Gerhard Staguhn

KRATKA POVIJEST
SVEMIRA

MOZAIK
KNJIGA Zagreb,
2002.

Sadraj
Svijet je obmana
Kratka povijest teleskopa
Divovske oi za gledanje u svemir
Prognoza: mutna atmosfera
to je svjetlost?
Mnogo je vrsta svjetlosti
Za svaku vrstu svjetlosti postoji poseban teleskop
Hubbleov svemirski teleskop
Kako se mjere svemirske udaljenosti
Mjerenjem udaljenosti dobivamo grubu sliku svemira
Na Sunev sustav
Staze vanjskih planeta oko Sunca
Svemir se uglavnom sastoji od praznog prostora
Svemir kada puna sapunice
Svaki pogled u svemir pogled je u njegovu prolost
Prostor i vrijeme su rastezljivi poput gume
Svjetlost ini svemir konanim
Svemir nema ni sredita ni rubove
Svjetlost je svojevrsno ljepilo
Prostorvrijeme je prilino neravno
Svaki atom mjeri vlastito vrijeme
Na Suncu vrijeme protjee sporije negoli na Zemlji
Tko putuje brzo, dulje ivi
Gdje se vrijeme rastee, prostor se stee
Svemir u glavi
Svemir je konaan, ali neogranien
Galaktike se meusobno udaljuju
Veliki prasak nije bio glasan
Je li Bog uzrokovao Veliki prasak?
Bog i Veliki prasak dva su naziva za neprispodobivo
Cijeli svemir u jednoj toki
Prva sekunda poslije Velikog praska
Poetak izvan vremena i prostora
Prvo opisivo stanje svemira: kvarkovska kaa
Veliki prasak uje se i danas
Jezgre helija nastale su tek tri minute poslije Velikog praska

9
16
19
20
21
24
27
29
31
34
36
37
38
41
42
45
46
48
49
51
53
54
56
58
59
60
62
64
66
68
69
72
74
75
78
81

Ponovno Bog
Fino ugoene prirodne sile
Gravitacija kao stvaralaka sila
Od oblaka plina nastale su galaktike
I kod zvijezda ima pobaaja
Energetska udovita na rubu svemira
Kvazari na posljetku ogladne
Sunce golema atomska elektrana
I zvijezde moraju umrijeti
Neutronske zvijezde najtonije ure u svemiru
Tajna crnih rupa
Postojanje crnih rupa odaje njihova prodrljivost
Crne rupe kao prolazi u druge svemire
Od smrti zvijezda do smrti svemira
Vjeni svemirski uas
Uasan kraj svemira
ivot pitanje odgovarajue temperature
Planeti su nusprodukti nastanka zvijezda
Neobina prolost naeg Mjeseca
Nastanak ivota drugi Veliki prasak
Mars je umirui planet
Galaktike su pune temeljnih sastojaka ivota
ivot moe nastati samo u vodi
ivot ne mora biti ogranien na Zemlju
Razvoj ivota kao lutrija
ovjek je samo sluaj?
Cijeli svemir samo za jednu inteligentnu vrstu?
Mukotrpno traganje za drugim planetnim sustavima
Potraga za izvanzemaljcima
Svemirske poruke u bocama
Potraga za iglom u plastu sijena
Moraju li izvanzemaljci izgledati kao mi?
Kod izvanzemaljaca sve je mogue to doputa fizika
Susret s izvanzemaljcima
Imaju li svemirski letovi s posadom smisla?
Rascvjetale livade na Marsu i drugdje
Veliki meteorit mogao bi unititi ivot na Zemlji
Napustiti Zemlju prije negoli na njoj vie ne budemo mogli ivjeti

83
85
87
89
92
93
95
96
100
102
107
109
111
114
117
120
123
125
130
134
137
140
141
144
145
149
151
153
156
158
159
163
165
168
170
174
175
178

Nad nama je bilo nebo prepuno zvijezda pa smo ih esto leei promatrali i pitali se jesu

li tamo namjerno ili sluajno.

(Mark Twain, Huckleberry Finn)

Svijet je obmana

vijet je obmana. Sve je privid. Stvari koje smatramo stvarnima ne

poznamo u njihovoj pravoj prirodi. Stvarnost ne vidimo onakvom
kakva ona zaista jest. Naim oima ne moemo vjerovati. Svijet koji
vidimo oko sebe tek je naa predstava o njemu. Svijet se mijenja jer se
mijenjaju nae predodbe o njemu. Svijet se mijenja jer se mijenjaju i
naa saznanja o njemu. A ipak je taj stalno promjenjivi svijet uvijek isti.
Uzmimo za primjer neki proizvoljni predmet, primjerice jabuku.
Vidimo njezin oblik, veliinu i boju. U ruci osjeamo njezinu teinu. Kad
je pribliimo nosu, osjeamo njezin miris, kad je zagrizemo, okus. Ali
jesmo li time upoznali stvarnu prirodu jabuke, njezinu ukupnost? Sasvim
sigurno ne. Jo uvijek nita ne znamo o njezinu nastanku, a jo manje o
elementarnim djeliima od kojih je graena, molekulama i atomima.
Jabuka, nastala od cvijeta stabla jabuke, koja vremenom sazori i
potom sagnjije, dio je nae stvarnosti, dio svemira. elim li sveobuhvatno
opisati jabuku, morao bih na posljetku opisati cijeli svijet. A kako je
svijet zagonetan i ne uvijek posve razumljiv, i jabuka ostaje zagonetna i
ne posve razumljiva. Njezinu stvarnost prepoznajemo osjetilima, ali ne i
naim razumom. Molekule od kojih se jabuka sastoji, ali i atomi od kojih
nastaju molekule elementi su iz posve razliitog svijeta. Tom drugom,
skrivenom svijetu naa osjetila nemaju pristup, poznajemo ga samo
putem razuma. Jabuka sazori i sagnjije. S atomima jabuke to se ne zbiva.
Moramo upoznati stvarni ustroj svijeta i stvari u njemu. Upravo u tu
svrhu postoji znanost.
Da je svijet obmana, posljedica je injenice da je naa spoznaja o
njemu vrlo ograniena. Vidimo jabuku, ali ne i njezine molekule i atome.
Kad bismo imali neka druga osjetila osim onih koja nam stoje na
raspolaganju, imali bismo drukiju predodbu o jabuci, ali i posve drugu
predodbu o svijetu u kojem ivimo.

Pria o prirodnim znanostima pria je o unitenju. Ve gotovo tri

tisue godina prirodne znanosti neumoljivo unitavaju jedan svijet, svijet
koji vidimo naim oima. Istodobno se pojavljuje novi svijet, svijet
fizike, kemije, biologije itd. Uz doivljeni svijet pojavljuje se spoznajni
svijet.
Unitavanje svijeta doivljenog oima ni izbliza jo nije zavreno.
Ono se nastavlja razvojem znanosti. Tko zna kako e ovjeku svijet
izgledati za tisuu godina!
Prirodne znanosti su drevni san ovjeanstva: sve to na svijetu
postoji prepoznati po sebi i svom ustroju. Sva saznanja moraju biti takva
da ne ostane mjesta ni za kakvu obmanu. Valja spoznati i posljednju
stvarnu injenicu iza privida.
Cijeli svemir, kako u velikome, tako i u malome, kao da je sazdan da
zbuni promatraa i nastoji ga prevariti. Stvoritelj kao da se posebno
trudio da nas odvede to dalje od svjetlosti, dakle u tamu. On ne eli da
njegov svijet spoznamo na prvi pogled. ini se usto da se i sam stvoritelj
skriva iza svog djela. A kako sve to vrlo uinkovito djeluje, svijet se ini
neizmjerno sloenim. Ostaje samo pitanje zato se Bog mora od nas
skrivati? Boji li se da e nas njegov izgled razoarati?
A kamo god pogledali, izgled vara. Uzmimo kao primjer samo
Zemlju na kojoj ivimo. Kad govorimo o njoj, ima li bilo tko osjeaj da
se nalazi na kugli? Sasvim je sigurno jai utisak da stojimo na golemoj
ravnini, ploi, iznad koje se okree nebo, ne- kovrsnom zvonu za uvanje
sira. Istina, znamo da je Zemlja velika stjenovita kugla, ali mi je takvom
ne doivljavamo. Razlog tome je taj to je ta kugla vrlo velika, a mi smo
vrlo mali. Zakrivljenost povrine kugle ne doivljavamo jer je u naem
malom odsjeku, u kojem se kreemo, ona zanemarivo malena. Upravo je
to razlogom to je ovjeanstvu trebalo tako dugo da kuglasti oblik
Zemlje prihvati kao neporecivu istinu.
Kad ljudi jo nisu znali da velike mase imaju golemu privlanu mo,
predodba o kuglastoj Zemlji nije imala zagovornika jer po prirodi stvari
sve to se na kugli nalazi sa strane ili dolje mora skliznuti i pasti. Da
jabuka koja se otkine s grane pada prema dolje, a ne prema gore,
objanjavalo se njezinom teinom. Ali odakle stvarima teina, to se nitko
nije pitao. Nitko se nije pitao zato teina povlai prema dolje, a ne prema
gore. Danas znamo da nas golema Zemljina masa ispod naih nogu

privlai prema dolje. Ali kako to ona ini, znanost ni danas jo nije
objasnila.
Nae postojanje kao malih ivih bia na golemoj zemaljskoj kugli
uspostavlja odnos prema gore i dolje, premda u svemiru tih pojmova
nema. Istodobno nas obmanjuje da se nalazimo u sreditu svijeta. Ali
takvog sredita takoer nema. Premda se zemaljska kugla razmjerno brzo
okree oko svoje osi, to ne osjeamo. Ne moramo se uvrstiti za nju kako
nas njezina vrtnja ne bi oborila. Za nae uvrivanje o zemaljsku kuglu
brine se njezina privlana sila. Ipak, na je dojam da se nalazimo na
vrstoj i nepominoj ploi. Zemlja miruje pod naim nogama, a Sunce se
kree po nebeskom svodu. A nou se nebom kreu zvijea. ini nam se
da se sve u naem svemiru okree oko nas, i upravo je to ovjek mis
lio tisuama godina. Navikao se na sredinji poloaj u svijetu i sebi
pridao sredinje znaenje. A sve je to bila prevara i tato precjenjivanje!
U kretanju Sunca i zvijea nebom odraava se tek okretanje Zemlje.
Sunce i zvijezde pomiu se samo zato jer se Zemlja okree. To je slino
onome kad se nalazimo u jureem vlaku ili automobilu: krajolik brzo
prolazi kraj nas, to je takoer prevara, ali na koju ne nasjedamo jer
znamo da se nalazimo u jureem vozilu. Ponekad nas osjetila ipak
prevare, primjerice kad se nalazimo u vlaku koji stoji na kolosijeku.
Gledamo kroz prozor i pokraj nas vidimo drugi zaustavljeni vlak.
Najednom se na vlak pone polako kretati, polazimo s kolodvora ili
barem tako mislimo. Pogledamo kroz prozor na drugoj strani vlaka i
ustanovimo da jo uvijek stojimo na postaji. Zapravo, krenuo je vlak na
drugom kolosijeku. Njegovo smo gibanje smatrali vlastitim. Kod zemaljske kugle je obrnuto: njezino gibanje pridali smo Suncu i zvijezdama. Da
prepozna tu prevaru, znanosti je trebalo dvije tisue godina. Predodba je
bila toliko jaka. ovjek ne dvoji rado o onome to mu vide oi.
ak i neto tako elementarno i poznato kao plavetnilo dnevnoga
neba nije nita doli optike varke. U stvarnosti je nebo cr- no. Nama se
ini plavim jer je Zemlja okruena zranim omotaem. Slojevi zraka
pristiglu Sunevu svjetlost filtriraju tako da do naih oiju stie samo
plavi dio njegova spektra. Podignemo li se balonom do visine od
tridesetak kilometara, vidjeli bismo da se nebesko plavetnilo uzdizanjem
produbljuje i najprije postaje tamnoljubiasto, a potom pretvara u
apsolutnu crninu svemira. Na Mjesecu, koji nema zranog omotaa, nebo

je i danju crne boje.

I treperenje zvijezda tek je treperavi privid. Svijetlost zvijezda ne
treperi. Ono to nama na Zemlji stvara takav privid je pomicanje slojeva
zraka zemaljske atmosfere. U svemiru, dakle, takvog treperenja nema
to se esto previa u znanstvenofantastinim filmovima, ba kao i
injenica da u zrakopraznom prostoru nema zvukova.
Takoer, zvijezde su vrsta kozmike prevare. Te miri jade treperavih
izvora svjetlosti izgledaju kao naslikane na crnoj kupoli nonog neba koje
se vrti oko nas. ini nam se kao da su sve zvijezde jednako udaljene od
nas, premda ne moemo rei koliko je to zapravo daleko. ak i kad
znamo da se nalaze na razliitim udaljenostima od Zemlje, to znai da
crna kupola zapravo ne postoji, ne moemo odrediti koje su nam zvijezde
blie, a koje dalje. Osjeaj nam kae da su velike, svjetlije zvijezde blie
od onih slabijeg sjaja. Ali i to je tek privid, jo jedna optika varka. Naime, na vid pogreno pretpostavlja da su sve zvijezde jednake veliine i
sjaja. Stoga sjajniji primjerci moraju biti blie. Ali to nije istina! Veliina
i sjaj zvijezda nisu ni na koji nain povezani s njihovom udaljenou.
Velika, sjajna zvijezda moe biti mnogo udaljenija od male zvijezde slaba
sjaja. Pravilo da je najsjajnija zvijezda i najblia vrijedi samo za jednu
zvijezdu: Sunce je zaista najblia zvijezda. Ta zvijezda ima tek pogreku
da je ne ubrajamo meu zvijezde. Nije li, na posljetku, Sunce svemirsko
tijelo koje sjajem nadmauje sve zvijezde na nebu? Pa ipak, nestajanje
zvijezda danju takoer je optika varka. Naravno, zvijezde sjaje i danju.
Nae oi, meutim, pokraj jarkog dnevnog Sunca ne vide njihov slab sjaj.
I Mjesec je majstor zavaravanja. ini se kao da sam sjaji. Svjetlost
koju nam alje, tek je zrcaljena Suneva svjetlost. Isto se zbiva i s
planetima: sjaje poput zvijezda, ali to nisu.
Mjesec vara na jo jedan nain, i to tako da nam izgleda kao da se ne
okree oko sebe. Ali ak se i Mjesec, ba kao i svi predmeti u svemiru
od elementarnih estica do galaktika okree oko vlastite osi. On to,
meutim, izvodi tako da nas laike doslovce vodi u tamu: u vremenu
potrebnom da jednom obie oko Zemlje, dakle za 27 dana, 7 sati i 43
minute, zavrti se jednom oko svoje osi. Dakle, vrti se tako da nam sa
Zemlje izgleda kao da miruje. Ta tzv. vezana rotacija ima za posljedicu
injenicu da nam Mjesec uvijek pokazuje istu stranu. Zbog toga je

njegova udaljena strana nevidljiva sa Zemlje.

Zvjezdano je nebo velika kozmika prevara i kad na njemu nema
Mjeseca. Prevara je posljedica vrlo ograniene osjetljivosti oiju. Mi ne
vidimo zvjezdano nebo kakvo ono stvarno jest, ve onako kako ga vidi
ovjeje oko. Od otprilike stotinu milijarda zvijezda koje ine nau
galaktiku, golim ih okom vidimo samo nekoliko tisua to je tek privid
neba, nita vie od toga. Zvijezde se nalaze i na mjestima gdje izmeu
zvijezda vidimo samo crne rupe. Njihova je svjetlost, naime, preslaba da
pobudi vidne stanice naih oiju. Kad bismo imali drukije, osjetljivije
oi, vidjeli bismo posve drukiju sliku neba. Da to ustanovimo, dovoljno
je pred oi staviti obian lovaki dalekozor. Zvijezde u njemu vidimo i u
podrujima koja golim oima izgledaju kao crni prostori bez zvijezda.
Usmjerimo li dalekozor na Mlijenu stazu, svijetli pojas koji se
protee preko nonog neba, ustanovit emo da se sastoji od mnotva
pojedinanih zvijezda. Kamo god pogledali, same prevare! Promatranjem
Mlijene staze mogli bismo pomisliti da su zvijezde u naoj galaktici
iznimno nepravilno rasporeene i da ih u veem broju ima u samo
jednom njezinom dijelu, dijelu koji nama izgleda poput pojasa preko
nebeskog svoda. Ali nije tako. Pojas Mlijene staze sljedea je optika
varka nastala zbog injenice da naa galaktika izgleda poput vrlo tanke
ploe. Upravo zbog takvog ploastog oblika nastaje slika sjajnog pojasa
Mlijene staze.

Disk gledan odozgo. Kao i druge spiralne galaktike, Mlijena

staza ima oblik plosnatog diska. Taj se disk oko svoje osi okrene
jednom u 240 milijuna godina.

Da je naa galaktika pravilan kuglasti skup zvijezda a takvih je

galaktika vrlo mnogo bilo bi nam posve svejedno u kojem smjeru
gledamo jer bi nebeski svod bio ispunjen ravnomjerno rasporeenim
zvijezdama.
Diskoliki oblik nae galaktike razlogom je zbog kojeg gledajui u
smjeru diska vidimo svjetlost mnogo veeg broja zvijezda negoli kad
gledamo u smjeru izvan njega. Ne gledamo li u pojas Mlijene staze,
gledamo u smjeru izvan ravnine galaktikog diska. irina pojasa Mlijene
staze jednaka je debljini galaktikog diska. Kao da se nalazimo u tankom
isjeku ae s mlijekom: ni tada ne bismo vidjeli cijeli disk, ve samo
mlijeni prsten irine diska. I Mlijena se staza poput prstena obavija oko
Zemlje.
Potekoe u odreivanju naeg poloaja u Galaktici i cijelom svemiru
temelje se na udaljenostima koje su sasvim izvan uobiajenih za naa
osjetila. Temeljna prevara je u tome da sve poimamo mnogo manjim
negoli u stvarnosti jest. Svemir stalno pokuavamo svesti na nau mjeru.

Kad ujemo rije Galaktika (Galaktika je drugo ime za Mlijenu

stazu), predstavljamo si skup zvijezda u kojem se negdje i mi nalazimo.
Galaktika i jest zvjezdani skup, ali s tako velikim razmacima meu
zvijezdama da pojam skup posve gubi svoj smisao.
Oteavajua okolnost u svemu tome jest injenica da na pogled ne
dopire duboko u Galaktiku. Najudaljenije zvijezde koje moemo vidjeti
golim okom nalaze se na udaljenosti od otprilike deset tisua svjetlosnih
godina. Promjer Galaktike, meutim, iznosi oko stotinu tisua svjetlosnih
godina.

Disk gledan sa strane. Gledamo li u disk izravno (u smjeru A ili

B, moramo vidjeti vie zvijezda negoli ako u njega gledamo koso
ili okomito (smjerovi C ili D). Vrpca Mlijene staze s nebrojenim
mnotvom zvijezda pogled je izravno u ravninu diska. U svim
drugim smjerovima vidimo mnogo manje zvijezda jer iz rijetko
napuenog diska gledamo u uglavnom prazni prostor. Tu
nailazimo samo na razmjerno bliske zvijezde.

Vrlo je teko predoiti si ovjeje mjesto u svemiru. Suvremena

astronomija ima upravo tu zadau. Ona nam eli pokazati gdje se
nalazimo, i to u prostornom i vremenskom smislu. Bez pomagala se to ne
moe uiniti. Ta pomagala su u prvom redu teleskopi. Suvremena
astronomija stoga i poinje pronalaskom teleskopa. I prije toga ljudi su se
bavili zvjezdoznanstvom, ali nisu mogli prodrijeti kroz optike varke
naeg svijeta. To je postalo mogue tek pojavom dalekozora. A to je

dalekozor bio jai, dublje je u svemir prodirao ljudski pogled, ali s njim
je pod ruku iao sve beznaajniji poloaj ovjeka u njemu: nastanjujemo
tek prosjeno mali planet u sustavu prosjenog sunca koje se nalazi u
vanjskim dijelovima prosjene galaktike koja je dio prosjenog skupa
galaktika. Mi se ne nalazimo u sreditu svijeta. Svijet uope nema
sredite.

Kratka povijest teleskopa

alileo Galilei (1564.-1642.), ovjek koji je otkrio suvremenu
astronomiju, svoj je teleskop morao nainiti sam. Kad je to uinio,
ve je bio poznat u znanstvenim krugovima. U vrlo kratkom vremenu
rairile su se prie o udesnim mogunostima teleskopa: njime se, tako se
govorilo, moe iza zvijezda vidjeti i Boga. U Italiji se 1610. pojavila
prava teleskopska groznica. Instrument koji je izumio Galilei omoguio
je skupljanje stotinu puta vie svjetlosti od one koja stie u golo oko.
Predmet udaljen pedeset kilometara njime se vidio tako dobro kao da je
udaljen samo pet kilometara. Galilei je vrlo brzo shvatio da je njegov teleskop dobro sredstvo za provjeru ispravnosti astronomskih gledita
njegova doba. Na primjer, bilo je dovoljno samo da ga usmjeri prema
Mlijenoj stazi pa da odmah u vodu padne mnotvo legendi i bajki o
njezinoj stvarnoj prirodi. Mlijena staza nije bila nita drugo doli golemo
zvjezdano jato. Galilejeva promatranja, koja danas svatko moe ponoviti
obinim dalekozorom,
unitila su vjerovanje staro dvije tisue godina o sredinjem poloaju
Zemlje u svemiru. Samo Galilejevo otkrie da oko Jupitera krue mjeseci
bilo je dovoljno da srui tadanji mit kako se nebeska tijela okreu samo
oko Zemlje.
Tono godinu dana poslije Galilejeve smrti, dakle 1643., u Engleskoj
se rodio Isaac Newton. Njegovo najvee postignue bilo je povezivanje
nekoliko otkria tadanjeg vremena: Galilejevih zakona o gibanju tijela,
Galilejevih teleskopskih opaanja i postojeih zakona o gibanju planeta.
Ove posljednje je jo pedeset godina ranije postavio astronom Johannes

Kepler (1571.-1630.). Iz njih je Newton razvio vlastite zakone

gravitacije, zakone meusobnog privlaenja nebeskih tijela. Iz njih
proizlazi zato usprkos injenici da se nebeska tijela privlae planeti po
eliptinim stazama krue oko Sunca, odnosno zato Zemlja ne padne na
Sunce, a Mjesec na Zemlju. Razlog je vrlo jednostavan: sila kojom Sunce
privlai planete jednaka je sili kojom planeti ele pobjei od njega.
Newton, meutim, nije samo obnovio i osuvremenio fizikalnu sliku
svijeta, ve se pozabavio i astronomskim promatranjima. Njegova su
otkria imala trajnu vrijednost i uinak na astronomsku znanost. Ve kao
dvadesetpetogodinjak Newton je nainio svoj prvi teleskop, a tri godine
kasnije drugi, znatno boljih svojstava. Novo na tom teleskopu bilo je to
to je svjetlost umjesto na leu padala na udubljeno zrcalo, koje ju je
reflektiralo prema aritu. Na putu reflektiranih zraka Newton je postavio
koso sekundarno, ravno zrcalo. Njegova je zadaa bila usmjeravanje
svjetlosti prema lei velikog poveanja smjetenoj u okularu sa strane
tubusa teleskopa. Newtonov teleskop ima nedostataka: do okulara ne
stie sva upadna svjetlost jer joj na putu stoji sekundarno zrcalo, a i neto
se svjetlosti gubi pri nesavrenoj refleksiji. Zbog ovog posljednjeg,
ozbiljnijeg nedostatka, metalno je zrcalo trebalo stalno iznova polirati,
to je ponekad znailo rastavljanje teleskopa i nemogunost rada tijekom
tog razdoblja. Newton se nadao da e jednog dana biti otkriven metalni
spoj ija e povrina biti trajnija.
Tek je genij jednog ovjeka izvana, koji se astronomijom bavio kao
razbibrigom, stvorio zaista snaan teleskop koji je odluujue unaprijedio
astronomska istraivanja. Taj je ovjek bio William Herschel (1738.1822.). Roen u Hannoveru, ve je zarana napustio tada jo vrlo zaostalu
Njemaku i sreu kao glazbenik pokuao nai u Engleskoj. Sredinom
ivota Herschel se poeo zanimati za optiku, a posebice njezinu praktinu
primjenu u astronomskim promatranjima. Na brzinu si je nainio vlastiti
teleskop i to na nain kako je to uinio i Newton. U tu je svrhu u svojoj
kui uredio pravu talioniku radionicu kako bi mogao lijevati metalna
zrcala. U studenome 1778. godine od slitine bakra i cinka nainio je vrlo
dobro zrcalo sa arinom duljinom veom od dva metra. Teleskopom u
koji je ugradio to zrcalo u noi je s 13. na 14. oujka 1781. otkrio novi
planet, Uran. To ga je otkrie odmah proslavilo u cijelom svijetu.

Dvije osnovne vrste teleskopa

Put zraka svjetlosti u Keplerovu teleskopu. Klasini teleskop (refraktor) obre sliku, to
znai da u njemu slika ima zamijenjene strane i postavljena je naglavce. Svjetlost prolazi
kroz objektiv (leu) promjera D i skuplja se u aritu. Slika se promatra okularom
(manjom leom).

Put zraka svjetlosti u Newtonovom teleskopu (reflektoru). Glavno

zrcalo odbija svjetlost prema sekundarnom zrcalu, koje ga
usmjerava u okular. arite (fokus) F se nalazi sa strane na
prednjem dijelu teleskopa.

Divovske oi za gledanje u svemir

ijekom cijelog 19. stoljea u astronomiji se nije dogodilo nita
temeljno novoga. To je bilo u svezi s injenicom da u to doba nije
zabiljeen nikakav znaajniji napredak u izradi teleskopa. Usprkos tome
je 23. rujna 1846. berlinski astronom J. G. Galle uspio pronai jo jedan
novi planet, Neptun. Posljednji, deveti planet Suneva sustava, Pluton,
otkriven je tek 1930. godine.
Sunev sustav, meutim, poetkom 20. stoljea vie nije predmet
glavnog zanimanja astronoma. Znanstvenici su htjeli shvatiti sutinu
cijelog svemira. To je zahtijevalo pogled u sve vee kozmike dubine, a
za to su astronomima bili potrebni sve bolji, drugim rijeima vei
teleskopi. I tako su poetkom 20. stoljea, tonije 1908. i 1922., na
Mount Wilsonu, planini nedaleko Los Angelesa u junoj Kaliforniji,
postavljena dva teleskopa. Njihova zrcala izraena od posebnog stakla
imala su promjer od 1,5 i 2,5 metara. Ve 1928. godine ameriki

konstruktor teleskopa George E. Hale nainio je plan za 5-metarski

teleskop. Trebalo je proi dvadeset godina, do 1948., da se na planini
Palomar, takoer u junoj Kaliforniji, taj plan pretvori u stvarnost. Do
1994. godine bio je to operativno najvei teleskop na svijetu. Tada se na
Kec- kovom opservatoriju na Havajima pojavio prvi predstavnik novog
teleskopskog narataja. Sastoji se od dva 10-metarska zrcala, od kojih je
svako, poput kukeva oka, sastavljeno od nekoliko zrcala promjera samo
jednog metra. Jo je vei Vrlo veliki teleskop (Very Large Telescope,
VLT) koji je prvu svjetlost do zrcala propustio 2000. na jednoj planini u
ileu. Konstruiran je od etiri zrcala promjera gotovo 10 metara.
Raunalni upravljaki sustav brine se za izravnavanje neravnina koje
nastaju zbog vlastite teine zrcala. Drugi raunalni sustav na najmanju
moguu mjeru smanjuje izoblienja slike nastala zbog vrtloenja zraka.
VLT ima tako veliku razlunu mo da se njime moe vidjeti vozilo kojim
su se po Mjeseevoj povrini vozili astronauti s letova Apolla.

Prognoza: mutna atmosfera

uvremenim zemaljskim teleskopima moemo promatrati objekte ija

je svjetlost usporediva sa svjetlou svijee na udaljenosti od 50
tisua kilometara. Ali to je 50 tisua kilometara! Zbog toga astronomi
stalno istrauju nove mogunosti poveavanja razluivosti teleskopa.
Poveanje promjera zrcala nije jedini nain skupljanja vee koliine
svjetlosti s dalekog, slabog izvora. Razluivost teleskopa usko je
takoer povezana s prozirnou zemaljske atmosfere. Smetnje koje
uzrokuju uzvr- tloeni i oneieni slojevi zraka mogu se smanjiti
postavljanjem teleskopa na visoke planine daleko od industrijskih
sredita, na mjestima gdje je atmosfera iznimno prozirna, to znai suha.
Turbulenciju, uzvrtloenost zraka, nigdje, meutim, ne moemo izbjei.
U dolazeim desetljeima zemaljska bi atmosfera mogla postati vrlo
velikom potekoom i to ne samo za astronome. Zbog atmosferskog
zatopljenja nastalog uslijed efekta staklenika, uzrokovanog uglavnom
skupljanjem otpadnog plina ugljinog dioksida (C02), vlanost se zraka

nad morima poveava, a to znai i sve vie naoblake na nebu. Ako se

takav razvoj dogaaja nastavi, nije teko prognozirati trenutak kad e
oblaci posve zastrti nebo i onemoguiti pogled na zvijezde. Na naim
zemljopisnim irinama ve se danas broj vedrih noi jako smanjio pa
astronomi imaju sve manje vremena za kvalitetna promatranja. To su
zaista loe vijesti za ljubitelje astronomije i one koji se tom znanou
bave profesionalno. Pretpostavimo li da e se koliina ugljinog dioksida
u zemaljskoj atmosferi, kao i kondenzirana vodena para nastala
industrijskim procesima i letovima zrakoplova, poveavati brzinom
kojom se to zbivalo posljednjih nekoliko desetljea, moramo se bojati da
za trideset ili etrdeset godina u naim zemljopisnim irinama vie nee
biti vedrih noi. Narataj koji sada raste moda je posljednji koji jo sa
Zemlje moe promatrati zvijezde. Zvjezdano nebo postajat e sve rjea
prirodna ljepota.
Premjetanje teleskopa izvan zemaljske atmosfere korisno je ne samo
zbog njezine sve vee neprozirnosti, ve i stoga to iznad zranog
omotaa astronomima na raspolaganju stoji cijeli ultra- ljubiasti dio
spektra, gotovo nevidljiv sa Zemlje. Zemaljska atmosfera, naime, ima za
iva bia vrlo vano svojstvo zaustavljanja tog energijom nabijenog
dijela svjetlosti.

to je svjetlost?

a astronome nije zanimljiva samo vidljiva svjetlost zvijezda ve i

nevidljivo zraenje koje do nas stie iz svemira. Naime, u svakoj se
vrsti zraenja skrivaju posve razliite informacije o objektu koji nam je to
zraenje poslao. Nae je oko, meutim, osjetljivo samo na vrlo ogranien
raspon valnih duljina zraenja.
Na ovom je mjestu korisno postaviti jednostavno pitanje, to
podrazumijevamo pod pojmom svjetlost. Na posljetku, rije je
o najvanijem, gotovo jedinstvenom izvoru informacija koje imamo o
udaljenim dijelovima svemira. Naa slika o svemiru uglavnom se temelji

na svjetlosti. to je svjetlost? I kako ona nastaje?

Glupo pitanje, rei ete. Svjetlost nastaje tamo gdje neto gori. To
je tono, ali ne govori nita o samoj svjetlosti. A to se tie gorenja,
odmah se namee pitanje, a to je, zapravo, gorenje?
Na poetku je vano utvrditi da svjetlost uvijek potjee od tvari.
Odluujui za odailjanje svjetlosti su atomi od kojih se tvar sastoji.
Neto se, prirodan je zakljuak, mora zbiti s atomima da oni ponu
odailjati svjetlost. To se nee dogoditi bez ikakva razloga. Premda,
ustanovit emo, to nije posve tono. Postoje posebne tvari koje same
odailju svjetlost. Nazivamo ih radioaktivnim tvarima, ali bismo ih
jednako tako mogli zvati svjetlosno aktivnima. Meu njih, na primjer,
ubrajamo i uranij. On ne odailje samo svjetlost, ve i druge vrste
zraenja, tonije jezgre helija (-zraenje) i elektrone (beta-zraenje).
Ali, s iznimkom radioak- tivnih elemenata, da izrai svjetlost, tvar mora
biti izvana pobuena. Komad papira ne svijetli sam po sebi, ve samo
ako mu dovedemo energiju ako ga primjerice dovedemo u dodir sa
zapaljenom ibicom. Ali ak ni ibica nee poeti spontano gorjeti, ve
samo ako je protrljamo o neku hrapavu povrinu, dakle kad joj dovedemo
energiju trenja. Dovedemo li atomima energiju, kad ona prijee odreenu
razinu, atomi ponu svijetliti, odnosno slati valove svjetlosti. Da se, na
primjer, zapali sumpor, potrebno je razmjerno malo energije. Nasuprot
tome, da se uari komad eljeza potrebno mu je dovesti poprilino
energije.
Ali kako atomi odailju svjetlost kad im dovedemo odreenu
koliinu energije? To je povezano s posebnim ustrojem atoma. Atom ima
jezgru s pozitivnim elektrinim nabojem. Oko te pozitivno nabijene
jezgre po tono odreenim stazama kreu se negativno nabijene estice,
tzv. elektroni. Tako se najjednostavniji atom, onaj vodika, sastoji od
jedne jedine jezgrene estice s elektrinim nabojem +1. Takvu jezgru, ali
i esticu, nazivamo proton. Oko jezgre vodikovog atoma krui jedan
jedini elektron, a njegov elektrini naboj iznosi -1. Ukupni naboj atoma,
prema tome, je 0, jer +1 i -1 zajedno daju 0. Svi atomi imaju elektrini
naboj 0, dakle nemaju naboja.
Slino je i kod veih atoma: jezgra atoma helija sastoji se od dva
protona, to znai da ima naboj +2. Oko helijeve jezgre krue dva
elektrona (naboj -2). Jezgra kisika graena je od osam protona (naboj

+8), a oko nje krui osam elektrona (naboj -8). Na isti se nain ponaaju
svi elementi do uranija, najteeg prirodnog elementa. Uranij ima atomsku
jezgru s devedeset dva protona, oko koje krui pravi oblak od devedeset
dva elektrona.
U atomskoj se jezgri nalaze jo neke elektriki neutralne estice, tzv.
neutroni. Oni nas u ovom trenutku ne zanimaju. Samo toliko: neutroni su
nekovrsno ljepilo za protone. To neutronsko ljepilo je potrebno jer
bi se protoni meusobno odbijali. Jednakovrsni elektrini naboji se,
naime, odbijaju, a razliiti privlae. Bez nenabijenih neutrona ne moe
nastati atomska jezgra, uz iznimku jezgre vodika koja se sastoji od samo
jednog protona. Da nema neutrona, cijeli bi se svemir sastojao samo od
vodika.
S obzirom da elektroni krue oko atomske jezgre slino kao
planeti oko Sunca ne padaju na atomsku jezgru koja ih privlai
suprotnim nabojem. Njihova energija gibanja suprotstavlja se privlaenju
jezgre. Polje sila nastalih izmeu jezgre i elektrona nazivamo
elektromagnetskim poljem. Upravo ono zadrava atom na okupu.
Elektromagnetska polja nastaju tamo gdje postoje elektrini naboji
suprotna predznaka.
Ali to je sa svjetlosti? Svjetlost je zapravo slijed takvih elektromagnetskih polja u atomu. Svjetlost nastaje kad se elektrini naboji
kreu u elektromagnetskom polju. Ali elektroni u atomu su uvijek u
pokretu pa bi atomi, prema tome, uvijek morali odailjati svjetlost. Oni
to, meutim, ne ine jer bi to znailo stalan gubitak energije elektroni
bi imali sve manju energiju pa bi se na posljetku sruili na jezgru. Atom
bi se raspao. Atom odailje svjetlost samo kad je neki od njegovih
elektrona potaknut izvana, dakle kad dobije energetski impuls. Sve dok
elektroni u atomu nisu izvana pobueni, ne odailju svjetlost. Dovedemo
li im energiju, primjerice zagrijavanjem, elektroni s nie energetske staze
skau na viu. Kad se potom vrate na svoje uobiajene staze, tako
dobivenu energiju otputaju u obliku svjetlosti. Skokovi elektrona to su
vei to su elektroni jae pobueni, a jaa je i svjetlost koju otputaju pri
prelasku u normalno stanje. Elektroni atoma mogu izvana biti pobueni
tako snano da iskau iz atoma i postaju slobodni elektroni. Pri takvom
skoku natrag odaslana je svjetlost iznimno jaka.

Drugim rijeima, to znai da svjetlost koju odailju atomi nije uvijek

jednake energije, ve je njezina jakost u skladu s pobudom elektrona.
Svjetlost, slino zvunim valovima, ima vrlo iroki raspon energija, od
vrlo niskih (duboki tonovi) do vrlo visokih (visoki tonovi).

Spektar elektromagnetskog zraenja.

Elektromagnetske zrake najvee energije su gama- zrake i rendgenske zrake. Otprilike u sredini spektra
usko je podruje vidljive svjetlosti.

Mnogo je vrsta svjetlosti

raenje pobuenih elektrona predoavamo valom koji se ravnomjerno iri prostorom. Nakon brijega vala slijedi dol. Razmak
izmeu dva brijega (ili dola) je valna duljina svjetlosti. Sto izvor ima vie
energije, valovi se svjetlosti bre niu jedan za drugim. Kratkovalno
zraenje sadri mnogo energije, dugovalno malo. Ali to ne znai da se
dugovalno zraenje iri sporije od kratko- valnog. Brzina irenja svjetlosti
uvijek je jednaka, neovisno o energiji valova. Ona iznosi otprilike 300
000 kilometara u sekundi. Ako je rije o dugovalnoj svjetlosti, dakle onoj
s manje energije, do promatraa u jedinici vremena stie manje bregova (i
dolova) negoli kod kratkovalne, dakle energetskije svjetlosti. Kaemo da
svjetlost manje energije ima manju uestalost (frekvenciju), a ona s vie
energije veu. Uestalost svjetlosti, dakle, broj je dolaznih brijegova
valova u sekundi.
U svakodnevnom govoru svjetlou nazivamo samo ono podruje
elektromagnetskih valova vidljivo ljudskom oku. To je podruje tek vrlo
maleni isjeak irokog spektra elektromagnetskog zraenja. Valna duljina
vidljive svjetlosti iznosi nekoliko stotisuinki centimetra. Samo na taj
vrlo ogranieni raspon valnih duljina reagiraju ivane stanice naeg oka.
One, meutim, odlino raspoznaju i vrlo male razlike unutar tog raspona.
Te malene razlike vidimo kao boje. Boje u fizikalnom smislu, dakle, nisu
nita drugo do malih frekvencijskih razlika u podruju vidljive svjetlosti.
Kratkovalni dio vidljive svjetlosti oko vidi plavo, a dugovalni crveno.
Plava je svjetlost, prema tome, vee energije od crvene, dakle ima i veu
frekvenciju. Moemo se, moda, uditi to plavo nazivamo hladnom, a
crveno toplom bojom fizikalna je stvarnost posve obrnuta pa izvor
koji odailje plavu svjetlost ima viu temperaturu od onoga koji odailje
crvenu svjetlost. Plavo podruje plamena svijee njegov je najtopliji dio.
Prenesemo li to saznanje na nebeski svod, to znai da crvenkaste zvijezde imaju niu povrinsku temperaturu od onih to sjaje plaviastom
svjetlou.
Na dugovalnu crvenu svjetlost nastavljaju se tzv. infracrveno i

toplinsko zraenje. Njih ne vidimo, ali ih na koi osjeamo kao

V

toplinu. ivane stanice u koi reagiraju na njih. Na kratkovalno plavo

zraenje se prema veim frekvencijama nastavlja tzv. ultra- ljubiasto ili
UV zraenje. Ni njega ne vidimo ali ga, za razliku od toplinskog
zraenja, i ne osjeamo, to to energetsko zraenje ini posebno opasnim.
Pri duljem izlaganju spaljuje nam kou, a da to i ne opaamo. Posljedice
osjeamo tek kasnije kad je prekasno kao bolne sunane opekline.
Meutim, ultraljubiasto zraenje ni izbliza nije najenergetskije
zraenje. Prema gore po frekvencijskoj ljestvici slijede jo rendgensko i
gama-zraenje. Rendgensko zraenje nastaje, na primjer, kad iznimno
brzi elektroni udare o metalnu povrinu. Gama-zraenje posljedica je
raspada radioaktivnih elemenata poput urani ja. Rendgensko i gamazraenje su elektromagnetski valovi najviih energija. Oni bez
zaustavljanja prodiru kroz tkiva ljudskog tijela i pritom ih unitavaju.
Zato iznenauje injenica da ih zemaljska atmosfera zaustavlja Bogu
hvala, jer bi u suprotnom unitili sav ivot na naem planetu.
Kad od vidljive svjetlosti po frekvencijskoj ljestvici idemo nie od
toplinskog zraenja, dolazimo u podruje mikrovalova. Manje energije od
njih imaju samo radiovalovi. Njihova je valna duljina vrlo velika i iznosi
izmeu jednog i deset metara. U usporedbi s njima, gama-zraenje ima
valne duljine od otprilike 10-12 centimetara, odnosno milijardinku
centimetra ili jedan centimetar podijeljen s jedinicom iza koje slijedi
dvanaest nitica.

Za svaku vrstu svjetlosti postoji

poseban teleskop

var u svemiru odailje dakle elektromagnetsko zraenje razliitih

energija. Kad bi se astronomi u svojim istraivanjima oslanjali samo
na vidljivu svjetlost, stvorili bi vrlo ogranienu sliku svemira. Mogli
bismo ih tada usporediti sa slikarom koji slika samo jednom bojom. Izum
radara u vrijeme Drugog svjetskog rata omoguio je tijekom 1950-ih
razvoj vrlo snanih radioteleskopa. Najvei suvremeni radioteleskop ima
promjer od tristo metara. Moraju biti takvih veliina jer su valne duljine
radiovalova, kako smo ustanovili, velike. Tim se divovskim tanjurima

radio- valovi ba kao vidljiva svjetlost u teleskopima dovode u

arite i potom dolaze u antenu oblika roga. Njome radiovalovi stiu do
pojaala radioteleskopa. U naelu radioteleskopi rade poput tanjurastih
antena koje postavljamo na krovove i balkone kako bismo primali
televizijski program preko satelita. Nedostatak radioteleskopa u
usporedbi s optikim teleskopima njihova je mala razluivost. Svemirske
radioizvore nije lako prepoznati, tj. odrediti njihov toan poloaj i
fizikalna svojstva: to su pristiui radiovalovi veih valnih duljina, tea
je procjena signala. Povezivanjem nekoliko radioteleskopa iji se rad
moe tono uskladiti, postiu se velika poboljanja u razluivosti.
Radioteleskope moemo rabiti i aktivno drugim rijeima, ne moramo
samo primati signale ve ih moemo i odailjati. Pogode li poslani signali
nebesko tijelo, od njega se reflektiraju i vraaju natrag u antenu. Tim
jednostavnim postupkom moemo odrediti udaljenosti bliskih nebeskih
tijela, primjerice Mjeseca, Sunca i planeta. Kako znamo brzinu irenja
radiovalova to je brzina svjetlosti
potrebno je samo odrediti vrijeme potrebno signalu da se vrati od
naciljanog objekta. Osim toga, iz naina na koji se povratni signal
promijenio moemo saznati kako se nebeski objekt kree i kakva su mu
povrinska svojstva.
Za elektromagnetsko zraenje koje ne moe prodrijeti do povrine
Zemlje, dakle ultraljubiasto, rendgensko i gama-zrae- nje s jedne strane
vidljive svjetlosti te ultracrveno s druge, tek su razvojem svemirskih
letova stvoreni odgovarajui mjerni instrumenti koji koji se u svemir alju
raketama. Obinim optikim teleskopom postavljenim u svemir ne
moemo promatrati u rendgenskom ili gama-podruju elektromagnetskog
spektra. Te zrake prolaze kroz njegovo zrcalo kao da ga nema. Za takva
vrlo energetska zraenja bilo je potrebno konstruirati posebne teleskope.
U opaanju kozmikog rendgenskog zraenja u razmjerno nedavno
doba istakao se njemaki satelit ROSAT, koji je u svemir upuen 1990.
Moe se slobodno rei da je revolucionirao rendgensku astronomiju. Do
trenutka njegova lansiranja u svemiru je bilo poznato samo oko 5000
rendgenskih izvora. Od trenutka kad je zapoeo radom, ROSAT svaki
dan otkriva stotinu novih izvora rendgenskog zraenja. Takvo zraenje
odailje samo tvar zagrijana na nekoliko milijuna stupnjeva, pa su to
dakle objekti u kojima se odvijaju procesi na vrlo visokim energijama. O

rezultatima e jo biti rijei, ali sad napomenimo samo da je poslije dvije

godine rada ROSAT pronaao 60000 razliitih kozmikih izvora
rendgenskog zraenja.
Udaljenost objekata koje je otkrio ROSAT bila je u rasponu od jedne
svjetlosne sekunde (toliko je udaljen Mjesec) do vie od deset milijardi
svjetlosnih godina. Kod ovih posljednjih udaljenosti rije je o
galaktikama koje se nalaze na samom rubu danas vidljivog svemira.
Sto se tie zraenja koje je stiglo s naeg Mjeseca, ono nije nastalo na
njemu. Bilo je to zraenje koje se na putu iz svemirskih dubina odbilo od
njegove povrine.
U nekoliko proteklih godina u stazu oko Zemlje poslani su i sateliti
za istraivanje infracrvenog i gama-zraenja. Otada je otkriveno mnogo
gama-izvora, u prvom redu vrlo udaljenih galaktika koje odailju u tom
dijelu spektra. Njihovo je zraenje djelomice posljedica eksplodirajuih
zvijezda. No o tome kasnije, kad emo podrobnije razglabati o ivotima
zvijezda. Meu vrlo dalekim galaktikama otkriveno je nekoliko s
posebno jakim zraenjem: one u gama-podruju zrae deset tisua puta
vie negoli sve zvijezde Mlijene staze u vidljivoj svjetlosti zajedno.
Od 1995. godine europski satelit ISO mjeri kozmiko infracrveno
zraenje. Mjerni su ureaji smjeteni u neku vrstu velike termos-posude u
kojoj se pomou tekueg helija odrava temperatura od 270 stupnjeva
ispod nitice. Bez takvog ekstremnog hlaenja mjerni bi instrument bio
posve slijep. Vlastita toplina satelita nadjaala bi slabo kozmiko
infracrveno zraenje. Bez hlaenja bi se ISO suoio s potekoom slino
onoj astronoma koji okruen jakim reflektorima eli promatrati zvijezde
slaba sjaja. Iz mjernih podataka satelita ISO znanstvenici saznaju pojedinosti o kozmikim procesima koji se zbivaju na razmjerno niskim
temperaturama, primjerice raanju zvijezda i planeta iz gustih oblaka
praine i plina. U tom podruju astronomske znanosti jo je mnogo
otvorenih pitanja. S pomou infracrvene svjetlosti koja bez tekoa
prolazi kroz oblake kozmike praine, saznajemo prije svega informacije
o ustroju Mlijene staze. Infra- crveni teleskopi omoguili su tonije
pronalaenje granica nae galaktike, ali i istraivanja njezina sredita.

Hubbleov svemirski teleskop

oliko god je rad promatrakih satelita poput ROSAT-a i ISO-a

vaan za razvoj astronomske znanosti, pravo uzbuenje meu
znanstvenicima i zaljubljenicima u astronomiju pojavilo se tek u travnju
1990. kad je ameriki raketoplan Discovery u stazu na visini oko 500
kilometara iznad Zemlje ponio Hubbleov svemirski teleskop (HST).
Razlog za takvo uzbuenje bila je injenica da je taj optiki teleskop
trebao vidjeti otrije i dublje u svemir od bilo kojeg velikog zemaljskog
teleskopa. S deseterostruko veom razluivou trebao je promatrati
nebeske objekte pedeset puta slabijeg sjaja od onih koje je mogao najvei
teleskop na Zemlji. A sve to s razmjerno malim zrcalom promjera 2,4
metra. S one strane smetnji uzrokovanih zemaljskom atmosferom, HST je
mogao snimati fotografije dotad nezabiljeene kakvoe. Do trenutka
njegova lansiranja zemaljski su teleskopi nedovoljno jasno prikazali
mnotvo zanimljivih kozmikih objekata. Najednom su se pred nama
ukazali u svoj svojoj ljepoti i otrini. Najvanije od svega, zbog iznimne
otrine sve su HST-ove fotografije dobile dubinu pa stoga mnogo bolje
prikazuju svemirska zbivanja. Fotografije zemaljskih teleskopa mnogo su
plonije i pokazuju manje pojedinosti.
HST je konstruiran za vrlo raznolika promatranja, od bliskih planeta i
kometa do masivnih galaktikih jata na rubu vidljivog svemira. Jedan od
svijetlih trenutaka njegova postojanja zbio se u srpnju 1994. kad je
snimao sudar kometa s planetom Jupiterom. Drugi vrhunac bio je
dvotjedno istraivanje jedne tamne mrlje u zvijeu Velikog medvjeda.
Taj dio neba ima promjer kovanice od pet kuna na udaljenosti od dvjesto
kilometara. Sa etiri razliita filtra (ultraljubiastim, plavozelenim,
crvenim i infracrve- nim) HST je snimio 342 pojedinane snimke.
Rezultat je bila fotografija povrine est etvornih metara na kojoj se vidi
otprilike 1500 galaktika udaljenih do dvanaest milijardi svjetlosnih godina. To je najdublji pogled u svemir koji je ikad nainio neki optiki
instrument.
Na ovom mjestu u prekinuti ovaj moda prilino suhoparan opis
najvanijih astronomskih pomagala. elim, ipak, naglasiti da je prije
razglabanja o novim svemirskim istraivanjima i pitanjima koja ona

postavljaju vrlo vano znati kakvim se ureajima istraivanja obavljaju.

Jednako je tako vano odmah na poetku upoznati se s fizikalnim
svojstvima svjetlosti. Ne razumijemo li narav svjetlosti, ne moemo
razumjeti ni narav svemira.
Na kraju ipak moram spomenuti jo dva astronomska instrumenta.
Uz razliite vrste teleskopa oni su svakako najvaniji istraivaki
astronomski ureaji: spektroskop odnosno spektrograf. Te dvije sloene
rijei opisuju zapravo jednostavne ureaje. Spektroskop slui za
dobivanje spektara, tj. tim se ureajem svjetlost razlae na njezine
razliito obojene sastavne dijelove. Spektrografom se snimaju fotografije
spektara. Ba kao to kine kapi na nebu razlau svjetlost u njezine
spektralne boje pa tako na nebu nastaje duga, spektroskop razlae i
omoguuje istraivanje svjetlosti pristigle sa zvijezda. Svaki kemijski
element odailje njemu svojstvene svjetlosne valove pa se s pomou
spektroskopa i spektrografa moe ustanoviti kemijski sastav zvijezde ili
nebeske maglice. Na primjer, vodik svoje elektromagnetsko zraenje
alje (izmeu ostalog) na valnoj duljini od 21 cm. Pronaemo li u spektru
upravo tu valnu duljinu, znai da je svjetlost potekla od oblaka vodika.

Kako se mjere svemirske

udaljenosti
aoruana razliitim vrstama teleskopa, kompjutoriziranim mjernim
instrumentima i spektroskopima koji elektromagnetsko zraenje
razlau u najfinije spektralne linije, suvremena astronomija dobiva iz
svemira mnotvo fotografija i podataka. Uz pomo tih podataka znanost
nastoji stvoriti to potpuniju i toniju sliku o cijelome svemiru.
Jednu od glavnih potekoa astronomije stvara injenica da ono to
vidimo na nebeskom svodu nema prostornu dubinu. Slika zvjezdanog
neba posve je plona. Kao da je netko primjerice dragi Bog
svjetlosne toke namaljao na crnom platnu razapetom poput atora iznad

naih glava. Zvijezde se meusobno razlikuju po sjaju i boji, ali iz toga

kako znamo, ne moemo izvui nikakve zakljuke o njihovoj
udaljenosti (vidi str. 12).
Za razliku od pogleda u krajolik, koji nam uvijek s velikom
sigurnou prenosi informaciju o tome to se nalazi blie, a to dalje,
pogled u zvjezdani krajolik ne daje takvu informaciju. Tajne kozmikih
dubina, prostornosti svemira, moi e se razotkriti tek kad astronomija
uspije uspostaviti perspektivu kozmikih

dubina. To se moe uiniti samo odreivanjem udaljenosti zvijezda. Ali

to uporabiti kao mjerilo? Radiovalovi, koje koristimo za mjerenje
udaljenosti planeta, za mjerenje su udaljenosti objekata izvan Suneva
sustava posve neprikladni. Kad bismo njima htjeli izmjeriti udaljenost
sustava najblie zvijezde, trebalo bi im vie od osam godina da prevale
potrebni put. Pritom bi izgubili toliko energije da bi na ponovnom ulasku
u zemaljsku atmosferu jedva bili mjerljivi.
Ve su astronomi 19. stoljea pokuavali pronai naine mjerenja
udaljenosti zvijezda. To je najprije uspjelo kutnim mjerenjem najbliih
zvijezda. Njih je na nonom nebu razmjerno lako pronai, dodue tek
poslije tonog cjelogodinjeg praenja njihova poloaja. Zbog kruenja
Zemlje oko Sunca bliske zvijezde u tom razdoblju na nebeskom svodu
crtaju sitne krugove. No ne kreu se zvijezde, ve gibanje Zemlje oko
Sunca primjeujemo kao kretanje tih bliskih zvijezda na pozadini svih
ostalih, vrlo udaljenih zvijezda. Govorimo li posve tono, tada moramo
rei da i te vrlo udaljene zvijezde izvode jednako takvo gibanje, ali to

Mjerenje paralakse 1 AJ = 1 astronomska

jedinica 1 AJ jednaka je prosjenoj udaljenosti
Zemlje i Sunca

je zvijezda dalje od Zemlje to je manje njezino prividno godinje gibanje

pa ga poslije odreene granice vie uope ne moemo izmjeriti. Prividna
gibanja bliskih zvijezda moemo usporediti s prividnim gibanjem Sunca
na dnevnom nebu. Ni Sunce se zapravo ne kree. Umjesto toga se
okretanje Zemlje oko vlastite osi, koje ne primjeujemo, preslikava na
kretanje Sunca preko nebeskog svoda.
Kako udaljenost Zemlje od Sunca znamo, preostaje nam samo
mjerenje kuta pod kojim se ta udaljenost vidi s promatrane zvijezde. Taj
kut nazivamo paralaksa. Efekt paralakse zorno moemo predoiti
podizanjem jednog prsta ispruene ruke, koji potom naizmjence
promatramo lijevim i desnim okom. Prst naizgled skae na nepominoj
pozadini. Sto je prst blie licu, to je vei kut paralakse. to je udaljenost
zvijezde vea, manja je njezina paralaksa. Na nekoj udaljenosti postaje
tako malena da je ne moemo mjeriti ni najboljim mjernim
instrumentom. Sa suvremenim optikim ureajima na taj se nain mogu
mjeriti udaljenosti manje od otprilike 300 svjetlosnih godina. Kod
udaljenijih zvijezda takav nain mjerenja vie ne pomae. Tonije, ne
pomae ako se ureaj nalazi na Zemlji. S pomou satelita HIPPARCOS
koji je od 1989. do 1993. djelovao u stazi oko Zemlje, mjerene su
paralakse zvijezda udaljenih do 3000 svjetlosnih godina. Njegova je
tonost mjerenja bila tolika da je iz Zagreba mogao izmjeriti kad se u
New Yorku teniska loptica pomakla samo toliko koliko joj iznosi
promjer.
Kod udaljenijih nebeskih objekata udaljenosti valja odrediti na druge
naine. Klju za rjeenje tog problema pronala je jo 1912.
astronomkinja Henrietta Leavitt kad je u Malom Magellanovom oblaku,
nama susjednoj galaktici, otkrila zvijezde posebnih svojstava. Tim su
zvijezdama svojstvene pravilne promjene sjaja tijekom nekoliko tjedana:
zvijezda je sjajna, potom postaje manje sjajna, da se na posljetku
ponovno vrati u prvobitni sjaj. Takve su zvijezde astronomi nazvali
cefeide. Uspostavilo se da je prosjeni sjaj cefeide u vrstom srazmjeru
s periodom promjene sjaja. Prema tome, mjerenjem perioda promjene
sjaja moemo saznati stvarni sjaj zvijezde. S obzirom da smo u Mlijenoj
stazi pronali desetak cefeida ija se udaljenost mogla izmjeriti paralaksom, njihov je sjaj mogao posluiti za odreivanje stvarnog sjaja, a
time i udaljenosti cefeida u drugim galaktikama: kad cefeida odreene

vrste u udaljenoj galaktici sjaji stotinu puta slabije od cefeide iste vrste u
Mlijenoj stazi, lako je izraunati da je njezina udaljenost deset puta
vea. Cefeide su, dakle, astronomima ponudile mjernu ljestvicu koja je
omoguila odreivanje udaljenosti drugih galaktika. to se tonije
suvremenim teleskopima, prije svega HST-om, moe izmjeriti zraenje
cefeida, to e tonije biti odreene udaljenosti. Upravo je mjerenje
promjene sjaja cefeida u dalekim galaktikama jedna od glavnih zadaa
Hubbleovog svemirskog teleskopa. Openito, zbog velike razlune moi
HST-om se moe tono mjeriti sjaj vrlo dalekih zvijezda. Tako je
astronomija dobila tonije podatke o veliini i svojstvima svemira.

Mjerenjem udaljenosti dobivamo

grubu sliku svemira
a temelju vrlo velikog broja fotografija i mjernih podataka koje je
tijekom vie od desetljea rada pribavio HST, moemo stvoriti grubu
sliku o ustroju svemira. Na donjem su kraju ljestvice zvijezde, meu
kojima je i Sunce. Sunce je zvijezda prosjene veliine. Oko zvijezda
mogu se u eliptinim stazama kretati planeti. Nae Sunce ima devet
planeta. Po redoslijedu udaljenosti od sredinje zvijezde to su Merkur,
Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton. Oko veine
planeta krue njihovi sateliti, mjeseci. Zemlja ima samo jedan mjesec, ali
iznimno velik. Merkur i Venera, planeti najblii Suncu, nemaju mjesece,
Mars ih ima dva, Jupiter esnaest, Saturn osamnaest, Uran petnaest,
Neptun osam, a Pluton ponovno samo jedan.
Izmeu staza Marsa i Jupitera nalazi se pojas s nebrojeno mnogo
malih planeta, odnosno planetoida ili asteroida, kako ih nazivamo.
Najvei meu njima imaju promjere od nekoliko stotina kilometara. Do
veliine od nekoliko stotina metara izbrojeno je vie od sedam tisua
takvih asteroida. O postanku tog pojasa malih planeta miljenja se

astronoma razilaze. Moda je zbog velike privlane sile susjednog

divovskog Jupitera tu sprijeen nastanak novog planeta, a moda su se
sudarila dva planeta ije su asteroidi preostale krhotine.
Kao stalne goste Sunevog sustava svakako valja spomenuti i
komete, koji u vie ili manje izduljenim stazama krue oko nae zvijezde.
Neki se Suncu pribliavaju svakih nekoliko godina, drugima su za to
potrebne stotine pa i tisue godina. Komet Hale-Bopp, vidljiv na nebu u
oujku 1997., ponovno e nam se vratiti za otprilike 2400 godina. Pritom
se njegovo vrijeme ophoda skratilo za dobrih 1800 godina jer je proao
razmjerno blizu Jupitera. Sila tea velikog planeta ubrzala je let kometa.
Ljepota kometa na nonom nebu zapravo zaklanja injenicu da je
rije o velikim prljavim ledenim grudama, s promjerom od jednog do
stotinjak kilometara. Sto se komet vie priblii Suncu, to Suneva toplina
jae zagrijava tu ledenu grudu pa se dio njezine tvari pone isparavati.
Kad se komet nalazi najblie Suncu svake sekunde moe isparavanjem
gubiti stotine tona svoje mase. Isparavanja oko jezgre tvore tzv. komu,
oblak plina i praine promjera do stotinu tisua kilometara. Elektriki
nabijene estice sa Sunca, tzv. Sunev vjetar, otpuhuju oblake plina s
glave kometa. Tako nastaje njegov rep, nerijetko najudesniji dio. On je
uvijek okrenut od Sunca, a duljina mu moe premaivati stotinu milijuna
kilometara.
Pitanje imaju li sve zvijezde u svemiru planete i komete, jo uvijek
nema odgovora. ak i najjai teleskopi nisu dovoljno snani da pronau
planete kraj najbliih zvijezda, ako ih uope ima. S time emo se
pitanjem, meutim, podrobnije pozabaviti u posljednjem dijelu knjige.

Staze unutarnjih planeta oko Sunca 1 AJ = 1

astronomska jedinica (vidi str. 32)

Izmeu staza Marsa i Jupitera oko Sunca krui mnotvo malih planeta
(asteroida ili planetoida). Zbog vrlo izduljene staze Pluton se od 1979. do
1999. nalazio blie Suncu od Neptuna.

Svemir se uglavnom sastoji od

praznog prostora

e na ovoj prvoj razini, unutar Sunevog sustava, moemo ustanoviti

jedno od temeljnih svojstava nebeskih objekata: svi se kreu. Planeti
i kometi krue oko Sunca, Sunce se okree oko vlastite osi, a i planeti
takoer imaju vlastitu rotaciju. Mjeseci krue oko planeta i pritom se vrte
oko svoje osi, neki brzo, drugi sporije.
Na sljedeoj razini ljestvice udaljenosti a to je galaktika
takoer se sve kree: galaktike se vrte oko svog sredita pa tako, na
primjer, naoj Mlijenoj stazi za jedan okret treba oko 240 milijuna
godina. U tom razdoblju se, dakle, na Sunev sustav jednom okrene oko
galaktikog sredita. Zvijezde u svemiru nisu ravnomjerno rasporeene
ve se skupljaju u vee nakupine, galaktike. Izmeu galaktika prostor je
prazan, u njemu nema zvijezda. Do danas je astronomima manjkao toan
opis skupljanja zvijezda u galaktike. Pritom valja naglasiti da slika
nakupina zvijezda donekle zavarava jer su udaljenosti zvijezda u
galaktikama iznimno velike. Dakle, ne samo da se prazan prostor nalazi
izmeu galaktika ve i galaktike uglavnom ini prazan prostor. Najblia
je zvijezda od nas udaljena vie od etiri svjetlosne godine, to znai da
svjetlosti treba vie od etiri godine da prevali taj put.
Kako bismo si te goleme udaljenosti predoili, pretpostavimo da je
Sunce, zvijezda prosjene veliine, veliine staklene pekule. Najblia
zvijezda u naoj Mlijenoj stazi takoer predstavljena pekulom bit
e udaljena oko 200 kilometara. To je prosjena udaljenost zvijezda
unutar skupa pekulama predstavljene galaktike skupa koji se
uglavnom sastoji od praznog prostora.
Galaktiku prosjene veliine tvori otprilike 100 milijardi zvijezda:
100 milijardi staklenih pekula meusobno prosjeno udaljenih 200
kilometara. Galaktika ima razliitih oblika, a mnogo ih je iznimno lijepih.
Otprilike treina opaenih galaktika nakupine su zvijezda vie ili manje
izduljena eliptina oblika. Veina galaktika, njih otprilike 60 posto, imaju
oblik plosnatog diska, sa spiralno omotanim krakovima i kuglasto
zadebljalom jezgrom u kojoj su zvijezde gue zbijene negoli u vanjskim

dijelovima. Zbog okretanja galaktike oko vlastite osi spiralni krakovi

pomalo zaostaju, a na krajevima su pomalo iskrzani. Nau Mlijenu
stazu, ba kao i susjednu Andromedinu galaktiku, ubrajamo meu takve
spiralne diskolike galaktike. Na se Sunev sustav nalazi u vanjskom
dijelu jednog kraka, otprilike 30 000 svjetlosnih godina od sredita
Mlijene staze. Promjer Mlijene staze iznosi oko 100 000 svjetlosnih
godina.
Na kraju, ima i galaktika bez prepoznatljiva oblika. One ine samo
oko desetinu ukupnog broja galaktika. Broj galaktika u vidljivom svemiru
procijenjen je na oko 100 milijardi. Prema tome, u svemiru postoji
otprilike toliko galaktika koliko u prosjenoj galaktici ima zvijezda.
Zbog gravitacijskog privlaenja materije i galaktike tee skupljanju u
skupine i jata. Premda su udaljenosti meu njima velike, gravitacijsko
privlaenje ipak djeluje. To je sila koja dosee beskonano daleko, ali joj
jaina opada s kvadratom udaljenosti. To znai da se podvostruavanjem
udaljenosti privlana sila smanjuje na etvrtinu.
O skupinama govorimo kad na okupu nalazimo desetak galaktika.
Jata galaktika, pak, broje tisue galaktika.
U usporedbi s veliinom galaktika, udaljenosti unutar skupina i jata
galaktika vrlo su malene. Kad na primjer sa pekulama primijenimo na
galaktike, dakle Mlijenu stazu predstavimo staklenom pekulom,
susjedna je galaktika-pekula, Andromedina galaktika, udaljena samo 13
centimetara. Prisjetimo se: izmeu zvijezda-pekula udaljenost je 200
kilometara! Zbog toga u jatima galaktika vlada prilina privlana sila pa
su neizbjeni i sudari galaktika.
Sudari meu zvijezdama su zbog iznimno velikih meusobnih
udaljenosti gotovo iskljueni, to se na prvi pogled moe initi
proturjejem, jer zdrav razum nalae da se pri sudaru galak-

Galaktike se u jatu galaktika gibaju u svim smjerovima.

Gravitacijska privlanost ne doputa im naputanje
jata. Zbog toga su katkad neizbjeni sudari meu
njima.

tika moraju sudariti i zvijezde. Meutim, njihove velike meusobne

udaljenosti to ine gotovo nemoguim. Spomenimo da se u posebno
gusto napuenim jatima galaktika sudari dviju galaktika zbivaju
prosjeno svakih 500 milijuna godina. Takav sudar traje milijunima
godina. U njemu se galaktike mogu stopiti, proi jedna kroz drugu, s time
da jedna galaktika otme drugoj pokoju zvijezdu. To, moda, zvui
prilino dramatino, ali za zvijezde obiju galaktika nema nikakve
posljedice.
I nau Mlijenu stazu oekuje takav sudar, i to s Andromedi- nom
galaktikom. Kozmiki gledano, naime, obje su galaktike u bliskom
zagrljaju, a mjerenja pokazuju da se pribliuju brzinom od otprilike 200
kilometara u sekundi. Iz toga neprijeporno slijedi da e se za oko 3,7
milijardi godina sudariti. Na putu prema sudaru obje e velike galaktike
pokupiti jo nekoliko manjih galaktikih pratilaca.

Svemir kada puna sapunice

aa Mlijena staza pripada skupini od dvadesetak veih i manjih
galaktika. Astronomi su u svemiru, meutim, otkrili i nakupine s vie
od deset tisua galaktika. S jatima galaktika, ipak, nismo dosegli najvee
kozmike tvorevine. Jata se skupljaju u jo vee nakupine, tzv. superjata.
Ona se svrstavaju, kao da se nalaze na kozmikim nitima, u mreaste ili
saaste ustroje. Saasti raspored tvari u svemiru nerijetko se usporeuje
sa sapunicom superjata galaktika su sapun, a prazni prostori unutar
njih mjehuri zraka koji ine vei dio sapunice. Taj mjehurasti ustroj svemira jo je veim dijelom neistraen.
I jato galaktika kojem pripada Mlijena staza dio je jednog superjata
graenog od desetak jata. Veih ustroja od superjata po dananjim
znanstvenim saznanjima nema. Mreaste tvorbe jata i superjata galaktika
zauzimaju samo desetinu prostora svemira. Devet desetina svemira
prazno je. Svemir je, mogli bismo rei, tek nezamislivo velika kada puna
sapunice.
Ustroj svemira se prije svega, dakle, odlikuje iznimnim udaljenostima izmeu objekata to nije teko ustanoviti ve promatranjem
Suneva sustava. Takve su velike udaljenosti nune, jer bi se u suprotnom
zvijezde i galaktike privlaile prevelikom silom pa bi stalno dolazilo do
sudara. Velike udaljenosti, meutim, jame ureenost i nepromjenljivost
svemira. Promjene se u njegovim nezamislivo velikim razmjerima
odvijaju u nezamislivo dugakim vremenskim razdobljima. Priroda je
vrlo mudro odredila da se privlana sila materije smanjuje s kvadratom
udaljenosti.
Sunev sustav, s razmjerno malo udaljenim nebeskim tijelima,
postojan je stoga to se u njemu sila gravitacije suprotstavlja jednoj
drugoj sili, nastaloj kruenjem planeta i njihovih pratilaca.
Kad se u Mlijenoj stazi priblie dva sunca a takve se stvari
katkad dogode i to obino zavri bez nezgode jer se ona ponu okretati
jedno oko drugoga. Nije rijetko da oko takvog zvjezdanog para na veoj
udaljenosti krui i trea zvijezda. Tako, na primjer, gledanjem kroz dobar
dalekozor otkrivamo da je najblia zvijezda, Alfa Kentaura, zapravo

sustav triju sunaca.

Svaki pogled u svemir pogled je u

njegovu prolost
oleme udaljenosti izmeu nebeskih tijela imaju za posljedicu da je
svaki pogled u svemir zapravo pogled u njegovu prolost.
Promatramo li zvijezde, ne vidimo ih onakvima kakve su sada. Pojam
sada u svemiru ne postoji, odnosno moe se rei da postoji toliko
sada koliko u svemiru ima objekata. Svaka zvijezda ima svoje vlastito
sada. Istodobnost je u kozmikim razmjerima iskljuena. U svemiru vlada
neistodobnost.
Nae se zvjezdano nebo sastoji samo od prolih dogaaja, jer svakome od
njih treba vremena da svoju sliku svjetlosnu sliku
poalje irom svemira. S obzirom da se taj prijenos slika a mogli
bismo ga takoer nazvati prijenosom informacija zbiva brzinom
svjetlosti, dakle brzinom od 300 000 kilometara u sekundi, potrebno je u
prosjeku oko tri godine da svjetlost iz jednog zvjezdanog sustava stigne u
drugi. Kad zvijezdu Alfu Kentaura promatramo dalekozorom, vidimo je
onakvom kakva je bila prije 4,3 godine. Toliko je svjetlosti, usprkos
njezinoj velikoj brzini kretanja, trebalo da stigne do Zemlje. Promatramo
li Andro- medinu maglicu, vidimo je kako je izgledala prije 2,4 milijuna
godina. Naravno, tome moramo dodati da se galaktika tijekom nekoliko
milijuna godina vrlo malo promijeni jer, na posljetku, za jedan joj je okret
oko vlastite osi potrebno stotinu puta vie vremena. Milijuni godina, s
kozmikog motrita, nisu vremenska razdoblja vrijedna spomena.
Drukija je, meutim, situacija kad teleskopom promatramo
galaktiku udaljenu nekoliko milijardi svjetlosnih godina: ona izgleda
onako kako je izgledala prije nekoliko milijardi godina. U tako
nezamislivo dugim vremenskim razdobljima mijenjaju se i galaktike.
Galaktike udaljene deset i vie milijardi godina sasvim su sigurno jo vrlo

mlade.
elimo li biti posve toni, tada valja rei da i unutar naeg malog
Sunevog sustava vrijedi isto pa Sunce i planete, ak i na Mjesec, nikad
ne vidimo onako kako oni stvarno izgledaju u trenutku naeg opaanja.
Svjetlosti treba vremena da od njih stigne u nae oko. Kod Mjeseca,
najblieg nebeskog susjeda, njegovo je sadanje stanje od trenutka
naeg opaanja pomaknuto za neto malo vie od sekunde, jer da prevali
udaljenost Mjesec-Zemlja svjetlosti treba neto vie od sekunde. Kad bi
Sunce sad eksplodiralo, to bismo na Zemlji ustanovili za osam i pol
minuta ali ne bi bilo vremena da nas to prestrai. Pluton, posljednji
planet Suneva sustava, od Zemlje je udaljen 5,2 svjetlosna sata.
Svaki pogled u svemir stoga nije samo pogled u daljinu, ve i pogled
u prolost. U svemir ne moemo gledati, a da pritom ne gledamo u
prolost. Teleskopi su ureaji za premoivanje daljinskih i vremenskih
prostora. Teleskopi su vremenski strojevi, ali takvi kakvima moemo
putovati samo u prolost, nikad u budunost.
Istodobnost, pouzdani pratilac svakodnevice, u kozmikim
razmjerima posve nestaje. Dva kozmika promatraa, meusobno vrlo
udaljena, jedan te isti dogaaj, od njih obojice takoer vrlo udaljen,
smjestit e u razliita vremena i mjesta. Dogaaj se za njih nije dogodio u
istom trenutku i na istom mjestu. Jedan od promatraa, blii dogaaju,
rei e da se dogodio prije tri tisue godina jer mu upravo to govore
njegova mjerenja. Drugi, od dogaaja udaljeniji promatra, rei e da se
dogodio prije etiri tisue godina, a i njegova su mjerenja posve tona.
Usto je prvi promatra dogaaj smjestio u jedno zvijee, a drugi u neko
posve drugo.
Iz ove zbunjujue injenice moramo izvui dalekosene posljedice o
razumijevanju prirode svemira. U njemu ne vrijedi mnogo onoga to u
ivotu na malenom planetu Zemlji smatramo uobiajenim. Vrijeme, koje
uvijek vidimo kao apsolutno i nepromjenjivo, postaje ovisna veliina:
ovisi o kretanju i poloaju promatraa, o mjestu na kojem se nalazi i
nainu na koji se kree.
Sto se u ovom trenutku zbiva negdje u svemiru posve je izvan
naeg iskustvenog obzora. Naa sadanjost ovdje na Zemlji zbiva se, da
tako kaemo, na pozadini kozmikih prolosti. Svemir koji vidimo tek je
svjetlosna slika neega to je bilo. Odmah se namee pitanje: Sto je zaista

svemir, to je kozmika stvarnost?

Ne smije se, meutim, pomisliti da pri promatranju svemira vrijede
drukiji prorodni zakoni od onih pri pogledu na drugu stranu ulice. U
cijelome svemiru moraju vladati isti zakoni, jer samo tako ima smisla
pokuaj razumijevanja njegove naravi. Da neto nikad ne vidimo onako
kako sad zaista izgleda ne vrijedi samo kod promatranja svemira. U
njegovom je primjeru ta injenica, zbog golemih udaljenosti, jednostavno
jako naglaena. ak i svjetlost, koja nam se ini vrlo brza, na takvim se
udaljenostima pretvara u pravog pua. Ali ak i na razmjerno malim
udaljenostima s kojima se bavimo na Zemlji zapravo ne postoji istodobnost. Jer i na Zemlji vrijedi da ono to opaamo osjetilima do nas dolazi
najvie brzinom svjetlosti. Na primjer, prijatelja koji se u ovom
trenutku penje na stablo udaljeno 300 metara ne vidim na mjestu gdje on
sad jest, ve tamo gdje se nalazio prije milijuntinku sekunde. Ta je
vremenska razlika tako malena da za nas nema znaenja. Ali ona ipak
postoji.

Prostor i vrijeme su rastezljivi poput

gume

Albert Einstein (1879 -1955.), najgenijalniji fiziar 20. stoljea, poao

je od jednostavnog pitanja to zapravo znai istodobnost dogaaja.
Njegov genij sastojao se i u tome to je znao postaviti jednostavna pitanja
i potom ih dosljedno matematiki obraditi, premda mu matematika nije
bila jaa strana. Njegovo razmiljanje o istodobnosti dogaaja dovela ga
je do radikalne teze o sutini vremena. Ona glasi: apsolutnog vremena
nema.
Do tog su doba fiziari bili vrsto uvjereni kako svemirom vlada
jedno jedino, sveproimajue i sveobuhvatno univerzalno vrijeme.
Einstein je, meutim, pronaao, i to rabei samo matematika pomagala,
da vrijeme koje mjeri neka ura ovisi o tome gdje se ona u svemiru nalazi i
kojom se brzinom kree. Ta injenica, ako je tona, posve naruava nau
uobiajenu predodbu o svemiru. Naime, nije oito zato bi ura koja se
kree ila drukije od one koja se nalazi na nekom mirujuem mjestu.

Takoer ne vidimo zato bi ura na Zemlji ila drukije od ure na Mjesecu

ili na nekoj zvijezdi udaljene galaktike.
Ura, tako nam kae zdrav razum, uvijek ide jednako, pod uvjetom,
naravno, da je u ispravnom stanju. Ona, na posljetku, ne mora initi nita
drugo ve pokazivati prolazak sekundi, minuta i sati. Einstein, meutim,
nije drao mnogo do zdrava razuma, za njega je to bio tek skup
predrasuda. Einsteinova su razmiljanja u fiziku uvela novu predodbu
promjenljivog vremena. Do njega je ta znanost vrijeme smatrala vrstim i
nepromjenljivim. Dokaz da su njegove pretpostavke tone uspio mu je jer
je vrijeme neodvojivo povezao s promatraem koji mjeri njegov protok.
Fizika do Einsteina to nije uinila. Za to se prije njega nije vidje
lo razloga jer je vrijeme bilo nadreeno i apsolutno, neovisno o onome
tko ga mjeri. Za Einsteina nema apsolutnog vremena, ve samo moje ili
tvoje vrijeme, ovisno o tome gdje se nalazite i koliko se brzo kreete.
Vrijeme je, tako je izrekao Einstein, relativno. Drugim rijeima, vrijeme
ovisi o poloaju i brzini promatraa.
Klju razumijevanja tog iznimno zbunjujueg miljenja je svjetlost,
koja je u meuvremenu postala na pouzdani pratilac u etnji dubinama
svemira. Za Einsteina je samo svjetlost, ili tonije brzina svjetlosti,
nadreeno, apsolutno i nepromjenjivo svojstvo svemira. Einstein je
brzinu svjetlosti uporabio da dokae kako vrijeme ne moe biti nadreena
i apsolutna veliina.
Einstein je poao od dvije temeljne pretpostavke iju ispravnost ne
moemo dokazati, ali su usprkos tome uvjerljive i razumljive.
Znanstvenici takve pretpostavke nazivaju postulati. Prva pretpostavka
glasi: brzina svjetlosti je za sve promatrae u svemiru jednaka bez obzira
kojom se brzinom kretali. Ona uvijek iznosi 300 000 kilometara u
sekundi, neovisno o tome giba li se promatra prema ili od izvora
svjetlosti. Tona vrijednost brzine svjetlosti u praznom prostoru iznosi
299 792,458 kilometara u sekundi. Druga pretpostavka glasi: za sve
promatrae u svemiru bez iznimke vrijede isti prirodni zakoni, dakle u
naoj galaktici ne vrijede drukiji fizikalni zakoni negoli u nekoj
susjednoj. Bez tih pretpostavki ne bismo mogli razumjeti ustroj svemira,
u tom bi sluaju sve bilo mogue, ak i nemogue. Zbog toga drugu pretpostavku nije teko prihvatiti. Zato bi u razliitim dijelovima svemira
vladali razliiti fizikalni zakoni? Svemir bi tada bio iznimno kaotian i
nepredvidljiv.

Svjetlost ini svemir konanim

rvi Einsteinov postulat, meutim, nakon prvog promiljanja sasvim
sigurno nije tako nedvojben kako se ini: brzina svjetlosti morala bi
biti neovisna o tome giba li se promatra prema izvoru svjetlosti ili od
njega, ili se izvor svjetlosti giba prema ili od promatraa. Prema
zakonima klasine fizike, po kojima se ravnamo u svakodnevnom ivotu
na Zemlji, to ne bi trebalo tako biti. Prema klasinoj fizici, svjetlost bi se
morala to bre pribliavati to se mi bre pribliavamo izvoru svjetlosti.
Pribliava li se, na primjer, svemirski brod nekoj zvijezdi brzinom od
100 000 kilometara u sekundi, svjetlost bi zvijezde do svemirskog broda
morala stizati brzinom od 400 000 kilometara u sekundi. Dva svemirska
broda koja se jedan prema drugom kreu brzinom svjetlosti, morali bi po
zakonima klasine fizike imati meusobne relativne brzine od 600 000
kilometara u sekundi. Po zakonima klasine fizike, brzina kojom se dva
vozila pribliavaju jednaka je zbroju njihovih pojedinanih brzina.
Za svjetlost, tako zahtijeva Einstein, taj fizikalni zakon ne vrijedi.
Svjetlost uvijek ima relativnu brzinu od 300 000 kilometara u sekundi. Po
tome u fizici ima sasvim posebnu ulogu. To posebno svojstvo svjetlosti
jami integritet svemira. Svjetlost svim tijelima u svemiru odreuje
gornju granicu brzine, bez obzira kako se ta tijela meusobno kreu. Kad
ne bi tako bilo pa bi bilo mogue postii relativne brzine vee od brzine
svjetlosti, u takvim bismo sluajevima mogli vidjeti posljedice uzroka, ili
drugim rijeima, mogli bismo putovati u budunost. Vrijeme bismo poput
rukavice mogli izvrnuti i dogaaju prisustvovati prije negoli je do nas
stigla njegova svjetlost, odnosno prije negoli se uope dogodio.
S takvim emo se misaonim igrama i kasnije jo zabavljati. U ovom
je trenutku dovoljno rei da je brzina svjetlosti uvijek jednaka i
predstavlja graninu brzinu. Nijedno se tijelo u svemiru ne moe ubrzati
na veu brzinu od svjetlosne. Tako, naalost, pada u vodu i privlaan san
o svemirskim brodovima budunosti koji kroz prostor jure brzinama
viestruko veim od svjetlosne. Cijela se znanstvenofantastina
knjievnost temelji, dakle, na neemu to fizikalno uope nije mogue.
Strogo uzevi, Einsteinova teorija ne govori da brzine vee od
svjetlosti nisu mogue. Ona doputa da se objekti mogu kretati brzinama
veim od brzine svjetlosti, ali samo ako se ne mogu kretati sporije od

svjetlosti. Njihova brzina mora od trenutka njihova nastanka biti vea od

brzine svjetlosti. Po Einsteinovoj teoriji, svjetlosni zid ne moe se
probiti, ni s jedne, ni s druge strane. Kad je rije o brzini, beskonani
svemir, prema tome, postavlja vrlo strogu granicu.

Svemir nema ni sredita ni rubove

vemir granice postavlja i u jednom drugom smislu: u njemu ne postoji

sredinja toka, mjesto koje miruje i prema kojem bi se mogle
odreivati brzine svih drugih nebeskih tijela. Nijedno mjesto u svemiru
nije ni po emu u povlatenom poloaju prema drugim mjestima. Za
promatranje svemira svaki je njegov dio jednako dobar. Nita drugo,
zapravo, i ne govori arobna rije relativnost. Pri gibanju tijela u
svemiru nikad ne moemo rei da se ovo ili ono tijelo kree ovom ili
onom brzinom. Jednako tako ne moemo rei da se giba u ovom ili onom
smjeru. Pri takvim izjavama, elimo li da imaju smisla, uvijek mora biti
dodano da se tijelo u odnosu prema nekom drugom tijelu kree odreenom brzinom, prema njemu ili od njega. To moemo predoiti primjerom
putnika u svemirskom brodu, vrlo daleko od zvijezda i planeta, dakle
negdje u praznom, beskonanom prostoru izmeu zvijezda. U svom bi
svemirskom brodu astronaut bio u besteinskom stanju (pretpostavljamo
da je svemirski brod iskljuio pogonske motore) pa nema nikakve
predodbe o tome to je gore, a to dolje, naprijed ili natrag. Kako se
svemirski brod kree jednolikom brzinom, astronaut ne osjea nikakvo
kretanje, nikakvo ubrzanje. Moe li uope ustanoviti da li se kree? To je
nemogue. Za to je potrebna neka druga vrsta toka prema kojoj se moe
odrediti brzina svemirskog broda. Moglo bi se dogoditi da pokraj
svemirskog broda proe meteorit, ali ni tada astronaut ne bi mogao sa
sigurnou rei da se kree. Moda se kree samo me- teorit, moda se
kreu oba, i meteorit i svemirski brod, a moda se kree samo svemirski
brod pa meteorit miruje. Okruen samo praznim prostorom astronaut ne
moe utvrditi kree li se ili ne kroz prostor. U praznom prostoru nema
nikakva uporita prema kojem bi mogao odrediti vlastito gibanje.
Kad pouzdane rijei prostor i vrijeme pri pogledu u svemir

izgube svoju apsolutnost i pretvore se u sasvim relativne pojmove, iz toga

proizlaze vrlo dalekosene posljedice za svemirski prostor i svemirsko
vrijeme. Predodba da svemir u naelu nije nita drugo do neizmjerno
velike kartonske kutije za cipele u kojoj se sve nalazi uope nije tona.
Kad bi bila istinita, tad bismo kretanje svih nebeskih tijela mogli podvesti
pod neto nadreeno, po sebi mirujue: stijenke kozmike kutije za
cipele. Poloaje nebeskih tijela mogli bismo odrediti kao apsolutne. A
vrijeme bi se moglo saznati od jedne jedine kozmike ure objeene na
stijenu kutije za cipele, ije bi vremensko oitanje vrijedilo za cijelu
kutiju. Ali ve smo ustanovili da tako neto u svemiru nije mogue jer
svaki promatra svakom nebeskom tijelu pridaje poseban poloaj i
posebno vrijeme. U svemiru nema jedinine ure ni jedininog metra.
Jedina postojana veliina je svjetlost sa svojom uvijek jednakom i
konstantnom brzinom irenja.

Svjetlost je svojevrsno ljepilo

vjetlost je svojevrsno ljepilo koje povezuje prostor i vrijeme. Ono je

ujedno i ura i mjerilo duljine. Prostor i vrijeme se u svemiru ne mogu
vie razdvojiti, a povezuje ih ba svjetlost. Tri dimenzije prostora
(duljina, irina i visina) stopljene su s vremenom u ustroj sa etiri
dimenzije. Ono to nas u tom etverodimenzijskom ustroju smeta
injenica je da ga ne moemo predoiti. Mi imamo osjetila za
doivljavanje trodimenzijskog prostora, a i istodobni prolazak vremena
takoer osjeamo, ali njihovo stapanje u etverodimenzijsko
prostorvrijeme naa osjetila ne opaaju. Nasuprot tome, neko raunalo
nema nikakvih potekoa s predodbom etverodimenzijskog ustroja
zapravo si ga i ne mora predoiti. Prostorvrijeme si ne zamilja, samo s
njime rauna.
ak i kad prostorvrijeme ne moemo predoiti, to ne znai da ne
postoji. Dapae, vrlo ga je lako tono matematiki opisati. Ono postoji,
usprkos tome to ga ne vidimo. S tim ogranienjem naih osjetilnih moi
moramo se, naalost, pomiriti i s njim nauiti ivjeti.
Govorimo li o nekoj proizvoljnoj toki u prostorvremenu, njezin opis

zahtijeva i dodavanje informacije o njezinom gibanju prema nama. Ali

im spomenemo gibanje, dakle i brzine, u igru odmah ulazi i vrijeme.
Toka u svemiru uvijek ima svojstvo relativnog kretanja prema
promatrau. Na posljetku, u svemiru se sve kree, od oblaka plinova,
planeta i sunaca do galaktika i superjata galaktika. Mogli bismo takoer
rei da je toka u svemiru uvijek tokavrijeme. Kako to ne zvui ba
najljepe, obino kaemo da toka u svemiru ima svojstva dogaaja.
Svaka toka u svemiru i jest dogaaj, tokasto zbivanje. Time se takoer
izjavljuje da u svemiru nema apsolutno mirne toke. Svaka je toka
dogaaj, a taj je dogaaj neodvojivo povezan s brzinom svjetlosti jer
svoje postojanje iskazuje brzinom svjetlosti, odnosno odailjanjem
svjetlosti.
Da su prostor i vrijeme u prostorvremenu stopljeni, prepoznajemo i u
tome to prostorna informacija primjerice udaljenost izmeu dviju
zvijezda u sebi automatski nosi i informaciju o vremenu. Ali to ve i
tako znamo: sva mjerenja prostora u svemiru takoer su i mjerenja
vremena, i obrnuto. Mjera duljine svjetlosna godina oznaava
udaljenost koju svjetlost prevali tijekom jedne godine (9,46 bilijuna
kilometara), ali je ujedno i informacija o vremenu: upravo godina dana
koliko je svjetlost putovala. Prostor i vrijeme su u kozmikoj mjeri
duljine svjetlosnoj godini neodvojivo povezani apsolutnim ljepilom,
svjetlou. Svemir je nainjen od nevidljivog tkanja prostorvremena, a
svjetlost su zapravo niti koje povezuju to kozmiko tkanje. Pove- zani s
cijelim svemirom, prostor i vrijeme nemaju nikakva smisla razdvojeni
njihova je stvarnost u njihovoj stopljenosti.

Prostorvrijeme je prilino neravno

evidljivo, samo matematiki predoivo tkanje prostorvremena nije
kruto ve, to je svojstveno svakom tkanju, mijenja oblik.
Prostorvrijeme se moe rastegnuti ili stegnuti, i to u tolikoj mjeri koliko
se moe rastegnuti ili skratiti vrijeme. Jer, kako znamo, u svemiru nema
apsolutnog, istodobno protjeueg vremena. Mjereno vrijeme uvijek ovisi
o brzini mjerne ure, odnosno od njezine udaljenosti prema nekom

masivnom tijelu. U naelu postoji u svemiru beskonano mnogo ura, jer

zapravo svako tijelo, bez obzira koliko veliko ili maleno, moemo
smatrati zasebnom urom.
To u najmanju ruku vrijedi za svako vidljivo tijelo jer u trenutku kad
ono izrai svjetlost moemo s pomou valova svjetlosti izmjeriti i
vrijeme. Izraena svjetlost postaje mjerilo vremena. Pravilnim
pulsiranjem protok se vremena razlae u jednake porcije, i to u
vremenske porcije koje se nalaze izmeu dva brijega vala. Nita drugo
ne rade ni druge vrste ura: na primjer, razlau vrijeme periodikim
titranjem kristala kvarca u kvarcnoj uri
ili periodikim gibanjem zupanika mehanike ure. To razlaganje
vremena u mehanikoj uri zvuno prepoznajemo po otkucajima. Moemo
takoer rei da i valovi svjetlosti otkucavaju. Otkucaje atoma
predstavljaju valovi svjetlosti. Sto su manji razmaci izmeu brjegova
valova, to atom bre otkucava. Svemir je, da tako kaemo, prepun ura.
Svaki je atom jedna ura.
Po Einsteinovoj teoriji, meutim, prema sili tei tijela svjetlost se
ponaa kao da i sama ima masu. Masa privlai svjetlost. To i mora tako
biti jer po Einsteinovoj teoriji relativnosti nema nikakve temeljne razlike
izmeu energije i mase. Masa i energija postaju pojmovi koje po
potrebi zamjenjujemo. Ta izmjenji- vost mase i energije najbolje je
iskazana Einsteinovom uvenom formulom E = mc2. E je energija, m je
masa, a c brzina svjetlosti. I ovdje se brzina svjetlosti pojavljuje kao
vezana veliina. Ona, kako smo ustanovili, prostor i vrijeme neraskidivo
povezuje u prostorvrijeme, i usto omoguuje da masu smatramo
energijom, a energiju masom. Kad, dakle, kaemo da Sunce sjaji, takoer
bismo s jednakim pravom mogli rei da Sunce izrauje masu. Takoer,
kad komadu eljeza dovedemo toliko energije da se usije, mogli bismo
rei da usijano eljezo ima veu masu od istog komada hladnog eljeza.
Einsteinova uvena formula zapravo ne kae nita drugo nego da je masa
jednaka energiji.
Iz ove jednostavne izjave slijede mnoge neobine injenice u sluaju
kad se tijelo kree vrlo velikom brzinom, bliskom brzini svjetlosti. Sto se
vie brzina tijela pribliava brzini svjetlosti, to mu se vie poveava masa.
Posljedica Einsteinove teorije jest da energija gibanja tijela poveava
njegovu masu, dakle tijelo u gibanju ini se teim od istog mirujueg
tijela. Kod brzina koje susreemo u svakidanjem ivotu to je djelovanje

tako maleno da ga moemo zanemariti. Ali kad brzine prijeu nekoliko

tisua kilometara u sekundi poveanje mase postaje mjerljivo. Energija
gibanja tijela tada postaje dovoljno velika da ju moemo izmjeriti kao
poveanje mase.
Energija, koju smatramo neopipljivom i nematerijalnom, najednom
ima mjerljivu teinu. Suvremeni ubrzivai, akceleratori, dijelove atoma,
primjerice elektrone i protone, ubrzavaju gotovo do brzine svjetlosti.
Sloenim mjernim ureajima utvruje se da oni pritom nekoliko puta
poveavaju svoju masu. Zbog tog poveanja mase estice je sve tee
ubrzavati pa za dalje pribliavanje brzini svjetlosti valja ulagati sve vie
energije. Kako je brzina svjetlosti granina brzina koju moe dosei bilo
koje tijelo, ak i sitna elementarna estica, za masu tijela u kretanju to ne
znai nita drugo nego da bi pri postizanju brzine svjetlosti postala beskonano velika.
Zbog toga odmah postaje jasno zato ni u dalekoj budunosti nee
biti svemirskih brodova koji e dostii a kamoli prijei brzinu
svjetlosti. Da ih se ubrza do brzine svjetlosti bila bi potrebna beskonano
velika koliina energije.

Svaki atom mjeri vlastito vrijeme

ad su energija i masa jednake, mora i svjetlost samo posebna

vrsta energije biti podlona gravitaciji. Tako i jest. Einsteinova
pretpostavka provjerena je mnotvom pokusa: masa privlai svjetlost.
Pritom svjetlost gubi energiju, njezina frekvencija se smanjuje. Val
svjetlosti se produljuje, to znai da vremensko razdoblje izmeu dva
brijega postaje vee. Taj efekt rastezanja, kojim masa djeluje na svjetlost,
ima posljedice po vrijeme mjereno istom svjetlou.
Kad se zbog gravitacijskog djelovanja mase rastegnu valovi
svjetlosti, mijenja se i vremenska jedinica predstavljena razmakom
izmeu dva brijega vala. Sto je sila tea na uru jaa, vrijeme protjee
sporije. Ura otkucava sporije jer svjetlost, kojom mjerimo vrijeme, ima
sve dulje valove. To, meutim, ne znai da je ura najednom postala
neispravna, ve je njezin rad ovisan o tom gdje se nalazi, primjerice blie

ili dalje od nekog masivnog tijela.

Uzmimo da je ura neki atom koji odailje svjetlost. Ubrzamo
li ga, njegova se masa poveava, to vie to mu se brzina vie pribliava
brzini svjetlosti. to se vie poveava njegova masa, to vie energije gubi
svjetlost koju odailje. Gravitacijsko privlaenje atoma sve je jae, a
istodobno svjetlost koju odailje ima sve vee valne duljine. to se atom
vie pribliava brzini svjetlosti, otkucava sporije, naravno samo
relativno prema nekom promatrau koji miruje. Vrijeme jureeg atoma
usporava se prema vremenu mirujueg promatraa. Dakle, gibanjem se
vrijeme rastee ili stee.
Atomi su vrlo tone ure jer su njihovi otkucaji uvijek jednaki, pod
uvjetom, naravno, da se prema promatrau kreu jednakom brzinom. U
atomskim urama koje nam na Zemlji slue za mjerenje tonog vremena
otkucava element cezij. Njegova se valna duljina rabi za tono
odreivanje trajanja sekunde. Takve ure obino smjetene u
nacionalnim ustanovama za standarde
toliko su tone da za deset milijuna godina ubrzaju ili uspore za ne
vie od jedne sekunde.

Na Suncu vrijeme protjee sporije

negoli na Zemlji

pomou vrlo tonih cezijevih atomskih ura bilo je mogue dokazati

Einsteinovo predvianje rastezanja vremena zbog gravitacijskog
utjecaja. Imamo li dvije posve jednake ure, od kojih se jedna nalazi na tlu,
a druga na vrhu visokog tornja, pokazuje se da prva otkucava sporije
od druge. Gravitacijsko djelovanje Zemlje smanjuje se s udaljenou od
povrine. Zbog toga je vrijeme ure na vrhu tornja neto manje rastegnuto
negoli ure na tlu. Dakle, sekunda na vrhu tornja kraa je od sekunde na
tlu. To saznanje teorije relativnosti ima kljunu praktinu vanost za svemirske letove. Naime, kad u obzir ne bismo uzimali razliitu brzinu
protoka vremena na razliitim udaljenostima od Zemljine povrine i pri
razliitim brzinama kretanja letjelice, pogreke pri manevrima spajanja s

postajama u svemiru iznosile bi i nekoliko kilometara. Bez Einsteinove

teorije relativnosti svemirski bi letovi bili nemogui.
Na Suncu, na primjer, ista atomska ura ide sporije negoli na Zemlji,
jer na Suncu djeluje tristo puta vee gravitacijsko privlaenje. Usprkos
tome je rastezanje vremena prema Zemlji relativno razmjerno maleno.
Einstein je izraunao da jedna sekunda na
Suncu odgovara 1,000002 zemaljske sekunde. Premda je ta razlika mala,
fizika je, koja tei to boljoj tonosti mjerenja, ne moe zanemariti.
Genijalnost Einsteinove teorije oituje se ba na takvom primjeru: ona
predvia postojanje takvog malog vremenskog rastezanja i ujedno
objanjava razloge njegova nastanka.
Da vrijeme protjee sporije na tijelu koje se prema promatrau kree
vrlo brzo takoer je ve odavna nedvojbeno dokazano. Za to je dovoljno
dobro prouiti kozmiko zraenje koje stalno iz svemira stie na na
planet. To zraenje zapravo ine estice tvari vrlo velike energije.
Energija je posljedica vrlo velike brzine koja se pribliava brzini
svjetlosti. Kad zemaljska atmosfera ne bi djelovala poput tita, zraenje bi
bilo tako jako da na planetu ne bi mogao postojati ivot. Veina tih vrlo
energetskih estica ne prodire do povrine Zemlje jer se prije sudara s
atomima zranog omotaa. Sila pri takvom sudaru tako je velika da se
pogoeni atom raspada. Veina nastalih atomskih krhotina nestaje u djeliu sekunde, ali ima i onih koji preive neto dulje. U tu posljednju
skupinu ubrajamo i esticu nazvanu mion. Ta je elementarna estica vrlo
slina elektronu i od nje se razlikuje prvenstveno veom masom, dakle
tea je. Veina miona nastalih u sudarima kozmikog zraenja sa
zemaljskom atmosferom prije negoli se pretvore u obine elektrone ipak
dospiju do povrine planeta. Na tlu ih opaamo posebnim ureajem, tzv.
Geigerovim brojaem. Zanimljivo je pritom to to mioni, nastali na
visinama veim od dvadeset kilometara, ne bi smjeli stii do Zemljine
povrine. S obzirom da u mirovanju vrijeme njihova raspada iznosi samo
nekoliko milijuntinki sekunde, ak i ako putuju brzinom svjetlosti ne bi
smjeli prevaliti ak ni kilometar kad ima brzina takoer ne bi
produljivala ivotni vijek u usporedbi sa zemaljskim promatraem.
Objanjenje produljivanja ivotnog vijeka vrlo brzog miona je
jednostavno i za nas ne predstavlja nikakvo iznenaenje: kad se mion
prema Zemlji kree brzinom bliskoj svjetlosnoj, njegovo je vrijeme u
usporedbi s naim vrlo rastegnuto otprilike tisuu puta. Umjesto da se

raspadne za nekoliko milijuntinki zemaljskog vremena, mion koji putuje

brzinom gotovo jednakoj br- zini svjetlosti ivi mnogo dulje, dovoljno da
prevali put od dvadesetak kilometara do Zemljine povrine i stigne do
naeg Geigerovog brojaa.

Tko putuje brzo, dulje ivi

z tog primjera s mionom mogli bismo moda zakljuiti da vrlo velika

brzina znai i produljenje ivota. Ali takav zakljuak ne bi bio posve
ispravan. Da budemo posve toni, morali bismo rei da velika brzina
uzrokuje produljenje ivota, ali samo u usporedbi s promatraem. Za sam
mion vrijeme protjee nepromijenjeno. On se moe raspasti na samo
jedan, tono odreeni nain. Tako zahtijevaju strogi fizikalni zakoni. Sam
mion, dakle, ne primjeuje rastezanje vremena, njega opaa samo
vanjski promatra.
Ono to vrijedi za mione, vrijedi i za svu drugu vrlo brzu tvar. U
usporedbi s promatraem, za svako vrlo brzo tijelo vrijeme protjee
sporije. Ta injenica otvara privlanu mogunost kad u budunosti
sagradimo svemirske brodove sposobne da putuju brzinama bliskim
svjetlosnoj. Pretpostavimo da takav svemirski brod poleti 3000. sa Zemlje
i vrati se 3020. Ako se na putovanju svemirski brod kretao prosjenom
brzinom od 240 000 kilometara u sekundi, tih dvadeset zemaljskih godina
za posadu je trajalo samo dvanaest godina. Na Zemlju su se vratili 3020.,
ali su zaista proivjeli samo dvanaest godina i ostarjeli samo dvanaest
godina. Za svemirske putnike to, naravno, ne bi bilo nikakvo iznenaenje
jer su to znali ve otprije, poznavajui Einsteinovu teoriju relativnosti.
Usprkos tome za njih bi to sigurno bilo vrlo dojmljivo iskusiti iz prve
ruke, kao fizikalnu injenicu s dalekosenim posljedicama, a ne samo kao
Einsteinov misaoni pokus.
Tijekom njihova dvanaestgodinjeg putovanja za astronaute bi na
Zemlji proteklo dvadeset godina. Razlika je posljedica vrlo velike brzine
prema Zemlji koja je uzrokovala sporiji rad ura na svemirskom brodu od
onih na matinom planetu. Usporavanje ura na letjelici astronauti ne
mogu primijetiti. Na njihovom se letu sve dogaa na posve uobiajeni i

ustaljeni nain. Naime, u usporedbi sa Zemljom rad ne usporavaju samo

ure na svemirskom brodu, ve sporije otkucavaju i svi atomi, dakle i
oni od kojih je letjelica nainjena. Rast i starenje stanica ljudskih tijela u
usporedbi s onima na Zemlji zbiva se usporeno. Svi se organski procesi,
dakle, takoer produljuju ali tome uvijek valja dodati samo u
usporedbi sa zemaljskim vremenom. Apsolutno trajanje tog svemirskog
leta ne postoji, samo relativne vremenske razlike. Na Zemlji protjee
jedno vrijeme, a na svemirskom brodu drugo
a ta vremena nisu jednaka. Ni ure na svemirskom brodu ili Zemlji ne
rade neispravno, razlika u njihovu radu posljedica je razliite fizikalne
stvarnosti. Razlika u brzini protjecanja vremena bila bi to vea to bi se
brzina svemirskog broda vie pribliavala brzini svjetlosti. Kad svemirski
brod ne bi putovao s osamdeset posto brzine svjetlosti, kao u navedenom
primjeru, ve s osamdeset est posto brzine svjetlosti, tada bi dvadeset
zemaljskih godina za svemirske putnike trajalo samo deset godina. A kad
bi dvadeset zemaljskih godina za putnike trajalo samo dvije godine,
znailo bi to da je svemirski brod dostigao 99,5 posto brzine svjetlosti.
Ponavljam, to nisu nikakve ludorije povezane s arolijama, ve vrste
fizikalne injenice usporedive s opaanjem da jabuka sa stabla uvijek
pada prema dolje, a nikad u nebo.
Svemirska putovanja brzinama bliskim svjetlosnoj putnicima,
meutim, nee donijeti vjenu mladost. Njihovo starenje u svemirskom
brodu tee uobiajenom brzinom pa kad doive ezdeset do sedamdeset
godina nai e se potkraj ivotnog puta. Vremenski dobitak postoji samo
u usporedbi sa Zemljom, a svemirski bi ga putnik mogao ustanoviti samo
kad bi se vratio na matini planet. Spusti li se na neki drugi daleki planet,
i prema njemu bi dobio na vremenu, ali to ni na koji nain ne bi mogao
ustanoviti jer na tom planetu nema ura s kojima bi usporedio brodske ure.
Po povratku na Zemlju ustanovit e da su mu prija- telji stari i nemoni,
moda ve i mrtvi, a ako je na Zemlji ostavio djecu, ona su jednako stara
ili ak starija od njega.

Gdje se vrijeme rastee, prostor se

stee

e smo ustanovili, s tzv. zdravim razumom u svemiru se ne stie

daleko. Kad je rije o svemiru, ne trai se zdrav, ve doista
relativan razum.
Kad bismo bili bia koja se bez tekoa svemirom kreu brzinama
bliskima svjetlosnoj, rastezanje vremena bilo bi nam posve uobiajena
pojava. U tom bismo sluaju vjerojatno imali potekoe s predstavljanjem
nepromjenjivoga, posvuda jednakomjerno protjeueg vremena. Kad se
naviknemo na pomisao o rastezljivosti vremena, sigurno nas nee previe
iznenaditi ni izjava da je i svemir rastezljiv. Na posljetku, prostor i
vrijeme su neraskidivo povezani. Rastezanje vremena ne moe se zbiti bez
posljedica za prostor, jer je s njime stopljeno u prostorvrijeme.
Prostorvrijeme nije jednoliko, ve je ponekad rastegnuto, a ponekad
sabito, ovisno o rastezanju vremena zbog djelovanja razliito rasporeenih
masa i energija (to je, zapravo, jedno te isto) u svemiru. Kad se vrijeme
rastegne primjerice u blizini masivnog tijela prostor se stegne. Kako
prostor i vrijeme ne moemo razdvojiti, zbog tog rastezanja vremena i
stezanja prostora nastaje opa zakrivlje- nost ustroja prostorvremena. Tu
zakrivljenost prostorvremena, naravno, ne moemo predoiti ba kao to
ne moemo predoiti ni samo prostorvrijeme.
Sve mase u svemiru i njihovo kretanje utjeu na zakrivljenost
prostorvremena. Istodobno, zakrivljenost prostorvremena utjee na
gibanja tijela u svemiru. Zakrivljenost prostorvremena takoer utjee na
nain djelovanja gravitacijskih sila. Prostorvrijeme je iznimno zakrivljeno,
na primjer, blizu neke masivne zvijezde. Posljedica toga je vrlo jaka
privlana sila, odnosno gravitacijsko polje zvijezde. Velike mase stvaraju
u svojoj blizini jako zakrivljeno prostorvrijeme. Zagonetnu silu
privlaenja nebeskog tijela moemo stoga smatrati izravnom posljedicom
zakrivljenosti prostorvremena. Razlog zbog kojeg planet krui oko Sunca
jest injenica da je prostorvrijeme blizu zvijezde tako zakrivljeno da
planetu ne preostaje druga mogunost ve da se oko nje kree po
eliptinoj stazi. Dakle, oko Sunca se kree unutar jame u prostorvremenu, a ta jama ima eliptini ili kruni presjek.

Kako je prostorvrijeme zakrivljeno, oito nema naroitog smisla na

svemir primijeniti geometriju koja vrijedi na naem planetu. U svezi sa
zakrivljenim prostorvremenom, nevidljivom osnovom svemira, temeljni
pojmovi geometrije poput ravno ili ravnina posve gube svoje
znaenje. U zakrivljenom prostoru najkraa spojnica dviju toaka nije
ravna, ve zakrivljena crta. Kod prostorvremena nailazimo jo na dodatnu
potekou to je svaka njegova toka nerazdvojivo stopljena s
vremenom. Najkraa spojnica izmeu dviju toaka prostorvremena,
dakle dvaju dogaaja, je zakrivljena crta prostorvremena. Ta se crta
poput obine crte ne sastoji od beskonano mnogo toaka, ve od
beskonano mnogo dogaaja.

Svemir u glavi
islim da je pravi trenutak da zavrimo ovo nae zaista iskrivljeno
razmiljanje, prije negoli nam se mozgovi na kozmiki nain smotaju
sami u sebe. Jesmo li sve razmatrano zaista razumjeli, nije tako vano.
Vrlo je, naime, teko jasno i nedvosmisleno predoiti neto s one strane
naeg iskustva. Mnogo je vanije saznati da takve stvari postoje. U
svemiru vladaju drukiji zakoni od onih na koje smo navikli na naem
planetu.
Rakete, nae najbre letjelice, u satu prevale nekoliko desetaka tisua
kilometara. U usporedbi s brzinom svjetlosti to je praktiki zanemarivo.
O poveanju mase jureeg automobila, ba kao
i rastezanju vremena prema nepominom promatrau, ne moramo ni
pomiljati. Ali te su pojave stvarne, ak i kod tako neznatnih brzina.
Svemirski brod koji leti gotovo brzinom svjetlosti prema promatrau
se skuplja istom mjerom kojom dobiva na masi. Kad bi mogao dosei
brzinu svjetlosti to nije mogue u istom bi trenutku za promatraa
postao nevidljiv i ujedno dobio beskonano veliku masu. Vrijeme u
svemirskom brodu tada bi prema promatrau stalo. Nastalo bi stanje izvan
zakona prirode. U vremenskom svemiru ne moe se dogoditi da neto
postoji izvan vremena. Usto u konanom svemiru ne mogu postojati
beskonano velike mase. Da ih ipak ima ili da ih najvjerojatnije ipak

ima vidjet emo kasnije, kad se pozabavimo zagonetnim crnim

rupama, kozmikim objektima koji gotovo sigurno postoje, premda ih
zapravo ne bi smjelo biti.

Svemir je konaan, ali neogranien

vemir, dakle, nije ogranien trodimenzijski prostor nezamislive

veliine, ali takoer nije ni beskonaan. Zakrivljenost mu omoguuje
da se sam u sebe savine. Posljedica te injenice njegova je konanost, ak
i kad je ta konanost tako nezamislivo velika da nam se ini poput
beskonanosti. Svemir je konaan, ali neogranien. Na prvi se pogled to
ini proturjenim, ali nije. Da nam to zvui proturjeno opet je samo
posljedica zdravog razuma koji nam govori da sve to je konano mora
imati granicu. Ali tko kae da to mora biti tako?
Ova e nam tvrdnja moda biti razumljivija kad ustanovimo da i u
naem ogranienom zemaljskom svijetu postoji konano, koje usprkos
tome nema granica, pa dakle nema poetka ni kraja, sredita ni ruba.
Pritom mislimo na povrinu kugle. Slino pros- torvremenu, povrina
kugle je zakrivljena i zatvorena, svinuta sama u sebe. Na toj konanoj ali
neogranienoj povrini moemo se pravocrtno kretati, a da nikad ne
stignemo do granice. Takvim bismo se pravocrtnim kretanjem koje je,
naravno, zakrivljeno
vraali na polazite. Upravo se na to misli kad kaemo svinut u
sebe. Povrinu kugle moemo smatrati ravnom slikom svemira.
Povrinu kugle moemo smatrati dvodimenzijskim (plonim)
svemirom, neraskidivo stopljenim s trodimenzijskom (prostornom)
kuglom. Ba kao to si mi ne moemo predoiti etverodimenzijsko
prostorvrijeme, neko si plono bie koje ivi u povrini kugle ne moe
predoiti kuglu, koja tu povrinu ini moguom. Ono se kree povrinom
kugle, a da ne opaa njezinu zakrivljenost, a jo manje opaa kuglu na
kojoj sve poiva. Zato bi se vrlo zaudilo kad bi jednog dana krenulo u
potragu za granicama svog ravnog svijeta. Kretanjem u istom smjeru
jednom bi moralo ustanoviti da se vratilo u polazite. To bie bi moralo
biti pravi ploni Einstein da pretpostavi kako se iza zagonetke skriva via

dimenzija, tonije trea dimenzija kugle, o kojoj to plono bie do tog

trenutka nije imalo nikakve spoznaje. Dimenziju kugle, meutim, ni tada
ne bi razumjelo jer se sve njegove spoznaje i predodbe temelje na
ravninskim pojmovima. Upravo zato mi ne moemo shvatiti etvrtu
dimenziju prostorvremena. Naa su osjetila i predodbe zatoene u tri
dimenzije prostora.
Ba kao to bi se plono bie u svom istraivanju granica svijeta
vratilo u polazinu toku, tako bi se i svemirski brod koji po- lijee sa
Zemlje i tono odrava smjer kretanja jednom vratio na svoje polazite,
gdje Zemlje sigurno vie ne bi bilo. ak i kad bi svemirski brod letio
brzinom svjetlosti, za prevaljivanje zakrivljenog svemira trebalo bi mu
vie vremena negoli je svemir star. Na planetni sustav, pa ak ni
Galaktika, sigurno tada vie ne bi postojali.

Galaktike se meusobno udaljuju

atematike jednadbe koje je Einstein pronaao ne opisuju samo

konani, neogranieni i u sebe svinuti svemir, ve i svemir koji se
iri. Einstein je, meutim, tako vrsto vjerovao u svemir nepromjenljive
veliine da je promijenio jednadbe. U njih je unio konstantu koja je
uklonila irenje. Predodba ireeg svemira nije se Einsteinu sviala,
vjerojatno zato jer je smatrao da svemir u kojem postoji boansko bie
mora biti potpun i nepromjenjiv. U toj pojedinosti Einstein nije vjerovao
svojoj genijalnoj teoriji. Njegova vjerska uvjerenja blokirala su i iskrivila
njegov znanstveni rad. Kasnije je tu promjenu svojih izvornih jednadbi
nazvao najveom pogrekom svog ivota. A za to je postojao dobar
razlog.
Naime, 1929. ameriki astronom Edwin O. Hubble (1889- -1953.)
po njemu je nazvan svemirski teleskop otkriva da se sve galaktike
izvan naeg jata galaktika od nas vrlo brzo udaljavaju. Bijeg galaktika ne
zbiva se bilo kako, ve po vrlo vrstom pravilu: ako se galaktika nalazi
dvostruko dalje od neke druge galaktike, od nas se udaljava dvostruko
bre. Unutar jata galaktika takvog bjeanja galaktika nema. Tu
prevladava gravitacijsko privlaenje galaktika jer se one tu nalaze
razmjerno blizu jedna drugoj. Kad kaemo blizu, mislimo na nekoliko
stotina tisua do nekoliko milijuna svjetlosnih godina.
Hubble svoje otkrie duguje tzv. spektrografu, ureaju za razlaganje

svjetlosti koji smo upoznali na poetku knjige (vidi str. 30). Svojim
promatranjima Hubble je ustanovio da svjetlost udaljenih galaktika
mijenja boju prema crvenoj, to vie to se galaktika od nas dalje nalazi.
Razlog za tu razliitu crvenu obojenost galaktika nije mogao biti u njima
samima, ve je bio povezan s razliitim brzinama kojima su se one od nas
udaljavale. Naime, istovrsni svjetlosni izvori koji se udaljuju od
promatraa, mijenjaju boju prema crvenom srazmjerno brzini kojom se
od nas udaljuju. Pribliavaju li se prema promatrau, njihova se svjetlost
pomie prema plavom dijelu spektra.
To je otkrie svakako jedno od najvanijih u suvremenoj astronomiji,
prije svega zato jer je ukazivalo na jedan uzbudljiv obrnut slijed zbivanja:
ono to se meusobno udaljuje, neko je moralo biti blizu. Kad razvijemo
tu misao, dolazimo do zakljuka kako je neko davno razmak izmeu
galaktika morao biti jednak nitici. Sve su se galaktike u svemiru u tom
trenutku morale nalaziti na istom mjestu. Sirenje svemira moralo je
zapoeti iz tokastog poetnog stanja.
Znamo li kojom se brzinom galaktike meusobno udaljavaju, a
istodobno znamo koliko iznose njihove dananje udaljenosti, moemo
izraunati koliko je svemiru trebalo da doe u dananje stanje. Drugim
rijeima, saznajemo koliko je svemir star.
Hubbleova mjerenje bila su prilino netona. Po njima je brzina
irenja svemira iznosila otprilike stotinu sedamdeset kilometara u sekundi
po milijun svjetlosnih godina udaljenosti. Da je ta Hubbleova vrijednost
bila tona, svemir bi bio star dvije milijarde godina. Ali to nije mogue jer
bi tada starost svemira bila samo polovica starosti Zemlje.
Od Hubbleovog otkria starost se svemira stalno mijenjala, ovisno o
tome koja su se mjerenja u tom trenutku smatrala najtonijima. Na
posljetku su se znanstvenici sloili o gruboj vrije- dnosti izmeu deset i
dvadeset milijardi godina. Tek danas, po najtonijim mjerenjima
obavljenim Hubbleovim svemirskim teleskopom, znamo toniju
vrijednost starosti svemira. Po njima starost svemira iznosi oko trinaest
milijardi godina. A i dalje se iri! Kod najudaljenijih galaktika vidljivih
Hubbleovim svemirskim teleskopom udaljenih oko dvanaest milijardi
svjetlosnih godina brzine udaljavanja doseu gotovo brzinu svjetlosti.

Veliki prasak nije bio glasan

im je otkriem pitanje poetka svemira postalo sredite zanimanja
suvremene astronomije. Kad su sve galaktike svemira prije trinaest
milijardi godina bile zdruene na jednome mjestu, morao se zbiti neki
dogaaj zbog kojeg su se poele meusobno udaljavati. Iz takvih se
razmiljanja rodila pomisao o titanskoj praeksploziji u kojoj je nastao
svemir. Tako je nastala zamisao o Velikom prasku.
Taj je Veliki prasak morao biti razlog zbog kojeg galaktike i danas
bjee jedna od druge, odnosno zbog kojeg se svemir i dalje iri. Pojmovi
poput Praeksplozije ili Velikog praska na neki nain zavaravaju jer
poetak svemira nema nikakve slinosti s nekom uobiajenom
eksplozijom. A pritom takoer posve sigurno nije bilo nikakva praska.
Naime, tada nije bilo zraka ni bilo kakve druge tvari pa se zvuni valovi
nisu imali u emu iriti. Svaka rije koju uporabimo za start svemira
zapravo zaobilazi stvarnu sliku dogaaja jer se on nalazi posve izvan
svakog naeg iskustva. Jo vie, poetak fizikog svemira s onu je stranu
fizikalnih zakona. ak i matematika, taj vrsto ustrojeni i toan jezik
fizike, posve zakazuje u opisu Velikog praska. Ona otkazuje u pokuaju
opisa fizikalnih zbivanja u trenutku nula nastanka svemira, odnosno
njihovom prikazu matematikim jednadbama. To je povezano s
injenicom da se u tom poetnom trenutku pojavljuju veliine s kojima se
matematika i fizika ne mogu baviti. Samo odvijanje poetne eksplozije
uope i nije fizikalni dogaaj. Koliko god to zvualo bez ikakva smisla,
istinito je. Fiziki svijet nastao je u dogaaju koji s fizikom nema nikakve
veze. Poetak svemira neto je udesno, neto neshvatljivo. Na ovaj ili
onaj nain moramo se pomiriti ba s tom neshvatljivou.
U opisu Velikog praska matematika zakazuje zbog vrlo jednostavnog
razloga: kad je, naime, sva tvar svemira bila stopljena u jednu toku,
njezina je gustoa bila beskonano velika, ba kao i njezina temperatura.
Svako poveanje gustoe tvari automatski znai i poveanje njezine
temperature. Beskonano velika gustoa, dakle, znai i beskonano
visoku temperaturu.
Svijet je, prema tome, nastao iz materijalne toke beskonane gustoe
i beskonane temperature. Stanja u kojima se pojavljuju beskonane
gustoe i temperature fizika, meutim, ne moe opi- sati. Fizikalne

jednadbe ne vrijede kad se u njima pojavi o (znak za beskonano).

Fizika moe opisati samo pribliavanje,
oo ali ne i samu beskonanost. Stanja u kojima se pojavljuju beskonanosti fiziari nazivaju singularnostima, dakle jedinstvenostima
ili posebnostima.
Fiziare i astronome vrlo smeta da o Velikom prasku mogu samo
priati, bez pravog saznanja o tome kako se stvarno zbio. Veliki prasak
iznimno je tvrd orah koji dosad fizika nije uspjela razbiti, a moda e tako
ostati zauvijek. Upravo ga to ini neobino zanimljivim. Koliko god je
Veliki prasak oigledan, ne moemo ga dokazati.
Postojanje Velikog praska, meutim, svemiru pridaje prolost, a i to
je vrlo vano. Zamislivo bi, naime, bilo i da ivimo u svemiru bez
prolosti, u svemiru bez poetka i kraja. Na svemir ima poetak, ma
kako on bio nedokaziv i neprispodobiv. Ima i sadanjost, koliko god ona
bila razdvojena meu svim objektima u svemiru. A na svemir ima i
budunost i kraj. Kraj mu nee biti nita shvatljiviji od njegova poetka.
(Od vremena kad je knjiga napisana, kozmolozi su, kako se u trenutku
prevoenja ini, doli do saznanja da e se na svemir vjeno iriti, pa
nee imati kraja. To, meutim, ne smanjuje sadanju, a moda i vjenu
neshvat- ljivost njegova poetka. Op. prev.)

Je li Bog uzrokovao Veliki prasak?

ko je svemir nastao u nekom udesnom trenutku nula, odmah se

nameu neka udesna pitanja: to je bilo prije Velikog praska? Kako
je dolo do Velikog praska? Odakle potjee svemir? Hoe li irenje
svemira trajati vjeno? Kako su iz eksplodirajue toke beskonano
velike gustoe mogle nastati galaktike? Kako iz takve eksplozije moe
uope neto nastati?
Pitanje o tome to je bilo prije Velikog praska nema naroitog smisla
prije negoli saznamo to je zapravo Veliki prasak. Usprkos tome pitanje
je opravdano. Kad je sva tvar u svemiru nastala iz praeksplozije,
normalnom se mozgu samo po sebi namee pitanje zato je do te
eksplozije uope dolo i to je uope u tom dogaaju eksplodiralo. To je
pravo prapitanje o poetku. Ono, meutim, ima jedno neugodno svojstvo,
a to je da odgovor na njega vodi novom pitanju o poetku. Taj je problem
vjerojatno star koliko i ljudsko razmiljanje o poetku. U pripovjestima o

poetku svijeta uvijek postoji neto prvo: primjerice prajaje iz kojeg se

izlegao svijet. A to je prajaje snijela praptica. Pitanje odakle je dola praptica u takvim se pripovijestima ne postavlja. Ona je uvijek postojala.
Koliko god je to rjeenje praktino, jednako je toliko i nezadovoljavajue.
Samo religija na ovom mjestu nudi izlaz. Neprispodobivi proces
nastanka svijeta preputa neprispodobivom biu. U poetku stvori Bog
nebo i zemlju. Tako poinje Biblija. Vjernik se s time moe zadovoljiti,
ali znanstvenik ne moe. Htjeli bismo ipak znati to se krije iza
vjerovanja. Htjeli bismo znati kako je Bog to izveo, koje je trikove
primijenio da ni iz ega stvori cijeli svemir.
Nije nita manje zanimljivo ni pitanje zato je to Bog uope uinio.
Zato je Bogu najednom bio potreban svemir, kad je prije toga cijelu
vjenost mogao postojati bez njega? Ali takva pitanja uope nemaju
smisla. Njihova besmislenost je povezana s i- njenicom da se
neprispodobivom boanskom biu pokuavamo pribliiti postavljanjem
ljudskih pitanja. Ako se Bog nalazi izvan svakog ljudskog poimanja, to
mora vrijediti i za njegove poslove. Kad je Bog u Velikom prasku stvorio
svemir, taj je in stvaranja jednako neshvatljiv i neopisiv poput samog
Boga. Mogunost opisivanja nastanka svijeta u najmanju ruku znai
opisivost njegova stvoritelja. Razumljivi Bog je, meutim, proturjeje po
sebi. Razumljivi, opisivi Bog vie nije Bog. Ako Bog postoji i ako je on
stvorio svemir, in stvaranja e za ljude zauvijek ostati zagonetka. Uspije
li, meutim, fizici matematiki tono opisati poetak svemira, to e
istodobno znaiti kraj Boga. Upropastit e ga ljudsko znanje, fizika.
Od davnina je ovjeku bog (ili bogovi) bio potreban jer mu je znanje
bilo ogranieno. Bog ili bogovi vladaju tamo gdje ne dopire ljudsko
saznanje. to je bogatije i dublje ljudsko znanje, to je manje boansko
podruje djelovanja. Od trenutka kad je ovjek saznao kako nastaju
munje i gromovi, nije vie bio potreban bog koji baca munje i udara u
nebeske bubnjeve. Boansko, dakle, ne znai nita drugo nego ovjeku
nerazumljivo. Kako ovjek sve vie zna, boanskog ima sve manje.
Premda to i nije ba posve
V

tono. Sto vie ljudska znanost napreduje, istraivanjem se i eksperimentiranjem broj pitanja ne smanjuje, ve naprotiv poveava. Svaka
rijeena zagonetka stvara najmanje dvije nove, vee i zakuastije od
rijeenih. Bog, tako se ini, ima u ovom svemiru beskonano mnogo
prostora u koje se moe povui pred naletom ljudskog znanja.

Pojam Boga, nadnaravnog bia, vjerojatno nikad nee nestati iz

ljudskog razmiljanja. Ako Boga ima, moe se nalaziti samo tamo gdje ne
dopire ljudsko znanje. To mjesto nije prostorno, ne nalazi se negdje u
dubinama svemira, ali ni izvan njega. Boje prebivalite posve je
duhovno. Genijima meu fiziarima bilo je oduvijek jasno da se u
pojavama fizikalnog svijeta odraava univerzalni duh, boanska zamisao.
Zadaa je znanosti tu zamisao to potpunije shvatiti.
Pokuaj astrofiziara da opiu poetak svemira zapravo je napad na
duhovnu utvrdu iza koje se skriva Bog. Slino vrijedi i za pokuaje
znanosti da upozna poela ivota i da ih oponaa u laboratoriju. Takoer i
za pokuaj prepoznavanja uzroka starenja i pobjedu nad smru. Ili za
pokuaje stvaranja novih svojstava promjenom genetskog nasljea.
Pretpostavimo da je Bog zbog nekog razloga na neki nain potakao
Veliki prasak. Ili pretpostavimo da se u Velikom prasku Bog jednostavno
materijalizirao. Tada je svemir tek utjelovljenje Boga. To je lako napisati,
ali time nismo nita vie saznali o nastanku svijeta.
Valja, meutim, naglasiti da fizika ne zazire od toga da nastanak
svijeta pripie boanskom stvoritelju. Fizici se esto namee da pokuava
dokazati kako Bog ne moe postojati, da za razumijevanje svijeta Bog
uope nije potreban. Ali to jednostavno nije istina. Fizika vrlo dobro zna
gdje joj se nalaze granice. Ona ne moe sve objasniti i ba je to ini
iznimno izazovnom. Ona se bori s granicama svojih spoznaja i nastoji ih
pomai to dalje. Pritom joj je posve jasno da sveobuhvatnog objanjenja
svijeta nikad nee biti.

Bog i Veliki prasak dva su

naziva za neprispodobivo

itatelj je ve odavno shvatio: besmisleno se vrtimo oko pojma izvan

domaaja naih spoznaja. Ve samo pokuajem pribliavanja
neshvatljivom dogaaju Velikog praska u igru smo uveli takoer
neshvatljivog Boga. Moda je potekou najbolje rijeiti tako da Veliki
prasak i Boga, Veliki prasak i pravolju spojimo pa da se s tom

dvostrukom neshvatljivou pomirimo.

Poimo, dakle, od toga da se Veliki prasak jednostavno dogodio, ak
i ako to znanost ne moe dokazati pa je rije samo o njezinoj
pretpostavci. Prihvaanje Velikog praska kao poetka svemira ima za
posljedicu injenicu da neto moe nastati ni iz ega. Fizika tu mogunost
posvema ne iskljuuje, ali naglaava da je rije o iznimno nevjerojatnom
dogaaju, posebice kad ni iz ega nastaje cijeli svemir.
Pri razmatranju takvih pitanja ne smije se nikad ispustiti iz vida da
fizika s kraja 20. i samog poetka 21. stoljea nije konana ni sveznajua.
Tko zna to e ovjeanstvo o Velikom prasku govoriti za tisuu ili deset
tisua godina. Mogue je da emo za nekoliko desetljea vrlo dobro znati
kako ni iz ega moe nastati cijeli svijet. Moda u svemiru postoje sile o
kojima nita ne znamo. Ba u astronomiji i astrofizici ljudsko je znanje
vrlo necjelovito i krhko. Od potpunog razumijevanja svemira ovjek je jo
vrlo daleko.
to uope mislimo kad kaemo nita? Rije izgleda tako
jednostavno i lako se pie. Ali za neke je filozofe to najtei predmet
razmiljanja. Fizika, nasuprot tome, o nita nije nita govorila, ne zbog
izbjegavanja predmeta, ve stoga to nita nije u opisu njezina posla.
Fizika opisuje ono to jest. Ono ega nema, fiziku ne zanima.
Polako poinjemo sumnjati u fiziku. O Velikom prasku ne moe nam
nita rei, ba kao i o nita. Poinje nam se initi da fizika zakazuje ba
kad poinje biti zaista napeto. Ali ono to na pr
vi pogled izgleda kao njezin nedostatak, pokazuje se kao velika snaga:
fizika strogo pazi da izrie samo izjave o stvarnosti. Predmet fizike je tvar
s njezinim energetskim stanjima i djelovanjima.

Cijeli svemir u jednoj toki

a pitanje o poetku svemira fizika, dakle, ne moe odgovoriti. Toka
nula nastanka svemira najradikalnija je mea izmeu spoznaje i
vjerovanja koju moemo zamisliti. Preko te granice razum ne moe
prijei. Ve i sama predodba o cijeloj energiji svemira energiji zbroja

stotinjak milijardi galaktika sa po stotinjak milijardi zvjezdanih sustava

saetoj u jednu jedinu toku izaziva zbunjenost i vrtoglavicu. Slikovno si
to uope ne moemo predoiti. Ali ak i neprispodobivi poetak svemira
mnogo je bolji od njegove odsutnosti. Neprispodobivi poetak jo uvijek
ima prednost da mu se misaono moemo pribliiti. Upravo to ine fiziari
od trenutka kad su utvrdili da je irenje svemira neprijeporna znanstvena
injenica. Proirivanjem saznanja o ustroju tvari u vrlo sitnom mjerilu
takvo pribliavanje Velikom prasku sve vie obeava. Naime, usprkos
svim nesigurnostima, sigurno je da poetno stanje svemira neposredno
poslije Velikog praska mora odgovarati stanjima koje znanstvenici
promatraju u ubrzivaima estica pri prouavanju pojava u subatomskom
svijetu. Svemir je u poetku morao biti svemir elementarnih estica. Ba
kao to sve to postoji nastaje od elementarnih estica, elementarne su
estice morale nastati u Velikom prasku. Odakle bi, inae, potjecale?
Prema tome, u Velikom prasku nisu izravno nastale zvijezde i galaktike.
One su se najprije morale stvoriti od atoma od kojih se sastoji cijeli
svemir. Ali kako su i atomi graeni od sitnijih estica, logino je da je u
kratkom razdoblju neposredno poslije Velikog praska postojao samo
svemir graen iskljuivo od elementarnih estica.
U laboratorijima atomskih fiziara elementarne se estice opaaju
samo u sudarima atomskih jezgri vrlo velikih energija. Kad se atomskim
jezgrama dovede iznimno mnogo energije, one se raspadaju na svoje
sastavne dijelove. S obzirom da su neposredno poslije Velikog praska
svemirom vladale nezamislivo velike energije, posljedica injenice da je
sva tvar svemira bila saeta u beskonano veliku gustou, u njemu je tada
postojalo samo kaotino mnotvo brzih elementarnih estica koje su se
esto sudarale.
U akceleratorima estica mogu se u malome oponaati ekstremni
uvjeti koji su postojali kratko vrijeme poslije Velikog praska. U
laboratorijima znanstvenici, prema tome, pokreu malene Velike praske.
U tu se svrhu prije svega sudaraju jezgre atoma olova ubrzane gotovo do
brzine svjetlosti. U sudaru se tvar jezgri olova dovodi u stanje iznimno
velike gustoe i zbog toga i vrlo visoke temperature, slino onome to je
u svemiru postojalo ubrzo poslije Velikog praska. U tom
visokoenergetskom stanju ne samo da se atomske jezgre raspadaju na
svoje protone i neutrone (jezgra atoma olova graena je od 82 protona i
126 neutrona), ve se ak ni ti djelii jezgre ne mogu odrati. Raspadaju

se u jo manje dijelove, tzv. kvarkove. Raspad u kvarkove, meutim, nije

pravi raspad jer premda su postignute temperature vrlo visoke, nisu
dovoljne za nastanak slobodnih kvarkova. Sile koje kvarkove povezuju u
protone i neutrone tako su nezamislivo mone da im ne doputaju
oslobaanje. Zbog toga ih znanstvenici ne mogu izravno promatrati i
mjeriti kao estice, ali se njihovo postojanje moe posredno dokazati vrlo
sloenim mjernim ureajima. Da se dobiju zaista slobodni kvarkovi
morale bi se jezgre atoma olova sudarati mnogo veim brzinama. Za to,
meutim, postojei ubrzivai subatomskih estica nisu sposobni. Sto je
vea energija ubrzivaa to se blie moemo primai nultom trenutku
Velikog praska. U takvim se laboratorijskim postrojenjima troe velike
koliine energije i jo vee koliine novca. Za eksperimentalno dostizanje
trenutka nula Velikog praska bila bi potrebna beskonana koliina
energije, dakle beskonano veliki ubrzivai estica. Na posljetku bismo u
takvo postrojenje trebali preurediti cijeli svemir, a za ubrzavanje dviju
jezgri olova uporabiti svu energiju svemira. ak i tada ne bismo dostigli
trenutak nula Velikog praska jer je za postizanje tog stanja potrebno
beskonano mnogo energije. Ukupna je koliina energije u svemiru
konana jer je i sam svemir konaan.
Tek na temperaturama od otprilike bilijun stupnjeva, kau prorauni,
nastaje stanje u kojem mogu postojati slobodni kvarkovi. Takvo je stanje
vjerojatno vladalo svemirom u prvoj milijuntinki sekunde poslije Velikog
praska. Maleni Veliki prasak pokrenut u fizikalnom laboratoriju traje
neprispodobivo kratko, razdoblje koje dobivamo dijelei jednu sekundu s
jedinicom poslije koje slijede dvadeset i dvije nitice. Pritom vatrena
kugla tog malog Velikog praska ne premauje promjer od bilijuntinke
centimetra. Usprkos tome znanstvenicima uspijeva opaziti i pro- cijeniti
elementarne estice i gama-zraenje nastalo u takvom malenom Velikom
prasku. Za to su potrebni golemi mjerni ureaji. U samo jednom sudaru
jezgri olova nastaje nekoliko tisua elementarnih estica iji se tragovi
moraju tono slijediti.
Uz takvo eksperimentalno stvaranje malenih Velikih prasko- va
danas se poetna eksplozija svemira sve ee istrauje modeliranjem u
superraunalima. Jedno se od takvih superraunala nalazi na sveuilitu u
Cambridgeu u Engleskoj pod upravom poznatog fiziara Stephena
Hawkinga. Tri milijuna dolara skupo raunalo prikladnog imena
Kozmos stotine je puta bre od obinih raunala, ali je i tisuu puta

vee. U njemu su pohranjeni svi podaci koje su skupili atomski fiziari i

astrofiziari.

Prva sekunda poslije Velikog praska

azmotrimo malo poblie model Velikog praska kakav danas rabe
fiziari. S obzirom da se trenutak nula nalazi izvan fizikalnog opisa
jer su gustoa tvari i njezina temperatura morale biti beskonano velike,
namee se pitanje kad se poslije Velikog praska taj model moe poeti
koristiti. U kojem trenutku moe fizika zapoeti matematiki opisivati
nastanak svemira? Kad nastupa vrijeme kad postojee matematike
jednadbe daju smislene rezultate?
Granice do kojih se moemo pribliiti nultom trenutku Velikog
praska postavljaju same elementarne estice. Doista, kad se ve ne
moemo baviti trenutkom nula, mogli bismo zahtijevati da zaponemo
prvim dogaajem poslije njega. Ali to je prvi dogaaj poslije Velikog
praska? to odrediti kao prvo? To je jednako tako nemogue kao i
odreivanje najmanjeg broja veeg od nule. Ba kao to ne postoji najvei
broj, ne postoji ni najmanji broj vei od nule.
Meu univerzalnim konstantama koje postoje u svemiru, a jedna je
od njih, na primjer, brzina svjetlosti, nalazimo i najmanju teoretsku
duljinu kojoj se matematiki moemo pribliiti. Nazivamo je
karakteristina duljina. Dugaka je 10-33 centimetra (kvintilijardinka
centimetra, odnosno centimetar podijeljen s jedinicom iza koje slijedi
trideset tri nule). Naravno, matematiki moemo opisati i mnogo manje
duljine od 10-33 centimetra za matematiku, na posljetku, ne postoji
najvei ili najmanji broj ali kad je rije o najmanjim veliinama, fizika
ipak postavlja granice. Te granice u najmanjim razmjerima postavljaju
elementarne estice, graevni dijelovi tvari. Manje od najsitnijih
elementarnih estica u fizici ne postoji. Karakteristina duljina od 10-33
centimetra zadana je najmanjom udaljenou koju doputaju elementarne
estice. Odreivanje poloaja nekog dogaaja, primjerice u unutranjosti
atoma, fizikalno se ne moe odrediti tonije od 10-33 centimetra, a njezin
vremenski poloaj tonije od 10-44 sekunde. To je razdoblje vrijeme
potrebno svjetlosti da prevali put od 10-33 centimetra. Dimenzije prostora

i vremena u tako se nezamislivo malim mjerilima razmazuju, kako to

kau fiziari estica. Dimenzije tu postaju neotre. Poslije toga prostor i
vrijeme vie ne moemo razdvojiti. Na tako malenim prostornim i
vremenskim udaljenostima ne moemo vie rei to je vrijeme, a to
prostor. Prostor postaje vrijeme, a vrijeme prostor. Fiziari govore o
pjenuavoj mjeavini prostora i vremena koja onemoguuje svrstavanje
dogaaja u vremenskom slijedu. Vie ne postoji prije i kasnije, lijevo i
desno, gore i dolje.
Temeljem izrauna na razini elementarnih estica fiziari znaju da je
svemir 10-44 sekunde poslije Velikog praska imao promjer od 10-33
centimetra, temperaturu od 1032 stupnjeva i gustou od 1092 grama po
prostornom centimetru. To su prilino udesne brojke. One predstavljaju
granice do kojih se fizika moe pribliiti trenutku nastanka svemira. Rije
poput trenutka u ovom kontekstu nema nekog naroitog smisla jer je
sve ono to mi smatramo trenutkom nezamislivo dulje od dogaaja koji
upravo pokuavamo opisati. Trenuci mogu trajati beskonano dulje od 1044
sekunde.
O svemiru prije tog trenutka fizika ne moe nita rei. Moda je prije
njega postojalo nekovrsno temeljno stanje u kojem nije bilo vremena pa
zato ni fizikalnih procesa. Veliki prasak po takvom razmiljanju uope ne
bi bio poetak svemira ve samo poetak fizikalnih procesa, dakle
poetak razvoja svemira. Veliki prasak ne bi bio roenje svemira, ve
samo roenje vremena. Sve prije toga skriveno je iza neprobojne
zavjese.
ak i ako su ti prokleti brojevi fizikalno toni, u glavama nam
stvaraju misaonu zbrku. to znai vremensko razdoblje od 10-44 sekunde
kad nema ura koje bi mogle mjeriti tako sitne vremenske razmake? ak i
uz pretpostavku da moe postojati takva ura
nekakva atomska estica koja e barem teoretski izmjeriti protok
vremena u najranijem svemiru, moramo dodatno pretpostaviti da ona u
cijelom tom prakaosu miruje. Ali to je ista fantazija. Naa atomska
estica ne bi mogla mirovati. U tom vruem, nezamislivo gustom svemiru
bila bi izloena nebrojenim sudarima s esticama golemih energija. Zbog
toga bi se kretala brzinom bliskom svjetlosnoj i vrludala u svim
smjerovima. Ako u tom kontekstu uope moemo govoriti o smjerovima.
Zbog svega bi toga vrijeme, kako ga estica doivljava, bilo iznimno
rastegnuto. S motrita takve estine ure svemir bi ve vjeno postojao,

premda bi u stvarnosti trajao samo 10-44 sekunde.

Poetak izvan vremena i prostora

bog svega navedenoga, pokuaji primjene ljudskog poimanja

vremena na ekstremne uvjete u poetku svemira ne mogu uspjeti.
Dogaaji koji su se dogodili neposredno poslije Velikog praska ne
doputaju uporabu uobiajenih ura jer se moramo uhvatiti ukotac s
mnotvom dogaaja koji imaju vlastito mjerilo vremena. Zbog vrlo
kratkotrajnih dogaaja u mladom je svemiru i vrijeme protjecalo iznimno
brzo da bi se u kasnijim fazama razvoja sve vie usporavalo.
Nae je poimanje vremena lokalno primjereno uvjetima na planetu
Zemlji, a oni se ni na koji nain ne mogu usporeivati s onima
neposredno poslije Velikog praska. Vrijeme koje mjere nae atomske ure
gubi smisao u ranim fazama postojanja svemira jer tada nije bilo atoma,
pa ak ni atomskih jezgri. U trenutku 10-44 sekunde poslije Velikog
praska svemir je bio neusporedivo manji od atoma.
Kad pomislimo da je svemir star trinaest milijardi godina, ini se
posve apsurdnim da o prvih 10-44 sekunde tog golemog vremenskog
razdoblja ne moemo rei ba nita. To nezamislivo kratko vrijeme koje
bismo bez tekoa mogli zanemariti postao je nepodoljivi trn u oku
astrofizike.
Kozmiko vrijeme nije se, dakle, ukljuilo tono u trenutku nula,
ve neto kasnije, tonije 10-44 sekunde kasnije. Pretpostavljamo da prije
toga vremena nije bilo. Najvjerojatnije je tada vladalo stanje posvemanje
bezoblinosti, apsolutni prostorno- vremenski kaos. Za takva stanja danas
nemamo nikakve fizikalne zakone. Moemo, meutim, pretpostaviti da i
za njih vrijede za nas jo nedokuivi zakoni. Fizici, naime, nedostaju prije
svega teoretski instrumenti opisivanja takvih stanja. Samo za trenutak
nula nee nikad postojati fizikalni opis.

Prvo opisivo stanje svemira:

kvarkovska kaa

e se dovoljno vrtimo oko kozmike prakae, a da joj se misaono

nismo previe pribliili. Ali to i ne bi bilo ba tako lako kad
pomislite da kaa ima temperaturu od 1032 stupnjeva. Stoga je jo
uzbudljivije saznanje to se 10-44 sekundi poslije Velikog praska zbilo, u
trenutku kad je svemir imao promjer od 10-33 centimetra.
U jednom su koraku stvorene sve elementarne estice koje po
dananjim saznanjima zaista i jesu najelementarnije: kvarkovi. Od
kvarkova su nastali graevni dijelovi atomskih jezgri, protoni i neutroni.
Uz kvarkove su se pojavile jo dvije vrste elementarnih estica, elektroni
i neutrini, koje ne smijemo zamijeniti s neutronima. Neutrini su, ba kao i
neutroni, elektriki neutralne estice s nezamislivo malom masom. Tonu
vrijednost njihove mase jo uvijek ne znamo, ali po najnovijim
istraivakim podacima do kojih je dola japansko-amerika skupina
znanstvenika, mora iznositi najmanje desetmilijardinku mase elektrona.
Te gotovo neuhvatljive estice dolaze u meudjelovanje s materijom tek
u iznimno rijetkim sluajevima pa ih je neobino teko opaati i utvrditi
tona svojstva. Drugim rijeima, oni gotovo kroz materiju prolaze kao da
i ne postoji. Kad, na primjer, jednu sekundu gledamo u Sunce, kroz oi
nam proe otprilike milijardu neutrina. Oni, meutim, ne samo da bez
gubitka energije prou kroz oi, ve i kroz cijelu zemaljsku kuglu.
Sve elementarne estice (kvarkovi, elektroni i neutrini) ni iz ega su
se pojavili odmah poslije Velikog praska i kretali u moru svjetlosti.
Svjetlost je nastala jer je istodobno s materijom iz Velikog praska nastala
i antimaterija. Antimaterija je bila graena od odgovarajuih
elementarnih antiestica, dakle antikvarkova, an- tielektrona (takoer
nazvanih pozitroni) i antineutrina. Ovi posljednji se, kad je rije o naboju,
ne razlikuju od neutrina, to znai da su obje vrste estica elektriki
neutralne. estice antimaterije imaju ista svojstva kao i estice materije, a
jedina im je razlika u elektrinom naboju suprotna predznaka.
Dogodi li se sudar estice materije s onom antimaterije, udari li, na
primjer, elektron u pozitron, obje nestanu u svjetlosnom bljesku. Na vrlo

visokim temperaturama koje su vladale neposredno poslije Velikog

praska svjetlost sa svoje strane stvara parove materijskih i antimaterijskih
estica. Zbog toga su u vrlo mladom

a)
estica materije i estica antimaterije se sudaraju i
pretvaraju u zraenje (anihilacija parova).
b)
Iz zraenja nastaju estica materije i estica
antimaterije (nastanak parova).

svemiru u nebrojenom mnotvu upravo opisanih procesa nastajali i

nestajali parovi materijskih i antimaterijskih estica te svjetlost.
I ta se zbivanja u malom mjerilu mogu oponaati u laboratorijima za
istraivanje jezgrenih estica. Iz iste energije, stvorene primjerice iz
jakih elektromagnetskih polja, najednom, doslovno ni iz ega, nastaju
parovi elektrona i pozitrona koji se odmah potom obostrano ponitavaju i
stvaraju svjetlosni bljesak. Da takav pokus uspije, potrebne su vrlo visoke

energetske razine.
Istodobno s kozmikom igrom materije i antimaterije svemir se
munjevito irio, pri emu su se jednako brzo smanjivale njegova gustoa
i temperatura. To eksplozivno irenje, meutim, ne smijemo smatrati
uobiajenom eksplozijom. Ono se, na posljetku, nije zbivalo u
trodimenzijskom prostoru.
Ono to se u tom trenutku irilo, a mi to uope ne moemo predoiti,
bilo je etverodimenzijsko prostorvrijeme. Nasuprot obinoj zemaljskoj
eksploziji praeksplozija nije imala sredite od kojeg bi se estice tvari
na vie ili manje ravnomjeran nain irile u svim smjerovima. U
praeksploziji se svaka estica nalazila u sreditu i istodobno na rubu
zbivanja, i svaka se udaljavala od svih drugih.
U ovom se trenutku namee logino pitanje u to se to irio svemir.
Ni u kom sluaju nije bila rije o irenju u nitavilo s one strane svemira.
Fizika ni ovdje ne doputa tvrdnje o neemu to se nalazi izvan svemira.
S obzirom da fizika ne doputa nitavilo prije Velikog praska, jo manje
doputa nitavilo izvan svemira u koje bi se on irio. Svemir, ak i kad je
konaan, ne doputa prazan prostor ili neto drugo izvan sebe. Na se
mozak opet mui: svemir se iri u sebe sama. Mogli bismo takoer rei
da se svemir iri tamo gdje ve jest.

Veliki prasak uje se i danas

unjevito irenje i hlaenje svemira bilo je uzrokom da se ve

poslije prve tisuinke sekunde gotovo svi kvarkovi i antikvarkovi
pretvore u svjetlost. Rijeca gotovo ovdje je od kljune vanosti jer bi
bez tog ogranienja povijest svemira zavrila ve u tom ranom trenutku.
Materiju bi antimaterija posve ponitila i preostao bi samo svemir
ispunjen svjetlou. Zbog do danas fizikalno neobjanjenog procesa u
Velikom je prasku nastalo neto vie kvarkova od antikvarkova. Na jednu
milijardu anti- kvarkova postojao je milijarda i jedan kvark. Iz tog
zamalo neuravnoteenog omjera nastala je sva tvar u svemiru.
Na je svemir zapravo svemir zraenja s malim, gotovo nezamjetnim dodatkom materije. U samome poetku svemirom je zraenje

apsolutno vladalo nad materijom. Prolaskom milijarda godina i irenjem

svemira zraenje je postajalo sve slabije pa se u dubinama svemira gotovo
iscrpilo. Pobjeda je na posljetku pripala materiji, ak i kad je u svemiru
ima tako malo.
Zraenje praeksplozije, meutim, nije posve nestalo. Svemir i
danas ima malo povienu temperaturu, premda je ona tako niska da ju je
teko izmjeriti. Moemo takoer rei da do nas i danas iz svih smjerova
dopire ostatak zraenja Velikog praska. To je tzv. pozadinsko zraenje.
To su zraenje 1965. sasvim sluajno otkrila dvojica amerikih
radioastronoma, Arno Penzias i Robert Wilson. Valja, ipak, naglasiti da
ga je 1940-ih predvidio fiziar George Gamow (1904.-1968.).
Temperatura tog pozadinskog zraenja iznosi samo tri stupnja iznad
apsolutne temperaturne nitice (= 0 kelvina ili -273 stupnja Celzija). Zbog
te injenice to zraenje nazivamo i pozadinskim zraenjem od 3
kelvina. Nalazi se u mikrovalnom podruju elektromagnetskog spektra.
To je najstarije zraenje koje u svemiru moemo promatrati. Staro je
gotovo koliko i sam svemir.
Otkrie pozadinskog zraenja bilo je za suvremenu astronomiju u
najmanju ruku toliko vano koliko i Hubbleovo otkrie bijega galaktika.
Ono je na iznimno uvjerljiv nain potvrdilo ispravnost teorije Velikog
praska. Zbog toga ga ubrajamo meu najznaajnija otkria 20. stoljea.
Penzias i Wilson su za otkrie mikrovalnog pozadinskog zraenja 1978.
dobili Nobelovu nagradu za fiziku.
Vratimo se, meutim, s tri kelvina, koliko je preostalo od temperature
vatre Velikog praska, na nezamislivo visoke temperature neposredno po
nastanku svemira. Kvarkovi koji su preivjeli ponitavanje parova estica
materije i antimaterije u meuvremenu su u sve hladnijoj prakai
stvorili protone i neutrone, dakle graevne elemente atoma. Tako je
postavljen temelj svemiru u kojem mogu nastati galaktike, zvijezde i
planeti a prolaskom milijardi godina, i ivot.
Poslije otprilike desetinke sekunde irei se svemir ohladio na
tridesetak milijardi stupnjeva. Njegovi temeljni sastojci nisu se pritom
promijenili. Sputanje temperature, meutim, neutronima je olakavalo
pretvaranje u protone. Pretvaranje u ovom kontekstu znai da sudarom
jednog neutrona i jednog neutrina nastaju jedan proton i jedan elektron.
Ta pretvorba sve veeg broja neutrona u protone imala je za posljedicu
promjenu omjera tih dvaju vrsta estica, koji je prije toga bio jednak, u
korist protona. U tom trenutku su na jedan neutron dolazila etiri protona,

a broj elektrona bio je jednak onome protona. Od samog je poetka

ukupni elektrini naboj svemira bio jednak nitici, a takvo se stanje
zadralo do danas. U jednom su trenutku antielektroni (pozitroni) nastali
u Velikom prasku poniteni u sudarima s elektronima. Kako je u
praeksploziji, kako smo ustanovili, nastalo vie materije od antimaterije,
preostala je odreena koliina elektrona koji su izbjegli procesu
anihilacije elektrona i pozitrona. Taj je ostatak elektrona brojem tono
odgovarao ostatku protona preostalih poslije anihilacije antiprotona
protonima. U svemiru vie nije bilo antimaterije. Tako je to zahtijevao
prihvaeni recept za kuhanje kozmike kae. Taj je recept, meutim,
trebalo izmijeniti kad je potvreno ono to je 1997. otkrila NASA pri
mjerenjima energetske raspodjele u svemiru: oblak antimaterije promjera
otprilike etiri tisue svjetlosnih godina, ali ne negdje u dubinama
svemira to bi znailo i daleko u prolosti svemira
ve u naoj vlastitoj galaktici, Mlijenoj stazi. Po dananjim
saznanjima antimaterije u svemiru, uz iznimku kratkotrajno stvorene u
fizikalnim laboratorijima, ne bi smjelo biti. Podrijetlo tog oblaka
antimaterije ostaje nerazjanjena zagonetka. Jo je jedan takav oblak
otkriven tri tisue svjetlosnih godina od Mlijene staze, u podruju
svemira koje se dotad smatralo praznim. Ta otkria do danas nisu
razjanjena. Zagonetno je i to kako da te oblake antimaterije nismo otkrili
ranije. Gotovo da se moe pomisliti kako su nastali sada. Mogue je,
takoer, da uzrok zago- netnom otkriu bude pogreka u mjerenju. Nije
nimalo rijetko da senzacionalna astronomska otkria prije ili kasnije
postanu kozmike patke.
Zadrimo se i dalje, meutim, na Velikom prasku. Po naem modelu
svemir je sad star jednu sekundu, a temperatura mu je jo uvijek ili
jo samo deset milijardi stupnjeva. Na takvoj temperaturi protoni se
i neutroni kreu vrlo brzo, prebrzo da omogue povezivanje u atomske
jezgre.

Jezgre helija nastale su tek tri

minute poslije Velikog praska
ri minute poslije Velikog praska svemir je imao temperaturu od
milijardu stupnjeva. To je samo sedamdeset puta toplije negoli u
sreditu Sunca. Ta je temperatura, meutim, dovoljno niska da dopusti
povezivanje protona i neutrona u atomske jezgre. Visokoenergetski sudari
estica prije tog trenutka sprjeavali su tu pojavu. Najprije su nastale
atomske jezgre tzv. tekog vodika (deuterija), graene od jednog protona
i jednog neutrona. Jezgre deuterija su se daljnjim hlaenjem svemira
mogle spojiti u stabilne jezgre helija. Njih ine po dva protona i dva
neutrona. Tako je poslije vodika (odnosno protona, vidi str. 22) nastao
drugi stabilni kemijski element svemira, isprva samo u obliku atomskih
jezgri koje jo nisu mogle vezati elektrone i tako stvoriti cijele atome.
Uz taj proces stvaranja jezgri helija nastavio se raspad slobodnih
neutrona u protone, do trenutka kad su svi neutroni bili vezani u jezgrama
helija ili su se raspali u protone. Samo nekoliko minuta poslije Velikog
praska jezgreni se materijal svemira sastojao od jezgri helija i vodika
(odnosno protona). Jezgre helija inile su oko 23 posto pratvari, a jezgre
vodika njezinih otprilike 77 posto.

Model temeljnog ustroja materije, u-kvark ima naboj 2/3, d-kvark

-1/3. Zbog toga proton ima naboj 1, a neutron 0.

U ovom je trenutku svog eksplozivnog razvoja svemir dospio u fazu

u kojoj vie nije mogao stvarati vee atomske jezgre od vodikovih i
helijevih. Jezgre helija nisu vie imale priliku dovoljno se jako sudarati i

stapati u tee elemente poput berilija i ugljika.

Tijekom sljedeih stotinjak tisua godina svemir je bio uzavrela
smjesa jezgri vodika i helija, elektrona, neutrina i svjetlosti. Tek poslije
toga bio je dovoljno hladan nekoliko tisua stupnjeva da postojee
jezgre ponu hvatati elektrone i tako stvarati atome vodika i helija.
Drugim rijeima, svaki se proton povezao s jednim elektronom i stvorio
atom vodika. Slino tome, svaka se jezgra helija povezala s dva elektrona
i stvorila atom helija. Prema tome, moralo je protei stotinu tisua godina
da na pozornicu svemira stupi elektromagnetska sila. Jaka je jezgrena sila
djelovala od samog poetka svemira i stvorila atomske jezgre.
U atomu nadalje vezani elektroni vie nisu mogli sprijeiti slobodno
kretanje valova svjetlosti. Do tog trenutka kaasti svemir postao je
proziran, a nastavljanjem irenja sve tamniji. Materija i zraenje
razdvojili su se i zasebno nastavili postojanje. U sve veem svemiru
zraenje je postajalo sve slabije, a materija se zgunjavala u atome.
Sirenjem je zraenje gubilo energiju, pa mu se poveavala valna duljina.
Iznimno vrue gama-zraenje Velikog praska tijekom trinaest se milijardi
godina pretvorilo u slabo mikrovalno zraenje s temperaturom od samo
tri kelvina. Iznimno vru i svijetao svemir pretvorio se u iznimno hladan i
taman svemir.
Na kozmiku pozornicu neometano je mogla stupiti najslabija
prirodna sila, sila tea ili gravitacija. Postojea materija, vodik i helij,
zbog gravitacijskog se privlaenja poela skupljati u nakupine. Nastaju
prve zvijezde i galaktike, vrui otoci materije u ledenohladnom i praznom
svemiru.

Ponovno Bog
rije negoli se pomnije pozabavimo nastankom zvijezda i galaktika,
zapoetim otprilike milijardu godina poslije Velikog praska, korisno
je za trenutak se zaustaviti i misli ponovno vratiti na poetak svemira.
Svemir je nastao eksplozijom iz stanja beskonane gustoe i
beskonano vrue materije, odnosno koncentracije energije. Ta je
energija bila koncentrirana u beskonano maloj toki, prema kojoj je

toka na kraju ove reenice beskonano vea. Rije beskonano

predouje bespomonost kojom premoujemo takve fizikalne injenice.
Naa bespomonost, meutim, nije tako velika da za beskonanosti
okrivimo neko beskonano boanstvo. Misao o nedokuivom Stvoritelju
izvan je dosega prirodnih znanosti ona nema dodirnih toaka sa
znanjem, ve samo s vjerom ali je usprkos tome rije o misli koju
mnogi veliki fiziari nisu izbjegavali.
Za Einsteina, kao i za mnoge druge velike fiziare, nije bilo dvojbe o
udesnom unutranjem skladu prirode. Taj se sklad moe opisati sve
tonijim, dalekosenijim prirodnim zakonima. Za Einsteina su
prirodoznanstvena istraivanja bila otkrivanje nadreenog, nama
nadmonog razuma koji djeluje u cijelome svemiru, od njegovih
najsitnijih do najkrupnijih dijelova. Tako promatrati stvari i dalje im se
diviti za Einsteina je bila prava vjera. Polazimo li od Stvaratelja ili ne,
nije tako vano. Svakom pravom prirodoznancu, pisao je Einstein,
moraju biti bliski neki vjerski osjeaji jer ne moe pretpostaviti da je na
neobino fine odnose koje prouava nadoao prvi. Istraiva se prema
nepoznatome odnosi kao dijete koje pokuava shvatiti zakone odraslih.
Za Einsteina se znanstveno i vjersko nije razlikovalo. Religioznost nije
nuno povezana sa znanou, ali je, smatrao je Einstein, poela teko
istraivati, a da se pritom ne bude religiozan.
Einstein nije spominjao Boga. Za njega je pojam Boga previe
povezan s predodbom boga-osobe, dakle Boga s ljudskim licem,
ljudskim svojstvima i nainom razmiljanja. Takva je predodba Boga za
Einsteina bila nespojiva sa suvremenim prirodo- znanstvenim
spoznajama. On je, meutim, priznavao da suvremena znanost ne moe
opovri postojanje boga-osobe. U tim podrujima prestaju prirodne
znanosti i poinje vjerovanje.
Vjerska dubina svemira svojim se zagonetnim nastankom fiziaru
poput Einsteina otkriva prije svega finom ugoenou prirodnih sila koje
su svemir ustrojile takvim kakav jest. Jaka je sila, na primjer, IO40 puta
jaa od gravitacijske sile. Elektromagnetska je sila IO29 puta jaa od
gravitacijske. Zanimljivo je, takoer, da se faktor IO40 takoer pojavljuje
u omjeru polumjera svemira prema polumjeru protona (jezgre vodika). To
drugim rijeima znai da je svemir lO4^ puta vei od protona. A masa je
svemira IO80 puta vea od mase protona. Do danas fizika nije objasnila
zato je priroda odabrala ba te sile, ta polja sila ili te estice razliitih

masa. Teoretski, zamisliv je svemir s drugim poljima sila i drugim

vrijednostima prirodnih konstanti. Takoer je zamisliv svemir bez
zvijezda i galaktika, dakle i bez planeta, svemir ravnomjerno ispunjen
zraenjem ili smjesom vodika i helija.
Ve u prvim djeliima sekunde poslije Velikog praska u naem je
svemiru odreeno postojanje zvijezda i galaktika, a s njima i mogunost
nastanka ivota. Tome bismo nasuprot mogli staviti razmiljanje da je
rije o slijedu sluajnosti koje su stvorile opazivi svemir. Moda su zaista
u svemiru od poetka na djelu samo sluajnosti. Vjerojatnost takvog
slijeda sluajnosti, meutim, neprispodobivo je malena. Vladajui
fizikalni zakoni stvaraju utisak da je rije o djelu nedokuive inteligencije
koja je stvorila plan ovog svemira. Ta je apsolutna inteligencija svemir u
trenutku njegova nastanka opskrbila svim fizikalnim veliinama
potrebnim da se potom bez ikakvog daljnjeg boanskog uplita- nja
razvije do nastanka ivota. Najmanje na jednom planetu u svemiru razvio
se ivot koji razmilja o svemiru, promatra ga i istrauje, a to istraivanje,
izmeu ostalog, povezuje i s razmiljanjem o Bogu.

Fino ugoene prirodne sile

e vrlo sitne, gotovo nemjerljive razlike temeljnih prirodnih fizikalnih
sila imale bi za posljedicu posve drukiji izgled svemira. To, drugim
rijeima, znai da ljudska vrsta nikad ne bi nastala. Kad bi, na primjer,
naboj elektrona bio samo malo drukiji od njegove stvarne vrijednosti,
elementarne bi se estice u najranijim fazama postanka svemira ponaale
posve razliito. Posljedica toga bila bi sasvim razliiti omjer helija i
vodika nastalih tijekom prve tri minute Velikog praska.
Kad bi elektromagnetske privlane sile izmeu elementarnih estica
bile samo malo vee ili manje, u svemiru ne bi prevladao vodik, ve helij.
Zvijezde bi u tom sluaju mogle nastati, ali one ne bi postigle stabilnost i
dugovjenost neophodnu za nastanak ivota na planetima. Za to su,
naime, potrebne milijarde godina, odnosno zvijezde koje mogu postojati
tako dugo.
Jedan od kljunih imbenika takoer je brzina irenja poslije Velikog

praska. Ta je brzina izravno ovisna o brzini svjetlosti. Kad bi brzina

svjetlosti bila samo malo vea od stvarne, vodik i helij ne bi se mogli
skupiti u oblake iz kojih nastaju zvijezde i galaktike. Brzina irenja
svemira bila bi prevelika pa gravitacijska sila ne bi imala prilike postati
djelotvorna. Kad bi, nasuprot tome, gravitacijska sila bila samo neto
malo jaa, svemir ne bi mogao dosei ni dob od milijardu godina. Moda
bi se poslije samo stotinjak milijuna godina uruio sam u sebe jer bi
brzina razmicanja galaktika bila premalena da nadvlada njihovo
meusobno gravitacijsko privlaenje.
Zato je, dakle, brzina svjetlosti ba 299 793 kilometra u sekundi?
Ne znamo. Zato je naboj elektrona ba 1,602189 10-19 kulona ili zato
je masa mirujueg protona ba 1,672614 10-27 kilograma, a masa
mirujueg elektrona ba 9,109534 10-31 kilograma? Ti apstraktni brojevi
koje moemo mjeriti ali nas nikamo dalje ne vode razlog su dananjeg
izgleda svemira. Ako postoji Stvoritelj, on u svakome sluaju mora biti
genijalni matematiar da te elementarne veliine ugodi tako da se po
Velikom prasku nastali svemir odmah ne urui.
Za svemir u kojem postoji materija takoer je vrlo vano da se brzim
padom temperature poetna ravnotea izmeu materije i antimaterije
narui pa doe do sitne neravnotee u korist materije. Svemir od samoga
poetka nije imao ni najmanju slobodu da nastane ovakav kakav jest. Da
u njemu za milijarde godina nastane ivot, morao se razvijati unutar vrlo
uskih fizikalnih granica.
Je li Bog vrijednosti prirodnih konstanti unaprijed izraunao prije
negoli je poao na posao i pokrenuo Veliki prasak? U svojoj
neizmjernoj estini Veliki prasak, ipak, nije smio biti zaista neizmjeran
jer bi stvorio neizmjerni svemir. Na posljetku, ak i ako je neprispodobiv
u svojoj veliini, na je svemir ipak samo konaan. Zato je i Veliki
prasak usprkos neizmjernoj estini ipak bio ograniene snage. Svemir je
poslije 10-43 sekundi morao imati temperaturu od samo 1032 stupnjeva, a
ne 10300 ili 10300000 stupnjeva.
Vrijednosti prirodnih konstanti, temelj djelovanja svemira, bile bi,
tako, poput otisaka prstiju nadnaravnog boanskog bia koje ih je
ostavilo na svom djelu. To duhovno i nadnaravno svoj pravi izraz nalazi
u apstraktnom jeziku matematike. Matematika je oito jezik Boga.
Matematiki ne razmilja priroda, ve se o njoj matematiki razmilja
elimo li je shvatiti. To je najvie to o prirodi moemo saznati. Izvan tih

saznanja ostaju samo zagonetke. One upuuju na neto jo dublje, neto

to matematika ne moe shvatiti. Zapanjuje to sve o svemiru znamo, ali
jo vie zapanjuje ono to ne znamo i to ne moemo objasniti.

Gravitacija kao stvaralaka sila

li vratimo se poetku svemira! Jo uvijek ne postoje zvijezde ni
galaktike, samo prostor ispunjen iznimno vruom smjesom vodika i
helija. Materija postoji samo u plinovitom obliku. Tekuih i krutih tvari
jo nema. Da one nastanu, na djelo mora nastupiti najslabija od svih
prirodnih sila, sila gravitacije. Zbog stalnog irenja svemira gustoa se
plinovite tvari smanjuje, ali je tristotinjak tisua godina poslije Velikog
praska jo uvijek dovoljno velika da meusobno gravitacijsko privlaenje
atoma vodika i helija bude djelotvorno. Prije toga to nije bilo mogue.
Sve dok su na djelu bile jaka jezgrena i elektromagnetska sila, zbog kojih
su najprije nastale atomske jezgre i atomi, gravitacija se nije mogla
iskazati. Na posljetku, ona je beskonano slabija od drugih temeljnih
kozmikih sila.
Gravitacijsko privlaenje moglo se, na posljetku, suprotstavljati
daljem irenju svemira, odnosno razrjeivanju kozmikog plina. Plin se
poeo skupljati u divovske oblake. Te velike nakupine plina vie nisu
sudjelovale u daljem irenju svemira. Oblaci su se i dalje meusobno
razdvajali, ali se tvar u njima sve vie zbijala. Mnogo je materije zbog
toga izbjeglo daljem hlaenju i prorjeivanju. Premda se svemir u cjelini i
dalje hladio, poveavanjem gustoe u oblacima njihova se temperatura
ponovno poela poveavati. Razlog za to bilo je smanjivanje udaljenosti
meu atomima oblaka, zbog kojih je sve ee dolazilo do meusobnih
sudara. Brzina atoma bila je sve vea pa je u sudarima poelo nastajati
elektromagnetsko zraenje. Na odreenom stupnju gustoe oblaci su plina
poeli samostalno svijetliti.
Sva se plinovita masa svemira, meutim, nije skupila u jednom
jedinom oblaku, nekovrsnoj gigantskoj galaktici, ve je nastalo veliko
mnotvo manjih oblaka veliine galaktika. Astronomi nisu do danas
uspjeli pronai pravi razlog zbog kojeg je u plinovitom svemiru dolo do

stvaranja plinovitih nakupina neravnomjerne gustoe. Taj je proces

vjerojatno bio posljedica nejednolikosti vrue prakae. Praeksplozija
se, prema tome, nije odvijala posve jednoliko. Odmah po Velikom prasku
nastupile su razlike u gustoama energije, a one su kasnije, kad se svemir
ohladio na nekoliko tisua stupnjeva, bile uzrokom nejednakih gustoa
kozmikog plina. Podruja vee gustoe mogla su bre privlaiti
plinovitu tvar pa su tako nastali golemi oblaci.
Ako gustoe energije odmah po Velikom prasku nisu bile jednolike,
morali bismo i danas u kozmikom pozadinskom zraenju, svojevrsnoj
jeci velikog praska, ustanoviti sitne razlike. Ako se Veliki prasak nije
odvijao jednoliko, jednolika ne bi smjela biti ni njegova jeka koja danas
stie do nas.
Za istraivanje kozmikog pozadinskog zraenja s temperaturom od
tri kelvina u studenome 1989. lansiran je satelit COBE (Cosmic
Background Explorer, Istraiva kozmikog pozadinskog zraenja).
Satelit je najprije tono izmjerio temperaturu tog zraenja: ona iznosi
2,735 kelvina. Daljim se mjerenjima nedvojbeno ustanovilo da se ta
vrijednost malo mijenja ovisno o smjeru opaanja. Odstupanja od srednje
vrijednosti nisu vea od nekoliko desettisuinki kelvina. Ako su mjerenja
tona, neprijeporan su dokaz kako je ve u vrlo ranim fazama postojanja
svemira bi
lo razlika u temperaturi, zbog toga i u njegovoj gustoi, a danas ih
opaamo kao razlike u kozmikom pozadinskom zraenju. Tako se
odmah nudi i objanjenje postojanja saastog ili pjenastog makroustroja
svemira. Na mjestima gdje je gustoa svemira u samome poetku bila
vea, poele su nastajati galaktike, odnosno jata galaktika. One su na sebe
privlaile plin koji se skupio u milijarde golemih oblaka, dok se gustoa
prostora izmeu njih jo vie smanjila.
Ve u prvim fazama postojanja svemira, neposredno poslije Velikog
praska, u vruem kaosu elementarnih estica zbilo se neto to je
uzrokovalo nejednakosti u gustoi. To neto za astronome je jo uvijek
velika zagonetka.

Od oblaka plina nastale su galaktike

tprilike milijardu godina poslije Velikog praska, kad je svemir bio na
sobnoj temperaturi, materija u njemu nije bila jednoliko
rasporeena. Nastala su podruja vee gustoe. Premda je gustoa tu bila
vea negoli u kozmikom prosjeku, jo je uvijek bila daleko premalena za
brojne sudare atoma vodika i helija. Kad kao temelj uzmemo gustou
jedne obine galaktike, znamo da u njoj po prostornom centimetru ima
prosjeno jedan atom. To je, dakle, gustoa bilijarde puta manja od
gustoe zraka koji udiemo. Usprkos tome, dovoljno je velika da na sebe
privlai dodatne koliine plinovite tvari. To se skupljanje odvijalo
tijekom milijuna godina, a bilo je uspjeno samo zato jer su nevjerojatno
velike mase plina imale nevjerojatno veliku gravitacijsku mo.
to se dulje nastavljalo skupljanje plinovite tvari, to su se bre
galaktiki praoblaci okretali oko svoje osi. Svaki je atom sa sobom donio
vlastiti kutni moment gibanja koji mu je u nekoj mjeri dan jo tijekom
Velikog praska. Kad su se nebrojeni atomi skupili u oblake plina, kutni
moment gibanja pojedinih atoma ostao je sauvan i usto je omoguio
vrtnju oblaka kao cjeline. Kad je promatramo u kozmikom kontekstu,
okree se ak i olovka na mom pisaem stolu: prati vrtnju Zemlje oko
njezine osi, gibanje Zemlje oko Sunca, gibanje Sunca u Galaktici pa i
gibanje Galaktike unutar naeg jata galaktika.
Ovisno o tome koliko je bila jaka poetna vrtnja kozmikog oblaka
plina, pone se on tijekom vremena pretvarati u vie ili manje diskoliki
oblik. Tako nastaju diskolike ili eliptine praga- laktike, ali u njima jo
uvijek nema zvijezda.
Nastanak zvijezda poinje u trenutku kad se rotirajui praoblak
mogli bismo ga nazvati galaktikim zametkom zbog djelovanja
gravitacije podijeli u milijarde manjih oblaka. Oni vjerojatno nastaju zbog
razlike u gustoama pragalaktike. Manji su oblaci i dalje pod utjecajem
gravitacijskih privlanih sila pa se i dalje saimaju, zbog ega im se
temperatura razmjerno brzo poveava. Saimanje plina isprva je vrlo
sporo, ali se kasnije sve vie ubrzava. Astronomi pretpostavljaju da se
gust oblak plina veliine naeg Suneva sustava na veliinu Sunca same
za samo nekoliko stotina godina.

Temperatura u sreditu sve bre saimajueg oblaka plina na

posljetku dosegne nekoliko milijuna stupnjeva. Gustoa plina je u
sredinjem dijelu oblaka otprilike stotinu i ezdeset puta vea od gustoe
vode. Atomi vodika i helija, od kojih se sastoji takva kugla plina, sudaraju
se tako snano da gube svoje elektrone. Pre- ostaju, dakle, samo jezgre
vodika i helija. Materija je ponovno postigla stanje koje je imala u
poetku svog postojanja: sastoji se samo od atomskih jezgri.
Golemi tlak i iznimno visoka temperatura koji vladaju u sreditu
takve plinovite kugle omoguuju stapanje jezgri vodika u jezgre helija. U
tom se procesu stapanja jezgri jedan dio njihove mase u skladu s
Einsteinovom jednadbom E = mc2 pretvara u energiju. Za jedno jedino
stapanje etiriju jezgri vodika u jednu jezgru helija vrijedi sljedei
jednostavan raun: jezgra vodika ima atomsku teinu 1,008, a etiri takve
jezgre imaju atomsku teinu 4,032. Jezgra helija, meutim, ima atomsku
teinu 4,004. Prema tome, atomska teina etiriju jezgri vodika za 0,028
atomske jedinice vea je od atomske teine jezgre helija. Pri stapanju
etiriju jezgri vodika u jednu jezgru helija tono se ta teinska razlika u
potpunosti pretvara u energiju. Zraenje koje nam alje nae Sunce, bez
kojeg ne bi na Zemlji mogao postojati ivot, u energiju je pretvorena
masa jezgri njegovih atoma. Svaka je zvijezda golema atomska elektrana
u kojoj se, meutim, atomske jezgre ne cijepaju, ve meusobno stapaju.
Kozmiki oblak koji se na posljetku zgusnuo u plinovitu kuglu poeo
je zraiti: roena je zvijezda. Tlak zraenja u unu- tranjosti vatrene kugle
uzrokuje njezino brzo napuhivanje. Ono to je nastalo, odmah se nastoji
raspasti. Takvu sudbinu mlada zvijezda obino izbjegne jer je
gravitacijsko privlaenje, koje zvijezdu nastoji saeti, tono uravnoteeno
tlakom zraenja koje je tjera na irenje. U fazi stabilnog ivota zvijezde,
koje moe potrajati milijarde godina, postignuta je, dakle, ravnotea tlaka
plina, koji djeluje prema van, i gravitacijskog privlaenja, koje je usmjereno prema unutra.

Tijekom veeg razdoblja ivota zvijezda je stabilna. Gravitacija

uravnoteuje tlak zraenja i plina.

I kod zvijezda ima pobaaja

a u unutranjosti kozmikog oblaka plina moe zapoeti postojana

reakcija stapanja atomskih jezgri mora, naravno, biti prisutno
dovoljno plinovite mase. U sreditu oblaka mora se dostii gustoa koja
temperaturu u tom podruju podie na nekoliko milijuna stupnjeva.
Polazna pretpostavka naeg razmatranja jest da u sreditu takvog oblaka
stabilna reakcija fuzije moe zapoeti ako masa oblaka iznosi barem
osam posto mase Sunca. Ima li oblak manju masu od te granice, od njega
ne moe nastati prava zvijezda. Nastat e tzv. smei patuljak koji
milijardama godina slabo sjaji tamnocrvenom ili smekastom svjetlou
mogli bismo rei da je rije o neuspjelom suncu. Ima i oblika na pola
puta izmeu zvijezde i planeta. Na divovski planet Jupiter, graen
uglavnom od vodika i helija, pa s tog motrita vrlo slian Suncu, zamalo
je postao smei patuljak.
Smei se patuljci poslije zagrijavanja uzrokovanog saimanjem plina
ponovno poinju hladiti. Njihovo slabo zraenje u infracrvenom dijelu

spektra nije posljedica stapanja atomskih jezgri, ve je rije o toplinskoj

energiji osloboenoj gibanjem atoma zgusnutog plina. S obzirom da su
takvi nebeski objekti razmjerno maleni i slaba sjaja, na njihovo se otkrie
dugo ekalo. Prvi je smei patuljak nedvojbeno opaen tek 1995. u
zvjezdanom jatu Plejade (Vlaii). Njegova masa iznosi samo dva posto
mase Sunca, a povrinska mu temperatura nije via od 2350 kelvina.
(Sunce, za usporedbu, ima povrinsku temperaturu od 5785 kelvina.)
Astronomkinja Europskog junog opservatorija u ileu otkrila je 1997.
jo jednog smeeg patuljka, i to na samo 33 svjetlosne godine od Suneva
sustava. Zbog vee blizine, mnogo je pogodniji za podrobnija
istraivanja. Ve sad znamo da mu je povrinska temperatura nia od
1700 kelvina.

Energetska udovita na rubu

svemira

rije negoli se pozabavimo daljom sudbinom prave zvijezde sline

naem Suncu, vratimo se za trenutak nastanku prvih galaktika u ranoj
fazi postojanja svemira. Pod ranom fazom smatramo dvije milijarde
godina poslije Velikog praska. Nastanak galaktika nije tada protjecao tako
ravnomjerno i neometano kako sam prije opisao. Znamo, naime, da su
pribliavanjem Velikom prasku, odnosno poveavanjem udaljenosti od
Zemlje, galaktike sve bezoblinije. Na primjer, to je dublje Hubbleov
svemirski teleskop pogledao u svemir, tj. prodro dalje u prolost svemira,
spiralne je oblike galaktika na fotografijama bilo sve tee prepoznati.
Uobiajena predodba galaktika kao velikih, nepromjenjivih objekata je,
prema tome, kriva. ini se da su se u ranoj fazi svemira nastajue
galaktike razmjerno esto sudarale i pritom dobivale nepravilne oblike.
Vee su galaktike vjerojatno gutale manje. Ali u to su doba ak i bez
sudara mlade galaktike morale biti prilino nestabilne. Gustoa tvari u
prvim galaktikama vjerojatno je bila tako velika da su isprva u njima
nastajale samo divovske zvijezde, a njihovi su ivoti razmjerno kratki.
Naime, to je zvijezda vea, to bre troi nuklearno gorivo (vodikove
jezgre).
Iznimno je uzburkano i kaotino stanje vladalo u sreditima mladih
galaktika, gdje su zvijezde nastajale i razvijale se na mnogo manjem
prostoru negoli u vanjskim dijelovima. Goleme, masivne zvijezde ne gase

se poput plamena svijea, ve nestaju u stranim eksplozijama iza koje

nerijetko preostaju samo tzv. crne rupe. Nastanak mnotva crnih rupa u
sreditima mladih galaktika imao je za posljedicu da su one vee poele
gutati manje. I crne rupe, naime, imaju svojstvo gravitacijskog
privlaenja. U trenutku kad meusobno prodiranje zavri, u sreditu
galaktike preostaje crna rupa s masom nekoliko milijuna puta veom od
mase Sunca. U meuvremenu su astrofiziari nadoli na pomisao da se u
sreditu svih galaktika nalaze crne rupe, dakle i u sreditu nae Mlijene
staze. Razlika od galaktika u ranoj fazi svemira je u tome to su te prve
galaktike imale mnogo masivnije crne rupe od kasnijih, mirnijih galaktika.
Prve galaktike zbog toga jo nazivamo aktivnim galaktikama. Moda su
sve galaktike u svojoj mladosti prolazile kroz aktivnu fazu.
Ali aktivne nisu galaktike kao cjeline, ve samo njihova sredita.
Tamonja crna rupa svojevrsni je stroj za pretvaranje materije u energiju,
zraenje. Meu razliitim vrstama aktivnih galaktika najjae zraenje
imaju tzv. kvazari. Njihovo je ime svojevrsna skraenica punog naziva za
te objekte kvazizvjezdani radioizvori, odnosno radioizvori slini
zvijezdama. Do danas je pronaeno oko dvije tisue kvazara. Izmeu
ostalog, to su najudaljeniji kozmiki objekti koje poznajemo ili, drugim
rijeima, to su kozmiki objekti najblii Velikom prasku.
Premda su kvazari udaljeni milijarde svjetlosnih godina, radioteleskopima ih se lako opaa, to vodi zakljuku da je rije o
objektima koji zrae iznimnu koliinu energije. Prorauni pokazuju da
prosjeni kvazar zrai stotinu puta vie od prosjene starije galaktike.
Jaina zraenja prosjenog kvazara iznosi IO40 vata, to je jednako
zraenju deset bilijuna sunaca.
Slika kvazara u radioteleskopu je tokasta, to znai da stvarni
promjer tih iznimno snanih izvora zraenja ne moe biti vei od
nekoliko svjetlosnih tjedana. To je zanemarivo malo u usporedbi s
promjerom prosjene galaktike, koji iznosi oko stotinu tisua svjetlosnih
godina. Nasuprot obinoj staroj galaktici, kvazar je tokica koja izrauje
stotinu puta vie energije od galaktike poput nae Mlijene staze.

Kvazari na posljetku ogladne

rocesi stapanja atomskih jezgri koji se zbivaju u sreditima zvijezda

ne mogu u tako malom prostoru stvoriti koliine energije koje
opaamo kod kvazara. Upravo zbog toga su znanstvenici zakljuili kako

kvazari nisu nita drugo do divovske crne rupa. Kako takvi objekti
nastaju saznat emo neto kasnije, kad se podrobnije pozabavimo
razvojem zvijezda.
Kvazari, dakle crne rupe u sreditima mladih galaktika, iz okolne
galaktike na sebe privlae goleme koliine materije. Prije negoli se srui u
crnu rupu, materija se zagrije na mnogo milijuna stupnjeva, a u tom se
procesu otprilike desetina mase pretvori u zraenje. Najvei dio zraenja
u obliku je rendgenskih i gama- zraka. To vrlo energetsko zraenje do
nas, meutim, dolazi kao vrlo slabo dugovalno radiozraenje, a zbog
gubitka veeg dijela energije na putovanju dugom mnogo milijardi
svjetlosnih godina.
Kao to smo ve saznali, to je zraenje nekog nebeskog objekta
snanije, to mu je ivotni vijek krai. Velike zvijezde ive krae od
srednjih ili malih. Najkrae, ipak, postoje kvazari njihov ivotni vijek
nije dulji od nekoliko stotina tisua godina. Poslije tog vremena u
njihovoj okolini vie nema materije koju bi mogli progutati. Materiju u
mladim galaktikama prvenstveno ine vodik i helij. Smanji li se dotok
energije, kvazar, odnosno crna rupa koja ga ini, na posljetku ogladni.
Tako se takoer objanjava zato u kasnijim fazama svemira kvazara vie
nema. Zapravo, oni se jo uvijek nalaze u sreditima galaktika, ali samo
kao izgladnjeli primjerci, koji vie ne alju zraenje vrijedno spomena.
Pretpostavljamo da se i u sreditu Mlijene staze nalazi takav
izgladnjeli kvazar, odnosno crna rupa kojoj je hrane nestalo prije
nekoliko milijardi godina.
Najblii aktivni kvazar nalazi se u zvijeu Djevice, a oznaka mu
je 3C273 od nas je udaljen 2,5 milijardi svjetlosnih godina. To ne
znai nita drugo, ve da je doba kvazara prestalo najkasnije deset
milijardi godina poslije Velikog praska. Potom je uslijedilo doba mirnih
spiralnih galaktika.
Mogli bismo, takoer, rei da starenjem svemir postaje sve mirniji. U
naoj neposrednoj okolini prilino je mirno. Naa Mlijena staza, pa i jato
galaktika kojemu pripada, ine se donekle ureenim i bez suvinog
otpada. Katkad se dogodi da negdje eksplodira neka stara zvijezda, a i u
sreditu Mlijene staze zbiju se manje eksplozije, kao da crnoj rupi koja
se tamo, navodno, nalazi, kruli u elucu zbog nedostatka hrane. Istina,
predodba kruljenja u elucu ne odgovara sasvim stvarnosti, jer do nas iz
sredita Galaktike dolazi jako gama-zraenje na temelju kojeg moemo

zakljuiti da crnoj rupi katkad uspije privui i progutati materiju.

Zapravo, u sredinjem podruju Mlijene staze radioopaanjima su
pronaeni golemi oblaci vodika, dovoljni za stvaranje milijuna sunaca,
koji bi tamonjoj crnoj rupi mogli posluiti kao izvor hrane. I tu,
meutim, ima jo vrlo mnogo neistraenog pa je mnogo vie pretpostavki
od sigurnih spoznaja.

Sunce golema atomska elektrana

aa se Mlijena staza sastoji od stotinjak milijardi zvijezda, ali ih se
tijekom milijarda godina njezina postojanja ugasilo ve nebrojeno
mnogo. Usprkos tome, u meuzvjezdanom prostoru postoji jo mnogo
vodika od kojeg e se i nadalje stvarati nove zvijezde. U sredinjem
podruju Mlijene staze, gdje su zvijezde mnogo gue negoli u vanjskim
dijelovima Galaktike, zaliha vodika uglavnom je potroena. Tu vie
gotovo da i ne nastaju nove zvijezde. Upravo zato je i vie negoli
zauujue da smo u sreditu Mlijene staze pronali velike oblake
vodika, jer ih tamo, zapravo, ne bi smjelo biti. Ali pri bavljenju svemirom
moramo se pomiriti s injenicom da su mnoga pitanja otvorena i mnoga
opaanja proturjena. Teorije i pretpostavke koje su vrijedile mnoga
desetljea, jedno jedino otkrie moe dovesti u pitanje. Ali se takoer
moe i ustanoviti da je novo opaanje bilo pogreno.
Nasuprot tome, naa su saznanja o nastanku i razvoju zvijezda
razmjerno sigurna. Tona promatranja i mjerenja pojava na Suncu
omoguuju nam da s pomou superbrzih raunala pri- kaemo procese u
unutranjostima zvijezda, procese koje ne moemo izravno promatrati.
Ve smo prije nauili da se u unutranjosti Sunca kao i svake
druge zvijezde jezgre vodika stapaju u jezgre helija, pri emu se jedan
dio njihove atomske mase pretvara u energiju. Tu energiju zvijezda
izrauje kao zraenje. Helij je na neki nain pepeo preostao u zvjezdanoj
pei. Prosjena zvijezda poput Sunca, na primjer, svoje postojanje
odrava tako to u njenom sreditu svake sekunde izgara 597 milijuna
tona vodika u 593 milijuna tona helija, pri emu se 4 milijuna tona
jezgrene atomske mase pretvara u energiju zraenja. Od tog zraenja

samo zanemarivo mala koliina stie na Zemlju. Ali upravo je ona

zasluna za nastanak ivota na naem planetu. Gotovo sva energija nastala
u Suncu neiskoritena se gubi u svemiru.
Ali atomska centrala u Suncu radi ve oko pet milijardi godina i
premda svake sekunde izgubi etiri milijuna tona mase, za to je
nepredoivo dugo vrijeme izgubilo samo tri tisuinke poetne mase.
Zaliha vodika u Suncu tako je velika da e usprkos stalnoj pretvorbi u
helij dostajati za jo otprilike pet milijardi godina.
Blijedu sliku o nezamislivo velikim koliinama vodika nastalog
neposredno poslije Velikog praska dobivamo kad pomislimo koliko ga
ima samo u jednoj prosjenoj zvijezdi poput Sunca. A samo u naoj
galaktici ima stotinjak milijardi zvijezda, a u meu- zvjezdanom prostoru
i vie divovskih oblaka vodika koji e se jednom takoer saeti u
zvijezde.
Sva energija zraenja naeg Sunca potjee iz njegova sredita. Samo
se tu, na temperaturi od petnaest milijuna stupnjeva, vodik stapa u helij
tonije, jezgre vodika stapaju se u jezgre helija. Nasuprot tome, povrina
Sunca ima temperaturu tek neto niu od est tisua stupnjeva.
Sto je zvijezda vea, jaa je njezina atomska vatra. Na primjer,
zvijezda mase petnaest puta vee od Suneve ne sjaji petnaest puta, ve
deset tisua puta jae od Sunca. U takvoj se divovskoj zvijezdi, prema
tome, pretvorba mase u energiju zbiva estosedamdeset puta bre negoli u
naoj zvijezdi. Posljedica takvog stanja je, naravno, da divovska zvijezda
estosedamdeset puta bre troi svoju zalihu vodika. Masivne zvijezde
stoga imaju znatno krae ivote od zvijezda manje mase.
Zbog izgaranja vodika u sreditu se zvijezde postupno skuplja sve
vie helijskog pepela. Zbog toga se podruje gorenja vodika sve vie
premjeta prema van. Unutarnja ravnotea zvijezde sve se vie naruava.
Sto je u sreditu vie helija, to je vei tlak nastao skupljanjem njegove sve
vee mase. Zvijezda se poinje saimati. Poveavanjem tlaka sve vie
rastu gustoa i temperatura helijskog sredita zvijezda. Na posljetku
temperatura tog podruja premai stotinu milijuna stupnjeva. Na toj
temperaturi poinje gorjeti i helij: tri se njegove jezgre stapaju u jezgru
ugljika. Od tog trenutka zvijezda ima dvije atomske pei: ona u sreditu
hrani se helijem, a na nju se nastavlja vodikova pe koja se sve vie
pomie prema povrini zvijezde. Opisanim procesima se vanjski plinoviti
slojevi zvijezde jo vie proire. Helijevim gorenjem osloboena energija
jako napuhuje zvijezdu. Nadimanje se nastavlja sve do uspostavljanja

nove ravnotee.
Poveanjem povrine napuhnute zvijezde njena se temperatura
srazmjerno smanjuje izraena svjetlost sve je slabija, zvijezdina
svjetlost postaje crvena. Od obine, bijele zvijezde nastaje tzv. crveni div.
Zvijezda je upravo opisanim procesom helijevog gorenja iznimno
poveala promjer a porasla je i njezina ukupna proizvodnja energije
ali joj se svjetlosna jaina smanjila. Na povrini takvog crvenog diva
temperatura iznosi samo par tisua stupnjeva. U njegovom sreditu,
meutim, gdje se helijski pepeo pretvara u ugljikov pepeo, vladaju
temperature vie od stotinu milijuna stupnjeva.
I nae e Sunce za otprilike 3,5 milijardi godina doivjeti takvu
sudbinu, i ono e se napuhnuti u crvenog diva. Njegov e promjer tada
biti etrdeset puta vei, pa e daleko prijei preko staze planeta Merkura.
To e divovsko Sunce temperaturu na Zemlji poveavati do granice kad
na njoj vie nee biti mogu ivot. Kao usijani komad stijene Zemlja e
jo nekoliko milijuna godina kruiti oko divovske zvijezde.
Temperatura se u sreditu crvenog diva na posljetku popne do
milijardu stupnjeva. U takvim okolnostima stapanjem jezgri nastaju teki
elementi, sve do i ukljuivo eljeza. Jezgre ugljika, nastale stapanjem
jezgri helija, stapaju se u jezgre duika, koje se potom stapaju u jezgre
kisika, neona, magnezija i potom sve do jezgri eljeza. Takav se potpuni
proces, meutim, moe zbivati samo u zvijezdama s masom est puta
veom od Suneve. Kad u sreditu crvenog diva nastaju jezgre eljeza,
zvijezda u sebi ima gotovo sve elemente potrebne za nastanak organskog
ivota. Mnogi atomi naih tijela nastali su prije mnogo milijardi godina u
unutranjosti zvijezda. Kako bi ivot u svemiru uope mogao nastati, bio
je potreban prvi narataj zvijezda u kojima su se u posljednjim fazama
njihova postojanja stvarali kemijski elementi do eljeza.
Kemijske elemente stvorene u njegovom sreditu crveni div ne
zadrava samo za sebe jer jedan njihov dio u obliku tzv. zvjezdanog
vjetra odlazi u svemir. Tako se kozmiki oblaci iz kojih na posljetku
mogu nastati zvijezde i planeti obogauju tekim elementima.
Kad u sreditu crvenog diva nastane eljezna jezgra, kraj mu vie nije
daleko. eljezo se, naime, ne moe ni na koji nain upo- rabiti za
atomsko gorenje, odnosno fuzijsku pretvorbu u druge elemente. Za
razliku od elemenata nastalih prije njega, eljezo ne omoguuje
oslobaanje energije. Zbog toga se njegove jezgre ne mogu uporabiti kao
gorivo. Svi tei elementi od eljeza nastaju na drugi nain (vidi str. 101).

I zvijezde moraju umrijeti

ako god se napuhnuo, svaki crveni div na posljetku potroi zalihu

goriva. Naime, samo je napuhivanje zapravo znak njegova brzog
kraja. Kad u njegovoj unutranjosti iznad eljezne jezgre vie nisu
mogui procesi stapanja jezgri, tlak zraenja se u tim podrujima
smanjuje. Na pozornicu ponovno stupa gravitacijsko privlaenje materije,
sila tea ponovno pobjeuje. Kad oslabi prema van usmjereni tlak
zraenja, crveni se div pod djelovanjem vlastite teine urui u sebe. To
uruavanje, ovisno o poetnoj masi umirue zvijezde, odvija se na
razliite naine.
Zvijezde s masom koja ne premauje jednu i pol masu Sunca umiru
razmjerno mirno. Po raunalnim e se modelima nae Sunce u dalekoj
budunosti, nakon to se napuhne u crvenog diva, uruiti na siuni
zvjezdani ostatak, otprilike veliine Zemlje. Energija gibanja uruavajue
materije pretvorit e se u toplinu pa e mali zvjezdani ostatak svijetliti
plaviastobijelom svjetlou. Zbog toga takav nebeski objekt nazivamo
bijelim patuljkom. Temperatura njegove povrine iznosit e oko deset
tisua stupnjeva, znai otprilike dvostruko vie od temperature na
povrini Sunca danas. Zraenje bijelog patuljka, meutim, ne potjee vie
od stapanja jezgri u sreditu, ve je posljedica samo iznimno visokog
tlaka uruene i zbog toga vrlo zagrijane tvari. Gustoa materije u tako
jako sabijenom ostatku zvijezde vrlo je velika: ajna liica tvari bijelog
patuljka tei otprilike tonu!
Potrajat e desetak milijardi godina da se bijeli patuljak ohladi toliko
da na posljetku postane nevidljivi crni patuljak. Njegova povrinska
temperatura tada e pasti ispod dvije tisue stupnjeva. Prije tog trenutka
svijetlio je tamnocrvenom svjetlou, ali kad temperatura padne ispod
dvije tisue stupnjeva zvijezda sjaji samo u infracrvenom dijelu spektra
pa je za ljudske oi nevidljiva. Kao crni patuljak ostatak e zvijezde
vjeno kruiti galaktikom.
Do danas su astronomi otkrili oko osam stotina bijelih patuljaka
sve na udaljenostima manjim od tristo svjetlosnih godina. Zbog njihova
slaba sjaja teko ih je pronai. Znanstvenici pretpostavljaju da desetinu
zvijezda nae Mlijene staze ine bijeli patuljci. Vidjet ih, meutim, nije
lako. S onu stranu granice od tristo svjetlosnih godina ne mogu ih vidjeti

ni najbolji optiki teleskopi.

Ali to se zbiva kad gorivo potroi zvijezda mnogo masivnija od
Sunca? I ona se najprije napuhne u crvenog diva. Za tu veliku zvijezdu
potekoe poinju kad doe u fazu smanjivanja. Premai
li masa zvijezde kritinu vrijednost od jedne i pol mase Sunca,
uruavajua zvijezda vei dio svoje tvari izbaci u velikoj eksploziji.
Saimanjem takvog crvenog diva temperatura se u sreditu naglo i jako
podigne, pa se preostali ostaci sagorijevanja jo jednom jako zagriju.
Tada govorimo o eksploziji supernove. Vanjski slojevi zvijezde, u kojima
jo uvijek ima mnogo neiskoritenog vodika, zajedno s razliitim u
zvijezdi nastalim elementima velikom brzinom i uz golemu koliinu
osloboene energije izlijeu u svemir. Kratkotrajno zvijezda zasvijetli
sjajem milijardu sunaca. Na nebu se pojavljuje svijetla toka koja
nerijetko svijetli sjajem gotovo jednakim sjaju cijele galaktike.
Zbivanja tijekom eksplozije supernove, predstavljena modelima koji
se prouavaju najbrim superraunalima, mnogo su sloenija od ovdje
opisanog toka. U zvijezdi se zapravo sukobljuju materija koja iz zvijezde
nastoji pobjei s onom koja se urua- va prema sreditu. Do posljednje i
najvee eksplozije dolazi kad vanjski slojevi konano bjee s istodobno
konanim uruavanjem unutarnjih slojeva.
Pri takvoj se eksploziji oslobaa tako velika energija da zapoinju
procesi stapanja jezgri u kojima nastaju svi elementi tei od eljeza,
primjerice srebro, zlato, olovo i uranij. Dakle, svi elementi poznati u
svemiru nastali su u masivnim zvijezdama, i to u posljednjim fazama
njihova postojanja. Bez smrti zvijezda ne bi bilo elemenata osim vodika i
helija.
Preostala masa zvijezde, koja pri eksploziji supernove nije odbaena
u svemir, toliko je velika da se uruavanjem postiu gustoe mnogo vee
negoli ih znamo kod bijelih patuljaka. Materija bijelog patuljka jo je
uvijek graena od atoma. Ti su atomi vrlo gusto zbijeni, ali njihovi
elektroni jo uvijek izdravaju visok tlak. Nasuprot tome, poslije
eksplozije supernove preostala je masa zvijezde tako velika da elektroni
ne mogu izdrati gravitacijski tlak. On ih stlauje u jezgru gdje se
elektroni stapaju s protonima pa nastaju neutroni. Tako stlaena materija
sastoji se samo od neutronske kae, a mogli bismo jednako tono rei da
je rije o jednoj jedinoj atomskoj jezgri graenoj samo od neutrona.
Njezin promjer iznosi deset do trideset kilometara. Takve objekte nazivamo neutronskim zvijezdama. Njihova je gustoa mnogo vea od

gustoe bijelih patuljaka jednaka je gustoi atomske jezgre. ajna

liica neutronske kae na Zemlji bi teila nekoliko milijuna tona!

Neutronske zvijezde
najtonije ure u svemiru
ksplozije supernova zbivaju se razmjerno rijetko: otprilike jedna po
galaktici svakih stotinu godina. Prvu supernovu za koju znamo
zabiljeili su kineski astronomi. Dana 4. srpnja 1054. u zvijeu Bika
opazili su pojavu zvijezde-gosta. Sjaj joj je bio tako velik da se
nekoliko tjedana mogla promatrati i danju. Na odgovarajuem dijelu neba
danas opaamo oblai, tzv. maglicu Rakovica, koja se jo uvijek iri
brzinom od otprilike tisuu kilometara u sekundi. Taj je oblai zapravo
oblak praine preostao nakon eksplozije zvijezde. Godine 1968. u sreditu
maglice Rakovica otkrivena je neutronska zvijezda, ba kao to je predviala teorija. Meutim, to nije bila prva pronaena neutronska zvijezda.
Godinu dana prije toga otkriven je objekt koji je u vrlo pravilnim
razmacima od 1,337011 sekundi slao radiosignale. Isprva se ak
pomiljalo da su te radiosignale poslali izvanzemaljci. To je, naravno,
brzo pobijeno jer su znanstvenici shvatili da je rije o brzovrteoj
neutronskoj zvijezdi. Period radiosignala bio je jednak periodu njezine
vrtnje. Neutronska se zvijezda, dakle, za 1,337011 sekundi okrenula oko
vlastite osi. Neutronska zvijezda u maglici Rakovica vrti se jo bre, oko
trideset puta u sekundi.
U meuvremenu su astronomi otkrili i neutronsku zvijezdu kojoj je
za jedan okret oko osi potrebno samo 1,6 milisekundi, odnosno okree se
642 puta u sekundi. Najbolje bi je bilo opisati kao kozmiku uru ija je
tonost vea od zemaljskih atomskih ura.
Sto se silovitije zbiva uruavanje masivne zvijezde, vei se kutni
moment gibanja prenosi na novonastalu neutronsku zvijezdu. Zbog
pulsirajuih signala neutronske zvijezde nazivamo i pulsarima. Signali su
posljedica iznimno jakog magnetskog polja neutronske zvijezde.
Magnetska polja nastaju openito na mjestima gdje postoje pokretni

elektrini naboji. Obine se zvijezde vrte razmjerno sporo pa njihova

magnetska polja nisu naroito jaka. Pri uruavanju i stlaivanju materije
takoer se zgunjava magnetsko polje zvijezde.
Nastalo magnetsko polje snano ubrzava elektrone i protone u
plinovitom oblaku oko neutronske zvijezde pa oni poinju stvarati
elektromagnetsko zraenje. Neutronsku zvijezdu zraenje moe napustiti
samo u obliku dva uska snopa smjetena na magnetskim polovima. Kako
se magnetsko polje vrti jednakom brzinom kao i zvijezda, s njom se vrte i
snopovi zraenja ba kao to se to zbiva kod svjetlosnih snopova
svjetionika. Kad jedan od snopova zraenja neutronske zvijezde pogodi
Zemlju, odgovarajuim teleskopom opaamo bljesak.
Dana 23. veljae 1987. u Velikom Magellanovom oblaku udaljenom
sto pedeset tisua svjetlosnih godina, dakle izvan Mlijene staze, opaena
je supernova. Prvi su put znanstvenici mogli najsuvremenijim opaakim
instrumentima pratiti smrt zvijezde. Modeli, dotad prouavani samo
najbrim raunalima, potvreni su izravnim promatranjima. Na mjestu
zvjezdane eksplozije dosad nije pronaen pulsar, ali je razlog za to moda
gusta praina koja ga zaklanja. Mjesto eksplozije supernove 1987A
podrobno je proueno i Hubbleovim svemirskim teleskopom. Ni on nije
opazio

Pulsarsko zraenje vrtee neutronske zvijezde. Sinkrotronsko

zraenje vrlo energetskih estica vrlo usmjereno izlazi s magnetskih polova i oko osi vrtnje opisuje plat unja.

pulsirajuu neutronsku zvijezdu, ali je ustanovio postojanje triju prstena

oko oblaka supernove. Dva velika prstena nalaze se, gledano sa Zemlje,
ispred i iza pretpostavljene, ali jo nepronaene neutronske zvijezde. U
prstenima znanstvenici vide trag snopa estica koji je prstene slino
reflektoru svjetionika naslikao u svemiru. Izvor tih snopova trebala
bi biti neutronska zvijezda smjetena tono izmeu dvaju velikih
prstenova. Postojanje treeg, manjeg prstena zasad nije razjanjeno.
Najnovije otkrie supernove zbilo se 28. oujka 1993. Eksplozija
zvijezde dogodila se u spiralnoj galaktici M81 udaljenoj deset milijuna
svjetlosnih godina i smjetenoj u zvijeu Velikog medvjeda. Na starijim
fotografijama te galaktike astronomi su tono na mjestu eksplozije
pronali crvenog diva. Vrlo je vjerojatno ba on eksplodirao u supernovu.
Kako su eksplozije supernova razmjerno rijetki kozmiki dogaaji,
astronomi su vrlo zadovoljni to su ih mogli promatrati 1987. i 1993.
Dalja prouavanja sigurno e donijeti mnotvo novih otkria o
neutronskim zvijezdama i njihovu nastanku. Astronomi, meutim, s
velikim nestrpljenjem oekuju supernovu u naoj Mlijenoj stazi ako
je mogue, na udaljenosti od samo nekoliko stotina svjetlosnih godina.
Predstava koju bi nam izvela takva supernova bila bi vie nego udesna.
Mogueg kandidata za supernovu pred naim vratima astronomi vide u
crvenom superdivu Betelgez u zvijeu Oriona. Rije je o prezreloj
zvijezdi mase otprilike dvadeset puta vee od Suneve. Eksplodira li
Betelgez, na nebu bi zasjala sjajem punog Mjeseca, ali ne kao ploica,
ve iznimno sjajna toka. Ta bi se svijetla toka vidjela i danju. Mogue
je, takoer, da je Betelgez ve eksplodirala, samo to ne znamo jer je
svjetlosti koja nosi tu informaciju potrebno vie od petsto godina da
stigne do Zemlje.
Koliko god su eksplozije supernova rijetke, u nepredoivo dugom
razdoblju postojanja nae Mlijene staze trebalo je nastati oko petsto
tisua pulsara. Broj ugaenih pulsara trebao bi biti jo mnogo vei.
Pretpostavlja se da ih u Mlijenoj stazi ima oko milijardu. Naime, ni
pulsari ne pulsiraju vjeno. Poslije otprilike deset milijardi godina
iscrpljuju se zalihe energije pohranjene tijekom uruavanja umirue
zvijezde. Pulsari se vrte sve sporije, sve dok im okretanje ne postane tako
sporo a zraenje tako slabo da ih vie ne moemo vidjeti. Mrtva zvijezda
na posljetku nestaje u tmini svemira.
Neutronska zvijezda, meutim, ivot moe zavriti na jo jedan
nain. Takva mogunost postoji samo kad se nalazi u dvostrukom

sustavu, dakle kad se s jo jednom zvijezdom okree oko zajednikog

teita. Kako se dvojne zvijezde iznimno rijetko sastoje od dvije
podjednake komponente, razvojni se putovi zvijezda odvijaju razliito.
Vea e se od dviju zvijezda zbog breg troenja atomskog goriva prije
pretvoriti u supernovu od druge, manje zvijezde. Mogue je, takoer, da
se u neutronsku zvijezdu pretvori samo jedna zvijezda, dok od manje
mnogo kasnije nastane bijeli patuljak. Takoer je mogue da neutronska
zvijezda dugo krui oko manje obine zvijezde. Sve dok zvijezde krue
jedna oko druge i znatnije ne mijenjaju masu, dvostruki je sustav stabilan.
Meutim, nestabilan postaje kad se ivot zvijezda blii kraju, kad se
ponu nadimati i na posljetku eksplodiraju pa izgu- be masu i urue se.
Tada se moe dogoditi da od dvije preostale neutronske zvijezde
masivnija polako privlai manje masivnu, sve dok se na kraju ne sudare i
stope. Neposredno prije sudara mogu u sekundi tisuu puta obii jedna
drugu. Kad se dodirnu, od dvije lake neutronske zvijezde nastane jedna
tea. Nagli porast mase uzrokuje trenutno uruavanje materije pri emu
nastaje vatrena kugla temperature oko dvadeset milijardi stupnjeva koju
na Zemlji moemo opaziti kao jaki bljesak gama-zraenja.
Ve desetljeima promatraju astronomi bljeskove svemirskog gamazraenja, ije je podrijetlo sve donedavna bilo zagonetno. Stvoreno je na
stotine teorija o nastanku bljeskova gama- zraka, ali nijedna od njih nije
bila posebno uvjerljiva. Bez ikakva prepoznatljiva pravila i temelja
bljeskovi su se gama-zraenja pojavljivali tu i tamo na nebu, a za njima
nije ostajalo nikakvih tragova. Dana 28. veljae 1997. jednoj je skupini
istraivaa prvi put uspjelo istraiti uzroke takvog gama-bljeska. Poslije
etiri dana promatranja mjesta osvijetljenog bljeskom gama-zraenja u
vidljivom je dijelu elektromagnetskog spektra opaena blijeda svjetlost,
svojevrsna eravica u meuvremenu ugaslog gama-izvora. Mjerenja su
pokazala da ta preostala svjetlost potjee iz jedne male galaktike od nas
udaljene oko milijardu svjetlosnih godina.
Kad izmjerena koliina zraenja dopire do nas s tako velike
udaljenosti, moraju tamo nestajati doslovce cijele zvijezde. Bio je to
jedini logini zakljuak. Prorauni astrofiziara pokazali su da je tijekom
samo nekoliko sekundi izvor zraenja oslobodio toliko slobodne energije
koliko je Sunce dalo tijekom cijelog svog dosadanjeg ivota dugog
milijarde godina. Sve je govorilo u prilog teoriji po kojoj se to
oslobaanje energije tijekom nekoliko sekundi zbivalo zbog stapanja

dviju neutronskih zvijezda zdruenih u dvojni sustav.

I u naoj se galaktici prema procjenama mora nalaziti otprilike
trideset tisua takvih parova neutronskih zvijezda. Otprilike svakih tristo
tisua godina u Mlijenoj stazi stopi se jedan takav par zvijezda. Kad bi
se takav dogaaj zbio na udaljenosti manjoj od tri tisue svjetlosnih
godina, osloboeno gama-zraenje prod- rio bi kroz zatitni omota
zemaljske atmosfere i unitilo sav ivot na planetu.

Tajna crnih rupa

a prethodnim stranicama ustanovili smo da zvijezde s masama do
jedne i pol mase Sunca ivot zavravaju kao bijeli patuljci. Zvijezde
s masama izmeu jedne i pol i pet masa Sunca na posljetku se pretvaraju
u pulsirajue neutronske zvijezde. Sto se, namee se pitanje, zbiva s
divovskim zvijezdama mase vee od pet Sunevih masa? Kod bijelih
patuljaka elektroni se uspijevaju othrvati gravitacijskom tlaku
uruavajue zvjezdane mase. Kod neutronskih su zvijezda dalje
uruavanje mase sprjeavali zajedno stlaeni neutroni, zapravo pretvoreni
u golemu atomsku jezgru promjera deset do trideset kilometara. Ali to se
zbiva kad kod jo veih masa ni neutroni vie ne mogu zaustaviti tlak materije? Sto se zbiva kad se pod tlakom gravitacijske sile razori i takva
stabilna neutronska tvar?
ovjek se najei kad shvati to je logian odgovor na to pitanje: Ne
postoji nita vie to bi se moglo oduprijeti djelovanju gravitacijskog
privlaenja. Zvijezda se uruava u materijalnu toku veliine nula, ali
beskonano velike gustoe. ak je i jaka jezgrena sila koja se u
neutronskoj zvijezdi uspijeva othrvati tlaku materije i tako odrati njezinu
ravnoteu prevladana.
Kao kod Velikog praska, ponovno se susreemo s tzv. singularnou, tokom u prostorvremenu koju ne moemo matematiki opisati
jer u njoj vladaju beskonane veliine. Takav iz teorije izveden objekt bez
oblija ipak ima ime: crna rupa. Nitko je dosad nije vidio, a ni u
budunosti je nitko nikad izravno nee vidjeti jer ju je nemogue
vidjeti. Iz crne rupe ne mogu pobjei ni svjetlost ni materija jer je

gravitacijsko privlaenje te beskonano guste materijalne toke tako

snano. A vidjeti moemo samo ono to alje svjetlost. Zraenje nastalo u
unutarnjosti crne rupe ne moe iz nje pobjei. Kako znamo, i
elektromagnetsko je zraenje podlono gravitacijskom privlaenju. U
unutranjosti crne rupe gravitacijsko je privlaenje tako jako da ni
energija svjetlosti nije dovoljna da iz nje izie.
ak i ako crnu rupu ne moemo vidjeti, moemo vrlo tono
izraunati koliko je velika ako se u njoj nalazi odreena masa. Poemo li
od pretpostavke da je u sreditu crne rupe koncentrirana masa jednaka
onoj naeg Sunca, promjer bi joj bio oko est kilometara. U trenutku kad
vidljivo tijelo stigne u est kilometara irok okrug crne rupe, svjetlost
koja od njega stie vie je ne moe napustiti. Svjetlosni valovi s tijela u
tom bi trenutku bili skrenuti u unutranjost crne rupe. U trenutku ulaska u
okrug crne rupe tijelo postaje nevidljivo. Energija njegove svjetlosti nije dovoljna da se odupre djelovanju privlane gravitacijske sile crne rupe.
Svjetlost tijela koje se pribliava crnoj rupi sve je crve- nija, a naposljetku
posve nestaje. Valne duljine svjetlosti postaju beskonano velike.
Istodobno bi se zaustavilo vrijeme tog tijela, naravno samo relativno
prema nekom udaljenom promatrau.
Okrug djelovanja crne rupe astronomi nazivaju obzorom dogaaja.
On okruuje sredite crne rupe kao nekakav zastor koji sprjeava svaki
pogled u nju. Na obzoru dogaaja crne rupe zakrivljenost prostorvremena
beskonano je velika pa se vrijeme zaustavlja. U crnoj rupi vrijeme
prestaje, a s njim i fizikalni zakoni koji vladaju vidljivim svemirom.
Postoji li stvoritelj svemira, on se jako pomuio da nam crne rupe
ostanu nedostupne. Moda su one ulazne dveri za posljednje i najvee
tajne svemira. Ako hoemo, crne rupe moemo takoer opisati kao
obrnute male Velike praske, jer smo se i u Velikom prasku susretali s
beskonano gustom, u jednu toku saetom materijom. Moda bi pogled
u crnu rupu omoguio rjeavanje zagonetke Velikog praska. A to Boga
zaista ne zanima, jer je objanjenje Velikog praska jednako objanjenju
Boga.
Poznati engleski astrofiziar Stephen Hawking smatra da Bog ne voli
gole singularnosti pa ih stoga skriva od ljudskog pogleda. Ali ono to
Bog ne voli, jako privlai astronome. Hawking, nadalje, smatra da se
Bog kocka u unutranjosti crnih rupa, ime eli rei da se u crnim
jamama mogu nai pravila nastanka i djelovanja svemira.

Postojanje crnih rupa odaje njihova

prodrljivost
rirodno je da se astronomi ne ele pomiriti s injenicom da crne rupe
ne moemo izravno promatrati. Moda, meutim, na njihovo
postojanje ukazuju neizravni pokazatelji. Neke se elementarne estice
takoer ne moe izravno promatrati, ali ih se preko njihova djelovanja
vrlo tono opisuje i tako dokazuje njihovo postojanje. Neizravni dokaz u
fizici vrijedi jednako kao i izravni.
Pokazatelje stvarnog postojanja crnih rupa mogli bismo nai u
podrujima gdje svemirsku materiju u obliku oblaka plina ili praine
zarobi privlana sila crne rupe. U tom bi sluaju materija po dobro
ustanovljenim fizikalnim zakonima morala sve bre spiralno padati u crnu
rupu, vrlo slino vodi koja otjee iz kade ili umivaonika. Pritom bi se
gustoa tvari jako poveala, zagrijala na temperaturu od nekoliko
milijuna stupnjeva i prije dostizanja obzora dogaaja poela zraiti
rendgenskim zraenjem. Takav bi se slijed zbivanja morao dogoditi kad
se u dvojnom sustavu jedna od zvijezda urui u crnu rupu, a druga se jo
uvijek nalazi u fazi crvenog diva. Crna bi rupa tada s povrine bliskog
crvenog diva usisavala tvar i polako ga prodirala uz oslobaanje jakog rendgenskog zraenja.
Do danas su astronomi, prije svega Hubbleovim svemirskim
teleskopom, otkrili mnogo rendgenskih izvora iji se poloaj podudara s
poloajem vrlo velike i sjajne zvijezde. Istina, to nisu konani dokazi
postojanja crnih rupa, ali su vrlo snani pokazatelji da ih ima. U to,
naime, ne sumnja nijedan astronom.
Ali crne rupe nisu zanimljive samo astronomima i astrofizi- arima,
njihovu gotovo arobnu privlanost osjeaju i upueni laici. Razlog tome
je to crne rupe progutaju i zadre sve to im se priblii. To svojstvo u
sebi ima i neto otrenjavajue. Ono, naime, znai da nikad, ak ni uz
najnaprednije svemirske brodove, neemo moi posjetiti unutranjost
crne rupe. Gravitacijska sila crne rupe tako je golema da sve to joj se
priblii razloi u atome, odnosno atomske jezgre. Takvu kunju vrstoe
ustroja ne moe preivjeti nijedan svemirski brod. Ta fizikalna injenica
ne sprjeava astrofiziare da pomou raunala poduzmu zamiljeno puto-

vanje u unutranjost crne rupe. Pritom se ne smije zaboraviti vr

lo vano svojstvo crnih rupa, njihov kutni moment gibanja. Sve crne rupe
koje postoje u svemiru sigurno se vrte. Bez obzira da li se zvijezda urui u
bijelog patuljka, neutronsku zvijezdu ili crnu rupu, njezin izvorni kutni
moment gibanja ostaje sauvan. Promatrano posve matematiki, vrtee
crne rupe nisu mogue, ali one koje se nalaze u svemiru opisane su sa dva
svojstva: imaju masu i kutni moment gibanja. Po klasinoj njutnovskoj
mehanici brzina vrtnje uruavajue zvijezde mora se jako poveati. Pri
saimanju zvijezde smanjuje se njezin moment tromosti jer se mijenja
raspodjela mase prema osi vrtnje. Smanjivanjem momenta tromosti
saimanjem zvijezde poveava se brzina vrtnje. Djelovanje tog fizikalnog
zakona najbolje je prikazati piruetom skli- zaice na ledu. Brzinu svoje
vrtnje ona poveava privlaenjem, primjerice, ruku to blie tijelu. Tako
smanjuje moment tromosti pa se vrtnja sklizaice odgovarajue poveava.
Kad bi mogla arati pa se tijekom vrtnje jo i smanjivati, okretala bi se
sve bre.
Suncu, na primjer, za jedan okret oko vlastite osi treba dvadeset pet
dana. Kad bi se uruilo u crnu rupu promjera samo est kilometara, rupa
bi se na svom obodu, obzoru dogaaja, vrtjela dvadeset pet tisua puta u
sekundi. Nije teko izraunati da bi toka na obodu kruila oko sredita
crne rupe brzinom od 463 000 kilometara u sekundi. To bi, meutim, bilo
vie negoli doputaju fizikalni zakoni, jer je to brzina vea od brzine
svjetlosti.
ak i za crne rupe postoji gornja granica brzine okretanja zadana
brzinom svjetlosti. Za uruavajue Sunce granica bi se do-

Blizu vrtee crne rupe prostor je izoblien.

segla pri brzini okretanja od est tisua okretaja u sekundi u obliju

crne rupe ne moe se bre okretati oko vlastite osi.
Prema tome, crna rupa uruavajueg Sunca morala bi predati dio
svog kutnog momenta gibanja. Na posljetku, htjela bi se okretati mnogo
bre, ali zbog ogranienja zadanog brzinom svjetlosti to ne moe.
Neiskoritenu energiju crna rupa stoga predaje okolnom prostoru. To
znai da ga doslovce trga. Vrtea crna rupa oko sebe stvara vrtlog. Okolni
prostor, ili tonije prostorvrijeme, izobliuje vrtlonim gibanjem.

Crne rupe kao prolazi u druge

svemire

ok vrtnju planeta ili zvijezde moemo promatrati i mjeriti, kod crne

rupe to nije mogue. Tu se, na posljetku, ne vrti nita drugo do
samog praznog prostora, a to ne moemo vidjeti.
Napunimo li, meutim, raunalo podacima o vrteoj crnoj rupi, ono e
vrlo tono izraunati to se zbiva pribliimo li joj se: doivjeli bismo vrlo
brzu vonju na vrtuljku. Iznenadit e nas to to svemirski vrtuljak ima
jedno vrlo neobino svojstvo na njemu nas sila ne bi vukla prema van,
ve prema sreditu, odnosno crnoj rupi.
Raunalne simulacije otkrivaju dalje neobinosti: pokazuje se, naime,
da je iz prostornovremenskog vrtloga mogue pobjei, naravno pod
uvjetom da se ne prijee obzor dogaaja jer je poslije to nemogue.
Pretpostavka za bijeg je da vrlo velikom brzinom u vrtlog uemo u
smjeru njegova okretanja. Tada nas crna rupa ne bi zarobila, ve odbacila
od sebe, i to sa znatno veom energijom negoli je ona koju smo imali pri
ulasku u vrtlog. Upali li svemirski brod motore tijekom boravka u
prostornovremenskom vrtlogu ali tako da se ubrza u smjeru vrtnje s
ogromnom e ga brzinom napustiti, dok e plinove izbaene iz motora
progutati crna rupa. Uzvrtloeno prostorvrijeme oko crne rupe dodatno
ubrzava svemirski brod, on zapravo koristi energiju crne rupe i rabi je za
vlastito ubrzavanje. Gledano isto raunski, svemirski je brod s pomou
vrtee crne rupe mogue ubrzati do brzine svjetlosti. Na taj nain

svemirski brodovi barem u teoriji mogu skakati od jedne do druge

crne rupe, i to najveom doputenom brzinom u svemiru. Ali to su,
naravno, samo misaone igre. Utemeljene su, dodue, na vrlo vrstim
matematikim postavkama ija je ispravnost provjerena raunalno. U
sijenju 1998. upozna
li smo jo jedno, novo neobino svojstvo crnih rupa, svojevrsnu
kozmiku tucavicu ili podrigivanje kojim vrtea crna rupa u odreenim
vremenskim razmacima izbacuje materiju. Ta je pojava otkrivena u crnoj
rupi smjetenoj u zvijeu Orla, u Mlijenoj stazi, i od nas udaljenoj oko
40 000 svjetlosnih godina. Astronomi je znaju po oznaci GRS 1915 +
105. Ta crna rupa stalno otima mnogo materije susjedne zvijezde. Oteta
materija krui oko sredita crne rupe i prije konanog pada u nju odailje
jako rendgensko zraenje. Meutim, u vremenskim razmacima od
otprilike pola sata rendgensko se zraenje prekida na pet minuta i u tom
razdoblju GRS 1915 + 105 jarko sjaji u infracrvenom dijelu spek- tra.
Infracrvena svjetlost nastaje kad se s unutranjeg ruba kruee materije u
svemir otrgnu goleme koliine praine i plina, brzinama koje dostiu 275
000 kilometara u sekundi. Kako dolazi do tog velikog izbaaja materije
nije jasno. Do danas su astro- fiziari za tu pojavu predloili tri hipoteze.
Prva govori o prejedanju crne rupe, odnosno injenici da crna rupa
usisava vie tvari negoli u jednom trenutku moe progutati pa se olakava
izbacivanjem dijela vrtee materije svojevrsnim svemirskim podrigivanjem ili tucanjem. Druga hipoteza odgovornima smatra promjenljive
magnetske pojave, a trea se temelji na nejednakostima u vrtlogu
materije: u pravilnim vremenskim razmacima vrtei disk praine i plina
zatitra i izbaci dio svoje mase. Matematiki dokazi za ispravnost bilo koje
od spomenutih hipoteza jo uvijek ne postoje.
A to bi se dogodilo kad bismo zaista mogli stii u samo sredite
vrtee crne rupe, a da nas ona prije toga ne rastrga na atomske jezgre i
pretvori u rendgensko zraenje? Raunalo kae da se u vrteoj crnoj rupi
uope ne skriva tokasta, ve prstenasta singularnost. Nju si ne moemo
predoiti ba kao ni tokastu, ali se pokazuje da prstenasta singularnost
tvrdi matematika predstavlja vrata u antisvemir. Prolaskom kroz
prstenastu singularnost prelazimo u negativan prostor u kojem gravitacija
nije privlana, ve odbojna sila. U tom antisvemiru, dakle, vlada
gravitacijsko odbijanje. ovjek se u njemu ne bi osjeao naroito ugodno.
Tijelo nastalo djelovanjem privlane gravitacijske sile u svemiru u kojem
se mase odbijaju uope ne bi moglo postojati. Ulazak u drugi svemir s

drugim prirodnim zakonima ve nam je stoga zabranjen jer je nae

postojanje mogue samo u svemiru s prirodnim zakonima kojima se i
sami pokoravamo. ak i kad bismo se mogli oduprijeti trgajuim silama
crne rupe, u njezino sredite bez obzira je li ono tokasto ili prstenasto
nikad ne bismo mogli doi. Pribliavanjem singularnosti ona bi se sve
vie udaljavala od nas. To zvui nelogino. To i jest nelogino, ba kao i
pokuaj predoavanja puta u unutranjost crne rupe. Takvo putovanje ne
moe se ostvariti, rije je samo o posve apstraktnoj raunalnoj
mogunosti. Stanje onkraj svih poznatih prirodnih
zakona bie za koje oni vrijede nikad ne moe postii. Bilo bi to jednako
pokuaju doivljavanja nitavila. U trenutku kad bismo se u njemu nali,
nitavilo vie ne bi bilo nitavilo.
Te primamljive misaone igre imaju smisla samo kad zaboravimo na
vanu injenicu o crnim rupama, da u njima nita ne ostaje kako je bilo,
da se sve razloi u atomske jezgre i zraenje.
Jesu li u crnim rupama skrivene singularnosti, zapravo je nerazjanjeno, ak i kad ih raunalne simulacije bez iznimke zahtijevaju.
Ali tko zna nisu li u crnim rupama na djelu sile koje fizika uope ne
pozna ili je za njih potreban zasad nepoznat, proiren matematiki aparat.
Premda nastanak crnih rupa spada u posve prirodne dogaaje,
njihova unutranjost posve je izvan prirode. Priroda je u crnim rupama
stvorila neto to ukazuje izvan nje. Crna je rupa dio prirode, ali njezina
unutranjost ima nadnaravna svojstva. U crnim se rupama dotiu stvaran i
nadnaravan svijet. To nam se ne ini loginim, jer smo navikli da je
unutranjost objekta dio istoga svijeta kao i njegova vanjtina. Ali upravo
je to ono to nas privlai crnim rupama imamo osjeaj da se u njima
skriva neto nezemaljsko, nadnaravno, moda i sam Bog.

Od smrti zvijezda
do smrti svemira

oliko god nam se nebeski objekti i sam svemir inili bezvremenski i

nedokuivi, u svemiru, kako izgleda, nita nije vjeno. Dojam vjenosti

prvenstveno je posljedica beznaajnog trajanja naih ivota u usporedbi s
vremenima razvoja kozmikih objekata. Sto je sedamdeset ili osamdeset
godina u usporedbi s milijunima i milijardama godina!
Planet Uran, na primjer, za jedno jedino obilaenje oko Sunca treba
cijeli ljudski ivotni vijek, odnosno neto manje od osamdeset pet godina.
Plutonu, najudaljenijem planetu naeg Suneva sustava, za to je potrebno
punih 247 godina. Zvijezdama i planetima potrebne su milijarde godina
da nastanu iz oblaka svemirske praine i plina, a potom gotovo
nepromijenjeni svemirom putuju milijarde godina prije negoli ih snae
kraj. Ali ak je
i kraj ivota zvijezde tek poetak novog naina postojanja, bez obzira je li
rije o bijelom patuljku, neutronskoj zvijezdi ili crnoj rupi. A to stanje
ponovno traje milijarde godina. Ni zvjezdana trupla, meutim, nisu
vjena, jednostavno zato to ni svemir kao cjelina nije vjean. Vjenosti u
prirodi ima toliko koliko i nita- vila ili beskonanosti.
Ako je svemir s velikom vjerojatnou poeo u Velikom prasku,
namee se pitanje kakav e mu biti kraj. Kad sve u svemiru nastaje samo
zato da bi jednom nestalo, takvu je sudbinu svakako mogue pripisati i
svemiru kao cjelini. Odskona daska za razmiljanja o budunosti
svemira njegov je poetak. Svemir je nastao prije otprilike trinaest
milijardi godina u Velikom prasku, a od tog se trenutka stalno iri. Zbog
irenja, sve je hladniji. S dananjeg motrita dakle, kako ga mi
doivljavamo ima temperaturu od samo tri stupnja iznad apsolutne
nitice. Sirenjem se, naravno, smanjuje i gustoa svemira. Razmaci
izmeu galaktika su zbog irenja svemira sve vei, istina, samo kad
promatramo velike nakupine jata i superjata galaktika. Unutar jata
galaktike se ne razmiu ve se meusobno privlae zbog gravitacijskog
utjecaja. Krue jedna oko druge, a ponekad se dogodi i pokoji sudar.
U svemiru postoje dva suprotno usmjerena temeljna gibanja: s jedne
je strane meusobno privlaenje materijalnih masa, dakle pribliavanje
materije, a s druge Velikim praskom zapoeto meusobno udaljavanje
materije. Galaktike, odnosno jata i superjata galaktika se privlae, a to
utjee na njihovo meusobno udaljavanje, odnosno smanjuje opu
svemirsku tenju meusobnog bjeanja. injenica da se vrlo daleke
galaktike od nas brzo udaljavaju ne znai, meutim, da se nalazimo u
sreditu svemira. Kao to ve dugo znamo, sredite svemira ne postoji.

Zapravo, sve se daleke galaktike meusobno brzo udaljavaju. Bez obzira

s kojeg mjesta u svemiru promatrali, taj dogaaj uvijek izgleda jednako.
Brzina udaljavanja galaktika to je vea to je vea meusobna udaljenost.
Kod najudaljenijih poznatih galaktika brzina udaljavanja dostie 270 000
kilometara u sekundi, dakle gotovo brzinu svjetlosti.
U ovom je trenutku vrlo vano ustvrditi i naglasiti da se galaktike ne
kreu kroz nepomian prostor. Jo manje se udaljavaju u nitavilo s one
strane prostora. Ve znamo da se svemir poput elastinog tkanja iri u
sebe. Taj u sebe irei elastini prostor sa sobom nosi mirujue galaktike,
odvlai ih jednu od druge. To je moda lake predoiti djejim balonom
na kojem su nacrtane toke. Balon je elastini svemir, toke su galaktike.
Napuhujemo li balon, elastini se materijal stanjuje, a nacrtane toke
udaljuju se jedna od druge, i to to bre to su meusobno vie
razmaknute. Najbre se napuhavanjem meusobno udaljuju toke na
nasuprotnim dijelovima balona. Ono to se u naem primjeru zbiva na
povrini balona, na slian se nain dogaa u trodimenzijskom prostoru
svemira.
Astronomi ali i mi voljeli bi znati hoe li se to irenje svemira
zauvijek nastaviti ili e ga materija u nekom trenutku uspjeti zaustaviti.
Jasno je da materija svojim meusobnim privlaenjem, djelotvornim i na
vrlo velike udaljenosti, usporava irenje, ali nije jasno koliko je jako to
djelovanje. Za proraunavanje prosjenog gravitacijskog privlaenja
materije u svemiru potrebno je znati koliko uope materije u svemiru ima.
Tono utvrditi tu koliinu danas nije mogue. Sigurno znamo samo jedno:
u svemiru ima mnogo vie materije od one koju vidimo, dakle one koja
odailje opazivo i mjerljivo elektromagnetsko zraenje. Danas smatramo
da vidljiva materija predstavlja najvie deset posto ukupne materije.
Najmanje devedeset posto svemirske materije je, prema tome, nevidljivo,
nemjerljivo, pa je stoga takoer nazivamo tamnom materijom.
Ve se dugo zna da takva tamna materija mora postojati. Tako, na
primjer, gravitacijsko privlaenje nae Mlijene staze ni izdaleka nije
dostatno da vrteu spiralnu galaktiku odri na okupu.
Zvijezde na vanjskim rubovima morale bi zbog centrifugalne sile ve
odavno biti izbaene iz galaktike. Vidljiva materija nije dostatna da na
okupu zadri vrteu galaktiku. Prema tome, mora postojati mnogo
nevidljive materije koja je dosad izbjegla pogledu najboljih teleskopa i
mjernih instrumenata. Ni jata se galaktika ne bi mogla odrati na okupu

kad bi u galaktikama bilo samo toliko materije koliko je vidimo.

Astronomi nemaju potekoa u pronalaenju kandidata za tamnu
materiju, ali je golema potekoa izravno ili neizravno dokazati njezino
postojanje. U tamnu materiju ubrajamo crne rupe, ohlaene neutronske
zvijezde i bijele patuljke, ba kao i planete i smee patuljke. Mogue je
postojanje i dosad nepoznatih elementarnih estica tako male mase da ih
dosad nismo mogli izmjeriti. Njih, meutim, mora biti u takvom mnotvu
da zajedno mnogo pridonose masi svemira.
U ovom je trenutku pitanje o prosjenoj gustoi svemira jo uvijek
posve otvoreno. Najnovija promatranja i mjerenja veinu astronoma
navode na zakljuak da je svemir otvoren, odnosno da e se njegovo
irenje vjeno nastaviti. Jata galaktika zbog toga e se sve vie
meusobno udaljavati. U jednom e trenutku izmeu njih prestati
djelovati gravitacijsko privlaenje. Dalje udaljavanje tada vie nita nee
moi zaustaviti. Ali, kao to smo ve rekli, sve je u ovom sredinjem
pitanju astronomije i nadalje otvoreno. Prije ili kasnije tonija e ga
mjerenja sigurno bolje objasniti.

Vjeni svemirski uas

ko e se svemir vjeno iriti, njegov je budui razvoj razmjerno
jednostavno opisati. Danas kozmika ura s naeg motrita
pokazuje vrijeme od oko trinaest milijardi godina poslije Velikog praska.
U sljedeih deset milijardi godina ugasit e se u Mlijenoj stazi veina
zvijezda koje danas opaamo. Nae e Sunce za otprilike pet milijardi
godina potroiti svoje atomsko gorivo i ovjeanstvo e najkasnije tada
morati potraiti drugu zvijezdu s pogodnim planetom na kojem e
nastaviti postojanje. Valja, meutim, rei da ni najnaprednije civilizacije
ne mogu potrajati tako dugo. S tim emo se pitanjem, meutim,
pozabaviti u posljednjem dijelu knjige.
Tijekom vremena u kojem e se dananje zvijezde u Mlijenoj
stazi i susjednim galaktikama postupno gasiti, iz oblaka plina
i praine, izbaenih iz eksplodirajuih zvijezda, nastat e novi narataj

zvijezda. Za otprilike stotinu milijardi godina nae e razmjerno malo jato

galaktika, u kojem se nalazi samo tridesetak galaktika, biti posve
usamljeno. Zbog nezaustavljivog irenja prostora druga e jata galaktika
od naeg biti tako udaljena da bismo ih i najboljim teleskopima vidjeli
samo kao sitne tokice vrlo slaba sjaja. Galaktike naeg jata ne sudjeluju
u kozmikom bjeanju velikih razmjera. Unutar jata galaktika i dalje
vlada gravitacijska privlanost i ono zadrava promjer od otprilike tri i
pol milijuna svjetlosnih godina. Nae e susjedne galaktike, prema tome,
vjeno biti uz nas, premda e za stotinjak milijardi godina izgledati
posve drukije negoli danas. Neke e se sudariti primjerice naa
Mlijena staza s Andromedinom galaktikom i pri tome jako izmijeniti
oblik. Tri velike galaktike naeg jata, u koje ubrajamo i Mlijenu stazu,
stopit e se s nekim manjim galaktikama. U ovom trenutku Mlijena staza
ima najmanje est patuljastih pratioca koje e zakratko vjerojatno
progutati. Zakratko u ovom kontekstu oznaava nekoliko stotina
milijuna godina.
Jednom je najbolja rije za opisivanje vremena u najdaljoj
budunosti. Jednom e sve mase svemirskog plina, gorivo zvijezda, biti
potroene. Jednom moda za bilijun godina ugasit e se i posljednje
zvijezde. Tada e se u svemiru doslovno ugasiti svjetlost, a galaktike e
postojati samo kao nakupine tamne tvari. Tu i tamo moda e se moi
nai neki posebno dugovjeni smei patuljak slaba sjaja, ali e se i oni na
posljetku ohladiti i ugasiti. Tako e zavriti zvjezdano razdoblje svemira
dugo bilijune godina. Od tog trenutka svemir e biti posve taman.
Poslije stotinu bilijuna godina svemir e se sastojati samo od
zvjezdanog pepela, ohlaenih bijelih patuljaka mogli bismo ih nazvati
crnim patuljcima te ugaenih neutronskih zvijezda i crnih rupa. Oko
ponekog zvjezdanog lea moda e kruiti posve hladan planet. Premda
su sudari zvijezda zbog njihovih meusobno velikih razmaka danas
nevjerojatni, tijekom nezamislivo dugih vremenskih razdoblja mjerenih
bilijunima godina mogu se dogoditi sudari zvjezdanih leeva. Poslije
deset bilijardi godina (to se pie jedinicom iza koje slijedi esnaest
nitica) sudari hladnih zvijezda dogodit e se toliko puta da e veina
preostalih planeta biti izbaena iz sustava matinih zvijezda pa e
besciljno lutati tamnim prostorom.
Poslije deset trilijuna godina (jedinica s devetnaest nitica) sredita
svih ugaslih galaktika stopit e se u supermasivne crne rupe. Svaki

zvjezdani le koji je uspio pobjei crnim rupama i dalje besciljno juri

svemirom koji se i dalje iri koliko god se ta brzina s vremenom
pribliavala nitici. Katkad u posve crnom svemiru bljesne rendgenska
svjetlost, znak da je neki slobodno- lutajui zvjezdani le na posljetku
pao u crnu rupu.
Ali ak ni crne rupe nee vjerojatno biti vjene. Po miljenju fiziara
Stephena Hawkinga, za 1065 do 10100 godina nestat e iz- raujue gamazrake. Njihov vijek ovisan je o veliini. Najkasnije za 10100 godina
sastojat e se svemir samo od iznimno rijetke juhe elektromagnetskog
zraenja u kojoj e plivati neutrini, elektroni i njihove antiestice,
pozitroni. Ta juha, sasvim sigurno kraj svemira, bit e toliko rijetka da
e pojedine elementarne estice biti meusobno udaljene milijun
svjetlosnih godina. Dok je, dakle, na poetku svemira postojala
beskonano gusta juha estica, na njegovom e kraju ostati beskonano
rijetka juha.
Od Velikog je praska proteklo 10100 godina, a svemir je dostigao
stanje u kojem su dogaaji sve nevjerojatniji. Kad se, meutim, nita ne
dogaa, ni vrijeme vie ne protjee. Vrijeme, koje nije apsolutno, iz
svemira e nestati zajedno s dogaajima, ali ne takvom brzinom kakvom
je bilo ukljueno u Velikom prasku. Pojam dogaaj ne znai nita
drugo nego pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi. Takvo se to,
meutim, ne moe zbivati u prostoru u kojem na elementarnu esticu
nailazimo svakih milijun svjetlosnih godina. Svemir e se tada sastojati
od energije koju je imao od samog poetka, ali se vjenim irenjem sve
vie pribliavao stanju onkraj prirodnih zakona. Iz neega je takvog u
Velikom prasku nastao, u neemu e takvom zavriti postojanje. Svemir
e se vjeno pribliavati beskonanosti, ali je nikad nee dostii. Za nae
poimanje vremena i razdoblje od 10100 godina prava je vjenost. Fizikalni
kraj svemira dogodit e se za otprilike 10100 godina. Sto e poslije toga
biti, fizika ne moe rei. Ni raunala nam ne mogu pomoi u rjeavanju te
zgonetke. Ali to je 10100 godina u usporedbi s vjenou! Tek treptaj oka.

Uasan kraj svemira

ako upravo opisani kraj svemira nedvojbeno u sebi ima neto

deprimirajue, a kako ljudi ne vole da ih se deprimira, proimo brzo
kroz jedan drugi zamislivi kraj svemira, kraj uvjetovan prosjenom
gustoom materije dovoljnom da gravitacijska privlanost u jednom
trenutku nadvlada silu Velikog praska, uzrok razdvajanja jata galaktika. U
tom bi sluaju irenje svemira za otprilike osamdeset milijardi godina
prestalo. Tada bi zapoelo saimanje, sve do postizanja stanja iz kojeg je
svemir i nastao. Veliki bi se prasak ponovio u Velikom stisku, a iz njega
bi nastao sljedei svemir.
Saimanje svemira isprva bi bilo vrlo sporo, ali bi se prolaskom
milijardi godina sve vie ubrzavalo. Sva bi se materija- energija svemira
na posljetku saela u jednu jedinu toku beskonane gustoe. Po ovoj bi
teoriji dobili beskonani slijed svemira: pulsirao bi od jednog Velikog
praska do drugog. U vjenom bi slijedu poslije irenja svemira slijedilo
njegovo saimanje, potom ponovno irenje itd.
Odmah se namee pitanje po emu je takav vjeni slijed svemira
manje deprimirajui od svemira koji se vjeno iri, sve do trenutka kad i
vrijeme prestane tei? Obje su te vjenosti za ovjeka jednako
besmislene. Ima li zaista neto utjeno ili moda ak razvedravajue ako
znamo da e iz sljedeeg Velikog praska, koji e se dogoditi za otprilike
stotinu ezdeset milijardi godina, nastati novi svemir, moda ak i svemir
jednak onome u kojem postojimo? Sve, ukljuujui i nas ljude, vratit e
se poslije novog Velikog praska. Pomisao na povratak u novome svemiru
ne mora svakoga ispuniti zadovoljstvom. Kakvog bi smisla imalo za stotinu ezdeset milijardi godina ponoviti cijelo kazalite ivota? Vjeno
ponavljanje istoga bilo bi besmisleno i po tome to u sljedeem svemiru
sasvim sigurno ne bismo bili svjesni ivota u dananjem.
Potpuno jednakom slijedu zbivanja u uzastopnim svemirima ne samo
da se protivi zdrav razum, ve i zakoni fizike elementarnih estica.
Moramo, naime, poi od pretpostavke da saimanje naeg svemira nee
biti savrena zrcalna slika njegova irenja. Zbog toga ni Veliki stisak ne
bi bio savrena zrcalna slika Velikog praska. Fizika elementarnih estica
zabranjuje, takoer, da se elementarne estice nastale u sljedeem
Velikom prasku ponaaju posve jednako onima nastalima u Velikom

prasku iz kojeg je nastao na svemir. Iz toga slijedi da je iskljuen

nastanak posve jednake preslike Zemlje, a takoer i posve jednakog
slijeda zbivanja na njoj i u svemiru. Beskonani slijed sluajnosti koje su
se dogodile od trenutka Velikog praska nemogue je ponoviti. Sloboda
elementarnih estica to ne doputa.
Pri prihvaanju zamisli o u sebe uruavajuem svemiru javlja se jo
jedna potekoa: galaktike e se kretati prema toki svog nastanka, to
znai da se pred njima nalazi njihova prolost. Time bi se od trenutka
prestanka irenja, odnosno poetka saimanja, obrnuli pojmovi uzroka i
posljedice. Svemiru je svojstven uzrok koji prethodi posljedici. Poetkom
njegova saimanja vrijeme bi promijenilo smjer, kozmika strelica
vremena ne bi vie pokazivala u budunost, ve u prolost. Takav svemir
je posve izvan mogunosti naeg poimanja, on ne bi bio usklaen s
vladajuim zakonima prirode koji bez iznimke zahtijevaju da uzrok
pretho- di posljedici, odnosno da je strelica vremena usmjerena prema
budunosti.
Nije sigurno, naravno, da se obrtanjem kozmike strelice vremena
automatski svi dogaaji u svemiru zbivaju natrake kao na videu koji se
vrti unatrag. Veina prirodoznanstvenika takvu predodbu smatraju
besmislenom. Samo zato to se prostor poeo saimati zvijezde bi
najednom prestale zraiti. Umjesto toga, zraenje bi poelo tei na njih i
sve ih vie zagrijavati. Toplina bi sama od sebe prelazila s hladnih tijela
na topla, a ne vie s toplih na hladna, kako to zahtijevaju vladajui
fizikalni zakoni. ivi organizmi u takvom obrnutom svemiru ne bi uope
bili zamislivi jer bi iva bia primala toplinsku energiju i u tijelu je
pretvarala u kemijske spojeve koje bi izbacivala kroz usta. Sve bi
organske funkcije bile obrnute. Vida i sluha ne bi bilo jer bi zvuni i svjetlosni valovi naputali organe i vraali se do predmeta koji su ih poslali.
Valja naglasiti da bi i mozak radio naopako, logika bi bila posve obrnuta,
to e rei da bismo iz injenice da jabuka s tla odleti na granu zakljuili
da je zrela pa e polako poeti zelenjeti
i na posljetku se pretvoriti u jabuni cvijet. Ali da jabuka s tla odleti na
granu privlana se sila izmeu masa mora pretvoriti u silu odbijanja a
uz tu bi injenicu upravo izloeno razmiljanje postalo besmisleno jer
jabuka ni na koji nain ne bi mogla leati na tlu, a da je Zemlja, ba kao i
sve drugo, ne odbije od sebe. Jo vie, i Zemlja bi se davno raspala jer je
na okupu dri samo privlana sila gravitacije. Ukratko, bio bi to jedan

nezamislivo neobian svijet.

Kako bi izbjegli takve apsurdne zakljuke, veina znanstvenika
priklanja se miljenju da u uruavajuem svemiru zvijezde i nadalje
funkcioniraju jednako kao i u njegovoj ireoj fazi. One bi i dalje zraile i
na kraju se ivotnog puta ugasile. Zato bi se samo zbog prestanka irenja
svemira u zvijezdi obrnuo tijek fizikalnih procesa? Sudbina pojedinanih
zvijezda nema s time nikakve veze.
Jo vie negoli zvijezdama ovjeku bi trebalo biti svejedno iri li se
svemir vjeno ili ne. Smisao ljudskog postojanja time se uope ne
mijenja. Ono je prekratko da ga dovedemo u vezu s koz- mikim
vremenom. Upravo to je razlog zbog kojeg ovjek, s iznimkom njegove
kulture, u svemiru fiziara nema vanosti. Usprkos tome teko je napustiti
pomisao da cijeli nemjerljivi svemir smisao moda postie tek kad
iznjedri barem jedno bie koje ga moe promatrati i o njemu razmiljati.
Svemir kao da je od samoga poetka ustrojen tako da prije ili kasnije u
njemu nastane ivot, i to inteligentan ivot. Samo se tako moe ostvariti
njegov smisao. Svemir bez duha, bez svjesnoga, ne bi bio potpun. Svemir
kojeg nitko nije svjestan nije pravi svemir.

ivot pitanje odgovarajue

temperature

ve dosad smo opisivali svemir bez ivota. Svemiru koji se sastoji

samo od oblaka plina i praine, zvijezda i zvjezdanih leeva, nije
mogue stvoriti ivot. Zvijezde i njihovi ostaci previe su za to vrui.
ivot je, kad je rije o temperaturi, prilino zahtjevan. Na temperaturama
iznad stotinu stupnjeva Celzija molekule bjelanevina i nukleinskih
kiselina raspadaju se na manje molekule. Na temperaturama viim od
nekoliko tisua stupnjeva celzija jednostavne se molekule raspadaju na
zasebne atome. A na temperaturama znatno ispod nula stupnjeva celzija
biokemijske reakcije tako se usporavaju da aktivni, samorazmnoavajui
ivot vie nije mogu. Po dananjim saznanjima, najprikladnije temperature za nastanak ivota nalaze se u rasponu izmeu + 25 i +45 stupnjeva

celzija. Sva razvijenija iva bia na Zemlji imaju tjelesnu temperaturu u

tom rasponu.
Da su u svemiru iz prvobitnih oblaka plina nastale samo zvijezde,
odnosno smei patuljci, gotovo da i ne bi bilo prilike za pojavu ivota, pa
ak ni za stvaranje organskih molekularnih veza. U najboljem bi se
sluaju na ohlaenim smeim patuljcima mogli razviti jednostavni oblici
ivota jer na njima vjerojatno vladaju temperature sline zemaljskima. Ali
za nastanak viih oblika ivota nisu dovoljne samo pogodne temperature.
Po dananjim su saznanjima za razvoj ivota potrebni i atmosfera, u kojoj
izmeu ostaloga ima kisika, te voda.
Takve uvjete, meutim, nalazimo samo na planetima. Svemir s
milijardama zvijezda, ali bez ijednoga planeta, vjerojatno ne bi mogao
stvoriti ivot. Nastanak planeta, koji na prikladnoj udaljenosti krue oko
zvijezda, nije pravilo. Proces stvaranja planeta nije dobro razjanjen i u
sebi ima mnotvo zagonetki koje suvremena znanost nije rijeila na
zadovoljavajui nain.
Ali ako u svemiru i ima mnotvo planeta, to jo ne znai da se na
njima automatski razvio ivot. Ako planet i ima atmosferu, u najveem
broju sluajeva ona je otrovna. Jo je vanija odgovarajua udaljenost od
sredinje zvijezde i staza koja se malo razlikuje od krune. Samo je tako
zajameno jednoliko snabdijevanje energijom. Za ivot je, takoer, vano
da planet ima dovoljno jako magnetsko polje koje ga titi od opasnog
kozmikog zraenja. Vano je i da u atmosferi postoji ozonski sloj jer bi
bez njega na povrinu dopiralo smrtonosno ultraljubiasto zraenje
zvijezde.
Spomenuti uvjeti postoje samo na planetima, ali to ne znai da ih
susreemo na svim planetima. Usto valja naglasiti da sve zvijezde ne
moraju nuno imati planete. Pretpostavljamo, ipak, da planete
pronalazimo pokraj zvijezda koje ne pripadaju viestrukim sustavima.
Gdje u sustavu, naime, oko zajednikog teita krue dvije ili vie
zvijezda, nema uvjeta za postojanje stabilnih, krunih planetnih staza.
Zvijezde bi naizmjence jedna drugoj otimale zajednike planate.
Postavljanjem tog uvjeta iz igre ispada vie od polovice zvijezda. Ali
planete vjerojatno takoer nemaju prevelike ili premalene pojedinane
zvijezde. Konana i tona saznanja o tome jo uvijek nemamo. Polazimo
od pretpostavke da je vjerojatnost postojanja planeta slinih Zemlji
najvjerojatnija za zvijezde s masama slinim Suncu. Dokazati to,

meutim, u ovom je trenutku nemogue. Sve navedeno tek su smjernice

koje bi nam trebale pomoi da se lake snaemo u naem vrlo
zagonetnom svemiru.
Ali kako zvijezde srednje veliine sline Suncu dolaze do svojih
planeta? Ni na to pitanje do danas astronomija nije u potpunosti
odgovorila. Postoji, meutim, opeprihvaena teorija nastanka planeta u
kojoj se na okupu nalaze svi poznati temeljni uvjeti vani za taj proces.
Jedna od temeljnih postavki teorije glasi: svemirski oblaci plina, graeni
uglavnom od vodika i helija, moraju biti obogaeni esticama praine,
drugim rijeima, krutim materijalnim esticama razliitih kemijskih
elemenata. Svemirski oblaci praine nastaju tek kad prvi zvjezdani
narataj pone umirati u eksplozijama supernova. Tada se svemirski
oblaci plina obogauju prainom koju u svemir izbacuju eksplodirajue
zvijezde.
Zvijezde prvog narataja, dakle, sigurno nemaju planete, barem ne
one graene od krute tvari. Plinoviti planeti mogu nastati i tada, ali oni
nisu pogodni za razvoj ivota.

Planeti su nusprodukti nastanka

zvijezda

vijezde drugog i treeg narataja ne nastaju vie od oblaka istog

vodika i helija, ve iz oblaka sa smjesom plina i praine. Kad se
takvi golemi oblaci plina i praine zbog gravitacijskog privlaenja vlastite
tvari ponu saimati pa na posljetku u sreditu nastane vrua plinska
kugla, zvijezda, teim esticama praine u vrteem oblaku plina uspijeva
ostati u stazi oko zvijezde. Kako su tee od estica plina, zbog vee su
tromosti u krueem vrtlogu plina i praine ostali podalje od sredita.
Saimanje i pretvaranje u zvijezdu vjerojatno izbjegavaju i neke estice
plina, ponajprije one u vanjskim dijelovima oblaka. Ti ostaci praine i
plina oko mlade zvijezde stvaraju vrtei disk, odnosno sustav prstenova
slian onome oko Saturna. Unutar diska pojedinane se estice pra- ine
sudaraju i ponekad ostaju zajedno. Tako se tijekom milijuna godina

stvaraju sve vee nakupine estica, a one pak zbog sve vee privlane sile
sve lake privlae nove estice i nakupine estica. Na posljetku gravitacija
stvara goleme kugle materije koje u izvornoj ravnini diska ili prstena
krue oko mlade zvijezde.
Nasuprot velikim masama plina koje se saimanjem jako zagrijavaju
i na visokoj temperaturi na posljetku pretvaraju u zvijezdu, saimanje
praine u planete odvija se na temperaturama od nekoliko stotina do
najvie dvije tisue kelvina. Planeti se u usporedbi sa zvijezdama
saimaju na praktino hladan nain. Od planeta Suneva sustava samo je
najvei planet Jupiter, smatraju neki, proao kroz mladalaku fazu
crvenog usijanja.
Kad u procesu nastanka planeta spominjemo prainu, mislimo na
vrlo malene estice promjera desettisuinke milimetra. U atomskim
mjerilima, meutim, rije je o golemim esticama. Te se estice praine
sastoje od milijarda atoma elemenata silicija, kisika, magnezija i eljeza.
Oni tvore vrstu jezgru oko koje se nalazi vrlo tanak sloj vodenog leda.
Opisane estice ili zrnca praine, koje kemijskim jezikom opisujemo kao
molekule, prve su krute tvari u svemiru. Na okupu ih dri
elektromagnetska sila zaduena za povezivanje atoma u vrstu reetku.
Na povrini zrnaca praine mogu se taloiti tei elementi koji potom
stvaraju mnogostruke veze. I danas u iznimno velikim prostranstvima
izmeu zvijezda lutaju takve estice. Radioastronomski instrumenti mogu
im vrlo tono odrediti sastav. Najee su molekule vodika (H2 ), potom
slijedi ugljini monoksid (CO) i, potom, molekula vode (H 0). Bez te
posljednje molekule ivot u svemiru ne bi mogao nastati.
Vodu, prema tome, ne nalazimo u obilju samo na naem Plavom
planetu, ve je, fino rasprene, ima posvuda u svemiru, naravno
pretvorene u led. Sljedee este molekule u svemiru su metan (CH4 ) i
amonijak (NH3 ). One su imale vanu ulogu u isprva otrovnoj
praatmosferi nae Zemlje.
Moemo rei da su svi elementi koji ine 99 posto svakog ivog bia
vodik (H), ugljik (C), duik (N) i kisik (O) ve prije nekoliko
milijardi godina u obilatim koliinama bili raspo2

U oblaku plina i praine koji se vrti oko mladog

Sunca zbog djelovanja gravitacije postupno nastaju planeti.

loivi u galaktikim oblacima plina i

praine. U njima su bili povezani u
stotine najrazliitijih molekula. Te
molelule ne samo da su bile temeljni
sastojci nastanka planeta ve jednako
tako i temeljni sastojci nastanka ivota.
ivot, meutim, nije mogao jednostavno
nastati u praznom prostoru izmeu
zvijezda, ve mu je za to bila potrebna
svojersna kolijevka, zatieno mjesto.
Upravo takvu zatitu u neprijateljskom
okruju svemira nude planeti.
Nastanak planeta opisan u ovoj
knjizi u samo nekoliko reenica, u
stvarnosti traje milijune godina. Po
dananjoj teoriji, disku praine i plina
treba najmanje pedeset milijuna godina
da od njega nastanu planeti. Gravitacijsko privlaenje iznimno je slaba
sila, ali sila kojoj se ne moe pobjei.

Prije negoli je svoju zadau poeo obavljati Hubbleov svemirski

teleskop, astronomi nisu mogli promatrati takve prainaste diskove
dakle prapretke planetnih sustava u naoj Galaktici. Bili su, meutim,
prilino sigurni da novoroenih zvijezda s takvim materijalnim
diskovima mora biti i u neposrednom susjedstvu Suneva sustava. Ali
prainasti diskovi su premaleni i ne zrae pa ih se nije moglo izravno
promatrati. U meuvremenu su astronomi pronali vrlo mnogo zvijezda
kojima je svojstveno bilo vrlo jako infracrveno zraenje. To je moglo
upuivati na injenicu da se oko njih nalazi gusti prainasti omota.
Takve su zvijezde astronomi prozvali promjenljivim zvijezdama vrste T
Bika. Njihov se sjaj, naime, stalno mijenja, u skladu s promjenama gustoe materijalnog diska na doglednici izmeu nas i mlade zvijezde. U
dobi od stotinu tisua do deset milijuna godina, takve su zvijezde zaista
vrlo mlade.
Po promjenama jaine infracrvenog zraenja pristiglog iz prainastih
diskova znanstvenici su uspjeli izraunati njihovu priblinu veliinu i
masu. U prosjeku im masa iznosi nekoliko desetina mase Sunca, a
promjer je otprilike dvostruko vei od promjera Suneva sustava. Premda
su te brojke samo pribline, moe se, ipak, rei da takav prainasti disk
sadri mnogo vie materije negoli je potrebno za nastanak planeta. Takav
zakljuak vrijedi smatramo li Sunev sustav tipinim, to ne mora biti
istinito.
Hubbleovim svemirskim teleskopom uspjelo je samo u Orio- novoj
maglici pronai 153 takva prainasta diska, dakle protoplanetnih sustava.
Iz toga se moe zakljuiti da nastanak planeta u svemiru nije nimalo
neuobiajen. Veliina opaenih diskova kree se od dva do sedam
promjera Suneva sustava.
Raunalni prorauni su pokazali da prainasti disk oko mlade
zvijezde mora za zapoinjanje procesa nastanka planeta imati barem
stotinku Suneve mase krute tvari. U naem Sunevu sustavu svih devet
planeta ima ukupno oko tisuinku Suneve mase. Vei dio
protoplanetnog prainastog diska, prema tome, ostaje neiskoriten. Ali
gdje je nestala preostala prainasta tvar? Izmeu planeta danas ima vrlo
malo svemirske praine. Znanstvenici pretpostavljaju da je prainu iz
planetnog sustava otjerala Sune- va aktivnost, odnosno tlak tzv. Suneva
vjetra. ini se da je zvjezdani vjetar iznimno jak ba kod mladih zvijezda
vrste T Bika. On iz sredita prainastog i plinovitog diska u svemir
otpuhuje sve estice promjera manjeg od milimetra. To bi takoer mogao

biti razlog zbog kojeg na planetima bliskim Suncu Merkuru, Veneri,

Zemlji i Marsu gotovo uope nema lakih elemenata vodika i helija.
etiri tzv. silikatna, odnosno stjenovita planeta sastoje se uglavnom od
ugljika, kisika i metala, prije svega eljeza. Nasuprot tome, veliki vanjski
planeti, a prije svega Jupiter, graeni su gotovo iskljuivo od vodika i
helija. Oni su, prema tome, pravi plinoviti planeti. Toliko daleko tlak je
zraenja mladog Sunca bio preslab da lake elemente otpuhne u dubinu
svemira. Mnotvo malih planeta tzv. asteroida ili planetoida u pojasu izmeu Marsa i Jupitera moda su ostaci diskolikog protoplanetnog
oblaka. Zbog razmjerne blizine divovskog planeta Jupitera nakupini je
stijena u tom pojasu bilo nemogue da se stopi u veu kuglu materije.
Jaka gravitacijska sila Jupitera ometala je u tom pojasu nastanak desetog
planeta.
Govorimo li o mjesecima planeta, ta su tijela neovisno nastala iz
prainastog diska blizu matinog planeta ili su krhotine planeta nastale
sudarima s drugim svemirskim tijelima. Takoer je mogue da mjesec
nastane kao neovisni mali planet, ali ga je potom u gravitacijski zagrljaj
uhvatio vei planet. injenicu da samo Merkur i Venera, planeti najblii
naoj zvijezdi, nemaju mjesec, mogli bismo objasniti jakom
gravitacijskom silom Sunca koja je oboma planetima onemoguila
hvatanje pratioca. Sunce ih je, sigurno, uhvatilo njima ispred nosa.
Planetni prsteni kakve ima Saturn, a slabije izraene i Jupiter, Uran i
Neptun, vjerojatno su ostaci mjeseca koji je zbog nekog razloga doao
preblizu planetu pa su ga plimne sile rastrgale. Zaista, ukupna masa
Saturnovih prstena dovoljna je za prilino masivan mjesec. Upravo su
prsteni, meutim, razlog zbog kojeg nas Saturn toliko privlai i zadivljuje.
Mjeseca taj divovski planet i tako ima dovoljno, tonije osamnaest. Po
tome je najbogatiji u Sunevu sustavu.
Poznati Saturnovi prsteni uglavnom se sastoje od sitnih estica
praine i leda, meu kojima se nae i poneki kapitalac, stijena veliine
obiteljske kue. Spektrografska mjerenja pokazuju da u Saturnovim
prstenima ima i plina. Kod Saturna nas, ipak, najvie privlai ba ljepota
prstena. Tonijim promatranjima ustanovilo se da prstene ini stotine
zasebnih prstenia uzorak tankih koncentrinih krugova. U usporedbi
s divovskim promjerom od otprilike 272 000 kilometara to odgovara
dvije treine udaljenosti Zemlje od Mjeseca prosjena debljina manja
od kilometra iznimno je malena.

Na ovom mjestu ponovno valja naglasiti da ak i neposredno

susjedstvo nae Zemlje, dakle na Sunev sustav, skriva mnotvo
nepoznanica, a prije svega se to odnosi na njegov nastanak. U poetnoj
fazi stvaranja planeta u Sunevom je sustavu moralo biti prilino
kaotino. Sudari planeta u to su rano doba planetnog sustava morali biti
vrlo esti. Na to ukazuju brojni udarni krateri na Merkuru, Marsu i naem
Mjesecu. I Zemlja je isprva bila prekrivena nebrojenim kraterima, ali su
tijekom milijarda godina nestali s povrine planeta. Moda je Sunev
sustav u prvoj fazi svog postojanja imao vie od devet planeta. U
sudarima su neki izbaeni iz sustava, a drugi su se stopili u jedno nebesko
tijelo.

Neobina prolost naeg Mjeseca

ajvei planeti Suneva sustava die se najveim mjesecima. etiri
velika Jupiterova mjeseca promatrao je jo Galilei teleskopom koji je
sam nainio. Najvei od njih je Ganimed, a on je ujedno najvei mjesec
Suneva sustava uope vei je od planeta Merkura i gotovo jednako
velik kao Mars. Saturnov Titan drugi je po veliini mjesec naeg
planetnog sustava. Poznat je po vrlo gustoj atmosferi iji je glavni
sastojak duik.
Najvei mjesec u razmjeru prema matinom planetu ima Pluton,
najudaljeniji i najmanji planet Suneva sustava. Promjer Plutona iznosi
2300 kilometara (Zemlja, za usporedbu, ima promjer od 12 700
kilometara), a njegova mjeseca Harona ak 1200 kilometara. Zapravo bi u
ovom sluaju bilo bolje govoriti o dvostrukom planetu, odnosno sustavu u
kojem dva planeta krue oko zajednikog teita.
I na je Mjesec u usporedbi s matinim planetom Zemljom iznimno
velik njegov promjer iznosi 3470 kilometara. To je vie od etvrtine
Zemljina promjera. Nastanak Mjeseca posebno je poglavlje planetarne
astronomije. Ni danas znanstvenici nisu posve sigurni kako je Zemlja
dola do tako velikog mjeseca, pogotovo uzevi u obzir injenicu da ga
susjedni planet ili uope nema (Venera), ili je, spominjemo li Mars, rije

o dva sitna, nepravilna nebeska tijela promjera samo deset do dvadeset

kilometara.
Zemlja i Mjesec vrlo su neobian par jer po logici unutranjeg dijela
Suneva sustava na planet ili uope ne bi smio imati mjesec ili bi mu
pratilac bila krhotina stijene veliine nekoliko kilometara. Od vremena
kad smo doli u posjed Mjeseevih stijena, koje su 1969. sa sobom na
Zemlju donijeli astronauti Apolla 11, znanstvenici iz cijelog svijeta
podrobno su ih prouavali vie od dvadeset godina. Kemijske analize i
fizikalna svojstva primjerice kutni moment gibanja sustava ZemljaMjesec i njegova staza u svemiru potvruju teoriju po kojoj je Mjesec
nastao sudarom Zemlje s drugim nebeskim tijelom, vjerojatno veim od
Marsa.
Sljedee iznenaenje znanstvenicima priredila su odreivanja
Mjeseeve starosti: pokazalo se da je na pratilac u dobi od 4,4 milijarde
godina. Zemlja je, meutim, starija od 4,5 milijardi godina. Mjesec je,
prema tome, malo, odnosno stotinu milijuna godina, mlai od Zemlje.
Tome se pridruilo jo jedno iznenaenje: otprilike etiri stotine
kilograma Mjeseevih stijena, skupljenih s razliitih mjesta njegove
povrine, pokazuju po kemijskom sastavu veliku slinost sa zemaljskim
stijenama, ali i oite razlike. Prije svega, Mjeseeve stijene su siromane
lakohlapivim elementima poput natrija, kalija, olova i bizmuta, ali su
bogate tekohla- pivim, primjerice kalcijem, aluminijem, titanijem i
uranijem. Usto Mjesec, za razliku od Zemlje, nema magnetsko polje
vrijedno spomena pa u sreditu nema eljeznu jezgru. Prosjena gustoa
Mjeseca zbog toga je znatno manja od Zemljine.
Premda rezultati istraivanja ne odgovaraju izravno na pitanje o
nastanku Mjeseca, ipak barem pobijaju neke od teorija o tom predmetu.
Mjesec, kako se s velikom vjerojatnoom ini, nije nikakav svemirski
lutalica koji je Zemlja uhvatila u svoju gravitacijsku zamku. Jo su manje
Zemlja i Mjesec braa, istodobno nastali iz istog praplanetnog diska.
Takoer je nevjerojatna premda ju je teko pobiti i trea teorija po
kojoj se Mjesec odvojio od Zemlje u doba kad je ona jo bila crveno
usijana i tekua. Razlog za takvo odvajanje moglo bi biti stvaranje
eljezne jezgre u unutranjosti mlade Zemlje, zbog ega bi se poveala
brzina njezine vrtnje oko osi. Posljedica poveanja brzine vrtnje bio bi
nastanak ispupenja na ekvatoru zbog kojeg bi se odvajali komadi
povrine i kasnije skupili u Mjeseevu kuglu.
Tu teoriju jo uvijek zastupa nekolicina astrofiziara. Veina se

znanstvenika, meutim, priklanja teoriji po kojoj je Mjesec nastao

sudarom mlade, jo uvijek rastaljene Zemlje s drugim velikim nebeskim
tijelom. Raunalnim simulacijama ta se teorija prilino dobro potvruje,
ali to jo uvijek nije dokaz njezine to- nosti. Po tom se modelu sa
zemaljskom kuglom sudarilo Zemlji slino tijelo otprilike veliine Marsa,
ali sudar nije bio izravan. Teorija govori da se to zbilo na kraju faze
stvaranja zemaljske kugle. Pri udaru u Zemlju drugo se nebesko tijelo
raspalo. Dok je mnogo njegovih dijelova u raznim stazama oko Zemlje
doslovno isparilo sudarom se, naime, oslobodila golema koliina energije eljezna mu je jezgra pala na Zemlju i kasnije se uglavnom stopila
sa Zemljinom eljeznom jezgrom. Lake stijene iz plata unitenog planeta
i otrgnute stijene s povrine Zemlje stvorile su golemu nakupinu krhotina,
praine i plina od koje je nastala Mjeseeva kugla.
Raunalni prorauni pokazuju da je stjenoviti materijal sudarom
morao biti vrlo ubrzan i daleko izbaen kako bi Mjesec uope mogao
nastati. Praina i krhotine stijena od Zemlje udaljeni manje od 20 000
kilometara zbog gravitacijskog privlaenja naeg planeta nisu se mogli
skupiti u vee nebesko tijelo. Tu zabranjenu zonu jo je prije stotinu
pedeset godina raunski otkrio francuski astronom Edouard Roche.
Djelii unutar Rocheovog pojasa na posljetku padaju na Zemlju. Djelii
materije izbaeni s onu stranu Rocheove granice mogli su se tijekom
milijuna godina skupiti i stvoriti Mjesec. Iznenauje da raunalni
prorauni Zemljinog pratioca smjetaju malo izvan Rocheove granice, na
udaljenosti izmeu 20 000 i 30 000 kilometara od planeta. Na je Mjesec,
meutim, od Zemlje prosjeno udaljen 380 000 kilometara. Prolaskom
milijardi godina, prema tome, morao se postupno udaljiti od planeta. I
zaista, dananja mjerenja pokazuju da se Mjesec svake godine od Zemlje
udalji za etiri centimetra.
Potekoe, meutim, prije svega stvaraju dva sljedea rezultata
raunalnih prorauna: u gotovo svim iskuanim sluajevima raunalni su
Mjeseci bili znatno manji od stvarnog Mjeseca. U modelima u kojima je
nastao odgovarajue veliki Mjesec, pojavio se drugi, manji pratilac naeg
planeta. Moda je on u davnoj prolosti i postojao. Ono to svakako u
ovom razmatranju ne smijemo ni trenutka zaboraviti je injenica da ak i
najbre superraunalo ne moe dati rezultate bolje kakvoe od podataka
koji su u njega uneeni. Oni su, pak, jo prilino netoni jer o sloenim
procesima u svemirskim oblacima praine znamo premalo.

Sve znanstvene teorije imaju slabe toke i nedostatke. Upravo opisani

sudar planeta morao je na Zemlji ostaviti tragove koje bismo mogli
opaziti ili barem izmjeriti ak i poslije nekoliko milijardi godina.
Izraunano poveanje temperature kao posljedice sudara, koje je moralo
iznositi nekoliko tisua stupnjeva, zemaljsku je povrinu moralo prekriti
morem rastaljenih stijena. Iz njega su se kasnije kristalizirali odreeni
minerali. Do toga, meutim, nije dolo, ili su tragovi takvih minerala ipak
nestali prolaskom milijarda godina.
Najvanije u takvim raunalnim simulacijama je potvrda mogunosti
nastanka Mjeseca od djelia zemaljskog materijala. A tu mogunost danas
astrofiziari veinom prihvaaju.
Nova saznanja o nastanku Mjeseca ali i cijelog Suneva sustava
dobili smo nedavnim senzacionalnim otkriem svemirske sonde Lunar
Prospector: na Mjesecu ima vodenog leda. To su najbolji poznavatelji
Mjeseca davno predvidjeli, ali sad je to i nedvojbeno ustanovljeno: na
pratiocu nae Zemlje ima otprilike 330 milijuna tona vode, i to u
dubokim usjecima oko polova gdje nikad ne dopire Suneva svjetlost.
Aitkenov bazen na Mjeseevu junom polu, promjera dvije tisue
kilometara i pet kilometara dubok, jedna je takva ledenica. Tu stalno
vladaju temperature od oko -200 stupnjeva Celzija. Pretpostavlja se da je
led ostatak jezgre kometa bogatog vodom koji se s mladim Mjesecom
sudario prije etiri milijarde godina. Kako je tijekom cijelog tog
nezamislivo dugog razdoblja netaknuto uskladiten na Mjeseevom polu,
podrobno prouavanje njegova sastava moglo bi nam donijeti nova
saznanja o ranoj fazi nastanka Suneva sustava i samoga Mjeseca. Da
bismo u tome uspjeli, uzorke Mjeseeva leda treba analizirati u
laboratoriju. Zbog toga Europska svemirska uprava (ESA) planira za koju
godinu na Mjesec poslati sondu koja bi s pola na Zemlju donijela uzorke
leda.

Nastanak ivota
drugi Veliki prasak
Na Sunev sustav nije uvijek bio tako ureen i miran kakav je
danas. I tu je, ba kao i u cijelom svemiru, iz kaosa polako nastajao red.
Jo se uvijek u Sunevu sustavu katkad dogodi neto nepredvieno,
primjerice udari meteorita o planete ili sudari kometa s planetima. Kad to
spominjemo, valja rei da takve udare i sudare nebeskih tijela sa
Zemljom ni u kom sluaju ne smijemo iskljuiti.
Planetni sustav u sebi ima neto neodoljivo: te male kugle krue oko
svijetle sredinje kugle kao da ih je na to natjerala neka tajanstvena sila.
Teko je predoiti si da je opisani savreni svemirski bilijar nastao iz
kaotinog oblaka plina i praine. Mnogo je jednostavnije zamisliti da je
planete oblikovala Boja ruka i potom svakom dala poetni impuls kojim
ga je zauvijek natjerala da krui oko Sunca. udesna se takoer ini i sila
kojom Sunce uspijeva na tako velikim udaljenostima vrsto drati
planete. Tu silu gravitacijskog privlaenja moda je najbolje upoznati
predstavljanjem Sunca i planeta lopticom i malim kuglicama. Pretpostavimo li da je Sunce veliine narane, Zemlja je tada milimeta- rsko
zrnce pijeska koje na udaljenosti od deset metara krui oko narane.
Jupiter i Saturn otprilike su veliine malih treanja, a od narane su
udaljene pedeset, odnosno stotinu metara. Oko narane obiu za
jedanaest, odnosno trideset godina. Uran i Neptun veliine su zrna graka,
a naranu obiu za osamdeset etiri, odnosno sto ezdeset pet godina na
udaljenosti od dvjesto i tristo metara. Jo dalje, na udaljenosti veoj od
etiri stotine metara, za dvjesto pedeset godina oko narane se okrene
siuno zrnce promjera samo estinku milimetra Pluton,
najudaljeniji planet Suneva sustava, koji od nae zvijezde gotovo da i ne
prima svjetlost.
Nastanak i besprijekorno funkcioniranje nekome se moe uiniti
neobinim, ali je jo tee shvatiti injenicu da se na jednom od krueih
zrnaca pijeska, trenji ili graku zbio proces koji nadilazi sve zagonetke
svemira, uz iznimku Velikog praska: razvoj ivota. To je pravo udo. Na
neki je nain to drugi Veliki prasak.
Taj Veliki prasak ivota zbio se samo na jednom od devet planeta

Suneva sustava. Prema tome, Zemlja ima neka svojstva koja ostali
planeti i mjeseci nemaju. injenicu da veliki plinoviti planeti nisu
pogodni za nastanak ivota nije posebno teko dokuiti: sastoje se, naime,
gotovo iskljuivo od vodika i helija, uz maleni postotak amonijaka,
metana i drugih kemijskih spojeva. Samo u svom sreditu,
pretpostavljamo, imaju vruu, vrstu jezgru. Kad bismo na sve to i
zaboravili, temperature na divovskim pla- netima Suneva sustava posve
su nepogodne za razvoj ivota. Na Jupiteru i Saturnu one iznose od -190
do -120 stupnjeva Celzija, a na Uranu i Neptunu sputaju se ispod -200
stupnjeva Celzija. Plinoviti su planeti tako daleko od Sunca da od njega
primaju vrlo malo topline. Na temperaturama znatno ispod ledita vode
biokemijske reakcije tako se usporavaju da ne omoguuju razvoj ivota.
ivot je uvjetovan obilnim dotokom topline. O Plutonu u tom kontekstu
uope ne treba govoriti jer na njemu vladaju temperature nie od -220
stupnjeva Celzija.
Preostaju nam, dakle, samo unutarnji, Zemlji slini planeti. Kod
Merkura i Venere, planeta najbliih Suncu, potekoa nije hladnoa, ve
vruina njihove povrine. Merkur, koji poput Mjeseca nema atmosferu,
na dnevnoj strani se zagrije do 400 stupnjeva Celzija, a na nonoj ohladi
do -170 stupnjeva Celzija. Zbog prevelike blizine Sunca ovom malom
planetu nije uspjelo stvoriti i sauvati atmosferu. ak i da ju je mogao
stvoriti, na velikoj bi se Sunevoj jari odmah isparila. Upravo stoga je
1992. vrlo iznenadilo otkrie vodenog leda na Merkuru. Isprva se,
zapravo, mislilo da je rije o opaakoj pogreki, ali su tonija mjerenja
pokazala da u unutranjosti dubokih kratera, na mjestima gdje nikad ne
dopire Sunevo svjetlo, vladaju temperature nie od -200 stupnjeva
Celzija.
Nasuprot Merkuru, Venera ima iznimno gustu atmosferu, glavni
uzrok paklenog efekta staklenika koji na njezinoj povrini temperaturu
die na skoro 500 stupnjeva Celzija. Na Veneri je, prema tome, takoer
nezamisliv razvoj ivota, ako ni zbog ega drugog, a ono zbog injenice
da vode na njoj sigurno nema. Atmosfera Venere suha je poput kosti, a na
njoj u najboljem sluaju padaju kie sumporne kiseline.
Preostaje nam Mars, najblii nam susjedni planet. Od svih planeta
Suneva sustava Mars je uz Zemlju jedini na kojem se mogao pojaviti
ivot, pri emu pod ivotom mislimo na sitne organizme poput
bakterija. Njihovo postojanje, usprkos brojnim marsovskim
ekspedicijama, do danas nam nije uspjelo dokazati. Zbog nepovoljnih je

atmosferskih uvjeta ivot na Marsovoj povrini gotovo nezamisliv. Po

danu dostiu temperature ugodne vri- jednosti od oko 20 stupnjeva
Celzija, ali se pred jutro spuste daleko ispod ledita, ispod -80 stupnjeva
Celzija. U iznimno rijetkoj atmosferi koju u 95-postotnom dijelu ini
ugljini dioksid i vrlo malo kisika i vodene pare este su snane pjeane
oluje to katkad mjesecima zastiru velike dijelove planeta. Za postojanje
ivota to su vrlo nepovoljni uvjeti. Tome treba dodati i vrlo jako
ultraljubiasto zraenje koje e ve u zaetku unititi svaki nezatieni
oblik ivota. Zbog vrlo rijetke atmosfere ono gotovo nesmetano dopire do
Marsove povrine.
Sve napisano, meutim, ne znai da na Marsu u prolosti moda nisu
postojali mnogo pogodniji uvjeti za nastanak ivota. Istraivai Marsa
pretpostavljaju da je prije nekoliko milijardi godina atmosfera planeta bila
mnogo gua negoli je danas. Kako je u njoj bilo mnogo ugljinog
dioksida, efekt staklenika mogao je uzrokovati zadravanje temperature
iznad ledita. Razlog zbog kojeg se Mars dalje razvijao posve razliito od
Zemlje njegova je mala veliina. Zbog toga mu je bilo mnogo tee
gravitacijskim privlaenjem zadrati gusti plinoviti omota. A tome valja
pribrojiti jo neto: na Zemlji ugljini dioksid stalno krui. Kia ga ispire
iz atmosfere i odlae u tlo i more, gdje se kemijski vee u karbonatne
stijene. Zbog visokog tlaka i temperatura u vulkanskim slojevima
zemaljske kore, u stijene vezani ugljini dioksid oslobaa se i ponovno
odlazi u atmosferu. Na Marsu je taj ciklus prekinut prije nekoliko milijardi
godina. Kako se zbog manje veliine Mars bre hladi, ugljini dioksid
pohranjen u tlu u njemu i ostaje. Razrijeena atmosfera jo se vie
razrjeivala. Crveni je planet postao dosadna, beivotna kamena pustinja.

Mars je umirui planet

e i sama crvena boja marsovskih stijena daje naslutiti da su u davnoj

prolosti planeta na njemu morale postojati obilne koliine vode.
Crveno u stijenama je eljezni oksid, dakle nita drugo nego hra. Mars je
hravi planet. Znanstvenici smatraju da je jo prije 3,8 milijardi godina na
njemu moralo biti vodoto- kova i mora. To se vrlo dobro podudara s

injenicom da su se prije 3,8 milijardi godina i u zemaljskim morima

razvili prvi sitni ivi organizmi slini dananjim plavozelenim algama. Je
li slinih oblika ivota tada bilo i na Marsu teko je danas dokazati,
premda su 1996. u jednom marsovskom meteoritu pronaenom na
Antarktici pronaeni okamenjeni oblici koji bi mogli predstavljati ivot s
Marsa slian bakterijama. On se na Crvenom planetu mogao razviti samo
kad je na njemu u prolosti bilo vode. Valja, meutim, naglasiti da su neki
znanstvenici od samog poetka sumnjali da je rije o fosilima pravih
marsovskih bakterija. Na posljetku se pokazalo da su imali pravo. Teorija
marsovskih mikroba postavljena je na krive temelje dvije amerike
skupine istraivaa u sijenju su 1998. dokazale da organski tragovi u
marsovskim meteoritima imaju zemaljsko podrijetlo, dakle da su u
meteorite dospjeli poslije udara u na planet.
ak i istraivanja Marsove povrine sondom Pathfinder i njezinim
malim vozilom Sojourner u ljeto 1997. nisu nedvojbeno dokazala
postojanje vode na planetu. Krhotine stijena koje je istraio Sojourner bile
su vulkanskog podrijetla ili su se neko nalazile u vodi ali su tijekom
milijarda godina dospjele u duboke slojeve. Tek mnogo kasnije ponovno
su izbaene na povrinu planeta. Da se nedvojbeno potvrdi jedna ili druga
teorija, trebalo je obaviti istraivanja krhotina veliine desetinke ili
stotinke milimetra, a za to Sojourner nije bio opremljen. Ali na postojanje
vode u ranoj fazi postojanja Marsa ukazuje jo jedna neizravna injenica:
Sojournerove fotografije okolice mjesta sputanja pokazuju da su
kamenje i stijene poredani u jednom smjeru i prilino zaobljeni. To
ukazuje na djelovanje brzice koja je tu tekla prije nekoliko milijardi
godina. Protiv te teorije, pak, govore vrlo otre stijene u okolici. Ali
znanstvenici NASA-e i za to imaju objanjenje: u blizini Pathfindera
pronaena su dva manja kratera vjerojatno nastala udarom meteorita. Pri
udaru su iz tla otrgnute stijene. Kako su se padovi tih meteorita dogodili u
doba kad na
Marsu ve odavna nije bilo vode, krhotine stijena nisu mogle biti
zaobljene djelovanjem toka vode.
Ako je neko na Marsu bilo vode, namee se pitanje kamo je ona
nestala. Za to postoji samo jedan odgovor: ona je jo uvijek na Crvenom
planetu, ali je ne vidimo. U zaleenom stanju nalazi se duboko pod tlom.
Ali i to je tek samo teorija. Konano rjeenje marsovske zagonetke ali i
mnogih drugih vjerojatno se nalazi daleko u budunosti. Potpuna

obrada podataka letjelice Pathfinder sa Sojournerom potrajat e jo mnogo

godina.
Mjerenja amerike marsovske sonde Global Surveyor koja je u stazu
oko Crvenog planeta ula 1997. i otada krui oko njega, navode na
zakljuak da je Mars umirui planet ili je s geofizikalnog motrita
ve mrtav planet. Sonda je, kao to se i oekivalo, izmjerila vrlo slabo
magnetsko polje planeta, to upuuje na njegovu vrlo ohlaenu jezgru. To,
pak, znai da na Marsu danas ne postoje uvjeti za postojanje ivota ako
ga je ikad i bilo. Magnetsko polje kao nevidljivi zatitni omota temeljni
je uvjet razvoja ivota jer otklanja smrtonosni Sunev vjetar.
Ali Mars, osim Zemlje, ne smatramo vie jedinim kandidatom za
nastanak ivota u Sunevu sustavu. Najnoviji podaci sa svemirske sonde
Galileo upuene na promatranje Jupiterovog mjeseca Europe, pokazuju da
na njemu ima vodenog leda, a to, pak, znai da bi tu moda moglo biti
ivota. Europa je najmanji od etiriju Jupiterovih velikih mjeseca
takoer po otkrivau zvanih galilejanskima a otprilike je veliine naeg
Mjeseca.
Letjelica Galileo otkrila je na Europi tragove magnezijevog sulfata
koji na Zemlji, uz druge soli, preostaje isparavanjem vode. Otkrie bi
moglo znaiti da vulkanski procesi u unutranjosti Jupiterovog mjeseca
stalno na povrinu izbacuju vodu bogatu soli- ma. Tekua bi se voda i
danas mogla nalaziti ispod povrine Europe. Ako se ta opaanja potvrde
daljim istraivanjima, bilo bi to mnogo znaajnije i senzacionalnije od
svega do danas pronaenoga na Marsu.

Galaktike su pune temeljnih

sastojaka ivota

edno se ini prilino sigurnim: praoblici ivota u svemiru nastaju vrlo

brzo, im to dopuste uvjeti na nekom planetu. Temeljni preduvjet
razvoja ivota je voda, ta jednostavna molekula graena od dva
elementa. U hladnoi meuzvjezdanog prostora nastaje sama od sebe
povezivanjem materijalnih estica izbaenih eksplozijom zvijezde. U
svemiru, meutim, ne nastaju samo jednostavne molekule poput vode ve
i raznoliki, mnogo sloeniji spojevi. Pritom je prvenstveno rije o
spojevima ugljikovodika od kojih smo, na posljetku, graeni i mi sami.
Takve meuzvjezda- ne molekule nalazimo u prvome redu u gustim

oblacima plina i praine koje bismo mogli nazvati pravim rodilitima

zvijezda. Temeljni sastojci potrebni za nastanak ivota slobodno lutaju
svemirskim prostorom. U meuzvjezdanoj tvari dokazane su stotine vrsta
molekula, a osim vode (H 0) mogli bismo spomenuti i ci- janovodinu
kiselinu (HCN), sumporovodik (H S), amonijak (NH3 ), formaldehid
(HCHO), mravlju kiselinu (HCOOH) te razliite vrste alkohola.
Svojstvo materije da od atoma gradi vee jedinice, molekule, ni na
koji nain nije ogranieno na Zemlju ili druge planete. Svemir je prepun
temeljnih sastojaka ivota. Oni samo moraju pasti na plodno tlo. Ali tlo
je u ovom sluaju tekue jer je rije o vodi. Vode, meutim, nije na
Zemlji ili Marsu bilo od samih njihovih poetaka. Neposredno poslije
nastanka planeti su bili prevrui. Zemlja je tada imala omota od crveno
usijane lave, dakle tekuih stijena. One su neometano izvirale iz uzavrele
unutranjosti planeta. Tijekom vrlo dugog razdoblja zemaljska se
povrina nije mogla ohladiti jer je na nju padala stalna kia meteorita i
malih planeta, asteroida. Njih je u mladom Sunevom sustavu tada bilo
posvuda. Udari o povrinu oslobaali su goleme koliine toplinske
energije. Tome valja pribrojiti i toplinu iz uarene unutranjosti Zemlje,
koja jo i danas stie kroz vrsti omota.
Tijekom milijuna godina iz rastaljenih su stijena osloboene goleme
koliine plinova koji su oko planeta stvorili zatitni omota. Plinovi nisu
pobjegli u svemir, jer ih je zadralo zemaljsko gravitacijsko privlaenje.
Ta praatmosfera bila je stotinu puta gua od dananje.
Veliina Zemlje i njezina udaljenost od Sunca odluujui je
uvjet za razvoj ivota na njoj. Prema tome, veliina planeta i njegova
udaljenost od Sunca moraju se nalaziti unutar vrlo ogranienih
vrijednosti.
Zemaljska praatmosfera sastojala se, prije svega, od vodika,
amonijaka, metana, vodene pare i ugljine kiseline. Ta zaista paklena
mjeavina posve je nepogodna za razvoj ivota. Sirovine ivota, tonije
aminokiseline i tzv. nukleotidi, nisu mogli nastati u takvoj praatmosferi,
nego negdje drugdje.
Od aminokiselina su kasnije nastale molekule bjelanevina, a od
nukleotida ribonukleinska (RNK) i deoksiribonukleinska kiselina (DNK),
dakle sastojci gena. Ve su samo ultraljubiasto zraenje Sunca i stalna
jaka pranjenja statikog elektriciteta u praatmosferi dovoljni za
sprjeavanje nastanka bjelanevina i nukleotida.
2

ivot moe nastati samo u vodi

v

ivot je mogao nastati samo u vodi. Ona je na neki nain imala

posredniku ulogu u zapoinjanju razvoja ivota. Smanjivanjem
uestalosti meteoritskog bombardiranja zemaljska se povrina postupno
hladila pa se u praatmosferi vodena para poela kondenzirati u vodu.
Tijekom milijuna godina iz debelog oblanog sloja izlili su se praoceani.
Svoj su doprinos stvaranju zemaljskih mora dali i kometi koji su se
sudarili s naim planetom. Oni se, naime, uglavnom sastoje od vode.
Ponovno naglaavam da je sve opisano teorija za koju gotovo da i ne
postoje znanstveni do- kazi. Nijedan znanstvenik, meutim, ne dvoji da je
voda imala sredinju ulogu u nastanku ivota. Zbog velike sposobnosti
otapanja u nju dospijeva mnotvo molekula, a zbog svojih je svojstava
idealno mjesto za susretanje i povezivanje molekula. Osim toga, u vodi su
novonastali spojevi zatieni od tetnih vanjskih energetskih djelovanja.
U toj su se pogodnoj vodenoj okolini molekule iz praatmosfere na
posljetku mogle poeti povezivati u vee molekularne nakupine. Tijekom
nekoliko stotina milijuna godina dostizani su sve vii stupnjevi
molekularnog razvoja. Vie od dvadeset vrlo brzo nastalih vrsta
aminokiselina graene su od samo trideset atoma. Slino vrijedi i za
nukleinske kiseline, tzv. nukleotide.
Do ovog trenutka razvoja ivota znanstvenici se prilino slau.
Poslije se teorije jako razlikuju. Po jednoj starijoj teoriji molekule
nukleinskih kiselina u sluzavim su naslagama laguna praoceana mogle
poeti stvarati dugake lance RNK i DNK. Tako su nastali sastojci svih
kasnijih ivih bia. Lanci RNK i DNK mogli su se udvajati i tako stvarati
vlastite preslike. I aminokiselinama je uspjelo da u sluzavim naslagama
stvore dugake lance: molekule bjelanevina.
U nekom su se trenutku molekule bjelanevina poele skupljati oko
RNK i DNK. Takvi su procesi, meutim, zahtijevali energiju. Nje je u
obliku Suneve svjetlosti bilo i vie negoli dovoljno, ali je bila
preagresivna. Praocean je morao biti sve, samo ne mirna kolijevka u
kojoj se mogao razvijati ivot. Naime, i u to su se rano doba zemaljske
povijesti jo uvijek dogaali brojni udari asteroida pa je morska voda bila
jako uznemirena okolina.

Upravo se na taj trenutak okomljuju protivnici opisane teorije.

Teorija je za njih previe sloena. Samostalni razvoj jednostaninih bia
u vodi iz bjelanevina, masnoa i DNK ini im se poput arolije. To je,
istiu kritiari teorije, jednako tako vjerojatno kao i nastanak zrakoplova
od otpada pomijeanog olujnim vjetrom.
Zbog toga se biokemiari ve desetljeima mue da u laboratoriju
stvore jednostanina bia samo od masnoa, bjelanevina i DNK do
danas bez uspjeha. Usprkos tome slika o nastanku ivota na Zemlji sve je
jasnija. U takvim istraivanjima uvijek se iznova nailazi na sivo podruje
izmeu mrtve tvari i ivih organizama. Prijelaz, vrlo vjerojatno, nije bio
trenutan, ve je rije o procesu koji se odvijao milijardama godina.
Ve se mnogo godina razglaba i o teoriji jednog miinchenskog
znanstvenika, jednostavnou posve suprotnoj opisanoj teoriji sluzave
prajuhe. Po toj bavarskoj teoriji sredinju ulogu u nastanku ivota imao
je sumpor, i to sumpor kakav i danas na dnu oceana izbija iz vulkanskih
dimnjaka. Sumpor se s vodikom spaja u sumporovodik (H2 S), plin
poznat po vonju na pokvarena jaja. Istodobno se takoer sa eljezom
spaja u metalnosivi eljezni sulfid (FeS). Na temperaturama od oko
stotinu stupnjeva celzija, dakle i u kipue vreloj vodi pokraj vulkanskih
dimnjaka, od sumporovodika i eljeznog sulfida nastaju kristali tzv.
pirita, a u procesu se oslobaaju vodik i energija. Pirit, u narodu poznat i
kao lano zlato, moe posluiti kao hranjiva podloga za nastanak
organskih sastojaka ivota. Pirit graen od jednog atoma eljeza i dva
atoma sumpora slui kao izvor energije potrebne za nastanak sloenih
biomolekula na njegovoj povrini.
Time je za prve, na piritu nastale oblike ivota, osiguran jednolik i
postojan izvor energije. Jedna od najvanijih kemijskih reakcija koja se
odvija na povrini pirita je tzv. fiksiranje ugljika, odnosno stvaranje
jednostavnih ugljikovih spojeva iz ugljinog dioksida (CO2 ). Takoer su
se prolaskom vremena na piritnoj podlozi mogle stvoriti naslage nekih
masnoa, a one, sa svoje strane, sprjeavaju otapanje nastalih ugljikovih
spojeva. Pod tim masnim zatitnim omotaima mogle su se potom
odvijati dalje vane kemijske reakcije. Masnoe su i u starijim teorijama
imale vrlo vanu ulogu. I u njima su sluile kao zatitni omotai nastalih
molekula bjelanevina i DNK. U dodiru s vodom, naime, masnoe
stvaraju uplje kuglice. Moemo li takve masne kuglice s bjelanevinama
i genskim materijalom u sebi ve nazvati ivotom, vrlo je upitno. Mislim
da ih je bolje nazvati poetkom kemijske, a ne bioloke evolucije.

Mjehurii masnoa mogu, meutim, biti pretee prvih prastanica. I danas

je sredite stanica zatieno omotaem takvih masnoa.

ivot ne mora biti ogranien na

Zemlju

ad bi piritska teorija bila ispravna, postojala bi prilino velika

vjerojatnost da se ivot razvio i na drugim, dalekim planetima. Za to
vie ne bi bili potrebni razrijeeni praoceani, ve je dovoljna i vulkanska
aktivnost uz malo vode. Kako se jednostanini praivot poslije razvija i
nastaju li od njega inteligentni oblici ivota, sasvim je drugo pitanje.
U meuvremenu piritska teorija munchenskog znanstvenika privlai
sve vie pozornosti, djelomice i zbog najnovijih otkria u
dubokomorskim podrujima, na mjestima trenja dviju konti- nentskih
ploa. Te ploe plutaju na tekuim slojevima zemaljske kore, a
odgovorne su za nastanak potresa, dakle povremenog potresanja povrine
naeg planeta. Potresi, prema tome, nisu nita drugo do posljedica trenja
kontinentskih ploa. Na mjestima njihova dodira dolazi do jake vulkanske
aktivnosti. Tu, u apsolutnom dubokomorskom mraku, pronalazimo
udesan svijet nastanjen vrlo neobinim, prije dvadeset godina posve
nepoznatim ivim biima. Po stijenama od ohlaene lave kreu se slijepi
divovski rakovi, a morske struje njiu cjevaste crve dugake metar i vie.
Iz dubina gotovo neprekidno izvire lava i odmah se skruuje u
tamnocrvene stijene. Iz vulkanskih dimnjaka uzdiu se oblaci sumpora,
hrana mnogobrojnih bakterija. Ali najvanije je da su znanstvenici tu
pronali teret zlatnog odsjaja pirit. Teko se moe zamisliti bolji prilog
novoj teoriji nastanka ivota. A jo je zanimljivija injenica da genetsko
stablo pronaenih jednostaninih od svih ivih bia na naem planetu
dopire najdalje u prolost. Drugim rijeima, ti jednostavni dubokomorski
stanovnici su najstarija poznata iva bia na Zemlji.
Po dananjim teorijama, praivot je na jo mladoj i vruoj Zemlji
nastao razmjerno rano, prije otprilike 3,8 milijardi godina. Dakle, nije
proteklo ni milijardu godina od trenutka kad se Zemlja stopila u uarenu
kuglu. Ali poslije tog brzog starta, razvoj se zaustavio kao da je
prirodi ponestalo zamisli. Jedno- stanina iva bia, zelene i plavozelene
alge, koje je izvana teko razlikovati od prastanica, nastale su tek dvije i
pol milijarde godina kasnije. Tijekom tog nezamislivo dugog razdoblja

ivot je bio ogranien na svoje primitivne jednostanine oblike, kao da ne

zna kako dalje nastaviti.
Do trenutka kad su na posljetku nastala jednostanina bia razliitih
spolova moralo je protei jo gotovo milijardu godina. Time je ivot
otkrio spolnost, dakle razmjenu nasljednih svojstava. Spolnost je razvoju
ivota omoguila veliki napredak.

Razvoj ivota kao lutrija

ad su jednostanina iva bia poela razmjenjivati i mijeati gene,

otvorilo se mnotvo novih mogunosti. ivot se na neki nain poeo
igrati sam sa sobom. Prije otprilike milijardu godina pojavili su se
viestanini organizmi, primjerice kolutiavci. Poslije oko petsto milijuna
godina, poetkom geolokog razdoblja kambrija, dolo je do pravog
Velikog praska ivota. Priroda kao da je htjela iskuati sve to se do
tog trenutka moglo iskuati. Za samo pet milijuna godina to je samo
treptaj oka u usporedbi s ve proteklim milijardama godina na Zemlji
se zbila prava eksplozija viestaninog ivota. U utrci od koje zastaje dah
nastala su iva bia ijim se fosilima danas moemo samo uditi. Mnoga
od njih kao da su nastala na planetu neke druge zvijezde. Na pozornicu
ivota praktino istodobno dospjele su etiri glavne skupine suvremenih
ivotinja: lankonoci, meu koje ubrajamo kukce i stonoge, potom raci,
primjerice rakovice i kozice, pa pauci i izumrli trilobiti, poznati samo po
njihovim okaminama.
Najvei broj tada nastalih ivih bia, meutim, ne moe se ubrojiti u
upravo spomenute etiri temeljne skupine beskraljenjaka. Moramo ih,
stoga, smatrati posebnim ivotinjskim kolje- nima, koljenima kojima je
evolucija namijenila vrlo brzu propast. Njihovih predstavnika danas vie
nema. Te ivotinje, koje je priroda stvorila i potom dopustila da brzo
nestanu, izgledaju vrlo neobino. Bila je tu vrsta puzavca nazvana
Wiwaxia, slina artioki s eljustima i krakovima. Potom Opabinia,
ivotinja slina stonogi s pet oiju i velikim rilom slinim cijevi usisavaa
praine koje je zavravalo jakim klijetima te repom sa tri para tankih,
lopatastih listova. Vrijedi spomenuti i vrstu Hallucigenia, za koju je

teko rei to je prednji, a to stranji dio tijela, to gornji, a to donji.

Wiwaxia

Kad je puzala po morskom dnu, vjerojatno je izgledala otprilike ovako.

Vrlo je dobro vidljivo prednje rilo s klijetima na kraju, glava

s pet oiju, prsni lanci sa krgama i rep graen od tri lanka.

Hallucigenia

Po morskom se dnu kretala na sedam pari hodulja.

Sve su te udesne ivotinje mogle nastati i razmnoavati se jer su napuile

niiju zemlju u kojoj nije bilo prirodnih neprijatelja. Neometano su se
hranile bakterijama i algama. Nikad poslije nije se priroda iskazala takvim
bogatstvom zamisli. Povijest ivota poslije tog razdoblja, povijest je masovnih
izumiranja. Priroda je u svojoj kambrijskoj eksploziji ivota eksperimentirala s iznimnim mnotvom modela koje je u kasnijim razdobljima svela na
mnogo manju mjeru. Premda danas na Zemlji postoji vie vrsta negoli ikad u
njezinoj prolosti, uglavnom je rije
o ponavljanju malog broja planova razvijenih tijekom kambrija.
Zlatno kambrijsko doba nije trajalo dugo. Zavrilo je kad su se neke vrste
oboruale zubima i pandama i poele meusobno napadati. Uz zube i pande
pojavili su se zatitni oklopi i koljke. Krvoprolie koje se zbivalo meu
kambrijskim vrstama vjerojatno je bilo najvee u povijesti naeg planeta.
Preivjelo ga je vrlo malo vrsta.
Tko je, meutim, odluivao o pobjedniku i pobijeenom u tom ratu vrsta?
Zato je, na primjer, morao nestati strani, gotovo dva metra dugaki
Anomalocaris, premda je bio naoruan dvjema snanim tipaljkama, a u tijelu
su mu se nalazile velike okrugle eljusti? Meu tadanjim ivotinjama bio je
daleko najvei i vjerojatno je svaku drugu mogao nadvladati. Po teoriji
Charlesa Darwina, koja kae da u prirodi pobjeuju najjai, a slabiji nestaju,
Anomalocaris bi svakako morao pripadati pobjednicima. Ali to se nije

dogodilo. ini se da je razvoj ivota bio velika lutrija u kojoj je glavnu rije
imala sluajnost. Srea je odluivala koje e se ivotne linije nastaviti, a koje
nestati.
Sluajne su bile i velike katastrofe koje su se na Zemlji povremeno
dogaale. Tako, na primjer, pretpostavljamo da je u razdoblju perma, odnosno
prije 225 milijuna godina, na na planet pao golemi meteorit i unitio gotovo
sav ivot, tada jo uvijek uglavnom ogranien samo u oceanima. Ali samo
gotovo! U toj je katastrofi, smatra se, nestalo 95 posto vrsta. Da taj meteorit
nije pao na Zemlju, razvoj ivota na njoj sasvim bi sigurno iao drugim putom
meteorit je utro sasvim nove razvojne staze.
Ali na posljetku to znai 200 milijuna godina prije perm- ske katastrofe
ivot je iziao i na kopno: najprije biljke, prvenstveno paprati. Biljke su uz
pomo Suneva svjetla iz zraka poele uzimati ugljini dioksid (CO2 ) i
pretvarati ga u eer. U tom se procesu oslobaa kisik. Atomi kisika u gornjim
slojevima atmosfere povezuju se u skupine s tri atoma. To je ozon (O3 ). On je
stvorio svojevrsni tit za zaustavljanje tetnih ultraljubiastih zraka. Tek je tada
morskim ivotinjama omogueno da napuste vodu i nasele se na kopnu.
I tako su se poslije permske katastrofe, dakle prije oko 200 milijuna
godina, pojavili prvi vodozemci, gmazovi i ptice. ivotinjskim carstvom
zavladali su dinosauri, a tu prevlast zadrali su vie od stotinu milijuna godina.
Moda bi planetom vladali i danas, da prije 65 milijuna godina na Zemlju
ponovno nije pao golemi meteorit. Na trenutnu promjenu klime uzrokovanu
katastrofom dinosauri se nisu mogli prilagoditi. Za njih je postalo prehladno pa
su nestali s planeta. Osloboeni prostor na posljetku su mogli preuzeti drugi
kraljenjaci, koji su dotad ivjeli u sjeni dinosaura i ispunjavali ivotne nie
koje nisu zahtijevale veliinu veu od takorove. To su bili sisavci.
Otada je prirodni trend posve odreen: sve vei mozak, a s njim i sve ira
svijest i inteligencija. S tim se razvojem stvara mogunost skupljanja i
razmjene sve veeg bogatstva informacija. Na trenutnom kraju tog razvoja
nalazi se ovjek. Ta je vrsta u meuvremenu postala tako mona da, ako eli,
jednim udarcem moe unititi sav ivot na planetu.

ovjek je samo sluaj?

a koliko ovjek bio moan, prouavanjem Zemljina razvoja nemogue se
ipak oteti dojmu da je i on tek rezultat brojnih sluajnosti. Evolucija ivota
nije nikakva logino ustrojena ljes- tvica pravocrtnog razvoja, na ijem se vrhu,
kao neizbjean i krajnji proizvod nalazi ovjek. I on je rezultat prolosti
temeljene na sluajnim dogaajima, koji su se mogli odvijati na posve drukiji
nain. Mi smo djeca sree, nita vie od toga.
Takvo motrite, ako je tono, i Boga stvoritelja predstavlja u sasvim
novom svjetlu. Ako je ovjek vrhunsko Stvoriteljevo djelo unutar njegova
stvaranja, mora se zamisliti nad injenicom da je njegov razvoj zamislio kao
takav beskonaan niz sluajnosti. Da se tijekom krede nije dogodio sudar
Zemlje s meteoritom koji je s povrine planeta izbrisao dinosaure, sisavci
nikad ne bi dospjeli u priliku da se kao ivotinjski razred razviju i na posljetku
stvore majmune, pliskavice i ljude. Za sisavce je planetarna katastrofa bila
ista srea, a za dinosaure je predstavljala unitenje.
Zbog razloga koji su nam jo uvijek uglavnom nepoznati, u epizodama
masovnog izumiranja prednost, ini se, imaju manje vrste. Sisavci krede bili su
maleni. Na primjer, prakonj Eohippus bio je otprilike veliine lisice. Ali
sisavci nisu bili mali kako bi imali prednost i tako preivjeli buduu katastrofu.
Mali su ostali zbog svoje slabosti. Dinosauri su, naime, zauzimali ivotne
prostore pogodne za velike sisavce.
Da je meteorit bio samo malo vei, moda bi unitio sav ivot na Zemlji ili
bi evoluciju toliko unazadio da bi za nastanak viih oblika ivih bia ponovno
bile potrebne milijarde godina. A mogla su pri sudaru s nekim drugim manjim
ili veim meteoritom pobjednikom biti i neka druga iva bia, primjerice
kukci. Oni bi tada postali vrhunac stvaranja pa bi danas vladali Zemljom.
Planetarnim katastrofama upravlja puki sluaj sluajne staze sluajnih
meteorita pa moramo pretpostaviti da bi druge katastrofe ili ak njihov
nedostatak imale sasvim razliite posljedice po evoluciju i dananji ivi svijet
na Zemlji. Preivjeli u katastrofi ne mora nuno biti uspjean u normalnim
vremenima. Gubitnici evolucije, stoga, nisu bili slabiji od pobjednika, oni jednostavno nisu imali dovoljno sree. Na posljetku, svojstva koja su neki
ivotinjski razred spasila od izumiranja nisu bila stvorena ba za tu priliku.

Nijedan ivotinjski razred ne stvara svojstva koja e mu moda biti potrebna

tek za milijune godina.
Bog, ako mu je nastanak ovjeka bio vaan, morao je vrlo tono znati koje
e sluaje pustiti da se doslovno dogode na Zemlji, a koje ne. Lutrija ivota
mora biti savreno tono natimana da stvori ovjeka. Ali tada to uope ne bi
bila lutrija, ve stvarno Boje djelovanje koje je, sigurno ve od samog Velikog
praska, tono utvrdilo to e se zbivati u cijelom svemiru i na zrncu pijeska,
naoj Zemlji. Na posljetku, i veliina meteorita i njihove staze utvrene su ve
u Velikom prasku barem u sluaju da pretpostavljamo kako se Bog poslije
Velikog praska vie nije mijeao u tijek razvoja svemira.

Cijeli svemir samo za jednu

inteligentnu vrstu?
li zato bi se Stvoritelj toliko trudio da u svojem svemiru ima samo jednu
inteligentnu vrstu? Zar tolike milijarde galaktika s milijardama zvijezda
postoje samo zato da iznjedre tek jednu inteligentnu vrstu? Samo nas u
cijelome svemiru? To bi bilo iznimno neracionalno troenje prostora. Za to bi
dostajala i samo jedna galaktika.
Zapravo samo vjera zahtijeva jedinstvenost ovjeka u svemiru. To ne trae
ni filozofija, ni znanost. Filozofija i prirodne znanosti ne zaziru od pitanja mora
li inteligentni ivot, ili ivot uope, biti ogranien na Zemlju. Ve samo
povrnim promatranjem svemira ustanovljujemo da je sjeme ivota posijano
posvuda u njemu. Temeljni sastojci ivota nastaju od zvjezdane praine i ire se
prostorom, naravno prije svega u gustim oblacima plina i praine koje znamo
kao galaktika rodilita zvijezda, kao primjerice Orionovu maglicu od nas
udaljenu 1700 svjetlosnih godina.
Otkrie organskih molekula u meuzvjezdanom prostoru daje naslutiti da
svojstvo materije po kojem se ona skuplja u vee molekule nije ogranieno
samo na Zemlju. To je vrlo znaajan prilog tvrdnji da ivot vrlo vjerojatno nije
nastao samo na naem planetu. Kemijska evolucija dakle nastanak

elemenata i jednostavnih molekula i bioloka evolucija nastanak ivota

zbivale su se ili se jo zbivaju na drugim planetima u svemiru.
Nastanak ivota, pretpostavljamo, na planetima slinim Zemlji gotovo je
neizbjean biokemijski proces. Ali razvoj veih ivih bia sa specijaliziranim
organima proces je koji zahtijeva nezamislivo mnogo vremena. eli li neki
planet postati kolijevka ivota, na njemu mora biti vode, a na povrini mu
moraju vladati temperature izmeu ledita i vrelita vode. Ti preduvjeti prilino dobro odreuju udaljenost ivotnog planeta od matine zvijezde. ivot je
najosjetljivija i najkrhkija tvorba koju je stvorio svemir.
Uske granice u kojima moe nastati ivot ispunjava, meutim, neizmjerno
mnotvo moguih svjetova. U vidljivom svemiru nalazi se oko 100 milijardi
galaktika sa po otprilike 100 milijardi zvijezda u svakoj od njih. Ako svaka
zvijezda prosjeno ima deset planeta, znai da u svemiru ima 100 000 milijardi
milijardi (= 1023) planeta. Taj je broj vjerojatno prevelik. Za odreivanje
prosjenog broja planeta u zvjezdanim sustavima, naglaavam, jo uvijek ne
znamo dovoljno. Optimisti meu astronomima polaze od injenice da svaka
zvijezda, koja ne pripada dvostrukom ili viestrukom sustavu, ima planetni
sustav. Prevelika masa matine zvijezde i njezin preveliki sjaj takoer ne
govore u prilog postojanja planetnog sustava, a pogotovo ne planeta koji bi
mogao iznjedriti ivot. I uz ta ogranienja preostaju zvijezde iji je sjaj u
rasponu od stotinke do dva i pol sjaja Sunca. To je jo uvijek nekoliko
postotaka ukupnog broja zvijezda. Zbog iznimno velikog broja zvijezda u
svemiru to znai da ih jo uvijek ima vrlo mnogo. U naem neposrednom
susjedstvu, to znai na udaljenosti do dvadeset svjetlosnih godina, pronali
smo samo dvanaest zvijezda s moguim ivotnim planetima. Ve odavna smo
pokuali ustanoviti dolaze li nam s njih umjetno stvoreni radio signali ali, kako
se i oekivalo, bez uspjeha. To, meutim, ne mora znaiti da na planetima tih
zvijezda ne postoje nii oblici ivo- ta. Oni nam, na alost, ne mogu poslati
radijske ili neke druge vrste signala.

Mukotrpno traganje za drugim

planetnim sustavima

ako su planeti vrlo mali u usporedbi sa zvijezdama, nije ih u desetljeima

otkad postoje veliki teleskopi bilo mogue izravno opaziti. Hubbleov
svemirski teleskop svojom je infracrvenom kamerom svibnja 1998. otkrio
objekt, dva do tri puta vee mase od Jupiterove, koji bi mogao biti planet, ali
do danas nije pouzdano utvreno nije li moda rije o smeem patuljku. Ipak,
u listopadu 1995. astronomi su otkrili planet kraj zvijezde udaljene 42
svjetlosne godine od Sunca. Otkrie, meutim, nije uinjeno optikim
ureajima. Do danas je izvan naeg Suneva sustava otkriveno vie od
dvadeset planeta koji krue oko normalnih zvijezda slinih naem Suncu.
Neki od njih imaju vrlo eliptine staze. Staze kod kojih se udaljenost od
sredinje zvijezde jako mijenja nisu pogodne za razvoj ivota. Neki se
pronaeni planeti nalaze vrlo blizu matine zvijezde, pa su im povrinske
temperature visoke. Na njima takoer valja iskljuiti postojanje ivota.
Uspjeh u potrazi za planetima ne temelji se na injenici da su u
neposrednom susjedstvu Suneva sustava iznenada nastali brojni planeti.
Otkria su tek posljedica usavrenih mjernih instrumenata koji stoje na
raspolaganju astronomima i astrofiziarima. Kako izravno optiko promatranje
planeta jo uvijek nije mogue zbog njihova vrlo slaba sjaja a usto se oni
nalaze preblizu matinih zvijezda moramo ih otkrivati neizravnim postupcima. Za to postoji samo jedan nain: izmjeriti gravitacijsko privlaenje kojim
planet djeluje na matinu zvijezdu. Naime, ve i razmjerno maleno nebesko
tijelo poput planeta na zvijezdu djeluje dovoljno jako da se to moe izmjeriti,
naravno samo najosjetljivijim mjernim instrumentima.
Na putu kroz galaktiku svaka zvijezda oko koje krui velik planet pomalo
tetura, odnosno ne kree se jednoliko ve vijuga s jedne na drugu stranu.
Tako se, na primjer, brzina naeg Sunca dok juri kroz Galaktiku u
jedanaestgodinjem ritmu uzrokovanom kruenjem Jupitera mijenja za trinaest
metara u sekundi. Jupiter, dakle, izbacuje Sunce iz koloteine. Te sitne
promjene brzine tijekom jedanaest godina mogao bi astronom s udaljenosti od
nekoliko svjetlosnih godina dokazati naim najsuvremenijim spektrografima.

U astronomskim razmjerima maleni pomaci na jednu ili drugu stranu pokazuju

se kao maleni pomaci prema crvenom ili plavom dijelu spektra svjetlosti
zvijezde. A to moemo mjeriti.
Odakle, namee se pitanje, astronomi znaju da su otkrili planet, a ne
moda smeeg patuljka, dakle malenu hladnu zvijezdu? Odluujui podatak za
pronalaenje odgovora je oblik staze pratioca matine zvijezde. Planeti, tako
kau prorauni, moraju imati gotovo krune staze, jer u suprotnom sustav ne bi
bio dovoljno stabilan. Nekoliko otkrivenih izvansolarnih planeta ima takve
krune staze, primjerice oni oko zvijezde 51 Pegaza i zvijezde 47 Velikog
medvjeda. Druga nebeska tijela s vrlo izduljenim stazama mogli bi, dakle, biti
smei patuljci. Recimo, takoer, da je zvijezda 51 Pegaza bila prva oko koje je
pronaen planet. Ta zvijezda u zvijeu Pegaza od nas je, odnosno od Sunca
udaljena otprilike 55 do 60 svjetlosnih godina. Rije je, takoer, o utoj zvijezdi iji je sjaj oko 1,8 puta jai od Suneva.
Otkrie planeta kraj te zvijezde izazvalo je mnogo uzbuenja, i to s
pravom, kad se pomisli da potraga za izvanzemaljskim ivotom ima smisla
samo ako sa sigurnou znamo da i druge zvijezde imaju planete. Ali kako
esto biva s otkriima u svemiru i ovo je astronomima otvorilo novu
potekou. Naime, planet zvijezde 51 Pegaza mnogo je vei negoli bi smio biti.
Za sve izvansolarne planete vrijedi isto: do etiri su puta masivniji od Jupitera,
a od matine su zvijezde ponekad manje udaljeni od prosjene udaljenosti
Zemlje od Sunca. Po dananjim teorijama nastanka planet- nih sustava takvi bi
divovski planeti trebali nastati na udaljenosti najmanje pet puta veoj od jedne
astronomske jedinice, odnosno udaljenosti Zemlja-Sunce.
Ono to kod divovskih izvansolarnih planeta takoer zauuje njihova je
brzina kruenja: zvijezdu 51 Pegaza njezin planet obie za samo 4,2 dana.
Merkur, mali planet najblii Suncu, za jedan okret oko nae zvijezde treba 87
dana. Podaci o planetu zvijezde 51 Pegaza i o drugim izvansolarnim planetima
uope se ne uklapaju u sliku koju su astrofiziari stvorili o nastanku i izgledu
planetnih sustava. Ali tko zna vrijede li njihove postavke za sve sluajeve? Tko
zna ubraja li se Sunev sustav meu normalne sustave, odnosno nema li
moda i drugih vrsta planetnih sustava? Moda je Sunev sustav zaista neto
posebno i jedinstveno, gdje je svoje prste upleo i Bog.
Ne smije se, meutim, zaboraviti da su astronomi zapravo tek poeli pravu
potragu za izvansolarnim planetima. Njihov je cilj vrlo visoko postavljen:

otkriti koliko zaista u svemiru ima planeta i ima li na njima ivota. Do godine
2010. ele istraiti ima li planeta oko svih otprilike 2500 zvijezda u
neposrednom susjedstvu, to znai do udaljenosti od oko 200 svjetlosnih
godina. U mreu e im upasti samo najmasivniji planeti. Postoje li negdje
drugdje planeti slini Zemlji, zbog vrlo malene veliine zasad ih sigurno ne
moemo opaziti.
Prilino je, meutim, sigurno da otkriveni divovski planeti zbog malene
udaljenosti od matine zvijezde imaju previsoku povrinsku temperaturu da bi
se na njima razvio ivot. Njihove su povrine zagrijane na do 1700 stupnjeva
Celzija pa vjerojatno uope nemaju atmosferu. Zvijezda oko koje krue s
njihove povrine izgleda kao velika vatrena kugla, do dvadeset puta vea od
Sunca na zemaljskom nebu.
Naravno, astronomi su u meuvremenu ve pronali objanjenje za malene
udaljenosti od matine zvijezde i brzo kruenje stazom. Pretpostavljaju da je u
poetnoj fazi na velikoj udaljenosti od zvijezde nastalo nekoliko divovskih
planeta. Zbog velike gravitacijske privlanosti pri bliskim su se susretima
njihove staze tako promijenile da su neki krenuli prema unutranjim dijelovima
sustava, dok su drugi katapultirani izvan njega.
Meu pronaenim izvansolarnim planetima ima, meutim, i obeavajuih
primjeraka. Planet zvijezde 47 Velikog medvjeda ispunjava neke eljene
uvjete: svoju zvijezdu, po gotovo krunoj stazi, obilazi na dvostrukoj
udaljenosti Zemlja-Sunce. Na alost,
i njega valja ubrojiti meu tekokategornike jer mu je masa 2,5 puta vea od
Jupiterove. Zbog toga i na njemu moramo iskljuiti mogunost postojanja
ivota.

Potraga za izvanzemaljcima
otraga za izvansolarnim planetima strogo uzevi nema nikakve veze s
potragom za izvanzemaljskim ivotom. Posve je nemogue na planetima
promatranim neizravnim postupcima ustanoviti postojanje bilo kakvog oblika

ivota. To bi bilo mogue samo kad bi tamonja inteligentna bia mogla poslati
neku vrstu signala. Ve desetljeima se radioteleskopima oslukuje svemir, ali
radiosignale izvanzemaljaca do danas nismo uspjeli zabiljeiti.
Pasivno oslukivanje svemira samo je jedan od naina ostvarivanja
kontakta. Drugi je nain slanje signala. Prvu i do danas jedinu zemaljsku
radioporuku znanstvenici su poslali 1974. najveim radioteleskopom na
svijetu, smjetenim pokraj Areciba u Portoriku. Tanjurasta antena tog
radioteleskopa ima promjer od 305 metara. Radioporuka, poslana s ovog
teleskopa na frekvenciji od 1420 megaherca, bila je milijun puta jaa od
zraenja Sunca na toj valnoj duljini. Poslani trominutni radijski impuls na putu
e se kroz svemir rairiti na nekoliko tisua svjetlosnih godina. Izvanzemaljski
teleskopi koji se nalaze unutar njegova unja mogu ga otkriti, pod uvjetom,
naravno, da im je osjetljivost jednaka onoj teleskopa u Arecibu.
Jakim radiosignalom naciljano je kuglasto zvjezdano jato Ml3 udaljeno od
Zemlje oko 24 000 svjetlosnih godina. Frekvencija signala od 1420 megaherca
odgovara frekvenciji vodika. Kad atomi vodika primaju energiju, jedan njezin
dio izrauju na frekvenciji od tono 1420,405751768 megaherca. (Jedan herc
jednak je jednoj ciklinoj promjeni, odnosno prolasku jednog brijega i jednog
dola vala u sekundi. Sa 1420 megaherca, dakle, oznaavamo prolazak 1,420
milijardi radiovalova u sekundi. Kako je brzina svjetlosti poznata, valnu
duljinu moemo izraunati dijeljenjem brzine svjetlosti s valnom frekvencijom.
Dobivamo da valovi frekvencije 1420 megaherca imaju duljinu od 21,1 centimetra.)
Kako vodik predstavlja tri etvrtine ukupne mase svemira, napredna
izvanzemaljska bia moraju tu frekvenciju poznavati jednako dobro kao i mi.
Moemo, dakle, pretpostaviti da svi radioastronomi u Galaktici promatraju
svemir na frekvenciji od 1420 megaherca i smatraju da isto ine svi drugi
radioastronomi.
Signal poslan s radioteleskopa u Arecibu sadravao je, osim toga, nekoliko
ifriranih poruka koje bi izvanzemaljci trebali deifrirati bez prevelikih
tekoa, pretpostavljajui da su jednako inteligentni kao mi. Poruke su poslane
u tzv. binarnoj ifri. Rije je o ifri koja se sastoji od samo dvije signalne
jedinice, primjerice kratko i dugo, i koja u naelu djeluje jednako
raunalnom jeziku sastavljenom samo od nitica i jedinica.
Sadraj poruka bili su brojevi 1 do 10, atomske teine nekih temeljnih

elemenata poput vodika, ugljika i kisika, od kojih smo graeni mi, a vrlo
vjerojatno i izvanzemaljci, potom brojano izraena kemijska formula DNK te,
na posljetku, shema Suneva sustava u kome se posebnim poloajem istie
trei planet.
U meuvremenu je poruka, koja se kree brzinom svjetlosti, prevalila vie
od tisuinke puta prema kuglastom jatu Ml3, odnosno 28 od ukupno 24 000
svjetlosnih godina. Odgovor moemo oekivati najranije za 48 000 godina. Ali
tko zna hoe li na naem planetu tada uope jo biti ljudi.
Zemlja, meutim, ve prilino dugo u svemir zrai umjetne radiosignale
od trenutka kad su poele radijske i televizijske emisije, dakle ve gotovo
stotinu godina. U kugli polumjera otprilike sedamdeset svjetlosnih godina
izvanzemaljska se inteligentna bia mogu uvjeriti u postojanje ivota na
Zemlji: dovoljno je da ukljue televizore ili radioprijamnike. Zemlja je danas
izvor vrlo jakog radijskog i televizijskog prometa pa je na planet na nekim
radijskim frekvencijama sasvim sigurno postao najsjajniji objekt Suneva
sustava, sjajniji i od samoga Sunca. Izvanzemaljsko inteligentno bie koje bi
radiosignale sa Zemlje pratilo sedamdesetak godina moralo bi zakljuiti da su
se na tom planetu zbile velike promjene.

Svemirske poruke u bocama

ko radiozraenju, premda svemirom putuje najveom moguom brzinom,
treba strano mnogo vremena da prevali udaljenosti meu zvijezdama, to
bismo tek rekli o nekoliko sondi koje su krenule iz naeg Suneva sustava.
Svemirske sonde Pioneer 10 i Pioneer 11 su 1973. i 1974. proletjele pokraj
Jupitera i potom zapoele beskonano putovanje u meuzvjezdani prostor.
Poslije njih su slijedile sonde Voyager 1 i Voyager 2. Ova posljednja je 1989.,
nakon to je prola pokraj Neptuna, krenula prema zvijezdi s katalokim
brojem Ross 248. Rije je o razmjerno bliskoj zvijezdi do koje e stii 42155.
godine. Prije negoli je Voyager
2 napustio Sunev sustav, kao oprotajni pozdrav poslao nam je fotografiju
Zemlje: slabe plave tokice osvijetljene Sunevom zrakom na potpuno crnoj

pozadini praznog svemira.

Takve svemirske sonde najbra su vozila koja je do danas stvorio ovjek.
Svemirom se kreu, meutim, puevom brzinom pa na dan prevaljuju
smijenih jedan i pol milijun kilometara. Zbog toga se ini udnim da smo
takvo vozilo namijenili za slanje poruke izvanzemaljcima. Sonde Voyager, na
primjer, nose na sebi plou s prikazom ivota na Zemlji, a osim toga i bakrenu
gramofonsku plou sa snimkama tipinih zemaljskih zvukova: skladbe Bacha,
Beethovena, Mozarta i drugih klasinih skladatelja, potom Johnny B. Goode
Chucka Berryja, glasanje kitova, pla djeteta te zvuk ljubljenja, premda svi
znamo da se pri ljubljenju nita ne uje. Ne znam samo zato nije ovjekovjeen
najti- piniji zvuk na planetu, zvuk automobilskog alarma. Nisu zaboravljene
ni upute za rukovanje ureajem za reprodukciju opisane znanstvenim
slikovnim pismom. Ne znamo, naime, koliko su stvarno inteligentni
izvanzemaljci i bi li znali rukovati primitivnim ureajem poput gramofona.
Gramofonska ploa ima trajnost od milijardu godina jer joj se u hladnom i
mirnom svemiru ne moe dogoditi gotovo nita. Ona e nositi informacije o
nama i u doba kad e ljudska civilizacija odavna nestati ili e se ljudi razviti u
posve drukiji bioloki oblik. Sonde Voyager i dalje e letjeti svemirom kao
skromni ostaci svijeta koji vie ne postoji.
U njih ne treba polagati prevelike nade. Ali nema nikakvih razloga za
tugovanje. Izgledi da netko naie na Voyagere zanemarujue su maleni. Ipak,
nisu jednaki nitici. Sve to, meutim, nalikuje svemirskoj djejoj igri. Kao
sredstvo meuzvjezdane komunikacije sve drugo mnogo vie obeava.
Vrijeme od 40 000 godina potrebno za dolazak do bliske zvijezde naprosto je
predugo.

Potraga za iglom u plastu sijena

omunikacija brzinom svjetlosti jedini je razuman nain stupanja u kontakt

u svemirskim razmjerima. ak i kad je rije
o njima nije lako othrvati se osjeaju besmislenosti takvog pothvata. Ako su
tone optimistine procjene da svaka milijunta zvijezda moe imati tehnoloku

civilizaciju, pri emu su te zvijezde nasumce rasute itavom Mlijenom

stazom, tada je najblia udaljena najmanje nekoliko stotina svjetlosnih godina,
a vjerojatnije nekoliko tisua. Potrebna je, dakle, neizmjerna strpljivost da se
dobije odgovor iz galaktikih dubina. Sporazumijevanje s biima u drugim
galaktikama izvan svake je mogunosti.
Pretpostavimo da je najblia razvijena civilizacija udaljena dvjesto
svjetlosnih godina. Tada e ona za oko stotinu pedeset godina primiti prve
slabe radiosignale sa Zemlje, one koji su s naeg planeta krenuli poslije
Drugog svjetskog rata. Ali to bi strana civilizacija uope zapoela sa
zemaljskim signalima? ak i kad bi ih smatrala dovoljno zanimljivima, na
odgovor bismo morali ekati najmanje do godine 2350. Brzina svjetlosti
postavlja granicu brzini komunikacije, i ta je granica nepremostiva.
ini nam se moda razumnijim zapoeti s pretpostavkom da su udaljene
civilizacije nadole na zamisao da se uine vidljivima. Moda su poruke ve
odavna na putu prema nama. Polazei od te pretpostavke NASA je 12.
listopada 1992. sluajno se to zbilo tono 500 godina nakon to je Kristofor
Kolumbo otkrio Ameriku odluila ostvariti projekt oslukivanja na dvije
odreene frekvencije. Cilj istraivanja bilo je otprilike tisuu, ne previe
udaljenih, zvijezda slinih Suncu. Usto, po naelu sluajnosti nebo je trebalo
proeljati na 8,4 milijuna frekvencija kako bi se otkrio mogui signal
izvanzemaljske civilizacije. Kad je rije o 8,4 milijuna razliitih frekvencija, to
znai da svaki kanal ima vrlo uski frekvencijski raspon. Naie li se na signal u
tako uskom podruju, s velikom bi se sigurnou moglo rei da on potjee od
umjetnog izvora naime, prirodni procesi ne stvaraju tako otre crte
radiospektra.
Potraga za signalima izvanzemaljskih civilizacija skraeno je nazvana
SETI (Search for Extra Terrestrial Intelligence, dakle potraga za
izvanzemaljskom inteligencijom). Time je na scenu stupio prvi narataj
znanstvenika zaduenih za ostvarivanje kontakta s izvanzemaljcima. Projekt
SETI polazio je od mnogo temeljnih pretpostavki iju je ispravnost nemogue
dokazati. Prva je pretpostavka bila da ivot i tehnoloki razvoj u svemiru idu
zajedno i nisu rijetki. Polazimo od toga da je bioloka evolucija svuda prisutan
proces, a ne jedinstven i sluajan dogaaj vezan za na planet.
Drugom se pretpostavkom zastupa miljenje da je vrijeme u kojem se na
planetu javlja inteligencija tek djeli starosti Mlijene staze. To izraeno
drugim rijeima znai da ovjek vrlo vjerojatno nije prvo inteligentno bie u

naoj Galaktici. Iz toga slijedi zakljuak da bi ovjeanstvo staro nekoliko

tisua godina moglo naii na civilizaciju staru milijune ili ak milijarde godina.
Trea je pretpostavka da u svemiru posvuda vladaju isti fizikalni zakoni.
Ti zakoni postavljaju prilino uske granice uspostavljanja kontakta izmeu
razliitih zvjezdanih sustava. Prosjeno vrijeme putovanja izmeu zvijezda
nae Galaktike, ak i brzinama jednakim svjetlosnoj, iznosilo bi stotine ili
tisue godina. Svemirsko putovanje meu zvijezdama ini se stoga prilino
besmislenim pothvatom. Superpogoni kojima bi se premaila brzina svjetlosti
tek su primamljivi proizvodi mate.
Za razliku od ljudske mate, koja ne pozna granice, prirodne znanosti i
tehnologija strogo se pokoravaju fizikalnim zakonima. Njih se ne moe
iskljuiti pritiskom gumba. I mnogo razvijenija fizika budunosti ne moe
promijeniti temeljne odnose brzine, energije, svjetlosti i mase.
etvrta pretpostavka govori da inteligentna bia, ba zato to su
inteligentna, meusobni kontakt ne ostvaruju skupim svemirskim putovanjima,
koja i tako omoguuju samo posjeivanje najbliih zvjezdanih sustava, ve
razmjenom podataka brzinom svjetlosti. Visokorazvijene civilizacije u
Mlijenoj stazi e se za kontakt s drugim civilizacijama sigurno orijentirati na
odgovarajue tehnike. Odailjat e elektronske poruke i za to birati lako
prepoznatljive frekvencije.
Posljednja, peta pretpostavka, pomalo je fantastina. Ona kae da ve dugo
postoji galaktiki klub naprednih civilizacija koji raspolae mreom za
razmjenu podataka. Za SETI to znai da moda naletimo na signale
namijenjene drugima.
Na alost, rad SETI-ja nije bio dugoga vijeka. Samo godinu dana nakon
to je Kongres SAD-a odobrio pokretanje projekta, zbog navodnih je
financijskih potekoa zaustavljen. Mnogo su vanije potekoe koje se
javljaju pri samome oslukivanju svemira u potrazi za signalima
izvanzemaljskih civilizacija. Naime, pozadinski umovi ali umnogome i
zemaljska radiozbrka naprosto preplavljuju radijsko podruje spektra. Zbog
toga je vr
lo teko izdvojiti mogue slabe signale dalekih civilizacija.
Kod projekata koji se bave potragom za izvanzemaljskom inteligencijom
temeljna je potekoa da se ne zna kad e se neto otkriti i koliko e iznositi
ukupni trokovi.
Usprkos tom udarcu, skupina je znanstvenika odluila nastaviti radom u

institutu za SETI, a NASA im je dopustila daljnju uporabu postojeih

instrumenata. Dosad u potrazi nije bilo uspjeha. Premda je bilo mnogo
neobjanjivih signala, u njima se nije uspjelo nai ifrirane poruke. Ali nijedan
znanstvenik nikad nije pomislio da e potraga za izvanzemaljskim signalima
dati brze rezultate. Izgleda za uspjeh vrlo je malo, da ne kaemo da su oni
zanemarivo mali. Ali ako ne pokuamo, takoer nikad neemo moi rei jesmo
li zaista jedina civilizacija u svemiru.
Na ovom mjestu valja postaviti pitanje mora li izvanzemaljska
inteligencija slijediti istu logiku i matematiku koju smo mi stvorili. Mora li
strana tehnologija biti slina naoj? Na to je pitanje bolje odgovoriti potvrdno
negoli nijeno, imamo li na umu injenicu da u svemiru posvuda vladaju isti
fizikalni zakoni. Svaka se tehnologija mora temeljiti na njima, bez obzira u
kojem se kutku svemira razvila. I druge civilizacije moraju imati svoje
Keplere, Galileje i Einsteine, jer u suprotnom ne bi mogle razumjeti ustroj
svemira i istraivati ga pomou tehnolokih pomagala. Ali ima li
visokorazvijena civilizacija automatski teleskope i svemirske brodove, pitanje
je na koje nema sigurnog odgovora. Moda je radoznalost svojstvena samo
ovjeku. Vlastite osobine ne smijemo prenositi na druge. Prije svega,
izvanzemaljsku civilizaciju ne smijemo smatrati tek inaicom zemaljske.

Moraju li izvanzemaljci izgledati kao

mi?

ad je ve sluaj u nastanku ivota na Zemlji umijeao svoju boansku ruku,

trebao bi se u pravom smislu pokazati tek u galaktikim razmjerima. Za
sluajnosti i bioloke u svemiru ima dovoljno prostora, ali i vremena.
Odmah se namee temeljno pitanje moraju li izvanzemaljski oblici ivota biti
graeni od istih organskih molekula kao i zemaljski. ak i ako sav ivot u
svemiru poiva na istoj molekularnoj kemiji, to jo uvijek ne mora znaiti da
e posvuda nastati organizmi i inteligentan ivot slini onima na Zemlji.
Prisjetimo se samo kako se zemaljski ivot razvio u iznimno mnotvo oblika
od jednostaninih do viih organizama.
Ve i za sam oblik tijela izvanzemaljskog inteligentnog bia ima
nebrojeno mogunosti. Na nekom drugom planetu pogodnom za nastanak
ivota stvaranje nasljednih razlika nuno bi bi

lo podvrgnuto sasvim drugim sluajnostima. Promjena gena u organizmima

ovisila bi tamo o drugim uvjetima u okolini. Zbog toga bi vjerojatnost nastanka
tjelesno nama slinih bia na tom planetu bila ravna nitici.
Nasuprot takvom zakljuku svakako treba primijetiti da se ivot poinje
razvijati samo na mjestima gdje su okolni uvjeti slini onima na Zemlji. A
posvuda gdje takvi uvjeti postoje, evolucija e se ponoviti poput svojevrsnog
programa perilice rublja. Razlike od temeljnog uzorka pojavit e se samo zbog
razliitih sluajnosti, odnosno svemirskih katastrofa. Temeljni evolucijski
uzorak posvuda je isti.
Moda je nastanak ljudske ili ljudskoj sline civilizacije obvezna faza
razvoja ivota u svemiru, ako ni zbog ega drugoga, a ono zato to deset prstiju
bolje pomau od dvije peraje ili ak nijednog uda. Ali ovjek bi u tom sluaju
bio tek prijelazni oblik prema daljem i viem biu. Na posljetku e se duh
moda uspjeti osloboditi biolokih stega i posve bestjelesno postojati u
svemiru.
Na putu prema njemu nalazila bi se bia graena samo od mozga. Ali ak e i
taj posljednji materijalni ostatak nestati negdje u budunosti mjerenoj
milijardama godina.
U tom se trenutku kraj bioloke evolucije poklapa s poetkom svega,
odnosno pitanjem je li svemir nastao djelovanjem svemogueg duha. Takvo
pitanje nije fizikalno, ve vjersko, jer pita sadri li svemir vie od onoga to se
u njemu fiziki nalazi.
Suvremena fizika ve odavna ne zaobilazi pojmove duha i ideje koji mogu
postojati neovisno o materiji. Ve i pojam polja, dakle nematerijalne
fizikalne veliine, pomie suvremenu fiziku vrlo blizu pojmovima duha i
ideje. Prije svega, atomska nam fizika pokazuje da je materija graena od
neega duhovnog. Mog
li bismo, takoer, rei da je duh ili svijest uvijek prisutna, ugraena u temeljne
zakone svemira. Matematika bi po tome bila duhovni klju za otkrivanje tih
zakona, ona bi bila jezik sveprisutnog duha.
Zbog toga elementarne estice vie nalie idejama negoli neemu
materijalnome. Prirodne znanosti nalaze se na pragu na kojem se slika svijeta
poinje radikalno mijenjati. Kvarkove, najsitnije poznate djelie materije, ne
moemo vie uope opisivati kao djelie, dakle estice materije, jer se ne mogu
opaati odvojeno. Kad bismo htjeli razdvojiti dva kvarka, morali bismo utroiti
energiju koja bi stalno stvarala nove parove kvarkova i antikvarkova, ali

prvobitni nam par ipak ne bi uspjelo rastaviti. Kvarkovi su tek ideje o

esticama, njihova su svojstva vie duhovna nego materijalna.

Kod izvanzemaljaca sve je mogue

to doputa fizika
vije su mogunosti: izvanzemaljci, ako ih ima, slini su nama ili izgledaju
posve drukije. Da izgledaju jednako nama, vrlo je nevjerojatno. Nema
nikakva razloga pretpostaviti da je ljudski oblik univerzalan. Priroda se
jednostavno voli igrati mogunostima koje joj prua biologija. Drugi uvjeti u
okolini, nalae logika, vode razvoju drugih tjelesnih ustroja, drugog razuma,
druge svjesnosti, drugih sredstava sporazumijevanja.
Potpuno je otvoreno, na primjer, pitanje moe li mozak raditi posve
drukije od ljudskog. Moe se zamisliti da mozgovi izvanzemaljaca, povezani
nekakvim poljem, izravno meusobno komuniciraju, slino umreenim
raunalnim procesorima. To ne bi bilo previe neobino. Vrlo se slino tome,
na primjer, sporazumijevaju zajednice mrava i termita. Mravlja zajednica je
svojevrsni nadorganizam s jednim nadmozgom. Svaki je mrav na zagonetan
nain izravno povezan s cijelim organizmom. U svakom trenutku zasebna
jedinka zna to zajednica misli, to planira. Svaki je mrav sa svima drugima
u stalnoj vezi. Mravlja zajednica predstavlja ukupnu inteligenciju svih zasebnih
jedinki.
Jednako je tako zamisliva zajednica izvanzemaljaca u kojoj je upravo
opisano bioloko naelo ostvareno na najvioj razini inteligencije: ivui planet
kao nadmozak i nadorganizam.
Ve dugo znanstvenici razmiljaju o mogunosti izravnog prikljuivanja
mikroprocesora na stanice mozga, drugim rijeima, na mogunost ugraivanja
mikroraunala u mozak. Jednako se tako moe zamisliti da kod izvanzemaljaca
neuroni, odnosno ivane stanice u kojima nastaju ivani podraaji, nisu
meusobno povezani ivanim vlaknima, ve impulse razmjenjuju
elektromagnetskim valovima. Tako bi se stvorila mogunost podjele
inteligencije na mnogo zasebnih organizama jer elektromagnetski valovi imaju
neogranien doseg.
A tko, na posljetku, kae da mozak mora imati samo 1014 ivanih veza,

koliko ih ima ovjeji mozak? Zato ne bi negdje u svemiru postojali mozgovi

s 1024 ili 1034 ivanih veza? Sposobnost razmiljanja takvog mozga bila bi
iznimno poveana u usporedbi s ljudskim mozgom. Na nam mozak, na alost,
ne moe predoiti to se zbiva u takvim supermozgovima, to bia s takvim
uinkovitim mozgovima sve znaju.
Svim misaonim igrama kojima se zabavljamo na nekoliko posljednjih
stranica jedno je zajedniko: rije je samo o izmjenama i razvoju zemaljskih
ivih bia. Takva su razmiljanja, meutim, opravdana, jer u svemiru na koncu
vrijede isti fizikalni zakoni, pa iz toga slijedi da su isti i kemijski zakoni
odgovorni za nastanak molekula i ivih stanica. Vjerojatno se dobrim dijelom
ba zato izvanzemaljci u znanstvenofantastinim filmovima prikazuju kao
oblikom i ponaanjem izmijenjeni zemaljski organizmi. Ako izvanzemaljci
tamo vani i ne izgledaju uvijek slini ljudima, ipak su uvijek prepoznatljivi,
primjerice u obliju divovskih pueva, divovskih kukaca ili divovskih tikvi.
Obino se pritom ne moemo oteti dojmu da mata jako zaostaje za moguim
osobinama izvanzemaljskog ivota. S druge strane, vrlo je teko predstaviti si
kako bi zaista mogli izgledati mogui izvanzemaljci. Naa se mata hrani
onime to ve poznamo, u ovom sluaju postojeim zemaljskim organizmima.
ak i ako svemirska biologija ima vrlo irok prostor za ustrojavanje i
razvoj ivota, taj je prostor ipak ogranien fizikalnim i kemijskim zakonima.
Tako, na primjer, ne moe biti ivih bia prilagoenih ivotu u vatri. Visoka
temperatura razara molekularne veze, one u njoj uope ne mogu nastati i
postati stabilne. Visoka temperatura previe pobuuje atome pa se oni ne mogu
povezivati. Sav ivot u svemiru zato e biti graen od temeljnih molekula
ivota, a to u naelu znai razliitih ugljikovodika. Prejako svemirsko zraenje
takoer sprjeava pojavu ivota i ono razara molekularne veze.
Zanimljivo je, naravno, i pitanje moe li se ivot razviti samo na planetima
slinim Zemlji, dakle na vrstim stjenovitim i me- talnim planetima, a ne i na
plinovitim planetima. Jasno je da iva bia na plinovitom planetu moraju
izgledati drukije negoli na stjenovitom. Na plinovitom planetu nema vrste
kore, dakle nas- tanjive povrine, ve samo gue ili rjee oblane atmosfere.
Teoretski se i na takvim planetima mogu stvoriti vee nakupine organskih
molekula, a na koncu i iva bia. Ameriki znanstvenici Carl Sagan i E. E.
Salpeter sa sveuilita Cornell u saveznoj dravi New York ve su prije mnogo
godina raunalno dokazali mogunost postojanja ivota na plinovitom planetu.
4

Kakva bi to vrsta ivota mogla biti, raunalo naravno nije moglo rei.
Svako ivo bie na plinovitom planetu mora prevladati temeljnu
potekou: zbog jakih strujanja atmosfere izbjei sputanje u donje slojeve,
gdje je temperatura previsoka za odravanje ivota. Zbog toga organizmi na
plinovitom planetu moraju biti slini balonima. Po potrebi isputaju plin ili se
njime pune i tako se sputaju ili podiu. Let je, takoer, mogu i na principu
balona s toplim zrakom. U tom bi se sluaju ivo bie za potrebni uz- gon
pobrinulo podeavanjem unutranje temperature. Potrebnu energiju dobivalo bi
hranjenjem i preradom okolnih organskih molekula. Mogue bi, takoer, bilo
dobivanje energije slino kao kod zemaljskih biljaka: od svjetlosti, zraka i
vode, gdje se ovo posljednje pronalazi u oblacima vodene pare. Takvi zrani
organizmi mogli bi biti vrlo veliki promjer bi im mogao iznositi i nekoliko
kilometara! Bila bi, dakle, zamisliva i iva bia veliine gradova. Ti lebdei
organizmi, pisao je Carl Sagan, mogli bi se izbacivanjem plinskih mlazova
kroz atmosferu kretati poput mlaznih zrakoplova ili raketa i udruivati u
iznimno velika, spora krda. Uzorci na koi, njihova kamuflaa, ukazivala bi da
i za njih ima opasnosti. U takvom bi svijetu postojala jo barem jedna ekoloka
nia, nia lovaca. Lovci bi, meutim, bili brzi i pokretni, a hranili bi se
organskim molekulama lebdeih organizama i crpili njihove zalihe istog
vodika. Prva bi se lebdea bia, tako, mogla razviti od upljih organizama, a
prvi lovci od pokretnih lebdeih bia. Previe lovaca, meutim, ne bi smjelo
biti jer bi nakon to pojedu sva lebdea bia i sami bili osueni na izumiranje.
Takva privlana stvorenja nastala u mati pokoravaju se fizi- kalnim i
kemijskim zakonima, to pak ne znai da je priroda morala slijediti naa
matanja.
Ovdje valja naglasiti da jo uvijek znamo premalo o biolokim
stvaralakim potencijalima pa jo uvijek ne postoji bioloka prognoza za
budunost. To je djelomice povezano s injenicom da je povijest zemaljske
biologije jo uvijek uglavnom neotvorena knjiga, posebice kad je rije o samim
njezinim poelima. Biologija nastanka ivota za dananja je saznanja previe
sloena pa je ne moemo u potpunosti razumjeti. Zbog toga bi za bioloka istraivanja bilo neobino vano kad bi se uspjelo u ruke ili bolje ispod
mikroskopa dobiti barem jedan uzorak izvanzemaljskog ivota. Pritom bi
bilo posve svejedno je li on jednostavan ili sloen. Takvo bi otkrie znailo
vrlo mnogo za nau biologiju. Ali do tog trenutka moramo se i dalje baviti
udesnim biima znanstvene fantastike. Na jo uvijek otvorena pitanja

razvojne biologije neemo tako brzo odgovoriti. Jedno je, meutim, sigurno:
odgovori na ta pitanja imat e vei utjecaj na na svjetonazor, ljudsko drutvo
te njegovu kulturu i gospodarstvo od svih rasprava o Velikom prasku, crnim
rupama, crvenim divovima i bijelim patuljcima zajedno.

Susret s izvanzemaljcima
retpostavimo da emo jednom uspostaviti kontakt s izvanzemaljskom
inteligencijom. Sa sigurnou moemo rei da to nee biti pravi susret, ve
uspostavljanje radioveze. U najboljem sluaju naii emo na manje ili vie
razumljive signale, nita vie od toga. Ali i to bi bila velika senzacija. U cijeloj
je prii nezgodno to to uspostavljanje kontakta ostaje bez odgovora. Poiljatelj
signala ne zna da su njegovi signali primljeni. A mi kao primatelji signala
znamo samo da ih alje netko ili neto, ali ne znamo tono tko ili to.
Deifriranje signala moglo bi potrajati godinama ili ak desetljeima,
slino deifriranju egipatskih hijeroglifa. Ne moemo, na posljetku,
pretpostaviti da emo signale izvanzemaljaca proitati jednakom lakoom kao
signale koje smo sami poslali u svemir. Moda je inteligencija izvanzemaljaca
tako visoka da ne moemo shvatiti niti njihova najjednostavnija razmiljanja.
U svakom sluaju, meutim, osueni smo na nedjelovanje. ak i kad bi nam
izvanzemaljci priopili svoj toan poloaj u Galaktici, nemamo sredstva da do
njih stignemo u razumnom vremenu. ak i kad bi signali stigli iz
neposrednog susjedstva, to je vrlo nevjerojatno, naem bi radioodgovoru
trebale stotine ili ak tisue godina da stigne do izvanzemaljaca.
Meuzvjezdanom razgovoru svojstvene su iznimno duge stanke izmeu
govora i odgovora na njega.
Gotovo svi koji pokuavaju razmiljati o tome kako bi ovjeanstvo
reagiralo na vijest o postojanju izvanzemaljske inteligencije, smatraju da bi to
bio iznimno veliki ok. Neki se ak pribojavaju da bi ok mogao biti tako velik
da bi posve unitio ljudsko drutvo. U znanstvenofantastinim filmovima
reiseri obino uspostavu kontakta povezuju s panikom puanstva. Zbog toga
se kontakt taji ali informacija o njemu kad-tad ipak procuri.

Zaista, pri otkriu pulsara, dakle neutronskih zvijezda koje se odlikuju

slanjem pravilnih radioimpulsa, znanstvenici su informacije objelodanjivali
iznimno polako. U poetku se, naime, ozbiljno vjerovalo da je rije o poruci
izvanzemaljaca. Ne znamo je
li taj poetni oprez znanstvenika bio posljedica uobiajenog znanstvenog
opreza ili straha od mogue panike.
Ja, meutim, teoriju oka ne smatram dovoljno uvjerljivom. Bez ikakve je
sumnje da bi ovjeanstvo pri uspostavljanju kontakta s izvanzemaljcima
moralo o mnogoemu razmisliti, ponajprije o moguim posljedicama kontakta.
Ali posljedica, barem dok je rije o radiosignalima s vrlo daleke zvijezde,
praktino i ne bi bilo.
Usprkos tome, moemo pretpostaviti da stvarni kontakt s izvanzemaljskom
inteligencijom nee uzrokovati nikakav ok ni paniku, ali sasvim sigurno e
izazvati duboke promjene u kultu- ri, ponajprije u religijskom podruju.
Kontaktom bi ovjekovo posebno mjesto u svemiru, na koje se sam postavio,
jednim udarcem bilo uniteno. Homo sapiens u Bojem Stvaranju vie ne bi
zauzimao poseban poloaj. A kad bi se otkrila druga civilizacija, to bi znailo
da ih u svemiru s velikom vjerojatnou ima jo, moda vrlo velik broj.
Preostaje pitanje moe li tehnika civilizacija trajati milijune ili ak
milijarde godina. Kad razmiljamo o tome, ne smijemo podcijeniti
samounitavalake moi tehnike i napretka. Moda tehnike civilizacije
odlikuje svojstvo da se prije ili kasnije unite. To bi, meutim, znailo da u
Galaktici u bilo kojem trenutku postoji iznimno malen broj civilizacija.
Potraga za svemirskim sugovornikom u tom bi sluaju bila gotovo
bezizgledna. Trenutano stanje nae vlastite civilizacije doputa pretpostavku
o velikoj ugroenosti nakon dostizanja odreenog tehnolokog stupnja.
ovjeanstvo se nalazi na raskru s kojeg moe krenuti prema daljnjem
napretku, ali i potpunom unitenju.
Dogodi li se da ovjeanstvo nestane, za svemir to ne bi imalo nikakve
posljedice. U Mlijenoj stazi na to se nitko ne bi ni osvrnuo.

Imaju li svemirski letovi s posadom

smisla?
v

ovjek se zbog svoje nemirne prirode sasvim sigurno nee zadovoljiti

samo oslukivanjem svemira. On je po prirodi radoznao. On eli znati,
spoznati, istraiti, eli prijei sve granice, kako duhovne tako i prostorne.
Uvijek je tako bilo i uvijek e tako biti.
Svemirski letovi bez posade jedini je praktini oblik istraivanja planeta
Suneva sustava. Njihova je cijena zanemariva us- poredimo li ih s vojnim
proraunima drava u svijetu. Putovanje Pathfindera na Mars, dugo petsto
milijuna kilometara, kotalo je, na primjer, dvjesto pedeset milijuna dolara. S
cijenom od oko pola dolara po kilometru rije je o prilino jeftinom letu.
Pritom nikako ne smijemo zaboraviti da su svemirski letovi bez posade vrlo
korisni za ovjeanstvo, posebice kad je rije o naem ugroenom matinom
planetu. Naa saznanja o promjenama klime, unitavanju ozonskog omotaa pa
i oneiavanju mora i unitavanju uma bez svemirskih letjelica bez posade
ne bi bila na dananjem stupnju. Tehniki je napredak omoguio i proirenje
mogunosti satelita i meuplanetarnih letjelica. Kako bi se uzeli uzorci stijena
s udaljenog planeta, ne treba na opasno putovanje poslati ovjeka. udesne
mogunosti suvremenih visokotehno- lokih ureaja i minijaturnih strojeva,
daljinska istraivanja pomou raunalnih programa te prijenos i procjena
podataka ine svemirske letove idealnim podrujem primjene robota svih
vrsta. Moda su svemirski letovi stvar namijenjena ba umjetnoj inteligenciji
a ne ljudima. Drugim rijeima, inteligentni svemirski letovi su letovi s
umjetnim astronautima slinim Sojourneru koji je nedavno vrlo uspjeno
istraivao Mars. Amerikanci i Japanci planiraju u bliskoj budunosti poslati
robotsku letjelicu na jedan od asteroida. Uskoro bi svemirska robotska sonda
MUSES-C, teka samo 378 kilograma, na asteroid Nerus trebala dovesti malo
vozilo teko nepun kilogram. Poslije prizemljenja vozilo e ispaliti maleni
torpedo. Uvis izbaene krhotine stijena letjelica e uhvatiti mreom i potom
donijeti na Zemlju. Vozilo dugako samo 14 centimetara kotrljat e se
asteroidom, analizirati uzorke tla
i fotografirati.

Posve je drukija situacija sa svemirskim letovima s posadom na daleke

planete i mjesece, kojih od letova na Mjesec u razdoblju od 1969. do 1972.
uope nije bilo. Ve prije pola stoljea poznati fiziar Max Born smatrao je da
bi svemirski letovi s posadom, tada jo samo u planovima, bili trijumf znanja,
ali tragino zakazivanje razuma. Bornu se kod svemirskih letova s posadom
nije svialo to to ih dobrim dijelom pokree elja za pustolovinama, to su
izraz loe usmjerene znatielje i odvanosti. Max Born se zalagao da stvarni
cilj ovjeanstva postane uspostavljanje mira na cijelom planetu. A njega bi se
moglo postii samo radikalnim odricanjem od daljnjeg tehnikog razvoja.
Danas nam se argumenti Maxa Borna ine pomalo stranim u svjetlu sve
breg razvoja znanosti i tehnike. ovjek izgleda ne moe, a da bez obzira na
cijenu ne razmilja o moguem i ostvarivom. Prirodno se namee pitanje
moramo li pradavno usaenu znatielju i pustolovni duh ocijeniti kao loe
ljudske osobine. Albert Einstein je jednom fizikalna istraivanja nazvao
pustolovinom duha, a svakako nije lako razluiti tenju za pustolovinama,
znanstvenu znatielju i poticaj za istraivanjima. Istraivanje bez znatielje
nije zamislivo. Ali to, na posljetku, vrijedi za svako kulturno djelovanje.
ovjeanstvo danas ne bi poznavalo svoju Zemlju da u njega nije usaen
pustolovni duh. I Maxu Bornu bilo je sasvim jasno da se usprkos njegovu
upozorenju o svemirskim letovima s posadom, po njegovu miljenju
nerazboritim, ovjeanstvo nee moi othrvati toj pustolovini. elja za
pustolovinom jedna je od najjaih pogonskih sila ljudskog razmiljanja i djelovanja.
Svemirski letovi s posadom vrlo su skupi u usporedbi s onima bez posade.
Usto valja naglasiti da su i saznanja dobivena letovima s posadom tek
neznatno vea od onih s automatskih letjelica. Boravak ljudi na Mjesecu u
znanstvenom smislu nije ostvario gotovo nita to se nije moglo saznati
letjelicama bez ljudske posade. Za fizikalna istraivanja u svakom su sluaju
letjelice s posadom sasvim nepotrebne. Sateliti rade bolje i jeftinije. Osim toga,
svemirski su letovi s posadom usredotoeni uglavnom na odravanje pogodnih
ivotnih uvjeta za astronaute.
Znanstvenici i upravitelji amerike uprave za svemirske letove NASA na
taj problem naravno gledaju u drugom svjetlu. Na krilima uspjeha misije
Pathfinder sad s tipino amerikim optimizmom razmiljaju u prvom letu na
Mars s posadom. Uvjereni su da e za dvadesetak godina prvi ljudi ostaviti
tragove u crvenom Marsovom pijesku. Za njih su robotska istraivanja tek

uvod u letove s ljudskom posadom. Kao milenijsku zadau vide postupno

naseljavanje nama najblieg planeta. Valja ipak rei da danas jo uvijek ne
postoje tehniki preduvjeti za let do Marsa s posadom. Takoer nitko ne zna
kako e astronauti duevno i tjelesno izdrati viegodinje putovanje. Za letove
sa posadom najvanija saznanja morat e se ekati do poetka pravog rada Meunarodne svemirske postaje (International Space Station, ISS) koja se upravo
gradi u stazi oko Zemlje. Cijena izgradnje postaje, zapoete u srpnju 1998. na
visini od 410 kilometara, iznosi oko 100 milijardi dolara. Kad bude dovrena,
zauzimat e prostor veliine 108 puta 74 metra, a masa e joj biti vea od 400
tona. Oko 2010 . na njoj moe zapoeti razvoj pogonskih motora i brodske
opreme koji e za sljedeih desetak godina trebati za let na Mars. Veliki
upitnik u projektu financiranje je samog leta s posadom. Naime, njegova cijena
bit e doslovno astronomski visoka: vea od petsto milijardi dolara,
razdijeljeno u rasponu od 25 godina. To se, ipak, ini moguim, jer godinji
izdaci SAD-a za istraivanja svemira premauju tridesetak milijardi dolara.
Gotovo je sigurno da svemirski brod nee na Mars krenuti sa Zemlje, ve
iz zemaljske staze. Tu e ga najprije trebati sagraditi. Za start sa Zemlje
svemirski brod pretpostavljene mase od 2000 tona bio bi naprosto preteak. Ne
postoje raketni motori koji bi ga mogli otrgnuti privlanoj sili Zemlje. Za
prijevoz dijelova u stazu oko Zemlje trebat e vrlo veliki svemirski
transporteri. U jednom e odlasku s povrine planeta morati nositi 300 do 400
tona tereta. Do danas najjaa raketa na svijetu, Saturn V iz doba Apolla, u
svemir je uspjela ponijeti najvie 125 tona tereta. Saturn V, meutim, vie ne
postoji. Najjae dananje rakete u svemir prenose oko 25 tona tereta.
Ve na projektu svemirskog leta s posadom na Mars vidimo koliko je
teko i prije svega dugotrajno osvajanje svemira kad u njemu mora sudjelovati
ovjek, ako se ono ikad i ostvari. Pritom se Mars nalazi doslovno pred naim
kunim vratima. Uz neto sree dananja e djeca i mladi kao sredovjene
osobe doivjeti prve korake astronauta po Marsu. Taj doivljaj, meutim, nee
biti uzbudljiv poput prvih ljudskih koraka po Mjesecu prije vie od trideset
godina.

Rascvjetale livade
na Marsu i drugdje
rava, samodostatna marsovska baza po dananjim bi planovima mogla
biti izgraena tek 2075. Prema tome, izvan je naeg ivotnog vijeka.
Marsovsku bazu neemo doivjeti, a cvjetajui vrtovi pod plastinim
kupolama na Crvenom se planetu nee ostvariti prije 2100.
Mozgovi znanstvenika, prirodno, vrlo su odvani pa se ne ele
zaustaviti na 2100. Na primjer, igraju se s pomilju da neprijateljski Mars
pretvore u planet s uvjetima ivota slinima onim na Zemlji. Taj se
postupak naziva teraformiranje, ali za njega je potrebno nekoliko
tisua godina.
Teraformiranje Marsa unitilo bi prirodni okoli planeta. Bez obzira
na to, pokuaj stvaranja atmosfere sline zemaljskoj ini se prilino
problematinim. Prije svega, bio bi to vrlo zahtjevan i skup pothvat. U
teoriji, meutim, teraformiranje Marsa nije teko: na planetu zapravo
treba ostvariti samo ono to na Zemlji ovjek sam stvara civilizacijskim
postignuima efekt staklenika. Dok na Zemlji on sve vie ugroava
planet, na Marsu bi bio temelj postojanja ivota. Dobro promiljena
kombinacija
staklenikih
plinova
ugljinog
dioksida,
fluorklorugljikovodika i amonijaka, napisao je Carl Sagan, mogla bi
povrinsku temperaturu Marsa podii tako blizu ledita vode da omogui
sljedeu fazu teraformiranja, odnosno poveanje temperature zbog
velikih koliina vodene pare u zraku to bi pak, mnogo prije negoli bi
marsovski okoli bio pogodan za ivot nezatienih ljudskih bia,
omoguilo naseljavanje genskim tehnikama stvorenih biljaka i ivotinja.
To zvui jednostavno, ali je povezano s nezamislivim tehnikim
zahtjevima i strpljenjem koje valja mjeriti tisuama godina.
Za budunost je ovjeanstva, meutim, sve vanije pitanje treba li
sve ono to se teoretski moe nainiti zaista i nainiti. To se pitanje, prije
svega, tie buduih svemirskih letova s posadom
koji bi trebali napustiti Sunev sustav. Ali za takvo to treba priekati najmanje
do poetka 22. stoljea. Koloniziranje svemira moe stvarno zapoeti tek onda
kad se za njega nau vrlo vrsti interesi. Samo zbog pustolovnog duha

ovjeanstvo vjerojatno nee svemirske brodove slati na druge zvijezde. Iza

svakog velikog zemaljskog istraivakog putovanja bez obzira je li rije o
onome Vasca da Game, Marka Pola ili Kolumba stajali su vrlo jaki
geopolitiki i gospodarski interesi. Njih kod letova s posadom prema drugim
zvijezdama gotovo i ne moe biti. S takvih putovanja astronauti na Zemlju ne
bi donijeli gotovo nita od gospodarske ili politike vrijednosti. Zbog
nezamislivo velikih udaljenosti veliko je pitanje bi li se astronauti uope mogli
vratiti.
Stoga, zapravo, za kolonizaciju svemira preostaje samo jedan temeljni
razlog stvaranje kolonija na drugim svjetovima zbog poveavanja
vjerojatnosti preivljavanja ljudske vrste. Na se svemirski brod Zemlja kroz
Sunev sustav ne kree posve sigurno. Koliko god vjerojatnost bila mala,
uvijek postoji opasnost planetarne katastrofe, primjerice sudara naeg planeta s
velikim meteoritom ili kometom, kojih ima u vrlo velikom broju, a neki od njih
imaju razmjerno kaotine staze.

Veliki meteorit mogao bi unititi

ivot na Zemlji

remda je vjerojatnost sudara s velikim meteoritom vrlo mala, ne

moemo je iskljuiti. Ne smijemo zaboraviti da su se takve katastrofe
ve dogaale u Zemljinoj prolosti i uvijek su jako utjecale na klimu te
biljni i ivotinjski svijet. Strani poari s povrine su planeta zbrisali
gotovo svu vegetaciju, oblaci praine podignuti udarnom eksplozijom
mjesecima su ili godinama posve zastirali nebo pa je temperatura brzo
padala. Iz oblaka su padali pljuskovi korozivnih kiselina, a zatitni
ozonski sloj uniten je.
Na Zemlju svaki dan padne vrlo mnogo sitnih komadia svemirskih
stijena. Ali oni ne uzrokuju nikakvu tetu jer ih veina kao meteori
izgori jo u visokim slojevima atmosfere. to su komadii stijena vei, to
su rjei. Znanstvenici pretpostavljaju da tijekom nekoliko stoljea na
Zemlju padne samo jedno nebesko tijelo promjera pedeset do sedamdeset
metara.
U umsko podruje Sibira nazvano Tunguska 1908. je vjerojatno pao

objekt upravo takve veliine. Eksplozija ga je unitila prije negoli je

udario o tlo pa zbog toga nije ostavio udarni krater. U promjeru od
nekoliko kilometara, meutim, sruena su sva stabla. Prorauni pokazuju
da je vjerojatno bila rije o svemirskoj stijeni, asteroidu, promjera
otprilike pedeset metara, ija je eksplozija odgovarala eksploziji
prosjene atomske bombe.
Promatrajui posve statistiki, Zemlju svakih deset tisua godina
pogodi asteroid promjera oko dvjesto metara. Udar takvog nebeskog tijela
imao bi vrlo teke, prije svega klimatske posljedice za podruje gdje se
dogodi. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da je tri etvrtine naeg
planeta pokriveno vodom pa veina asteroida zavri u moru. Pad u more,
meutim, takoer ima vrlo loe posljedice, posebice u obalnim
podrujima. Poharao bi ih golemi plimni val. Razmjerno nedavno su
znanstvenici ustanovili da je prije 2,15 milijuna godina otprilike 1500
kilometara jugozapadno od ileanske obale pao meteorit promjera
najmanje jedan kilometar. Pritom se stvorio val visok nekoliko stotina
metara. Stijena je u more udarila brzinom od 70 000 kilometara na sat. U
ocean se zarila do dubine od etiri kilometra, gotovo do samog dna.
Plimni je val potom brzinom od 200 kilometara na sat udario u obalu.
Jednom u milijun godina valja raunati na sudar s nebeskim tijelom
promjera dva do pet kilometara. Nastala eksplozija odgovara snazi
milijun tona obinog eksploziva. To je, pak, stotinu puta vie od sveg
atomskog oruja koje danas postoji na planetu. Takva bi eksplozija
uzrokovala promjenu klime u cijelom svijetu
i vjerojatno bi unitila vei dio ovjeanstva.
Jo vei asteroidi promjera pet do deset kilometara na Zemlju padaju
najvie jednom u stotinu milijuna godina. Pretpostavljeni posljednji sudar
te vrste zbio se prije 65 milijuna godina pokraj meksikog poluotoka
Yucatana i njime je zapoelo veliko izumiranje vrsta kad su nestali i
dinosauri. Meteorit je stvorio krater promjera stotinu kilometara.
Znanstvenici procjenjuju da je u roku od samo nekoliko minuta
osloboeno stotinu milijardi tona sumpora. To odgovara koliini koju svi
zemaljski vulkani izbace tijekom tisuu godina.
Nema, meutim, nikakva razloga budunost Zemlje promatrati samo
u crnim tonovima. Na posljetku, milijun je godina vrlo dugo razdoblje.

Naa je civilizacija stara ve deset tisua godina, a tijekom tog razdoblja

nije se dogodio nikakav katastrofalni sudar s asteroidom. S druge strane,
upravo tu injenicu iskoritavaju pesimisti jer kau da je sljedei udar sve
vjerojatniji. Kao potporu svojem pesimistikom motritu navode primjer
Jupitera. Upravo je u taj divovski planet prije desetak godina udarilo nebesko tijelo takve veliine. To nas podsjea da se sudari mogu zbiti bilo
kad. Kod Jupitera, takoer, vjerojatnost je sudara s velikim nebeskim
tijelima mnogo vea negoli kod Zemlje. Njegova je gravitacija mnogo
vea pa lake privlai lutajua svemirska tijela.
Znanstvenici su izraunali da veliki asteroidi ili kometi promjera
nekoliko kilometara o Jupiter udaraju prosjeno svakih tisuu godina.
Takav se sudar zbio godine 1994., a meu astrono- mima je izazvao
veliko uzbuenje. Bio je to prvi sudar te veliine od izuma teleskopa.
Neto slino ljudi nisu nikad dotad promatrali znanstvenim
instrumentima.
Rije je bila o kometu Shoemaker-Levy koji se previe pribliio
Jupiteru pa ga je sila tea planeta rastrgala u vie od dvadeset dijelova.
Jedan za drugim obruili su se na planet i eksplodirali uz oslobaanje
velike koliine energije. Suvremenim je velikim teleskopima posebno
dobro prouen udar dijela G. ak se i amaterskim teleskopima moglo
opaziti oblake dima koje je za sobom ostavila eksplozija.
Komad kometa oznaen slovom G imao je promjer od dva do tri
kilometra. Njegova je eksplozija ostavila tragove u podruju irokom
skoro 26 000 kilometara. Imala je snagu deset milijuna megatona
klasinog eksploziva ili oko 800 milijuna hiroimskih atomskih bombi.
Udari su poprilino naruili kemijsku ravnoteu Jupiterove atmosfere pa
e ona jo godinama biti prilino izmijenjena. Udarni je val eksplozije
sve molekule rastrgao u atome. Poslije su nastale nove molekule, ali
drukijeg kemijskog sastava nego prije eksplozije. Na primjer, nastalo je
i stotinu milijuna tona ugljinog monoksida (CO).

Napustiti Zemlju prije negoli na

njoj vie ne budemo mogli ivjeti

atastrofa na Jupiteru dobar je argument za svakog znanstvenika koji

se zalae za razvoj svemirskih letova s posadom. ovjeanstvo,
tako kau, mora u Sunevom sustavu i izvan njega stvoriti kolonije zbog
osiguravanja opstanka ljudske vrste u sluaju katastrofalnog udara
asteroida. I u tom bi se sluaju mogao spasiti samo vrlo malen broj
odabranih, dok bi velika veina bila osuena na sudbinu jednaku onoj
dinosaura. Sigurno bi za ove posljednje bila slaba utjeha to e se ljudska
vrsta nastaviti na nekom drugom mjestu.
Naravno, ve dugo postoje planovi za gradnju svemirskih brodova
koji bi ljude trebali ponijeti prema dalekim zvijezdama, gdje bi se stvorio
novi dom ovjeanstva kad stari postane neprikladan za ivot. Jedan od
tih projekata nazvan je Orion. Rije je o meuzvjezdanom brodu
pokretanom nadziranim eksplozijama atomskih bombi. Razvoj tog
tehniki posve ostvarivog velikog svemirskog broda na atomski pogon
ve je u SAD-u bio zapoeo, ali je poslije meunarodne zabrane uporabe
nuklearnog oruja u svemiru morao biti prekinut.
Zamisao Britanskog meuplanetarnog drutva, nazvana projekt
Dedal, bila je poneto drukija. Taj svemirski brod ne bi pokretale
eksplozije vodikovih bombi, ve fuzijski reaktor. Takav reaktor,
meutim, jo uvijek ne postoji, premda se ve desetljeima radi na
njegovu ostvarivanju. Svemirski brodovi Orion i Dedal mogli bi dostii
desetinu brzine svjetlosti. Let na Alfu Kentaura udaljenu 4,3 svjetlosne
godine trajao bi, prema tome, 43 godine. Ali tko bi izdrao u svemirskom
brodu 43 godine, a da ne zna hoe li doivjeti dolazak na cilj i postoji li
tamo pogodno mjesto za ivot? Povratak na Zemlju za izvornu bi posadu
broda bio nemogu jer im ivoti ne mogu trajati tako dugo, osim ako ih
na neki umjetan nain ne usporimo. Znanstvena se fantastika najee
slui zaleivanjem: astronauti tijekom leta ohlaeni spavaju, a
neposredno prije dolaska na cilj odmrzavaju se i bude. Promatrano
posve tehniki, to je, vjerojatno, mogue jer takvim suvremenim

svemirskim brodom sigurno bi upravljalo raunalo.

Usprkos tome, ostaje pitanje kakvog bi smisla imalo svemirsko
putovanje bez mogunosti povratka. Bilo bi ga razumno zapoeti samo
onda kad bi se na planetu daleke zvijezde uspjela utemeljiti kolonija
sposobna da samostalno preivi. Takvo to ini se zamislivim pak samo
onda kad bismo mogli nainiti svemirske brodove sposobne za dostizanje
brzine svjetlosti. Tada bismo poslije etiri i pol godine bili u sustavu
zvijezde Alfa Kentaura i potom imali mnogo vie vremena za stvaranje
kolonije ili, ako je potrebno, krenuti prema nekoj drugoj zvijezdi s
nastanjivim planetom, odnosno vratiti se na Zemlju.
Svemirske brodove to lete brzinama bliskim brzinama svjetlosti
sigurno neemo moi sagraditi barem jo tisuu godina, ako nam to ikad i
uspije. Planovi za gradnju, meutim, ve postoje. Rije je pritom o
svemirskim brodovima s tzv. udarnim mlaznim pogonima. Oni u naelu
rade tako to hvataju meuzvjezdani vodik i usmjeravaju ga u fuzijski
reaktor koji stvorenu energiju pretvara u mlaz za pogon svemirskog
broda. U cijeloj prii ima barem jedna oteavajua okolnost, a to je
injenica da u prostornom centimetru meuzvjezdanog svemira ima samo
jedan atom vodika. Kako bi brod mogao skupiti dovoljno pogonske tvari,
potreban bi mu bio ureaj promjera nekoliko stotina kilometara.
Sljedea potekoa teorijski promatranog svemirskog broda s
brzinom bliskom brzini svjetlosti je ubrzanje. Ono ne bi smjelo biti
preveliko da ne zdrobi putnike. Pri takvim bismo putovanjima uz dio
prevaljivan brzinom svjetlosti nuno morali imati dugotrajna razdoblja
ubrzavanja i koenja.
Nezamislivo velike udaljenosti izmeu zvijezda zbog svih je
nabrojenih potekoa mogue, ako je uope, prevaliti samo nara- tajnim
skokovima s jedne zvijezde do druge. Posada svemirskog broda koja se
spusti na nastanjiv planet na njemu bi najprije morala stvoriti civilizaciju
sposobnu za gradnju novog svemirskog broda za putovanje na sljedeu
zvijezdu. Izvanzemaljsko ovjeanstvo na neki e se nain, dakle, skaui
sa zvijezde na zvijezdu iriti Mlijenom stazom i pritom stvarati sve
guu i sve bre rasprostiruu mreu ljudskih kolonija. Tim nainom
planetnih skokova cijelu bi Mlijenu stazu bilo mogue kolonizirati za
manje od milijun godina, pretpostavljajui da u Mlijenoj stazi ima oko
milijardu planeta pogodnih za ljudsko naseljavanje. Je li taj broj toan, ne

znamo.
Jedno, meutim, znamo posve sigurno: svemirski brod za putovanje
iz Mlijene staze u neku drugu galaktiku nikad nee postojati. Stotinu
milijardi tih svemirskih velikih otoka zauvijek e ostati izvan ljudskog
dosega. Oni postoje, ali ne i za nas. ak i sa superbrzim svemirskim
brodom sposobnim za postizanje tisuu puta vee brzine od brzine
svjetlosti, za putovanje do Androme- dine galaktike bile bi potrebne dvije
tisue godina. Svjetlost, kako znamo, postavlja nepremostivu granicu za
ono to je mogue. ivimo na galaktikom otoku koji nikad neemo moi
napustiti.
Ali tko zna nisu li inteligentni stanovnici Mlijene staze ve odavno
poeli s njezinim koloniziranjem? Moda naa civilizacija u tome
nepovratno kasni. Znamo samo da izvanzemaljci, ako postoje, do danas
nisu naili na nas. Nema nikakva, pa ni najmanjeg dokaza o postojanju
izvanzemaljskog inteligentnog ivota. To je injenica koju nita ne moe
opovri. ak ni nebrojena opaanja UFO-a ne mijenjaju nita. Jo uvijek
nema dokaza da je nepoznati letei objekt doista letei objekt nepoznatih
izvanzemaljaca.
Neki znanstvenici zastupaju ak motrite da barem u naoj galaktici
osim nas nema drugih inteligentnih bia. Kad bi ih bilo, imala bi dovoljno
vremena da zaponu sa svemirskim letovima na daleke zvijezde. Zbog
toga bi se ve morali pojaviti i u Sunevu sustavu. Kako ih dosad nije
bilo, to mora biti znak da ih uope nema.
Toj se teoriji suprotstavlja mnotvo izvjetaja o nepoznatim leteim
objektima koje mnogi smatraju svemirskim brodovima izvanzemaljaca.
Premda su neka od tih opaanja vrlo zagonetna, ipak jo ne predstavljaju
dokaz o postojanju izvanzemaljskih posjetilaca. S krutog motrita
znanosti UFO-i su stvar vjerovanja. ak i meunarodne ustanove za
istraivanje nepoznatih leteih objekata poput CUFOS-a i MUFON-a nisu
do danas mogle podastrijeti nikakve dokaze o postojanju izvanzemaljaca.