste da ih vodi on kao konani nadahnitelj u njihovim planovima, u
njihovim pothvatima, u njihovu evangelizacijskom djelovanju.

Vjerodostojni svjedoci

76. Promotrimo sada samu osobu blagovjesnika. esto se danas ponavlja da nae
vrijeme ea za vjerodostojnou. Tvrdi se naroito o mladima da se oni zgraaju
nad izvjetaenou i pretvaranjem te da nadasve trae potpunu istinu i
jednostavnost.

Ti znakovi vremena moraju nas nai budne. utke ili u kriku ponavlja se uvijek
jedno te isto pitanje: Vjerujete li vi doista to to propovijedate? ivite li to to
vjerujete? Propovijedate li uistinu ono to ivite? Svjedoanstvo ivota postalo
je vie nego ikada bitan preduvjet osnovne uspjenosti propovijedanja. Na toj
kosini eto nas najednom odgovornih za napredak Evanelja koje propovijedamo.

Na kraju ovog razmiljanja moemo se zapitati: to je s Crkvom deset godina

nakon zavretka Koncila? Da li je ula usred svijeta i ostala ipak dosta slobodna i
nezavisna da svijetu moe upraviti poruku? Da li je solidarna s ljudima i svjedoi li
istovremeno o Bojoj posvemanjosti? Da li je gorljivija u razmatranju i klanjanju,
revnija u misionarskom, karitativnom i osloboditeljskom djelovanju? Da li meu
kranima vie nastoji oko uspostavljanja punog jedinstva koje je zajedniko
svjedoanstvo da svijet uzvjeruje[119]?. Svi smo odgovorni gledom na odgovore
koji se mogu dati na spomenuta pitanja.

Ohrabrujemo, napokon, nau brau u biskupstvu koje je Duh Sveti postavio

nadglednicima da pasu Crkvu[120]. Ohrabrujemo prezbitere i akone, suradnike
biskupa u okupljanju Bojeg naroda i u duhovnom vodstvu mjesnih zajednica.
Ohrabrujemo redovnike, te svjedoke o Crkvi pozvanoj na svetost, ljude privuene
ivotu koji je svjedoanstvo o evaneoskim blaenstvima. Ohrabrujemo laike:
kranske obitelji, mlade i odrasle, sve koji se bave nekim zanimanjem, vodee, ne
zaboravljajui na siromahe koji su esto puni vjere i pouzdanja, sve laike koji su
svjesni svoje uloge blagovjesnika u slubi svoje Crkve, ili usred drutva i svijeta.
Mi kaemo svima: naa revnost u navijetanju treba da izbija iz istinske svetosti
ivota koji se hrani molitvom i poglavito ljubavlju Euharistije i treba, kao to kae
Koncil, da samim propovijedanjem poraste svetost propovjednika[121].
Suprotno svakom oekivanju, svijet Boga unato tolikim znakovima odbijanja ipak
trai, hodei neobinim putovima, i bolno osjea potrebu za njim; taj svijet vapi za
blagovjesnicima koji e mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da
vide Nevidljivoga[122]. Svijet treba i od nas oekuje jednostavnost ivota, duh
molitve, ljubav prema svima, naroito prema malenima i siromasima, podlaganje i
skromnost, samoprijegor i odricanje. Bez biljega takve svetosti naa rije teko da
e nai puta u srca ljudi naeg vremena. U opasnosti je da bude uzaludna i
besplodna.

Graditelji jedinstva

77. Snaga evangelizacije bit e mnogo manja ako su oni koji Evanelje navijetaju
meu sobom podijeljeni raznim razdorima. Nije li to jedna od najveih nevolja za
dananju evangelizaciju? Kako oni kojima je nae propovijedanje namijenjeno ne
bi bili smueni, zbunjeni, ako ne i sablanjeni ako im se ini da je Evanelje koje
im propovijedamo rastrgano doktrinalnim razmiricama, ideolokim podjelama ili
uzajamnim optuivanjem meu kranima, zavisno o tome koliko se meusobno
razlikuju u svom gledanju na Krista, na Crkvu, ili ak zbog razliitih shvaanja
drutva i ljudskih institucija?

Gospodin nam u svojoj duhovnoj oporuci kae da jedinstvo meu njegovim

uenicima nije samo dokaz da smo njegovi nego takoer dokaz da je njega Otac
poslao, dakle provjera vjerodostojnosti krana i samoga Krista. Mi kao
blagovjesnici nipoto ne bismo smjeli ljudima davati sliku ljudi koji su razdijeljeni
raznim svaama i podjelama kojima se nita ne gradi, ve sliku ljudi utvrenih u
vjeri, ljudi koji su kadri za susret iznad stvarnih napetosti na temelju zajednikog,
iskrenog i nesebinog traenja istine. Da, sudbina evangelizacije nedvojbeno je
povezana sa svjedoanstvom jedinstva koje Crkva daje. Eto izvorita opasnosti, ali
i okrepe.

Na ovom mjestu htjeli bismo znak jedinstva meu kranima pokazati kao put i
sredstvo evangelizacije. Podijeljenost meu kranima teka je injenica koja baca
ljagu na samoga Krista. II. vatikanski sabor nedvosmisleno i odluno tvrdi da
donosi tetu svetoj zadai da se evanelje navijeta svakom stvorenju i mnogima
zatvara pristup k vjeri[123]. Eto, zato smo, navjeujui Svetu godinu, smatrali
potrebnim pozvati sve vjernike katolikog svijeta da pomirenje svih ljudi s
Bogom, naim Ocem, zapravo pretpostavlja ponovno uspostavljanje zajednitva
meu onima koji su ve u vjeri upoznali i prihvatili Isusa Krista kao Gospodina
milosra koji oslobaa ljude i sjedinjuje ih u Duhu ljubavi i istine[124].

Stoga, s velikim pouzdanjem gledamo na napore to se u kranskom svijetu ine

oko uspostave potpunog jedinstva koje je Krist htio. A sv. Pavao nas ohrabruje:
Nada pak ne postiuje[125]. Unato tome da Mi uvijek radimo na tome kako
bismo od Gospodina postigli puno jedinstvo, eljeli bismo da se vie moli. Osim
toga, usvajamo elju Otaca III. Opeg zasjedanja Sinode biskupa da s naom
kranskom braom s kojom jo nemamo potpuno jedinstvo odlunije suraujemo,
polazei od Krista i zajednike batine vjere, kako bismo ve sada u zajednikom
poslu evangelizacije mogli zajedno i bogatije svijetu svjedoiti o Kristu. Na to nas
nagoni Kristova zapovijed, to je zahtjev djela propovijedanja i svjedoenja u prilog
Evanelju.

U slubi istine

78. Evanelje za koje smo odgovorni ujedno je rije istine. To je istina koja
oslobaa[126] i koja jedina daje mir srca, ba ono to ljudi trae kad im Radosnu
vijest navijetamo. Istina o Bogu, o ovjeku i njegovu tajanstvenom odreenju,
istina o svijetu. Teka istina koju uvijek iznova traimo u Bojoj Rijei i kojoj mi
nismo, ponavljamo, ni gospodari ni vlasnici nego uvari, glasnici i sluge.

Od svakog blagovjesnika oekuje se da istinu potuje, tim vie to je istina koju on

produbljuje i prenosi zaista objavljena i prema tome vie od svega drugog dijelak
prve istine koja je sam Bog. Propovjednik Evanelja bit e dakle ovjek koji, ak
uz cijenu vlastita odricanja i patnje, uvijek tei za istinom koju mora prenositi
drugima. On istinu nikad ne izdaje niti je zatakava u elji da se svidi ljudima, da
iznenadi ili da povrijedi, da bude osebujan ili da se pokae. On se istini ne protivi.
On objavljenu istinu ne ini nerazumljivom zbog svoje lijenosti da istrauje, zbog
svoje lagodnosti, zbog straha. Ne zanemaruje njeno prouavanje. Slui joj umjesto
da je zarobi.

Pastiri vjernog naroda! Naa pastoralna sluba sili nas da uvamo, branimo i
prenosima istinu bez obzira na rtve. Primjer takve ljubavi prema istini ostavili su
nam toliki izvrsni i sveti Pastiri, u mnogim junakim zgodama. Bog istine oekuje i
od nas da joj i mi budemo budni branitelji i odani propovjednici.

Vi ueni ljudi, bilo da ste teolozi, egzegeti, povjesniari! Djelu evangelizacije

potrebna su vaa neumorna istraivanja, kao i vaa oprezna tankoutnost u
prenoenju istine kojoj vas vaa prouavanja pribliavaju, ali koja uvijek ostaje
vea od ljudskog srca, jer to je istina Boja.

Roditelji i uitelji! Vaa zadaa koju mnogi suvremeni sukobi ne ine ba lakom je
u tome da pomognete svojoj djeci i svojim uenicima u otkrivanju istine, ukljuivi
vjersku i duhovnu istinu.

Voeni ljubavlju
79. Djelo evangelizacije pretpostavlja da blagovjesnik prema onima koje
evangelizira ima uvijek sve veu bratsku ljubav. Uzor blagovjesnika, Apostol
Pavao, pie Solunjanima rijei koje su ujedno uzor i svima nama: Tako, puni
ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo Evanelje Boje nego i nae
due, jer ste nam omiljeli[127]. Kakva je to ljubav? Vie no ljubav odgojitelja, to
je oinska ljubav; dapae, majinska[128]. Ljubav to je gospodin oekuje od
svakog propovjednika Evanelja, od svakog graditelja Crkve. Skrb da se drugima
daruje istina, da ih se uvede u Jedinstvo, jedan je od znakova te ljubavi. Isto tako,
znak takve ljubavi imamo i onda kad se netko bez pridraja i vraanja preda
navjeivanju Isusa Krista. Dopustite, da spomenemo jo neke znakove te ljubavi.

Prvi je potivanje religioznog i duhovnog poloaja osoba kojima se Evanelje

navijeta. Potivanje njihova ritma koji se ne smije prekomjerno poremetiti.
Potivanje njihove savjesti i njihova uvjerenja da se s njima ne bi postupilo
bezobzirno.

Znak te ljubavi jest takoer nastojanje da se drugi ovjek ne povrijedi, naroito ako
je nejak u vjeri[129], raznim tvrdnjama koje upuenima mogu biti jasne ali
vjernicima mogu biti izvor smutnje i sablazni, kao rane na dui.

Isto tako, znak takve ljubavi oituje se u nastojanju da se kranima ne prenose

sumnje ili nesigurne stvari koje su plod loe usvojene uenosti ve da se prenose
vrste istine ukorijenjene u Bojoj Rijei. Za svoj kranski ivot vjernici trebaju
upravo te sigurne istine; na njih imaju i pravo, kao djeca Boja koja se, u njihovu
naruju, posve predaju zahtjevima ljubavi.

S gorljivou svetih

80. Na poziv nadahnjuje se na gorljivosti najveih propovjednika i navjestitelja

Evanelja koji su svoj ivot posvetili apostolatu. Istaknuli bismo meu njima one
koje smo u Svetoj godini predloili vjernicima na tovanje. Oni su znali nadvladati
premnoge tekoe koje su stajale na putu evangelizacije.

I nae doba znade za mnoge takve zapreke. Dosta je da meu njima spomenemo
samo nedostatak revnosti; to je tim tee to dolazi iznutra; pokazuje se kao
umornost i razoaranje, kao otupjelost i nezainteresiranost, a posebno kao
nedostatak veselja i nade. Bodrimo stoga sve one koji na nekoj osnovi ili u nekom
stupnju imaju zadau evangeliziranja da u sebi snae tu gorljivost u duhu[130].

U prvom redu, ta gorljivost od nas zahtijeva da se ne sluimo kojekakvim

smicalicama koje nas mogu osloboditi od dunosti navijetanja. Najpodmuklije su
meu njima svakako one koje ele nai uporita u nauci Koncila.
Tako se esto u raznim oblicima govori: nametanje neke istine, pa neka je to i istina
Evanelja, nametanje jednog puta, pa neka je to i put spasenja, zapravo je nasilje
nad vjerskom slobodom. Uostalom, dodaju, zato navijetati Evanelje kad se svi
ljudi mogu spasiti po iskrenosti srca? Poznato je da su svijet i povijest puni klica
Rijei: nije li zapravo obmanjivanje kad se hoe unositi Evanelje tamo gdje je
ve sam Gospodin bacio te klice?

Tko god se potrudi da na temelju saborskih dokumenata dublje proui pitanja koja
se ovdje tek povrno dodiruju, nai e posve drukije gledanje na te stvari.

Sigurno je da bi pogreno bilo kad bismo neto naturali savjesti svoje brae. Ali je
sasma neto drugo ako se toj savjesti, u punoj jasnoi i posvemanjem potivanju
slobode izbora, ponudi evaneoska istina i spasenje u Isusu Kristu, nastojei da se
izbjegne svaki nain djelovanja za koji bi se moglo initi da odie pritiskom ili
neasnim ili manje potenim nagovaranjem[131]. Daleko od toga da je to napad
na vjersku slobodu: to je potivanje te slobode koja moe izabrati put to ga sami
nevjernici smatraju asnim i uzvienim. Zar je dakle zloin protiv slobode drugoga
ako se u radosti propovijeda Radosna vijest koju smo po Gospodnjem milosru
saznali?[132]. I zato bi samo la i zabluda, srozavanje i pornografija, imali pravo
da se nude i esto naalost upravo naturaju posredstvom razorne propagande
sredstava drutvenog priopivanja, popustljivou zakonodavstva, strahom dobrih i
drzovitou opakih? Blagovjesniku je vie dunost negoli njegovo pravo da s
velikom obazrivou ponudi Krista i njegovo Kraljevstvo. Isto tako, ljudi njegova
braa imaju pravo da od njega prime navjetaj o Radosnoj vijesti spasenja. To
spasenje Bog moe izvesti u kome On hoe i po izvanrednim putovima koje samo
on poznaje[133]. No njegov Sin doao je upravo zato da nam svojom rijeju i
svojim ivotom objavi redovite putove spasenja. A nama je zapovjedio da tu objavu
istom snagom prenosimo drugima. Nee biti na odmet da svaki kranin i svaki
blagovjesnik u molitvi produbi ovu misao: ljudi e se moi spasiti i drugim
putovima, zahvaljujui milosru Bojem, ak ako im mi i ne navijestimo
Evanelje; no mi, moemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida da, sv.
Pavao za to kae stidjeti se Evanelja[134] ili zbog povoenja za lanim
idejama propustimo navijetanje? Jer to bi bila izdaja Bojeg poziva koji hoe da
po glasu slubenika Evanelja sjeme proklija; i o nama ovisi hoe li nastati stablo i
hoe li ono donijeti puni urod.

Ouvajmo dakle revnost duha. uvajmo slatku i okrepljujuu radost navijetanja,

pa i onda kad treba sijati u suzama. Neka to bude i kod nas kao i kod Ivana
Krstitelja, kod Petra i Pavla, kod drugih Apostola, kod mnotva divnih
blagovjesnika tijekom crkvene povijesti nutarnji zanos koji nitko i nita ne moe
uguiti. Neka to bude velika radost naih darovanih ivota. I neka svijet naeg
vremena koji trai, sad u tjeskobi, sad u nadi, uzmogne primiti Radosnu vijest ne od
tunih i malodunih, nestrpljivih i tjeskobnih navjestitelja nego od slubenika
Evanelja iji ivot iaruje arom, koji su prvi u sebe primili Kristovu radost i koji
dragovoljno na kocku stavljaju svoj ivot da bi Kraljevstvo bilo navijeteno i da bi
se Crkva zasadila usred svijeta.

ZAKLJUAK

Naputak Svete godine

81. Eto dakle krika, brao i sinovi, to provaljuje iz dna naeg srca i odjek je glasa
nae brae koja su se okupila na treem Opem zasjedanju Sinode biskupa. Eto
naputka to smo ga htjeli dati na kraju ove Svete godine koja nam je omoguila da
vie nego ikad uoimo potrebe i zov mnotva brae, krana i nekrana, koji od
Crkve oekuju Rije spasenja.

Neka svjetlost Svete godine, koja je milijunima savjesti pomirenih s Bogom zasjala
u partikularnim Crkvama i u Rimu, uzmogne i nakon Jubileja, kroz programe
pastoralnog djelovanja kojem je evangelizacija njegov temeljni vid, obasjavati i
slijedee godine koje su prethodnica novog stoljea, a ujedno prethodnica treega
kranskog tisuljea!

Marija, Zvijezda evangelizacije

82. Veseli nas da tu elju moemo izruiti u ruke i srce Presvete Djevice Marije,
Bezgrene, na ovaj dan koji joj je naroito posveen, o desetoj obljetnici zavretka
II. vatikanskog sabora. Na prvom koraku evangelizacije pod djelovanjem Duha
Svetoga, ujutro prvih Duhova, ona je predvodila u molitvi: neka ona bude Zvijezda
uvijek nove evangelizacije koju Crkva, posluna zapovijedi svoga Gospodina, mora
promicati i izvravati, naroito u ova tako teka vremena koja su ujedno tako puna
nade!

U ime Krista vas, vae zajednice, vae obitelji, sve koji su vam povjereni Mi
blagoslivljamo rijeima Apostola Pavla koje je on upravio Filipljanima:
Zahvaljujem Bogu svome kad vas se god sjetim. Uvijek se, u svakoj svojoj
molitvi, za vas s radou molim zbog vaeg udjela u Evanelju (...). Ta, ja vas
nosim u srcu jer (...) u obrani i utvrivanju Evanelja svi ste vi suzajedniari moje
milosti. Bog mi je, doista, svjedok koliko udim za svima vama srcem Isusa
Krista![135].

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, 8. prosinca 1975., na Blagdan Bezgrenog Zaea
Blaene Djevice Marije, trinaeste godine naeg Pontifikata.
Papa Pavao VI