ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

PREDGOVOR
(Tadi - ok)

(7) Osamnaestim stoljeem dominira ideja prirode, do toke euforije. Rousseau slijedi
tu misao, prvi puta utemeljenu meu stoicima slijediti prirodu i ivjeti u njenom skladu
- Izmeu stoika i Rousseau stoji epoha kranske teologije i Dekalog kao biblija ivljenja, za
sebe veui i prirodni zakon i prirodu po sebi, gdje se tek u 18. stoljeu zakon prirode
emancipira od boanskih zakon i postaje osnova etikog ponaanja
(8) Naturalisti (u vrijeme Rousseau fiziokrati i socijalisti) su bili proturjeni u pojmu
prirode, ali su se slagali u razlikovanju prirode od strasti, nastojei razlikovati razum od
zadovoljstva, filozofiju uma od filozofije hedonizma
- Problematizira se srea, izuzeta iz osjetilnosti i vezana za razum, iz ega proizlazi da
slijediti prirodu, znai slijediti razum, znai stjecati sreu
- Fiziokrati su htjeli izjednaiti moralne zakone s prirodnim kako bi opravdali svojinu, dok su
socijalisti (konretnije Mably i Condillac), na koje se poziva Rousseau, utvrivali prirodne
zakone kao pravila koja sprijeavaju nered meu ljudima.
(9) Strasti ipak nisu iskljuive jer potiu ovjeka, stoga se potreban srednji put, onaj
izmeu epikurejaca i stoika, umjerenost kojom se izbjegavaju despotizam i anarhija.
Rousseau je na slinom tragu, uz jednu drastinu razliku. Za Rousseaua je priroda takoer
bestrasna kategorija, ali Rousseau ne izjednauje prirodu i razum. Prirodno stanje razlikuje
se od graanskog stanja. Mir neokaljane prirode suprotan je nemirima iskvarene civilizacije;
te Rousseau ne vjeruje da se strasti mogu obuzdati razumom
(10) Strast i razum se uslovljavaju. Djelatnou strasti razvija se razum i naginje
znanju kojem teimo, strasti potiu od potreba, njihov razvoj od znanja. ovjek koji ivi u
primitivnoj jednostavnosti (divljak) izloen je malom broju patnji, provodei dane bez bolesti
i strasti. No, kao razumno bie ovjek je aktivan, a u strasti pasivan aktivno bie je ono
koje slua, pasivno je ono koje zapovijeda. Iz toga proizlazi: strasti zapovijedaju naim
razumom, te je zato civilizacija ta koja iskvaruje ovjeka jer se u njoj stvaraju strasti
- Kontrast koji ini Roussesau nije strast razum, nego strast savjest. Strast pripada tijelu,
savjest dui. to je instinkt tijelu, savjest je dui. To je razdvajanje od racionalistike tradicije,
okretanje Blaiseu Pascalu. Djelovanje savjesti koje se ne ispoljava u sudovima nego u
osjeajima. Osjeanje prethodi poimanju. Osjeati postojati.
(11) Razum nije osnov vrline. Strast to moe postati, kontrolirana, ponajvie u
fanatizmu. Ali Rousseau, unato katolikoj filozofiji, strogo napada religiju, tretirajui je kao
povrno poimanje strasti, osiromaenje due njenim poniavanjem i skuivanjem ovjejeg
Ja.
- U prirodnom stanju ovjek se raa slobodan i jednak, te zadovoljava svoje potrebe. U
drutvenom/graanskom stanju razvitak slijedi potrebe iz kojih se stvaraju nejednakosti,
dakle gubitak slobode. Prirodno suosjeanje i ljubav oblikuju se u koristoljublje i oholost.
(12) Po Rousseauu nauka i umjetnost su izvor poroka, proizvodi lanih potreba.
Pojavna duhovnog obrazovanja koraa s opadanjem moralnosti. Rousseau je uveo i razlike
meu nejednakostima:
1) Prirodne
2) Politike
3) Moralne
- Zlo je osobina civiliziranog ovjeka. Dekadencija se razvija razvojem civilizacije. Rousseau
spominje Lockea: Nema uvrede gdje nema svojine
(13) R: Svojina, nejednakost i pravo temelji graanskog drutva. Socijalizacija je
ishodite zavisnosti

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

- R eli ugovornu dravu urediti kao antiki grad ili rimsku republiku, kao norma za
uspostavljanje jedne legitimne vlasti u postojeem drutvu. Legitimna vlast njegov je prvi
relevantan termin
- Legitimna vlast je vlast koja uzima ljude onakvi kakvi jesu, a zakone onakvim
kakvi mogu biti. Osnov legitimne vlasti nije sila, nego pravo. Pravo izlazi iz sporazuma.
Sporazum mora biti ugovor meu ljudima
- Legitimna vlast ne moe biti gdje ima ropstva jer se kao pojmovi ropstvo i pravo
meusobno iskljuuju. Svaka uzurpacija vlasti je ilegitimna i tiranska; suprotno, svaka
legitimna vlast je ona zasnovana na zakonima, i takvo se ureenje zove republikom
(14) R ustvruje: Pozivanje na boansko porijeklo vlasti i pravde ne rjeava njihov
problem u odnosima meu ljudima. I pravda i nepravda polaze od Boga, pa to ne znai da se
nita meu njima ne bi trebalo rjeavati. Zakon e biti uslov udruivanja, a problemi koji
nastaju rjeavaju se pozitivnim pravom.
- U graanskom drutvu pravda ne potie od Boga, nego ljudskog razuma. Zakoni su djelo
naroda.
- Zakon je izjava ope volje sjedinjenje oposti volje s opou predmeta. To je
suverenitet naroda. Stoga, kada govorimo o zakonu, to ne moe dolaziti od jedne osobe.
Time Rousseau porie apsolutizam u potpunosti. Njegova ideja oposti zakona povezane sa
suverenou naroda predstavlja sr antiapsolutistike teorije, dakle liberalno-demokratske
teorije razvijajue od Francuske revolucije nadalje.
(15) Opost zakona kao kljuni pojam legaliteta, osloboena pojedinane volje.
- Opi interes kao prosjeni interes svih graana drutva
- Specifinost zakona kao opeg jest bezlinost i apstraknost. Konkretno, zakon moe
odrediti da e biti privilegija, ali ne moe odreivati tko e imati
- Rousseau naprosto eli pronai sistem u kojem ima to manje nepravde, patnje i briga. Ako
se ovjek ve ne moe vratiti korijenima i prirodi, onda kroz ustanove mora teiti regulirati
zlo graanstva
- Njegova volont gnrale kolektivna volja koja potire drutvene proturjenosti nastale
sukobima interesa. To je zajedniko ja, autoritet nad pojedinanom voljom. Rousseau tu
definira prinudu za slobodu: potivanje oposti za stjecanje slobode, odbacivanje oposti
tjera na sankcioniranje pojedinca. Mogui izvor postizanja oposti volje je nacionalni osjeaj
(16) Drutvenim ugovorom gubi se prirodna sloboda, ali se stjee graanska.
Prirodna sloboda osnovana je na fizikome, graanska na moralnome, to je dunost koja
oslobaa.
(17) Rousseau je za neposredno sudjelovanje graana u vlasti kakvo je bilo u rimskoj
republici, kontra engleske ideje posrednog sudjelovanja, ili imperatorskog perioda rimske
vladavine, kada je vladala monarhija koju Rousseau prezire. Svojim argumentima Rousseau
pokazuje apsolutizam kao ono najblie uzurpatorskoj vlasti.
(18) Graaninom postaje onaj koji osobne interese podreuje opem, te tko smatra
najviu dunost sudjelovati u javnim poslovima. No, da bi republika funkcionirala, monici ne
smiju postii dominat. To je najgore stanje u koje drutvo moe zapasti jer e se poeti
kretati prema nepovoljnim reimima. Sve to raskida drutveno jedinstvo nita ne vrijedi.
(19) Rousseau je uviao da se u zakonima tek sankcionira nejednakost, budui da
zakon esto favorizira bogate i legalizira oblike uzurpacije. Zakljuuje, mora biti ureen po
dva naela:
1) Jednakost iznad svakog nasilja 2) Jamenje da ni jedan graanin ne moe
biti toliko bogat da moe drugoga kupiti, niti da tko moe biti toliko siromaan da sebe proda

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

- Rousseaua zovu petit boureois; Rousseau je konkretno naprosto bio za umjerenu vladu,
odnosno da se sprijei sljedee: Ja sam vam potreban, jer sam bogat, a vi ste siromani.
Zakljuimo ugovor: doputam da imate ast sluiti me, pod uvjetom da mi date malo onoga
to vam ostane za moj trud to vam zapovijedam.
(20) Rousseaua prozivali totalitaristikim demokratom. Rousseau kae: Prava
demokracija nikada nije postojala, niti hoe. Kada bi postojao kakav narod bogova, tek bi oni
vladali demokratski. Idealno, demokracija je savrena vladavina. Realno, ona je nemogua
jer nemogue je da veina vlada manjinom. Tvrdi: narod hoe dobro, ali ne vidi uvijek dobro
niti uvijek zna to je dobro
(21) Iznad vlasti zakona Rousseau priznaje jedino ugroenost domovine, kada je
mogue uutkati zakon. Tu je vidio mogunost privremenog diktatora, ali takvog koji ne
moe donositi nove zakone. Pojam diktatora trebao je oduvijek zvuati kao neto pozitivno,
nesebinog branitelja slobode i opih interesa, umjesto ono u to se pretvorio, sinonim za
tiranina.
(22) Dravu naziva politikim tijelom, umjetnom tvorevinom spram fizikog tijela;
no jednako kako je fiziko tijelo oblijevalo, doivljavalo krize, politiko tijelo moglo se nakon
toga sasvim oporaviti ili umrijeti
- Rousseau nije bio za revolucije, ali se naao u vrijeme navirue mogunosti; upozoravao je
sugraane na tu mogunost i njene rezultate, upuujui da krajnji ishod ne mora znaiti
obnovu ili pomlaenje, nego imati katastrofalne posljedice

KNJIGA PRVA
(27) Postoji li u graanskom drutvu osnova za legitimnu i sigurnu vladavinu? Pravo
glasa je dunost da se ovakva pitanja proue, a odgovori ponude.
GLAVA I PREDMET OVE KNJIGE
- ovjek roen slobodan, opstaje u okovima.
(28) Narod izgubljenu slobodu moe vratiti na istoj osnovi prava na kojoj mu je
oduzeto, a to je drutveni poredak. Kao takav, on ne proizlazi iz prirodnog stanja, nego na
temelju sporazuma. Njih valja prouiti.
GLAVA II O PRVIM DRUTVENIM ZAJEDNICAMA
- Porodica je najstarija i jedina prirodna drutvena zajednica. Kada otac i djeca jedan
drugome vie nisu potrebni, djeca osloboena poslunosti, otac osloboen brige, njihovo
zajedniko djelovanje ne proizlazi vie iz nunosti prirode, nego postaje sporazumom. U
porodici se javlja prvi oblik politike drutvene zajednice, otuuju steene slobodne u korist
vlastitog samoodranja, prvog ovjekova zakona.
(29) Rousseau spominje Grotiusa koji negira da je svaka ljudska vlast uspostavljena
na korist onih kojima se vlada, te navodi ropstvo. Svoje teze dri utemeljene u injenicama.
Grotius je filozofijski slian Hobbesu (jer je Hobbes temeljio dobar dio filozofije na Grotiusu),
ljudski rod kao stado koje ima svog uvara. O tome je pisao i Aristotel. Rousseau kae:
Aristotel u pravu, ali posljedicu smatra kao uzrok. ovjek roen u ropstvu je rob, i to ne
proizlazi kao uzrok, nego posljedica prisile.
GLAVA III O PRAVU JAEG
(30) Najjaim se ne postaje bez da se snaga pretvori u pravo, a poslunost u
dunost. Ustuknuti pred silom je akt nude, ne volje. Dapae, akt mudrosti, i nije nikakva

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

dunost. Kada bi sila inila pravo, posljedice bi ovisile o uzroku. Sila je fizika i zbog toga
podlena takvom zakonitosti. Prinuen sluati znai ne imati nikakve dunosti sluati. Sila ne
ini pravo, i izvoenje takvog argumenta niemu ne slijedi. Pokoravanje ima smisla samo u
sluaju legitimne vlasti.
GLAVA IV O ROPSTVU
(31) Rousseau kritizira Grotiusovu tezu da se slobodan ovjek moe prodati u roblje
da bi opstajao. U tom smislu i narod se moe odrei slobode i prodati u roblje da bi opstajao.
Ali kakva od toga korist, kada ih samo bace u vei oaj. Kakav je to mir, kada je i sam
nedaa: i u zatvoru se ivi u miru, i u Kiklopovoj spilji se ivi u miru.
- Rousseau tvrdi, tko se poklanja besplatno je luak, a ako druge poklanja, ini to
protuovjeno. I takva vlast ne bi mogla opstajati, bez da svako idue pokoljenje odluuje
hoe li ili nee biti robovano.
- Odricanje slobode zapravo znai odricanje moralnosti; ono nije u skladu s ovjekovom
prirodom
(32) Rousseau kritizira i Grotiusovu tezu o pravu robovanja nakon rata. Grotius tvrdi
da pobjednik ima pravo ubiti gubitnika, te da gubitnik moe kao sporazum odabrati biti
robom mjesto smrti. Rousseau kae da Grotius pria gluposti i da pravo ubijanja gubitnika
nema nikakve veze s ratnim stanjem jer je rat odnos stvari, ne ljudi. Biti u ratu znai ne biti
vie u kakvim osobnim odnosima nego iskljuivo putem stvari, poput drave.
(33) Rousseau kae, poten vladalac u tuoj zemlji prisvaja to je zajedniko, ali
osobnost i privatnu imovinu potuje. Dok ovjek ima oruje u ruci, neprijatelj je. Kada ga
odloi, nema vie govora o pravu na kontrolu tueg ivota. Oni koji su oruje spustili postaju
opet obini ljudi. Pravo robovanja ne potjee iz prava ubijanja, te Rousseau smatra da je ta
ideja prava i ropstvo u istom kontekstu potpuni besmisao. Ne moe imati pravo na neto
ako si sva prava istovremeno izgubio.
GLAVA V O POTREBI DA SE UVIJEK VRATIMO NA NEKI PRVOBITNI SPORAZUM
(34) Kada Grotius kae narod se moe pokloniti kralju, posve mu promie da prije
tog poklanjana ve postoji neto to se procesom formiralo u narod. Stoga, bitan je onaj akt
kojim narod najprije postane narodom jer oigledno je to temelj drutva, im prethodi kralju.
Kada dolazi do politikih promjena, ljudi se vraaju na prethodei sporazum koji je omoguio
da se politika promjena odvije i dovede do pozitivnog sporazuma.
GLAVA VI O DRUTENOM UGOVORU
(35) Rousseau tvrdi da je do drutvenog ugovora dolo tako to je najvjerojatnije
postojala situacija u kojoj su s pojavile takve prepreke naelu samoodranja kakve niti jedan
pojedinac svojom silom nije mogao ukloniti. Udruivanjem su stvorili dovoljno snage da
nadiu prepreke.
- Drutveni ugovor omoguuje da se udruivanjem brani i titi dobro i linost svakog lana
drutva bez da on gubi slobodu kakvu je imao prethodno jer uvijek moe sluati samog sebe.
- Odredbe ugovora su odreene prirodom tog akta. Mada se odredbe nikada nisu formalno
utemeljile, one su svuda iste, preutno usvojene i priznate, dok se drutveni ugovor ne
povrijedi, kada ponovno svatko stee svoja prava i slobodu po cijenu ugovorne slobode.
(36) Drutveni ugovor je, takorei, odricanje svih svojih prava u korist cjeline, ali to
znai da svatko unosi svoju linost i snagu ujedinjujui se s ostalima, no pod opom voljom

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

- Mjesto posebne linosti, stvoreno je novo moralno i kolektivno tijelo od onoliko lanova
koliko ima glasova
- Takva opa linost (tijelo) nekada je bio grad, sada je republika politiko tijelo, i ono se
zove:
1) Dravnom kada je pasivno
2) Suverenom kada je aktivno
3) Silom kada
se usporeuje
- lanovi novog tijela:
a) ine narod
b) zovu se graanima kao suuesnicima u suverenoj vlasti,
c) podanici kao podinjeni dravnim zakonima
GLAVA VII O SUVERENU
(37) Akt udruivanja sadri uzajamnu obvezu izmeu politikog tijela i pojedinca;
pojedinac sada ima dvostruku obavezu: prema pojedincima i prema politikom tijelu
(38) U ovakvom mnotvu nije mogue povrijediti jednog lana bez povrede tijela, i ne
moe se povrijediti tijelo, a da to ne osjete svi njegovi lanovi. Suveren ne moe donositi
odluke o sebi i ne moe imati interes suprotan sebi, ali ovjek uvijek moe osobno imati neke
misaone i djelatne kontraste spram ope volje naroda
- Primjetiti: Suveren = narod. Podanik = ovjek; isto metodoloko razlikovanje
- Drutveni ugovor tjera na poslunost ukida jednu slobodu osobnih interesa, ali Rousseau
kae, tek tu poinje sloboda jer se tom poslunou eliminiraju mogunosti zloupotrebe. /Ta
sloboda prije ope volje suverena naroda ono je to stvara nepotrebnu patnju. DS
GLAVA VIII O GRAANSKOM STANJU
(39) Novo stanje daje mu mogunost da koristi razum prije djelovanja, to ga razvija.
Drutvenim ugovorom gubi se prirodna sloboda i neogranieno pravo na sve to ga mami i
to moe postii, a dobiva graansku slobodu ogranienu opom voljom i svojinu nad svim
to je u njegovoj dravini. /Dravina bi trebala biti ne ono od drave nego ono to
ovjek dri. DSPrirodna sloboda je ograniena snagama pojedinca, graanska sloboda,
ograniena opom voljom.
- Dravina je posljedica sile ili pravo prvog priteaoca od svojine zasnovane na pozitivnoj
osnovi (titulus)
/Prednost graanstva nema nikakvog smisla dok se ne pretpostavi da Rousseau
eli rei da ovjek u pred-sporazumnom stanju ne moe prosperirati na pravi
nain, kakav god on bio. Hoe rei da te instinkti nikamo u razvoju ne vode, te da
si uvijek slabije razvijen ako si sam, nego li udruen. DS
GLAVA IX SVOJINA NAD NEPOKRETNOSTIMA
(40) Osoba koja ulazi u zajednicu predaje sve svoje dravi, ali to ne znai da ih gubi,
ve da ih vea sila nadzire i titi od vanjskih utjecaja.
- Pravo prvog priteaoca postaje pravo tek po ustanovljenju svojine. Dobivanjem svojine
iskljuuje se pravo na sve ostalo. Problem kod svojine u prirodnom stanju je manje
potivanje tueg nego svojeg.
- Neko zemljite moe se uzeti prvo ako:
1) nije nitko nastanjen
2) ako se uzme onoliko potrebno za opstanak
3) da
se uzme obradom
(41) Pravo suverena (naroda i zajednice) uvijek mora biti jae od prava pojedinca jer:

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

(42) Drutveni ugovor omoguuje da unato nejednakostima prije zajednice svi
postanu jednaki

KNJIGA DRUGA
GLAVA I SUVERENITET JE NEOTUIV
(43-44) Samo opa volja moe upravljati snagama drave prema svrsi ustanove, a
lei u opem dobru. Drutvom se mora upravljati na osnovi zajednikog interesa
- Suverenitet je krenje ope volje, ne moe biti otuen, suveren moe samo biti
predstavljen sam sobom
- im narod ima gospodara, nema suverenosti, politiko tijelo se raspada. Pojedinana volja
ne moe svojatati. Odranje pojedinane volje ini suglasnost nestabilnu
GLAVA II SUVERENITET JE NEDJELJIV
(44-45) Iz loginih razloga. Ili si opi ili si neopi. Opost ne znai jednodunost, nego
uraunavanje svih glasova i izraavanje prosjeka
- Umjesto principijelno, moe se dijeliti predmetno: zakonodavna i izvrna vlast, rat, sudstvo,
itd, od ega se sve redom zloupotrebljava. To ne pripada dijelovima suverenosti, nego
manifestacijama
GLAVA III MOE LI OPA VOLJA GRIJEITI
(45-46) Opa volja uvijek je u pravu i usmjerena javnoj korisnosti, ali ne proizlazi iz
toga da su odluke naroda ispravne. Narod moe biti obmanjen.
- Razlika volje svih i ope volje. Opa volja ima opi interes, zbraja volje svih, ali oduzima
viak da bi dobila konsenzus, bila opa volja. Rousseau tvrdi da je bitno da osim vlastitog
miljenja u dravi nema grupacija jer ako jedna grupacija stekne mo prestaje se raditi o
razliitim miljenjima i dominira jedno (jer grupacija predstavlja jedno miljenje)
GLAVA IV O GRANICAMA SUVERENE VLASTI
(46-47) Politiki tijelo kao i ovjek, moralna linost koja upravlja svim svojim
dijelovima, kao ovjek udovima. Drutveni ugovor daje politikom tijelu neogranienu vlast
nad svim njegovim lanovima, ali mora se znati razlika prava graana i suverena (Rousseau
napominje da ovdje nije u pitanju proturjenost nego siromatvo jezika i da e pojasniti)
ono to se po drutvenom ugovoru otuuje od ovjeka je samo dio s ciljem zajednice, dakle
suveren ne moe nametati nove okove.
(48) U odlukama suverena vaniji je zajedniki interes od broja glasova
- U opoj volji svatko se podinjava zahtjevima koje daje drugima, to je suglasnost interesa i
pravde pravinost
- Akt suverenosti je: sporazum tijela i svakog od njegovih lanova, sporazum koji je:
1) legitiman jer je po drutvenom ugovoru 2) pravian jer je zajedniki svima
3) koristan jer ima za predmet samo ope dobro i 4) vrst jer mu je jamac javna sila i
vrhovna vlast
GLAVA V O PRAVU NA IVOT I SMRT
(49) Rousseau se pita kako to pojedinci koji nemaju pravo raspolagati svojim ivotom
mogu to prenijeti na suverena?
(50)Drutvenom ugovoru cilj odranje saugovaraa. Zloinci idu protiv suverena.
Rousseau opravdava ubojstvo samo ako je osoba izravan izvor opasnosti

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

- Kvalitet drave mjeri se brojem zloinaca.
GLAVA VI O ZAKONU
(51) Zakonodavstvom se politikom tijelu daje kretanje i volja
- Pravda dolazi od boga, ali onda ne bi trebali zakone. Stoga imamo razum, da drutvo
uredimo.
(52-53) Zakon je akt odluke cijelog naroda o cijelom narodu
- Nita to se odnosi na pojedinaan predmet ne spada u funkciju zakona
- Svaka drava zasnovana na zakonima, bez obzira na oblik vladavine, jest republika
- Opa volja uvijek je pravilna, ali nije uvijek dobro obavjetena. O odlukama valja misliti
GLAVA VII O ZAKONODAVCU
(53-54) Da bi se otkrila najbolja drutvena pravila koja odgovaraju narodima
potrebno je duhovno bie koje vidi sve ljudske strasti, a ne osjea nijednu od njih.
Zakonodavstvo pak dosee toku savrenstva kada je snaga cjeline vea od zbira snaga
svakog pojedinca, odnosno da svaki graanin nije nita i da neto moe uiniti tek
ujedinjenjem drugih
- Onaj tko vlada ne bi trebao donositi zakone, onaj tko donosi zakone ne bi trebao vladati.
Zakonodavac/voa moe biti samo netko bogom dan.
GLAVA VIII O NARODU
(57-58) Mudar zakonodavac prvo ispituje narod, onda donosi zakone. Stari narodi su
nepopravljivi, u mladosti mogu zasjati, u zrelosti mogu opstati. Mora se znati kada je koji
narod u kakvom stanju, te prema tome voditi zakonodavstvo
GLAVA IX NASTAVAK
(58-60) Manja je drava jaa od velike. Rastom drave slabe unutarnje veze ope
volje. Vea drava komplicira upravu, smanjuju se odnosi meu ljudima, itd. Opet, ni biti
premala nije dobro, treba joj osnova da vrsto stoji i da bi odolijevala potresima i naporima
koji je nepredvidljivo snalaze. Svejedno, treba se orijentirati na vrstinu odnosa. Dobra
uprava korisnija je od prostranstva
GLAVA X NASTAVAK
(60-62) Ljudi ine dravu, zemlja ih hrani. Zemlja mora biti dovoljno velika da odri
stanovnike i mora biti do onoliko stanovnika koliko ih zemlja moe ishraniti. Zemlja uvijek
mora biti u miru, i izobilju. Uzurpiranje toga unitava odnose i stanja. Za Rousseaua je
Korzika mjesto zakonodavstva
GLAVA XI O RAZNIM SISTEMIMA ZAKONODAVSTVA
(62-64) Najvee dobro svih (i zakona) su sloboda i jednakost. Nitko ne smije biti
toliko bogat da drugog kupi niti toliko siromaan da se prodaje. Ali ne moe svaki zakon
vrijediti za svaki narod. Razlikuju se narodi, prema tome mora se razlikovati i zakon, biti za
dravu kojoj je namijenjen. Cilj je da zakoni prate prirodne odnose
GLAVA XII PODJELA ZAKONA
(64-65) Ureenje drutvene cjeline kao oblika javnog poretka ovisi o nekoliko
odnosa.

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

1) Zakoni koji ureuju odnos cjeline prema cjelini su politiki zakoni ili osnovni zakoni koje
valja slijediti.
2) Zakoni koji ureuju odnos lanova meu sobom i prema politikom tijelu graanski
zakoni
3) Zakoni koji ureuju odnos prekraja zakona i kazni krivini zakon
4) Zakon ljudskog srca, obiaji i javno mnijenje- najvaniji
- Rousseau se bavi jedino politikim zakonima

KNJIGA TREA
GLAVA I O VLADI UOPE
(67-71) Svaka slobodna radnja ima moralan volja koja izaziva, i fiziki snaga koja
izvrava, uzrok. Politiko tijelo je jednako: prvo je zakonodavna, a drugo izvrna vlast.
Moraju djelovati ujedinjeno.
- Zakonodavna vlast pripada narodu i samo njemu, ali izvrna to ne moe, mora postojati
vlada za izvrenje
- Vladu ine podanici i suveren, biti vladom znai legitimno obavljati izvrnu vlasti i zvati se
vladaocem
-Vlada dobiva naredbe od suverena, kolektiva, za koje ih izvrava i kreira dravu
- Primijetiti: relativna vrijednost suverena poveava se rastom graanstva, no to rezultira
smanjenjem slobode, zauzvrat, potrebna je jaa vlada to je narod brojniji, dok koherentnost
naroda kontrolira vladu
- Vlada je kao novo tijelo unutar politikog tijela, i ostaje moralna linost; ali drava postoji
po sebi, dok je vlada djelo suverena.
GLAVA II O NAELU PO KOME SE RAZLIKUJE RAZNI OBLICI VLADE
(71-73) S rastom broja magistrata (u vladi) smanjuje se snaga vlade.
- Linost magistrata sadri 3 volje:
1) osobnu volju individue, lovi svoje interese
2) opu volju magistrata, volja
politikog tijela
3) volja naroda, suverena
Volja naroda je uvijek gospodar, zatim volja politikog tijela, te konano osobni interes.
- U savrenom zakonodavstvu posebna ili pojedinana volja mora biti bez ikakvog utjecaja
- Opa volja uvijek je najslabija, volja tijela je na drugom mjestu, volja magistrata na prvom;
to je problem drutvenog poretka. Vladanje jednog ovjeka aktivnije je od svih. Spoji li se
vlada sa zakonodavnom vlau, a suverena se uini vladaocem i sve graane magistratima,
volja tijela, stopljena s opom voljom, nee biti aktivnija od nje i ostaviti e pojedinanu volju
u njenoj punoj snazi.
- Odnos magistrata prema vladi mora biti suprotan odnosu podanika prema suverenu. Ako se
drava uveava, vlada se mora suavati
- To su sve relativni odnosi; vjetina zakonodavca lei u tome da dobro odredi toku odnosa
volje i snage vlade
GLAVA III PODJELA VLADA
(73-74) Demokracija: suveren povjerava vladu cijelom narodu ili veem dijelu naroda
tako da je vie graana magistrata nego obinih graana pojedinca
- Aristokracija: Suveren skupi vladu u ruke malog broja, vie obinih graana nego
magistrata

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

- Monarhija: Suveren koncentrira vladu u rukama jednog jedinog magistrata
- Mogue su mjeavine i veliki rasponi svake kategorije. Problem je, svi raspravljaju o
tipovima vlada, a nitko ne shvaa da jedna vlada nekada funkcionira bolje, drugi puta loije.
Prema Rousseau: to je vea drava, vlada mora biti koncentrirana u manje ljudi.
GLAVA IV O DEMOKRACIJI
(74-75) Tvorac zakona ne smije biti izvritelj. Nita nije opasnije od privatnih interesa
u javnom poslu. Prava demokracija nije nikada postojala, i nee. Protivno je prirodnom
poretku da vei broj vlada manjim. Moe se to vidjeti na primjeru podjele institucija i
nadlenitva. to nadlenitvom vlada manje ljudi, mo je vea. Demokracija je dobra za
male drave. Valja vidjeti: niti jedan sustav nije toliko podloan razdorima kao demokratski.
GLAVA V O ARISTOKRACIJI
(75-77) U aristokraciji sukobljene dvije ope volje, vlade i suverena, ali vlada se
moe obraati samo u ime suverena, dakle naroda i za narod. Kroz povijest se pojavljuju 3
vrste aristokracija: prirodna, za necivilizirane narode, nasljedna po lozi ili bogu, izborna kao
najbolji oblik, aristokracija u pravom smislu rijei. Rousseau tvrdi da je najbolje kada mali
broj mudrih vlada gomilom, ako ne misli na svoj interes
GLAVA VI O MONARHIJI
(77-78) Pojedinac predstavlja kolektivno bie (obratno od demo i aristo), sve poluge
maine nalaze se u jednoj fizikoj osobi, usmjerene jednom cilju. Rousseau beskompromisno
tvrdi da monarh sve podreuje svojem interesu, te da mu je uvijek u cilju imati slab narod
kojim moe upravljati, osim kada je u pitanju rat. Rousseau kae da je takve stvari istaknuo
Machiavelli. Tvrdi da se, pravei da je pie vladarima, svoju knjigu zapravo namijenio
republikancima.
- U monarhiji se, takoer, nikada na poziciju ne postavlja onaj najbolji, i pouavanje
nasljednika ne garantira odgovarajuu osobu. Takva bi vlada zapravo trebala biti za one
drave ije kapacitete ta osoba moe izdrati.
GLAVA VII O MJEOVITIM VLADAMA
Nebitno
GLAVA VIII SVAKI OBLIK VLADAVINE NIJE POGODAN ZA SVAKU ZEMLJU
(82-83) Sloboda nije plod svih podneblja, pa i nije svim narodima na domaaju
(Montesquieu).
- Drutvena linost troi, ali ne proizvodi. To je viak koji pojedinac daje za odravanje.
Graansko drutvo opstaje ako rad ljudi prua viak preko vlastitih potreba. Taj viak posve
je razliit iz zemlje u zemlju.
- Brzina opticaja novca garantira efikasnost. Ako se rastojanje od naroda do vlade poveava,
nameti su tei. Demokracija je najmanje optereena, aristokracija vie, monarhija najvie.
Monarhija odgovara bogatima, veli Rousseau, jer vlada onda moe troiti raskoan viak koji
bi smetao pojedincima.
- Despotizmu je cilj stvoriti bijednike kojima e upravljati
(84) Rousseau misli da narodi moraju ostati na onoj razini na kojoj im zemlja nudi.
Ako ive na neplodnim mjestima gdje dobivaju samo ono to im treba za opstanak, moraju
ostati barbari. Takoer misli da despotizam odgovara jugu, barbarstvo sjeveru, a umjerenim

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

klimama politiko tijelo. Takoer, hladnijim predjelima odgovara manje ljudi, toplijim vie.
Rousseau pokazuje i neke vrlo povrno izvedene razlike u hrani, oblaenu, broju stanovnika.
GLAVA IX O ZNACIMA DOBRE VLADE
(87) Najbolji znak dobrog voenja drutva je poveanje stanovnitva, najbolje od
toga je ono koje za raanje i umnoavanje ne koristi strana sredstva (npr kolonije).
/Facepalm
GLAVA X O ZLOUPOTREBI VLADE I NJENOJ SKLONOSTI DA SE IZOPAI
(88-90) Volja pojedinca kontrira opu volju, vlada kontrira suverenitet. Izopaenju
vlade vodi suavanje vlade (iz demokracije u aristokraciju i dalje) ili raspadanje drave
(nasilno provoenje mjesto zakona i nasilno prisvajanje vlasti vlade kroz pojedince). Nasilje
= tiranija. Nasilnik = tiranin. Tiranin je uzurpator kraljevske vlasti, despot uzurpator
suverene vlasti.
GLAVA XI O SMRTI POLITIKOG TIJELA
(90-91) Poinje s poetkom roenja. Moe se produivati. Prirodno umire.
Zakonodavna vlast srce drave, izvrna je mozak. ovjek oblesavi i ivi, ako srce stane,
umire. Tu se pokazuje koliko je zakon vaan.
GLAVA XII KAKO SE ODRAVA SUVERENA VLAST
(91-92) Odranje i razvijanje zakona, irenje moralnih granica koje ljudi sami sebi
suavaju zlom.
GLAVA XIII NASTAVAK
(92-93) Potrebne skuptine koje u sluaju promjena, krize, itd, ne mogu biti
opozvane, posebne skuptine van vlada i ustava. Ako bi pak to formirale vlade, sve takve
skuptine trebaju se smatrati nelegitimnima. Drava mora tako oblikovati granice, te je
zadnji korak, ako ve ne moe, da nema glavnog grada, ve da se vlada lokalno.
GLAVA XIV NASTAVAK
(93-94) Stupanjem u suvereno tijelo vrenje vlasti od vlade prestaje. Izvrna se vlast
obustavlja. Rastom otpora doi e do raspada drave, to mora biti sprijeeno, ali ne tako da
je obustavljen otpor.
GLAVA XV O POSLANICIMA ILI PREDSTAVNICIMA
(94-96) Kada javna briga prestane biti briga graana, potrebni su
predstavnici/poslanici. to je drava bolje ureena, javni poslovi su vaniji od privatnih. Ludi
vijek zainteresirani za privatno, ne javno, zloupotrebljavai vlasti i zakona, manjak ljubavi
prema domovini, doveli su do ideje o predstavnicima.
- Kad netko kae za javne poslove: ne tiu me se, drava koraa u propadanje
- Predstavnik ne moe biti za suvereno, ne moe utjeloviti opu volju i govoriti u ime, moe
biti samo komisar, ne donose odluke. Rousseau ovdje navodi Englesku i utvruje da ona
uope nije slobodna. Slobodna je dok izabire parlament, a zatim postanu robovi, te im to nije
jasno
GLAVA XVI USTANOVLJENJE VLADE NIJE UGOVOR

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

(96-97) Uvrenje zakonodavne vlasti zahtijeva izvrnu vlast. Pravo propisivanja
suveren daje vladaru ustanovljujui vladu, neophodno za ivot i rad politikog tijela. Vrhovna
vlast ne moe se izmijeniti ili otuiti, to bi je unitilo. Suveren sebi ne daje pretpostavljenog.
Kada bi narod doista sklapao takav ugovor, znailo bi to sklapanje ugovora s pojedincima,
to je nezakonito. Postoji samo jedan ugovor u dravi, ugovor u udruivanju u nju: on sam
iskljuuje sve druge. Nema drutvenog ugovora koji bi povreivao taj.
GLAVA XVII O USTANOVLJENJU VLADE
(97-98) Akt kojim se ustanovljava vlada ini akt o donoenju zakona i akt izvrenja
zakona. Prvim aktom se ustanovljuje kakvo e biti politiko tijelo. Drugim aktom narod
imenuje vlastodrce kojima e provjeriti ustanovljenu vladu. Drugo je posljedica drugog.
- Preimustvo svojstveno demokratskoj vladi lei u tome to ona moe biti ustanovljena
prostim aktom ope volje.
GLAVA XVIII SREDSTVA ZA SPREAVANJE UZURPACIJA VLADE
(98-100) Akt ustanovljenja vlade nije ugovor, ve zakon. Nosioci izvrne vlasti nisu
gospodari naroda, ve su slubenici naroda i njemu se pokoravaju. Spomenute skuptine
imaju svrhu odranja drutvenog ugovora moraju biti otvorene za: da li suveren eli zadrati
postojei oblik vlade, da li je narod voljan ostaviti upravu onima koji je dre

KNJIGA ETVRTA
GLAVA I OPA VOLJA SE NE MOE UNITITI
(101-103) Mir, jedinstvo, jednakost neprijatelji politikih spletki. Spletke koje vode do
unitenja ne unitavaju i opu volju, samo je uspijevaju nadjaati.
GLAVA II O GLASANJU
(103-105) Nain na koji se raspravlja o poslovima ukazuje na stanje u dravi.
Pribliavanje jednoglasnosti miljenja pokazuje boljitet drutva. Glas veine obavezuje
druge. Ako pobijedi miljenje protivno mome, valja pretpostaviti da sam bio u krivu, da ono
to sam smatrao opom voljom, nije opa volja.
- Izmeu jednoglasnosti i jednakosti postoji vie nejednakih podjela glasova, a svaka od njih
moe se uzeti kao broj koji izraava opu volju prema stanju i potrebama politikog tijela
-Dva opa naela mogu posluiti za odreivanje tih odnosa.
1) U vanim i ozbiljnim odlukama miljenje se mora pribliiti jednoglasnosti
2) Ako pitanje zahtijeva brzinu, odluka mora tim vie biti jednomilje
GLAVA III O IZBORIMA
(105-106) Biranje i kocka. Rousseau tu negira Montesquiea, kocka ne garantira nadu
dobrog vladanja. U svakoj dobroj vladavini magistratura nije preimustvo ve skup teret koji
se jednom ne moe nametati, a drugom ne. Samo zakon moe odreivati teret kocke.
- U aristokraciji vladalaca biva vladaoca. Kod monarha nema kocke i biranja. Rousseau
predlae sistem biranja promotriti kroz rimsku skuptinu
GLAVA IV O RIMSKIM SKUPTINAMA
(107-110) Pretpostavka: nakon osnutka rima vojska podijeljena na 3 tribusa,
Albinjana, Sabinjana i stranaca. Problem je krenuo tim putem to je suma Albinjana i
Sabinjana opstala, dok su stranci samo rasli. Servije je promijenio podjelu po klasi i rasi u

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

podjelu po prostoru, te je uprave viestruko podijelio. Slobodom seljenja iz razliitih uprava i
tribusa doveo je do potpunog mijeanja ljudi i podjele na selo i grad, gdje je selo steklo mo.
Druga podjela bile su kurije (usitnjenje tribusa), koje Servije nije znao dijeliti na svoja 4
tribusa. Trea Servijeva podjela bila je ona na 6 klasa, prema imovini, nepovezana s druge
dvije podjele, te je bila tako usitnjena da jedna podklasa, centurija, obuhvaa preko pola
stanovnitva.
(111-114) Razvijene su skuptine sa zakonskom snagom. Kod biranja, zanimljivo je
da se to najprvo inilo glasno i javno, a zatim je, kada je dolo do iskvarenosti, poelo
kupovanje glasova, to jest izglasano je tajno glasovanje.
GLAVA V O TRIBUNATU
(114-116) Kada nastane nesrazmjer u politikom tijelu potrebno je osnovati
magistarsko tijelo koje e ga urediti, ono je uvar zakona i zakonodavne vlasti. Tribunat nije
sastavni dio vlasti i aktivira se samo u sluaju nude, ne moe nita uiniti, ali moe sve
sprijeiti. Ako prisvaja izvrnu vlast, tiranija je, ako poveava broj lanova, slabi, da bi se
eksploatacije sprijeile, trebaju se lanovi mijenjati.
GLAVA VI O DIKTATURI
(116-118) U trenucima najvee opasnosti valja dravu u ruke dati jednome
najdostojnijem, no jo uvijek narodu nije voa, nego predstavnik. Nekada se inilo da je
pozicija diktatora previe da bi je itko uope htio uivati. Trajanje diktatora mora biti to
krae i u tome ne smije biti donoenja zakona.
GLAVA VII O CENZURI
(118-119) Cenzorski sud nije arbitar javnog mnijenja, samo je orue preko kojeg se
izjavljuje. Kod svih naroda svijeta izbor ne izvodi priroda nego njihovo mnijenje. Ispraviti
miljenje ljudi znai oplemeniti ih same od sebe uvijek se voli ono lijepo, to je pogreno.
Valja se voljeti ono valjano. I to se javno mnijenje raa iz ureenja. Zakon ne propisuje
obiaje, ali raati e se iz zakonodavstva. Cenzura moe koristiti ouvanju naravi, odnosno
uvati od izopaenja, no moe posluiti i kontra, kada se drava raspada.
GLAVA VIII O GRAANSKOJ RELIGIJI
(119-122) U poetku su svi za kraljeve imali bogove. Dugi je vijek kvara bio potreban
prije nego je ovjek za ovjeka uzeo gospodara. Ispostavlja se, koliko naroda, toliko bogova.
Iz podjele naroda nastalo mnogobotvo, iz toga nastala netrpeljivost. U vrijeme pogana nije
bilo religijskih ratova jer je svaki narod izjednaavao zakone i bogove, i nije se u tue uplitao
a ako je ratovao politiki rat bio je i vjerski rat. S dolaskom Isusa koji (kao) osniva
duhovno carstvo dolazi do razdvajanja religije i politike. Taj nemir nikada nije napustio
kranske ratove.
(122) Rousseau hvali Hobbesa za dobar uvid: valja opet spojiti religiju i dravu da se
stvori jedinstvo; ali ide ga i kritika: trebao je uvidjeti da mo sveenika nadjaava mo
drave.
(123) Religija se nadalje moe podijeliti na: religija ovjeka, religija graana, religija
sveenitva
1) Religija ovjeka nema hramove, oltare, obrede, svedeno na unutranje vjerovanje
u vrhovnog boga i
vjene moralne dunosti, to je teizam, prava vjera, prirodno boansko pravo

ROUSSEAU, Drutveni ugovor, Beograd 1993

2) Povezana sa zemljom, daje specifine bogove i odnose, zakonom propisano
vjerovanje, a sve je ostalo
strano, barbarsko, ne misli dalje od oltara. To su religije naroda, boansko
pozitivno pravo
3) Religija sveenitva, npr. lama ili kranstvo, daje ljudima dva zakona, dvije
domovine, dva gospodara,
to je drutvo bez jasnog prava i lica
- Trea je najgora. Sve to raskida drutveno jedinstvo, ne vrijedi.
- Druga je dobra jer odrava vjeru u boga i ljubav u zakone. Umrijeti za zemlju znai biti
muenik, povrijediti zakone znai biti bezbonik, izloiti krivca predaje ga bogovima. Ali ne
vrijedi jer je zasnovana na zabludi i lai, ini ljude lakovjernima i pretvara vjerovanje u
ceremoniju. U sluaju kriza ini ljude krvolonima.
- Trei oblik ima svoj problem u tome to podaruje snagu individui i ne iri je na druge.
- Glavni prigovor Rousseaua kranstvu: bitno da se doe u raj, bitno da se miri sa sudbinom
(127) Oni koji ine razliku graanske i vjerske netrpeljivosti se varaju to je
nerazdvojno, vjera nije bez ideje naina ivljenja. Preko religije suveren moe izgubiti
suverenost nain na koji sveenik postaje moan.
- Tolerirati religije koje toleriraju druge, ali onaj tko kae izvan crkve nema spasa trebao biti
biti otjeran iz drave.
GLAVA IX ZAKLJUAK
Veli Rousseau: sve sam vam rekao.