Laborem Exercens

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve
XX.
IVAN PAVAO II.
LABOREM EXERCENS
RADOM OVJEK
ENCIKLIKA VRHOVNOG SVEENIKA
IVANA PAVLA II.
O LJUDSKOM RADU
(14. 9. 1981.)
asna brao, dragi sinovi i keri,

pozdrav i apostolski blagoslov
Radom ovjek mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh,1 doprinositi neprestanom razvoju
tehnike i znanosti, osobito stalnom, kulturnom i moralnom, napretku drutva u kojem ivi u
zajednitvu sa svojom braom. Rije rad oznaava svako ovjekovo djelovanje bez obzira
na znaaj i okolnosti tog djelovanja. Drugim rijeima, tim se imenom oznaava svaka ljudske
djelatnost koja se smatra ili mora smatrati radom meu tolikim mnogobrojnim oblicima
djelatnosti za koje je ovjek sposoban i prema kojima je sklon uslijed svoje naravi i snagom
svojega ovjetva. Stvoren na sliku i priliku samoga Boga2 u vidljivom svemiru, i ovdje
postavljen da sebi podvrgne zemlju,3 ovjek je, dakle, ve od samoga svog poetka pozvan na
rad. Rad je jedna od znaajki kojima se ovjek razlikuje od ostalih ivih bia. Njihovo se
djelovanje, vezano uz ivotne funkcije, ne moe nazivati radom: samo je ovjek sposoban
raditi, samo ovjek radi i time ispunja svoj zemaljski ivot. Rad stoga nosi posebnu oznaku
ovjeka i ovjetva, oznaku osobe koja djeluje u zajednitvu drugih osoba; ta oznaka
1
Usp. Ps 127 (128), 2; usp. takoer Post 3, 17-19; Izr 10, 22; Izl 1, 8-14; Jr 22, 13.
2
Usp. Post 1, 26.
3
Usp. Post 1, 28.
1
odreuje kvalitetu njegove nutrine i, u odreenom smislu, tvori samu njegovu narav.
I.
UVOD
1. Ljudski rad devedeset godina nakon Rerum novarum

Dne 15. svibnja ove godine navrilo se devedeset godina otkako je onaj veliki papa, izvrsni
tuma socijalnog pitanja, Lav XIII. objavio odluujue vanu encikliku koja poinje
rijeima Rerum novarum. Zato ovaj dokument elim posvetiti upravo ljudskom radu,
zapravo samom ovjeku koji doista prebiva na tom prostranom polju rada. Ako je, kako sam
rekao u enciklici Redemptor hominis, objavljenoj na poetku moje slube pri Rimskoj
Petrovoj stolici, ovjek prvi i glavni put Crkve,4 i to zbog nedokuivog otajstva Otkup-
ljenja to ga je izvrio Krist, onda je potrebno da se neprestano vraamo na taj put i da ga
uvijek novim naporom slijedimo pod raznim vidovima pod kojima nam otkriva sve bogatstvo
i istovremeno svu teinu ljudskog ivota na zemlji.
Rad je jedan od tih vidova, trajan i temeljan, uvijek aktualan i takav da neprestano
zahtijeva panju i odluno svjedoenje. Nova pitanja, novi problemi neprekidno se pojavljuju
i svaki dan se raaju nove nade, ali i strahovi i prijetnje povezani uz tu temeljnu dimenziju
ljudskog postojanja. Ona, naime, svakog dana izgrauje ovjekov ivot koji iz nje crpi svoje
specifino dostojanstvo; no ona istovremeno sadri nesmanjivu koliinu truda, muke, kao i
iskoritavanja i nepravde to duboko proimlju drutveni ivot unutar svakog naroda i na
meunarodnoj razini. Ako je istina da se ovjek ne hrani samo kruhom zaraenim radom
svojih ruku,5 i to ne samo svagdanjim kruhom koji uzdrava njegov tjelesni ivot, nego i
kruhom znanosti i napretka, civilizacije i kulture, istina je takoer za sva vremena da se tim
kruhom hrani u znoju lica svoga,6 drugim rijeima, ne samo osobnim naporom i trudom, nego
i u brojnim napetostima, sukobima i krizama koje, povezane sa stvarnim radom, remete ivot
pojedinih drutava i ak svega ovjeanstva.
Slavimo devedesetu godinjicu enciklike Rerum novarum uoi novih tehnolokih,
ekonomskih i politikih dostignua koja, kako tvrde mnogi strunjaci, nee imati manji
4
Enciklika Redemptor hominis, 14: AAS 71 (1979), str. 284.
5
Usp. Ps 127 (198), 2.
6
Post 3, 19.
2
utjecaj na svijet rada i proizvodnje od industrijske revolucije prologa stoljea. Rije je o vie
imbenika od opega znaenja: iroko uvoenje automatizacije na brojna podruja
proizvodnje, sve via cijena energije i sirovina, sve ivlja svijest o ogranienosti bogatstava
prirode i njezinoj nepodnoljivoj zagaenosti, ulazak onih naroda na politiku pozornicu koji
su stoljeima bili potinjeni te sada trae svoje legitimno mjesto meu narodima i u
meunarodnom odluivanju. Ti novi uvjeti i zahtjevi trae preobrazbu i preureenje
dananjih ekonomskih struktura, kao i preraspodjele rada. Na alost, takve promjene e
takoer moda znaiti za milijune kvalificiranih radnika barem privremenu nezaposlenost, ili
prekvalificiranje; po svemu sudei doi e do umanjenja ili barem do sporijeg rasta tvarnog
bogatstva u razvijenijim zemljama; ali sve to moe donijeti takoer olakanje i nadu za
milijune osoba koje sada ive u sramotnoj i nedostojnoj bijedi.
Nije posao Crkve da znanstveno analizira mogue posljedice tih promjena na ivot
drutva. Meutim, Crkva smatra svojom zadaom da svaki podsjea na dostojanstvo i prava
radnika, da igoe okolnosti u kojima se kre i sa svoje strane pridonosi usmjeravanju tih
promjena prema autentinom razvitku ovjeka i drutva.
2. Rad u organikom razvitku crkvenog drutvenog nauka i djelovanja

Sigurno je da je rad, kao ovjekov problem, samo sredite drutvenog pitanja prema
kojem su se, tijekom gotovo sto godina od gore spomenute enciklike, usmjeravali na poseban
nain crkveni nauk i mnogobrojne inicijative povezane s crkvenim apostolskim poslanjem.
Kad elim sadanje razmiljanje usredotoiti na rad, ne kanim se udaljiti od onoga to je do
sada reeno, nego se elim organiki nadovezati na cjelokupnu tradiciju toga nauka i tih
inicijativa. U isti mah to inim na osnovi Evanelja kako bih iz batine Evanelja iznio staro
i novo.7 Rad je, svakako, neto staro, staro koliko ovjek i njegov ivot na zemlji. Pa ipak,
opa ljudska situacija u dananjem svijetu kako se opisuje i analizira u svojim razliitim
vidovima - geografskim, kulturnim, civilizacijskim iziskuje da se otkriju nova znaenja rada i
da se isto tako utvrde novi zadaci koji na tom podruju stoje pred svakim ovjekom, svakom
obitelji, pojedinim narodima, cijelim ljudskim rodom, napokon pred samom Crkvom.
Tijekom godina koje su protjecale od objavljivanja enciklike Rerum novarum, drutveno
pitanje nije prestalo zaokupljati panju Crkve. O tome svjedoe brojni dokumenti Uiteljstva,
bilo da potjeu od vrhovnih sveenika i1i od II. vatikanskog koncila; o tome svjedoe i
7
Usp. Mt 13, 52.
3
dokumenti razliitih episkopata; svjedoe i razliita studijska sredita i konkretne apostolske

inicijative, kako na meunarodnom planu tako i na planu mjesnih Crkava. Teko je ovdje u
pojedinosti navesti sva oitovanja ivog angamana Crkve i krana u drutvenom pitanju jer
ih je zaista velik broj. Kao rezultat Koncila, papinska komisija Iustitia et Pax postala je
glavnim sreditem koordinacije na tom podruju zajedno s odgovarajuim organima u okviru
pojedinih biskupskih konferencija. Ime te ustanove vrlo je izraajno: znai da drutveno
pitanje treba obraivati u njegovoj cjelini, u integralnoj dimenziji. Zauzimanje za pravdu
mora biti tijesno povezano sa zauzimanjem za mir u suvremenom svijetu. Upravo u prilog
tom dvostrukom zauzimanju izjasnilo se bolno iskustvo dvaju velikih svjetskih ratova koji su
tijekom ovih devedeset godina razrovali brojne zemlje kako na evropskom kontinentu tako,
bar djelomino, na drugim kontinentima. Njoj u prilog govori, posebno nakon drugog
svjetskog rata, neprestana prijetnja nuklearnog rata i perspektiva stranog samounitenja koje
bi odatle slijedilo.
Pratimo li glavnu razvojnu crtu dokumenata vrhovnog Uiteljstva Crkve, u njima emo
nai izriitu potvrdu takvog postavljanja problema. Kljuni poloaj u pitanju mira u svijetu
zauzima enciklika Pacem in terris Ivana XXIII. No ako se promatra razvitak pitanja
drutvene pravde, moramo primijetiti da, ukoliko je u razdoblju od Rerum novarum do
Quadragesimo anno Pija XI. nauk Crkve usredotoen na pravedno rjeenje tzv. radnikog
pitanja u okviru pojedinih naroda, u slijedeoj fazi crkveni nauk iri horizont na svjetske
dimenzije. Nejednaka raspodjela bogatstva i bijede, postojanje razvijenih zemalja i
kontinenata, i drugih, nerazvijenih, zahtijeva izjednaavanje a takoer i traenje putova koji
vode k pravednom razvitku sviju. Upravo u tom smjeru kroi nauk enciklike Mater et
magistra Ivana XXIII., pastoralne konstitucije Gaudium et spes II. vatikanskog koncila i
enciklike Populorum progressio Pavla VI.
To usmjerenje kojim se razvija nauk i zauzetost Crkve u drutvenom pitanju zaista
odgovara objektivnom promatranju stvarnog stanja. Negda se u sreditu tog pitanja isticao
iznad svega problem klase, u novije doba u prvi plan se dovodi problem svijeta. Ne
promatra se, dakle, samo okvir klase nego na svjetskoj ljestvici problem nejednakosti i ne-
pravde, i dosljedno tome, ne samo dimenzija klase, nego svjetska dimenzija zadaa na putu k
ostvarivanju pravde u suvremenom svijetu. Potpuna analiza situacije suvremenog svijeta
oitovala je na jo dublji i potpuniji nain znaenje prethodne analize drutvenih nepravdi i
znaenje koje danas treba dati naporima to se ulau u uspostavljanje pravde na zemlji, ne
preuujui nepravedne strukture nego, naprotiv, potiui da se ispituju i mijenjaju u
univerzalnoj dimenziji.
4
3. Problem rada, klju drutvenog pitanja

U svim tim procesima - bilo da je rije o dijagnozi objektivne drutvene stvarnosti ili o
nauku Crkve na podruju sloenog i mnogovrsnog drutvenog pitanja - prirodno je da se
problem rada javlja vrlo esto. Na stanovit nain, rad je crvena nit crkvenog uenja, kao i
drutvenog ivota. Uostalom, ovaj je problem privlaio pozornost tog uenja i prije
posljednjih devedeset godina. Drutveni nauk Crkve u stvari izvire iz Svetoga pisma, poevi
od Knjige Postanka, a posebno iz Evanelja i apostolskih spisa. Taj je od poetka bio dio
samog crkvenog uenja, njezinog shvaanja ovjeka i drutvenog ivota, a posebno
drutvenog morala, koji se razraivao prema potrebama razliitih razdoblja. Ta tradicionalna
batina primljena je u nasljee, i razvijena uiteljstvom vrhovnih sveenika o modernom
drutvenom pitanju poevi od enciklike Rerum novarum. Produbljivanje problema rada u
kontekstu tog pitanja neprestano se osuvremenjivalo, ali je uvijek uvalo kransku osnovicu
istine koju moemo ocijeniti trajnom.
Ukoliko se u ovom dokumentu iznova vraamo na taj problem - ne kanei ulaziti u sve
teme koje ga se tiu - nije nam toliko stalo prikupiti i ponoviti ono to je ve sadrano u
nauku Crkve, nego radije elimo istaknuti - moda vie negoli je to ikada ranije uinjeno -
injenicu da je ljudski rad klju, i moda bitni klju cijelog drutvenog pitanja, pokuavamo li
ga gledati sa stajalita onoga to je dobro za ovjeka. Ukoliko se rjeenje - ili radije postupno
rjeenje - drutvenog pitanja, koje neprestano izbija na javu te postaje uvijek sve sloenijim,
mora traiti u naporu oko toga da se ljudski ivot uini humanijim,8 onda upravo taj klju
ljudskoga rada zadobiva temeljnu i odluujuu vanost.
8
Ekum. II. vatik. kon., Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 38: AAS 58 (1966), str.
1055; usp. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kranska sadanjost, Zagreb, 1980.
5
II.
RAD I OVJEK
4. U knjizi postanka
Crkva je uvjerena da je rad temeljna dimenzija ljudskog postojanja na zemlji. Potvruje je
u tom uvjerenju pogled na sveukupne rezultate mnogobrojnih znanosti koje se bave o-
vjekom: antropologije, paleontologije, povijesti, sociologije, psihologije itd.; ini se da sve
one neoborivo svjedoe o toj stvarnosti. Ipak, Crkva to uvjerenje crpi u prvom redu iz vrela
objavljene rijei Boje te tako uvjerenje razuma postaje takoer uvjerenje vjere. Razlog je
tom to Crkva - dobro je to ve ovdje naglasiti - vjeruje u ovjeka: misli na ovjeka i njemu
se obraa ne samo u svjetlu povijesnog iskustva ili uz pomo mnogobrojnih metoda
znanstvene spoznaje nego, takoer i iznad svega, u svjetlu objavljene rijei Boga ivoga.
Govorei o ovjeku, trudi se izraziti one vjene nacrte i ona transcendentna odreenja, koja je
ivi Bog, Stvoritelj i Otkupitelj, povezao s ovjekom.
Crkva ve na prvim stranicama Knjige Postanka pronalazi vrelo svojega uvjerenja da je
rad temeljna dimenzija ljudskog postojanja na zemlji. Analizom tih tekstova postajemo
svjesni da su u njima - kadikad arhaikim govorom - bile izraene temeljne istine o ovjeku, i
to ve u vezi s otajstvom stvaranja. To su istine koje o ovjeku odluuju ve od poetka te u
isto vrijeme zacrtavaju velike pravce njegova zemaljskog postojanja, kako u stanju izvorne
pravednosti tako i nakon loma, koji je uslijedio istonim grijehom, u izvornom savezu
Stvoritelja sa stvorenjem u ovjeku. Kad je ovjek, stvoren na sliku Boju..., muko i
ensko,9 zauo rijei: Plodite se i mnoite, napunite zemlju i sebi je podloite,10 makar se
te rijei ne odnosile izravno i izriito na rad, ipak bez ikakve sumnje indirektno ukazuju na
rad kao na djelatnost koju treba vriti u svijetu. tovie, ove rijei pokazuju njezinu najdublju
bit. ovjek je slika Boja izmeu ostalog po nalogu koji je primio od svog Stvoritelja da
podloi, da vlada zemljom. Ispunjavajui taj nalog, ovjek, svako ljudsko bie, postaje
odrazom djelovanja Stvoritelja svemira.
Rad kao prijelazna djelatnost - tj. koja izvire iz ljudskog subjekta, a okrenuta je prema
vanjskom objektu - pretpostavlja specifino vladanje ovjeka zemljom i sa svoje strane
potvruje i razvija to vladanje. Jasno je da pod imenom zemlja, o kojoj govori biblijski
tekst, treba prije svega vidjeti est vidljivog svemira na kojem ovjek ivi, ali se istom rijei u
9
Usp. Post 1, 27.
10
Post 1, 28.
6
irem smislu moe nazivati itav vidljivi svijet, ukoliko je u domaaju ovjekova utjecaja i
njegovih nastojanja da zadovolji svoje potrebe. Izraz vladajte zemljom ima izvanredno
veliku vanost. Pod tim se podrazumijevaju sva bogatstva koja zemlja krije u sebi (a
neizravno sav vidljivi svijet), koja ovjek svojim svjesnim djelovanjem moe otkriti i pri-
kladno upotrijebiti. Tako te rijei s prvih stranica Biblije nikad ne prestaju biti aktualne.
Obuhvaaju isto tako sva prola razdoblja civilizacije i ekonomije kao i suvremenu stvarnost
i budue faze razvoja koje se moda ve danas donekle naziru, ali koje ovjeku jo uvijek
velikim dijelom ostaju nekako nepoznate i skrivene.
Ako se tu i tamo govori o razdobljima ubrzanja u privredi i civilizaciji ovjeanstva ili
pojedinih naroda, pripisujui ta ubrzanja napretku znanosti i tehnike a, posebno, otkriima
presudnim za drutveno-ekonomski ivot, ipak treba rei da nijedno od tih ubrzanja ne
prelazi bitni sadraj onoga to je bilo reeno u tom drevnom biblijskom tekstu. Postajui sve
vie gospodarom zemlje svojim radom i uvrujui, takoer radom, svoje gospodarstvo nad
vidljivim svijetom, ovjek u svakom sluaju i u svakoj fazi tog procesa ostaje na crti izvornog
Stvoriteljeva plana; taj plan je nuno i nerazdvojivo vezan uz injenicu da je ovjek, kao
muko i ensko stvoren na sliku Boju. Taj proces je takoer univerzalan: zahvaa sve
ljude, svaki narataj, svaku fazu ekonomskog i kulturnog razvoja i u isti mah se odvija u
svakom ovjeku, u svakom svjesnom ljudskom biu. Taj proces obuhvaa u isti mah sve i
svakog pojedinca. Svi i svatko, prema odgovarajuoj mjeri i na bezbroj naina, sudjeluju u
tom gigantskom procesu kojim ovjek podlae zemlju svojim radom.
5. Rad u objektivnom smislu: tehnika

To sveope i u isti mah mnogostruko obiljeje procesa kojim ovjek podlae zemlju
osvjetljuje ljudski rad jer se ovjekovo gospodstvo nad zemljom ostvaruje u radu i po radu.
Time nam se otvara znaenje rada u objektivnom smislu, kako se ostvarivao u razliitim
epohama kulture i civilizacije. ovjek gospodari zemljom ve tako to ivotinje
pripitomljuje, uzgaja, te od njih dobiva potrebnu hranu i odjeu. Isto tako i time to iz zemlje
i mora izvlai razliita prirodna bogatstva. No, ovjek daleko vie sebi podvrgava zemlju kad
je pone obraivati te zatim prerauje njezine plodove prema svojim potrebama.
Poljodjelstvo je dakle vrlo vano podruje ekonomske djelatnosti i, zahvaljujui radu,
izvanredno vaan inilac proizvodnje. Industrija e uvijek biti povezivanje bogatstava zemlje
- prirodnih sirovina, proizvoda poljodjelstva, rudnih i kemijskih bogatstava - i ljudskog rada,
kako fizikog tako i intelektualnog. To isto vai u odreenom smislu i za podruje takozvane
industrije usluga, kao i za istraivanje, isto ili primijenjeno.
7
Danas je u industriji i u poljodjelstvu ovjekova djelatnost vrlo esto prestala biti manualni
rad jer rad ruku i miia pomau strojevi i sve savreniji mehanizmi. Ne samo u industriji
nego i u poljodjelstvu svjedoci smo preobraaja koji su omogueni postupnim i neprekidnim
razvojem znanosti i tehnike. I to je, u cjelini, povijesno postalo uzrok znaajnih prevrata u
civilizaciji, od poetka industrijske ere do faza koje su uslijedile iz razvoja novih tehnika
kao to su elektronika ili, u najnovije vrijeme, mikroprocesori. Moe se priiniti da u
industrijskom procesu stroj radi, a ovjek ga samo nadgleda, omoguavajui mu
funkcioniranje i podravajui ga na razne naine, ali je istina takoer da upravo zato
industrijski razvitak prua osnovicu da se opet na nov nain dovede u pitanje ljudski rad. I
prva industrijalizacija, koja je stvorila takozvano radniko pitanje, kao i kasnije industrijske i
postindustrijske promjene jasno pokazuju da i u razdoblju sve mehaniziranijeg rada pravi
subjekt rada ostaje ovjek.
Razvitak industrije i s njom povezanih raznih sektora, do najmodernijih elektronskih
tehnologija, posebno na podruju minijaturizacije, informatike, telematike itd., pokazuju
kakvu ogromnu ulogu u meudjelovanju subjekta i objekta rada (u najirem smislu rijei)
preuzima taj saveznik rada to ga je stvorila ljudska misao, to jest tehnika. Uzevi je u ovom
sluaju ne kao sposobnost ili prikladnost za rad nego kao skup instrumenata kojima se ovjek
slui u radu, tehnika je bez sumnje ovjekov saveznik. Olakava mu, usavrava, ubrzava i
umnoava rad. Potie kvantitativno poveanje radnog proizvoda i uvelike ga kvalitativno
poboljava. No injenica je kadikad da se taj saveznik, tehnika, moe preobraziti i u o-
vjekova protivnika, na primjer kad mehaniziranje rada istisne ovjeka oduzimajui mu
osobno zadovoljstvo, poticaj na stvaralatvo i odgovornost, kad ukida radna mjesta brojnim
radnicima ili kad zbog precjenjivanja stroja svede ovjeka na roba.
Ako se biblijski izraz podloite zemlju, upuen ovjeku na poetku, shvati u kontekstu
sveukupne nae moderne, industrijske i postindustrijske epohe, onda nesumnjivo sadri
takoer odnos prema tehnici, svijetu mehanizacije i strojeva, odnos koji je plod rada ljudske
inteligencije i koji povijesno potvruje gospodstvo ovjeka nad prirodom.
Najnovija epoha povijesti ovjeanstva, a posebno nekih drutava, pokazuje s pravom
afirmaciju tehnike kao temeljnog elementa ekonomskog progresa, ali iz te afirmacije su
proizala te neprestano proizlaze vana pitanja koja se tiu ljudskoga rada u odnosu prema
svom subjektu to je sam ovjek. Ta pitanja su posebno optereena sadrajima i napetostima
etikog i etiko-drutvenog karaktera. Stoga su ta pitanja neprestani izazov mnogobrojnim
institucijama, dravama i njihovim vladama, sustavima i meunarodnim organizacijama, a
izazov su isto tako i Crkvi.
8
6. Rad u subjektivnom smislu: ovjek kao subjekt rada

Nastavljajui nau analizu rada u vezi s rijeima Biblije po kojima ovjek mora sebi
podloiti zemlju, treba da usredotoimo panju na rad u subjektivnom smislu daleko vie nego
to smo to uinili u odnosu na objektivno znaenje rada, dotaknuvi jedva tu iroku
problematiku to je potpunoma i u pojedinosti poznaju strunjaci na razliitim podrujima, a i
sami radnici, ve prema svojim specijalizacijama. Kad rijei Knjige Postanka, na koje se
pozivamo u ovoj analizi, govore neizravno o radu u objektivnom smislu, na isti nain govore
i o radu u subjektivnom smislu; no ono to kau vrlo je rjeito i puno velika znaenja.
ovjek mora podloiti zemlju, njom vladati, jer je kao slika Boja osoba, a to znai
subjektivno ivo bie koje je sposobno raditi planski i razumno, kadro odluivati o sebi
traei da se ostvari. Kao osoba, ovjek je, dakle, subjekt rada. Kao osoba on radi, izvrava
razliita djelovanja u procesu rada, i ta djelovanja, neovisno o njihovu objektivnom sadraju,
treba da sva slue ostvarenju njegove humanosti, ispunjenju zvanja koje mu je svojstveno u
ime humanosti, a to je da bude osoba. Na te istine je podsjetio ne tako davno II. vatikanski
koncil u konstituciji Gaudium et spes, naroito u prvom poglavlju koje je posveeno
ovjekovu pozivu.
Tako se vladanje o kojem govori biblijski tekst i o kojem ovdje meditiramo ne odnosi
samo na objektivnu dimenziju rada, nego nas istovremeno uvodi u shvaanje subjektivne
dimenzije. Rad kao proces kojim ovjek i ljudski rod podlau sebi zemlju odgovara tom
temeljnom pojmu iz Biblije samo ako se u cijelom tom procesu ovjek oituje i istovremeno
potvruje kao onaj koji vlada. To vladanje se na neki nain vie odnosi na subjektivnu
dimenziju nego na objektivnu: ta dimenzija odreuje samu etiku narav rada. Nema nikakve
sumnje da ovjekov rad ima svoju etiku vrijednost koja, bez ikakvih nejasnoa, ostaje
izravno povezana s injenicom da je onaj tko ga izvrava osoba, svjestan i slobodan subjekt,
to jest subjekt koji odluuje o sebi.
Ta istina, koja u odreenom smislu znai sredinju i trajnu jezgru kranske doktrine o
radu, imala je i nastavlja imati temeljno znaenje za formuliranje vanih drutvenih problema
u svim epohama.
Stari vijek je meu ljudima uveo tipinu diferencijaciju prema vrsti rada koji su obavljali.
Rad koji je od radnika traio upotrebu fizike snage, rad miia i ruku smatrao se neim
nedostojnim slobodna ovjeka, te bio namijenjen robovima. No kranstvo je, proirujui
neke vidove svojstvene Starom zavjetu, u tome napravilo temeljiti preokret pojmova,
polazei od cjeline evaneoske poruke i posebno istine da je Onaj koji je, iako Bog, u svemu
9
postao slian nama,11 najvei dio svoga ivota na zemlji manualno radio u svojoj tesarskoj
radionici. Ta injenica sama sainjava najrjeitije evanelje rada, koje pokazuje da temelj
odakle se moe prosuditi vrijednost ljudskog rada nije u prvom redu vrsta izvrenog rada
nego injenica da je to osoba koja ga ini. Vrela dostojanstva rada treba dakle traiti u prvom
redu ne u objektivnoj dimenziji, nego u subjektivnoj.
Ako je tomu tako, onda s takvim poimanjem praktino nestaje temelj prema kojem su stari
razlikovali razliite stalee ljudi prema njihovu radu koji su obavljali. To ne znai da se
ljudski rad ne moe i da ga ne treba ni na koji nain vrednovati i cijeniti i s objektivnog
gledita. To samo znai da je prvi temelj vrednovanja rada sam ovjek, njegov subjekt. Iz
toga odmah slijedi vrlo vaan zakljuak etike naravi: koliko god je tono da je ovjek
odreen i pozvan raditi, rad postoji radi ovjeka a ne ovjek radi rada. Tim zakljukom s
pravom emo priznati prednost subjektivnom znaenju rada pred objektivnim znaenjem.
Polazei od takvog naina shvaanja i pretpostavljajui da razliiti poslovi to ih obavljaju
ljudi mogu imati veu ili manju objektivnu vrijednost, ipak pokuavamo naglasiti injenicu
da se svaki od njih mora procjenjivati po mjeri dostojanstva samog subjekta rada, to jest
osobe, ovjeka koji radi. S druge strane, neovisno o radu koji bilo koji ovjek obavlja i
pretpostavljajui da je taj rad cilj - koji kadikad zahtijeva mnogo zalaganja - njegova
djelovanja, taj cilj sam po sebi nema odreena i konana znaenja. Kad se sve srauna, cilj
rada, svakog rada to ga ljudi obavljaju pa bila to i najskromnija sluba, najjednoliniji rad
prema opoj ljestvici vrednovanja, dapae, koji najvie udaljuje na rub - ostaje uvijek sam
ovjek.
7. Prijetnja pravoj hijerarhiji vrednota

Upravo te temeljne tvrdnje o radu uvijek su rezultirale iz bogatstva kranske istine,
osobito same poruke evanelja rada, i dale temelj za novi nain razmiljanja, prosuivanja
i djelovanja ljudi. U novije doba, ve od poetka industrijske ere, kranska istina o radu
morala se suprotstavljati razliitim strujanjima materijalistike i ekonomistike misli.
Mnogi pobornici tih ideja shvaali su i tumaili rad kao neku vrstu robe koju radnik -
naroito industrijski radnik - prodaje poslodavcu koji je istovremeno vlasnik kapitala, to jest
svih sredstava rada i sredstava koja omoguavaju proizvodnju. Takvo shvaanje rada naroito
se rairilo u prvoj polovici XIX. stoljea. Kasnije su izriite formulacije o tome gotovo
potpuno nestale ustupajui mjesto humanijem gledanju i vrednovanju rada. Interakcija
11
Usp. Heb 2, 17; Fil 2, 5-8.
10
radnika i svih instrumenata i sredstava proizvodnje omoguila je razvoj razliitih oblika

kapitalizma - paralelno uz razliite oblike kolektivizma - u koje su se ucijepili i drugi
drutveno-ekonomski elementi uslijed novih konkretnih uvjeta, akcija radnikih udruenja i
javnih vlasti, pojave velikih nadnacionalnih kompanija. Pa ipak, opasnost da se s radom
postupa kao sa svojevrsnom robom, ili kao s anonimnom silom nunom za proizvodnju
(dapae, govori se o radnoj snazi) postoji trajno i postojat e, ako se ekonomski problemi
rjeavaju po naelima materijalistikog ekonomizma.
Ono to tom nainu miljenja i rasuivanja daje sistematsku priliku i, u odreenom smislu,
ak poticaj jest ubrzani proces razvoja jednostrano materijalistike civilizacije u kojoj se
nadasve istie objektivno znaenje rada, dok je subjektivna dimenzija - sve ono to je u
izravnom ili neizravnom odnosu sa subjektom rada - u drugotnom planu. U svim sluajevima
te vrste, u svakoj drutvenoj situaciji toga tipa, naruava se ili ak izvre poredak utvren u
poetku rijeima Knjige Postanka: s ovjekom se postupa kao s pukim sredstvom
proizvodnje12 dok bi se s njim - s njim jedinim, bez obzira kakav posao obavlja - moralo
postupati kao s tvornim subjektom rada, njegovim istinskim tvorcem i majstorom. Ba to
izvrtanje poretka, bez obzira na program i ime pod kojim se ostvaruje, valjalo bi nazvati
imenom kapitalizam u smislu o kojem emo kasnije vie govoriti. Zna se da kapitalizam
ima tono odreeno povijesno znaenje kao sistem, i to ekonomsko-drutveni sistem u koliko
se protivi socijalizmu ili komunizmu. Meutim, ako se uzme u obzir analiza temeljnih
realnosti svakog ekonomskog procesa i, prvenstveno, struktura proizvodnje - a to je zapravo
rad - trebalo bi priznati da se greka prvotnog kapitalizma moe ponoviti svugdje gdje se s
ovjekom postupa na neki nain, jednako kao sa skupom materijalnih sredstava proizvodnje,
kao sa sredstvom, a ne prema istinskom dostojanstvu njegova rada - to jest ne kao sa
subjektom i autorom i, prema tome, istinskim ciljem svega procesa proizvodnje.
Odatle se razumije to analiza rada, u svjetlu tih rijei koje se tiu ovjekova vladanja
zemljom, prodire u samu sr etiko-socijalne problematike. Takva koncepcija mora nai
sredinje mjesto u svim sferama drutvene i ekonomske politike, u razliitim zemljama, u
najirim meunarodnim i meukontinentalnim odnosima posebno to se tie napetosti koje se
u svijetu osjeaju ne samo na osovini Istok-Zapad nego i na osovini Sjever-Jug. Papa Ivan
XXIII. u svojoj enciklici Mater et magistra, a potom i papa Pavao VI. u enciklici Populorum
progressio svratili su veliku panju na te suvremene etike i drutvene probleme.
12
Usp. Pio XI., Enciklika Quadragesimo anno: AAS 23 (1931), str. 221.
11
8. Solidarnost radnika
Kad je rije o ljudskom radu gledanjem u osnovnoj dimenziji onoga tko je u njemu
subjekt, to jest ovjeka kao osobe koja obavlja neki rad, mora se s tog gledita bar sumarno
procijeniti razvoj za proteklih devedeset godina nakon enciklike Rerum novarum s obzirom
na subjektivnu dimenziju rada. Uostalom, iako je subjekt rada uvijek isti, znai ovjek,
dogaaju se znaajne mijene u objektivnom gleditu na rad. Budui da se moe rei da je rad,
zbog svog subjekta, jedan (jedan i neponovljiv) promatranje njegovih objektivnih uvjeta
dovodi do konstatacije da postoji mnogo radova, toliko razliitih radova. Razvitak ljudske
civilizacije donosi na ovom podruju stalna obogaenja. U isti mah, ne moe se ne primijetiti
da u procesu tog razvoja nastaju novi oblici rada, dok drugi nestaju. Priznajui da se u naelu
radi o normalnoj pojavi, na mjestu je provjeravati da li i koliko se uuljavaju, vie ili manje
duboko, stanovite nepravilnosti koje uslijed etiko-drutvenih motiva mogu biti opasne.
Upravo zbog takve velike nejednakosti ili anomalije rodilo se u prolom stoljeu radniko
pitanje, katkada nazvano i proleterskim pitanjem. To pitanje, kao i problemi s njim vezani,
izazivali su opravdanu socijalnu reakciju, i pokrenuli pravu buru solidarnosti meu
radnicima, u prvom redu meu industrijskim radnicima. Poziv na solidarnost i zdruenu
akciju radnika - pogotovo onima koji su obavljali djelomine, osim toga jednoline poslove
koji su ljude liavali osobnosti u ogromnim halama industrije gdje maina sve vie zarobljuje
ovjeka - bio je s etike strane izvanredno vaan i znaajan. Bila je to reakcija protiv
umanjenja dostojanstva ovjeka kao subjekta rada i neuvena istovremenog iskoritavanja na
podruju plaa, uvjeta rada i skrbi za osobu radnika. Takvo je reagiranje ujedinilo radniki
svijet u zajednicu koju je obiljeavala velika solidarnost.
Ako se pogleda nauk enciklike Rerum novarum i brojnih dokumenata Uiteljstva Crkve
koji su uslijedili, treba otvoreno priznati da valja odobravati u drutveno-moralnom smislu taj
otpor koji je zazivao osvetniku srdbu s neba13 protiv nepravedna i tetna sustava to je
tlaio radnika u to doba brze industrijalizacije. Tomu stanju stvari pogodovao je liberalni
drutveno-politiki sistem koji je svojim ekonomskim principima ojaavao i osiguravao
ekonomsku inicijativu jedino vlasnika kapitala, ali se nije dovoljno brinuo za prava radnika
tvrdei da je ovjekov rad samo sredstvo proizvodnje, a da je kapital temelj, pokreta i cilj
proizvodnje.
U meuvremenu je solidarnost meu radnicima i sve jasnija i angairanija svijest meu
ljudima o pravima radnika, u mnogo sluajeva dovela do dubokih promjena. Smiljeni su
13
Pnz 24, 15; Jak 5, 4; i takoer Post 4, 10.
12
razni novi sistemi. Razvili su se razliiti oblici neokapitalizma ili kolektivizma. Nije rijetkost
da radnici mogu sudjelovati i doista sudjeluju u upravljanju i kontroli proizvodnje u
poduzeu. S pomou prikladnih udruenja imaju utjecaja na uvjete rada i nagraivanje, kao i
na socijalno zakonodavstvo. Meutim, razni sistemi ideologije ili vlasti, a i novi meusobni
odnosi koji su nastali na razliitim razinama drutvenog ivota, podravaju i dalje flagrantne
nepravde ili su stvorili nove. Na svjetskom planu, razvoj civilizacije i drutvenih komuni-
kacija omoguio je potpuniju dijagnozu o uvjetima ivota i rada ljudi na svem svijetu, ali je
iznio na svjetlo i nove oblike nepravde, jo rairenije od onih to su, u prolom stoljeu,
pokrenule udruivanje radnika u naroitu solidarnost u radnikom svijetu. To se dogaa u
zemljama koje su ve dosegle odreeni proces industrijske revolucije, ali i u zemljama u
kojima glavna podruja rada ostaju i nadalje obraivanje zemlje ili drugi slini radovi.
Pokreti solidarnosti na podruju rada - solidarnosti koja nikada ne smije biti zatvaranje
prema dijalogu i prema suradnji s drugima - mogu biti nuni, ak i u odnosu na drutvene
grupe koje ranije nisu pripadale tim pokretima, ali koje u promjenama drutvenih sistema i
uvjeta ivota doivljavaju stvarnu proletarizaciju ili se ve stvarno nalaze u situaciji
proletarijata, istina bez tog imena, makar ga zaista ve zasluuju. U takvoj situaciji mogu
se nai neke kategorije ili grupe radne inteligencije, osobito kad uza sve iri pristup
naobrazbi svakim danom raste broj osoba koje su postigle diplomu svojom kulturnom
pripremom a istovremeno ih prati smanjivanje radnih mjesta njihove struke. Takva se
nezaposlenost intelektualaca javlja, ili se poveava, kad dostupna naobrazba nije usmjerena
prema vrsti namjetenja ili slubi to ih trae istinske potrebe drutva, ili pak kad je rad koji
zahtijeva, barem zanatsku, izobrazbu, manje traen ili manje plaen od manualnog rada.
Oito je da je naobrazba sama po sebi uvijek vrijednost te znatno obogauje ljudsku osobu;
pa ipak, neki procesi proletarizacije ostaju mogui i nezavisno od toga.
Stoga treba i nadalje pitati o subjektu rada i o uvjetima u kojima ivi. Da bi se ostvarila
drutvena pravda u raznim dijelovima svijeta, u raznim zemljama i u odnosima meu njima,
potrebni su neprestano novi pokreti solidarnosti radnika i solidarnosti s radnicima. Takva
solidarnost mora trajno postojati ondje gdje je iziskuje drutvena degradacija subjekta rada,
eksploatacija radnika, sve vee zone bijede, ak gladi. Crkva se u najveoj mjeri zauzima za
to jer to smatra svojim poslanjem, svojom slubom, testom svoje vjernosti Kristu, kako bi
stvarno bila Crkva siromaha. A siromaha ima u raznim oblicima, na razliitim mjestima
i u razliitim trenucima, javljaju se esto kao rtve povrijeena dostojanstva ljudskog rada;
bilo zato to su ograniene mogunosti za rad zbog, na alost, prisilne nezaposlenosti - bilo
zato to se potcjenjuju vrijednosti rada, kao i prava koja iz njega proizlaze, osobito prava na
13
pravednu plau, na sigurnost radnikove osobe i obitelji.
9. Rad i dostojanstvo osobe

Promatrajui i nadalje ovjeka kao subjekt rada, treba da bar u glavnim crtama dotaknemo
neke probleme koji jo odreenije definiraju dostojanstvo ljudskoga rada jer nam omoguuju
da potpunije karakteriziramo njegovu specifinu moralnu vrijednost. To treba uiniti imajui
uvijek pred oima biblijski poziv podloiti zemlju14 u kojem je izraena volja Stvoriteljeva
da rad ovjeku omogui ostvariti to vladanje koje mu je svojstveno u vidljivom svijetu.
Temeljna i prvotna Boja namjera s ovjekom, kojega je stvorio... sebi slina, na svoju
sliku,15 nije bila povuena ni izbrisana ak ni kad je ovjek, poto je razvrgnuo izvorni savez
s Bogom, uo rijei: U znoju lica svoga kruh svoj e jesti.16 Te rijei se odnose na trud,
kadikad teak koji e od tada pratiti ljudski rad; ipak, ne ukidaju injenicu da je taj umor put
to vodi ovjeka k ostvarenju vladanja koje mu je svojstveno u vidljivom svijetu kad
podlae zemlju. Taj trud je opepoznata stvar, svatko ga osjea. Posebno je poznat onima
koji obavljaju manualni rad, kadikad u posebnom tekim uvjetima. Poznat je ne samo
poljodjelcima koji se po cijeli dan mue obraivanjem zemlje, a ona im katkada raa
ipraje i trnje,17 nego i rudarima u rudnicima, i kamenolomcima, radnicima u eljezarama i
talionicama pored visokih pei i ljudima koji rade na gradilitima u stalnoj ivotnoj opasnosti
ili pod prijetnjom invaliditeta. Trud poznaju i ljudi koji obavljaju intelektualni rad, poznaju
ga i znanstvenici, poznat je i ljudima koji na svojim leima nose teku odgovornost za odluke
to imaju irok odjek na drutvenom planu. Poznat je i lijenicima i bolniarkama koji dan i
no bdiju uz bolesnike. Poznat je dobro i enama kojima katkada drutvo i njihovi najblii ne
odaju odgovarajue priznanje za trud i odgovornost to ih svakodnevno snose za kuu i odgoj
svoje djece. Da, poznat je svim radnicima i, jer je istina da je rad sveopi poziv, poznaju ga
svi ljudi.
Pa ipak, sa svim tim trudom - a moda, u stanovitom smislu, i zbog truda - rad je
ovjekovo dobro. A to to dobro nosi oznaku bonum arduum (munog dobra) prema
terminologiji svetoga Tome,18 to ne smeta da je ba kao takvo ovjekovo dobro. Nije samo
korisno dobro ili neto u emu moemo uivati, nego je i dostojno dobro, to jest dobro
koje odgovara dostojanstvu ovjeka, dobro koje izraava to dostojanstvo i uveava ga. Ako
14
Usp. Post 1, 28.
15
Usp. Post 1, 26. 27.
16
Post 3, 19.
17
Heb 6, 8; usp. Post 3, 18.
18
Usp. Teoloka suma I-II, q. 40, a.1, c; I-II, q. 34, a.2, ad 1.
14
se eli jasnije odrediti etiki smisao rada, treba prije svega imati pred oima tu istinu. Rad je
ovjekovo dobro - dobro njegova ovjetva - jer radom ovjek ne samo preobraava prirodu,
prilagoavajui je vlastitim potrebama, nego se i sam ostvaruje kao ovjek, pa ak u nekom
smislu postaje vie ovjekom.
Bez ovog zapaanja ne moe se razumjeti smisao kreposti radinosti, a pogotovo se ne
moe shvatiti zato bi radinost bila krepost: u stvari, krepost kao moralna navika jest ono to
ini ovjeka boljim ukoliko je ovjek.19 Ta injenica nimalo ne mijenja nau opravdanu brigu
kako izbjei da rad ne umanji dostojanstvo samog ovjeka, dok istovremeno oplemenjuje
materiju.20 Poznato je, takoer, da se na mnogo naina moe rad upotrijebiti protiv ovjeka,
da se ovjek moe kanjavati sistemom prisilnog rada u koncentracionim logorima, da se rad
moe uiniti sredstvom tlake nad ovjekom, da se, konano, na razliite naine moe
eksploatirati ljudski rad, to jest radnik. Sve to potkrepljuje moralnu obvezu da se radinost
kao krepost povee s drutvenim poretkom rada, koji e omoguiti ovjeku da u radu bude
vie ovjek te zbog rada ne bude ponien - ne samo troei fizike snage (to se ne moe
izbjei barem do odreenog stupnja) - nego, pogotovo, gubei sebi svojstveno dostojanstvo i
subjektivnost.
10. Rad i drutvo: obitelj, narod

Poto smo tako potvrdili osobnu dimenziju ljudskog rada, prijei nam je na drugi skup
vanih vrijednosti koji je s radom nuno povezan. Rad je temelj na kojem se gradi obiteljski
ivot, prirodno pravo ovjeka i njegov poziv. Ta dva skupa vrednota - jedan vezan uz rad,
drugi posljedica obiteljskog karaktera ljudskog ivota - moraju se ispravno sjediniti i
meusobno na pravi nain proimati. Rad je, na neki nain, uvjet koji omoguuje zasnivanje
obitelji, jer obitelj iziskuje sredstva za ivot, koja ovjek normalno stjee radom. Rad i
radinost uvjetuju i cio odgojni proces unutar obitelji, ba zato to svatko postaje
ovjekom, uz ostalo, pomou rada, a to postajanje ovjekom izraava upravo glavni cilj
svakog odgojnog procesa. Jasno je da ovdje, u nekom smislu, ulaze u igru dva vida rada: onaj
koji osigurava ivot i odravanje obitelji i onaj kojim se postiu ciljevi same obitelji, naroito
odgoj. Na to dva vida rada meusobno su povezana i dopunjavaju se u razliitim tokama.
U cjelini treba se prisjetiti i potvrditi da je obitelj jedna od najvanijih toaka prema kojoj
se mora oblikovati drutveno-etiki poredak ljudskog rada. Crkveni je nauk uvijek
posveivao posebnu panju tom problemu, pa nam se i u ovoj enciklici jo jednom vratiti na
19
Usp. Teoloka suma I-II, q. 40, a.1, c; I-II, q. 34, a.2 ad 1.
20
Usp. Pio XI., Enciklika Quadragesimo anno: AAS 23 (1931), str. 221-222.
15
to. Obitelj je doista u isti mah zajednica koju omoguuje rad i prva domaa kola rada za
svakog ovjeka.
Trei skup vanih vrijednosti koji susreemo u ovdje naznaenoj perspektivi - o subjektu
rada - tie se velikog drutva kojemu ovjek pripada po naroitim kulturnim i povijesnim
vezama. Takvo drutvo - pa i kad jo nije doseglo zreo oblik naroda - jest velik, iako
neizravan, odgojitelj svakog ovjeka (svatko naime u svojoj obitelji preuzima elemente i
vrednote koje svojom cjelinom tvore kulturu odreenog naroda). Drutvo je takoer
povijesno i drutveno utjelovljenje rada svih narataja. Rezultat je toga svega da ovjek
povezuje svoj najdublji ljudski identitet s pripadnou narodu te da u svom radu vidi takoer
sredstvo kojim se poveava zajedniko dobro za koje radi skupa sa svojim sunarodnjacima,
znajui da se tako pomou rada umnoava batina sveukupne ljudske obitelji, svih ljudi koji
ive na svijetu.
Ta tri skupa vrijednosti na trajan nain posjeduju svoju vanost za ljudski rad u njegovoj
subjektivnoj dimenziji. Ta dimenzija, tj. konkretna stvarnost ovjeka radnika vanija je od
objektivne dimenzije. Subjektivnom se dimenzijom, u prvom redu, ostvaruje vladanje nad
prirodom na koje je ovjek pozvan od poetka prema rijeima Knjige Postanka. Ako je
proces podlaganja zemlje, to jest rad pod tehnikim vidom, oznaen tijekom povijesti,
naroito u onim posljednjim stoljeima, ogromnim razvojem sredstava proizvodnje, onda je
to koristan i pozitivan fenomen, pod uvjetom da objektivna dimenzija rada ne zavlada nad
subjektivnom dimenzijom, oduzimajui ili umanjujui ovjeku njegovo dostojanstvo i nje-
gova neotuiva prava.
III.
SUKOB IZMEU RADA I KAPITALA U
SADANJOJ FAZI POVIJESTI
11. Dimenzije sukoba

Ocrt temeljne problematike rada to smo ga gore iznijeli, kao to se odnosi na prve
biblijske tekstove, tako ini u nekom smislu i okosnicu crkvene doktrine, koja ostaje nepro-
mijenjena kroz stoljea u tijeku raznolikih povijesnih iskustava. Ipak, na osnovi iskustava
koja su prethodila objavljivanju enciklike Rerum novarum i onih nakon objavljivanja, taj
nauk poprima posebnu izraajnost i rjeitost velike aktualnosti. U tom smislu, rad se
16
pojavljuje kao krupna realnost koja temeljno uvjetuje da se u ljudskom smislu oblikuje svijet
to ga je Stvoritelj predao ovjeku; to je realnost koja temeljno uvjetuje da se u ljudskom
smislu oblikuje svijet to ga je Stvoritelj predao ovjeku; to je realnost koja je usko povezana
s ovjekom kao sa svojim vlastitim subjektom i njegovim razumskim djelovanjem. U
normalnom tijeku stvari, ta relanost ispunja 1judski ivot i snano zahvaa njegovu vrijednost
i smisao. ak i kad je povezan s trudom i naporom, rad ne prestaje biti dobro, jer se ovjek
razvija volei svoj rad. To obiljeje ljudskog rada, sasvim pozitivno i stvaralako, odgojno
zasluno, mora biti temelj procjena i odluka koje se danas donose u odnosu na rad ak i u
vezi sa subjektivnim pravima ovjeka, kako svjedoe meunarodne deklaracije i brojni
kodeksi rada to su ih izradile nadlene zakonodavne institucije pojedinih zemalja ili
organizacije koje svoju drutvenu ili znanstveno-drutvenu aktivnost posveuju problematici
rada. Postoji organizam koji te inicijative promie i na meunarodnom planu: to je
Meunarodna organizacija rada, najstarija specijalizirana ustanova Organizacije ujedinjenih
naroda.
U daljnjem dijelu ovih razmiljanja kanim ta vana pitanja jo detaljnije iznijeti
dozivajui u pamet barem temeljne elemente crkvene doktrine o tom pitanju. Ipak je potrebno
prije toga dotaknuti vaan skup problema u okviru kojih se oblikovao taj nauk u posljednjoj
fazi, tj. u razdoblju koje u nekom smislu simboliki zapoinje s godinom objavljivanja
enciklike Rerum novarum.
Zna se da je, kroz cijelo ovo razdoblje, koje nipoto nije zavrilo, problem rada
predstavljao temelje velikog sukoba, koji je, u vrijeme industrijskog razvitka i zajedno s njim,
izbio izmeu svijeta kapitala i svijeta rada, tj. izmeu uske, ali vrlo mone grupe
poduzetnika, vlasnika ili gospodara sredstava proizvodnje i velikog mnotva ljudi koji su bili
lieni tih sredstava, te su u procesu rada sudjelovali jedino svojim radom. Sukob je nastao
zato to su radnici svoje snage stavljali na raspolaganje grupi poduzetnika, a ovi, voeni na-
elom to vee dobiti, zadravali plae za obavljeni rad na najnioj moguoj razini. Tome
treba nadodati i druge elemente izrabljivanja, vezane uz nedostatak sigurnosti na radu,
odsutnost zatite zdravlja i ivota radnika i njihovih obitelji.
Taj sukob, koji neki smatraju drutveno-ekonomskim sukobom klasnoga znaaja naao je
svoj izraz u ideolokom sukobu izmeu liberalizma, kao ideologije kapitalizma, i marksizma,
kao ideologije znanstvenog socijalizma i komunizma, koji sebe smatra glasnogovornikom
radnike klase, dapae svega proletarijata ovoga svijeta. Tako se dogodilo da se stvarni sukob
izmeu svijeta rada i svijeta kapitala pretvorio u programiranu klasnu borbu koja se ne vodi
samo ideolokim nego dapae i prvenstveno politikim metodama. Poznata je povijest tog
17
sukoba, a poznati su i zahtjevi jedne i druge strane. Marksistiki program, oslonjen na

Marksovu i Engelsovu filozofiju, vidi u klasnoj borbi jedino sredstvo za uklanjanje klasnih
nepravdi to postoje u drutvu i za uklanjanje samih klasa. Da bi se taj program realizirao,
potrebno je najprije kolektivizirati sredstva proizvodnje, kako bi, prijenosom tih sredstava
iz ruku privatnih osoba na kolektiv, ljudski rad bio zatien od eksploatacije.
Tome tei borba koja se vodi ne samo ideolokim ve i politikim metodama. Grupe, to
ih nadahnjuje marksistika ideologija, tee na osnovi naela diktature proletarijata i vrei
razne utjecaje, ukljuujui i revolucionarni pritisak, u obliku politikih partija k monopolu
vlasti u pojedinom drutvu kako bi u njemu uvele kolektivni sistem, ukidajui privatno
vlasnitvo nad sredstvima proizvodnje. Prema glavnim ideolozima i efovima tog irokog
meunarodnog pokreta, cilj je takvog programa djelovanja izvesti drutvenu revoluciju, te u
cijeli svijet uvesti socijalizam i, napokon, komunistiki sistem.
Obraujui taj izvanredno vaan skup problema koji ne tvore samo neku teoriju nego tkivo
drutveno-ekonomskog, politikog i meunarodnog ivota nae epohe, ne moe se ulaziti u
detalje to uostalom nije ni potrebno, jer su ti problemi poznati zahvaljujui obilnoj literaturi
kao i praktinim iskustvima. Potrebno je, naprotiv, vratiti se temeljnom problemu ljudskog
rada, kojem su prije svega posveena razmiljanja u ovom dokumentu. Oito je u isti mah da
se s ljudskog gledita taj kljuni problem - problem koji je jedna od temeljnih dimenzija
ovjekova zemaljskog postojanja i zvanja - ne moe objasniti drukije nego vodei rauna o
cjelokupnom kontekstu suvremene stvarnosti.
12. Prvenstvo rada

U suvremenoj stvarnosti koja krije tako duboke klice sukoba to ih ovjek uzrokuje, i u
kojoj tehnika sredstva - plodovi ljudskog rada - igraju prvorazrednu ulogu (npr. mogunost
svjetske kataklizme u sluaju nuklearnog rata s njegovim gotovo nezamislivim
mogunostima razaranja), treba u prvom redu podsjetiti na jedno naelo koje je Crkva uvijek
nauavala. To je naelo da rad ima prvenstvo nasuprot kapitalu. Taj princip izravno
zadire u sam proces proizvodnje u kojem je rad uvijek prvi tvorni uzrok, dok kapital kao
cjelina sredstava proizvodnje ostaje samo instrumentom ili instrumentalnim uzrokom. To
naelo je oita istina koja proizlazi iz iskustva cijele ovjekove povijesti. Kad u prvom
poglavlju Biblije itamo da ovjek treba podloiti zemlju, znamo da se te rijei odnose na sva
bogatstva koja vidljiv svijet sadri u sebi i koja su ovjeku na raspolaganju. Meutim, ta
bogatstva samo preko rada mogu sluiti ovjeku. Uz rad je od poetka povezan takoer
problem vlasnitva: ovjek doista jedino radom moe uiniti da skrivena bogatstva prirode
18
slue i njemu i drugima. Kako bi njegovim radom ta bogatstva donosila plodove, ovjek
prisvaja djelie raznih bogatstava prirode: podzemlja, mora, zemlje, zranoga prostora.
ovjek sve to prisvaja i pretvara u svoje radilite. Prisvaja radom da bi dalje mogao raditi.
Isto se naelo primjenjuje i na daljnje faze tog procesa u kojem je prva faza uvijek
ovjekov odnos prema bogatstvima i blagodatima prirode. Sav spoznajni napor koji tei
otkrivanju tih bogatstava, pronalaenju mogunosti njihove uporabe sa strane ovjeka i za
ovjeka, ini nas svjesnim da sve ono to u cjelini ekonomske proizvodnje od ovjeka, i rad, i
sva sredstva proizvodnje, i tehnika koja je s tim povezana (to jest mo upotrebe tih radnih
sredstava) pretpostavlja te blagodati i bogatstva vidljivog svijeta, koja ovjek nalazi, ali ih ne
stvara. Nalazi ih, u nekom smislu, ve gotova, pripremljena da budu spoznajom otkrivena i
korektno koritena u procesu proizvodnje. U svakoj razvojnoj fazi svoga rada, ovjek se
susree s injenicom da mu sve to prvotno daruje priroda, i, na koncu konca, sam Stvoritelj.
U poetku ljudskog rada stoji otajstvo stvaranja. Ta tvrdnja, naznaena ve kao polazna to-
ka, tvori nit koja povezuje ovaj dokument i koja e se dalje razviti u posljednjem dijelu
razmiljanja.
Slijedee zapaanje o istom problemu treba da nas utvrdi u uvjerenju o prvenstvu ljudskog
rada pred onim to smo se s vremenom navikli nazivati kapitalom. Doista, ako u okvir
ovog posljednjeg pojma ulaze, osim prirodnih bogatstava koja ovjeku stoje na raspolaganju,
sva sredstva kojima ih ovjek prisvaja preobraavajui ih prema svojim potrebama
(humanizirajui ih tako na neki nain) treba ve sada konstatirati da su sva sredstva
proizvodnje plod povijesne batine ljudskog rada. Sva sredstva proizvodnje, od
najprimitivnijih do najsuvremenijih, malo-pomalo napravio je ovjek, to jest ovjekovo
iskustvo i inteligencija. Na taj su nain nastala ne samo najjednostavnija sredstva koja slue
za obraivanje zemlje nego takoer - zahvaljujui adekvatnom progresu znanosti i tehnike -
modernija i sloenija: strojevi, tvornice, laboratoriji i elektronski mozgovi. Tako, sve to slui
radu, sve to je u sadanjem stanju tehnike njegov sve savreniji instrumenat, plod je rada.
Taj golemi i moni instrumenat - to jest sveukupnost sredstava za proizvodnju, koja se u
odreenom smislu smatraju sinonimom za kapital - proizlazi iz rada i nosi peat ljudskog
rada. Budui da je danas tehnika izvanredno napredovala, ovjek, koji je subjekt rada, ako se
eli posluiti tolikim obiljem modernih instrumenata, a to znai sredstvima za proizvodnju,
mora na planu spoznaje asimilirati plod rada ljudi koji su te instrumente otkrili, programirali,
izradili i usavrili, i koji ih nastavljaju izraivati. Sposobnost za rad - to znai efikasno
sudjelovanje u suvremenom procesu proizvodnje - iziskuje sve vee pripremanje, prije svega
odgovarajuu naobrazbu. Jasno je da svaki ovjek koji sudjeluje u procesu proizvodnje, pa i
19
kad obavlja vrstu rada koja ne zahtijeva naroitu izobrazbu i specijalnu kvalifikaciju, ostaje u
tom procesu pravi tvorni uzrok, dok su svi instrumenti, pa i najsavreniji, samo i iskljuivo
podreeni instrument ljudskom radu.
Ta istina, koja pripada pouzdanoj batini crkvene doktrine, mora se uvijek isticati kad je
rije o problemima sistema rada i svakog drutveno-ekonomskog sistema. Treba podvui i
istaknuti prvenstvo ovjeka u procesu proizvodnje, prvenstvo ovjeka nasuprot stvarima. Sve
to sadri pojam kapitala - u suenom smislu - samo je skup stvari. Jedino i samo ovjek
kao subjekt rada, bez obzira kakav posao obavlja, jest osoba. Ta istina povlai za sobom
vane i odluujue posljedice.
13. Ekonomizam i materijalizam

U svjetlu te istine najprije jasno vidimo da se kapital ne moe odijeliti od rada i da se ni
na koji nain ne moe rad suprotstavljati kapitalu, niti kapital radu, a jo manje se ne smiju -
kako e se kasnije razjasniti - suprotstavljati jedni drugima konkretni ljudi koji stoje iza tih
termina. Pravedan sistem rada, to jest onaj koji je u skladu sa samom naravi problema,
odnosno, iznutra istinit i istovremeno moralno legitiman, moe biti samo onaj koji u svojim
korijenima prevladava antinomiju izmeu rada i kapitala, teei da se strukturira prema gore
iznesenom naelu o bitnom i efektivnom prvenstvu rada, o subjektivnom znaenju ljudskoga
rada i njegovu djelotvornom udjelu u svoj proizvodnji, bez obzira na narav djela to ga radnik
ini.
Antinomija izmeu rada i kapitala ne proizlazi ni iz strukture procesa proizvodnje ni iz
ekonomskog procesa openito. Taj proces, naime, openito pokazuje da se rad i ono to obi-
avamo zvati kapitalom meusobno proimlju, te dokazuje njihovu neraskidivu povezanost.
ovjek, radei na bilo kojem radnom mjestu, relativno primitivnom ili pak
ultramodernom, lako se moe uvjeriti da svojim radom ulazi u dvostruku batinu: s jedne
strane, u batinu onoga to je darovano svim ljudima u obliku prirodnih bogatstava i, s druge
strane, svega onoga to su drugi ve napravili iz tih bogatstava, u prvom redu razvijajui
tehniku, to jest stvarajui skup sve savrenijih instrumenata za rad. Radei, ovjek ulazi u
rad drugih,21 Bez tekoe prihvaamo takvu viziju podruja i procesa ljudskog rada, voeni
bilo naravnom spoznajom bilo vjerom koja prima svjetlo od rijei Boje. To je suvisla vizija,
u isti mah teoloka i humanistika. U njoj se ovjek pojavljuje kao gospodar stvorenja koja
su mu na raspolaganju u vidljivom svijetu. Ako u procesu rada ima neke ovisnosti, to je
21
Usp. Iv 4, 38.
20
ovisnost o Darovatelju svih bogatstava stvorenja i, sa svoje strane, ovisnost o drugim ljudima,
onima koji su svojim radom i inicijativama dali naem vlastitom radu ve usavrene i
poveane mogunosti. O svemu onome to je u procesu proizvodnje neki skup stvari,
instrumenata, kapitala, moemo samo tvrditi da uvjetuje ljudski rad, ali ne moemo tvrditi
kao da je to neki anonimni subjekt koji sebi podvrgava ovjeka i njegov rad.
Ta suvisla slika u kojoj se strogo potuje naelo prvenstva osobe nad stvarima razbila se u
ljudskoj misli, katkada i nakon dugog razdoblja inkubacije u praktinom ivotu. Na taj se
nain zbilo da se rad dijelio od kapitala te se suprotstavljao kapitalu a kapital radu, kao da je
rije o dvije anonimne sile, dva imbenika to ih povezuje ista ekonomistika perspektiva.
U takvom nainu postavljanja problema krila se temeljna greka, koja se moe nazvati
zabludom ekonomizma, a sastoji se u tome da se ljudski rad gleda iskljuivo u odnosu na
njegov ekonomski cilj. Ta se temeljna misaona zabluda moe, a i mora, nazvati zabludom
materijalizma u smislu to ekonomizam izravno ili neizravno stvara uvjerenje o prednosti i
superiornosti onoga to je materijalno, dok ono to je duhovno i osobno (ovjekovo
djelovanje, moralne vrednote i slino) izravno ili neizravno podreuje materijalnoj stvarnosti.
To jo uvijek nije teorijski materijalizam u punom smislu rijei, ali je sigurno ve praktini
materijalizam koji se smatra sposobnim da zadovolji ovjekove potrebe ne toliko snagom
naela koja proizlaze iz materijalistike teorije koliko snagom stanovitog naina vrednovanja,
dakle odreenom hijerarhijom dobara koja se temelji na neposrednoj i jaoj privlanosti
onoga to je tvarno.
Zabluda miljenja u kategorijama ekonomizma ide pod ruku s pojavom materijalistike
filozofije i razvitkom te filozofije od njezine najelementarnije i najrasprostranjenije faze (to
je takoer zovu vulgarnim materijalizmom jer eli svesti duhovne realnosti na suvian
fenomen) do faze takozvanog dijalektikog materijalizma. Ipak se, u okviru ovoga
razmiljanja, ini da je za temeljni problem ljudskoga rada, a posebno za tu podjelu i opreku
izmeu rada i kapitala kao dva imbenika gledana iz iste spomenute ekonomistike
perspektive, ekonomizam bio od odluujue vanosti te utjecao na takvo nehumanistiko
postavljanje problema prije materijalistikog filozofskog sistema. Svejedno, oito je da
materijalizam, ak i u svojoj dijalektikoj formi, nije kadar pruiti dovoljne i konane osnove
razmiljanju o ljudskom radu kako bi prvenstvo ovjeka nad instrumentom-kapitalom,
prvenstvo osobe nad stvarima moglo u njemu nai neoborivu i adekvatnu verifikaciju i
istinski oslonac. ak ni u dijalektikom materijalizmu ovjek nije najprije subjekt rada i
tvorni uzrok proizvodnih procesa, nego se gleda i shvaa u ovisnosti o onome to je
materijalno, kao neka rezultanta ekonomskih i proizvodnih odnosa koji prevladavaju u
21
odreenoj epohi.
Oito, antinomija izmeu rada i kapitala koju ovdje promatramo - antinomija u okviru
koje se rad odijelio od kapitala i suprotstavio mu se, u nekom smislu, ontiki, kao da bi bio
bilo kakav elemenat ekonomskog procesa - proizlazi ne samo iz filozofije i ekonomskih
teorija 18. stoljea nego daleko vie iz svekolike ekonomsko-politike prakse onoga vremena
raanja i vrtoglava razvitka industrijalizacije, u kojoj se na prvom mjestu gledala mogunost
obilnog umnoavanja materijalnih dobara, to jest sredstava, ali gubio iz vida cilj, to jest
ovjek, kojemu ta sredstva moraju sluiti. Upravo ta zabluda praktike naravi pogodila je u
prvom redu ljudski rad, radnoga ovjeka te uzrokovala etiki opravdanu drutvenu reakciju o
kojoj je ve bilo rijei. Ista zabluda, koja ima svoj odreeni povijesni vid vezan uz razdoblje
ranog kapitalizma i liberalizma, opet se moe pojaviti u okolnostima drugih vremena i mjesta
ako se u razmiljanju polazi od istih, bilo teorijskih bilo praktikih premisa. Ne vidi se druga
mogunost da se ta zabluda radikalno prevlada ako se ne provedu adekvatne promjene kako
na podruju teorije tako i na podruju prakse, promjene koje bi ile crtom vrstog uvjerenja o
prvenstvu osobe nad stvarima, ovjekova rada nad kapitalom kao cjelinom sredstava
proizvodnje.
14. Rad i vlasnitvo

Povijesni proces - ovdje ukratko ocrtan - koji je jamano ve iziao iz svoje poetne faze,
ali i dalje zadrava svoju vanost, dapae se iri u odnosima meu narodima i kontinentima,
zahtijeva da se osvijetli i pod drugim vidom. Oito je, kad se govori o antinomiji izmeu rada
i kapitala, da nije samo rije o apstraktnim pojmovima ili o anonimnim snagama koje
djeluju u ekonomskoj proizvodnji. Iza tih pojmova postoje ljudi, konkretni i ivi. Postoje, s
jedne strane, oni koji obavljaju rad, a nisu vlasnici sredstava proizvodnje i, s druge strane, oni
drugi u ulozi poduzetnika, koji su vlasnici tih sredstava ili predstavljaju vlasnike. Tako se u
sav taj teki povijesni proces ukljuio jo od poetka problem vlasnitva. Enciklika Rerum
novarum, kojoj je tema drutveno pitanje, takoer naglaava i taj problem spominjui i
potvrujui crkvenu doktrinu o vlasnitvu, o pravu na privatno vlasnitvo, ak i kad je rije o
sredstvima za proizvodnju. Isto je uinila enciklika Mater et magistra.
Spomenuto naelo tako kako ga je tada Crkva bila iznijela i kako ga sada nauava
korjenito se razlikuje od programa kolektivizma to ga je marksizam proglasio i ostvario u
raznim zemljama svijeta tijekom desetljea poslije enciklike Lava XIII. Razlikuje se u isti
mah od programa kapitalizma to ga prakticira liberalizam i politiki sistemi koji se na nj
pozivaju. U ovom drugom sluaju razlika je u nainu shvaanja prava na vlasnitvo.
22
Kranska tradicija nikada nije podravala to pravo kao apsolutno i nedodirljivo. Naprotiv,
uvijek ga je shvaala u irem kontekstu zajednikog prava svih da koriste sva stvorena dobra:
pravo na privatno vlasnitvo kao podreeno pravu na zajedniku uporabu, opoj namjeni
dobara.
Osim toga, vlasnitvo prema crkvenom nauku nije nikada bilo shvaano tako da bi moglo
postati motivom drutvenih sporova u radu. Kao to je ranije spomenuto, vlasnitvo se u
prvom redu stjee radom da bi sluilo radu. To se na poseban nain tie sredstava za
proizvodnju. Gledati ih odvojeno, kao skup zasebnog vlasnitva s ciljem da se u obliku
kapitala suprotstavi radu, i, tovie, da se eksploatira rad, suprotno je samoj naravi tih
sredstava i njihova posjedovanja. Ne smiju se posjedovati protiv rada a ne mogu se ni
posjedovati radi posjedovanja, jer jedini legalni naslov njihova posjedovanja bilo u obliku
privatne svojine, bilo u obliku javne ili kolektivne svojine - jest da slue radu i, dosljedno
tomu, da sluei radu omogue ostvarivanje prvog naela poretka vlasnitva: sveope
namjene dobara i prava na njihovu zajedniku upotrebu. Promatrajui, dakle, s tog gledita
ljudski rad i zajedniki dostup dobrima koja su namijenjena ovjeku, ne moe se, takoer,
iskljuiti ni podrutvovljavanje, pod prikladnim uvjetima, odreenih sredstava proizvodnje. U
desetljeima koja nas dijele od objavljivanja enciklike Rerum novarum, crkveni je nauk
uvijek isticao ta naela, oslanjajui se na argumente jo starije tradicije, na primjer, na
poznate argumente Teoloke sume svetog Tome Akvinskoga.22
U ovom dokumentu, kojemu je glavna tema ljudski rad, prikladno je potvrditi sav napor
kojim je crkveni nauk o vlasnitvu nastojao i uvijek nastoji oko toga da se osigura prvenstvo
rada i time subjektivnost ovjeka u drutvenom ivotu, a naroito u dinamikoj strukturi
svega ekonomskog procesa. S tog gledita i nadalje je neprihvatljiv stav krutog kapitali-
zma, koji brani ekskluzivno pravo privatnog vlasnitva nad sredstvima proizvodnje kao
nedodirljivu dogmu ekonomskog ivota. Naelo potivanja rada zahtijeva da to pravo bude
podvrgnuto konstruktivnoj reviziji, i u teoriji, i u praksi. Ako je doista istina da je kapital kao
cjelina sredstava za proizvodnju u isti mah proizvod rada mnogih narataja, tada je isto tako
istina da se kapital neprekidno stvara radom koji se vri uz pomo te cjeline sredstava za
proizvodnju. Ona su neto kao veliko radno mjesto, gdje dan na dan radi sadanji narataj
radnika. Rije je, oito, o razliitim vrstama rada: ne samo o takozvanom manualnom radu
nego i o mnogostrukom intelektualnom radu, od rada na zamisli do rukovodeeg rada.
U tom svjetlu, posebno istaknuto znaenje poprimaju brojni prijedlozi to su ih iznijeli
22
O pravu na vlasnitvo, usp. Teoloka suma II-II, q. 66. a. 2 i a. 6; De regimine principum, L. I, gl. 15i 17. O
drutvenoj ulozi vlasnitva, usp. Teoloka suma II-II, q. 134, a. 1, ad 3.
23
strunjaci katolikog drutvenog nauka, a i vrhovno Uiteljstvo Crkve.23

Rije je tu o prijedlozima koji se tiu suvlasnitva u sredstvima rada, sudjelovanju radnika
u upravljanju, u prihodu poduzea, takozvanom radnikom akcionarstvu, i slino. Bez obzira
na to kakve mogu biti konkretne primjene tih prijedloga, ostaje jasno da priznavanje pravog
poloaja rada i radnika u procesu proizvodnje zahtijeva razne prilagodbe i na podruju prava
na vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju; i to imajui u vidu ne samo one ranije situacije
nego, u prvom redu, stvarnost i problematiku nastalu u drugoj polovici ovog stoljea, ukoliko
se odnosi na takozvani trei svijet i razne nove nezavisne zemlje, osobito u Africi, ali i
drugdje, koje su nastale na nekadanjim kolonijalnim teritorijima.
Budui da stajalite krutog kapitalizma treba neprestano podvrgavati preispitivanju u
vidu reforme koja uzima u obzir prava ovjeka shvaena u najirem smislu i u njihovu
odnosu prema radu, s istog gledita mora se ustvrditi da se te brojne, toliko eljene reforme
ne mogu ostvariti apriornom eliminacijom vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju.
Potrebno je, naime, upozoriti da nije dosta jednostavno oduzeti ta sredstva za proizvodnju
(kapital) iz ruku njihovih privatnih vlasnika da bi se na zadovoljavajui nain podrutvovila.
Ta sredstva prestaju biti vlasnitvo jedne drutvene grupe, to jest privatnih vlasnika, da bi
postala vlasnitvo organiziranog drutva, te tako prelaze pod upravu i izravnu kontrolu neke
druge grupe osoba, to jest one koja, premda nije vlasnik, ali posjedujui vlast u drutvu,
raspolae sredstvima na razini svekolike nacionalne ili pak mjesne ekonomije.
Ta grupa rukovodeih i odgovornih moe na zadovoljavajui nain ispunjavati svoje
zadae, s gledita prvenstva rada, ali to moe initi i loe, prisvajajui sebi monopol
upravljanja i raspolaganja sredstvima za proizvodnju, na libei se ak ni gaenja temeljnih
prava ovjeka. Tako sama injenica da su sredstva za proizvodnju prela u vlasnitvo drave,
u kolektivistikom sistemu, nije, jamano, isto to i podrutvovljavanje. O
podrutvovljavanju se moe govoriti samo ako se osigurala subjektivnost drutva, to jest kada
se svatko na osnovi vlastitog rada moe punim pravom smatrati u isti mah suvlasnikom
velikog radnog mjesta na kojem se zalae sa svima ostalima. Neki put da se postigne taj cilj
mogao bi biti da se udrui rad, koliko je mogue, s vlasnitvom kapitala, te tako proizvede
bogat spektar meutijela s ekonomskim, drutvenim i kulturnim ciljevima: tijela koja e
posjedovati stvarnu autonomiju naspram javnim vlastima; koja e ostvarivati svoje specifine
ciljeve u odnosima meusobne lojalne suradnje u skladu s potrebama zajednikog dobra, i
koja e po obliku i sadraju biti ive zajednice, to jest u njima e se pojedini lanovi potivati
23
Usp. Pio XI., Enciklika Quadragesimo anno: AAS 23 (1931), str. 199; Ekumen. II. vatik. konc, Past. konst. o
Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 68: AAS 58 (1966), str. 1089-1090.
24
kao osobe te poticati da aktivno sudjeluju u njezinu ivotu.24
15. Personalistiki argument

Tako je, dakle, naelo prvenstva rada nad kapitalom postulat drutvenog morala. Taj
postulat ima kljunu vanost kako u sistemu zasnovanom na naelu privatnog vlasnitva nad
sredstvima proizvodnje tako u sistemu u kojem je privatno vlasnitvo ogranieno, makar
radikalno. Rad je, u nekom smislu, nedjeljiv od kapitala, i ni u kojem obliku ne trpi onu
suprotnost, to jest izdvajanje i oprenost sa sredstvima proizvodnje, koja je kao rezultat
iskljuivo ekonomskih premisa optereivala ljudski ivot prolih stoljea. Kad ovjek radi,
sluei se cjelinom sredstava za proizvodnju, eli u isti mah da plodovi njegova rada budu
korisni njemu i drugima te da i u samom procesu rada, na radnom mjestu, nastupa
suodgovorno i sustvaralaki.
Odatle izviru neka specifina prava radnika koja odgovaraju obvezi rada. O tom emo
kasnije govoriti. Meutim, ve ovdje treba openito naglasiti da ovjek koji radi eli ne samo
primiti plau na koju ima pravo za svoj rad nego da se i u samom procesu proizvodnje
povede rauna o tom da mu se omogui, i onda kada radi unutar zajednikog vlasnitva, da u
isti mah zna da radi za se. Ta svijest se u njemu gui sistemom pretjerane birokratske
centralizacije, u kojem se radnik osjea poput kotaia u velikom stroju koji se pokree s vrha
i - iz vie razloga - poput obinog sredstva proizvodnje a ne kao istinski subjekt rada, obdaren
vlastitom inicijativom. Crkveni je nauk uvijek izraavao duboko i vrsto uvjerenje da se
ljudski rad ne tie samo ekonomije nego da takoer, i iznad svega, ukljuuje osobne
vrednote. Kad se te osobne vrednote potpunoma potuju, to koristi i samom ekonomskom
sistemu i procesu proizvodnje. Prema misli svetog Tome Akvinskoga25 to je u prvom redu
razlog koji govori u prilog privatnom vlasnitvu sredstava za proizvodnju. Ako prihvatimo da
se zbog stanovitih, utemeljenih razloga mogu dopustiti iznimke od naela privatnog
vlasnitva - u nae vrijeme smo svjedoci da je uveden sistem socijaliziranog vlasnitva -
personalistiki argumenat ne gubi zbog toga svoju snagu, ni na razini naela, ni na razini
prakse. Da bi bilo racionalno i plodno, svako podrutvovljavanje sredstava za proizvodnju
mora uzeti u obzir taj argumenat. Valja poduzeti sve da ovjek i u takvom sistemu mogne
sauvati svijest da radi za se. U suprotnom, nuno e u svemu ekonomskom procesu
uslijediti neprocjenjive tete, ne samo ekonomske nego u prvom redu tete samom ovjeku.
24
Usp. Ivan XXIII.
25
Usp. Teoloka suma II-II, q. 65, a.2.
25
IV.
PRAVA RADNIKA
16. Unutar irokog konteksta prava ovjeka

Ako je rad - u mnogostrukom smislu te rijei - obaveza, to jest dunost, u isti mah je i
izvor prava radnika. Ta prava valja promatrati u irokom kontekstu sveukupnih prava ovjeka
koja mu po prirodi pripadaju. Mnoga su od njih proglasile razliite meunarodne ustanove a
sve ih vie jame pojedine drave vlastitim graanima. Potivanje tog irokog snopa
ovjekovih prava temelj je mira u suvremenom svijetu: mira kako unutar pojedinih drava i
drutava tako i na podruju meunarodnih odnosa, kako je to esto isticalo Uiteljstvo Crkve,
osobito poslije enciklike Pacem in terris. ovjekova prava koja izviru iz rada uklapaju se u
najiri snop tih temeljnih prava osobe.
Ipak, u tom snopu ona posjeduju posebno obiljeje koje odgovara specifinoj naravi
ljudskoga rada kako smo je ranije u krupnim crtama opisali, te ih ba u funkciji tih
karakteristika treba promotriti. Rad je, kako je ve reene, obveza, to jest ovjekova dunost,
i to u mnogustrukom smislu rijei. ovjek je duan raditi i zbog toga to mu je Stvoritelj to
naredio, i zbog samog svog ovjetva, jer odravanje i razvijanje ovjetva zahtijeva rad.
ovjek je duan raditi radi svoga blinjega, pogotovo radi vlastite obitelji, ali i radi drutva
kojemu pripada, radi naroda kojega je sin ili ki, radi svekolike ljudske obitelji, iji je lan,
zato jer je batinik rada narataja koji su mu prethodili i jer je istovremeno sutvorac
budunosti onih koji e doi iza njega u tijeku povijesti. Sve to tvori moralnu obvezu rada u
irokom znaenju rijei. Kad zatreba promatrati moralna prava svakog pojedinca u odnosu
prema radu, prava koja odgovaraju toj obvezi, uvijek e se morati imati pred oima sav iroki
raspon odnosa u koji se uplie rad svakog subjekta koji radi.
Govorei, naime, o obvezi rada i o pravima radnika koja odgovaraju toj obvezi, u prvom
redu imamo na umu odnos izmeu poslodavca - izravnog ili neizravnog - i radnika.
Razlika izmeu izravnog i neizravnog poslodavca ini se vrlo vanom s obzirom na
stvarnu organizaciju rada, kao i na mogunost da se uspostave pravedni ili nepravedni odnosi
na podruju rada.
Ako je izravni poslodavac osoba ili institucija s kojom radnik izravno sklapa radni ugovor
prema odreenim uvjetima, pod izrazom neizravni poslodavac treba razumjeti brojne
raznolike imbenike koji osim izravnog poslodavca utjeu na stanovit nain na to kako se
26
sklapa radni ugovor i, dosljedno, oblikuju vie ili manje pravedni odnosi na podruju
ljudskog rada.
17. Neizravni i izravni poslodavac

Pojam neizravnog poslodavca obuhvaa osobe, ustanove raznoga tipa, kao i kolektivne
radne ugovore i principe ponaanja ustanovljene od tih osoba i institucija koji odreuju sav
drutveno-ekonomski sistem ili su njegov rezultat. Pojam neizravnog poslodavca odnosi se
tako na brojne i razliite elemente. Odgovornost neizravnog poslodavca razliita je od
odgovornosti izravnoga - kako kae sama rije: odgovornost je manje izravna - no ostaje
istinska odgovornost: neizravni poslodavac bitno odreuje jedan ili drugi vid radnih odnosa,
te na taj nain uvjetuje ponaanje izravnog poslodavca kad taj konkretno odreuje ugovor i
radne odnose. Takva konstatacija ne ide za tim da oslobodi ovog posljednjeg od njemu
vlastite odgovornosti, nego samo za tim da upozori na itav sklop uvjetovanosti koje utjeu
na njegovo ponaanje. Kad je rije o tom da se uspostavi ispravna politika rada s etikog
gledita, nuno je imati pred oima sve te uvjetovanosti. Korektna je ona politika u kojoj se
potpuno potuju objektivna prava radnika.
Pojam neizravnog poslodavca moe se primijeniti na svako pojedino drutvo, u prvom
redu na dravu. Upravo drava mora voditi pravednu politiku rada. Zna se, ipak, da u sada-
njem sistemu ekonomskih odnosa u svijetu postoje mnogobrojne veze meu razliitim
dravama, veze koje se izraavaju, na primjer, u uvozi i izvozu, to jest u meusobnoj raz-
mjeni ekonomskih dobara, bilo da je rije o sirovinama, poluproizvodima ili, napokon,
konanim industrijskim proizvodima. Ti odnosi stvaraju i meusobnu zavisnost, te bi stoga
bilo teko govoriti o potpunoj samodostatnosti, to jest autarkiji, neke drave, pa bila ona
ekonomski i najmonija.
Taj sistem meusobne zavisnosti sam po sebi je normalan. Ipak, lako moe pruiti prigodu
razliitim oblicima eksploatacije ili nepravde, te stoga utjecati na politiku rada u pojedinim
dravama i, napokon, na pojedinog radnika koji je pravi subjekt rada. Na primjer,
visokoindustrijalizirane drave, a jo vie poduzea koja uvelike kontroliraju sredstva
industrijske proizvodnje (takozvane multinacionalne ili transnacionalne kompanije) diktiraju
navie mogue cijene svojim proizvodima, dok istodobno pokuavaju zadrati najnie cijene
sirovinama ili poluproizvodima. Uz ostale uzroke i to stvara sve vei nerazmjer izmeu
nacionalnih dohodaka razliitih drava. Razmak izmeu najveeg dijela najbogatijih i
najsiromanijih drava ne smanjuje se niti se izjednaava, nego se svakim danom sve vie
poveava, dakako na tetu ovih posljednjih. Oito je da to ne moe proi bez posljedica za
27
mjesnu politiku rada i poloaj radnika u ekonomski zakinutim drutvima. Izravni poslodavac,
naavi se u takvom sustavu uvjetovanosti, odreuje uvjete rada ispod objektivnih potreba
radnika, pogotovo ukoliko sam eli izvui to vei profit iz poduzea kojim upravlja (ili iz
poduzea kojima upravlja, ako je rije o prilikama gdje je vlasnitvo sredstava proizvodnje
podrutvovljeno).
Taj okvir meuovisnosti to se tie pojma neizravnog poslodavca - lako je zakljuiti -
ogroman je i izvanredno zamren. Da bismo ga odredili, moramo uzeti u obzir cjelinu ele-
menata odluujuih za ekonomski ivot u kontekstu nekog datog drutva ili drave; no
potrebno je u isti mah voditi rauna i o mnogo irim povezanostima i zavisnostima.
Ostvarenje prava radnika ne moe, ipak, biti osueno da bude samo derivat ekonomskih
sistema koje, u veoj ili manjoj mjeri, vodi kriterij to veeg dobitka. Naprotiv, upravo
potivanje objektivnih prava radnika - radnika bilo kojeg tipa: manualnog, intelektualnog,
industrijskog ili poljodjelskog radnika itd. - mora biti adekvatni i temeljni kriterij oblikovanja
svekolike ekonomije, u svakom drutvu, u svakoj dravi kao i u cjelini svjetske ekonomske
politike i u sistemima meunarodnih odnosa koji odatle proizlaze.
U tom smjeru bi trebalo da rade sve meunarodne organizacije koje imaju tu zadau,
poevi od Organizacije ujedinjenih naroda. ini se da Meunarodna organizacija rada (OIT)
kao i Organizacija ujedinjenih naroda za prehranu i poljodjelstvo (FAO) i druge, mogu dati
nove priloge ba na tom podruju. U okviru pojedinanih drava postoje ministarstva,
nadletva javne vlasti i razni drutveni organizmi ustanovljeni s tim ciljem. Sve to uspjeno
pokazuje koliko je velika uloga, kako je ranije reeno, neizravnog poslodavca u ostvarivanju
potpunog potivanja radnikih prava, jer prava ljudske osobe jesu kljuni elemenat svakog
moralnog drutvenog poretka.
18. Problem zaposlenja

Promatrajui prava radnika upravo u vezi s tim neizravnim poslodavcem, to jest s
cjelinom nadlenosti koje su na narodnoj ili meunarodnoj razini odgovorne za usmjerenje
politike rada, treba obratiti panju prije svega na jedan temeljan problem. Rije je o pitanju
kako imati posao ili, drukije reeno, o problemu prikladnog zaposlenja za sve one subjekte
koji su sposobni. Suprotnost pravednoj i korektnoj situaciji na tom podruju jest
nezaposlenost, odnosno manjak radnih mjesta za subjekte koji su sposobni za rad. Moe se
govoriti o opem manjku radnih mjesta ili samo o stanovitim podrujima rada. Zadaa tih
nadlenosti o kojima se ovdje govori pod imenom neizravnog poslodavca jest da djeluju
protiv nezaposlenosti, koja je uvijek zlo, a kad dosegne odreene dimenzije, postaje prava
28
drutvena nevolja. Naroito je bolan problem kad nezaposlenost pogaa prvenstveno mlade
koji, poto su se pripremili odgovarajuom kulturnom, tehnikom i profesionalnom
formacijom, ne uspijevaju nai zaposlenje, i s ogorenjem gledaju kako se izjalovljuje
njihova iskrena volja da rade i njihova raspoloenost da preuzmu svoju odgovornost za
ekonomski i drutveni razvitak zajednice. Obveza doprinosa za nezaposlene, tj. dunost da se
prue nune potpore za ivot nezaposlenih i njihovih obitelji, jest dunost koja proizlazi iz
temeljnog naela moralnog reda na tom podruju, to jest naela o zajednikoj uporabi dobara
ili, govorei jo jednostavnije, iz prava na ivot i postojanje.
Kako bi se suprotstavila opasnosti nezaposlenosti, kako bi rad osigurala svima, nadletva
koja su definirana kao neizravni poslodavci moraju se pobrinuti za globalnu planifikaciju to
se tie onog diferenciranog radnog prostora u kojem se oblikuje ne samo ekonomski nego i
kulturni ivot odreenog drutva; uz to moraju obratiti panju na ispravnu i racionalnu
organizaciju rada u takvom prostoru. Ta globalna briga poiva napokon na leima drave, ali
ne smije znaiti jednostranu centralizaciju sa strane javnih vlasti. Naprotiv, rije je o
ispravnoj i racionalnoj koordinaciji u okviru koje mora biti zajamena inicijativa pojedinih
osoba, slobodnih skupina, mjesnih radnih sredita i kompleksa, vodei rauna o onom to je
ve gore reeno o subjektivnom karakteru ljudskog rada.
injenica meusobne ovisnosti pojedinih drutava i drava i nunost suradnje na raznim
podrujima zahtijevaju da se uz potivanje suverenih prava svakoga od njih u planiranju i
organizaciji rada unutar vlastitog drutva istovremeno radi na tom vanom podruju i na
polju meunarodne suradnje pomou nunih sporazuma i ugovora. I tu je nuno da kriterij
tih ugovora i sporazuma sve vie bude ljudski rad, shvaen kao temeljno pravo svakog
ovjeka, rad koji svakomu daje analogna prava, te da na taj nain razina radnikog ivota u
razliitim drutvima bude sve manje i manje obiljeena okantnim razlikama, koje su svojom
nepravednou podobne izazvati i nasilne reakcije. Meunarodnim organizacijama predstoje
na tom podruju neizmjerne zadae. Potrebno je da se daju voditi tonom dijagnozom
sloenih prilika i prirodnih, povijesnih, drutvenih itd. uvjetovanosti. Potrebno je, takoer, da
budu operativnije, to jest djelotvornije u realizaciji zajedniki dogovorenih akcionih planova.
Tako se moe ostvariti plan sveopeg harmoninog razvoja u skladu s voditeljskom niti
enciklike Populorum progressio Pavla VI. Treba naglasiti da je konstitutivni elemenat, u isti
mah najbolja provjera tog napretka u duhu pravde i mira, to ga Crkva navijeta i za nj ne
prestaje moliti Oca svih ljudi i svih naroda, upravo neprekidna revalorizacija ljudskog rada,
kako pod vidom njegove objektivne svrhovitosti tako i pod vidom dostojanstva subjekta
svakog rada, to jest ovjeka. Napredak o kojem je rije mora se ostvarivati pomou ovjeka i
29
za ovjeka te mora roditi plodove u ovjeku. Provjera napretka bit e i sve zrelije priznavanje
svrhovitosti rada i sve univerzalnije potivanje prava povezanih s radom u skladu s
dostojanstvom ovjeka, subjekta rada.
Razumno planiranje i prikladno organiziranje ljudskog rada prema mogunostima
razliitih drutava i drava morali bi olakati i otkrivanje pravednih omjera izmeu razliitih
vrsta djelatnosti: obraivanja zemlje, rada u industriji, rada u uslugama, intelektualnoga, kao i
znanstvenoga i umjetnikog rada, prema sposobnostima svakoga i za zajedniko dobro
drutva i svega ovjeanstva. Organizaciji ljudskog ivota prema brojnim mogunostima rada
mora odgovarati prikladan sistem naobrazbe i odgoja, kojemu je prvenstveni cilj razvitak
zreloga ovjetva, ali i specifina priprava da se plodonosno zauzme pravo mjesto u velikom
i drutveno diferenciranom prostoru rada.
Ako se baci pogled na cjelokupnu ljudsku obitelj po svoj zemlji, ovjek se mora osjetiti
pogoenim uznemirujuom injenicom golemih razmjera: dok s jedne strane prilino velik
dio prirodnih bogatstava ostaje neiskoriten, s druge strane postoje gomile nezaposlenih,
poluzaposlenih, neizmjerno mnotvo izgladnjelih. Ta injenica, bez sumnje, svjedoi kako
unutar pojedinih politikih zajednica i u njihovim meusobnim odnosima na konkretnoj i
svjetskoj razini - to se tie organizacije rada i zaposlenja - ima neto to ne funkcionira, i to
ba na najkritinijim i najvanijim tokama drutvenog ivota.
19. Plaa i ostale drutvene potpore

Poto smo u glavnim crtama opisali vanu ulogu brige da se svim radnicima dade
zaposlenje kako bi se osiguralo potivanje neotuivih prava ovjeka to se tie rada, potrebno
je sada poblie ocrtati ta prava koja se konano oblikuju u odnosu izmeu radnika i izravnog
poslodavca. Svrha je svemu to je do sada bilo reeno na temu neizravnog poslodavca da se
izbliega odrede upravo ti odnosi ukazujui na mnogostruke uvjetovanosti u kojima se
neizravno oblikuju. No taj pregled nema tek opisni smisao; nije to neki kratki ekonomski ili
politiki traktat. Rije je o tom da se objasni deontoloki i moralni vid problema. Kljuni
problem drutvene etike u ovom sluaju jest pravedna nagrada za obavljeni rad. U sadanjem
kontekstu nema vanijeg naina ostvarivanja pravednosti u odnosima izmeu radnika i
poslodavaca od nagrade za rad. Neovisno o tome da li se rad obavlja u sistemu privatnog
vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju ili u sistemu u kojem je to vlasnitvo na neki nain
podrutvovljeno, odnos izmeu poslodavca (prvenstveno izravnog) i radnika razrjeava se
na osnovi plae, to jest pravedne nagrade za izvreni rad.
Treba takoer naglasiti da istinska pravednost nekog drutveno-ekonomskog sistema i, u
30
svakom sluaju, njegovo ispravno funkcioniranje zasluuju na koncu konca da budu

ocijenjeni prema nainu koliko se pravedno u tom sistemu nagrauje ljudski rad. Ovdje se
ponovno susreemo s prvim naelom svakog etiko-drutvenog poretka, to jest naelom o
zajednikoj uporabi dobara. U svakom sistemu, bez obzira na temeljne odnose izmeu
kapitala i rada, plaa, to jest nagraivanje rada, konkretan je put kojim su veini ljudi
dostupna dobra namijenjena zajednikoj upotrebi, bilo da je rije o prirodnim ili o
proizvedenim dobrima. Jedna i druga postaju radniku dostupna na temelju plae koju prima
kao nagradu za svoj rad. Upravo zato pravedna plaa u svakom sluaju postaje konkretnom
provjerom pravednosti svega drutveno-ekonomskog sistema i, svakako, njegova ispravnog
funkcioniranja. Nije to jedina provjera, ali je naroito vana i, u odreenom smislu, kljuna.
Ta se provjera u prvom redu tie obitelji. Pravedna nagrada za rad odrasloga koji je
odgovoran za obitelj jest ona koja e biti dovoljna da se utemelji i dostojno uzdri obitelj i
osigura njezina budunost. Takva nagrada se moe ostvariti bilo takozvanom obiteljskom
plaom, to jest jedinstvenom plaom na ruke glave obitelji za njegov rad, dostatnom za
potrebe obitelji a da supruga ne mora preuzeti neki rad izvan obitelji, bilo pomou drugih
drutvenih mjera, kao to su obiteljski doplaci, doplaci za majku domaicu, doplaci koji
moraju odgovarati stvarnim potrebama, odnosno broju osoba na radnikovoj brizi sve dok ne
postanu sposobne same dostojno preuzeti odgovornost za vlastiti ivot.
Iskustvo potvruje da je nuno zaloiti se za drutvenu revalorizaciju majinskih zadaa,
truda koji je s njima povezan i potrebe to je djeca imaju za njegom, ljubavi i njenosti kako
bi se mogla razviti u odgovorne osobe, moralno i religiozne zrele, psiholoki uravnoteene.
Bit e drutvu na ast ako bude omoguilo majci da se - bez ogranienja svoje slobode, bez
psiholoke ili praktine diskriminacije, bez osjeaja manje vrijednosti pred svojim druicama
- posveti odgoju djece prema razliitim potrebama njihove dobi. Nasilno naputanje tih
zadaa u svrhu zaraivanja izvan kue nekorektno je sa stanovita dobra drutva i obitelji kad
se suprotstavlja prvotnim ciljevima majinskog poslanja26 ili ih oteava.
U tom kontekstu treba naglasiti da je, na openitiji nain, nuno organizirati i prilagoditi
sav proces rada tako da se potuju potrebe osobe i njezini naini ivota, u prvom redu njezina
obiteljskog ivota, imajui u vidu dob i spol svakoga. injenica je da u mnogim drutvima
ene rade gotovo na svim podrujima ivota. Ipak se pristoji da im se omogui potpuno
razvijanje njihovih djelatnosti prema naravi koja im je svojstvena, bez diskriminacija i bez
iskljuivanja iz zaposlenja za koje su sposobne, ali takoer tako da se ne povrijedi potivanje
26
Usp. Ekum. II. vat. kocil, Pastoral. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 67: AAS 58
(1966), str. 1089.
31
njihovih obiteljskih tenji i specifine uloge koja im pripada da zajedno s mukarcem

doprinose dobru drutva. Prava promocija ene iziskuje da rad bude tako strukturiran da
svoju promociju ne mora platiti naputanjem svoje vlastitosti i na tetu svoje obitelji, u kojoj
kao majka igra nenadomjestivu ulogu.
Uz plae, ovamo spadaju i razliite drutvene potpore kojima je svrha osigurati ivot i
zdravlje radnika i njihovih obitelji. Trokovi nune zdravstvene njege, naroito u sluaju
nesree na radu, iziskuju da radniku bude lako dostupna to je mogue jeftinija, ili ak
besplatna zdravstvena zatita. Drugo podruje koje se tie potpora jest pravo na odmor.
Ovdje je prvenstveno rije o redovitom tjednom odmoru, jedanput, ih moda viekratno
tijekom godine kroz krae vrijeme. Napokon, rije je o pravu na mirovinu, na osiguranje
starosti i osiguranje u sluaju nesree na radu. U okviru tih glavnih prava odvija se itav
sustav posebnih prava to zajedno s nagradom za rad odluuju o ispravnoj impostaciji odnosa
izmeu radnika i poslodavca. Meu tim pravima ne smiju se nipoto zaboraviti prava na
takav radni ambijent i proizvodne procese koji ne ugroavaju fiziko zdravlje radnika niti
vrijeaju i ne ranjavaju njegov moralni integritet.
20. Vanost sindikata

Na temelju svih tih prava, zajedno s nunou da ih sami radnici tite, poiva jo jedno
pravo: pravo udruivanja, to jest pravo oblikovanja saveza ili udruenja za zatitu vitalnih
interesa ljudi zaposlenih u razliitim profesijama. Ti savezi nose ime sindikata. Vitalni
interesi radnika u stanovitoj su mjeri svima zajedniki; no, u isti mah, svaka vrsta rada, svaka
profesija posjeduje svoju vlastitost, koja bi u tim organizacijama morala nai svoje posebno
mjesto.
Preci sindikata bili su, u stanovitom smislu, cehovi obrtnika u srednjem vijeku, ukoliko su
te organizacije okupljale ljude istog zanata, dakle, na osnovi njihova rada. No, u isti mah,
sindikati se od cehova razlikuju u ovoj bitnoj toki: moderni sindikati su izrasli iz borbe
radnika, svijeta rada, u prvom redu industrijskih radnika, kako bi zatitili njihova prava
nasuprot poduzetnicima i vlasnicima sredstava za proizvodnju. Njihova zadaa je zatita
ivotnih interesa radnika na svim onim podrujima na kojima je rije o njihovim pravima.
Povijesno iskustvo ui da su takve organizacije nuan element drutvenog ivota, osobito u
modernim industrijskim drutvima. To, oito, ne znai da samo industrijski radnici mogu
oblikovati takva udruenja. Predstavnici svih profesija mogu se njima sluiti da zatite svoja
prava. Postoje, dakle, i sindikati poljodjelaca i intelektualnih radnika; postoje, takoer,
organizacije poslodavaca. Svi se oni, kao to je ve reeno, ralanjuju na grupe i podgrupe
32
prema pojedinim profesionalnim specijalizacijama.

Katolika drutvena nauka ne misli da su sindikati samo odraz klasne strukture drutva,
ni da su eksponenti klasne borbe koja neizbjeno vlada drutvenim ivotom. Jest, oni jesu
eksponent borbe za drutvenu pravdu, za opravdane zahtjeve radnika ve prema pojedinim
profesijama. Ipak, tu borbu treba shvatiti kao normalnu zauzetost za pravedno dobro: u
ovom sluaju za dobro koje odgovara potrebama i zaslugama radnika udruenih prema
njihovim profesijama; ali to nije borba protiv drugih. Ako u spornim pitanjima i poprima
karakter oporbe drugima, to se dogaa radi dobra drutvene pravde, a ne radi same borbe
ili da se ukloni protivnik. Znaajno je za rad da, u prvom redu, ujedinjuje ljude, te mu je u
tom drutvena snaga: snaga koja gradi zajednitvo. U tom zajednitvu se napokon na neki
nain moraju ujediniti i radnici i oni koji raspolau sredstvima proizvodnje ili ih posjeduju. U
svjetlu te temeljne strukture svakog rada - u svjetlu injenice da su, napokon, rad i kapi-
tal nune sastavnice proizvodnje u svakom drutvenom sistemu - ujedinjenje ljudi za
osiguranje prava koja im pripadaju, izraslo iz radnih potreba, ostaje konstruktivni imbenik
drutvenog poretka i solidarnosti od kojega se ne moe apstrahirati.
Pravedni napori za obranu prava radnika ujedinjenih istom profesijom moraju uvijek
voditi rauna o ogranienjima to ih nameu ope ekonomske prilike u zemlji. Sindikalni se
zahtjevi ne smiju preokrenuti u neku vrstu grupnog ili klasnog egoizma, iako mogu i
moraju teiti da isprave - u vidu zajednikog dobra cijeloga drutva - i sve ono to je
manjkavo u sistemu vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju ili u njihovu upravljanju i
upotrebi. Drutveni i ekonomsko-drutveni ivot sigurno je neto poput sistema spojenih
posuda, te se svaka drutvena djelatnost kojoj je cilj tititi prava posebne grupe mora
prilagoditi tome sistemu.
U tom smislu, djelovanje sindikata bez svake sumnje, zadire u politiku ako je shvatimo
kao razboritu brigu za zajedniko dobro. No, u isti mah, zadaa sindikata nije da se bave
politikom u znaenju koje se danas openito pridaje tom izrazu. Sindikati nemaju znaaj
politikih partija koje se bore za vlast, te ne bi smjeli biti ni podloni odlukama politikih
stranaka ni s njima imati previe tijesnih veza. U takvoj, naime, situaciji, lako gube dodir s
onim to je vlastito njihovoj zadai, to jest da tite opravdane zahtjeve radnika u okviru
zajednikog dobra cijeloga drutva, te postaju, naprotiv, sredstvom za neke druge ciljeve.
Govorei o zatiti pravednih zahtjeva radnika prema njihovim pojedinim profesijama,
treba uvijek, dakako, imati pred oima ono o emu ovisi subjektivni karakter rada u svakoj
profesiji, ali u isti mah ili u prvom redu ono to uvjetuje dostojanstvo vlastito subjektu rada.
Ovdje se otvaraju mnoge mogunosti za djelovanje sindikalnih organizacija, ukljuujui tu i
33
njihovu zauzetost za prosvjetu, odgoj i promicanje samoodgoja. Veoma je zasluno

djelovanje kola, takozvanih radnikih i narodnih sveuilita, odgojnih programa i tea-
jeva, to su razvili i jo uvijek razvijaju upravo tu vrstu djelatnosti. Za poeljeti je uvijek da
radnik, zahvaljujui djelovanju svojih sindikata mogne ne samo imati vie, nego i biti
vie, to jest da mogne to potpunije ostvariti svoje ovjetvo pod svakim vidom.
Zalaui se za pravedne zahtjeve svojih lanova, sindikati se slue takoer metodom
trajka, to jest obustavom rada, kao nekom vrstom ultimatuma upuenog nadlenim
tijelima i, u prvom redu, poslodavcima. Katoliki drutveni nauk priznaje tu metodu kao
zakonitu, uz dune uvjete i u pravednim granicama. to se toga tie, radnici bi ve morali
sebi osigurati pravo na trajk a da ne budu osobno kanjavani to u njemu sudjeluju.
Dopustivi da je legitimno sredstvo, ipak valja u isti mah naglasiti da trajk u stanovitom
smislu ostaje krajnje sredstvo. Ne smije se nikako zloupotrebljavati; pogotovo ne za
politike igre. Nadalje, ne treba nikada zaboraviti da se, kad je rije o slubama bitnim za
ivot drutva, one u svakom sluaju moraju osigurati, ako je potrebno, i prikladnim legalnim
mjerama. Zloupotreba trajka moe prouzroiti paralizu svega drutveno-ekonomskog ivota,
a to je suprotno zahtjevima zajednikog dobra drutva, koje se poklapa takoer sa ispravno
shvaenom naravi samoga rada.
21. Dostojanstvo poljodjelskog rada

Sve to se ranije reklo o dostojanstvu rada, o objektivnoj i subjektivnoj dimenziji
ovjekova rada, izravno se moe primijeniti takoer na problem poljodjelskog rada i na
poloaj ovjeka koji obrauje zemlju napornim radom u polju. Rije je, naime, o vrlo
velikom dijelu radinosti na naoj planeti, koji ne zahvaa samo jedan ili drugi kontinent ili se
ograniava na drutva koja su dosegla odreeni stupanj razvitka i napretka. Svijet agrikulture,
koji drutvu priskrbljuje nuna dobra za svagdanju prehranu, od temeljne je vanosti. Uvjeti
seljakog svijeta i poljodjelskog rada nisu posvuda jednaki, te se drutvena situacija
poljodjelskih radnika razlikuje u raznim zemljama. To ne ovisi samo o stupnju razvitka
poljodjelske tehnike nego, moda jo vie, o priznavanju pravednih zahtjeva poljodjelskih
radnika i, napokon, o razini svijesti na podruju cijele drutvene etike rada.
Rad u polju obiluje tekoama, kao to su neprestan i kadikad iscrpljujui fiziki napor,
omalovaavanje s kojim se susree u drutvu, tako da u poljodjelcima stvara osjeaj kao da se
nalaze na rubu drutva, te ubrzava pojavu masovnog bijega sa zemlje u gradove i, na alost, u
prilike ivota koje su jo vie neljudske. Nadodajmo uz to manjak odgovarajue strune
izobrazbe i prikladnih pomagala, stanoviti prikriveni individualizam, kao i objektivno
34
nepravedne situacije. U nekim zemljama u razvoju milijuni ljudi prisiljeni su obraivati tuu
zemlju, te ih izrabljuju latifundisti ne ostavljajui im nade da e ikada doi u posjed i
najmanjeg komada zemlje. Nedostaju oblici legalne zatite poljodjelskog radnika i njegove
obitelji u sluaju starosti, bolesti ili nezaposlenosti. Dugi dani napornog tekog fizikog rada
jadno se plaaju. Vlasnici ostavljaju obradivu zemlju neobraenom; ne uvaavaju se legalni
naslovi za posjedovanje malog zemljita koje se kao vlastito godinama obrauje, te ostaju bez
obrane pred glau za zemljom jaih pojedinaca ili grupa. No i u ekonomski razvijenim
dravama, gdje su znanstveno istraivanje, tehnike tekovine i politika drave podigli
agrikulturu do vrlo visoke razine moe se povrijediti pravo na rad kad se seljaku ne prua
mogunost da sudjeluje u odlukama koje se tiu rezultata njegova rada ili kad mu se nijee
pravo na slobodno udruivanje u svrhu pravednog drutvenog, kulturnog i ekonomskog
promaknua poljodjelskog radnika.
U brojnim situacijama nune su, dakle, radikalne i hitne promjene kako bi se poljodjelstvu
- poljodjelskim radnicima - povratila njihova prava vrijednost kao osnova zdrave ekonomije u
okviru razvitka drutvene zajednice. Eto, zato treba proglaavati i promicati dostojanstvo
rada, svakoga rada, posebno poljodjelskog, kojim ovjek na tako rjeit nain podlae
zemlju to ju je primio kao dar od Boga te potvruje svoje vladanje nad vidljivim svijetom.
22. Oteena osoba i rad

Nedavno su narodne zajednice i meunarodne organizacije svratile pozornost na jo jedan
problem vezan s radom, koji zadire duboko i u druga podruja: problem oteenih osoba. I
one su potpuni ljudski subjekti, odgovarajuih uroenih prava, svetih i nepovredivih koji,
usprkos ogranienjima i trpljenju upisanim u njihovo tijelo i u njihove sposobnosti, jo vie
istiu dostojanstvo i veliinu ovjekovu. Budui da je oteena osoba subjekt obdaren svim
pravima, treba joj olakati sudjelovanje u ivotu drutva u svim njegovim dimenzijama na
svim razinama koje su dostupne njenim mogunostima. Oteena je osoba jedan od nas, te
ima potpuni udio u naoj ovjenosti. Bilo bi posve nedostojno ovjeka i bila bi to negacija
ope humanosti kad bi se u drutveni ivot, pa prema tome i na rad, priputali samo lanovi u
posjedu svih svojih funkcija. Tako bismo upali u teak oblik diskriminacije, diskriminacije
onih snanih i zdravih protiv slabih i bolesnih. Rad u objektivnom smislu mora i u tom
sluaju biti podreen dostojanstvu ovjeka, subjektu rada, a ne ekonomskom probitku.
Tie se dakle raznih ustanova koje se angairaju u svijetu rada, izravnog kao i neizravnog
poslodavca, da efikasnim i prikladnim mjerama promiu pravo oteene osobe na
profesionalnu obuku i rad, tako da mogne nai mjesto u proizvodnoj djelatnosti za koju je
35
prikladna. Ovdje se javljaju mnogi praktini zakonski i ekonomski problemi, ali dunost je
zajednice, to jest javnih vlasti, udruenja i posrednikih grupa, poduzea i samih oteenih da
udrue ideje i sredstva kako bi se postigao cilj kojega se ne moemo odrei: da se ponudi rad
oteenim osobama prema njihovim mogunostima, jer to zahtijeva njihovo dostojanstvo kao
ljudi i kao subjekata rada. Svako e drutvo samo stvoriti sebi prikladne strukture da se nau
ili otvore radna mjesta za te osobe, bilo u javnim bilo u privatnim poduzeima, koja e im
pruiti redovito ili prikladnije radno mjesto, u poduzeima samim ili u takozvanim
prihvatilitima.
Trebat e obratiti veliku panju, kao i u svih drugih radnika, na fizike i psiholoke uvjete
rada oteenih, na pravedno nagraivanje, na mogunost napredovanja i uklanjanja raznih
prepreka. Ne zavaravajui se da je rije o tekoj i sloenoj zadai, moemo eljeti da e pravi
pojam rada u subjektivnom smislu stvoriti situaciju koja e oteenoj osobi omoguiti da se
ne osjea na rubu svijeta rada ili zavisnom od drutva, nego subjektom rada punoga prava,
korisnim, potivanim zbog svog ljudskog dostojanstva i pozvanim da pridonosi napretku i
boljitku vlastite obitelji i zajednice prema svojim sposobnostima.
23. Rad i problem iseljavanja

Na kraju, treba bar ukratko rei neto o pitanju iseljavanja radi rada. To je drevna pojava,
ali se neprestano ponavlja, a danas poprima velike razmjere uslijed zamrenosti suvremenog
ivota. ovjek ima pravo da zbog raznih razloga napusti svoj rodni kraj - i da mu se i vrati -
te da potrai bolje uvjete ivota u nekoj drugoj zemlji. Tu injenicu sigurno prate tekoe
razliite naravi; ponajprije, to je veinom gubitak za zemlju iz koje se odlazi. Odlazi jedan
ovjek koji je ujedno lan velike, povijeu, tradicijom, kulturom ujedinjene zajednice da bi
zapoeo ivot usred drutva koje ujedinjuje druga kultura, najee i neki drugi jezik. Gubi se
tako jedan subjekt rada koji bi snagom svoje misli ili ruku mogao pridonositi rastu
zajednikog dobra vlastite zemlje; a eto, taj napor, taj prilog daje se drugom drutvu koje u
nekom smislu na to ima manje prava nego rodna zemlja. Pa ipak, iako je seljenje pod nekim
vidom zlo, u datim okolnostima je, kako se kae, nuno zlo. Treba uiniti sve - i doista se
mnogo ini u tom pravcu - kako to zlo u materijalnom smislu ne bi donijelo veih zala u
moralnom smislu, tovie, kako bi, koliko je mogue, postalo dobrobit za osobni obiteljski i
drutveni ivot iseljenika. To se tie i zemlje njegova dolaska kao i domovine koju naputa.
Na tom podruju vrlo mnogo ovisi o pravednom zakonodavstvu, posebno kad je rije o
pravima radnika. Razumljivo je da taj problem ulazi u kontekst ovoga razmiljanja naroito s
tog gledita.
36
Najvanije je da ovjek koji radi izvan zemlje svog rodnog kraja bilo kao trajni iseljenik ili
sezonski radnik ne bude prikraen na podruju radnih prava u odnosu na ostale radnike
dotinoga drutva. Seljenje radi rada ni na koji nain ne smije postati prilikom za novanu i
drutvenu eksploataciju. to se tie odnosa rada prema radniku useljeniku, moraju vaiti isti
kriteriji kao i za sve ostale radnike u onom drutvu. Vrijednost rada mora se mjeriti istom
mjerom, a ne po razlici u narodnosti, religiji ili rasi. Jo manje se smije eksploatirati situacija
nude u kojoj se nalazi useljenik. Sve te okolnosti moraju bezuvjetno ustupiti mjesto
dakako, poto su se uvaile posebne vlastitosti osnovnoj vrijednosti rada, vrijednosti koja je
povezana s dostojanstvom ljudske osobe. Treba jo jednom ponoviti temeljno naelo:
hijerarhija vrednota i duboki smisao samoga rada zahtijevaju da kapital bude u slubi rada a
ne rad u slubi kapitala.
V.
ELEMENTI ZA DUHOVNOST RADA
24. Posebna uloga crkve

Prikladno je posljednji dio ovih razmiljanja na temu ljudskog rada u povodu devedesete
obljetnice enciklike Rerum novarum posvetiti duhovnost rada u kranskom znaenju rijei.
Budui da je rad u svojoj subjektivnoj dimenziji uvijek osobno djelovanje, actus personae,
proizlazi da u njemu sudjeluje sav ovjek, tijelom i duhom, nezavisno o injenici je li rije o
manualnom ili intelektualnom radu. Cijelom je ovjeku takoer upuena rije Boga ivoga,
evaneoska poruka spasenja, u kojoj se nalaze mnoge pouke to su kao posebno svjetlo
namijenjene ljudskom radu. Treba dobro usvojiti te pouke: potreban je nutarnji napor duha,
pod vodstvom vjere, nade i ljubavi kako bi se radu konkretnoga ovjeka uz pomo tih
sadraja dao onaj smisao to ga ima u oima Bojim i po kojem se ukljuuje u djelo spasenja
jednako kao njegove druge potke i komponente, redovite i, u isti mah, posebno vane.
Ako Crkva smatra svojom dunou izjasniti se o radu s gledita njegove ljudske
vrijednosti i moralnog poretka, kojega je rad dio, gledajui u tom jednu svoju vanu zadau u
sluenju cjelini evaneoske poruke, u isti mah ona smatra da je posebno duna oblikovati
takvu duhovnost rada, koja e pomoi svim ljudima da se pomou njega priblie Bogu,
Stvoritelju i Otkupitelju, da sudjeluju u njegovim spasiteljskim planovima to se tiu ovjeka
i svijeta, i da prodube u svom ivotu prijateljstvo s Kristom sudjelujui ivom vjerom u
njegovu trostrukom poslanju sveenika, proroka i kralja, kako to divnim izrazima ui II.
37
vatikanski koncil.
25. Rad kao sudionitvo u Stvoriteljevu djelu

Kao to kae II. vatikanski koncil: Za vjernike je jedno sigurno: pojedinana i kolektivna
ljudska djelatnost, taj divovski napor kojim ljudi tijekom vjekova nastoje poboljati svoje
ivotne uvjete, promatran sam u sebi, odgovara Bojoj zamisli. ovjek, stvoren na sliku
Boju, primio je nalog da sebi podloi zemlju sa svim to ona sadrava, da upravlja svijetom
u pravednosti i svetosti te da priznajui Boga stvoriteljem svega k njemu upravi sebe i
sveukupnu stvarnost, da time to su sve stvari podvrgnute ovjeku bude ime Boje slavljeno
po svoj zemlji.27
U rijeima boanske objave duboko je upisana ova temeljna istina da ovjek, stvoren na
sliku Boju, svojim radom sudjeluje u djelu Stvoriteljevu te ga u nekom smislu, po vlastitim
mogunostima, neprestano razvija i upotpunjuje napredujui sve vie u otkrivanju i
bogatstava i vrijednosti to ih krije sve to je stvoreno. Tu istinu nalazimo ve na samom
poetku Svetog pisma, u Knjizi Postanka, gdje se samo djelo stvaranja prikazuje u obliku
rada to ga Bog obavlja kroz est dana28 da bi se sedmoga dana odmarao.29 S druge
strane, i zadnja knjiga Svetog pisma odjekuje istim naglaskom potovanja prema djelu to ga
je Bog izveo svojim stvaralakim radom kad navijeta: Velika su i udesna djela tvoja, o
Gospode Boe svemogui30 slino kao Knjiga Postanka, koja zavrava opis svakog dana
stvaranja tvrdnjom: I vidje Bog da je dobro.31 Taj opis stvaranja, koji nalazimo ve u prvoj
glavi Postanka, u isti mah je, u stanovitom smislu, prvo evanelje rada. Pokazuje naime u
emu je dostojanstvo rada, ui kako ovjek radei mora nasljedovati Boga, svoga Stvoritelja,
jer u sebi nosi on jedini poseban element slinosti Njemu. ovjek treba nasljedovati Boga
i kad radi i kad se odmara, jer je Bog sam htio predstaviti svoje stvaralako djelo u obliku
rada i odmora. To djelo Boje nastavlja se u svijetu svakoga dana, kako svjedoe Kristove
rijei: Moj Otac radi stalno:32 radi svojom stvaralakom snagom drei u egzistenciji
svijet koji je pozvao u bivstvo iz niega, i djeluje svojom spasonosnom snagom u srcima
ljudi, koje je od poetka odredio za odmor33 u zajednitvu sa sobom, u kui Oevoj.34
27
Ekum. II. vat. koncil, Pastor. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 34: AAS 58 (1966), str.
1052-1053.
28
Usp. Post 2, 2; Izl 20, 8. 11; Pnz 5, 12-14.
29
Usp. Post 2, 3.
30
Dj. 15, 3.
31
Post 1, 4. 10. 12. 18. 21. 25. 31.
32
Iv 5, 17.
33
Heb 4, 1. 9-10.
34
Iv 14, 2.
38
Zato i ljudski rad zahtijeva ne samo odmor svakog sedmog dana35 nego, tovie, ne moe
se sastojati samo u vanjskom djelovanju ljudskih snaga; mora ostaviti slobodan nutarnji
prostor u kojem se ovjek, postajui svaki dan sve vie ono to mora biti po volji Bojoj,
pripravlja na onaj odmor to ga je Gospodin pripremio svojim slugama i prijateljima.36
Svijest da je ljudski rad sudionitvo u djelu Bojem mora kako ui Koncil proimati
ak i obine dnevne poslove. Muevi i ene koji pribavljajui za se i za svoju obitelj
sredstva potrebna za ivot tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno slue i drutvu s
pravom mogu smatrati da svojim radom nastavljaju Stvoriteljevo djelo, da slue dobrobiti
svoje brae i da osobno doprinose povijesnom ostvarenju Boje zamisli.37
Treba, dakle, da ta kranska duhovnost rada postane zajednika batina svih. Treba,
pogotovo u dananje doba, da duhovnost rada dokae zrelost koju iziskuju napetosti i nemiri
glava i srdaca: Stoga krani i ne pomiljaju da se dostignua to su ih ljudi svojim genijem
i silama stvorili suprotstavljaju Bojoj moi, kao da bi razumno stvorenje bilo takmac
Stvoritelju. Naprotiv, oni su uvjereni da su pobjede ovjeanstva znak veliine Boje i plod
njegove neizrecive zamisli. to pak vie raste mo ljudi, to se dalje protee i njihova
pojedinana i skupna odgovornost... Kranska poruka ne odvraa ljude od izgradnje svijeta
niti ih potie da zanemare dobro drugih ljudi, nego ih naprotiv na to jo vre obvezuje.38
Svijest o sudjelovanju radom u djelu stvaranja najdublji je motiv za rad na razliitim
podrujima: Zato vjernici itamo u konstituciji Lumen gentium moraju spoznati nutarnju
narav, vrijednost i ureenje svega stvorenja na slavu Boju i jedni druge pomagati i
svjetovnim djelima na svetiji ivot, tako da se svijet prome Kristovim duhom i postigne
svoju svrhu u pravednosti, ljubavi i miru... Svojom kompetentnou u profanim strukturama i
svojom aktivnou, iznutra uzdignutom Kristovom milou, neka snano rade da po
odreenju Stvoriteljevu i rasvjetljenju njegove Rijei, ljudskim radom, tehnikom i kulturom
poljepavaju stvorena dobra na korist svih ljudi...39
26. Krist, ovjek rada

Tu istinu, prema kojoj ovjek svojim radom sudjeluje u djelu samoga Boga svog
Stvoritelja, osobito je istaknuo Isus Krist, onaj Isus pred kojim su mnogi njegovi sluatelji u
Nazaretu bili zadivljeni i govorili: Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana? Zar
35
Pnz 5, 12-14; Izl 20, 8-12.
36
Usp. Mt 25, 21.
37
Ekumen. II. vat. koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 34.
38
Isto mj.
39
Ekumen. II. vatik. Koncil, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 36.
39
nije ovo tesar?.40 Isus je, doista, ne samo navijetao nego, u prvom redu, djelom vrio
evanelje koje mu je bilo povjereno, rije Mudrosti vjene. Zato je to bilo takoer
evanelje rada jer onaj koji ga je navijetao bijae i sam ovjek rada, zanatskoga rada, kao i
Josip iz Nazareta.41 Ako u Isusovim rijeima ne nalazimo posebnu zapovijed o radu, naprotiv,
jedanput, zabranu prevelike brige za rad i ivljenje42 - ipak je u isti mah rjeitost Kristova
ivota posve jasna: on pripada svijetu rada, cijeni i potuje ovjekov rad, moe se rei i
vie: s ljubavlju gleda na taj rad i na njegove razne oblike gledajui u svakom obliku posebnu
crtu slinosti ovjeka s Bogom Stvoriteljem i Ocem. Zar nije rekao: Moj otac je
vinogradar...,43 prenosei to je izraava ve sva tradicija Starog zavjeta poevi od Knjige
Postanka?
U knjigama Starog zavjeta esto se spominje ljudski rad, pojedince profesije to ih obavlja
ovjek: npr. profesija lijenika,44 ljekara,45 zanatlije ili umjetnika,46 kovaa47 - te bi se rijei
mogle primijeniti na rad dananjega metalskog radnika lonara,48 ratara,49 znanstvenika,50
mornara,51 zidara,52 glazbenika,53 pastira,54 ribara.55 Poznate su lijepe rijei posveene radu
ena.56 U svojim parabolama o kraljevstvu Bojem, Isus Krist neprestano spominje rad: rad
pastira,57 seljaka,58 lijenika,59 sijaa,60 domaina,61 sluge,62 ekonoma,63 ribara,64 trgovca,65
radnika.66 Govori i o razliitim enskim poslovima.67 Apostolat predstavlja u slici manualnog
40
Mk 6, 2-3.
41
Usp. Mt 13, 55.
42
Usp. Mt 6, 25-34.
43
Iv 15, 1.
44
Usp. Sir 38, 1-3.
45
Usp. Sir 38, 4-8.
46
Usp. Izl 31, 1-5; Sir 38, 27.
47
Usp. Post 4, 22; Iz 44, 12.
48
Usp. Jr 18, 3-4; Sir 38, 29-30.
49
Usp. Post 9, 20; Iz 5, 1-2.
50
Usp. Prop 12, 9-12; Sir 39, 1-8.
51
Usp. Ps 107 (108), 23-30; Mudr 14, 2-3.
52
Usp. Post 11, 3; 2 Kr 12, 12-13; 22, 5-6.
53
Usp. Post 4-21.
54
Usp. Post 4, 2; 37, 3; Izl 3, 1; 1 Sam 16, 11.
55
Usp. Ez 47, 10.
56
Usp. Izr 31, 15-27.
57
Npr. Iv 10, 1-16.
58
Usp. Mk 12, 1-12.
59
Usp. Lk 4, 23.
60
Usp. Mk 4, 1-9.
61
Usp. Mt 13, 52.
62
Usp. Mt 24, 45; Lk 12, 41-48.
63
Usp. Lk 16, 1-8.
64
Usp. Mt 13, 47-50.
65
Usp. Mt 13, 45-46.
66
Usp. Mt 20, 1-16.
67
Usp. Mt 13, 33; Lk 15, 8-9.
40
rada etelaca68 ili ribara.69 Spominje takoer i rad uenih.70

Taj Kristov nauk o radu, koji se oslanja na primjer njegova ivota u Nazaretu, nalazi
osobito iv odjek u nauavanju apostola Pavla. Pavao se hvalio kako radi u svom zanatu
(vjerojatno je pravio atore)71 te je zahvaljujui tome i kao apostol mogao sam sebi zaraivati
kruh.72
Odatle izviru njegove upute u vezi s radom, koje nose karakter poticaja i zapovijedi:
Takvima nareujemo i opominjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu da rade s mirom i jedu svoj
vlastiti kruh, pie on Solunjanima.73 Doista, primjeujui da neki besposlie, da uope nita
ne rade.74 Apostol u tom kontekstu ne oklijeva kazati: Ako tko nee da radi, neka i ne
jede.75 Na drugom mjestu, naprotiv, ohrabruje: to god inite, inite od svega srca kao
Gospodinu, a ne ljudima, znajui da ete od Gospodina primiti nagradu batinu.76 Pouke
Apostola naroda, kako se vidi, imaju kljunu vanost za moral i duhovnost rada. One su
vana nadopuna velikom, iako diskretnom, evanelju rada koje nalazimo u Kristovu ivotu i
njegovim parabolama, u onom to je Isus inio i uio.77
U tom svjetlu koje izvire iz samog Izvora Crkva je uvijek proglaavala ono emu smo
nali suvremen izraz u nauku II. vatikanskog koncila: Ljudska djelatnost kao to iz ovjeka
proizlazi tako je prema njemu i usmjerena. ovjek naime svojim radom ne samo da
preobraava stvari i drutvo ve usavrava samoga sebe. Mnogo toga ui, razvija svoje
sposobnosti, i samoga sebe promauje. Taj razvitak, ako se ispravno shvati, vrijedi vie nego
samo nagomilavanje vanjskog bogatstva. Stoga je norma za ljudsku djelatnost ono to je
prema zamisli i volji Bojoj u skladu s istinskim dobrom ovjeanstva i to omoguuje
ovjeku kao pojedincu ili kao lanu zajednice da razvije i ostvari svoj potpuni poziv.78
U vezi s takvom vizijom vrednota ljudskoga rada, to jest s takvom duhovnosti rada, u
potpunosti se objanjava ono to u istoj toki Pastoralne konstitucije Koncila itamo o
pravom znaenju napretka: ovjek vie vrijedi po onome to jest negoli po onome to ima.
Isto tako sve ono to ljudi ine da se postigne vea pravda, ire bratstvo i ovjenije ureenje
68
Usp. Mt 9, 37; Iv 4, 35-38.
69
Usp. Mt 4, 19.
70
Usp. Mt 13, 52.
71
Usp. Dj 18, 3.
72
2 Sol 3, 8. Sveti Pavao priznaje da misionari imaju pravo na sredstva za uzdravanje: 1 Kor 9, 6-14; Gal 6, 6;
2 Sol 3, 9; Usp. Lk 10, 7.
73
2 Sol 3, 12.
74
2 Sol 3, 11.
75
2 Sol 3, 10.
76
Kol 3, 23-24.
77
Dj 1, 1.
78
Ekumen. II. vatik koncil, Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 35.
41
u drutvenim odnosima vrijedi vie nego sam tehniki napredak. Taj napredak naime moe
dati materijalnu bazu ljudskom unapreenju, ali je nesposoban da ga sam po sebi ostvari.79
Takva doktrina o problemu napretka i razvoja tema koja toliko dominira u suvremenom
mentalitetu moe se shvatiti jedino kao plod provjerene duhovnosti rada te se samo na
temelju takve duhovnosti moe ostvariti i u praksi sprovesti. To je u isti mah doktrina i
program koji uranjuju svoje korijene u evanelje rada.
27. Ljudski rad u svjetlu kria i uskrsnua Kristova

Ima jo jedan vid ljudskog rada, jedna njegova bitna dimenzija, u koju duboko prodire
duhovnost zasnovana na evanelju. Svaki rad, bilo manualni bilo intelektualni, neizbjeno je
povezan s trudom. Knjiga Postanka to upeatljivo izraava suprotstavljajui izvornom
blagoslovu rada, sadranom u samom otajstvu stvaranja i povezanom uz uzdignue ovjeka
do slike Boje, prokletstvo koje je grijeh donio sa sobom: Zemlja neka je zbog tebe
prokleta: s trudom e se od nje hraniti svega vijeka svog!.80 Ta muka vezana uz rad
naznaava put kojim e ii ljudski ivot na zemlji te je navjetaj smrti: U znoju lica svoga
kruh e jesti dokle se u zemlju ne vrati, ta iz zemlje uzet si bio....81
Kao da je jeka tih rijei autor jedne mudrosne knjige izraava se ovako: A onda razmotrih
sva svoja djela, sve napore to uloih da do njih doem...82 Nema ovjeka na zemlji koji ne
bi mogao usvojiti te rijei.
Evanelje izgovara, u stanovitom smislu, svoju posljednju rije i o ovoj temi u vazmenom
otajstvu Isusa Krista. Upravo tu treba traiti odgovor na te probleme toliko vane za
duhovnost ljudskog rada. Vazmeno otajstvo obuhvaa kri Kristov, njegovu poslunost do
smrti koju Apostol suprotstavlja onoj neposlunosti koja je teretila ve od poetka ovjekovu
povijest na zemlji.83 Sadri takoer uzvienje Krista koji se po svojoj smrti na kriu vraa
svojim uenicima sa snagom Duha Svetoga u uskrsnuu.
Znoj i trud to ih rad nuno ukljuuje u sadanjim uvjetima ovjeanstva pruaju kraninu
i svakom ovjeku koji je pozvan da slijedi Krista mogunost da u ljubavi sudjeluju u djelu
koje je Krist doao izvriti.84 To djelo spasenja izvreno je trpljenjem i smru na kriu.
Podnosei muku rada u jedinstvu s Kristom razapetim za nas, ovjek na neki nain surauje
sa Sinom Bojim na otkupljenju ovjeanstva. Pokazuje se kao pravi uenik Isusov nosei
79
Isto mj.
80
Post 3, 17.
81
Post 3, 19.
82
Prop 2, 11.
83
Usp. Rim 5, 19.
42
svoj kri svaki dan85 u svojoj djelatnosti na koju je pozvan.

Prihvaajui da umre za sve nas grenike, Krist nas ui svojim primjerom da i mi
moramo nositi taj kri to ga put i svijet pritiskuju na ramena onoga tko slijedi pravdu i mir;
no u isti mah postavi Gospodin po svom uskrsnuu, Krist kojemu je bila dana sva vlast na
nebu i na zemlji djeluje u srcu ljudi snagom svoga Duha ..., proiava i ojaava plemenite
tenje kojima ljudska obitelj nastoji ivot uiniti humanijim i u tu svrhu podloiti svu
zemlju.86
U ljudskom radu kranin nalazi komadi kria Kristova i prihvaa ga u istom duhu
otkupljenja s kojim je Krist prihvatio kri za nas. Zahvaljujui svjetlu kojim nas proima
Kristovo uskrsnue, u radu uvijek nalazimo iskru novoga ivota, novog dobra, nalazimo
nagovjetaj novog neba i nove zemlje87 u kojima ovjek i svijet imaju udjela trudom rada.
Samo po muci, i nikad bez nje. To potvruje, s jedne strane, da je kri nuan u duhovnosti
rada; no, s druge strane, jedno novo dobro otkriva se u tom kriu i muci, novo dobro koje
zapoinje samim radom; radom u svoj njegovoj dubini i svim njegovim vidovima nikad bez
njega.
Je li ve to novo dobro plod ljudskog rada mali dio one nove zemlje u kojoj stanuje
pravda?88 U kojem je ono odnosu s Kristovim uskrsnuem ako je istina da je mnogostruki
trud ljudskog rada komadi kria Kristova? Na to je pitanje Koncil pokuao odgovoriti crpei
svjetlo iz samih izvora objavljene rijei: Opomenuti smo, dodue, da ovjeku nita ne koristi
ako itav svijet dobije a sam sebe izgubi (usp. Lk 9, 25). Ipak, iekivanje nove zemlje
nipoto ne smije oslabiti, nego razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste
ono tijelo nove ljudske obitelji, koje ve moe pruiti neku sliku novog svijeta. Stoga, iako
treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj
napredak, ukoliko moe pridonijeti boljem sreenju ljudskog drutva, od velike vanosti za
Boje kraljevstvo.89
U ovim razmiljanjima posveenim ljudskom radu pokuali smo istaknuti sve ono to se
inilo nezaobilaznim, jer se pomou toga moraju na zemlji umnoiti ne samo plodovi nae
radinosti nego i dostojanstvo ovjeka, bratstvo i sloboda.90 Neka kranin koji oslukuje
rije Boga ivota i koji svoj rad prati molitvom zna koje mjesto zauzima njegov rad ne samo
84
Usp. Iv 17, 4.
85
Usp. Lk 9, 23.
86
Ekumen. II. vatik koncil, Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 38.
87
Usp. 2 Pt 3, 13; Dj 21, 1.
88
Usp. 2 Pt 3, 13.
89
Ekumen. II. vatik. kocil, Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 39.
43
u zemaljskom napretku nego takoer u razvitku kraljevstva Bojega, u koje smo svi pozvani
snagom Duha Svetoga i rijeju Evanelja!
Zakljuujui ova razmiljanja, sretan sam to vam, asna brao, dragi sinovi i keri, mogu
uputiti apostolski blagoslov. Ovaj dokument, to sam ga bio pripremio da se objavi prolog
15. svibnja, na dan 90. obljetnice enciklike Rerum novarum, mogao sam definitivno
pregledati tek nakon moga boravka u bolnici.
Dano u Castel Gandolfu, 14. rujna, na blagdan Uzvienja svetog kria, godine 1981, tree
mojega pontifikata.
Ivan Pavao II.
90
Isto mj.
44

Laborem Exercens

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Laborem Exercens

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

asna brao, dragi sinovi i keri,

1. Ljudski rad devedeset godina nakon Rerum novarum

2. Rad u organikom razvitku crkvenog drutvenog nauka i djelovanja

dokumenti razliitih episkopata; svjedoe i razliita studijska sredita i konkretne apostolske

3. Problem rada, klju drutvenog pitanja

5. Rad u objektivnom smislu: tehnika

6. Rad u subjektivnom smislu: ovjek kao subjekt rada

7. Prijetnja pravoj hijerarhiji vrednota

radnika i svih instrumenata i sredstava proizvodnje omoguila je razvoj razliitih oblika

pravednu plau, na sigurnost radnikove osobe i obitelji.

9. Rad i dostojanstvo osobe

10. Rad i drutvo: obitelj, narod

11. Dimenzije sukoba

sukoba, a poznati su i zahtjevi jedne i druge strane. Marksistiki program, oslonjen na

12. Prvenstvo rada

13. Ekonomizam i materijalizam

14. Rad i vlasnitvo

strunjaci katolikog drutvenog nauka, a i vrhovno Uiteljstvo Crkve.23

kao osobe te poticati da aktivno sudjeluju u njezinu ivotu.24

15. Personalistiki argument

16. Unutar irokog konteksta prava ovjeka

17. Neizravni i izravni poslodavac

18. Problem zaposlenja

19. Plaa i ostale drutvene potpore

svakom sluaju, njegovo ispravno funkcioniranje zasluuju na koncu konca da budu

njihovih obiteljskih tenji i specifine uloge koja im pripada da zajedno s mukarcem

20. Vanost sindikata

prema pojedinim profesionalnim specijalizacijama.

njihovu zauzetost za prosvjetu, odgoj i promicanje samoodgoja. Veoma je zasluno

21. Dostojanstvo poljodjelskog rada

22. Oteena osoba i rad

23. Rad i problem iseljavanja

24. Posebna uloga crkve

25. Rad kao sudionitvo u Stvoriteljevu djelu

26. Krist, ovjek rada

rada etelaca68 ili ribara.69 Spominje takoer i rad uenih.70

27. Ljudski rad u svjetlu kria i uskrsnua Kristova

svoj kri svaki dan85 u svojoj djelatnosti na koju je pozvan.

You might also like